Meditacije o pripravi

Predgovor

Poštovani čitatelju, sva djela sv. Ljudevita Montfortskoga su već odavno prevedena i tiskana na hrvatskom jeziku. U Raspravi o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Marijisvetac naučava posvetu kao školu duhovnosti na kojoj su se mnogi nadahnuli i duhovno obogatili, a među njima svakako prednjači papa Ivan Pavao II. Veliki papa govoreći o marijanskoj duhovnosti u svojoj enciklici Otkupiteljeva Majka piše: «U tom smislu, među tolikim svjedocima i učiteljima takve duhovnosti rado, podsjećam i na lik sv. Ljudevita Mariju Grignona de Montforta koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno zaživjeti svoje krsne zavjete. Ističem sa zadovoljstvom kako i u našim danima ima dosta novih očitovanja ove duhovnosti i pobožnosti» (RM48). Na kraju Rasprave u nekoliko brojeva sv. Ljudevit daje okvirni plan priprave na Posvetu Isusu Kristu po Mariji. Upute priprave za posvetu, s molitvama koje treba svakodnevno moliti, su načelne i nisu razrađene kao teme po danima. Ova knjiga je upravo jedan pokušaj detaljnijerazrade priprave na posvetu s meditacijama za svaki dan. Mnoge osobe koje su čitale djela sv. Ljudevita su to od nas tražile, pa evo konačno nakon dosta rada i molitve knjiga je dovršena. U pisanju Meditacija o pripravi na posvetu Isusu Kristu po Mariji prema uputama sv. Ljudevita Montfortskoga, kao što se vidi iz samoga naslova, nastojali smo slijediti naputke koje je dao svetac. Ne samo to, nego smo nastojali, koliko je to god bilo moguće, dati prostora tekstovima sv. Ljudevita. Vodili smo se mišlju da kad već Montfort sam, na žalost, nije napisao meditacije, da iz njegovih sabranih djela saberemo tekstove koji bi nam u tome mogli pomoći. Tako da Meditacije o pripravi mogu biti od koristi vjernicima koji su već čitali djela sv. Ljudevita, pa se žele posveti i pripraviti na taj za njih važan čin u životu, kao i onima koji po prvi puta dolaze u kontakt s montfortanskom duhovnošću. Meditacije smo nastojali raditi u katehetsko – mistagoškomstilu, to jest razrađujući meditacije po pojedinim danima, nastojali smo iznijeti temeljne istine katoličkog nauka o pojedinoj temi,te onda dati prostora sv. Ljudevitu da on svojim pisanim riječima uvodi čitatelja u iskustveno življenje otajstva vjere o kome taj dan razmišljamo. Kao što se vidi i iz naslova, Marija zauzima važno mjesto u monfortanskoj duhovnosti, tako da smo u prava dva perioda u kojima vjernik, koji se pripravlja na posvetu, nastoji se isprazniti od duha svijeta i upoznati samoga sebe, kao završetak meditacija redovito donosili jedan tekst sv. Ljudevita koji govori o Marnijoj ulozi u duhovnom životu povezanoj s temom o kojoj se razmatra. Posveta koji uči sv. Ljudevit nije samo pobožnost shvaćena kao određena praksa molitve i življenja vjere, nego i autentična duhovnost s teološkim osnovama. Papa Ivan Pavao II jednom zgodom nazva sv. Ljudevita «vrsnim teologom». U tom smislu prilikom odabira tema i razrade meditacija u pojedinim periodima, nastojali smo dati teološki okvir puta priprave na posvetu. Radili smo na knjižici ljubavlju duhovnoga sina s osjećajem zahvalnosti Bogu za poziv, sv. Ljudevitu za tolika nadahnuća i darove koje Družba Marijinih misionara montfortanaca prima preko svoga utemeljitelja i svima onima koji su se duhovno obogatili čitajući Montfortova djela i nas poticali na pisanje. Knjiguposvećujemo svima onima koji su čitali ili će čitati djela sv. Ljudevita Montfortskoga, te se duhovno obogatili, više uzljubiliIsusa Krista, njegovu i našu Majku Mariju i Crkvu, te se posvetili Bogu samome. Dao Bog i Majka Božja daobjavljivanje ove knjižice donese obilje duhovnih plodova u našem hrvatskom narodu. Dok smo radili na izdavanju knjige stigla nam je tužna vijest o smrti dragog svetog oca Pape Ivana Pavla II. Neka mu Gospodin Isus Krist i njegova Majka Marija obilno uzvrate za neizmjerno dobro koje je Bog preko njega učinio Katoličkoj Crkvi i cijelom svijetu, a na poseban način našem hrvatskom narodu. Spomenu tog velikog pape posvećujemo ovu knjigu, a svi upravo njega možemo imati pred očima kao uzor življenja posvete Isusu Kristu po Mariji u životu i smrti. Rado podsjećamo na njegove zadnje riječi koje je kazao najbližim suradnicima neposredno prije smrti: «Radostan sam, radujete se i vi, s radošću se predajem Mariji».

Bezgrješno Srce Marijino – Zagreb, 04. 06. 2005
p. Miljenko Sušac s.m.m. – misionar montfortanac

Opći uvod u meditacije

Da bi osoba što svjesnije obavila posvetu i plodonosnije je živjela, sv. Ljudevit je htio da se dostojno pripravi za sam čin posvete u molitvi i razmatranju kroz mjesec dana. Čin posvete Isusu Kristu po Mariji je istovremeno kraj perioda priprave i početak puta življenja posvete u svakodnevici. Tako da oni koji nastoje živjeti posvetu, trebaju toga postati svjesni. Cilj nije čin posvete, on je samo uvođenje u duhovnost. Cilj je stanje našeg trajnog predanja Isusu Kristu po Mariji, koje se očituje u svakodnevnim životnim prilikama. Po posveti vjernik slobodno izabire da na svojem putu rasta u vjeri i suobličenju Isusu Kristu ovisi o Mariji. On želi da, čineći svoj dio u duhovnom životu i prikazujući ga Isusu po Mariji, Gospa ima svu slobodu majčinskog djelovanja i raspolaganja s njime.
Sv. Ljudevit bi htio da vjernik koji se posveti bude spreman na ustrajni i svakodnevni rad i napor u življenju posvete, koja postaje škola duhovnosti koja vodi do svetosti. Svetac govoreći duši o posveti kaže: «I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svoga života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost.» (MT 1)
Vježbe priprave na posvetu, kako ih je zamislio sv. Ljudevit, su sklad meditacija i molitve koje za cilj imaju isprazniti dušu od duha svijeta i same sebe kako bi se po Mariji ispunila Isusom. Koliko vjernik više i predanije u nutrini pristaje na posvetu, nastoji oko priprave i življenja posvete, toliko će se više i duhovno obogatiti. Svetac predlaže da vjernik nakon obavljanja čina posvete svakodnevno je obnavlja kratkim obrascem: Sav sam tvoj, i sve moje pripada tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci, te da svake godine ponovi put priprave na posvetu. To znači da je Montfort bio svjestan da su priprava i čin posvete sjeme bačeno u zemlju, koje da izraste treba vrijeme i njegu. O tome govori i sam sv.Ljudevit na kraju Marijine tajne, gdje uspoređuje posvetu sa stablom života koje će u svoje vrijeme donijeti plod, a to je sam Isus Krist.

SKRAĆENICE

PP = Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici
LJVM = Ljubav vječne Mudrosti
MT = Marijina tajna
PPK= Pismo prijateljima Križa
TK= Čudesna tajna svete krunice za obratiti se i spasiti se
GM = Goruća molitva
P = Pjesme
LDS = Knjiga propovijedi sv. Ljudevita
KKC = Katekizam Katoličke Crkve
LG = Svijetlo naroda
GS = Radost i nada

PRVI DIO:
ISPRAZNITI SE OD DUHA SVIJETA

(“Upotrijebit će barem dvanaest dana da se isprazne od svjetovnoga duha, toliko protivna duhu Kristovu”, Rasprava br.227)

Uvod u prvi period priprave

Vjerniku koji ima živ praktični i iskustveni osjećaj za vjeru je odmah jasno, da ako želi živjeti kao uvjereni kršćanin, mora biti poslušan Isusovoj riječi i ne usvajati stil i duh svijeta ranjena grijehom koji dalje potiče na grijeh.Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim da ih uzmeš sa svijeta nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini tvoja je riječ istina. Kao što si ti mene poslao u svijet tako i ja poslah njih u svijet (Iv 17, 14-18) . Sv. Ljudevit želi da osoba koja se pripravlja na posvetu ozbiljno poradi na čišćenju vlastite duše jer mnoge duhovne slabosti, koje rađaju grijehom, proizlaze iz svjesno ili nesvjesno usvojenog mentaliteta svijeta protivna Evanđelju. Od vjernosti i truda koji vjernik uloži u ispražnjavanju od duha svijeta uvelike će ovisiti i učinkovitost i plodnost življenja posvete. Ne može se istovremeno biti vođeni od dva različita duha, Duha Božjega i duha svijeta ranjena grijehom. Oni se uzajamno isključuju i jedan od njih nama vlada i upravlja naš život srazmjernokoliko drugi ima manje utjecaja na dušu. Valja napomenuti, a to oni koji iskustveno prakticiraju vjeru znaju, da se osoba ne može u periodu od 12 dana potpuno isprazniti od duha svijeta, iako može dosta učiniti. Smisao ovog perioda priprave na posvetu sastoji se u tome da vjernik, osim rezultata koji zadobije, postane svjesniji potrebe trajnog bdijenja kako ga duh svijeta ne bi zahvatio. To je jedno od bitnihuvjerenja i stavova koji trebaju trajno pratiti kršćanski život u svim njegovim etapama, to naravno vrijedi i za one koji se žele posvetiti Isus Kristu po Mariji. U pisanju meditacija za prvi period priprave nastojali smo potrebu ispražnjavanja od duha svijeta prikazati u širem teološkom kontekstu Božje ljubavi koji nam jedini daje ispravno shvaćanježivljenja svih otajstva vjere.

1. Stvoritelj, Bog ljubavi

Bog sam u sebi je tajna ljubavi i veliko otajstvo, Presveto Trojstvo, Otac, Sin i Duh Sveti kako nam je to Isus Krist objavio. Presveto Trojstvo je temeljno i središnje otajstvo naše vjere koje osvjetljuje sve druge istine kršćanstva. Sve što je Bog učinio u stvaranju i povijesti spasenja je objava ljubavi Presvetoga Trojstva koja izlazi u susret svojim stvorenjima da ih otkupi, pomiri i sa sobom sjedini. Montfort, svetac uzvišene kontemplacije koji i nas želi voditi putem molitve i veće ljubavi, ostao je očaran tom tajnom Boga koji je sam u sebi čista Ljubav: “O ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ljubav koju si nam pokazao... O Ljubavi, o Ljubavi kako si malo poznata! “ (LJVM 166)
“Oče, ti vječno rađaš Sina koji je Bog kao i Ti, vječan, istobitan s tobom, iste moći, iste dobrote, iste mudrosti s tobom. Oče i Sine, ljubeći se nadišete Duha Svetoga koji je Bog kao i Vi. Vi, tri Božanske osobe, dostojne klanjanja, vi ste samo jedan Bog. Oče ljudi po stvaranju, uzdržavanju i otkupljenju. Milosrdni Oče grešnika, Oče prijatelju pravednih, veličanstveni Oče svetih ... Divimo se beskonačnosti, veličini, slavi i savršenstvu Božje biti, koji se uistinu naziva Onaj koji jest, onaj koji bitno, nužno i vječno postoji. Biće svih bića, uzrok svih bića, koji u sebi eminentno sadrži savršenstva svih ostalih bića. On je svugdje po svojoj biti, prisutnosti i moći bez da ga to ograničava”. ( TK 41).
Bog je iz ljubavi stvorio i stvara sva stvorenja. On ni iz čega stvara i poziva na postojanje, tako da Božja djela otkrivaju tko je On u sebi, a istovremeno tajna ljubavi njegova nutarnjeg Bića osvjetljava ispravno razumijevanje i vrednovanje njegovih stvorova. Sva stvorenja, po onim mjestima koja im je Bog dodijelio, ostvaruju svoju puninu i pokazuju svu svoju ljepotu i dobrotu.Kada promatramo Boga Stvoritelja, onda time želimo reći da je On u slobodi dao početak svemu što postoji, te da nebo i zemlja ovise o Bogu koji im daje da budu, postoje i opstoje. Tako da je Bog istovremeno prvi izvor, autoritet, ali je istovremeno dobrota i nježnost za svoju djecu. Novi zavjet nam otkriva da je Bog sve stvorio po svojoj vječnoj Riječi, ljubljenome Sinu kojega sv. Ljudevit naziva Vječnom Mudrošću. Divimo se i mi skupa sa svecem:
“Božanska je Mudrost zabljesnula iz Božjeg Krila u času kad je, nakon čitave vječnosti, stvorila svjetlo, nebesa i zemlju. Sv. Ivan nam kaže da je sve stvoreno po Riječi, tj. po Vječnoj Mudrosti: Sve je po njoj postalo (Iv 1, 3.). Salomon kaže da je ona majka i sazdateljica svega: Ona je roditeljka svega toga. Mudrost je umjetnica u svemu (Mudr 7, 12-21.). On je ne zove samo sazdateljicom, već i majkom, jer običan radnik ne može toliko ljubiti svoje djelo kao što majka ljubi svoje dijete. Pošto je sve stvorila, Vječna Mudrost ostaje u svim stvarima da ih podržava i obnavlja: ispunja sve, sve obnavlja (Mudr 1, 7; 7, 27.). I ta je vrhunska i prava ljepota u stvorenom svijetu postavila divan red koji u njemu kraljuje. Ona je odijelila, sastavila, izmjerila, pridodala i izbrojila sve što je na njemu. Ona je razapela nebesa, ona je postavila Sunce, Mjesec, zvijezde i planete i izvagala sve do izvora. Konačno, reče ona: bila sam s Bogom i upravljala sam svim stvarima savršenom točnošću na najrazličitije načine, a to je bila vrsta igre da se zabavim i razonodim svoga Oca: Bila sam kraj njega kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje ... (Izr 8, 30-31.). Ta neopisiva igra božanske Mudrosti doista se vidi u različitim stvorenjima koja je stvorila u svemiru. Ne govoreći o različitim bezbrojnim anđelima, niti o veličini različitih zvijezda, niti o raznim temperamentima ljudi, vidimo tolike divotne izmjene godišnjih doba, najraznovrsnije instinkte životinja, mnogobrojne vrste biljaka, ljepote cvijeća, voće raznih okusa. Tko je mudar, neka o svemu tom razmišlja! (Ps 106 (107), 43.) ” (LJVM 31-33).
Vidimo da bi svetac i nas htio uvesti u tajnu kontemplacije svijeta koji je stvoren na slavu Božju, ne da bi uvećao Njegovu slavu nego da očituje svijetu Božju dobrotu, ljubav, nježnost, vjernost, milinu... Montfort tu stvarnost izražava slikom majčinstva. Božja ljubav ima crte ne samo očinske nego i majčinske ljubavi. Bog je još u usta proroka Izaije stavio riječi: “Može li žena zaboraviti svoje dijete, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa i kad bi koja zaboravila, tebe ja zaboraviti ne ću” (Iz 49,15). To je nježnost ljubavi koja tješi, ostaje vjerna, postojana u strpljivosti i razumijevanju, spremna na praštanje, nesavladiva čudesnom snagom majčinstva. Drugi vidik te iste Božje stvaralačke ljubavi je divni red i sklad stvorenoga svijeta u kome ostaje odraz Stvoritelja. Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Ako Bog stvara sa mudrošću, stvorenje ima svoj red” (br. 299). Sv. Ljudevit govori o neopisivoj igri Božanske Mudrosti koja se očituje u različitim stvorenjima. I mi gledajući ljepotu i sklad netaknute prirode, cvijeća, mora, rijeka, planina uskliknimo sa svecem: “Pa kako divan mora biti Stvoritelj, ako je njegovo djelo tako lijepo” (P 99,28). Montfort nas poziva da se divimo odsjaju Božje ljepote u stvorenjima, ali isto tako poziva da u molitvi i šutnji uzdižemo svoj duh Bogu i kušamo ljepotu Njega samoga, na koju stvorenja samo ukazuju. Bog u svemu neizmjerno nadilazi svoja stvorenja. Nije dosta ljepota stvorenja da nas uzdigne prema Bogu, ona može biti poticaj na to, nego ljepotaBožanske Mudrosti do koje osoba dolazi u čistoći srca, molitvi, tišini i samoći otvara oči vjerniku, te vidi odsjaj Božje ljepote u stvorenjima. O tome svetac govori upjesmi koju je napisao tijekom jednog povlačenja u samoću i tišinu šume u Merventu.
«Svemoguća Božja ruka, koja je stvorila Nebo i zemlju, ističe se još u tišini ove netaknute prirode. Daleko od zbrke svijeta,u samoći tražimo Boga. Kada je priroda tako lijepa, milost sve obavija, čistu i vjernu dušu čini kućom Božjom. Treba biti mudar kršćanin, pa kušati te čiste slasti; luđak tu ništa ne shvaća, a tišina i samoća povećavaju njegove muke. Tišina samoće je knjiga mudrosti iz koje su sveci čitali, iz koje su crpili najljepše tajne za dobro živjeti, ona je velika škola u kojoj su sveci bili oblikovani, gdje su im srca bili raspaljena ljubavlju i gdje su dobili dar Riječi. Ja, kaže Bog, vodim grešnika u samoću kako bi govorio njegovu srcu i podložio ga mome kraljevstvu. O dušo moja, čista golubice, uzdiši u samoći, skladno žudi za Bogom u vječnom životu» (P 157).
Da bismo i mi mogli, ne samo dobro obaviti ovu pripravu na posvetu Isusu Kristu po Mariji, nego i živjeti vjeru iz dana u dan tijekom cijelog života, trebamo tražiti trenutke sabranosti ipovučenosti u molitvu. Na taj način rastemo u kršćanskoj mudrosti, danas toliko potrebnoj svakom pojedincu, obitelji i narodima. Kršćanska mudrost, uistinu življena potiče dušu da u blagosti traži istinu, dobrotu i ljepotu koje ju preko vidljivih stvari uzdižu k Bogu, a zatim osoba u Božjem svijetluispravno vrednuje svijet i živi kao svjedok Evanđelja.

Marija nam pomaže oblikovati pravu sliku o Bogu

Bog je već u stvaranju, a još više u otkupljenju paloga svijeta u Isusu Kristu, objavio svoju ljubav. Pa ipak, u ljudskom se srcu kao posljedica grijeha javlja strah. Adam, slika starog čovjeka s kojim se i mi moramo boriti, nakon grijeha se pobojao Boga (usp. Pos 3,10). Oslobađanje od krive slike o Bogu i straha pred Bogom nije plod samouvjeravanja ili tehnike meditacije, nego življenja objavljene vjere u Isusa Krista. Autentična kršćanska duhovnost dovodi osobu do ljubavi prema Bogu. Sv. Ljudevit, kada izlaže školu duhovnosti posvete Isusu Kristu po Mariji, naglašava Marijinu majčinsku ulogu na tom putu kao plod sazrijevanja i življenja posvete u svakodnevici.
“Onda će ti Majka lijepe ljubavi oduzeti iz srca svaki skrupul i svaki ropski strah. Ona će ti otvoriti i raširiti srce, da možeš trčati putem zapovijedi njezina Sina sa svetom slobodom Božje djece, i da ti se raspali onom čistom ljubavlju čije bogatstvo ona čuva; tako da tvoje ponašanje ne će više biti prožeto strahom pred Bogom, koji je ljubav, kao do sada, nego čistom ljubavlju. Ti ćeš ga gledati kao dobrog Oca, kojemu ćeš neprestano nastojati ugoditi i s kojim ćeš pouzdano općiti kao dijete sa svojim dobrim Ocem. Ako bi ga, po nesreći, i uvrijedio, odmah ćeš se stoga poniziti i ponizno zamoliti oproštenje, jednostavno ćeš mu pružiti ruku pa ćeš se podići bez uzrujavanja i nemira, i nastavit ćeš svoj put k njemu bez malodušnosti”. (PP 215)
Za razmišljanje: Kakva je moja slika o Bogu? Ljubim li Boga ili ga se bojim i bježim od njega? Uviđam li ljepotu, sklad i dobrotu svega što je Bog stvorio i za to mu zahvaljujem? Računam li na Marijinu pomoć na mom putu duhovnoga rast,te ispravnog poimanja i življenja odnosa s Bogom?
Molitve: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

Stvaranje čovjeka

Čovjek u Božjem planu zauzima posebno i jedinstveno mjesto među stvorenjima. Bog je stvarao ovaj svijet radi čovjeka, a on je «jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga» (GS 13). Čovjek je stvoren na sliku Božju, sposoban upoznati i ljubiti Boga, te ostvariti sebe dajući se u ljubavi ulaziti u zajedništvo s drugim ljudima. Pa ipak, odnos čovjeka i Boga zauzima posebno mjesto u stvaranju. Bog je htio čovjeka da uslobodi i vjeri, milošću pozvan,odgovori u ljubavi na ponuđeno Božje prijateljstvo i sudjelovanje u Božjem životu. Neshvatljiva i beskrajna Božja ljubav je zadnji razlog tog velikog dostojanstva ljudskog Bića. Montfort to tako proživljeno svjedoči:
“Između Vječne Mudrosti i čovjeka postoji nevjerojatno tijesna veza prijateljstva. Mudrost je za čovjeka, a čovjek je stvoren za Mudrost. Ona je neiscrpiva riznica ljudima (Mudr. 7, 14), a ne za anđele, ni za druga stvorenja. To prijateljstvo Mudrosti prema čovjeku proizlazi iz same njegove biti već u stvaranju, jer je čovjek zgusnuti sadržaj njezinih čudesa, njezin mali i veliki svijet, njezina živa slika i namjesnik na zemlji. Ta vječna i toliko ljupka ljepota toliko želi prijateljstvo ljudi, da je nadahnula i knjigu da postigne to prijateljstvo otkrivajući čovjeku svoju uzvišenost i živu želju kojom ga želi imati. Ta je knjiga kao pismo ljubljene svom ljubljenom da zadobije njegovu ljubav. Tako žarkom željom čezne za čovjekovim srcem i tako nježno traži njegovo prijateljstvo, a izrazi i pozivi toliko su puni ljubavi, da, rekao bi, dok ih sluša, da to nije Vladarica neba i zemlje, i da joj je potreban čovjek da tek onda postane sretna.”(LJVM 64-65).
Sv. Ljudevit u kategorijama zaručničke ljubavi opisuje odnos čovjeka i njegova Stvoritelja. Stvaranje i povijest spasenja zapisani u sv. Pismu su svjedočanstvo tome, a temelj za razumijevanje Božje poruke je njegova očinsko-majčinska strastvena ljubav prema čovjeku. Povijest odnosa Boga i čovjeka je dinamika prijateljstva, čiji je prvi čin stvaranje, a nastavlja se u dijelu otkupljenja nakon čovjekova pada u grijeh. Bog je sve stvorio radi čovjeka, anjega je stvorio da mu služi, da ga ljubi, da gospodari nad svim stvorenjima i da mu ih prikazuje skupa sa sobom i svojim djelovanjem u svijetu. Tako da se mi, ljubljena Božja bića, trebamo prepoznati u svim svojim dimenzijama. Cijelo naše biće je dar Božje ljubavi koju trebamo prepoznati i tako slaviti Boga. S druge strane, čovjek ostvaruje puninu svoga bića samo u Bogu. Govoreći o tome u kategoriji Božje Mudrosti svetac klikće:
“O kad bismo znali kakvo je beskrajno blago za čovjeka ta Mudrost, a kažem vam da o njoj nisam još ništa rekao, mi bismo dan i noć uzdisali za njom i odletjeli bismo do nakraj svijeta, i kad bi trebalo, prošli bismo kroz oganj i vatru samo da je postignemo! Ali pripazimo da se ne prevarimo pri izboru Mudrosti, jer je ima više vrsti.” (LJVM 73).
Čovjek, stvoren na sliku Božju, istovremeno je tjelesno i duhovno biće. Bog je htio takvog čovjeka, a mi trebamo prihvatiti sami sebe i proslaviti Boga u svemu. Stvoritelj svakom čovjeku izravno stvara dušu, kojačesto u Bibliji označava i sam ljudski život kao takav ili ono najnutarnjije, najuzivišenije u čovjeku, duhovno počelo po kojemu se on razlikuje od drugih stvorenja. I ljudsko tijelo, oživljavano duhovnom dušom, ima udjela u dostojanstvu čovjeka, tako da je cijela ljudska osoba određena postati po Kristu hramom Duha Svetoga. Bog je htio stvoriti muško i žensko, htio jeda postoje u savršenoj jednakosti dostojanstva, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane da budu u različitosti svoga bića. Tako da je biti muškarac i žena nešto dobro, što Bog hoće, te oni kao takvi odražavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu. Bog je u svom planu stvaranja i spasenja pozvao muškarca i ženu da kao Božji upravitelji sebi podlože zemlju i da im služi sve stvoreno. No, taj odnos prema stvorenjima ne smije biti rušilački odnos potpunog gospodstva,nego u odgovornosti za svijet i sudjelovanju u Božjoj Providnosti i ljubavi prema svemu stvorenome.Čovjek, tako divno stvoren, u biti je sažetak cjelokupnog stvorenja, svemir u malome. Sv. Ljudevit to tako lijepo kaže:
«Ako su moć i ljupkost Vječne Mudrosti toliko zablistale u stvaranju, u ljepoti, i redu svemira, ona je još divnije zasjala u stvaranju čovjeka, jer je on njezino divotno remek-djelo, živa slika njezine ljepote i njezinih savršenosti, velika posuda njezinih Milosti, čudesna riznica njezinih bogatstava i njezin jedinstveni zamjenik na zemlji. Mudrost je tvoja sazdala čovjeka da vlada nad stvorovima tvojim ... (Mudr 9, 2.). Trebalo bi da ovdje, na slavu te lijepe i moćne djeliteljice, objasnimo ljepotu i izvornu uzvišenost koju je dala čovjeku kad ga je stvorila.»(LJVM 35-36).

