Vanjske vježbe življenja posvete

Sv. Ljudevit se ne odriče znakova i izvanjskih vježbi kod življenja duhovnosti posvete, dobro znajući da u njegovo vrijeme, kao i danas, mogu biti krivo shvaćene. On je bio pučki misionar. Iz svoga iskustva je vidio važnost i učinkovitost vanjskih znakova te poticaj koji simboli mogu dati u buđenju i rastu duhovnog života. Od vježbi življenja posvete koje nabraja svetac i o kojima ćemo danas razmišljati, za rast i sazrijevanje u duhovnosti posvete svakako je najvažnija molitva svete krunice. Sv. Ljudevit, i sam veliki molitelj krunice, svima je preporučivao upravo tu molitvu za ustrajati na putu vjere. U tu svrhu je napisao i knjigu Čudesna tajna svete krunice za obratiti se i spasiti se koja je prevedena na hrvatski jezik i tiskana u izdavačkom nizu Monfortanske duhovnosti.

«Premda je ova pobožnost po svojoj biti u nutrini duše, ipak ona ima i više izvanjskih pobožnih vježbi, koje ne valja propuštati, držeći se one Svetoga pisma: Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti. (Mt 23,23) To stoga, što dobro obavljene izvanjske vježbe pomažu unutarnje; što čovjeku, koji se vazda vlada po sjetilima, prizivaju u pamet što je uradio i što ima uraditi; što su prikladne da djeluju na korist bližnjega, koji ih vidi, a za to nisu zgodne one samo unutarnje.

Neka se, dakle, nijedan svjetovan čovjek ni kritičar ne upliće ovamo govoreći da je prava pobožnost u srcu; da treba izbjegavati sve što je izvanjsko, jer da u tome može biti taštine; da treba skrivati svoju pobožnost itd. Ja im odgovaram sa svojim Učiteljem: Neka ljudi vide vaša dobra djela, da slave vašega Oca koji je na nebesima. Dakako, ne smijemo, kako veli sv. Grgur, obavljati svoja djela i izvanjske pobožnosti zato da ugodimo ljudima i da nas oni pohvale, jer to bi bila ispraznost; nego ih vršimo katkada pred ljudima s namjerom da ugodimo Bogu i da tim svojim primjerom navedemo i druge da slave Boga, bez ikakve brige hoće li nas tko stoga prezirati ili hvaliti. Iznijet ću ukratko samo nekoliko izvanjskih vježbi. Tako ih nazivam ne zato što bi se vršile bez unutarnje pobožnosti, nego jer su zbilja dijelom izvanjske, pa ih po tome lučimo od onih čisto unutarnjih.» (PP 226)

Prva izvanjska vježba.

Priprava za obavljanje posvete je izložena u meditacijama

Druga vježba.

Moliti će svakoga dana cijelog života Malu Gospinu krunicu, ali ne smatrajući se obvezatnima na nju. Ona se sastoji od tri Očenaša i dvanaest Zdravomarija na čast dvanaest Gospinih povlastica i veličina. Ova je vježba jako stara, a temelj joj je u Svetom pismu. Sveti Ivan vidio je ženu s krunom od dvanaest zvijezda, obučenu u sunce i s mjesecom pod nogama (usp. Ot 12,1). Ta je žena, prema tumačima, Presveta Djevica.» (PP 234) Za sve one koji žele moliti ovu lijepu Gospinu molitvu onako kako ju je sastavio i molio sv. Ljudevit, njen prijevod smo objavili na hrvatski jezik u već citiranim Meditacijama priprave za posvetu.

Treća vježba.

