Za Mariju, vježbe za rasti u posveti

Prva vježba

Savjet Montforta: „Napokon trebamo sva svoja djela raditi za Mariju. Doista je pravedno, kad smo se potpuno predali njoj na službu, da radimo sve za nju kao dvorjanici, sluge i sužnjevi.“ (PP 265)

Objašnjenje

1. Treba djelovati tako da imamo na pameti cilj nekog djela...U našem slučaju to je Marija. Da je zaista Isus naš krajnji a Marija bliži cilj, proizlazi iz činjenice da smo se njoj neopozivo predali, bez ikakve iznimke, tijelo, dušu, svoja dobra vanjska i unutarnja, vrijeme i vječnost.

2. To predanje znači da nam je Marija postala apsolutna Gospodarica i ako želimo biti dosljedni trebamo joj se podložiti u svakom smislu. Montfort upotrebljava različite nazive da bi to izrazio. Tako one koji su joj se posvetili naziva dvorjanici to jest Marijino obiteljsko osoblje jer smo postali članovi njezine obitelji, zato rado nosim izvanjski znak moje posvete. I meni je povjeren točno određeni zadatak ili služba. Drugi pojam koji koristi svetac Marijine sluge, spremni za bilo kakav rad ili službu. Što god da se to od mene traži, ja sam spreman, u kući ili izvan kuće, izravno ili neizravno važno mi je samo da sam u Marijinoj službi. Treći termin koji Monfort upotrebljava jest Marijini robovi. Tim pojmom se želi izraziti cjelovita služba bez ograničenja i uvjeta, bez izuzetaka sve do vječnosti...

3. Posvetimo se i predajmo tako Mariji da sve činimo za nju. Stoga Ona i postaje naš bliži a Isus krajnji cilj.

4. Monfort dodaje „ne kao da bi nju uzeli za posljednju svrhu svoje službe, jer je to samo Isus Krist. Ali svakako ona nam treba biti naš bliži cilj, naša otajstvena okolina i naše lako sredstvo da dođemo k Isusu Kristu.“ (PP 265)

Ovdje već govorimo riječima posvete koji počinje dajući se potpuno Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti:(posljednjem cilju); ali svjesni sebe i svoje nesposobnosti učiniti bilo što dobro, a da bismo u buduće mu bili vjerniji, Monfort nastavlja: da bismo bili vjerniji nego u prošlosti, izabiremo Mariju za Majku i Gospodaricu (bliži cilj).

Praktične upute

1. Gledat ću na život kršćanina onako kakav on i jest, odricanja i radosti. Ako već trebamo umirati sebi samima, nije to radi umiranja, već da bi se živjelo novim životom. Razmjerno koliko će u meni umrijeti stari čovjek, rast će novi u Kristu po Mariji, sve dok ne mognem reći sa svetim Pavao: živim, ali ne živim ja, već u meni živi Krist.

2. Ako na život gledam s tog pozitivnog gledišta, lakše će mi biti postići duševni mir jer ću u svemu vidjeti i pronalaziti Gospodina. I naći ću ga tim lakše što ću Mariju izabrati za sredstvo ili bliži cilj koji me nužno vodi Isusu. Moram, dakle, misliti na Mariju, za nju živjeti i ljubiti je. Po Montfortovoj nauci treba nadisati Mariju, učiniti je svojim otajstvenim prebivalištem i djelovati kao da se nalazim u najljepšem dvorcu jedne Kraljice.

3. Moram više pripaziti na svoje sebeljublje koje se tako često neprimjetno uzdigne da postane moj posljednji cilj. Često ću ponavljati iz dubine srca: Moja draga Gospo, radi tebe činim ovo ili ono... idemo tamo ili ovamo... trpim i podnosim ovu nepravdu...(MT 49)

4. Ako zaista sve što činim usmjerim na Mariju, postići ću veliku čistoću nakana, te time i viši stupanj zasluga, a moj će duhovni život postati jako jednostavan.