Marija, uzor ostvarenja ljudskogabića po svom odnosu prema Bogu i ljudima

U duhovnosti sv. Ljudevita u Mariji se vidi, i u potpunosti ostvaruje slika čisto ljudskog bića koje je čovjek pozvan ostvariti. Ona je ostvarila, u cjelovitosti svoga bića odnos s Bogom i bližnjim koji je bitan za ostvarenje svakog čovjeka kao Božjeg stvorenja. Marija je, kao i svaki čovjek, već time što je stvorena od Boga obdarena. Ona je na povlašten način obdarena bezgrješnim začećem u predviđanju Utjelovljenja Sina Božjega, i time pozvana da, služenjem u ljubavi Bogu i ljudima, uzvrati na Božji dar. Marija je primila iz Očeve ruke dar svoga bića i dar Sina Božjega ali samo zato da bi ga darovala svijetu. Presveto Trojstvo je nju na poseban način obogatilo, ali ne samo za nju, nego za cijeli svijet. Poslušajmo govor sveca:
«Božanska je Marija već s četrnaest godina tako snažno rasla u milosti, mudrosti i u savršenoj vjernosti prema Bogu da je zadivila ne samo anđele nego i samoga Boga! Očarala ga je njezina duboka poniznost u kojoj se pred njim snizila do ništavila, privukla ga je božanska čistoća, a njezina živa vjera i žarke molitve pune ljubavi potpuno su ga svladale. Marija je pobijedila tu Mudrost, jer ju je s toliko ljubavi tražila! “O velike li ljubavi Marijine koja je pobijedila Svemogućega!”, veli sv. Augustina. I začudno, ta je Mudrost htjela iz Očeva krila sići u krilo Djevice da u njemu boravi među ljiljanima njezine čistoće i da joj se posve preda postavši u njoj Čovjekom. Zato joj šalje arkanđela Gabrijela da je pozdravi i kaže da je osvojila Srce te iste Mudrosti i da je poželjela da se u njoj utjelovi. Očekuje samo njezin pristanak. Arkanđeo je izvršio svoj zadatak i uvjerio Mariju da će postati majkom i ostati djevicom, a iz srca joj je iznudio na to pristanak unatoč opiranja njezine duboke poniznosti. Na taj je pristanak čekalo Presveto Trojstvo sa svim anđelima i cijelim svemirom kroz duga i duga stoljeća, a ona se ponizila pred svojim Stvoriteljem i rekla: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 38.)» (LJVM 107).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan da me je Bog stvorio i da mutrebam zahvaliti za sve dimenzije, darove i talentemoga bića? Jesam li svjestan veličine i ljepote poziva na prijateljstvo s Bogom, na koje me Onpoziva? Koliko i kako odgovaram na Božju Očinsku ljubav i u poniznosti svojim životom služim ljudima? Gledam li u Isusu i Marijiuzore ostvarenja čovjeka. Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1. 3. Istočni grijeh: čovjek se udaljava od Boga

Prvi čovjek, stvoren od Boga,kao i svako drugo stvorenje, bio je dobar. I vidje Bog sve što je učinio bijaše veoma dobro (Pos. 1,31). Samo u svijetlu otajstva otkupljenja u Isusu Kristu shvaća se ta izvorna stvarnost ljudskog bića. Čovjekje bio u prijateljstvu sa Bogom svojim Stvoriteljem, a kao posljedica toga, u skladu sa samim sobom i drugim stvorenjima oko sebe. Sudjelujući u Božjem životu bio je postavljen u stanje svetosti i izvorne pravednosti. Ljubav koju je osjećao prema Bogu i Božja milost, uzdizale su i oplemenjivale sva područja ljudskog života. Čovjek nije morao ni trpjeti ni umrijeti,vladao je sklad između muškarca i žene, te između njih i cijeloga stvorenja. To je bilo stanje izvorne ljudske pravednosti. U Božjem naumu čovjek je trebao vladati svijetom, a to se očitovalo i u vladanju samim sobom, te cjelovitošću ljudskog bića koje je bilo slobodno od svake požude, padanja u ropstvo sjetilnim užicima, pohlepe za bogatstvom i isticanja samoga sebe. Sv. Ljudevitpoticajno o tome govori:
“Sve je u čovjeku bilo svijetlo bez tmina, lijepo bez ružnoga, čisto bez ljage, usklađeno bez nereda, bez ikakve ljage i nesavršenosti. Njegov je duh dobio u baštinu svjetlo Mudrosti kojim je savršeno poznavao svoga Stvoritelja. U duši je nosio Božju milost kojom je bio nedužan i ugodan u očima Svevišnjega. Njegovo je tijelo nosilo besmrtnost. U srcu mu je gorjela čista ljubav te se nije bojao smrti, i tom je ljubavlju neprestano, neprekidno i čisto ljubio Boga radi njega samoga.Čovjek je, uz to, bio tako pobožanstvenjen da je bio stalno u zanosu, uronjen u Boga, jer se nije morao boriti sa strastima, niti je trebao odupirati se neprijateljima. O divne li darežljivosti Vječne Mudrosti prema čovjeku! Sretnoga li čovjeka u svoj svojoj nedužnosti!” (LJVM 38). Bog je, dakle, stvorio čovjeka na svoju sliku u prijateljstvu sa sobom. Budući da je čovjek slobodan, da je duhovno biće, on može živjeti svoje prijateljstvo s Bogom samo ako se slobodno opredijeli za Boga i njemu se iz ljubavi preda na služenje. Čovjek mora svoju slobodu upoznati, cijeniti i s pouzdanjem poštovati, a jer je stvorenje, njegova je stvarnost ovisnost o svome Stvoritelju. Tako da je podvrgnutBožjim zakonima i moralnim normama koji ravnaju uporabom njegove slobode. Đavao je napastovao čovjeka, koji je u srce pustio sumnju i dopustio da u njemu zamre povjerenje prema Bogu koji ga je stvorio, te je on zlorabio svoju slobodu i nije poslušao Božju zapovijed. Tako će u zadnjem korijenu svakog grijeha u povijesti biti zloupotrijebljena sloboda, neposluh prema Bogu i nedostatak povjerenja u njegovu Očinsku dobrotu. Čovjek je pod utjecajem đavla sagriješio, sebe pretpostavio svome Stvoritelju, tetime prezreo Boga. Odlučio se za sebe protiv Boga, protivno stvarnosti svoga bića, Božjeg stvorenja, a time i protiv svoga vlastitog dobra. “Zaveden od đavla, htio je biti kao Bog, ali bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom. Pismo pokazuje dramatične posljedice tog prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti. Plaše se Boga o kome su stvorili krivu sliku, to jest Boga ljubomorna na svoje povlastice”. (KKC 398.)Montfort naglašava svu dramatičnost tog stanja, te piše:
“Đavao te uči lukavstvu i zlobi protiv Svemogućega Boga. On čini da kraljuje porok, u svemu se opirući Bogu koji želi ozdraviti i spasiti naše duše,zavodi ih, kvari i vodi u vječnu vatru”.(P 107, 2) “Ali evo teške nesreće! Božanski se brod razbio na tisuće komada, lijepa je zvijezda pala, te krasno sunce pokriveno je blatom! Čovjek griješi i griješeći gubi svoju mudrost, svoju nedužnost, svoju ljepotu i besmrtnost. Gubi i sva dobra koja je primio, a napada ga bezbroj zala. Duh mu je otupio i postao zamračen, te više ništa ne vidi. Srce mu je ohladnjelo prema Bogu. Duša mu se grijehom zamračila i sliči zloduhu. I strasti su mu se raspojasale i više im nije gospodar. Dao je u sebi prebivalište zlodusima, te je postao njihovim robom. Stvorenja ga napadaju i vode s njime rat. Eto, tako čovjek postaje robom demona, predmetBožje srdžbe i žrtva pakla. Sam sebi je postao ružan da se sakrio od srama. Na sebi nosi prokletstvo i osuđen je na smrt. Istjeran je iz zemaljskog raja, a i onaj na nebu mu je zatvoren. Na ukletoj zemlji mora provoditi nesretan život bez ikakve nade da će biti sretan. Dapače, mora umrijeti kao zlikovac, a nakon smrti, dušom i tijelom, sa svom svojom djecom, bit će poput đavla zauvijek odbačen. Eto, to je strašna nesreća koja se nakon grijeha sručila na čovjeka. To je zaslužena osuda što ju Božja pravda izrekla protiv njega.” (LJVM 39).
Svetac živim slikama opisuje razoreni sklad koji je vladao u čovjeku.Poremećeno je gospodstvo čovjek nad samim sobom. Duhovne moći duše i tijela, veza između muškarca i žene, sklad sa stvorenjima, narušeni su i podvrgnuti napetostima i požudama. Sam u sebi, čovjek duboko doživljava izranjenost svoga bića, a sama smrt je ušla u povijest čovječanstva. Nakon prvoga grijeha,bujica grijeha preplavljuje svijet, počevši od Kainovog ubojstva Abela do naših dana. Posljedice istočnog grijeha se odnose na cijelo čovječanstvo, svi ljudi svih naraštaja su zahvaćeni tom stvarnošću. “Neposluhom jednogačovjeka svi su postali grešnici” (Rim 5,19). Velika bijeda koja tišti ljude i čovjekove sklonosti na zlo, ne mogu se razumjeti bez povezanosti čovječanstva s istočnim grijehom i činjenicom da mi već rođenjem primamo istočni grijeh. Radi se o velikoj tajni koju nije lako shvatiti, a u kojoj svi iskustveno sudjelujemo. Osobni grijeh prvih ljudi zarazio je ljudsku narav kao takvu, koju su oni rađanjem prenijeli budućim generacijama u palom stanju, te sve generacije ljudi prenose ljudsku narav u stanju lišenom svetosti i pravednosti, tako da je stvarnost istočnog grijeha naslijeđena, a ne počinjena. To je naslijeđen, a ne počinjen grijeh; stanje, a ne čin. Stanje koje duboko pogađa i uvjetuje svakog pojedinca. Ne biti svjestan da svaki čovjek ima izranjenu narav i zlu sklonu narav uzrokuje teškeposljedice i zablude u području morala, odgoja i suživota ljudi.Znamo da je Isus Kist otkupio čovjeka od svakoga grijeha: “Dakle, grijeh jednoga svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga svim ljudima na opravdanje i život” (Rim 5, 18). Sv. Ljudevitnaglašava dramatičnost grešnoga stanja čovjeka kako bi na vidjelo još jače izašla sva nježnost Isusove otkupiteljske ljubavi:
“U tom je stanju Adam očajan: ne može primiti lijeka ni od anđela ni od drugih stvorenja. To stanje nitko više ne može popraviti, jer je on bio tako lijep i tako divno sazdan, a sada je po grijehu odviše ružan i okaljan. Shvatio je da je istjeran iz raja i udaljen od Božje nazočnosti. Božja ga pravda progoni zajedno sa svim njegovim potomstvom. Nebo je za njega zatvoreno, a pakao otvoren, i nikoga nema da mu ponovno otvori nebo, a zatvori pakao. Vječna Mudrost je duboko ganuta nesrećom jadnoga Adama i njegovih potomaka. Sa žalošću promatra kako je razbijen njezin počasni brod, rastrgan njezin vjerni portret, razoreno njezino remek-djelo, a njezin namjesnik na zemlji svrgnut s prijestolja. Ona nježno osluškuje njegov plač i uzdahe. Blago gleda znoj njegova čela, suze u očima, napore njegovih ruku, bol njegova srca i žalost njegove duše.” (LJVM 40-41).

Marija, ljudsko biće sačuvano od ljage istočnoga grijeha

Bog je odlučio otkupiti palog čovjeka po poslanju svoga Sina, a da mu pribavi tijelo želio je slobodnu suradnju stvorenja. Izabrao je da Marija iz Nazareta, kći Izraelova, bude Majka njegova Sina, tako da ju je Bog obdario svim darovima koji su u skladu sa tako uzvišenim pozivom. Ona je još od začeća bila “puna milosti” (Lk 1,28), sva prožeta Bogom, bezgrješna. Crkva nas uči: “Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista, Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha” (KKC 491). Marija je, dakle, u sebi imala i sačuvala onu iskonsku nevinost koju ljudi osjećaju kao čežnju i nostalgiju vlastite duše. Sveti Ljudevit piše:
“Konačno je došlo vrijeme spasenja, i Vječna Mudrost sama je sazdala sebi kuću (Izr 9,1.), boravište dostojno nje same. Ona je oblikovala božansku Mariju u krilu svete Ane uz veću radost nego kad je stvarala svjetove. Nemoguće je, s jedne strane, opisati to neizrecivo davanje Presvetog Trojstva tom divnom biću, a s druge strane, ne može se sagledati vjernost toga bića kojom je ona odgovarala na milosti svoga Stvoritelja. Snažna bujica beskrajne Božje dobrote, nasilno zaustavljena zbog grijeha ljudi od postanka svijeta, opet je snažno proključala u svoj svojoj punini u srcu Marijinu. U svojoj velikodušnosti, Vječna joj Mudrost daje sve one milosti koje bi primio Adam sa svim svojim potomcima da je ostao u stanju prvotne pravednosti.Konačno, sva punina božanstva, kaže neki svetac, izlila se na Mariju u onoj mjeri u kojoj ju je to čisto stvorenje moglo primiti.Marijo, remek-djelo Svevišnjega, divoto Vječne Mudrosti, čudo Božje svemogućnosti, bezdane milosti, sa svim svetima izjavljujem da nema nikoga osim Onoga koji te je stvorio tko bi poznao svu visinu, širinu i dubinu milosti kojima te je obasuo!” (LJVM 105 - 106).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan sve ljepote ljudskoga bića u Bogu? Koje su zle sklonosti koje posebno osjećam u sebi? Zazivam li Božji blagoslov na moju izranjenu ljudskost,kao i na druge osobe? Jesam li svjestan veličine i ljepote Marijine duše? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1.4. Grijeh u srcu čovjeka

Vjera i iskustvo nas uče da, osim istočnoga grijeha, postoji i osobni grijesi koje ljudi čine. Čovjek se pred Bogom treba priznati grešnikom, gajiti duboku svijest o potrebi njegova milosrđa i truditi se oko svoga obraćenja. “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1 Iv 1,8). Tako da su pred Bogom svi ljudi grešnici ili potencijalno grešnici.Sv. Ljudevit je i osobno bio duboko svjestan te stvarnosti. “Vama grešnici i grešnice jedan koji je griješio više od vas, pruža ovu ružu crvenu od Krvi Kristove, kako biste se njome okitili i spasili” (TK 3). Prepoznati se grešnikom već je Božji dar jednoj osobi. To je moguće učiniti samo u svijetlu vjere i predstavlja tešku pobjedunad čisto ljudskom sklonošću samoopravdanja. Svetac se poziva na potrebnodjelovanje Duha Svetogada bi čovjek shvatio tu mučnu, ali bitnu spoznaju:
«Da se ispraznimo od samih sebe, treba nam najprije svjetlom Duha Svetoga dobro upoznati svoje opako dno, svoju nesposobnost za ikakvo dobro potrebno za spasenje, svoju slabost u svim stvarima, svoju trajnu nesposobnost, svoju nedostojnost ijedne milosti i svoju posvemašnju zloću. Grijeh našega prvog oca, kao i naši grijesi, sve nas je gotovo posve pokvario, ukiselio, naduo i zagorčio, kao što kvas ukiseli, nadme i ukvasa sve tijesto u koje se stavi. Naša su tjelesa tako iskvarena, da ih Duh Sveti (usp. Ps 51,7 i Rim 6,6) naziva grešnim tjelesima, podložna su tisućama i tisućama bolesti, svakoga se dana kvare i u njima se zameće samo šuga, crvi i trulež. Naša duša, sjedinjena s tijelom, postala je tako tjelesna da je nazvana tijelom: Svako se tijelo na zemlji izopačilo (Pos 6,12) «(PP 79).
Čitajući svečev tekst ne treba se zaustaviti na naglašenim slikama koje on koristi, nego shvatiti bit poruke. Isus nije došao na svijet da nam kaže kako smo sami po sebi dobri, nego da nam ukaže i na krajnje siromaštvo našeg bića i potrebu za spasenjem. Grijeh je uvijek povreda istinske ljubavi prema Bogui bližnjemu, a istovremeno je i prekršaj protiv zdravog razuma, istine, dobrote i ispravne savjesti. U samoj biti grijeha je neuredna i izopačena privrženost nekim dobrima protivno Božjem zakonu, tako da se čovjek diže protiv Božje ljubavi i udaljava Boga iz svoga srca. U biti, radi se o neurednoj ljubavi prema sebi, sve do prezira Božje ljubavi i pristajanja uz ono što je protivno Božjem zakonu. Bogu se pretpostavlja i više od njega ljubi vlastiti ego, ugoda, moć, posjedovanje, znanje...Tek u vjeri se vidi sva zloba grijeha, kojim čovjek nezahvalno odbacuje Boga ljubavi i živi bez njega kao da je samodostatan. Pa ipak, posljedice svakog grijeha, osim drugog čovjeka, pogađaju i samoga grešnika. Sv. Ljudevit je duboko svjestan i te stvarnosti. Čovjek, gubeći zajedništvo s Bogom, sam dolazi u stanje proturječja. Njegovo temeljno usmjerenje prema dobru je narušeno, strasti se dižu protiv njega, potamnjuje mu savjest, dolazi do sukoba u suživotu i stanja u društvu koje ga tišti i sprječava njegovo osobno sazrijevanje i rast. Svetac opominje:
“Osobni grijesi koje smo počinili, bili to smrtni ili lagani, ma koliko bili oprošteni, uvećali su našu požudu, našu slaboću, našu nepostojanost i pokvarenost, i ostavili su zle ostatke u našoj duši. Naša je baština samo oholost i zaslijepljenost u duhu, okorjelost u srcu, slaboća i nepostojanost u duši, požuda, pobuna strasti i bolesti u tijelu. Mi smo po naravi oholiji od paunova, prilijepljeni smo uza zemlju više od zapuhača, gadniji smo od jaraca, zavidniji od zmija, proždrljiviji od svinja, ljući od tigrova, lijeniji od kornjača, slabiji od trstika i nestalniji od vjetrokoza. Svoga u sebi nemamo ništa nego ništavilo i grijeh, pa ne zaslužujemo drugo nego Božju srdžbu i vječni pakao (usp.Ef 2,3)” (PP 79).
Ovi slikoviti simboli koje svetac koristi ne smiju biti povodom za pesimizam. Sv. Ljudevit kao veliki mistik koji je na zemlji doživio najviše mistično sjedinjenje s Isusom Kristom,polazeći od tog iskustva, opisuje svu rugobu grijeha i njegove posljedice koje se najviše očituju i uviđaju u Božjem svijetlu. Što je jedna osoba više sjedinjena s Bogom to više vidi i naslućuje svu udaljenost i oprečnost između Boga i grijeha, te njegove kobne posljedice. Što smo više u skladu s Bogom, to smo osjetljiviji na rušilački nesklad grijeha u čovjeku i društvu, koje danas sve više teži negiranju doli priznanju stvarnosti, stanja i posljedica grijeha. Grijeh ne samo da razarajuće djeluje na čovjeka, nego vrijeđa i Boga i njegovu ljubav koju nam je iskazao po svome Sinu Isusu Kristu, kojega svetac naziva Božjom Mudrošću. I koliko više se spoznaje veličina Božjeg prijateljstva i nježnosti, toliko se više shvaća sva okrutnost kojom grijeh ranjava Božju ljubav. Montfort tako poticajno piše:
“Ako nas ne takne ova žarka želja kojom nas s toliko ljubavi traži i ako nas ne ganu toliki znakovi prijateljstva ove ljubezne Mudrosti, znajmo da je velika okorjelost našega srca i da smo vrlo nezahvalni. I ako se, umjesto da je slušamo i tražimo, oglušimo na njen poziv i izbjegavamo je, i ako je, umjesto da je častimo i ljubimo, preziremo i vrijeđamo, kakva je naša okrutnost, i kakva nas čeka kazna već na ovom svijetu! I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru, i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti, da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova (Mudr 10, 8). One koji se ne trude da nađu Mudrost već za života stižu tri zla: prvo, upadaju u neznanje i zaslijepljenost, drugo, u ludost i, treće, u sablazan i grijeh” (LJVM 72).
I obrnuto, sv. Ljudevit je duboko svjestan sve veličine i uzvišenosti obraćenja grešnika i kada potiče na posvetu, upravo obraćenje navodi kao razlog za njeno prihvaćanje: “Da shvatimo uzvišenost ovoga poticaj, trebalo bi nam shvatiti koliko je to dobro obratiti grešnika ili osloboditi dušu iz čistilišta: dobro je to neizmjerno, veće negoli stvoriti nebo i zemlju, jer na taj način dovodimo dušu u posjed Boga. Kada bismo ovom vježbom oslobodili kroz sav život i samo jednu dušu iz čistilišta ili obratili i samo jednoga grešnika, zar već i to ne bi bio dovoljan poticaj svakomu, koji iskreno ljubi bližnjega, da je prigrli? “ (PP 172). Bog ljubi grešnike, još i prije nego se oni obrate. I ide u potragu za njima, kao što dobri pastir traži izgubljenu ovcu. Sam po sebi, čovjek se ne bi nikada mogao osloboditi grijeha, slomiti okove egoizma i zla u iskvarenom okruženju koje ga još više potiče na zlo. Ali, Isus Krist ga je otkupio, spasio i posvetio, tako da čovjek u Crkvi, surađujući sa milošću Duha Svetoga, u molitvi sazrijeva na putu vjere, postaje svjestan svojih grijeha, kaje se za njih, odbacuje ih i želi se izmiriti s Bogom. Primanjem sakramenata, pogotovu česte ispovijedi, te sudjelovanjem u redovitoj nedjeljnoj misi, otvara se i raste u povjerenju Božjega djeteta. O tom svetac piše:
“Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Naši grijesi, kažu sv.Augistin i Tertulijan - jesu naši dugovi koje imamo kod Boga, dugovi za koje njegova pravednost zahtijeva da budu isplaćeni do zadnjeg novčića. Svi mi imamo te žalosne dugove. Ali, usprkos našim brojnim grijesima, približimo mu se s povjerenjem i kažimo mu iskrenim kajanjem: Oče naš, koji jesi na nebesima, oprosti grijehe našeg srca i naših usta, grijehe naših djela i propusta, koji nas čine neizmjerno krivima u očima tvoje pravde. Da, oprosti ih zato što i mi, sinovi jednoga tako blagog i milosrdnog Oca, opraštamo iz poslušnosti i ljubavi onima koji su nas uvrijedili” (TK 40).