Koji se tako učine sužnjima Isusa u Mariji, učinit će stvar veoma pohvalnu, vrlo časnu i vrlo korisnu, ako budu nosili, kao oznaku svoga ljubeznoga sužanjstva, željezni lančić, upravo u tu svrhu blagoslovljen posebnim blagoslovom, koji se nalazi ovdje, malo naprijed. Istina, ovi izvanjski znakovi nisu bitni, pa čovjek može biti sasvim dobro bez njih, premda je prigrlio ovu pobožnost. Ipak, ne mogu ne pohvaliti puno one koji su stresli sramotne lance đavolskog ropstva, kojima ih je bio okovao istočni grijeh, a možda i osobni grijesi, pa su dobrovoljno prešli u slavno sužanjstvo Isusa Krista te se ponose sa svetim Pavlom da su u lancima za Isusa, lancima doista željeznim i nimalo sjajnim, ali tisuću puta slavnijim negoli su zlatne carske ogrlice.» (PP 236) 
«Ovi lančići nose se iz ovih razloga: Prvo, da napominju kršćaninu zavjete i obaveze njegova krštenja, savršenu njihovu obnovu koju je učinio u ovoj pobožnosti, i tvrdu dužnost koja ga veže da im ostane vjeran. Budući da se čovjek često vlada više prema osjetilima nego prema živoj vjeri, lako zaboravlja svoje obaveze prema Bogu, ako mu ih koji izvanjski predmet ne prizivlje u pamet. Zato ovi lančići sasvim dobro služe kršćaninu da mu napominju veze grijeha i sužanjstva đavlu, od kojih ga je oslobodilo sveto krštenje, i njegovu zavisnost o Isusu Kristu, koju je obećao na svetom krštenju i koju je potvrdio obnovom krsnih zavjeta. A zašto tako malo kršćana misli na svoje svete krsne zavjete te živi raspušteno poput pogana, kao da ništa nisu obećali Bogu, jedan od razloga jest što nemaju na sebi nikakva izvanjskoga znaka koji bi im ih prizivao u pamet.» (PP 238)
Praksa nošenja lančića kao znaka posvete, bila je u prošlosti kritizirana zbog pretjerivanja koja su se događala a i zbog toga što je podsjećala na sužanjstvo. Sam svetac se pohvalno izražava o toj praksi ali ne drži da je ona bitna i neophodna. Važan je duh posvete, a ne znak. Pogotovo je nevažno gdje se nosi taj znak. Montfort sam je nosio jedan mali lančić oko nožnog gležnja. Svaki znak je vezan za kulturu i svoje vrijeme. Danas se obično nose lančići oko vrata. Za one koji danas hoće prihvatiti jedan lančić ili drugi znak posvete, mogu više o tome naći u Meditacijama priprave.

Četvrta vježba.

Osobita pobožnost prema otajstvu Utjelovljenja. Ti Isusovi i Marijini sužnji imat će osobitu pobožnost prema velikom otajstvu Utjelovljenja Riječi, koje se svetkuje 25. ožujka, a koje je otajstvo u osobitoj vezi s ovom pobožnošću. Zaista, Duh Sveti je nadahnuo vjernicima ovu pobožnost iz slijedećih razloga: 1. Da častimo i nasljedujemo neizrecivu zavisnost, kojom je Sin Božji htio zavisiti o Mariji na slavu Boga, svojega Oca, i na naše spasenje. Ta se zavisnost pokazuje osobito u spomenutom otajstvu, u kojemu je Isus Krist zarobljenik i sužanj u djevičanskom krilu božanske Marije, gdje on zavisi o njoj u svemu; 2. Da zahvalimo Bogu na neusporedivim milostima, koje je udijelio Mariji, a osobito što ju je izabrao za svoju predostojnu Majku, a taj je izbor učinjen u ovom otajstvu. To su dvije glavne svrhe našega sužanjstva Isusa u Mariji.“ (PP 243)
«Vrijeme mi ne dopušta ovdje duže tumačiti odlike i veličine otajstva Isusova življenja i vladanja u Mariji, to jest otajstva Utjelovljenja. Zato ću se zadovoljiti da kažem, s dvije tri riječi, da je ovo prvo, najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo; da je Isus u ovom otajstvu izvršio izbor svih odabranika, u dogovoru s Marijom – boraveći u njezinu djevičanskom krilu, koje sveci stoga nazvaše dvoranom Božjih tajna da je on u ovom otajstvu izveo sva slijedeća otajstva svoga života time što je prihvatio da ih izvrši. Ulazeći u svijet Krist govori: Evo dolazim vršiti tvoju volju (Heb 10,7); da ovo otajstvo, dosljedno tome, sadrži u jezgri sva otajstva i uključuje volju i milost svih otajstava, napokon da je ovo otajstvo prijestolje milosrđa za nas, jer pošto se Isusu možemo približiti jedino po Mariji, to ga bez njezina posredovanja ne možemo ni vidjeti ni s njim govoriti. Isus, koji vazda uslišava svoju Majku, s toga prijestolja vazda dijeli milosti i pokazuje svoje milosrđe bijednim grješnicima. Pristupimo, dakle, s pouzdanjem k prijestolju milosti! (Heb 4,16)
Otajstvo Utjelovljenja je također prijestolje Kristove darežljivosti prema Mariji, jer je ovaj novi Adam, za svog boravka u ovom pravom zemaljskom raju, tu skrovito učinio tolika čudesa, da ih ne shvaćaju ni anđeli ni ljudi. Zato sveci nazivaju Mariju Božjom veličanstvenošću, kao da je Bog veličanstven jedino u Mariji. Samo je ondje Gospodin veličanstven (Iz 33,21). Kristovo utjelovljenje je također prijestolje slave nebeskome Ocu. Isus Krist je, naime, u Mariji savršeno ublažio svog Oca, rasrđena na ljude; u njoj mu je savršeno povratio slavu, koju mu je bio oteo grijeh; u njoj je, žrtvom svoje volje i samoga sebe, dao svom Ocu više slave nego bi mu je ikad bile dale sve žrtve Staroga zakona; u njoj je, napokon, dao nebeskom Ocu neizmjernu slavu, kakve još nikad ne bijaše primio od ljudi.» (PP 248)

Peta vježba.

