Življenje posvete i pojedine pobožnosti koje preporučuje sv. Ljudevit

Posveta koju uči sv. Ljudevit nije samo pobožnost shvaćena kao određena praksa molitve i vjere, nego kao što smo vidjeli, autentična teološki utemeljena duhovnost koja vodi vjernika putem vjerodostojnog kršćanskog života od obraćenja do vrhunaca svetosti.  
„Nije dosta jedanput se predati Mariji u svojstvu roba; nije dosta to ponavljati čak ni svaki mjesec, ni svake sedmice: takva bi pobožnost bila suviše kratkotrajna i ne bi mogla uzdići dušu do one savršenosti do koje je može uzdići. Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrini i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj. Naišao sam na mnogo osoba koje su se na izvanjski način veoma gorljivo dale na ovo sveto ropstvo, ali jako rijetko na one koje su ga imale i još rjeđe na takve koje su u njemu ustrajale.“ (MT 44)

Na putu duhovnog rasta svetac razlučuje što je bitno - nutarnji duh posvete, a što sekundarno - pojedine pobožne prakse i vježbe. Pa ipak treba dobro shvatiti ovu pouku jer  ozbiljno nastojanje oko nutarnjeg duha življenja posvete na bilo koji način ne isključuje vanjske vježbe pobožnosti nego one potiču i pomažu rast u tom nutarnjem duhu posvete. 
Za rast u nutarnjem duhu posvete prema nauci sv. Ljudevita, najvažnije je ozbiljno nastojanje duše u usvajanju nutarnjih vježbi življenja posvete i stila života koji odražava četiri povlaštena sredstva za postizanje Mudrosti, te pričešćivati se s Marijom i na meditativni način moliti krunice prema svečevim uputama.1 
Pa ipak, sv. Ljudevit je sam gajio, i drugima preporučivao razne oblike marijanske pobožnosti i druge ustaljenje pobožnosti u svetačkoj tradiciji Katoličke Crkve. O tome je pisao u svojim djelima. 
Sv. Ljudevit vjernicima preporučuje redovni sakramentali život, zatim klanjanje euharistijskom Isusu, razne marijanske pobožnosti, poglavito molitvu svete krunice, razmatranje o zadnjim starima vjere, molitvu za duše u Čistilištu, pobožnost sv. Mihaelu akrnađelu (usp. P 139), anđelu čuvaru (usp P 110; 121), sv. Josipu (usp. P 122). Puno mjesta u poetskom opusu sveca zauzimaju pjesme koji imaju teme pobožnosti Božićnom  otajstvu i djetetu Isusu, Euharistiji, Srcu Isusovu i Marijinu, a svakako je veliki naglasak i na pobožnosti muci, križu i ranama Isusovim.2 
Sv. Ljudevit na poseban način preporučuje razmatranje muke Kristove kao povlašteno sredstvo ustrajnosti i izvor snage u protivštinama: „Život Isusa Krista je bio glavni predmet izučavanja svetaca. Oni su razmišljali o njegovim krjepostima i patnjama i tako su stigli do  kršćanskog savršenstva. Sveti Bernard je počeo s takvim pobožnim vježbama i ustrajao u njima do kraja: “Od početka mojeg  obraćenja – kaže – napravih jednu kiticu miomirisne pomasti, sastavljenu od muke mog Spasitelja i postavih je u moje srce misleći na bičeve, trnje i čavle njegovih muka. Potrudih se čitavom dušom razmatrati svaki dan o tim otajstvima.” 
To je isto tako bila vježba mučenika. Mi se divimo načinu na koji su oni znali pobijediti najokrutnije muke. Ali otkuda je mogla doći – primjećuje sveti Bernard – ta divna ustrajnost mučenika ako ne od rana Isusa Krista, o kojima su oni često razmišljali? Gdje je bila duša ovih velikodušnih i jakih ljudi, kada je tekla njihova krv i kada su njihova tijela bila zlostavljana tjelesnim mukama? U ranama Isusa Krista! I te rane su ih učinile nepobjedivima.“ (TSK 71)
Vidimo da sv. Ljudevit preporučuje obavljanje cijelog spektra klasičnih katoličkih pobožnosti, ali treba dobro shvatiti svečev naum. Smisao nije taj da se vjernik  svakodnevno preoptereti svim tim pobožnostima, nego da tu i tamo u skladu s liturgijskom godinom, tjednim ritmom dana i vlastitim nadahnućem i sklonostima moli pojedine pobožnosti znajući da one nisu cilj duhovnoga puta, a ni bit življenja duhovnosti posvete. 
Cilj duhovnoga puta je suobličenje Isusu Kristu (usp. PP 120), bit življenja posvete je nutarnji duh predavanja Isusu po Mariji, a pojedine pobožnosti imaju svoj smisao i važnost upravo kao sredstva i pomoć na tom putu. Vrijedi napomenutu da, ako želimo slijediti praksu i svečev duhovni nauk pojedine pobožnosti ne može odbaciti kao bezvrijedne za duhovni rast.3 Samo praktično mudro i razborito iskustvo življenja vjere može pomoći vjerniku da dođe do usklađenosti tih dviju stvarnosti duhovnog puta dajući mjesto, prostor i vrijeme koje im odgovaraju u dinamici autentičnog duhovnog rasta i sazrijevanja.