Marijina majčinska pomoć na putu ustrajnosti

Problem ustrajnost u izlasku iz grijeha, obraćenju i dobru, jako je naglašen kod većine svetaca. Na putu vjere ne koristi jedno prolazno oduševljenje i trenutno obraćenje, ako poslije ne slijedi kontinuitet i ustrajnost na tom putu. Najbolji se plodovi u duhovnom životu dobivaju po ustrajnosti, dan za danom i godina za godinom. Sjeme koje padne na zemlju mora umrijeti, polagano i neprimjetno rasti, te u vrijeme zrelosti donijeti plod. Marija, koja je uvijek ostala vjerna i ustrajna, pomaže osobama koje se njoj posvete da dobiju tu milost od Boga, te da vjerno ustraju dok ne donesu plod. Sveti Ljudevit bi nas htio voditi putem tog iskustva:
“Napokon ima još jedan poticaj na ovu pobožnost prema Presvetoj Djevici: ona nam je divno sredstvo da ustrajemo u kreposti i ostanemo vjerni. Jer zbilja, zašto većinom grješnička obraćenja nisu trajna? Zašto se tako lako ponovno pada u grijeh? Zašto većina pravednika, umjesto da napreduju iz kreposti u krepost i stječu nove milosti, gube često i ono malo kreposti i milosti što su ih imali? Kazao sam prije da je ta nesreća stoga što se čovjek, iako je tako pokvaren, tako slab i tako nepostojan, ipak uzda u sebe, oslanja se na svoje sile i smatra se kadrim sačuvati blago svojih milosti, svojih kreposti i zasluga. A u ovoj pobožnosti povjeravamo Presvetoj Djevici, Djevici vjernoj, sve što imamo i postavljamo je za opću blagajnicu svih naših dobara, i naravnih i milosnih. Njezinoj se vjernosti povjeravamo, na njezinu se moć oslanjamo, na njezino se milosrđe i ljubav upiremo, da ona sačuva i poveća naše kreposti i zasluge, usprkos đavlu, svijetu i tijelu, koji se naprežu da nam ih odnesu. Kažimo joj kao dobro dijete svojoj majci i vjeran sluga svojoj Gospodarici: “Čuvaj povjereno blago!” (1Tim 6,20). Moja dobra Majko i Gospodarice, priznajem da sam do sada primio tvojim zagovorom od Boga više milosti nego li sam ih zaslužio, i moje me kobno iskustvo uči da nosim to blago u posudi odveć krhkoj te da sam jako slab i jako bijedan, pa ga neću moći sačuvati u sebi, jer sam nejak i prezren (Ps 119, 141); zato primi, molim, na pohranu sve što posjedujem, i sve mi to sačuvaj svojom vjernošću i svojom moću. Što ti čuvaš, ništa ne ću izgubiti; ako me ti držiš, neću pasti; ako me ti štitiš, bit ću zaklonjen od svojih neprijatelja” (PP 173).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan posljedica koje grijeh čini u meni i izvan mene? Vidim li u Isusu dobroga pastira koji traži one koji su zalutali u životu? Činim li zadovoljštinu za svoje i tuđe grijehe? Što mi znači Marija na putu ustrajnosti u milosti? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1.5. Zlo i patnja u svijetu

Čovjek u svom životnom iskustvu na zemlji doživljava lijepa i pozitivna iskustva, kao poštovanje pred istinom i istinoljubivošću, divljenje pred ljepotom, radost prijateljstva i ljubavi, ugode opuštanja i zadovoljstvo zbog uspješna posla.Pa ipak, osjećaj radosti čovjeka i doživljaj lijepoga u životu potamnjen je i duboko označen negativnim i bolnim iskustvima patnje, bijede, siromaštva, nerazumijevanja, mržnje, nepravde, samoće, straha, nasilja... Ljudi se pitaju, ako je Bog svemogući Otac, zašto postoji zlo? Na to pitanje koje se nameće, zbog iskustva patnje i zla u svijetu, i koje je “neizbježno, koliko bolno i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi u susret čovjeku svojim savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Božjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodno stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strašnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednoga dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla” (KKC 309). U korijenu zla i patnje u svijetu ostaje zloupotreba slobode stvorenja. To je grijeh anđela i ljudi. Bog ne želi, niti može željeti ili učiniti zlo, a pripušta da bude počinjeno jer poštuje slobodu svojih stvorenja. Ali Bog uvijek ostaje Bog ljubavi: “Bog doista pripušta zla da iz njih izvuče veće dobro” (KKC 412). Time što iz zla izvlači dobro, bez da želi zlo i bez da zlo prestane biti zlo, Bog na divan način pokazuje svoju uzvišenost, svemogućnost, ljubav i dobrotu. “Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!” (Rim11, 33). Trebamo činiti dobro, izbjegavati zlo i grijeh, ne uzrokovati patnju ni sebi ni drugima, pa ipak usprkos toga, ljudi redovito doživljavaju negativna iskustva. Prihvaćanjem trpljenja osoba pokazuje svoju vjeru i povjerenje u Boga, raste u čistoći ljubavi i na otajstven način čini zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe svijeta. Sv. Ljudevit bi nas htio poučiti, uz uvjete koje smo gore naveli,kako se mudrosno duhovno okoristiti takvim mučnim iskustvom:
“Promatrajte ruku ovoga moćnoga Gospodina, koji dopušta svako zlo naravi što nas stiže, od najvećega do najmanjega. Ista ruka, koja je u jednoj jedinoj bitci uništila 100.000 ljudi (usp. 2Kr 19,35), dopustila je pasti listu sa stabla i vlasi s vaše glave (usp. Lk 21,18). Ruka, koja je teško udarila Joba, nježno vas se dotiče kakovom malom nevoljom, koja vas stiže. Istom rukom stvara dan i noć, dobro i zlo; dopustio je grijehe, što ih počinjamo, koji nas potresaju. Ne želi njihovu zlobu, ali je dopustio da budu učinjeni. Kada biste dakle vidjeli pred sobom jednoga Semeja, koji psuje i vrijeđa vas, ili se nabacuje kamenjem za vama kao za kraljem Davidom (usp. 2 Sam 16,5s), tada pomislite u sebi : “Ne osvećujmo se, pustimo ga, neka čini, jer je Gospodin dopustio da tako radi. Znam da sam zaslužio svakovrsne pogrde, i s pravom me sada Bog kažnjava. Stani ruko moja, i ne udaraj i moj jeziče, ne govori ništa, ušuti. Ovaj čovjek ili ona žena, koji me vrijeđaju riječima ili činima, poslanici su Božji, koji dolaze u ime njegova milosrđa, da se osvete na dobrostiv način. Ne raspaljujmo njegovu pravednost prisvajajući sebi pravo njegove odmazde. Ne prezirimo njegovo milosrđe, opirući se njegovim upravo blagim i ljubaznim udarcima, iz straha dane odgodi odmazdu svoje stroge i čiste pravednosti za vječnost”. Gledajte, kako vas neizmjerno mudri i svemoćni Bog podržava jednom rukom, i ako vas bije drugom; jednom ubija, drugom oživljava; on ponizuje i uzvisuje, a objema rukama seže blago i moćno od početka do kraja vašega života. Blago, jer ne dozvoljava da ste napastovani i mučeni, preko vaših sila; moćno, jer vas pomaže svojom milošću koja je dovoljna da podnesete napast i tegobu, bila ona kako mu drago jaka i trajna. Podupire vas moćno, jer je Bog, kako Duh Sveti na usta Crkve govori, “vaša potpora na rubu ponora kraj kojega stojite; jer vas prati na putu, kojim ste lutali; jer je on vaša sjena u vrućini, što vas peče; vaše odijelo na kiši, koja vas moči i u zimi, za leda na kojem se smrzavate; vaša kola u kojima se odmarate, kada vas je već shrvao umor; vaša pomoć u nevoljama, koje vas stižu; vaš je štap, o koji se upirete na skliskim putovima, i vaša luka usred oluje, što vam prijeti brodolomom i propašću” (PPK 56).
Posljedice istočnoga grijeha i osobnih grijeha svih ljudi stvaraju grešno stanje u svijetu. Stvara se jedna negativnasolidarnost koja potiče daljnje gomilanje grijeha, uzrokuje mnoga trpljenja kojih smo svjedoci u svijetu, te priječi cjelovit razvoj i sazrijevanje pojedinca, obitelji i naroda. Ta otajstvena solidarnost u negativnome ljude, sklone zlu, još više potiče na grijeh, a time se povećava i patnja u svijetu. Povećanju poteškoća pridonosi i određeni utjecaj đavla na pojedince i cijeli svijet. “Praroditeljskim grijehom đavao je zadobio neku vlast nad čovjekom, iako čovjek ostaje slobodan” (KKC 407). Iako nas je Isus otkupio od grijeha i utjecaja đavla, to dramatično stanje svijeta čini da ljudski život bude jedan trajna i naporna borba. I koliko je više grijeha, toliko je više zla i patnje u svijetu. Crkva majčinski uči i opominje: “Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela od početka svijeta, a trajati će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek mora neprestano prianjati uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoću Božje milosti može postići svoje nutarnje jedinstvo” (GS 37).

Marija nas majčinski čuva od duha svijeta i olakšava nam nositi križ

Marija je naša majka, te nam pomaže u tim, za svakog čovjeka, mučnim iskustvima u životu. Koliko mi Gospi po svojevoljnoj posveti damo više prostora, toliko Ona nailazi na manje prepreka i slobodnije djeluje u obavljanju svoje majčinske uloge. Sv. Ljudevit, potaknut vlastitim iskustvom, kao veliki zaljubljenik u Majku Božju piše:
“Teško je ustrajati u stanju milosti zbog čudne pokvarenosti svijeta. Svijet je današnji tako pokvaren, da ista redovnička srca nužno mrlja, ako ne njegovo blato, a to barem njegova prašina; tako da je neka vrst čuda ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; pored ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi. Djevica, koja je jedina vjerna i kojoj zmija nikada nije mogla ništa, samo ona čini to čudo svima onima koji joj služe koliko bolje mogu”(PP 89). Marija je prva s ljubavlju sudjelovala i u tajni Kalvarije i u plodovima otkupljenja, te svojom majčinskom ljubavlju može učiniti podnošljivije i na otajstven način plodnije naše patnje sjedinjujući ih s Kristovim Križem. To je duhovnost potpunog predanja koje postaje plodno po ljubavi, a koje je još sveti Pavao izrekao: “A i svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni” (2Tim 3,12) i “Dječice moja koju ponovo u bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama”(Gal 4,19). “Jest, sasvim je istinito da najvjernije sluge Presvete Djevice, jer su najveći njezini miljenici, dobivaju od nje najviše milosti i nebeskih darova, a to su križevi; ali tvrdim i to, da upravo Marijine sluge nose te križeve s većom lakoćom, zaslugom i slavom. Što bi nekoga drugoga zaustavilo tisuću puta ili ga oborilo na zemlju, to njih ne zaustavlja niti jedanput, nego im pomaže ići naprijed, jer ova dobra Majka, prepuna milosti i pomazanja Duha Svetoga, sama usiječe njihove križeve, te ih osladi u sladoru svoje majčinske slasti i u pomazanju čiste ljubavi. Stoga oni te križeve gutaju veselo, kao kakve oslađene orahe, ma ne znam koliko bili pregorki po sebi. Držim i ovo: koja osoba hoće da biti pobožna i živjeti pobožno u Isusu Kristu, te dosljedno trpjeti progonstvo i nositi svoj križ svakoga dana, ona ne će nikada moći nositi velikih križeva, ili ih ne će moći nositi veselo i do konca, ako nije nježno pobožna Presvetoj Djevici, koja zaslađuje svaki križ; kao što nitko ne može jesti zelenih oraha nego na veliku silu, koja opet ne će dugo potrajati, ako se ti orasi ne zaslade” (PP 154).
Za razmišljanje: Vjerujem li usprkos zla u svijetu u Boga, dobroga Oca? Vjerujem li da Bog i može i hoće iz zala koja me zadese izvući dobro? Imam li samilosti prema osobama koje trpe? Zazivam li Majku Mariju u svojim križevima? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1.6. Lažna mudrost ovoga svijeta ranjena grijehom

Razmišljajući o otajstvu otkupljenja više i dublje shvaćamo i tajnu grijeha. Sjaj svijetla poput kontrasta čini daviše naslućujemo svu jačinu tame. Ljudi koji su sepo grijehu udaljili od Boga, stavljaju sebe u središte života. Udaljavaju se od dobra i čine zlo, tako dase u njima nastanjuje grijeh. Osobe redovito osjećaju i uzajamni negativni utjecaj po nekoj otajstvenoj solidarnosti u grijehu. O tome Katekizam Katoličke Crkva kaže: “Od posljedica istočnog grijeha i sviju osobnih grijeha ljudi, svijet u cjelini poprima neko grešno stanje koje se može označiti izrazom svetog Ivana: grijeh svijeta (Iv 1,29). Tim se izrazom također označuje negativni utjecaj koji na sve osobe vrše stanja zajednica i društvenih struktura koje su plod ljudskih grijeha” (br. 408). Ovaj svijet ranjen grijehom ima svoju lažnu mudrost, stil vrednovanja, ponašanja i življenjakoje je nužno uvidjeti kako ne bi pali pod njihov utjecaj i ostali vjerni Isusu Kristu. Apostol Jakov nas opominje: “Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće biti prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega” (Jk 4,4). Sv. Ljudevit do u detalje razotkriva svu dvoličnost ljudi ovoga svijeta zatvorena duhu Evanđelja:
“Bog ima svoju Mudrost, i ta je jedina i istinska koju trebamo ljubiti i tražiti kao veliko blago. Ali i pokvareni svijet ima svoju mudrost. Takvu trebamo osuditi i prezreti kao zlu i opasnu. Ali da nas ne bi prevario varavi sjaj svjetske mudrosti, otkrijmo njenu obmanu i zloću.Svjetska mudrost je ona o kojoj je rečeno: “Uništit ću mudrost mudrih” (1 Kor 1, 19.), tj. mudrih ovoga svijeta. Težnja – “mudrost tijela neprijateljstvo je prema Bogu” (Rim 8, 7.). “Ta, naime, mudrost ne dolazi odozgo, već je ona zemaljska, ljudska, đavolska”(Jak 3, 15.). Ta se svjetska mudrost savršeno slaže s načelima i modom svijeta. To je neprestana težnja za veličinom i čašću. Ona je potajno i trajno traženje vlastitog užitka i koristi, i to ne na neki grub i upadan način, uz neki skandalozni grijeh, već fino, taktički i proračunato, jer inače to više ne bi bila “mudrost”, već obična raskalašenost. Svjetski mudrac je čovjek koji zna dobro voditi poslove, uspijeva u svim zemaljskim pothvatima, a ne daje dojam da to namjerno čini, zna se vješto prikriti i neopazice varati, a da to nikom ni ne dođe do svijesti. Kaže jedno, a misli drugo, jako se brine za javno mnijenje i učtivost i zna se prilagoditi svemu što mu je na korist, a malo se brine za Božje interese i slavu. Potajno i zlobno spaja istinu s laži, Evanđelje sa svijetom, krepost s grijehom, a Isusa Krista s Belijalom. Želi da ga ljudi smatraju poštenim, ali neće da mu kažu da je pobožan; prezire, truje ili osuđuje svaku pobožnost ako se kosi s njegovom.Konačno, svjetski je mudrac čovjek kojega vode samo osjećaji i ljudski razum, te se samo prekriva vanjštinom kršćanina i poštena čovjeka, a nije mu stalo da se svidi Bogu, niti se trudi da pokorom dade zadovoljštinu za grijehe koje je počinio protiv njegova božanskog Veličanstva”(LJVM 74-75).
Svetac vjernicima ukazuje na veliku potrebu upoznavanja antikršćanskog duha u svijetu i njegovu potpunu oprečnost duhu Božjeg kraljevstva. Kršćanin treba bdjeti da se ne suobliči duhu svijeta koji redovito miješa istinu i laž, ljudske pozitivne vrijednosti i evanđeosku poruku s egoizmom. Ciljevi i nakane dvoličnog humanizma duha svijeta,koji je zatvoren za nadnaravno su protivni Bogu i dostojanstvu čovjeka. Oni su sebeljubni i grešni, a to stanje se nastoji opravdati lažnim korištenjem pravih vrijednosti u krive svrhe. Koliko osoba više usvaja duh evanđelja i ljubi Boga, toliko više uviđa tu, za nju bolnu, dvoličnu stvarnost. Svetac je do u potankosti opisuje:
“Ponašanje tog svjetskog mudraca osnovano je: na časti, na onome “što će reći svijet”, na običajima, na punom želucu, na koristi, na svečanom izgledu i na zabavi. To je, kako on misli, sedam nedužnih pokretača na koje se oslanja da mu život bude miran. Ima on i posebnih kreposti zbog kojih ga kanoniziraju svjetovnjaci, a to su: neustrašivost, finoća, politika, spretnost u pothvatima, uglađenost, učtivost i dobro raspoloženje. A za velik grijeh drži: neosjetljivost, glupost, neotesanost i pobožnjaštvo. Svom mogućom vjernošću slijedi zapovijedi koje mu nameće svijet: poznavati dobro svijet; živjeti kao častan čovjek; voditi spretno poslove; sačuvati dobro ono što ti pripada; izdići se iz prašine; stjecati sebi prijatelje; posjećivati ugledne; dobro se hraniti; otjerati od sebe melankoliju; izbjegavati svaku posebnost, neotesanost, pobožnjaštvo. Svijet još nije nikada bio tako pokvaren kao sada, jer još nije nikada bio tako profinjen i mudar u svom umovanju niti tako prepreden. Tako se vješto služi istinom da nas prodahne lažju, krepošću da opravda grijeh, a i riječima samog Isusa Krista da opravda svoje, tako da se često prevare i oni koji su Božji.Velik je broj tih mudraca u očima svijeta, a koji su ludi pred Bogom: Luđaka je neizmjeran broj»(LJVM 77 -79).
Duh svijeta se redovito očituje u lažnim načelima i sloganima protivnim Evanđelju. Veliča se moć, bogatstvo uspjeh, uživanje, lukavstvo, neograničena sloboda, a sve u službi vlastitog bezobzirnog egoizma. S druge strane, to je često popraćeno ismijavanjem i prikrivenim ili otvorenim progonstvima kršćanskih vrijednosti i morala. Duh svijeta ranjena grijehom se redovito izražava i u traženju zabava i užitaka s otvorenom ili prikrivenom nakanom protivnom dostojanstvu čovjeka i nauku Isusa Krista. Ljudi se u tom stilu života uzajamno potiču lošim primjerima i trajnom navezanošću na kulturu skandala, o kojim se piše, čita, govori,prepričava... i na svoj način sudjeluje.

Marija nam pomaže u borbi protiv duha svijeta

“Gdje je Marija, tu nema opakog duha. Najočitiji je znak da nas vodi dobri duh, ako smo mnogo pobožni Mariji, ako na nju često mislimo i često o njoj govorimo. To je misao jednog sveca koji nadodaje da je često sjećanje i zazivanje Marije siguran znak da nam duša nije umrla po grijehu, kao što je disanje stalan znak da tijelo nije mrtvo. Tko god, dakle, želi napredovati na putu savršenstva bez ikakva straha i varke, kojima su lako podložne osobe odane molitvi, i naći Isusa sigurno i savršeno, neka se prihvati dragovoljno, “velikodušno i spremna duha”, ove Marijine pobožnosti, koju možda do sada nije poznavao, i neka udari ovim izvrsnim putem, koji je za nj nov, a što mu ga evo pokazujem kao još uzvišeniji put (usp.1Kor 12,31). Taj je put označio Isus Krist, utjelovljena Mudrost, jedini naš Poglavica, pa mi, Kristovi udovi, idući njegovim stopama ne možemo zalutati. Taj je put lak, jer ga napunja punina milosti i pomazanja Duha Svetoga; na njemu nema umora niti uzmicanja s njega. Taj je put kratak, koji nas učas dovodi k Isusu Kristu. Taj je put savršen: na njemu nema nimalo blata, nimalo prašine, ni najmanjeg kala grijeha. Napokon, taj je put siguran. On nas izravno i sigurno dovodi k Isusu i u život vječni, bez skretanja desno ili lijevo. Krenimo, dakle, tom stazom i idimo njome dan i noć, sve do punine dobi Isusa Krista.” (PP 166, 168).
Za razmišljanje: Razlučujem liduh svijeta koji danas djeluje na ljude? Koliko se duh svijeta odražava u mome životu?Svjedočim li u ovom svijetu evanđeoskumudrost? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1.7. Požuda tijela

Crkva uči da ljudska narav, koja se zbog grijeha nalazi u nedostatku izvorne svetosti i pravednosti, nije potpuno pokvarena, nego je izranjena, podvrgnuta neznanju, patnji i vlasti smrti. Čovjek kuša u sebi nutarnju negativnu sklonost prema zlu, požudu. “Zbilja ne razumijem što radim,ne činim ono što bih htio, nego što mrzim to činim” (Rim 7,15). Požuda je jedna od posljedica istočnog grijeha. Budući da se čovjek rađa s grijehom izranjenim stanjemnaravi, požuda je u njemu prisutna od samoga rođenja. Kao posljedica i trag grijeha ona ostaje u duši i nakon krštenja. A osobni grijesi još više jačaju snagu požude u nama. Sama po sebi ona je sklonost na grijeh, dakle nije učinjeni grijeh. Po klasičnoj katoličkoj izreci požuda proizlazi iz grijeha, sama po sebi nije grijeh,a potiče na grijeh. Ona je izraz snage grijeha u nama, posljedica grijeha na izranjenu ljudsku narav koja ostaje u čovjeku, te ga izaziva na duhovnu borbu sa samim sobom. Pa, ipak požuda nema zadnju riječ, nije nepobjediva, čovjek uz suradnju s Božjom milošću je može nadvladati. U biti požuda je nered koji je grijeh unio u sjetilni dio našeg bića, u naša čuvstva koja teže udovoljenju potreba. Ugoda koju ljudi kušaju u zadovoljenju čuvstava je prirodna i prirođena našem biću, i kao takva nije grijeh kad je u s skladu s moralnim zakonom koji je Bog upisao u naša srca. Grijeh počinje kad se traži užitak zbog užitka, suprotno prirodno utvrđenom redu, a čovjek svojevoljno na to pristaje. A kada se naša volja odupire neurednim požudnim sklonostima ne samo da tu nema grijeha, nego se osoba vježba i raste u kreposti i utvrđuje u dobru. Možda će nam jedan primjer pomoći da na lakši način sve to shvatimo. Osjećaj gladi i potreba za hranom je dobra i neophodna za život svakog čovjeka. I ugoda u okusu hrane je dobra. Grijeh neumjerenosti u jelu i piću počinje kad čovjek teži užitku u hrani zbog samoga užitka, i to u konzumiranju hrane preko potrebne mjere, te tako škodi vlastitom zdravlju. Najbolji i najjednostavniji način prikazivanja prepreka požude koje vjernik mora nadići,kako bi ostao vjeran Isusu Kristu, ostaje opis sv. IvanaEvanđeliste: “Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što god je svjetovno - požuda tijela, požuda očiju i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi, i požuda njegova, a tko čini volju Božju ostaje dovijeka”. (1 Iv 2, 15-17). Požuda tijela o kojoj danas razmišljamo je neuredna ljubav, protivna zahtjevima razuma, prema sjetilnim užicima. Ona se može očitovati u različitim područjima ljudske egzistencije i pod vidikom svih sjetila; vida, sluha, dodira, okusa i mirisa.Po klasičnoj katoličkoj tradiciji požuda tijela se očituje u dvije glavne mane. U neumjerenosti u jelu i piću, te u bludu. Neumjerenost se može odraziti u životu neke osobe na više načina. U jelu kao proždrljivost, izbirljivost, u pohlepnom načinu konzumiranja hrane, u prekomjernom jedenju, učestom i nepotrebnom hranjenju van uobičajenog redovitog ritma dnevnih obroka. Dok je neumjerenost u piću pijanstvo, ali u jednom blažem vidu i kao čestopretjerano pijuckanje. Jedanput učinjeni grijeh ima tendenciju ponavljanja. Ponavljanjem istih čina rađa se duhovna mana koja uvjetuje duhovni život čovjeka tako da mu zasljepljuje savjest i iskrivljuje konkretne sudove o dobru i zlu. No ipak grijeh ne može do kraja uništiti moralni osjećaj u čovjeku. Duhovne mane se u katoličkoj tradiciji nazivaju i glavni grijesi, jer rađaju druge grijehe i mane. S uobičajenom pronicljivošću i otvorenošću, koja postaje izravni govor i poticaj na samoispitivanje Montfort govoreći o požudi tijela piše:
“Tjelesna je mudrost ljubav prema užicima. Upravo takvu izabiru mudraci ovoga svijeta, tražeći samo sjetilne užitke. Žele samo dobro jesti, a daleko odbijaju sve što može mrtviti njihovo tijelo uzrokujući mu neudobnost, kao što su to post ili koja druga tjelesna strogost. Takvi redovito misle samo na jelo, pilo, zabave, smijeh, razonodu, kako da najugodnije provedu vrijeme, a za to traže mekane krevete, razbibrige, fine gozbe i ugodno društvo. I nakon svih tih užitaka u kojima su bez skrupula sudjelovali ugađajući svijetu i brižljivo čuvajući svoje zdravlje, traže sebi ispovjednika koji će biti “najmanje skrupulozan”. Oni, naime, tako zovu raspuštene ispovjednike koji ne vrše svoju dužnost. Tako žele na jeftin način zadobiti mir za svoj ugodni i lagodni život i oproštenje svih grijeha. Kažem: na jeftin način, jer ti mudraci po tijelu obično žele za pokoru koju molitvicu ili kakvu milostinju mrzeći sve što bi moglo nanijeti bol njihovu tijelu”. (LJVM 81).
Požuda tijela se iznad svega duboko osjeća na području seksualnosti. Treba odmah napomenuti da je seksualnost po sebi dobra i sveta. Ona je u Božjem planu za čovjeka i ,kad je u življena u skladu sa moralnim zakonom, vodi osobu k posvećenju i spasenju. Seksualnost se ne svodi samo na jedan dio ljudskoga bića, spolne organe i sjetilnu ugodu, nego je izričaj cjelokupne ljudske osobe u jedinstvu tijela i duše. Odnosi se na afektivnost, sposobnost voljenja, zajedništva s drugim osobama i rađanje djece. Već na prvim stranicama Biblije čitamo da je Bog htio spolnost i da je prvi ljudski par združio u ženidbu, koja podrazumijeva sjedinjenje supruga u ljubavi i njihovu plodnost (usp. Pos 1,26-28 i 2, 7-24). Po grijehu ljudska narav gubi prvotnu svetost i pravednost te se javlja u srcima ljudi požuda tijela koja razorno djeluje na području ljudske spolnosti i unosi neuredne napetosti u povezanost muškarca i žene. Isus Krist je otkupio cjelovitog čovjeka, tako da je i seksualnost snagom krsne milosti usmjerena prema spasenju i posvećenju, bilo u braku ili djevičanskom pozivu. Spolni odnos je za katolike zakonit samo u sakramentalnom braku pokojemu se supruzi ukorjenjuju u potpunu vjernost kojim Krist ljubi svoju Crkvu. U tom svijetlu svaki čin autoerotizma i drugi načini traženja seksualne naslade su egoistični čini, dakle grijesi, daleko od zrelesebedarne ljubavi. Grijeh bluda se obično razvija ljenčarenjem, nezdravim prijateljstvima, čitanjem nećudorednih knjiga, gledanjem filmova dvoličnog moralnog sadržaja, praćenjem revija, televizijskih programa i internatskih sadržaja izravno izazovnih na tijelesne grijehe. K tome na grijeh nas još najčešće navode napasti mašte, mode, zlih primjera i izazova iz okoline.Sv. Ljudevit govoreći o požudi tijela koja prerasta u bludni grijeh piše:
“O okrutnog li ropstva u koje blud dovodi čovjeka, taj grijeh mu oduzima svaki odmor i dovodi ga u stanje trajne uznemirenosti jer tijelo koje treba biti podloženo gospodari nad razumom koji treba zapovijedati. Nemir prethodi i uvijek slijedi taj grijeh. Kojeg li gorkog kajanja nakon što se bludno sagriješi! Svega se duša boji od strane Bogai ljudi koji mrze taj grijeh. Činom grijeha požuda raste i gospodari nad čovjekom. Oči su prepune bluda i neprestano griješe. Nečisti grijeh je sramotno ropstvo. Sram je posebna karakteristika ovog grijeha. Blud je jedna vrst opojenosti koja čini da bludnik zaboravi na sve ono što on jest, i svodi ga na nivo životinje. “Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto!” (1 Kor 6,15). O današnji svijete što si učinio od one stare čednosti kršćana koji su se više bojali tog grijeha nego same smrti. Pokvarenost sadašnjega vijeka je takva da joj se pripisuju grijesi koji su se skoro Sodomi pripisivali. Blud je najopasnije ropstvo za spasenje. Njegova strast blokira sva sredstva povratka Bogu: odvlači od sakramenata, Božje riječi i bogoštovlja, zbog obzira i običaja čini da osoba ide nedostojna na svete pričesti i tako dovrši otvrdnuće u grijehu, potiče da se razmišlja o porocima kršćanstva, da se sumnja o vjerskoj istini postojanja pakla... itd, da se druži sa slobodnjacima. Prigode koje vode do bluda: izbirljivost i pretjeranost u jelu i piću, neumjerenost, luksuz, nečednost, razgovor o skandalima, veselje, komedije, spektakli, loše knjige i romani. A sedam je lijekova protiv bluda: bdjeti nad srcem, odbacivati grešne misli koje su kvasac bluda, pokora, razmišljanje o smrti, razmatrati o paklu, zaposlenost i molitva “( LDS 228; 231).
U biti požuda tijela, na bilo koji način da se manifestira, čini da osoba zaboravi na svoje dostojanstvo djeteta Božjega i da dopusti da nad njime zavlada sjetilni užitak. Umjesto da surađuje s Božjom milošću i slijedi duboke čežnje svoje duše za oplemenjenjem i posvećenjem upoznajući i ljubeći Boga i ljude, te tako kuša istinske radosti, duša se prepušta ljudskoj bijedi, gubi slobodu i postaje robom sjetilnosti i tjelesnosti. Kršćanin se mora boriti protiv tog ropstva jer ono dovodi u pitanje vječno spasenje. “Dužnici smo dakle, braćo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je. Ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete” ( Rim 8,12)