Velika pobožnost prema Zdravo Mariji i krunici. Marijini sluge veoma će pobožno moliti Zdravomariju ili Anđeoski pozdrav, kojemu malo kršćana, pa i prosvijetljenih, poznaje cijenu, vrijednost, izvrsnost i potrebu. Trebalo je da se Presveta Djevica prikaže više puta velikim i veoma prosvijetljenim svecima, da im pokaže vrijednost ove molitve, kao na primjer sv. Dominiku, sv. Ivanu Kapistranu i blaženom Alanu de la Rocheu. 
Oni su sastavili čitave knjige o čudesima i uspješnosti ove molitve u obraćanju duša; svečano su izjavljivali i javno propovijedali kako je spas svijeta počeo po Zdravomariji, da je tako i spas svakoga pojedinca povezan s tom molitvom; da je upravo ova molitva donijela suhoj i neplodnoj zemlji plod života, pa da će ta ista molitva, pobožno moljena, nužno činiti da nikne u našim dušama riječ Božja i donese plod života, a taj je Isus Krist; da je Zdravomarija nebeska rosa koja natapa zemlju, to jest našu dušu, i daje joj da donese svoj rod u svoje vrijeme; a duša koju ne natapa ta nebeska rosa, ova molitva, ne nosi plod nego samo kupinu i trnje i blizu je da bude prokleta.
Evo što je Presveta Djevica otkrila bl. Alanu de la Rocheu, kako je zabilježeno u njegovoj knjizi “O dostojanstvu ružarija”, i kako to donosi za njim Cartagena: “Znaj, sinko, i javi svakome da je vjerojatan znak da je netko blizu vječne osude, ako osjeća odvratnost, mlakost i nemar prema Anđeoskom pozdravu, koji je popravio štetu svega svijeta”. Eto sasvim utješnih, a ujedno i sasvim strašnih riječi! Čovjek bi im jedva vjerovao, da nam za njihovu istinitost ne jamči ovaj sveti čovjek, a još prije njega sv. Dominik, a zatim više velikih osoba i iskustvo od više vjekova.
Jer vazda se zapažalo da mrze i preziru Zdravomariju i krunicu svi koji nose znak odbačenosti, kao što su svi heretici, bezbožnici, oholice i svjetovni ljudi. Heretici uče i mole još Očenaš, ali ne Zdravomariju niti krunicu. Oni se na te molitve kostriješe; više bi voljeli nositi uza se zmiju nego krunicu. I oholice, taman bili katolici, pošto imaju iste sklonosti kao i otac Lucifer, preziru Zdravomariju ili su ravnodušni prema njoj, a krunicu smatraju pobožnošću za ženice, koja je dobra jedino za neznalice i nepismene. 
Nasuprot, vidjelo se je iz iskustva da ljube, vole i mole s uživanjem Zdravomariju svi koji inače imaju velikih znakova predodređenja, i koliko su sjedinjeniji s Bogom, toliko im je draža ova molitva. A to je upravo i nadodala Presveta Djevica bl. Alanu poslije već spomenutih riječi.
Ja ne znam kako to biva i zašto, ali je, međutim, ovo istina: da doznam da li je netko Božji, ja boljega sredstva nemam negoli ispitati da li mu je drago moliti Zdravomariju i krunicu. Velim: “da li mu je drago”, jer se može dogoditi da se netko nađe u nemogućnosti, naravnoj ili dapače vrhunaravnoj , moliti je, ali mu je ipak vazda draga i rado je preporučuje drugima.
O predodređene duše, sužnji Isusovi u Mariji, znajte da je Zdravomarija najljepša od svih molitava poslije Očenaša. To je najsavršeniji pozdrav kojim možete pozdraviti Presvetu Djevicu, jer je to pozdrav koji joj je Svevišnji poslao po arhanđelu da zadobije njezino Srce; a taj pozdrav, pun tajnog čara, tako se silno dojmio Marijina Srca da je dala svoj pristanak Utjelovljenju Riječi, kod sve svoje duboke poniznosti. Tim ćete pozdravom i vi, izgovarate li ga kako treba, sigurno pridobiti Marijino Srce. Molimo li Zdravomariju dobro, to jest pomno, pobožno i čedno, ona je, kako kažu sveci, neprijatelj đavlu kojega nagoni u bijeg, malj koji ga obara; ona je posvećenje duša, veselje anđela, milopoj predodređenika, pjesan Novoga zavjeta, Marijino uživanje i slava Presvetog Trojstva. Zdravomarija je nebeska rosa koja dušu čini plodnom; ona je čist i nježan poljubac, što ga dajemo Presvetoj Djevici; rumena ruža koju prikazujemo Mariji; dragocjen biser što joj ga poklanjamo; čaša ambrozije i božanskog nektara kojim je nudimo. Sve su to poredbe svetaca. Zato vas vruće molim, iz ljubavi koju imam prema vama u Isusu i Mariji, da vam ne bude dosta Mala krunica Presvete Djevice, nego da molite i treći dio ružarija, a također, imate li vremena, i čitav ružarij svakoga dana, pa ćete na času smrti blagoslivljati dan i sat kad ste mi povjerovali; i poslije sijanja s blagoslovom Isusa i Marije požet ćete vječne blagoslove u nebu: Tko obilato sije, obilato će i žeti (2Kor 9,6).» (PP 249 254) Molitva svete krunice u osobnom iskustvu, pastoralu i spisima sv. Ljudevita zauzima sasvim posebno mjesto. On je duboko uvjeren u važnost i vrijednost molitve svete krunice te da se po njenoj molitvi duša može uzdići do vrhunaca kontemplacije i svetosti. O tome smo pisali i u 4.1.3. i 6.2. cjelinama a sada ovdje donosimo i poticajno svjedočanstvo samoga sveca. „Što se tiče mene koji ovo pišem, osobno sam vidio djelotvornost ove molitve za obraćanje najtvrdokornijih srdaca. Tijekom jednih misija susreo sam ljude koji nisu bili nimalo dirnuti propovjedima o najstrašnijim istinama, ali su prihvatili moj savjet da svakog dana mole Krunicu te su se potom obratili i potpuno se predali Bogu. Čak sam uočio i ogromnu razliku u ponašanju među stanovništvom župa u kojima sam propovijedao misije: jedni su, napustivši molitvu Krunice ponovno zapali u grijeh; drugi su, ustrajući u njenoj molitvi sačuvali Božju milost i iz dana u dan rastu u kreposti.“ (TSK 113)