Druga vježba

Savjet Monforta: „Napokon trebamo sva svoja djela raditi za Mariju... Zato, poput dobrih slugu i robova, ne smijemo se podati besposlici, nego trebamo, potpomognuti njezinom zaštitom, poduzimati i činiti velike stvari za ovu uzvišenu Vladaricu.“ (PP 265)

Objašnjenje

1. To su posljedice, jer nije dovoljno nositi samo ime ili nekakav znak Marijinih slugu ili robova i ostati inertan i skrštenih ruku. Već treba dobro povući i raditi kao dobri sluge koji uvijek imaju što činiti. Nažalost, neke duše poistovjećuju svoje predanje Gospi s neradom ili ljenčarenjem. Ponekad izgleda da nakon što smo sve povjerili Mariji, nama ne preostaje drugo doli jednostavno sve čekati od nje. Ali Ona bi nam mogla ponoviti s Gospodinom: Ako me već imate i smatrate Majkom, gdje je čast koju mi trebate iskazivati? Ako sam vaša Vladarica, gdje vam je osjećaj poštovanja? (usp. Mal 1,6)

2. Da bi se razumjele potrebe djelovanja i odluka, trebamo se podsjetiti nekih primjera koje nam Montfort donosi u Raspravi br. 68: trebamo biti otajstvena stabla koja donose rod; loza koja donosi grozd; Isusovo stado koje ima rasti; plodna zemlja koja donosi svoj urod trideset, šezdeset i sto posto.

3. Gospa nije bilo kakva Vladarica. Ona je Božja i naša Majka, Kraljica neba i zemlje i kraljica našeg srca. Stoga se Montfort ne zadovoljava prikazati toj uzvišenoj Vladarici bilo kakav doprinos, već velike stvari, koje su Nje dostojne. Dakle ne neku uslugu iz računice.

4. Velike stvari: ne riječi, već djela. Ne samo trenutačno raspoloženje,već dugotrajne plodove, ne samo trenutno obećanje, već neprestano raditi i dovoditi kraju te velike stvari za Mariju. Da ne bismo jednoga dana čuli: Počeli su graditi ali nisu dalje nastavili! A te velike stvari se prvenstveno odnose na dosljedno življenje kršćanskog života, obavljanje staleških dužnosti i svjedočenje vjere. One postaju velike po čistoći nakane u ljubavi.

Praktične upute

1. Razmišljam li koji put ozbiljnije o odgovornostima koje sam preuzeo po posveti, odricanje od đavla i grijeha, nasljedovanje Isusa u nošenju križa i vjernost kršćanskom životu? Zapitam li se koji put: Je li sa mnom zadovoljna moja Kraljica? Da li možda od mene traži i nešto više? Moram se to ozbiljno zapitati čekajući njezin odgovor.

2. Imam jedan moto hoditi pravo. Zaista lijep program. Znajući da moja Vladarica budno prati svaki moj korak, mogla bi mi reći kao što je nekoć poslužiteljima u Kani Galilejskoj: Čini sve ono što ti kaže Isus! Slušajući njezin majčinski glas sigurno ću sve više rasti u pravednosti u kojoj je Bog stvorio čovjeka i čije svjetlo svijetli u životu Bezgrješne.

3. Zar zaista mogu činiti velike stvari za Mariju? Tko sam ja i što to mogu dobra učiniti? Nije važno! Bog srećom više gleda srce nego moju vanjštinu i Isusu je bio draži mali udovičin dar od dva novčića, nego dar svih onih koji su davali od svog suviška. Isto tako Marija gleda više na nakanu srca, dakle na mjeru ljubavi kojom je neka stvar učinjena za nju. Djela učinjena iz ljubavi ne broje veličinu ili količinu već jačaju intenzitet ljubavi. A tko to ne može ljubiti, ako to želi? pita se sveti Augustin.

4. Uostalom zar velike stvari nisu pri ruci svima? Iako se od mene ne traže izvanredne stvari jer nemam važnu službu... sjetit ću se da su najmanji i najjednostavniji poslovi veliki uz uvjet da su popraćeni ljubavlju i sebedarjem. Ali iznad tih izvanjskih ili vidljivih poslova postoje dva načina djelovanja dostupna svakom kršćaninu, molitva i žrtva! Koliko sam u to uključen ja osobno? Nalazim li dovoljno vremena i ljubavi da se klanjam Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu? Gospa nas poučava da učinimo dobro i savjesno velike stvari, to jest molitvu i unutarnji život: Nauči nas moliti! Nauči nas činiti svoje obaveze s ljubavlju, bez lijenosti i nemara.