Marijina majčinska pomoć u borbi protiv zlih sklonosti

Sv. Ljudevit Montfortski, kada u Raspravi razrađuje duhovnost posvete Isusu Kristu po Mariji, govori i o Marijinoj majčinskoj skrbi i ulozi u klasičnoj temi katoličke duhovnosti - umiranju sebeljublja i egoizma, te čišćenju i oslobađanju od zlih sklonosti kako bi vjernik dublje zaživio u skladu s voljom Božjom. Svetac govoreći o toj temi koristi biblijsku sliku Rebebeke i Jakova: “Marija ih lijepo savjetuje, kao Rebeka Jakova: Sine moj, poslušaj moje savjete (Pos 27,8). Uz ostale savjete, ona ih nadahnjuje da joj donesu naime svoje tijelo i svoju dušu, pa da joj ih posvete kako bi mogla od njih pripremiti hranu Bogu ugodnu, te da vrše sve što je naučavao Isus, riječima i primjerima. Ako im ona sama ne daje tih savjeta, ona to čini po anđelima, koji smatraju svojom najvećom čašću i ugodnošću poslušati je kad im dade naredbu da siđu na zemlju i pomognu njezinim vjernim slugama. Kad joj njezini ljubitelji donesu i posvete svoje tijelo i svoju dušu, sa svim tjelesnim i duševnim dobrima, bez ikakva izuzetka, što onda radi ova dobra Majka? Isto ono što je nekoćRebeka učinila s dvoje jaradi, koje joj je Jakov bio donio: Ona ih ubije, to jest oduzme im život staroga Adama; zatim ih odere i oguli s njih njihovu kožu, to jest njihovu narav, naravne sklonosti, njihovo sebeljublje, svojevoljnosti i svako prianjanje za stvorenja. Onda ih očisti od njihovih ljaga, mrlja i grijeha; napokon ih pripremi po Božjem ukusu, to jest na njegovu veću slavu. A budući da samo ona savršeno poznaje taj Božji ukus - tu veću Božju slavu, to onda jedino ona može bez pogreške udesiti i pripremiti naše tijelo i našu dušu prema tome neizmjerno savršenom ukusu - na tu neizmjerno tajnovitu slavu” (PP 204 - 205). Za razmišljanje: Jesam li svjestan izranjenosti požudom svoje duše i duša drugih ljudi? Koliko požuda tijela djeluje na mene i da lizazivam Isusa da me oslobodi? Jesam li spreman, po Marijinim rukama prihvatiti umiranje sebi, Isusuza ljubav, kako bi mogao u životu odgovorno i zrelo ljubiti sebe i bližnjeg,poglavito drugog spola? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1. 8. Požuda očiju

Stvoreni svijet je lijep i dostojan našeg divljenja. On je djelo i odraz Božje moći i dobrote. Može nas potaći na molitvu i uzdići na motrenje duhovne nevidljive stvarnosti. Polazeći od svijeta čovjek može spoznati Božju moć i dobrotu. Grijeh je unio nered u ljudsko srce i odrazio se i u njegovu odnosu prema dobrima svijeta. Čovjek umjesto da se služi za njega stvorenim dobrima i preko stvorenja uzdiže do Stvoritelja, snizuje se do robovanja i pohlepe za zemaljskim dobrima. To je požuda očiju. Ona se sastoji u neurednoj i znatiželjnoj sklonosti prema zemaljskim dobrima. Zemaljske materijalne stvari očaravaju čovjeka i zavode ga, te čine da on zaboravi na svoje dostojanstvo gospodara zemlje. I umjesto da prepoznaje Boga, koji providonosno upravlja i vodi svijet čovjek se navezuje na prolazna dobra, požudno ih želi, traži, nagomilava, te zaboravlja na Boga i vječnu domovinu. Pišući o požudi očiju sv. Ljudevit kaže:
“Zemaljska mudrost, o kojoj govori sv. Jakov, jest ljubav prema dobrima ove zemlje. S tom se mudrošću mudraci ovoga svijeta potajno združuju kad im se zalijepe srca na ono što posjeduju, kada vode parnice i nepotrebne razmirice da nešto steknu ili sačuvaju, kada velik dio svog vremena ni o čem drugom ne razmišljaju i ne govore osim o vremenitim stvarima. Za njih se jedino i zalažu, dok se za svoje spasenje i za sredstva tog spasenja, kao što su ispovijed, pričest ili molitva, brinu tek površno, nemarno i povremeno, samo da pred ljudima sačuvaju izgled pobožnosti” (LJVM 80).
Čovjek zaražen požudom očiju zaustavlja se na vanjštini, na vremenskom dobru. Tom napašću je đavao napastovao i samog Isusa u pustinji: “Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš. Tada mu Isus reče: Odlazi Sotono” (Mt 4, 8-10). Mnogi ljudi nažalost podlegnu toj napasti i za njih je jedina prava sreća posjedovanje bogatstva i u njemu pronalaze jedinu sigurnost za svoju budućnost. Još je apostol Pavao opominjao kršćane da bdiju nad tom požudom: “A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i u mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer pohlepa za novcem je izvor svih zala. Budući da su joj se neki predali, zalutali su od vjere i proboli sami sebe mnogim teškim mukama” (1 Tim 6, 9-10). Prema klasičnoj katoličkoj tradiciji požuda očiju se očituje u škrtosti. Crkva uči da čovjek ima pravo na privatno vlasništvo, ali i da zemaljska dobra trebaju biti svima na raspolaganju. Da svi imaju pravo na minimum potreban za dostojanstveni život. Škrtac više od svega ljubi novac i bogatstvo. On gomila dobra i uživa u gomilanju posjeda, te ne želi dirati u dobra koja je nagomilao. Ne koristi se novcem da služi sebi i drugome, nego postaje robom bogatstva ili užitaka koje mu ono može pružiti, te tako zemaljska dobra postaju pravi idoli kojim se ljudi, umjesto Bogu, klanjaju. Osoba koja posjeduje materijalna dobra trebala bi se njima poslužiti za svoje potrebe i u skladu s mogućnostima priteći u pomoć siromasima, te tako sudjelovati u ostvarivanju planova Božje Providnost u ovome svijetu. O toj opasnosti zatvaranja srca pred Bogom zbog navezanosti na bogatstvo Svetac piše:
“Kako je ta Vječna Mudrost u sebi blaga, laka i zahtjevna, ma da je tako sjajna, divna i uzvišena! Ona poziva ljude da ih nauči kako će biti sretni, ona ih traži, smiješi im se i napunja ih nebrojenim dobročinstvima, pretječe ih na tisuću raznih načina i ide sve dotle dok ne sjedne na prag njihove kuće da ih čeka i pruži im dokaze svoga prijateljstva. Možemo li imati srce koje će odbiti ovu blagu pobjednicu!? O, kako su nesretni veliki i bogati ako ne ljube Mudrost! Kako su zastrašujuće riječi koje im upravlja! Ne možemo ih pravo ni prevesti: Gospod će vas napasti brzo i užasno ... jer za velikaše je nemilosrdna kazna ... A moćnici će moćno biti kažnjeni. A istraga oštra očekuje moćnike (Mudr. 6, 5-6-8.). Dodajmo tim riječima i neke od onih koje im je Mudrost rekla ili zapovjedila da im se kažu nakon što se utjelovila: Ali jao vama bogataši (Lk 6, 24.). Lakše je devi proći kroz iglene ušice nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko (Mt 19, 24; usp. Mk 10, 25; Lk 18, 25). Ove je posljednje riječi božanska Mudrost toliko puta ponovila dok je boravila na zemlji da su je tri evanđelista zapisala gotovo na isti način a da nisu ništa izmijenili. Bogati bi zbog njih trebali plakati, vikati, zapomagati: Pazite sad, bogataši! Udarite u plač i jaukanje nad nevoljama koje će vas zadesiti! (Jak 5, 1.). Ali jao, oni imaju ovdje na zemlji svoju utjehu, i kao da su začarani svojim uživanjem i bogatstvom, pa ne zapažaju nevolje koje im prijete nad glavom” (LJVM 5-6 ). Škrtost se uglavnom očituje u nagomilavanju suvišnih predmeta, dobara, novca, nakita, dragocjenosti... Uživa se u posjedovanju i promatranju tih stvari, poglavito rariteta koji se posjeduju. Previše se tuguje zbog gubitka nekog dobra, ponekad i sitnica, te se živi u strahu od gubitka, tako da strah, nemir i nezadovoljstvo, popraćeno trajnom pohlepom, čine da osoba zaboravi Boga i vječno spasenje. Prema drugima škrta osoba postaje tvrda srca, nije spremna pomoći ni od svoga preobilja, a sklona je lihvarenju. Nastoji prisvojiti tuđe stvari, uskraćuje bližnjemu zasluženu plaću, a ponekad i najbližima negira potrebno za život, spremna je na nepravdu, kršenje obećanja i ideala, pohlepno želi uvećati dobara, pa i na nepravedan način, a neuredno i sebično zadržava stečeno. Škrtac zaboravlja na smrt, vječnost,Boga... Izgubio je slobodu srca. Isus je izravno opominjao: Gdje je tvoje blago tu je i tvoje srce (Mt 6,21).

Marijina majčinska djelatna ljubav

Sv. Ljudevit redovito naglašava da posveta Isusu Kristu po Marijivodi osobu u povlašteni položaju duhovnom životu, jer uz napore koje vjernik ulaže da bi zaživio u skladu s Evanđeljem, uvijek se dodajei Marijina djelatna ljubav prema osobi koja joj se posveti.
“Ljubi ih nježno i nježnije nego sve majke zajedno. Kad bi bilo moguće staviti svu naravnu ljubav svih majki svijeta prema njihovoj djeci u srce jedne majke prema njezinu jedincu, doista bi ta majka silno ljubila to dijete. Međutim, živa je istina da Marija još nježnije ljubi svoju djecu nego bi ona majka ljubila svoga sina. Ona ljubi svoju djecu ne samo osjećajno, nego djelotvorno. Njezina je ljubav prema njima djelatna i djelotvorna kao Rebekina prema Jakovu, i još više. Ova dobra Majka, kojoj je Rebeka bila samo slika, evo što radi da svojoj djeci pribavi blagoslov nebeskoga Oca. Ova dobra Majka, kad je primila savršeni dar kojim joj poklonismo same sebe, svoje vlastite zasluge i zadovoljštine u posveti, o kojoj sam već govorio, svlači s nas naše staro odijelo i krasno nas zaodijeva, te nas čini dostojnima da se prikažemo svome nebeskome Ocu. Najprije nas, dakle, oblači u čisto, novo, dragocjeno i namirisano odijelo starijega brata Ezava, koje označuje zasluge Isusa Krista, njezina Sina, koje ona drži kod sebe, to jest u svojoj vlasti, i njima raspolaže kao opća i vječna blagajnica i djeliteljica zasluga i kreposti svoga Sina Isusa. Zbilja ih ona daje i dijeli kome hoće, kada hoće i koliko hoće, kao što smo to prije vidjeli.
Zatim pokriva vrat i ruke svojih slugu kožicom ubijene i oderane jaradi; to znači, ona ih resi zaslugama i vrijednošću njihovih vlastitih djela. Zaista, ona ubija i usmrćuje sve što je u njima nečisto i nesavršeno; ali ne ništi i nimalo ne dira ono dobro što ga je milost u njima izvela; dapače čuva i povećava to dobro, da im bude kao nakit i snaga vratu i rukama, a to znači: ona im daje snagu da mogu nositi jaram Gospodnji, koji se nosi na vratu, i izvoditi velika djela na slavu Božju i na spas svoje bijedne braće” (PP 202 i 206).
Za razmišljanje: Zahvaljujem li Bogu za materijalnadobra ioslanjam li se na njegovu očinsku Providnost? Jesam li spreman pomoći drugima u potrebi? Koliko novost Evanđelja prožima moj odnos prema materijalnom svijetu? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1. 9.Oholost života

Treća požuda koja kao posljedica grijeha djeluje u ljudskom srcu je oholost život koja se sastoji u isticanju samoga sebe, vlastite slave i veličine. Kršćanska duhovna tradicija ukazuje na oholost kao prvu od svih mana i glavnih grijeha, koja je izvor svih drugih zala. Ohola osoba uveličava svoje sposobnosti, sebe smatrasuperiornim u donosuna druge, te svjesno izgrađuje lažnu sliku o sebi. Središte njegova života, suda, mjere, odluka i vrednovanja tako postaje vlastiti uznositi ego. Oholica odbija sebi i drugima priznati ograničenosti, slabosti i bijedu u svojoj osobnoj povijesti. Te dimenzije svoga bića ohola osoba potiskuje i negira jer radije želi živjeti u iluziji vlastite veličine i uzvišenosti. Tako osoba postaje zarobljenik samoga sebe, spremna instrumentaliziratidruge. Prema katoličkoj tradiciji, oholost, u odnosu na sebe u duši, se očituje tako da osoba teži prema traženju slave te u lijenosti u duhovnom životu. Oholica se ne smatra malenim ni pred Bogom samim.Sebe drži središtem svega i vrednotom kojoj se i drugi moraju pokloniti. Sebe precjenjuje, druge podcjenjuje; vlastohlepan je i častohlepan, nametljiv, preuzetan, ambiciozan, govori o tuđim manama ističući svoje vrline ili ih glumii na umjetan način pokazuje drugima, tašt je. Smeta mu svatko tko više ili bolje od njega zna. Bijesan je kad njegovo samoljublje naiđe na neprihvaćanje ili zapreke kod drugih. Ne priznaje druge boljima i sposobnijima, pa ne prihvaća savjeta ni naredbe. Drži se savršenim, te se ne trudioko svoga obraćenja. Oholost uvijek ostaje glavnom zaprekom na duhovnom putu čovjeka. Ona je prva i glavna od duhovnih mana iz koje proizlaze mnogi drugi grijesi. U temeljima narušava svaki krepostan život i najveća je zapreka duhovnom rastu. Katolička tradicija jednodušno smatra da se i grijeh anđela sastojao baš u oholosti, u buntu prema Bogu, zbog isticanja vlastite veličine. Oholost je glavna zapreka djelovanju Božje milosti: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost (Jak 4,6). O oholosti života koja postaje ta đavolska mudrost, Montfort piše:
“Đavolska je mudrost štovanje časti i ljubav prema njima. S tom se mudrošću združuju mudraci ovoga svijeta kada, makar i potajno, teže za veličinom, čašću, dostojanstvom i uzvišenim službama, kada traže da ih ljudi priznaju, časte, hvale i da im plješću, kada u svom proučavanju, poslovima, borbama i riječima traže samo ljudsku slavu želeći da ih svi smatraju pobožnim i učenim ljudima, velikim vođama, pravnim stručnjacima, ljudima neobičnih zasluga i značenja, kad ne mogu podnijeti da ih se prezire ili osramoti, te sakrivaju sve što je na njima manjkavo, a ističu lijepo” (LJVM 82).
Ohola osoba ne uviđa život kao stvarnost, koju treba otkriti prepoznati kao dar i prihvatiti. Ona se zavarava da treba život nadomjestiti nečim što je isključivo njeno djelo. U biti, oholost ne prepoznaje u životu dinamiku dara ni Boga darovatelja, nego sve pripisuje sebi, tražeći u svemu svoju slavu i veličinu. Još je apostol Pavao opominjao: “Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” (1 Kor 4,7). Ohola osoba postaje nesposobna za autentične odnose s drugima i Bogom. Za nju su drugi predmet kojima se služi ili napast od koje se treba obraniti, jer prenaglašeno cijeni sebe, svoje sposobnosti, talente bez da prepoznaje Boga kao darovateljasvakog dobra. Ohola osoba uveličava vlastitu uzvišenost kao da joj talenti nisu dani od Boga za služenje i ljubav, ili se samodopadno naslađuje dobrim djelima koja čini, kao da Bog nije prisutan u tome kao providonosni činilac koji daje snagu i milost za činiti dobro. Traženje slave, časti, hvale, odobravanja uvijek prati oholost. U biti ohola osoba ne slavi Boga u životu zbog njegovih darova, nego slavu traži i pripisuje je sebi, te na taj način krade Bogu slavu. Govoreći o tom stanju duha u svijetu, svetac piše:
“Svjetski čovjek je uvijek ohol, istovremeno kad se snizuje, želi da pred očima zasja njegova skromnost i finoća, očaran je da može pokazati svoje talente, dobra i moć. On prikriva i skriva svoje mane, da bi pokazao svoju slavu, umanjuje sve sebi jednake kako bi posvuda sebe uzdigao, posjećuje samo ugledne, a prezire siromahe. Prepoznaje se oholost svjetovnjaka, njegova slava isprazna i varava, njegov izgled, njegova odjeća i njegovo kretanje. Dok hoda, dok govori, samo za uzvišenošću, uznositošću, veličinom i raskošću žudi. Braneći svoje tijelo samo njega sluša i pred njim se snizuje. Gorljivo zapovijeda, smatra se mudrim, voliprednjačiti u svemu, čak i u poniznosti” (P 29, 63-66).
Oholost seu odnosu na druge najčešće izražava u srdžbi i zavisti. Zavist se rađa iz oholosti, a sastoji se u žalosti zbog tuđeg materijalnog ili duhovnog dobra. Može se pretvoriti i u mržnju, a redovito se izražava u podcjenjivanju, ogovaranju, rovarenju, spletkarenju i uživanju u tuđem zlu. A samu osobu koja je zavidna, izjeda i ogorčuje vlastiti jad i pakost. Dok srdžba, iako svaka nije grešna npr. roditelja, starješina zbog počinjenog zla ili nepravde, grijehom postaje kad je bezrazložna, neuredna i pretjerana. Osoba ne zna pravo reagirati na vanjske podražaje i zapreke, te pokazuje svoju razdražljivost, neumjerenost i slabost. U srdžbi čovjek gubi kontrolu, postaje smiješnim, naprasitim, agresivnim i teži za osvetom i nanošenjem štete bližnjemu. Posebna vrsta oholosti,na koju redovito ukazuju duhovni autori pa tako i sv. Ljudevit, je duhovna oholost. Kada osoba pođe putem obraćenja i redovite molitve tada treba paziti na dinamike duhovnog života, jer redovito postoje đavolske napasti koje prate buđenje i rast u vjeri. Jedna od njih je duhovna oholost. Osoba, svjesno ili nesvjesno, zbog toga što se obraća, moli i raste u duhovnom životu može pasti u napast uznošenja samoga sebe tako da se počne smatrati boljom od drugih, naprednijom, zaslužnijom, te počne tražiti slavu zbog svoga umišljenog napretka u duhovnim stvarima. Duhovno ohole osobe nastoje oko molitve prvenstveno tražeći utjehu koju molitva ponekada donosi, a ne Boga niti istinsko obraćenje i rast u krepostima. One redovito teže i za Božjim darovima, ali ne s dokraja čistom nakanom služenja i izgradnje Crkve. Uživaju u ulozi duhovnih učitelja drugih ljudi. Pa čak i kada vjernik dobije darove od Boga, mora se znati s njima duhovno okoristiti. Sv. Ljudevit se puno puta u svojim djelima vraća na profinjene napasti. Donosimo samo par poticajnih tekstova:
“Budite uistinu uvjereni, da je sve, što je u nama, najvećim dijelom pokvareno po grijehu Adamovu i po našim osobnim grijesima, i to ne samo tjelesna sjetila, nego također moći duše. Niste li opazili, da Gospodin često puta odvraća oči svoje od darova i milosti, kojima nas je obasuo ? Zašto? Naš pokvareni duh promatra te darove i milosti i djela, koja iz njih izviru, sa samodopadnošću i zlom nakanom i nadutošću, pa ih tako kaljamo i kvarimo. Kada dakle pogled i misli ljudskoga duha tako pokvare najbolja djela i božanske darove, što da tek reknemo o činima naše vlastite volje, koji su još pokvareniji nego li oni duha?” (PPK 47).