Šesta vježba.

Marijina pjesma Veliča! Marijini sluge, da zahvale Bogu na milostima koje je udijelio Presvetoj Djevici, molit će često “Veliča”, ugledajući se na bl. Mariju d'Oignies i na više drugih svetaca. To je jedina molitva i jedino djelo koje je sastavila Presveta Djevica, ili radije koje je Isus učinio u njoj, jer je on govorio na njezina usta. To je najveća pohvalna žrtva koju je Bog primio u Zakonu milosti. To je najponizniji i najzahvalniji, ali najdivniji i najuzvišeniji od svih himana: u njemu ima otajstava tako velikih i tajnih, da ih sve ne znaju ni anđeli.
Gerson, vrlo pobožan i vrlo mudar naučitelj, pošto je utrošio velik dio svog života sastavljajući veoma učene i pobožne rasprave o najtežim predmetima, sa strahom se je prihvatio na koncu života, da protumači “Veliča” i da tako okruni sva svoja djela. On nam iznosi mnogo divnih stvari o tom krasnom i pobožnom himnu u knjizi in-folio koju je sastavio o njemu. Među ostalim kaže da ga je sama Presveta Djevica molila često, a osobito poslije svete pričesti kao zahvalu. I učeni Benzonij protumačio je “Veliča” i donio više čudesa, što ih je proizvela moć ove molitve, te kaže da se đavli tresu i bježe kad čuju ove riječi iz “Veliča”: ... rasprši one koji su oholi u misli srca svojega (Lk 1,51).» (PP 255)

Sedma vježba.

Preziranje svijeta. Vjerne sluge Marijine treba jako prezirati, mrziti i izbjegavati pokvareni svijet i služe se u tu svrhu vježbama preziranja svijeta, koje smo naveli u prvom dijelu.» (PP 156) 
Montfort ovdje govori o prvom dijelu Rasprave koji je izgubljen. Distancirati se od svijeta, izbjegavati duh svijeta i grijeh je sastavni dio svake kršćanske duhovnosti, tako i posvete, a mora biti usklađeno s prisutnošću među ljudima i naviještanjem spasenja svijetu u Isusu Kristu.

O važnosti otajstva utjelovljenja u monfortanskoj duhovnosti već smo govorili u 2.3. i 2.7. cjelini.