Treća vježba

Savjet Monforta: „Napokon trebamo sva svoja djela raditi za Mariju... Trebamo braniti njezinu slavu kad je netko napada. Trebamo privesti sav svijet, ako je moguće, u njezinu službu i na ovu krasnu i ozbiljnu pobožnost. Trebamo govoriti i vikati protiv onih koji zloupotrebljavaju pobožnost prema njoj, vrijeđajući njezina Sina, i ujedno trebamo nastojati promicati ovu pravu pobožnost.“ (PP 265)

Objašnjenje

1. Treba uzeti u obzir da Monfort piše u vrijeme kada je bila najezda krivovjerja jansenista. Jezik govori ono što srce osjeća. Svetac se puno borio protiv onih koji su negirali Marijine povlastice i sprječavali pobožnost prema njoj. Ali naučavajući javno i privatno kroz godine mnoge, nije mogao nego ljudima savjetovati pravu pobožnost prema Mariji (posvetu) kako bi je i oni zaživjeli. Savjeti su to koji se mogu prilagoditi i našim danima.

2. Sigurno da Monfortu nije nedostajalo prilika i načina kako bi branio Mariju i njezinu ulogu. Kad bi se barem moglo reći da je danas nitko više ne osporava. Koliki je još i danas na žalost vrijeđaju i psuju. Kolike kritičke i skrupulozne duše još i danas misle da bi Marija mogla zasjeniti lik i ulogu svoga Sina, stoga priječe pobožnost prema njoj. A onaj tko istinski ljubi Mariju, pokušat će je obraniti od takvih i sličnih nasrtaja i pronositi slavu One o kojoj su sveci kazali: O Mariji nikad dosta!

3. Ako se može pridobiti koja duša za Mariju i njezinu službu, kojeg li dobra! Prikazati ljudima u pravom svjetlu pravu i solidnu pobožnost posvete ili svetog ropstva ljubavi! Svakako da to svećenici mogu više negoli ostali jer su već po svojoj službi obvezni produbiti i studirati mariologiju a životom posvjedočiti ljubav i pobožnost prema Majci Božjoj. Ali zar svi mi nismo apostoli? Tolika nam svjedočanstva govore da upravo male, ponizne i jednostavne duše promijenile mnoge ambijente po posveti. Apostolat je dakle za sve, ne samo za neke duše...

4. Gajeći pravu pobožnost, ne smiju se događati zloporabe kao što su praznovjerje, samo izvanjski način kršćanskog života ili nastaviti živjeti u grijehu pod isprikom pobožnosti. Potrebno je ne samo govoriti već i vikati tvrdi, Monfort. I dok se pokušava uništiti zlo, isplivat će na površinu prava pobožnost, a ona je unutarnja, nježna, sveta, postojana i nesebična.

Praktične upute

1. Pogledat ću oko sebe i vidjeti prave duhovne potrebe. Ma kako bilo nešto maleno uvijek je moguće nešto učiniti za Mariju.

2. Da bi mogao stati na Marijinu stranu i braniti njezinu čast, prvo je moram bolje poznavati. Posebno ću se moliti za svećenike kako bi oni bili dovoljno prosvijetljeni u svojim propovijedima i duhovnom vodstvu povjerenih im duša. Molit ću za promidžbu marijanskih časopisa i knjiga kako bi dušama koje ih prate i čitaju, Duh Sveti dao pravo svijetlo o pobožnosti prema Mariji. Učinit ću neku gestu pokore i nadoknaditi za grijehe za koje čujem da vrijeđaju čast Majke Božje.

3. Neću se samo zadovoljiti učenjem i molitvom Presvetoj Djevici, već ću plodove studija i molitve dijeliti s drugim ljudima. Ne želim govoriti sam sebi: ja za to nisam sposoban! Ipak u diskreciji mogu preporučiti Raspravu osobama za koje znam da još nisu upoznale posvetu. Možda sam do sada kupovao tolike nepotrebne stvari ili poklone, za koje mi nitko neće zahvaliti. Odsada ću radije poklanjati svete poklone koji trajno ostaju i vrijedni su sjećanja, a možda će me radi njih netko blagosloviti i poželjeti mi poslije smrti vječni raj.

4. Želim otvoriti novu stranicu u mojoj knjizi života, zapisati u nju svoje molitve, pjesme, žrtve kako bi drugi bolje mogli upoznati i proslaviti Gospu. Znam da sam do sada premalo činio. Ali ipak da se ne obeshrabrujem, molit ću iskru čiste ljubavi koja je Montforta potakla da zapjeva: Dao bih svoj život kako bih pridobio jedno srce za Mariji!