Marijina majčinska uloga u borbi protiv oholosti

Marija, ponizna službenica Gospodnja, one koji joj se posvete, brani od oholosti, te redovite i najteže zapreke koju svi mi osjećamo:
“Jer đavli, ti vješti lupeži, hoće da nas nenadanim napadajem orobe i oplijene. Dan i noć vrebaju zgodan čas za taj posao. Neprestano oblijeću da nas prožderu (usp.1Pt 5,8) i da nam u tren, jednim grijehom, otmu sve milosti i darove što smo ih god mogli dobiti za više godina. Njihova zloća, njihovo iskustvo, njihove zasjede i njihov broj trebaju nam utjerati u kosti silan strah od tolike nesreće, kad znademo da su neke osobe, punije milosti, bogatije krepostima, utvrđenije iskustvom i veće u svetosti, bile iznenađene i nesretno orobljene i oplijenjene. Ah, koliko se je vidjelo libanskih cedara i zvijezda na nebu kako bijedno padaju i gube svu svoju visinu i sav svoj sjaj u jedan tren! Odakle ta čudna promjena? Nije, zaista, od nedostatka milosti, jer ona nikome ne uzmanjkava, nego od nedostatka poniznosti. Te su se osobe držale jačima i sposobnijima nego su bile; smatrale su se kadrima sačuvati svoje blago; pouzdavale su se u se i oslonile se na sebe. Držale su svoju kuću dosta sigurnom i svoje kovčege dosta jakima, da mogu sačuvati dragocjeno blago milosti. Zbog toga neosjetljivoga oslanjanja na svoje sile (premda im se činilo da se oslanjaju samo na Božju milost) dopustio je prepravedni Gospodin da budu orobljene, prepustivši ih samima sebi. Jao! Da su bile upoznale divnu pobožnost, koju ću prikazati poslije, bile bi povjerile svoje blago moćnoj i vjernoj Djevici, a ona bi im ga bila sačuvala kao svoje vlasništvo; dapače, to čuvanje smatrala bi svojom strogom dužnošću” (PP 88). “Bog je zametnuo i podigao samo jedno, ali nepomirljivo, neprijateljstvo koje će trajati do konca i bivati sve žešće: neprijateljstvo između Marije, svoje dostojne Majke, i Lucifera, između djece i slugu Presvete Djevice, s jedne strane, i sinova i šegrta Luciferovih, s druge. Prema tome, najljuća neprijateljica, koju je Bog podigao protiv đavla jest Marija, njegova sveta Majka. Bog joj je, dapače, dao već od raja zemaljskoga, premda je tada bila još samo u Božjoj zamisli, takvu mržnju prema onom prokletom Božjem neprijatelju, toliku vještinu da otkrije zloću one stare zmije i toliku snagu da pobijedi, zgnječi i satre toga ohologa bezbošca, da je se on boji više nego svih anđela i ljudi, pače, u nekom smislu, više nego i samoga Boga. To ne znači da sveta srdžba, mržnja i moć Božja protiv sotone nisu neizmjerno veće od srdžbe, mržnje i moći Presvete Djevice, jer su Marijine savršenosti omeđene; ali se Sotona nje više boji s dva razloga. Prvo, jer je ohol, pa neizmjerno više trpi što ga pobjeđuje i kažnjava mala i ponizna službenica Gospodnja, te ga njezina poniznost ponizuje više nego Božja svemoć. Drugo, jer je Bog dao Mariji veliku moć protiv đavola da se - kako su na usta opsjednutih često morali i protiv svoje volje priznati – više boje jednog njezina uzdaha za koju dušu negoli molitava svih svetih, i samo jedne njezine prijetnje protiv njih negoli svih ostalih muka” (PP 52).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan raznih poticaja oholosti u mom životu? Savladavamli samoga sebe? Raspoznajem li duhovnu oholost koja se redovito javlja na putu rasta u vjeri? Utječem li se Mariji da me uči poniznosti? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1. 10. Oslobađati se duha ovoga svijeta obraćenjem

Pozvan u život i postavljen u svijet, čovjek se mora odrediti i odlučiti. On ima mogućnost izbora za dobro ili zlo, mora se boritiprotiv požuda i grijeha ili pristati na njih. Povijest nas uči i osobno iskustvo nam pokazuje da, s jedne strane, susrećemo ljude altruiste, velikodušne i plemenite koji se istinski trude za dobro ljudi i porast kraljevstva Božjega na zemlji, dok s druge strane, susrećemo osobe duboko označene zlom, požudom i grijehom. Čovjek je sposoban za velika dijela ljubavi, ali i za velika zlodjela. Tu temeljnu podvojenost svaki čovjek nosi u sebi i izgrađuje svoj život u svakodnevnici ili opredjeljujući se uz velike napore za dobro ili prepuštajući se zlu i grijehu. Isusove prve riječi ljudima bile su i jesu: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko (Mt 4,17). O tom pozivu Božje ljubavi, koja dolazi ljudima u susret u Isusu Kristu, svetac tako proživljeno piše:
“Konačno, da bi se vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala Čovjekom, da je postala Djetetom, postala je siromahom i za čovjeka umrla na križu. I koliko je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp.Mt 11, 28.). Ta ja sam vam sličan, ja vas ljubim. A vi ste grešnici? - Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grešnika! Udaljili ste se iz ovčinjaka svojom krivnjom? - Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni gnusobama, ucviljeni žalošću? – Baš zato treba da dođete k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću vas odmoriti!” (LJVM 70).
Obratiti se prije svega znači spremnim srcem prihvatiti vjeru u Isusa Krista i njegovu ljubav. To podrazumijeva jedno sinovsko povjerenje i potpuno pristajanje uz njega, njegovu osobu i njegov nauk, te nasljedovanje Isusa u našem životu. Kada Isus govori o obraćenju, osim vjere u njega, On pod time podrazumijeva i traži da osoba ima dobru volju, da ponizno i u kajanju iskreno priznaje svoje grijehe, da je spremana prihvatiti borbu i napor za ispražnjavanje od duha ovoga svijetai svjedočenje za Boga u tom istom svijetu. Tako da je obraćenje istovremeno djelo Božje milosti u nama koju dobivamo po vjeri u Isusa Krista i njenom življenju u svakodnevnici koje se očituje u molitvi i sakramentalom životu, te plod našeg napora u borbi protiv požuda, grijeha i duha ovoga svijeta koji ponekad od vjernika zahtijevaju veliki napor i jakost. Kršćanin nije pesimista, on zna da je sve stvoreno od Boga i da je kao takovo dobro, ali zna i da jeIsus za svoje govorio Ocu: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga (Mt 17, 15). Duh ovoga svijeta od kojeg se trebamo ispražnjavati sastoji se u viđenju života, a kao posljedica toga i ponašanju, koje ne prihvaća Isusa Krista, njegov nauk i vrijednosti kraljevstva Božjega. Odbacuju se nadnaravne vrijednosti milosti, molitva i sakramenti. Duh ovoga svijeta širi mentalitet suprotan kršćanskim krepostima. Izruguje se čistoća, odbacuje milosrđe, praštanje i žrtva, a čak se ponekad sve to prikriva i pod maskom prividnog kršćanskog života popraćenim nekim praksama vjere, ali bez ikakvog iskrenog i ozbiljnog napora da se uistinu živi po Evanđelju. Upravo ta ljudska dvoličnost u odbacivanju duha svijeta i neodlučnost za Isusa je glavna prepreka na putu obraćenja.O tome Montfort piše:
“Potrebno je da želja za Mudrošću bude veliki Božji dar, jer je on kao nagrada za vjerno vršenje Božjih zapovijedi: “Sinko, želi Mudrost i čuvaj pravdu, i Bog će ti je dati. Razmišljaj o zapovijedima Gospodnjim i neprestano se drži njegovih naredaba, i Gospod će osnažiti srce tvoje, i steći ćeš mudrost koju želiš”(Sir 6, 37.). “Jer Mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu”(Mudr 1, 4.). Potrebno je da ta želja za Mudrošću bude sveta i iskrena koja vjerno čuva Božje zapovijedi, jer ima bezbroj luđaka i lijenčina koji imaju tisuće želja, ili bolje željica za dobrim, ali ništa ne čine da se okane grijeha i ne nanose sebi ni u čem silu. To su lažne i varave želje koje ih ubijaju i osuđuju: - “Lijenčinu ubija želja njegova”(Izr 21, 25.). Jer Sveti Duh pouke bježi od prijevare i uklanja se od misli bezumnih, i uzmiče kad se nepravda pojavi (Mudr 1, 5.), jer je On učitelj znanosti koji ne podnaša dvoličnost “ (LJVM 182).
Obraćenje nikada nije samo stvar jednoga trenutka ili čina. Prvo obraćenje počinje u životu jedne osobe sa svjesnim opredjeljenjem za Isusa Krista i osobnim prihvaćenjem katoličke vjere koja se živi u Crkvi. Ali isto tako ono, je proces koji traje cijeli život. Treba prihvatiti put sazrijevanja u vjeri i rast koji može, poglavito u počecima duhovnog života, biti popraćen velikim naporima i kušnjama u oslobađanju od duha svijetadok osoba ne dođe do vedrog i radosnog življenja vjere. I tada ostaju napori duhovnog puta, ali osoba ima proživljenu sigurnost Isusova obećanja: To vam rekoh da u meni imate mir. U svijetu ćete imati muku, ali hrabri budite ja sam pobijedio svijet (Iv 16, 33). Posveta Isusu Kristu po Mariji ili sveto ropstvo ljubavi je duhovnost koja se odnosi na cijeli život i na cjelokupno iskustvo našeg života, te se ne može zaživjeti ako osoba nema odgovarajući stavova. Jedan od njih je upravo ispražnjavanje od duha ovoga svijeta. Očigledno da za to nije dovoljan ovaj period od 12 dana, nego je to proces koji traje cijeli život. Ali ovaj period priprave za posvetu nam pomaže da dublje postanemo svjesni te stvarnosti u našem životu, da je bolje razumijemo i uistinu pođemo tim putem. Pa ipak, ako govorimo o obraćenju i naporu oslobađanja od duha ovoga svijeta, to je samo iz ljubavi prema Isusu. Na tom putu mi njega držimo pred očima i odbacujemo od sebe sve ono što je i on odbacio u svom životu i nauku. O tome Svetac piše:
“Glavna briga kršćanske duše je težnja k savršenstvu: Nasljedujete Boga. Budući da ste ljubljena djeca (Ef 5,1), poručuje nam veliki apostol. To je obaveza koja je sadržana u vječnom Božjem planu našeg predodređenja, kao jedino sredstvo za postizanje vječne slave. Sveti Grgur iz Nise lijepo kaže da smo mi slikari. Naša duša je pripremljeno platno po kojemu prelaze kistovi, original koji treba naslikati je Isus Krist, živa slika i savršen odraz vječnog Oca, a kreposti su boje koje služe da bi ga istaknule. Kako dakle, slikar, da bi uživo naslikao pravi portret stane pred originalom i pri svakom potezu kista ga promatra, tako kršćanin uvijek treba držati pred sobom život i kreposti Isusa Krista kako bi govorio, mislio i radio samo ono što je njemu suobličeno” (TK 65).

Marijina Majčinska pomoć na putu obraćenja

Montfort nam donosi minimum jednog života u vjeri i ljubavi: iskrenaborba protiv grijeha uz želju da izmijenimo svoj život. Ako osoba uistinu ljubi Boga, nastoji ga ne vrijeđatiili barem da se ozbiljno bori oko toga. U toj duhovnoj borbi za autentičan kršćanski život, Marijin majčinski zagovor nam može puno pomoći.
“Priznajem da nije neophodno nužno, ako hoćemo biti pravi Gospini štovatelji, da smo tako sveti te ne upadnemo u nijedan grijeh, ako to i jest poželjno; ali - pazite dobro što kažem - treba nam barem: Prvo, imati tvrdu odluku da ćemo izbjegavati bar svaki smrtni grijeh, koji vrijeđa Majku ništa manje nego Sina; drugo, nastojati ne počinjati nikakva grijeha; treće, upisati se u bratovštine, moliti krunicu, sveti ružarij ili druge molitve, postiti subotom, itd. Ta su dobra djela izvanredno korisna za obraćenje i najokorjelijega grješnika; pa ako je moj čitatelj takav, sve da je jednom nogom nad ponorom, ja mu savjetujem da ih vrši, ali, dakako, s nakanom da po zagovoru Presvete Djevice dobije od Boga milost savršenog pokajanja i oproštenja grijeha, i da svladava svoje zle navike, a nikako neka ih ne vrši zato da mirno ostane u stanju grijeha, uza svu grižnju svoje savjesti, protivno primjerima Isusa Krista i svetaca i usprkos načelima svetoga Evanđelja.” (PP 99-100) «Presveta Djevica je Djevica vjerna koja, svojom vjernošću Bogu, popravlja štete što ih je prouzrokovala nevjerna Eva svojom nevjernošću. Ona postiže vjernost Bogu i ustrajnost u dobru svima koji se nje drže. Stoga neki svetac uspoređuje Gospu s jakim sidrom, koje njezine štovatelje drži i priječi im da ne bi doživjeli brodolom na uzburkanom moru ovoga svijeta, gdje toliko osoba propada upravo stoga što se nisu privezale uz ovo jako sidro: “Mi privezujemo” - veli taj svetac – “svoje duše uz nadu u te, kao, uz čvrsto sidro.” Svi sveci koji su se spasili, držali su se Marije što su mogli više, da uzmognu ustrajati u kreposti, a na to su poticali i druge. Blago, dakle, kršćanima, tisuću puta blago koji je se sada drže vjerno i potpuno, kao jakoga sidra. Sav ršum ovoga svijeta neće ih potopiti niti im upropastiti njihovo nebesko blago. Blago svima koji uđu u tu pravu Noinu korablju! Neće im naškoditi potopne vode grijeha, koje utapaju toliko svijeta, jer: “Tko sa mnom radi, taj ne griješi”, (Sir 24,22) veli Marija s Božanskom Mudrošću. Blago nevjernoj djeci nesretne Eve, ako se drže Majke i Djevice vjerne, koja “ostaje vjerna, jer ne može sebe zanijekati”(usp.2Tim 2,13) i koja uvijek ljubi one koji nju ljube. Ljubi ih ne samo čuvstvenom nego i stvarnom i uspješnom ljubavlju, te im velikim obiljem milosti priječi da bi nazadovali u kreposti ili pali na putu gubeći milost njezina Sina.» (PP 175)
Za razmišljanje: Što za mene znači obraćenje? Koliko se trudimuistinu u životu vršitivolju Božju? Jesam li svjestan da se moram cijeli život svakodnevno obraćati i računam li na Gospinu pomoć na tom putu? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

1.11. Sveopće mrtvljenje, sredstvo za oslobađanje od duha svijeta i zadobivanje božanske Mudrosti

Put rasta u sazrijevanju i ostvarenju savršenstva kršćanskog života u svetosti, ostvaruje se po krsnoj dinamici smrti starog čovjeka i novog života u Isusu Kristu, u kome postajemonovo stvorenje. Tako da se svaki autentičan duhovni put sastoji od asketskog napora, mrtvljenja, te od sakramentalog i molitvenog života u kome vjernici po vjeri, ufanju i ljubavi sudjeluju u otajstvu Isusa Krista, te rastu u suobličenju našem Gospodinu. Upravo to će biti preostale dvije teme ovog našeg prvog perioda priprave za posvetu. Drugi Vatikanski koncil nas uči da su svi kršćani pozvani na svetost. Posveta Isusu Kristu po Mariji je upravo škola svetost. Svetac o tome tako poticajno piše:
“Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj. Povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga, uz uvjete: prvo, da je saopćiš samo onim osobama koje to zaslužuju po svojim molitvama, milostinjama, mrtvenjima, podnesenim progonstvima, revnošću za spas duša i slobodom srca; drugo, da se njome poslužiš da postaneš sveta i nebeska, jer je ova tajna samo toliko velika koliko se koja duša njome okoristi. Pazi da ne ostaneš skrštenih ruku, besposlena, jer bi ti moja tajna mogla postati otrov i biti na propast; treće, uz uvjet da se zahvaljuješ Bogu sve dane svoga života za milost koju ti je iskazao kada ti je dao da upoznaš tajnu koju nisi zavrijedila znati. I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svoga života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost. U početku ćeš je spoznavati nesavršeno zbog množine i težine grijeha i potajne nezahvalnosti na samu sebe” (MT 1).
Asketski napor kršćanskog mrtvljenja i odricanja se temelji na dvije istine vjere. Istočnim grijehom čovjek je izgubio gospodstvo nad samim sobom i u njegovoj duši je došlo do narušavanja duhovnog sklada moći duše i tijela,te se u čovjekovoj duši javljaju požuda i sklonost prema grijehu. To stanje je još više otežano u duši osobnim grijesima i grešnim navikama. Druga se istina temelji na stvarnostima sakramenta krštenja, po kome u Isusu Kristu, vjernici sudjeluju u Božanskom životu. A kao posljedica toga oni se moraju u svom mišljenju, sudu i ponašanju suobličiti tom novom stanju djeteta Božjega. Da bi u tome stvarno uspjeli u životu moraju uložiti trajni asketski napor mrtvljenja, tako da određena duhovna borba za kršćanina postajesvakodnevna životna situacija. O tome Pavao apostol piše: “Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu! Ja dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha...Dakle braćo dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako lipak Duhom usmrćujete tjelesna djela živjet ćete” (Rim 7, 23-25: 8, 12). Pa ipak, u svemu tome iskustvu kršćanin ima mir, vedrinu i utjehu Isusove ljubavi koju svjedoči ovome svijetu. Važno je shvatiti da kršćansko umiranje sebi i mrtvljenje nije samo sebi cilj. Ono je zbog Isusa, iz ljubavi prema Isusu, da bi Isus dublje zaživio u nama te da bi vjerodostojnije svjedočili za Njega u ovome svijetu. O tome sv. Ljudevit, koji je sam tim putovima kročio i htio bi i nas potaći da njima krenemo, piše:
“Mudrost se, kaže Duh Sveti, ne nalazi kod onih koji žive po vlastitim prohtjevima, koji daju svojim strastima i svojim sjetilima sve što im se svidi. “Jer oni koji žive po tijelu, ne mogu se svidjeti Bogu, a tjelesna je mudrost neprijateljica Bogu”(Rim 8, 7-8.). “Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan”(Post 6, 3.). Svi koji pripadaju Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, razapeli su svoje tijelo s manama i požudama, uvijek nose u tijelu mrtvenje Isusa Krista, stalno trpe silu, nose svaki dan svoj križ, i konačno su umrli i pokopani s Kristom (usp. Lk 9,23;Rim 6,4). Ovim nam riječima Duh Sveti bjelodano pokazuje, da ako želimo zadobiti Isusa Krista, utjelovljenu Mudrost, treba da se vježbamo u mrtvenju i odricanju od svijeta i samih sebe. Nemojte misliti da će ta Mudrost, čišća od sunčevih zraka, ući u dušu i tijelo okaljano sjetilnim užicima. Ne vjerujte da će ona dati svoj odmor i neizrecivi mir onima koji vole zabave i svjetske ispraznosti: “Svoju sakrivenu manu dat ću samo pobjedniku” (Otkr 2, 17), tj. onome koji je pobijedio svijet i samoga sebe. Iako ta ljupka gospodarica svojim beskrajnim svjetlom pozna i razlikuje sve stvari u jednom času, ona ipak traži sebi osobe nje dostojne (Mudr 6, 17). Ona ih traži, jer je njihov broj tako malen; jedva da nađe koga da je posve odlijepljen od svijeta, da je okrenut u svoju nutrinu i tako umrtven da je dostojan nje i njezine osobe, njezina blaga i njezina saveza “ (LJVM 194 -195).
Asketski napor je nastojanje, potpomognuto milošću, koje trebamo uložiti da bi došli do duhovne zrelosti. On je osobni, slobodni u ljubavi prihvaćen poziv Isusa Krista za nasljedovanjem: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16, 24). Osoba odricanjem od duha ovoga svijeta i mrtvljenjem uz napore, u molitvi, pokori, prihvaćanjem žrtve i protivština u radu i suživotu, nastoji svakodnevno živjeti Evanđelje tako da je vjernik u svijetu, ali ne od ovoga svijeta. O tom prepoznatljivom načinu života koji postaje svjedočanstvo a podrazumijeva nužno distanciranje od duha ovoga svijeta, bez kojega svako drugo mrtvljenje gubi smisao svetac piše:
“Nemojte se suobličavati ovomu svijetu” (Rim 12, 2.), ponašanju svjetskih osoba, bilo u odijevanju, bilo u namještaju, u kućama, jelima, običajima i djelovanju u životu. Ova je vježba mnogo potrebnija nego li se misli. Ne vjerujte u kriva pravila svijeta i ne slijedite ih: ne mislite, ne govorite i ne radite kako rade svjetski ljudi. Njihova se nauka tako protivi nauci Vječne Mudrosti kao što se tama protivi svjetlu i smrt životu. Dobro proučite njihove osjećaje i njihove riječi: zlo govore i misle o svim najvećim istinama. Istina, oni otvoreno ne lažu, ali prikrivaju svoje laži plaštem istine; čak ni ne vjeruju da lažu, a ipak lažu. Neće oni otvoreno hvaliti grijeh, ali, ili ga proglašavaju vrlinom ili čašću ili nekom indiferentnom stvari s beznačajnim posljedicama. Te je finese svijet naučio od đavla da prikrije rugobu grijeha i laži od kojih se i sastoji ta zloća o kojoj govori sv. Ivan: “Sav je svijet u vlasti Zloga” (1 Iv5, 19.), a danas više nego ikada. Potrebno je, koliko se može, izbjegavati društvo ne samo svjetskih opasnih ili pogubnih ljudi, već i onih “pobožnih” koji su beskorisni i s kojima se samo gubi vrijeme. Tko hoće postati mudar i savršen, neka primijeni na se one tri zlatne riječi koje je Vječna Mudrost rekla svetom Arseniju: “Pobjegni, sakrij se, šuti!” “Izbjegavaj koliko možeš društvo ljudi kako su to činili i najveći sveci.”– “Neka je vaš život sakriven s Kristom u Bogu” (Kol 3, 3.). Konačno, ne govorite previše s ljudima da se možete razgovarati s Mudrošću” (LJVM 198 -200).
U biti mrtvljenje je duhovna aktivnost po kojoj mi našoj naravnoj želji za zadovoljstvomi ugodama ne udovoljavamo, kako bi doveli u red naše neuravnotežene nutarnje težnje, koje bi nas dovele do grijeha, ako ih ne bi svladavali. Tako da kršćansko mrtvljenje prati i potpomaže rast u svetosti. Tako mrtvljenje postaje vrstan način da pokazujemo Bogu da ga ljubimo više od samoga sebe. Odricanjem od udovoljavanja sebi, koje bi nas moglo dovesti do vrijeđanja Boga, mi kao da Bogu govorimo, ne toliko riječima koliko djelima: “Ljubim te više od sebe samoga”. Isto tako valja naglasiti da rast u Božjoj ljubavi se nikada ne zaustavlja samo na pojedincu, to nužno postaje i apostolatsko naviještanje životom i svjedočanstvom. Tu stvarnost je izrazio još apostol Pavao: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svome tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1, 24); Dječice moja koju ponovno u bolima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama” (Gal 4,19). U duhovnom životu mrtvljenje ima odgojnu ulogu, jer dovodi osobu do nutarnjeg potrebnog sklada. Ali isto tako ono pomaže na putu čišćenja duše te daje duši jakost da vedro prihvati životna protivljenja i križeve i tako postane nadoknada za propuste i grijehe. Postoji više vrsta i načina mrtvljenja. Kršćanska asketska tradicija govori o duhovnim mrtvljenjima, kojase odnose na naše zle sklonosti sebeljublja i oholosti, mrtvljenja sjetila da se ne bi duša povela za sjetilnošću i svela svoj duhovni život samo na tu dimenziju, te o tjelesnim mrtvljenjima. I na kraju mrtvljenje podrazumijeva jednu kršćansku slobodu i nenavezanost na dobra ovoga svijeta. Čujmo savjet sveca:
“Da bi se mogla saopćiti, Mudrost ne traži neko polumrtvenje, mrtvenje od nekoliko dana, već mrtvenje sveopće, neprestano, odlučno i diskretno. Da zadobijemo Mudrost, potrebno je: Ili stvarno ostaviti sva materijalna dobra kako su učinili i apostoli, učenici, prvi kršćani i redovnici – što to prije ostaviš, to bolje za tebe, jer je to najsigurnije sredstvo da dobiješ Mudrost - ili da odlijepiš svoje srce od tih dobara, da ih imaš kao da ih nemaš, ne nastojeći tjeskobno da ih imaš, da ih sačuvaš, da se ne tužiš i ne postaneš nestrpljiv ako ih izgubiš, a to je sve teško izvršiti. Da zadobijemo Mudrost, potrebno je mrtviti svoje tijelo, ne samo tako da strpljivo podnosimo tjelesne boljetice, vremenske nepogode ili napadaje koje mu u ovom životu zadaju stvorenja, već i sami moramo naći kakvu muku i mrtvenje: kao postove, bdijenja i druge strogosti svetih pokornika. Za takav život potrebna je hrabrost, jer se tijelo obično klanja samome sebi, a svijet gleda na sva tjelesna mrtvenja kao na nepotrebno i kao takvo ih odbacuje. Što taj svijet ne govori i ne čini da odvrati od strogosti svetaca bilo koga na kojeg bi se mogle primijeniti ove riječi: Mudrac ili svetac svoje je tijelo stavio u pokornost trajnim bdijenjima, postovima, bičevanjem, hladnoćom, golotinjom i ostalim vrstama strogosti, i s njime je sklopio savez da mu na ovom svijetu neće dati nikakva pokoja. Duh Sveti govori za svece da su mrzili i haljinu okaljanu tijelom (Jud 1,23). Da bi to vanjsko i svojevoljno mrtvenje bilo dobro, nužno ga je potrebno spojiti s mrtvenjem suda i volje po svetoj poslušnosti, jer bez nje svako bi mrtvenje bilo okaljano provođenjem vlastite volje, i često bi bilo ugodnije đavlu negoli Bogu. Stoga ni jedno znatnije vanjsko mrtvenje nije dobro činiti bez savjeta. “Mudrost boravi s razboritošću, sa savjetom (Izr 8, 12.), a bezuman je tko se uzda u svoje srce.(Izr 28, 26.) Mudar čovjek djeluje promišljeno, pita za savjet” (Izr 13, 16.). “Tko se god ne želi kajati zbog svojih djela, traži savjet u drugoga, traži savjet u mudraca.” To je velik savjet koji nam daje Duh Sveti: “Traži uvijek savjet od mudroga”. Poslušnost tjera sebeljublje koje zna sve pokvariti; po poslušnosti i najmanja stvar postaje velikom i vrlo zaslužnom, otkrivamo đavolske varke, svladavamo svoje neprijatelje, i sigurno i lako kao u snu stižemo pred vrata spasenja. Sve što sam rekao, sadržano je u savjetu: Ostavi sve i naći ćeš sve, jer ćeš naći Isusa Krista, Utjelovljenu Mudrost” (LJVM 196-197; 201-202).