Četvrta vježba

Savjet Monforta: „Napokon trebamo sva svoja djela raditi za Mariju... A kao nagradu za ove naše male usluge ne smijemo tražiti od nje ništa, nego neka nam bude dosta čast što pripadamo tako ljubeznoj Vladarici i sreća što smo po njoj sjedinjeni s Isusom, njezinim Sinom, nerazrješivom vezom u vremenu i u vječnosti.“ (PP 265)

Objašnjenje

1. Karakteristika prave pobožnosti jest da je nesebična. (PP 110) Rijetko se može naći ta kvaliteta u duhovnom životu. Montfort tvrdi: A da ubuduće to ne bude tako rijetki slučaj,uzeo sam pero u svoje ruke... Međutim nesebičnost treba uzeti u obzir jer je bitna za življenje posvete.

2. Jasnije ćemo si posvijestiti ako postojim i jesam, to sam prvenstveno radi Boga, to jest da bih ga poznavao, ljubio i služio mu i tako zaslužio život vječni. Bog je moj posljednji cilj, Marija moj bliži ili posrednički cilj, savršeno sredstvo ili put koji će mi pomoći najbrže doći k Bogu.

3. Stoga je jedna stvar neminovna: treba biti u posvećujućoj milost sada, da bih jednog dana mogao zaslužiti nebesku slavu, ili: po Njoj biti utkani u Isusa, njezina Sina jednom tako finom niti koja je neprekidiva i sada na ovoj zemlji i u nebu u vječnosti. Prava pobožnost je od velike pomoći da bih postigao jedino potrebno.To mi ima biti jedina i prava nagrada za moje tako maleno i neznatno služenje, dati slavu Bogu za svoj spas i spas bližnjega.

4. Toj radost, to jest, postići vlastito spasenje, Monfort još i dodaje čast pripadati jednoj tako ljupkoj Vladarici. Ali puno prije toga je napisao...ne htjeti ili tražiti druge nagrade za naše služenje doli, biti počašćen što pripadam Isusu Kristu po Mariji i u Mariji. I točno kad ova divna i ljupka Vladarica i ne bi bila ono što ona u svojoj naravi jest: najvelikodušnija i najzahvalnija od svih stvorenja. (PP121)

Njezina bi se ljubav mogla izreći samo jednom kratkom uzrečicom, čista ljubav, a ta ljubav ne isključuje nadu da ću postići sve potrebno za život uključujući i vječnost. Ali u toj ljubavi i predanju svojoj Vladarici, moja nakana ne može i ne smije prvenstveno smjerati na moje interese. Ako budem znao i htio Nju istinski ljubiti, to mi treba biti dovoljno. Zar nam toliki sveci ne svjedoče upravo to. Što su se više njoj povjerili i živjeli svoje predanje, tim su više rasli i cvjetali na tom divnom polju posvete.

Praktične upute

1. Jesam li do te mjere nenavezan, da mogu iskreno reći: Sav sam Tvoj i sve moje pripada Tebi, ljubezni moj Isuse, po Mariji Tvojoj Presvetoj Majci? Jesam li zaista sve njoj predao, pa i naknadnu vrijednost mojih prošlih, sadašnjih i budućih djela?

2. Tako sam još daleko od prave ljubavi! Govorim Mariji da se posvećujem njoj bez ikakvog izuzetka kako se to njoj svidi, na što veću slavu Bogu u vremenu i vječnosti, da bih odmah zatim tražio trenutačnu nagradu za neke svoje male geste ljubavi učinjene za nju. Da ne mislim uvijek na sebe, ne bi bilo toliko padova i uspinjanja u duhovnom životu, nego bi jednako služio Gospodinu u Kani kao i na Kalvariji.

3. Morao bih što češće razmišljati o samom činu posvete da bih mogao bolje razumjeti njegovo značenje i prakticiranje te tako bio vjerniji u predanju koje sam učinio. Moj moto bi mogao biti: Sve za Mariju. Isključiti dakle svoje male i sebične interese i biti na službi ovoj mojoj Vladarici. Ona zaslužuje da joj se služi i Bogu samome u njoj.