Božja milost i Marijin zagovor čine plodnim naša nastojanja

“Dušo, živo sliko Božja, otkupljena dragocjenom krvlju Isusa Krista, Gospodin tvoj želi da u ovom životu postaneš sveta kao On, a u drugom slavna kao On! Posve je sigurno da je tvoj poziv postići svetost Božju. Tome moraju smjerati sve tvoje misli, sve tvoje riječi, svi tvoji čini, sve tvoje pokore i sva tvoja nastojanja u životu; inače se protiviš Bogu, jer ne činiš ono za što te je stvorio i radi čega te uzdržava. Oh, divnoga li djela! Prah se pretvara u svjetlo, blato u čistoću, grijeh u svetost, stvor u Stvoritelja i čovjek u Boga! Oh, divnoga li djela! – ponavljam, ali to je djelo tako teško u samome sebi i nemoguće samoj naravi. Jedini ga Bog može proizvesti svojom milošću, i to milošću obilnom, izvanrednom. Stvaranje čitavog svemira nije tako veliko remek-djelo kao to. Dušo, što ćeš raditi? Koja ćeš sredstva odabrati da se uspneš kamo te Bog zove? Svima su poznata sredstva spasenja i svetosti: zabilježena su u Evanđelju, rastumačili su svima koji se žele spasiti i postići savršenost. Ta su sredstva: poniznost srca, neprestana molitva, svestrano mrtvenje, predanje Božjoj Providnosti i suglasnost s voljom Božjom. Bezuvjetno je potrebna milost Božja da se svim tim sredstvima spasenja i posvećenja možemo poslužiti, a ta se milost daje svima u većoj ili manjoj mjeri. U to nitko ne sumnja. Kažem: u većoj ili manjoj mjeri, jer Bog, premda je neizmjerno dobar, ne podjeljuje svoje milosti svima u istoj mjeri, ali ipak svakome daje dostatno milosti. Duša, vjerna velikoj milosti, čini veliko djelo, a s malom milosti, malo djelo. Vrijednost i veličina milosti koju Bog daje, a duša slijedi, čini vrijednost i veličinu naših djela. Ta su načela neoboriva. Sve se dakle svodi na to: kako pronaći lako sredstvo da od Boga postignemo potrebnu milost da postanemo sveti, a ja te upravo o tom želim poučiti. I kažem, da nađemo milost Božju, treba naći Mariju. Jedina je Marija našla milost kod Boga, i to za sebe i za svakog čovjeka napose. Patrijarsi i proroci, svi sveci Staroga Zavjeta nisu mogli naći tu milost. Marija je dala bivovanje i život Tvorcu svih milosti i – zbog toga – nazvana je Majkom milosti, Mater gratiae “ (MT 3-8).
Za razmišljanje: Koja je zadnja žrtva koju sam učinio za Boga? Imam li svijest o potrebi kršćanskog mrtvljenja? Jesam li svjestan da su svi napori koje činim na putu vjere zbog Isusa, njemu za ljubav? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

Neprestana molitva, sredstvo za oslobađanje od duha svijeta i zadobivanje Božanske Mudrosti

Molitva je svakako jedno od najvažnijih načina kojim se oslobađamo duha ovoga svijeta i po kome nas Bog oslobađa. Čovjek je ljubljeno Božje stvorenje, sposoban spoznati i uzljubiti Boga. I nakon što je grijehom narušio svoj odnos s Bogom, okaljao svoju dušu i izgubio sličnost s Bogom ostaje u njemu želja i duboka čežnja za svojim Stvoriteljem na čiju je sliku stvoren. S druge strane, Bog neprestano poziva čovjeka na pomirenje s njime i otajstveni susret s njegovom ljubavi u molitvi. Tako da je molitva jedno uzajamno traženje Boga i čovjeka, gdje vjerna Božja ljubav prva izlazi u susret čovjeku, a on sa svoje strane na nju odgovara. Bog nam je darovao svoga Sina Isusa Krista kao Otkupitelja i Spasitelja, tako da kršćani u njemu i njegovoj molitvi imaju savršeni uzor molitve. Isusova molitva odražava i podržava traženje i potpuno prihvaćanje volje Očeve iz ljubavi sve do križa, u potpunom pouzdanju da će biti uslišan. Isus je svoje učenike učio da mole s živom vjerom, čistog srca, ustrajno i bez straha. Opominjao ih je da bdiju i budno paze na svoj život. On traži da vjernici prikazuju molitve Ocu u njegovo ime, a sam uslišava molitve koje su njemu upućene. O tome svetac piše:
“Molitva je redoviti kanal kroz koji nam Bog šalje svoje milosti, a posebno svoju Mudrost. Svijet je kroz četiri tisuće godina molio za utjelovljenje božanske Mudrosti. Salomon ju je primio nakon dugih i posebno žarkih molitava: “Pristupih Gospodinu i pomolih se i svim srcem svojim rekoh:Daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja (Mudr 8, 21; 9, 4.). Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je”(Jak 1, 5.). Marija se kroz 14 godina pripremala da je primi u svoje krilo. Što je veći Božji dar, to ga je teže i zadobiti. Koliko li nam je potrebno, molitava i napora da zadobijemo dar Mudrosti koji je veći od svih ostalih Božjih darova! Poslušajmo što kaže sama Mudrost: “Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se”(Mt 7, 7). Kao da nam time želi reći: Ako me želite naći, trebate me tražititi; želite li ući u moju palaču, kucajte na moja vrata; želite li me primiti, trebate me potražiti. Nitko me ne nalazi, ako me ne traži; nitko ne ulazi k meni, ako ne pokuca na moja vrata; nitko me ne prima, ako me ne zatraži, jer se sve postiže molitvom.” ( LJVM 184).
Sv. Ljudevit Montforski, nadahnjujući se na evanđeoskim tekstovima, govori o potrebi neprestane molitve: Bez prestanka molite (1 Sol 5,17); Svagda i za sve zahvaljujte Bogu Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista (Ef 5,17). Vjernikuje uvijek moguće moliti,jer je uskrsli Gospodin uvijek s nama, u sve dane do svršetka svijeta, a on nastojeći živjeti i svjedočiti svoju vjeru, uviđa da je molitva velika potreba duhovnog života kako ne bi pao u ropstvo grijeha i uistinu živio autentičnim duhovnim životom. Samo Isusova ljubav prema namai naša ljubav prema Isusu Kristudaju jakost osobi da, u poniznosti i ustrajnom povjerenju, neumorno kuca na vrata Božjega Srca u molitvi. Neprestano moliti ne znači provesti cijeli dan u molitvi, što bi bilo i materijalno neizvodivo, nego shvatiti da su molitva i kršćanski život nerazdvojni. U biti, osoba, u skladu sa vršenjem svojih staleških dužnosti, treba pronaći dovoljno vremena za svoju svakodnevnu molitvu, a onda u ljubavi prikazivati i povezivati sebe, osobe koje susreće i djela s molitvom i Bogom u molitvi. Isus je učio moliti učenike s vjerom i sinovskim pouzdanjem, oslanjajući se na njega, njegovu riječ i ljubav, u svemu što im se događa u životu. On sam se žalostio zbog nevjere svojih najbližih: I čudio se njihovoj nevjeri (Mk 6,6); i malovjernosti učenika (Mt 8,26) a ostajao je zadivljen pred pouzdanom vjerom kananejke i rimskog satnika. Da bi osoba dobro sazrijevalana putu vjere, važno je shvatiti bit temelja pouzdanja u molitvi. O tome Katekizam Katoličke Crkve tako jasno govori: “Objava molitve u naumu spasenja uči nas da se vjera oslanja na Božje djelovanje u povijesti. Sinovsko povjerenje potaknuto je njegovim najizvrsnijim djelom: mukom i uskrsnućem njegova Sina. Kršćanska je molitva suradnja s njegovom Providnošću, njegovim nacrtom ljubavi za ljude” (KKC 2378). Sv. Ljudevit slijedeći klasičnu katoličku svetačku tradiciju, potiče na čistoću vjere u molitvi i mudrosnoshvaćanje nutarnjih doživljaja,koji se mogu pojaviti na putu rasta u molitvi:
”Ako kome treba Mudrosti..., jer nju tražeći, tražimo i sve ostale kreposti koje su u njoj sadržane. Da bismo je imali, trebamo je tražiti; ”neka je traži”, ali kako je tražiti? Prvo, trebaje tražiti živom i čvrstom vjerom bez oklijevanja, bez sumnjanja: jer tko sumnja, neka ne misli da će što primiti od Gospodina (Jak 1, 6-7.). Drugo, treba da je traži čistom vjerom, a da ne oslanja svoje molitve na osjetne utjehe, vizije, ili kakve posebne objave. Mada sve to može biti dobro i istinsko, kao što je slučaj kod nekih svetaca, ipak može biti i opasno da se samo na to oslanjamo, a vjera je to manje zaslužna, što se više oslanjamo na tu vrstu izvanrednih i osjetnih milosti. Dosta nam je što nam Duh Sveti objavljuje o veličini i ljepoti Mudrosti, o Božjoj želji da nam je pokloni kao i o potrebi da je primimo, da je želimo i molimo od Gospodina svom vjerom i svim žarom. Čista je vjera počelo i učinak Mudrosti u našoj duši: što imamo više vjere, to imamo i više mudrosti; što imamo više mudrosti, to imamo i više vjere. Pravednik, mudar čovjek, živi samo od vjere (Rim 1, 17.), a da ne gleda, da ne osjeća, da ne kuša i ne sumnja. “Bog je tako rekao ili obećao”, to je kamen temeljac svih njegovih nastojanja i molitava, iako mu se čini da Bog ne gleda na njegovu bijedu i ne sluša njegove prošnje, niti mu pruža ruku na pomoć protiv njegovih neprijatelja, iako je obasut rastresenošću, sumnjama i tamom duha, iluzijama, odbojnošću i prazninom u srcu, žalošću i boli u duši. Mudrac ne traži viđenja i izvanredne stvari kakve su gledali sveci, ne traži da kuša osjetne radosti u molitvi i pobožnosti. On u vjeri traži božansku Mudrost: i dati će mu se. On unaprijed zna da će je dobiti, kao da mu je anđeo sišao s neba da ga uvjeri, jer Bog je sam rekao: svi koji od Boga traže nešto dobro, dobit će ga (Lk 11, 10.). “Ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole” (Lk 11, 13.) (LJVM 185-187).
Molitva je, istovremeno, dar Božje milosti iodgovor ljudske ustrajnosti. Ona redovito sobom, osim trenutka ugode, utjehe i radosti, nosi i podrazumijeva i borbu čovjeka sa samim sobom, sa Zlim duhovima i njihovim zamkama kojima napastuju vjernika kako bi odvratili čovjeka od molitve i traženja sjedinjenja s Bogom. Molitva i život se nerazdvojno prožimaju. Čovjek moli onako kako živi, a živi onako kako moli. Ako osoba ne djeluje u Duhu Kristovu, neće moći ni postojano moliti u njegovo Ime. Osoba mora ustrajati u molitvi usprkos poteškoća, koje se redovito javljaju na putu molitve. Rastresenost, suhoća, osjećaj žalosti zbog neuspjeha u molitvi, neuslišane prošnje, nedostatak vjere, duhovna lijenost, gotovo se redovito javljaju u duhovnom životu. Ako osoba istinski traži Boga, ne želi griješiti, želi svjedočiti za Boga u svom životu, te mu u vjeri i povjerenju pristupa u molitvi, onda treba ustrajati te po ustrajnosti i Božjoj milosti nadvladati sve prepreke koje se javljaju u duhovnom životu. O tome svetac piše:
“Potrebno je moliti za Mudrost ustrajno. Da dobijemo taj dragocjeni biser, trebamo moliti Boga sa svetim dodijavanjem, jer bez njega nećemo je nikada dobiti. Ne budimo poput mnogih koji mole nešto od Boga. Kada takvi mole neko duže vrijeme, npr. koju godinu, a ne vide da ih je Bog uslišio, oni obeshrabreni prestaju moliti vjerujući da ih Bog i neće uslišati. Tako gube plod svojih molitava i nanose Bogu nepravdu, jer On voli davati i uvijek uslišava dobre molitve, bilo na ovaj ili na onaj način. Ako, dakle, želiš postići Mudrost, moli za nju i danju i noću, a da se ne umoriš i ne dosadi ti. Blažen i tisuću puta blažen onaj tko dobije Mudrost nakon deset, dvadeset, trideset godina molitava, pa i jedan sat prije smrti! I ako ju je dobio, nakon što je čitav život proveo tražeći je i moleći za nju i nastojeći da je zasluži svim vrstama križeva i napora, neka ne misli da ju je dobio po pravdi kao nagradu, već iz čistog milosrđa, kao milostinju. Ne, ne, Mudrost neće dobiti duše koje ju nemarno i nestalno traže i mole. Dobit će je oni koji su slični onom čovjeku koji ide noću svom prijatelju zamoliti ga da mu posudi tri kruha. U toj nas paraboli, ili događaju, sama Mudrost uči kako ćemo moliti. Taj čovjek kuca i udvostručava svoje molbe i kucanje, kuca opet i opet sa sve većom snagom i upornošću, premda je već prošla i ponoć i njegov prijatelj koji je legao odbio ga dvaput i triput kao bezobraznika i dosadnog čovjeka. Ali kad je vidio da mu sve više dosađuje svojim molbama, ustade, otvori vrata i dade mu sve što je tražio. Evo načina kako treba moliti za Mudrost. I, nedvojbeno, prije ili kasnije, Bog koji želi da mu dosađujemo, dići će se i otvoriti nam vrata svog milosrđa” (LJVM 188-190).

Marija i naša molitva

Sv. Ljudevit preporuča osobi koje se posvetila da preda samu sebe, sva svoja djela i molitve Mariji pa neka onanjima, u svojoj majčinskoj ljubavi,raspolaže zagovarajući nas pred Bogom:
«Presveta Djevica, ta slatka i milosrdna Majka, nikad ne dopušta da je nadvisimo u ljubavi i plemenitosti. Zato, kad vidi da joj se netko sasvim predaje, da je časti i služi joj lišavajući se svega najdražega da nju time počasti, tada se i ona njemu dariva potpuno i na neizreciv način. Ona ga uranja u bezdan svojih milosti; resi ga svojim zaslugama; drži ga svojom moći; rasvjetljuje ga svojim svjetlom; raspaljuje ga svojom ljubavi, dariva mu svoje kreposti: svoju poniznost, svoju vjeru, svoju čistoću itd.; postaje njegovim jamstvom, njegovom nadopunom i svim njegovim miljem kod Isusa. Napokon, kao što je ta posvećena osoba potpuno Marijina, i Marija je sasvim njezina; tako da se može ponoviti o tome Marijinom sužnju i djetetu ono što je sveti Ivan Evanđelista rekao o sebi, naime da je uzeo Presvetu Djevicu kao sve svoje bogatstvo: Uze je učenik k sebi!(usp.Iv 19,27). To Marijinu sužnju ljubavi proizvodi u duši, ako je vjeran, veliko nepouzdanje u se, prezir sebe i mržnju na se, a neizmjerno pouzdanje u Presvetu Djevicu, njegovu dobru gospodaricu, i savršenu predanost njoj. Tad se ne oslanja više, kao prije, na svoja raspoloženja, nakane, zasluge, kreposti i dobra djela. Budući da je to sve savršeno žrtvovao Isusu preko ove dobre Majke, on odsad ima samo jedno blago, a to blago, u kojem su sva njegova dobra i koje ne drži više kod sebe, jest Marija. Tada se može približiti svome Gospodinu bez ikakva ropskoga straha i skrupula, i tada mu se moli veoma pouzdano; tad ga obuzimaju osjećaji kakve je imao pobožni i učeni opat Rupert koji, smjerajući na Jakovljevu pobjedu nad anđelom (usp. Pos 32,24), upravlja Presvetoj Djevici ove lijepe riječi: O Marijo, Kraljice moja i neokaljana Majko Boga-Čovjeka, Isusa Krista, želim se boriti s tim Čovjekom, to jest s božanskom Riječi, oboružan ne mojim nego tvojim zaslugama. Oh, moćni li smo i jaki kod Isusa kad smo oboružani zaslugama i zagovorom dostojne Majke Božje, koja je, kako kaže sveti Augustin, ljubavlju pobijedila Svemogućega!» (PP 144 -145).
Za razmišljanje: Kakva je moja molitva? Da li je ona izraz moje vjere i ljubavi prema Bogu? Da li odvajam dovoljno vremena za Boga? Da li mu u molitvi prikazujem sebe, ljude koje susrećem, te potrebe Crkve i svijeta? Da li to činim po Marijinim rukama?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str...

DRUGI DIO: UPOZNATI SAMOGA SEBE

(“Kroz prvi tjedan u svim svojim molitvama i pobožnim djelima molit će za spoznanje samih sebe i savršeno pokajanje za svoje grijehe; i sve će činiti u duhu poniznosti” – Rasprava 228)

Uvod u drugi period priprave

Sv. Ljudevit traži da vjernik koji se želi posvetiti drugi period priprave posveti upoznavanju samoga sebe. Ta spoznaja je apsolutno potrebna čovjeku i bitna za put rasta u vjeri i naše posvećenje. Bez poznavanja samoga sebe naše duhovno zdanje bi ostalo bez jednog od temelja te bi se prije ili poslije obrušilo. Opće je pravilo duhovnosti da čovjek koliko više spoznaje Boga dublje upoznaje i samoga sebe, i nije moguće da autentična spoznaja Boga ne vrati dušu njoj samoj do najdubljih dimenzija njenog bića. Ako je autentična spoznaja samoga sebe toliko potrebna za put rasta u svetosti ona je za dušu i jako naporna, možda i najteža. Samo su sveci do kraja upoznali sebe jer je takva spoznaja plod popratne milosti sjedinjenja s Bogom. Dobro je, dakle, ne zavaravati se mišlju da sebe dobro, do kraja poznajemo na autentično duhovan način. Kao što jednu ljudsku i duhovnu nezrelost redovito prati kriva slika o Bogu tako je prati i iskrivljena slika o sebi samome. Ikoliko je jedna osoba više ljudski zrela ili nezrela, tome je više podložna. Kada osoba ima iskrivljenu sliku o sebi, u biti ne prihvaća samu sebe i svoju osobnu povijest, uglavnom zbog toga što doživljava da nije bila dovoljno ljubljena ili što sama ne ljubi zrelom ljubavlju ili što ne prepoznaje u svom konkretnom životu Božju ljubav, te tako koči duhovni život. Oslanjajući se na p. Szenmartonia, kratko ćemo navesti samo neke, najčešće razloge iskrivljenih slika o sebi. Prvi: Učinak kao mjera vrijednosti. Osoba može stvoriti pogrešnu predodžbu o vlastitoj vrijednosti na temelju učinka i uspjeha. Ako se osoba s tim stavom u duši smatra uspješnomna temelju odobravanog učinka, lako može pasti u oholost i aroganciju, a ako ne postiže koliko bi hitjela ili koliko se od nje traži, pojavljuje se naglašeno negativna slika o sebi.
Drugi razlog za iskrivljenu sliku o sebi može biti težnja za najboljim; perfekcionizam. Ta težnja je obično plod pogrešna odgoja i velikog samouvjerenja o vlastitim talentima i sposobnostima. Te osobe, same sebi ili drugi pred njih,stave prevelike ideale, a oni gaje uvjerenje da uvijek i u svemu moraju biti uspješni, savršeni do sitnica, te tako postići odobravanje i pohvale u svemu što čine. Budući da često podbace s obzirom na vlastita i tuđa očekivanja, postaju razdražljivi i razočarani.
Treći razlog: Uspoređivanje s drugima. Mnogi imaju iskrivljenu sliku o sebi zbog trajnog uspoređivanja s drugima. Gledaju što drugi imaju, a oni nemaju, bilo u čisto ljudskim osobnim, materijalnim pa i duhovnim stvarnostima. Osobe koje s takvim stavom živeredovito sebe vide uskraćenima te ih to zasljepljuje u prihvaćanju darova i talenata koje im je Bog udijelio.
Četvrti razlog: Pogrešno shvaćena duhovnost: Osobe usvoje duhovnost koja se ne temelji na Božjoj Očinskoj ljubavi, nego naglašavaju trajno nezadovoljstvo svojim krepostima, životom drugih kršćana, negativnim stanjem u Crkvi i svijetu. Takve osobe žive u nezadovoljstvu i srahu, te to stanje šire i oko sebe. Zdrav duhovni život mora biti pozitivan i graditi se na poniznosti i ljubavi.
Iskrivljena slika o sebi priječi put rasta u ljubavi. Najčešće se to očituje u nemogućnosti prihvaćanja i voljenja samoga sebe. Osoba, istovremeno, ne voli sebe i traži nadoknade u najčešće nezdravim posesivnim ili dominirajućim odnosima s drugima. Ako ne volimo sebe, ne možemo istinski voljeti ni druge, a nismo ni sposobni dopustiti drugima da nas vole, to jest nismo spremni prihvaćati ljubav drugih ljudi. Treća posljedica, možda i najteža, iskrivljene slike o sebi jest da ne možemo voljeti Boga niti prihvatiti njegovu ljubav. U duši prevladava nepovjerenje i nepouzdanje u Boga, koje može prerasti u optuživanje i bunt. Iz navedenihrazloga krive slike o sebi, lako je uočiti da u biti takvim osobama nedostaje vjera i povjerenje u Boga, vrednovanja ikorištenja talenta i darova koje nam je Bog udijelio u svrhu služenja i ljubavi. Tako izranjene osobe u biti i u duhovnom životu više traže sebe do li Boga, pa ga zato ne mogu ni pronaći. Na putu spoznaje samoga sebe, prepreke se javljaju i iz ogorčenosti zbog nepravde koju je osoba pretrpjela. Osoba se osjeća, povrijeđenom i ranjenom, a u njoj vriju osjećaji nepravde i osvete. Ljudski život ne teče uvijek mirno, on podrazumijeva padove i slabosti, vlastite i osoba s kojima živimo. U nekim situacijama čovjeku se čini nemoguće oprostiti, te se iz duhovnih rana stalno javljaju uznemirujuće misli. I u tim situacijama najvažnije je vjerovati Isusu koji, za naše i opće dobro, traži da oprostimo drugima. S naše strane, ako ljubimo Isusa i želimo ga slušati, mora postojati želja za oprostitionome tko nas je povrijedio, te molitva pred Isusom za sebe i drugoga, a Gospodin nas postepeno mijenja i daje snagu. Istinsko prihvaćanje samoga sebe znači zahvalno prihvaćanje svih tjelesnih i duhovnih darova što nam ih je Bog darovao. Ono uključuje i zauzetost da se ti darovi koriste za dobro i ostvarenje našeg životnog poziva na koji nas Bog poziva, kao i prihvaćanje vlastitih ograničenosti. Da bi upoznala samu sebe osoba treba gajiti spremnost na istraživanje svoje duše, u prvom redu vlastite osjećaje i doživljaje. Trebam dokraja iskreno sam sebi reći kako se osjećam i zašto se tako osjećam ili ponašam, ne tražeći isprike niti prikrivajućiprave uzroke i razloge. Ako varamo sami sebe jer se bojimo suočiti sa sobom kakvi uistinu jesmo, zatvorili smo put budućem rastu i vrtimo se u istom krugu. Kada osoba ulazi u samospoznaju, mora gajiti osjećaj vlastite vrijednostisamopoštovanja jer je ljubljeno, iako ograničeno i izranjeno, Božje stvorenje. Često puta se osjeća veliki raskorak između onoga što bi osoba hitjela bitii onoga što stvarno jest. Iskreno suočenje sa samim sobom, što nije moguće bez ustrajne molitve, nam pomaže i oslobađa od lažne sigurnosti da smo postigli savršenstvo. Sam Isusje poručio da će nas istina osloboditi. Ta samospoznaja treba biti uvijek u vjeri u Boga ljubavi, koga duša treba tražiti u svemu pa i u vlastitim ograničenostima. Ako je osoba uistinu iskrena sa samom sobom, pred Bogom počinje, osim dobra i plemenitosti kojima ju je Bog obdario,sve više spoznavati i ponor vlastite bijede koja postaje temelj prave svetačke poniznosti koja otvara put autentičnoj mistici. O tome šire govorimo u drugoj meditaciji pod naslovom: Živjeti pred Bogom vlastitu bijedu, a ovdje, kao jedno lijepo svetačko svjedočanstvo o tome što bismo htjeli kazati, donosimo iskustvo sv. Faustine Kowalske zapisano u njenom Dnevniku: «O moj Isuse, nema ništa bolje za dušu nego poniženje. U preziru se krije tajna sreća. Kad duša spozna da je po sebi ništavilo i sama bijeda, a sve što ima od dobra, dar je Božji. Kad ona vidi sve u sebi poklonjenim darom i da je samo bijeda njezino vlasništvo, ona ostaje u stalnoj poniznosti pred Božjom Slavom. Ali Bog, koji vidi dušu u takvom stanju, prati je Svojim milostima. Kad se duša produbi u bezdanu svoje bijede, nju će Bog uzvisiti snagom Svoje svemoći. Ako je ovdje na zemlji neka duša zaista sretna, onda to može biti samo istinski ponizna duša. Na početku jako trpi sebeljublje, ali nakon hrabre ustrajnosti Bog podjeljuje duši mnogo razumijevanja, a ona spoznaje kako je sve bijedno i varljivo. Samo sam Bog je u njezinom Srcu. Ponizna duša ne gradi na sebi samoj, nego sve povjerenje stavlja u Boga. Poniznu dušu brani Bog i povjerljiv je s njenim poslovima. Onda duša ostaje u najvišoj sreći, koju nitko ne može pojmiti»

Veličina i slabost čovjeka

Da bi upoznao samoga sebe, čovjek treba spoznati cjelovitost istine o svome biću. Ona podrazumijeva s jedne strane uzvišeno dostojanstvo čovjeka sa svim darovima i talentima koje je dobio stvaranjem kao ljubljeno Božje biće i poziv na vječni život u Bogu, a s druge duboku slabosti bijedu koja se očituje u životu svakog čovjeka.Ta spoznaja je bitna i neophodna za svaku autentičnu katoličku duhovnost, svjesno prihvaćanje otajstva Otkupljenja, prihvaćanje istine, u ljubavi, o sebi i vedar suživot s ljudima. Kad osoba postane duboko svjesna te stvaranostiu srcujoj se spontanorađa zahvalnost i slavljenje Boga, baš kao i sv. Ljudevitu, koji kličući moli:
“Budući da nema ništa, o dobri Bože, što bi se moglo dodati tvojoj uzvišenosti, uzviknut ću ponizno: Bogu hvala, Bogu hvala. Za obilje tvoje ljubavija nemam dostojne zahvale, ali ću pjevati dan i noć: Bogu hvala, Bogu hvala. Veliki Bože, stvorio si me iz ničega. Iz tebe crpim svako dobro, ti sam si moja potpora. Ja sam tvoja slika, o veliki Kralju, i čvrstom vjerom vjerujemda si je ti u meni urezao. Tvoja ljubav, o vječni Oče, poslala je svog besmrtnog Sina da umre za razbojnika. Bogu hvala, Bogu hvala. Isuse, ti si me otkupio i izvukao iz ropstva noseći moj grijeh. Da me nisi spasio, da me nisi oprao bio bih zauvijek proklet. Bogu hvala, Bogu hvala” (P 27)
Dostojanstvo ljudske osobe ima korijen u tome što je stvorena na sliku i priliku Božju, sposobna da spozna i ljubi svoga Stvoritelja koji ju je postavio za gospodara nad zemaljskim stvarnostima.Taj povlašteni odnos se ostvaruje u slobodi čovjeka koji je u vlastitoj nutrini potaknut na traženje istine, smisla, dobra, ljubavi i Boga. Tim traženjima Bog je izašao u susret. U Isusu Kristu, Božjoj Mudrosti, potpuno je objavio svoju ljubav prema ljudima. Sv. Ljudevit je duboko dirnut tom tajnom ljudskog bića koja tek u osobnom odnosu s Bogom u molitvi i meditaciji postaje i naše osobno iskustvo:
«Ako nas ne takne ova žarka želja kojom nas s toliko ljubavi traži i ako nas ne ganu toliki znakovi prijateljstva ove ljubezne Mudrosti, Isusa Krista, znajmo da je velika okorjelost našega srca i da smo vrlo nezahvalni. I ako se, umjesto da je slušamo i tražimo, oglušimo na njen poziv i izbjegavamo je, i ako je, umjesto da je častimo i ljubimo, preziremo i vrijeđamo, kakva je naša okrutnost, i kakva nas čeka kazna već na ovom svijetu! I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru, i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti, da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova (Mudr 10, 8.). Želimo i tražimo samo božansku Mudrost.- Skupocjenija je od bisera, i što je god tvojih dragocjenosti, s njome se porediti ne mogu(Izr 3, 15.). – Nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom (Izr 8, 11.). Pa, ako od Boga tražite i darove i nebeska blaga, a ne želite Mudrost, želite nešto što je daleko manje od nje. O, kad bismo znali kakvo je beskrajno blago za čovjeka ta Mudrost, a kažem vam da o njoj nisam još ništa rekao, mi bismo dan i noć uzdisali za njom i odletjeli bismo do nakraj svijeta, i kad bi trebalo, prošli bismo kroz oganj i vatru samo da je postignemo! Ali pripazimo da se ne prevarimo pri izboru Mudrosti, jer je ima više vrsti« (LJVM 72-73).
Dostojanstvo i veličina čovjeka su u biti Božji dar, odraz njegove velikodušnostikoji svatko dobiva rođenjem, a na poseban način krštenjem. Čovjek u slobodi teži prema ostvarenju punine svoga života. Bog je čovjeka obdario razumom i voljom, te može u vlastitoj inicijativi i slobodi odrediti put kojim želi krenuti. “Bog je htio čovjeka prepustiti u ruke njegove vlastite odluke” (Sir 15, 14). Slobodnim činima ljudska se osoba usmjeruje ili ne usmjeruje prema dobru što ga je Bog obećao i što ga savjest osobi svjedoči i predlaže činiti. Osoba samo u zreloj ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu ostvaruje svije biće. Na tom putu oplemenjenja i ostvarenja čovjek, ima bolna iskustva vlastite ograničenosti i bijede vlastitog bića koja ima zadnji korijen u grijehu. O tome Drugi Vatikanski Koncil piše: “Čovjek, utemeljen od Boga u Pravednosti, no pod utjecajem Zloga, već je na početku povijesti zloupotrebio svoju slobodu dižući se protiv Boga i želeći da svoj postigne izvan Boga. Iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali zahvalnost kao Bogu (...) nego je potamnjelo njihovo nerazumno srce i klanjali su se i iskazivali štovanje stvorenjumjesto Stvoritelju. To što doznajemo po božanskoj objavi slaže se i sasamim iskustvom. Ako naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade, koji ne mogu potjecati od njegova dobroga Stvoritelja. Ne htijući često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svome posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i stvorenjima. Tako je čovjek u samom sebi podijeljen. Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina, pruža sliku borbe, i to dramatične, između dobra i zla, između svijetla i tame. Štoviše, čovjek otkriva da je nesposoban da sam od sebe uspješno suzbija nastaje zla, tako da se svatko osjeća kao okovan verigama. No sam je Gospodin došao da oslobodi čovjeka i da ga ojača, obnavljajući ga iznutra i izbacujući napolje kneza ovoga svijeta (usp. Iv 12,31) koji ga je držao u ropstvu grijeha. A grijeh umanjuje samog čovjeka sprječavajući ga da postigne svoju puninu. U svijetlu te objave nalaze svoj konačni razlog i uzvišeni poziv i duboka bijedašto je ljudi doživljavaju” (GS 13). Skupa sa Crkvom, svim svecima i duhovnim učiteljima i Montfort tvrdi da su naša djela nesavršena i da smo pod utjecajem zla i grijeha. Put rasta u vjeri mora računati “s onom osnovnom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu” (GSbr. 10). Moramo se isprazniti od grijeha i postati novo stvorenje u Isus Kristu, Novom čovjeku. Ne zaustavljajući se na naglašenim slikama i simbolima baroknog stila koje svetac koristi, trebamo shvatiti i prihvatiti bit poruke; mi smo Božje stvorenje duboko ranjeno i bez Boga ne možemo ništa učiniti. Uz ovo negativno viđenje ljudske bijede, ne smijemozaboraviti da je čovjek slika Božja, koji u vlastitoj savjesti nalazi moralni zakon koji ga potiče da traži dobro i istinu. Pogotovo je kršćanin po krštenju postao novo stvorenje, hram Duha Svetoga. Ali isto tako, sami sveci su duboko svjesni da se milost posinjenja uzdignuća i preobraženja odnosi baš na ranjenog čovjeka. Svetac piše:
“Da bi se ispraznili od samih sebe, trebmo najprije svjetlom Duha Svetoga, dobro upoznati svoje opako dno, svoju nesposobnost za ikakvo dobro potrebno za spasenje, svoju slabost u svim stvarima, svoju trajnu nesposobnost, svoju nedostojnost ijedne milosti i svoju posvemašnju zloću. Grijeh našega prvog oca sve nas je gotovo posve pokvario, ukiselio, naduo i zagorčio, kao što kvas ukiseli, nadme i ukvasa sve tijesto u koje se stavi. Osobni grijesi koje smo počinili, bili to smrtni ili lagani, ma koliko bili oprošteni, uvećali su našu požudu, našu slaboću, našu nepostojanost i pokvarenost, i ostavili su zle ostatke u našoj duši. Naša su tjelesa tako iskvarena, da ih Duh Sveti (usp.Ps 51,7 i Rim 6,6) naziva grešnim tjelesima, podložna su tisućama i tisućama bolesti, svakoga se dana kvare i u njima se zameće samo šuga, crvi i trulež. Naša duša, sjedinjena s tijelom, postala je tako tjelesna da je nazvana tijelom: Svako se tijelo na zemlji izopačilo (Pos 6,12). Naša je baština samo oholost i zaslijepljenost u duhu, okorjelost u srcu, slaboća i nepostojanost u duši, požuda, pobuna strasti i bolesti u tijelu. Mi smo po naravi oholiji od paunova, prilijepljeni smo uza zemlju više od zapuhača, gadniji smo od jaraca, zavidniji od zmija, proždrljiviji od svinja, ljući od tigrova, ljeniji od kornjača, slabiji od trstika i nestalniji od vjetrokoza. Svoga u sebi nemamo ništa nego ništavilo i grijeh, pa ne zaslužujemo drugo nego Božju srdžbu i vječni pakao (usp.Ef 2,3)” ( PP 79).
Svaka osoba u svom životu primjećuje cijeli niz zlih sklonosti koje prožimaju naše biće, suživot s ljudima, djelovanje, te ih se ne možemo barem kao napasti, osloboditi cijeli život. Čovjek ima iskustvo ne samo da je sklon zlu nego i da je sagriješio, to jest manje ili više svjesno učinio nešto što je protivno savjesti i volji Božjoj. Što činiti? Prepustiti se zlu ili očajavati? Ne, nego prihvatiti Isusa Kristakao svoga Spasitelja koji oslobađa, oprašta i daje snagu osobi da se bori protiv zla i grijeha. Isus poziva vjernika da prihvati tu životnu borbu, te da uz pomoć Njegove milosti dođe do toliko željenog nutarnjeg sklada. Crkva o tome uči: “Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta borba koja je započela već od početka svijeta trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoću Božje milosti može postići svoje nutarnje jedinstvo” ( GS 37).

Marija i naše kršćansko dostojanstvo

“Evo konačno najvećeg sredstva i najčudesnije tajne kako postići i sačuvati Isusa Krista, božansku Mudrost: to je nježna i istinska pobožnost prema presvetoj Djevici. Samo je Marija ona koja je našla milost pred Gospodinom za se i za čitav ljudski rod, samo je ona utjelovila u svom tijelu i rodila Vječnu Mudrost; samo je ona kadra, da tako kažem, po Duhu Svetom tu Mudrost utjeloviti i u izabranicima. Svi patrijarsi, proroci i sveci Staroga Zavjeta molili su, vapili i zazivali da se k njima spusti Vječna Mudrost, ali nisu to zaslužili. Našla se jedino Marija, koja je zbog uzvišenosti svojih kreposti doprla do prijestolja Božanstva i zaslužila tu beskrajnu prednost. Ona je postala Majkom, gospodaricom i prijestoljem Mudrosti. Ona je toj Mudrosti dostojna Majka, jer ju je utjelovila i rodila kao plod svoga krila: I blagoslovljen je plod utrobe tvoje, Isus (usp. Lk 1,24.).I tako, gdje god je Isus, na nebu i na zemlji, u našim tabernakulima i u našim srcima, s pravom možemo reći da je on plod i izdanak Marijin, da je Marija drvo života, a sam Isus da je njezin plod. Tko god želi u svom srcu posjedovati taj divni plod, mora imati i drvo koje ga je proizvelo: tko želi imati Isusa, mora imati i Mariju. No, ne znamo li kako je naše srce okaljano, nečisto, tjelesno i ispunjeno tolikim strastima, i kao takvo nedostojno biti stan tako plemenitoj i svetoj gospodarici. Pa kad bismo imali i sto tisuća srdaca sličnih našemu da joj ih damo za prijestolje, ona bi ih s pravom odbila i oglušila se na naše molbe, pače bi nas osudila zbog drskosti i preuzetnosti što smo je htjeli uvesti u tako nečisto i nedostojno mjesto za njezino veličanstvo. Što činiti da nam srce bude nje dostojno? Evo velike tajne, evo divnog savjeta: neka Marija uđe u našu kuću, da tako kažemo, a mi se njoj posve i bez pridržaja posvetimo kao njezine sluge i robovi. Povjerimo njezinim rukama i u njezinu čast sve što imamo najdražega, ne ostavljući ništa za sebe, i ta dobra Gospodarica koja se nije nikada dala preteći u velikodušnosti dat će nam se na neprotumačiv, ali stvaran način i u njoj će se nastaniti Vječna Mudrost kao na svom slavnom prijestolju” (LJVM 203-204; 210-211).
Za razmišljanje: Da li sam svjestan moga i dostojanstva svake ljudske osobe kao Božjega dara? Da li sam spreman priznati i svoju bijedu? Koliko se te dvije svijesti odražavaju u mom životu i suživotu s ljudima?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije... Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.

2.2. Živjeti pred Bogom vlastitu bijedu

Slabost i krhkost su opće ljudsko iskustvo. Vidjeli smo da Crkva uči: “U svijetlu objave nalaze svoj konačni razlog i uzvišeni poziv i duboka bijedašto je ljudi doživljavaju” (GS 13). Tako da se svaka osoba mora suočiti i sa tom dimenzijom svoga bića. U duhovnom životu spoznaja vlastite bijede redovito stvara mučninu, probleme koji vode do nutarnjih bjegovai velikih poteškoća. Sv. Ljudevit govori upravo obrnuto, radujte se:
“Bijedna djeco Marijina! Vaša je slaboća skrajnja, vaša je nepostojanost velika, vaše je dno sasvim pokvareno. Treba priznati, i vi proistječete iz iste pokvarene gomile Adamovih i Evinih sinova. Ali ne klonite zato duhom, nego se utješite i radujte se: Evo vas učim tajnu, tajnu koju ne poznaje skoro nijedan kršćanin, pa ni oni najpobožniji. Ne ostavljajte svoga zlata ni svoga srebra u svojim kovčezima, koje je opaki duh već razvrgnuo te vas okrao, jer su odveć maleni i odveć stari, pa se ne bi moglo u njima sačuvati tako veliko i dragocjeno blago. Ne lijevajte čiste i bistre vode s izvora u svoje posude sasvim pokvarene i zaražene grijehom. Ako u njima i nema više grijeha, još je tu njegov zadah; voda će njime zaudarati. Ne točite svoga dobroga vina u svoje stare bačve, koje je veli napunjalo slabo vino; to bi vam ga pokvarilo, a lako da vam i isteče. Premda me razumijete, o predodređene duše, govorit ću još otvorenije. Nemojte zlato svoje ljubavi, srebro svoje čistoće, vodu nebeskih milosti, vino svojih zasluga i kreposti povjeravati prošupljenoj vreći, starom i razlupanom kovčegu, oštećenoj i pokvarenoj posudi, kakvi i jeste; inače će vas orobiti lupeži, to jest đavli koji traže i vrebaju, dan i noć, zgodan čas da to učine: inače ćete rđavim zadahom svoga sebeljublja, samodostatnosti i svoje volje pokvariti sve što vam Bog udijeli najčistijega. Stavite radije i sakrijte u Marijino krilo i Marijino srce sve svoje blago, sve svoje milosti i kreposti: ona je “posuda duhovna, posuda poštovana, posuda uzorne pobožnosti”. Otkad se je Bog sam zatvorio u ovu posudu sa svim svojim savršenstvima, ona je postala sasvim duhovna i duhovni stan najduhovnijih duša; postala je posuda poštovana i časno prijestolje najviših vječnih poglavica; uzorna posuda pobožnosti i najslavnije boravište utjehe, milosti i kreposti; postala, je napokon, bogata kao kuća zlatna, jaka kao toranj Davidov i čista kao toranj bjelokosni. Oh, sretna li onoga koji je sve predao Mariji, i koji se Mariji u svemu i sasvim povjeri i u njoj se izgubi! On je sav Marijin, a Marija je sva njegova. On može slobodno reći s Davidom: Ova je postala za me (usp.Ps 119,56), to jest Marija je stvorena za me. Ili s ljubljenim učenikom: Uzeh je k sebi (Iv 19,27),to jest: primih je za sve svoje dobro” (PP 177 - 179).
Upoznati same sebe značibiti iskren do kraja u vlastitoj savjesti i prihvatiti odgovornost u životu ne tražeći opravdanja i ispričavanja. U biti, radi se o poniznosti koja postaje istinoljubivost. Vlastita i tuđa slabost u vjerniku bude svijest o potrebi Isusa Krista, njegove otkupiteljske ljubavi i Marijina zagovora. Spoznaja vlastite bijede pred Bogom je jedna od tajni duhovnog života koju su svi sveci iskustveno poznavali, a mnogi o tome i pisali. Tako i sv. Ljudevit:
«Dragi moj brate, budeš li vjeran nutarnjim i izvanjskim vježbama ove pobožnosti, koje ću ti malo kasnije pokazati, budi uvjeren da ćeš najprije, svjetlom koje će ti dati Duh Sveti po Mariji, predragoj svojoj Zaručnici, upoznati svoje opako dno, svoju pokvarenost i svoju nesposobnost za ikakvo dobro, i pod uplivom toga spoznanja sam ćeš se prezirati i s grozom ćeš pomišljati na se.Smatrat ćeš se pužem koji sve mrlja svojom slinom, ili žabom krastačom koja sve truje svojim otrovom, ili opakom zmijom koja samo radi o prijevari. Napokon će te ponizna Majka učiniti dionikom svoje duboke poniznosti, iz koje ćeš prezirati sebe, nećeš prezirati nikoga i drago će ti biti što si prezren» (PP 213).
Da bi se dobro shvatio ovaj duhovni nauk, treba ga dobro razumjeti. Pazimo na prijelaze koje nam donosi svetac. “Budeš li vjeran…”. Duhovni plodovi zriju samo u vjernosti i u vremenskim periodima koje Bog hoće. “Svjetlom koje će ti dati Duh Sveti po Mariji..”. U ozračju dvostruke ljubavi Duha Svetogai Marije događa se čudesna mudrosna spoznaja vlastite bijede i tamne strane vlastite duše. Redovito ta izranjenost duše postaje izvor poteškoća, problema, nervoza, bijega, nezadovoljstva ili samoopravdavanja koje ne rješavaju bit problema. Tek u vjernosti Bogu i ozračju Duha Ljubavi s Marijom osoba otvara sve dubine svoga bića toj ljubavi i doživljava da je dokraja ljubljena. Takva spoznaja vlastite bijede je temelj duboke svetačke poniznosti. Zbog toga svetac kada govori o istoj stvari, u prvom citiranom tekstu, poziva na utjehu i radost. Poniznost je prihvaćanje istine o dostojanstvu, ali i o bijedi ljudske osobe, a istina u ljubavi oslobađa. Iz navedenog se vidi da se ne radi ni o kakvoj mazohističkoj introspekciji psihološke narav nititehnici, ni o vlastitom naporu, jer je to dar vjernosti Bogu. To je jedno mistično iskustvo koje opisuju i drugi sveci. Sveti Ivan od Križa poslije duhovne noći osjeta donosi: “Prva i glavna korist koju duša ima od ove suhe i tamne noći jest ovo: spoznaja sebe i svoje bijede” (Tamna noć, prvi dio XII 2.).Naravno da takva spoznaja može biti i mučna pogotovo kada se osoba po prvi puta iskustveno sa njom susreće, ali ako je živi u duhu u kojem Montfort naučava,sobom nosi sve druge plodove mira, slobode i pouzdanja, te oslobađa od straha. Dakle, treba spoznavati svoju bijedupred Bogom, ostati vjeran sakramentalom životu i molitvi i ne zatvoriti se u sebe kod takvog iskustva.Upravo takvo iskustvo nas vodi pravoj poniznosti, koja je jedna od najvažnijih i najtežih kreposti u duhovnom životu. Još je sv. Pavao pisao: “Ne kao da smo sami od sebe sposobni što pomisliti, nego naša je sposobnost od Boga” (2Kor 3,5), a spoznaja vlastite bijede nam još pomaže da shvatimo svu istinitost Isusovih riječi: “Bez mene ne možete ništa učiniti”(Iv 15,5).

Zdravo Marijo: Marijina Zagovorna molitva

Molimo Majku Božju da nas vodi otajstvenim putovima duha gdje se i ljudska bijeda ugrađuje u napredak duhovnog života. Skupa sa svecem razmatrajmo Zdravo Mariju, tu Gospi tako dragu molitvu.
“Nalaziš li se u nesretnom stanju onoga koji je u grijehu? Zazivaj božansku Mariju. Kaži joj Zdravo, što znači: Pozdravljam te s dubokim poštovanjem, Ti koja si bez grijeha i bez drugih zala! Ona će te osloboditi od nesreće tvojih grijeha. Nalaziš se u tminama neznanja i zabluda? Pozdravi Mariju i kaži joj Zdravo Marijo, što znači: osvijetljena sunčevim zrakama pravde. Ona će te učiniti dionikom svoga sjaja. Jesi li izgubio put koji vodi u nebo? Uteci se Mariji, što znači, Zvijezda mora; zvijezdo sjevernjačo, voditeljice naše plovidbe ovim svijetom. Ona će te odvesti u luku vječnog spasenja. Žalostan si? Uteci se Mariji, što znači: Gorko more, ispunjeno gorčinom kada je bilo na ovome svijetu, koje je sada, u nebu, postalo more čiste slasti. Ona će pretvoriti tvoju žalost u sreću i tvoje jade u utjehu. Izgubio si milost? Časti preobilje milostikojima je Bog ispunio Presvetu Djevicu, i reci Mariji: Puna milosti i svih dara Duha Svetog. I ona će te učiniti dionikom toga blaga. Osjećaš se samim, kao da si napušten od Boga? Obrati se Mariji i reci joj: Gospodin s tobom prisnije i dostojanstvenije nego u pravednicima i svecima jer ti si s njim sjedinjena. On je uistinu tvoj Sin, njegovo tijelo je tvoje tijelo. Budući da si mu ti Majka, ti si s Gospodinom zbog te uzajamne ljubavi i zato jer mu savršeno nalikuješ. Još joj reci: cijelo Presveto Trojstvo je s tobom, jerti si dragocjeni hram. Ona će te čuvati i staviti pod Gospodinovu zaštitu. Jesi li možda postao predmet Božjegprokletstva? Reci Mariji : Blagoslovljena si među ženama i blagoslovljena od svih naroda zbog tvoje čistoće i plodnosti; zahvaljujući tebi Božje prokletstvo je promijenjeno u blagoslov. I ona će te blagosloviti. Gladan si kruha milosti, kruha života? Približi se njoj koja je nosila kruh živi koji je sišao s Neba; i reci joj: Blagoslovljen plod utrobe tvoje, kojega si začela ostavši Djevica, nosila bez muke i porodila ga bez ijedne boli. Blagoslovljen Isus koji otkupi mrtvog čovjeka, koji vrati prognanika u domovinu, opravda grješnika, spasi izgubljenog čovjeka. Bez sumnje, tvojaće se duša nasititi kruhom milosti u ovome životu i vječnom slavom u drugom. Amen. Završisvoju molitvu govoreći s Crkvom: Sveta Marijo, sveta u tijelu i u duši, sveta zbog tvojeg jedinstvenog i vječnog predanja Bogu na služenje, sveta zbog toga što si Majka Bogakoji te je obdario preuzvišenom svetošću kakoto i priličitoj neizmjernoj časti. Majko Božja koja si i naša Majka, naša Posrednica i Zagovornica, Blagajnica i Djeliteljica Božjih milosti, isprosi nam oproštenje naših grijeha i pomirenje sa božanskim Veličanstvom. Moli za nas, grješnike, ti koja toliko ljubiš bijednike, ti koja ne prezireš niti odbacuješ grješnike, bez kojih ne bi bila Majka Spasitelja. Moli za nas sada, tijekom ovoga kratkog, prolaznog i jadnog života. Sada, zato što sigurno imamo samo ovaj trenutak. Sada, zato što smo i danju i noću opkoljeni moćnim i okrutnim neprijateljima koji nas napadaju. I na čas smrti naše, tako strašne i opasne, kada će naše snage biti iscrpljene, kada će naš duh i tijelo biti shrvani od boli i straha. U času naše smrti, kada će sotona podvostručiti sve napore da nas zauvijek upropasti; trenutak kada će se odlučiti naša sudbina, sretna ili nesretna, za cijelu vječnost. Oh, dođi, dakle tada u pomoć svojim jadnim sinovima, milosrdna Majko, zagovornice naša i utočište grješnika. U tom trenutku, udalji od nas đavle, naše optužitelje, naše neprijatelje, čiji će nas strašan izgled prestraviti; dođi i prosvijetli nasu tmini smrti. Vodi nas i prati do suda našeg Suca, koji je isto tako i tvoj Sin, moli se za nas da nam oprosti i da nas primi među svoje izabranike u vječnoj slavi. Tako neka bude. Amen. Tko se neće diviti uzvišenosti svete Krunice koja se sastoji od ova dva dijela: Oče naš i Zdravo Marijo?Postoji li, možda, Bogu i Presvetoj Djevici ugodnija molitva a lakša, milija i spasonosnija za ljude?Imajmo neprestano u srcu i na usnama ove molitve i tako častimo Presveto Trojstvo, Isusa Krista našeg Spasitelja i njegovu presvetu Majku Mariju. Na kraju svakog otajstva bilo bi dobro dodati Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome, kako bijaše na početku, tako i sada ivazda i u vjeke vjekova. Amen” (ČTSK 57-59).
Za razmišljanje: Da li otvaram Bogu, koliko je do mene, dubine svoje izranjene duše? Jesam li u savjesti,pred sobom i Bogom, do kraja iskren u priznavanju istine o mome biću? Vjerujem li da me Bog ljubi tamo gdje sam najbjedniji i najpotrebniji? Zazivam li Majku Mariju da mi pomogne na tim lijepim,ali za dušu teškim putovima?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije st... Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.

2.3.Spoznaja samoga sebe u vlastitom ponašanju

Da bismo bolje upoznali sami sebe promatrajmo svoje ponašanje. Kakvi su naš osjećaji,kakvo je naše vladanje, kakvi su nam postupci u svakodnevnom životu? Kakav je lik naše osobe u radu, odmoru, opuštanju, obitelji, molitvi? Što bi drugi o tome rekli, poglavito oni s kojima se najviše družim? Ponašanje je odraz i izraz naše osobnosti koje nas ili diskreditira pred drugima ili čini vjerodostojnima, po kojemu svjedočimo ljudske i kršćanske kvalitete i vrijednosti ili spotičemo druge na njihovom životnom putu. Lijepo ponašanje, odraz nutarnjeg stava osobe koja poštuje svoje dostojanstvo kao i drugoga, je veliko ljudsko i duhovno umijeće u koje se sažimlju iskustva našeg života, našem karakteru prirođene osobne i stečene kreposti. Ljubezno ponašanje je vezano uz požrtvovnost osobe na izgradnji i oplemenjenju vlastitog karaktera i njime se puno postiže u životu. Neke osobe kažu: “Takav mi je karakter i ne mogu si pomoći. Nervozan sam, sklon zlopamćenju, lako reagiram, iznosim tuđe pogreške, želim se istaknuti.... a nažalost karakter se ne može promijeniti”. Istina je da svi mi imamo svoj karakter koji je način našeg reagiranja u određenim prigodama. On je zbir naših načina osjećanja i doživljavanja, predominantnog raspoloženja, naučenih postupaka u obitelji i osobnom iskustvu. On ovisio našem temperamentu, nervnom sustavu te mentalnim predispozicijama. Pa ipak reći da ne možemo ništa promijeniti u svom karakteru, priznanje je promašenosti u životu. S druge strane, osobe koje ispovijedaju vlastitu nemoć vezanu uz svoj karakter obično traže od drugih da mijenjaju svoje ponašanje pogotovu ako im se ne sviđa ili ga doživljavaju kao iritirajuće. Većina ljudi koji to tvrde su slabe, krhke i agresivne osobnosti, te su pod isprikom karaktera načinili sebi obrambene mehanizme koji ih priječe da se suoče sa stvarnim problemima u svom životu. Boje se novih životnih prilika i izazova koje ne bi mogli podnijeti. Njihovi nutarnji konfliktinegdje zaustavljaju sazrijevanje, rast i ostvarenje punine vlastite ljudskosti. Naše ponašanje nije samo odraz našeg karaktera, nego i moralnoga stanja duše. Ako osoba živi u grijehu, to se neizbježno odražava ne samo na konkretni grešni čin koji razorno djelujena našu osobnost nego i na cjelovito ponašanje. I obrnuto, činiti dobro oplemenjuje svaki karakter i oblikuje kršćanski stil ponašanja koji se odražava prvenstveno u krepostima. Crkva uči: “Krepost je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi ne samo da dobro čine izvrši, nego da od sebe dade najbolje. Svim osjetnim i duhovnim silama kreposna osoba teži prema dobru, za njim teži i za nj se konkretnim činima opredjeljuje. Ljudske kreposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život. Krepostan je onaj čovjek koji slobodno čini dobro. Ćudoredne kreposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina; one pripravljaju sve moći ljudskoga bića da uđe u zajedništvo s božanskom ljubavi” ( KKC 1803-1804). Vjernik bi trebao u ponašanju u svakodnevnom životu odražavati ljudske i kršćanske kreposti i osobine koje su nerazdvojne te postaju temelj vjerodostojnog svjedočanstva. Trebao bi imati pred očima Isusa Krista, njegovu poniznost, ljubav i blagost. U biti ljubav prema Isusu, i njegova ljubav čine da njegove kreposti zažive u nama. Sv. Ljudevit nam tako poticajno stavlja Isusovo ponašanje pred oči kao idealni uzor:
“Isus je konačno bio blag u činima i krotak u svem svojem ponašanju. “Sve je dobro radio”(Mk 7, 37.), a to znači da je sve što je radio činio s toliko odmjerenosti, mudrosti, svetosti i blagosti da mu se nije mogla naći ni najmanja zamjerka.Pogledajmo s koliko li se blagosti ponašala ta ljupka Mudrost u svemu svom vladanju. Siromasi i mala djeca slijedila su ga posvuda kao njima ravnoga. Oni su u tom dragom Spasitelju vidjeli toliko jednostavnosti, krotkosti, dobrohotnosti i ljubavi da su se tiskali oko njega da mu budu što bliže. Jednog su se dana djeca htjela po običaju dogurati do njega dok je propovijedao na nekoj ulici. Apostoli koji su bili uz njega htjedoše ih odgurnuti. Isus to opazi i ukori ih: “Pustite k meni tu dječicu.”(Mk 10, 4.). A kad su došli do njega, on ih je zagrlio i blagoslovio. Kakve li blagosti i nježnosti! Kada su siromasi vidjeli kako je siromašno obučen i kako je jednostavan u svom držanju, bez nadutosti i pretjeranog ponosa, bili su uz njega sretni i tražili su njegovu zaštitu protiv bogatih i oholih koji su ih vrijeđali i progonili, dok ih je on u svakom susretu bodrio i blagoslivljao. Kakva je tek bila Isusova blagost prema jadnim grešnicima! Kako je blago postupao s Magdalenom grešnicom, s kakvom milosrdnošću obratio Samarijanku, s kolikim je milosrđem oprostio ženi preljubnici, a s koliko je ljubavi išao jesti k javnim grešnicima samo da ih pridobije. Nisu li njegovi neprijatelji uzeli upravo tu njegovu dobrotu kao dokaz protiv njega da krši Mojsijev zakon i progonili ga vrijeđajući ga i nazivajući ga prijateljem carinika i grešnika? S koliko li je dobrote i poniznosti pokušavao pridobiti Judino srce kad ga je već odlučio izdati, dok mu je prao noge i nazvao ga prijateljem! Konačno, s koliko li je ljubavi molio Oca za svoje krvnike ispričavajući ih da ne znaju što čine. O kako je ta Utjelovljena Mudrost, Isus, lijepa, blaga i ljubezna! Kako je lijepa od vječnosti kao odraz svoga Oca, zrcalo bez ljage i slika njegove dobrote, ljepša od sunca i sjajnija od same svjetlosti! A kako je lijepa i u vremenu, jer ju je oblikovao Duh Sveti, čista bez ljage i grijeha, jer je za vrijeme svog zemaljskog života zanijela oči i srca ljudi, jer je sada slava anđela, jer je blaga i ljupka prema svima a posebno prema jadnim grešnicima koje je došla potražiti na vidljiv način, i koje još uvijek traži na nevidljiv. I nemojmo misliti da sada proslavljeni Isus Pobjednik ima manje blagosti i spremnosti da nam se približi. Nasuprot, njegova slava na neki način usavršava njegovu blagost. On i sada više želi opraštati nego se pokazati u slavi, i više mu je stalo da nam pokaže bogatstvo svog milosrđa negoli slave. Ako pogledamo kroz povijest, vidjet ćemo, kad se ta slavna Utjelovljena Mudrost objavila svojim prijateljima, da im se nije pokazala uz munje i grmljavinu, nego na ljubak i blag način, i nije uzela veličanstvenost vrhovne Gospodarice svemira i Boga nad vojskama, već nježnost zaručnika i milinu prijatelja. Katkada se dala vidjeti pod prilikom Euharistije, ali se ne sjećam da sam čitao da se pokazala pod drugim oblikom osim pod likom lijepoga djeteta. Pred neko vrijeme neki je nesretnik izgubio sav novac na igri. Bijesan zbog toga, trgne mač i uperi ga protiv neba proklinjući Gospodina što je to dopustio.I čudne li stvari: umjesto munja i strijela da ga ubiju, evo s neba nekog papirića koji poče lepršati oko njega. Iznenađen zbog toga, on ga dohvati i otvori, a na njem bijaše napisano: - “Smiluj mi se, Bože”!(Ps 51 (50), 1.). Mač mu ispade iz ruku. To ga je tako potreslo da je pao ničice i zamolio milosrđe. Nakon svega ovoga, nećemo li još više zavoljeti tu Vječnu Mudrost koja nas je toliko ljubila i još nas uvijek ljubi, a koje ljepota i milina nadvisuje sve što je najljepše i najljupkije i na nebu i na zemlji”! (LJVM 123- 131).

Marija iostvarenje nasljedovanja Isusa Krista u ponašanju

Sv. Pavao govoreći o kršćanskom ponašanju kaže: “Braćo što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubezno, što god; hvale vrijedno; je li što krepost,je li što pohvala, to neka vam je u srcu” (Fil 4,8-9). A Marijino Srce je više od bilo kojega drugoga sve to živjelo i na neusporediv način ostvarilo Isusovu blagost i milinu u ponašanju. O tome svetac piše:
“Po Mariji je počelo spasenje svijeta, po Mariji se ono treba i dovršiti.Marija se skoro nije ni pokazala za prvog dolaska Isusa Krista, da se ljudi, koji su bili još slabo poučeni o osobi njezina Sina, ne bi udaljili od istine zanoseći se Presvetom Djevicom suviše osjetno i suviše neprosvijetljeno. To bi se po svoj prilici bilo dogodilo da je bila poznata, zbog divne miline kojom je Svevišnji bio uresio i samu njezinu vanjštinu. Da je to istina, uvjerava nas jedan spis Dionizija Areopagite. On tu kaže da bi je, kad ju je vidio, sigurno bio uzeo za neko božanstvo, zbog njezine tajanstvene miline i neusporedive ljepote, da ga nije protivnome učila vjera, u kojoj bijaše dobro utvrđen” (PP 49).
Za razmišljanje: Kakvo je moje redovito svakodnevno ponašanje? Što bi drugi o menirekli? Koliko seu mom ponašanju odražavajuIsusove i Marijine kreposti?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije st... Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.

2.4. Spoznaja samoga sebe u vlastitom djelovanju

Jedan od putova koji vodi do upoznavanja samoga sebeje promatranje i posvješćivanje vlastitog djelovanja. Čovjek je sam sebi velika nepoznanica. Često živi automatski, misli i djeluje mehanički, živeći u svakodnevici bez posvješćivanja dubljeg smisla svega što čini. Koliko je osobnoga uistinu u svemu tome, koliko je djelovanje izraz našeg bića, uvjerenja ikarakteristika po kojima smo prepoznatljivi i jedinstveni,koliko je ono prožeto Kristovim duhom poniznosti, ljubavi i služenja? Često puta su naša djela, premalo svjesno učinjena, izraznavika ili karakterijalnih sklonosti. Pa ipak, sve što činimo ima veliku važnost. Svaki naš čin je zabilježen u nama, izvan nas i mi smo odgovorni za naša djela. Trebamo bdjeti i ostati budni u savjesti, paziti na nakane i motive naših čina. To podrazumijeva trajni napor, budnost i molitvukako bi naše življenje bilo izraznaše osobnosti, a ne splet okolnosti i mehaničkih reakcija. Izranjenost i raspršenost našeg bića, koja je kao što znamo posljedica grijeha, redovito se odražava i u našem djelovanju. Svetac je toga duboko svjestan:
“Naša najbolja djela redovito okalja i pokvari naše opako dno duše.Kad netko ulije čistu i bistru vodu u posudu koja zaudara, ili vino u bačvu koju je iznutra pokvarilo drugo vino, što je prije u njoj bilo, tada se bistra voda i zdravo vino pokvare, jer lako upijaju neugodan miris. Isto tako, kad Bog stavi svoje milosti i rose nebeske ili dobro vino svoje ljubavi u posudu naše duše, pokvarene istočnim i osobnim grijehom, tada njegove darove redovito pokvari i okalja opaki kvasac i opaki talog, što ga je grijeh ostavio u nama; tada tim zadahom odišu naša djela, pače i ona koja potječu iz najuzvišenijih kreposti. Da dakle postignemo savršenost, koja se stječe samo u sjedinjenju s Isusom Kristom, vrlo je važno isprazniti se od onoga što je zlo u nama: inače će nas naš Gospodin, koji je neizmjerno čist i koji neizmjerno mrzi svaku i najmanju mrlju na duši, odbaciti od svojih očiju, te se neće s nama sjediniti” (PP 78).
Čovjek teži za izražavanjem samoga sebe u svom djelovanju. On nehotice unosi ili projicira sebe, svoje osjećaje i doživljaje u svoja dijela; ali i na druge osobe, te i njih objašnjava na svoj način. U ono što čini čovjek unosi samoga sebe te se tako nehotice razotkriva. Otkriva svoju nutrinu, nagone i skrivene misli. Radi tog projiciranja i nesvojevoljnog izricanja sebe u činima, kretnjama, odjeći, rukopisu, riječima, pričanju čovjek je i ne htijući a da ni sam ne zna kako i gdje najveći razotkrivač samoga sebe. Ali isto tako osoba svojim djelovanjem istovremeno ostvaruje uzvišeni poziv i dostojanstvo Božjeg djeteta jer su njezin djela prvenstveno izraz sposobnosti i talenata koje joj je Bog dao za služenje u dobru sebi i drugima. Čovjek u svom radu ostvaruje Božje zamisli da sebi podloži sva stvorenja, a za njega samoga to je stvaralački test kojim sudjeluje u Božjem djelu stvaranja. Ljudska dijela su takva da se pred Bogom i drugima mogu pokazati dobrima ili lošima, hvale ili prijekora vrijedna, za primjer ili opomenu. Nutrina je izvor svake osobnosti. Temeljna životna opredjeljenja, iz kojih proizlaze naši odnosi s drugima, stvarni izbori i čini, samo ako su u ljubavi, obogaćuju naše biće. Tako se ostvaruje temeljna potreba ljudske osobe za smislom života i željada osoba bude vrednovana. No ova duhovna stvarnost nailazi na protivljenja u nama samima i izvan nas, te se čovjekmože suočiti s poteškoćama i osjećajem besmisla. Nemojmo zaboraviti da svatko sam gradi ili ne gradi svoj vjerodostojan život. U biti mi u naša dijela trebamo unijeti Kristov duh ljubavi, služenja, samoodricanja i proslave Boga da bi ona imala autentičnu kršćansku vrijednost pred Bogom i ljudima, a nama bila uistinu za obogaćenje i oplemenjenje. I obrnuto, koliko je u našim djelima i Božjim darovima više prisutan stari čovjek egoizma, požude i samodopadnosti,toliko su ona više sama u sebi duhovno mrtva. Motfort tako poticajno opominje:
«Drugo, da se ispraznimo od samih sebe, trebamo također umirati samima sebi, to jest, moramo se odricati djelovanja naših duševnih moći i naših tjelesnih osjetila. To sveti Pavao naziva svakidašnjim umiranjem: Iz dana u dan umirem ( 1Kor 15,31) Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo (usp. Iv 12, 24), i ne donosi dobra ploda. Ako ne umremo samima sebi i ako nas naše najsvetije pobožnosti ne vode u tu potrebnu i plodnu smrt, nećemo donijeti vrijedna ploda. Naše bi nam pobožnosti postale nekorisne, i sva naša pravedna djela zaprljalo (usp. Iz 1,3) bi naše sebeljublje i naša vlastita volja. U tom bi se slučaju Bogu gadile naše najveće žrtve i naša najbolja djela koja bismo mogli učiniti, a na svojoj smrti našli bismo se praznih ruku s obzirom na kreposti i zasluge, i ne bismo imali iskre čiste ljubavi, koja se podjeljuje samo dušama koje su umrle sebi i kojih je život sakriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3,3)» (PP 81).

Po posveti svoja djela prikazujemo Bogu po Marnijim rukama

Mi kao Isusovi učenici uistinu moramo sve učiniti da bi naša dijela bila svjedočanstvo ljudske i kršćanske dobrote i plemenitosti. Po posveti Marijina prisutnost u našem duhovnom životu donosi obilje blagodati i dobra. Ona nam pomaže, štiti nas i prikazuje Bogu na jedan posebniji i dostojanstveniji način. Marija je Majka Crkve, dakle svih kršćana. Posveta Isusu po Mariji, svjesno učinjena, stavlja osobu u povlašteni položaj, jer postaje svjesna te Marijine majčinske uloge koju osoba potpuno prihvaća, s kojom surađuje i na koju računa, a s druge strane ne stavlja prepreka Marijinom majčinskom djelovanju u našem životu. Sv. Ljudevit nas uči:
“Budući da u ovoj pobožnoj vježbi darivamo svom Gospodinu preko ruku njegove Presvete Majke sva svoja dobra djela, to ih ova dobra Gospodarica čisti, uljepšava i čini prijatnima svome Sinu. Ona čisti naša dobra djela od svake mrlje sebeljublja i svakoga nezamjetljivoga prianjanja uza stvorove, koje se neosjetljivo uvlači i u najbolja djela. Čim ona dođu u njezine prečiste i plodne ruke, odmah te iste ruke, koje se nisu nikada okaljale i bile besposlene i koje čiste sve čega se dotaknu,odmah - velim - one dignu s našega dara, koji joj donesemo, svaki kvar i nesavršenost. Ona uljepšava naša dobra djela reseći ih svojim zaslugama i krepostima. To je kao kad bi koji seljak, htijući zadobiti kraljevo prijateljstvo i naklonost, pošao kraljici pa joj poklonio jabuku, koja je sav njegov prihod, da je ona prikaže kralju. Kraljica bi tada, primivši siromašni seljakov dar, stavila tu jabuku na velik i lijep zlatan tanjur, te bi je prikazala kralju u seljakovo ime. Na taj bi način jabuka, premda je u sebi nedostojna da se daruje kralju, ipak postala dar dostojan njegova Veličanstva, s obzirom na zlatni tanjur na kojemu stoji i na osobu koja ju prikazuje. Marija prikazuje naša dobra djela Isusu Kristu, budući da ništa ne zadržava za sebe od onoga što joj darujemo, jer sebe ne smatra vrhovnim ciljem dara, nego sve vjerno predaje Isusu. Stoga, ako što njoj darivamo, to nužno darivamo Isusu; ako nju hvalimo i slavimo, ona odmah hvali i slavi Isusa; još i sada, kad je hvalimo i blagoslivljamo, odmah pjeva, kao i nekoć kad ju je blagoslovila Elizabeta: Veliča duša moja Gospodina (Lk 1,46). Marija čini prijatnima Isusu ova dobra djela, ne znam koliko bio malen i kukavan dar za Sveca nad svecima i Kralja nad kraljevima. Kad što prikazujemo Isusu sami po sebi i oslonjeni na svoju sposobnost i pripravu, on pregleda dar i često ga vraća zbog sebeljubnih mrlja kojima je zamrljan, kao što je nekoć odbacio židovske žrtve, prepune njihove svojevolje (usp.Iz 1,11-17; Mt 15,8). No, kad mu se što prikazuje preko čistih i djevičanskih ruku njegove Miljenice, tada nalazimo njegovu slabu stranu, ako mi je dopušteno tako reći. Tada on ne promatra toliko dar, koji mu prinosimo, koliko svoju dobru Majku koja ga prikazuje; niti toliko gleda odakle je dar, koliko na onu po kojoj dolazi. Tako, eto, Marija, koju njezin Sin nikada ne odbija nego je vazda lijepo prima, čini prijatnim njegovu Veličanstvu sve što mu ona prikazuje, bilo to maleno ili veliko; dosta je da mu ga ona prinese i Isus ga veli prima rado. Zato je sveti Bernard dao veliki savjet svima koje je vodio putem savršenstva: “Kada misliš štogod prinijeti Bogu, nastoj to prikazati preko prečistih i predostojnih Marijin ih ruku, ako ne želiš biti odbijen”(PP146-149).
Za razmišljanje: Trudim li se da moje djelovanje bude odraz mojih kršćanskih uvjerenja? Ono što činim prikazujem LI svakodnevno Bogu u molitvi? Nastojim li da u svojim djelima proslavim Boga?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije st... Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.

5. Spoznaja samoga sebe u napastima i kušnjama

Jedan od načina kako upoznati samoga sebe je svakako i postati svjesniji kušnji i napasti koje nam se u životu događaju. Svetačka katolička tradicija razlikuje napasti od kušnje. Bog dopušta da njegovi prijatelji, kao Job budu kušani kako bi pokazali i dokazali svoju vjernost Bogu, došli do prave poniznosti i do potpunog predanja u njegove Očinske ruke, koje sve izvode na dobro onima koji njega ljube (usp. Rim 8,28). Kušnja vjerniku postaje prigoda za posvećenje i rast u zaslugama pred Bogom. U određenom smislu cijeli ljudski život neizbježno je jedna vrsta duge kušnje u kojoj vjernik imajući pred očima život Isusa Krista, poglavito njegovu muku, Bogu pokazuje svoje povjerenje u njegovu ljubav.Svaka osoba se u životu mora suočiti sa tom bolnom stvarnošću. Isusova ljubav daje vjerniku uzor, motiv i snagu da skupa s njime, u Božjem Duhu, prihvati tu bolnu stvarnost. O tome svetac tako poticajno piše:
“Ova prokleta zemlja, na kojoj mi živimo, ne rađa blažene; u ovoj zemlji tmine, ne vidimo jasno, na ovom uzburkanom moru ne možemo ploviti mirno, napastima se ne može izbjeći bez borbe na ovom mjestu kušnje i na ovom ratnom polju ne možemo proći bez uboda jer je zemlja zasađena trnjem. I odabrani i odbačeni moraju, htjeli ne htjeli, nositi svoj križ. Zapamtite ova četiri redka:Jedan od tri križa s Kalvarije moraš mudro izabrati; jer trpjeti, ili kao svetac ili kao pokajnik ili kao nesretni prokletnik potrebno je. Dakle ne trpite li radosno poput Isusa Krista, ili strpljivo poput dobroga razbojnika, tada morate nevoljno trpjeti kao što je trpio zli razbojnik; morat ćete do dna iskapiti najgorči kalež bez ikakve utjehe koja proizlazi iz milosti, a k tomu okusiti svu težinu svoga križa, bez pomoći koja dolazi od Isusa Krista. Osim toga, morate još nositi i drugi teret, što ga đavao dodaje vašemu križu, a to je nestrpljivost, na koju vas navodi, tako ćete biti nesretni u društvu sa zlim razbojnikom na zemlji i ići ćetes njim u vatru.” ( PPK 33).
Osim kušnji, čovjek je izložen i napastima. U samoj biti napasti je zavođenje i navođenje na grijeh. Čovjek je sam u sebi duboko izranjen i izložen duhovnoj pogibelji, sklon požudi i neurednoj ljubavi. Ali osim svojih nutarnjih slabosti i sklonosti, napasti čovjeku dolaze i izvana od đavla i svijeta. Nitko ne može izbjeći napastima. I samog Isusa Krista je đavao na početku njegova javnog života u pustinji napastovao na zlo. Biblija nam ukazuje na đavla kao najvećeg napasnika. “Otrijeznite se i bdijte! Protivnik vaš đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždere. Oprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da iste takve patnje podnose i vaša braća po svijetu” (1 Pt 5,8). Svijet, koji je pod utjecajem Zloga, postaje napasnikom. On sam ne postaje zlim jer je Božje stvorenje i kao takvo je dobro. No svijet podložan utjecaju ljudskog grijeha navodi osobu na zablude i kao da poziva čovjeka da usvoji duh ovog svijeta ranjena grijehom i protivna Bogu. Tako da se svijet prikazuje čovjeku kao horizont ispunjenja svih njegovih želja počevši od želje za ljubavlju koju samo Bog može u potpunosti zadovoljiti u ljudskom srcu. Napast je, dakle, plod naših nutarnjih zlih sklonosti, sugestivne zlobe đavla i izazova ovoga svijeta. Ona budi i potiče naše grešne i zle želje, raspaljuje požude, mašti prikazuje užitke protivne Božjem Duhu kao očaravajuće, sugerira krivo prosuđivanje i pogrešne zaključke o pravim vrijednostima u životu, te potiče volju na zla djela. Iako se napast zavodnički nameće našoj duši kao poticaj na grijeh, ona sama nije grijeh. Samo s našim pristankom to i postaje. Napastje zlo koje nam se nudi kao prividno dobro. Grešnost se sastoji u pristanku volje. Ali ima i pozitivna strana napasti. Mi smo kao vjernici dužni opirati se svim napastima. Odoljeti toj zavodničkoj primamljivosti što nam se nudi postaje junačko djelo, izvor zasluga i prigoda za rast u krepostima. Svetačka tradicijadržida su napasti, iako mučne, često i korisne jer nas ponizuju, čiste i iz njih izvlačimo pouku pošto ne znamo do kuda dolaze naše mogućnosti, a napast nam pokazuje što smo. Dobro je sebi posvijestiti da mi u molitvi Očenaša svakodnevno molimo Boga da nas ne uvede u napast. O tome Katekizam Katoličke Crkve piše: “Ova prošnja seže u korijen prethodne. Molimo Oca da nas ne uvede u napast. Teško je prevesti grčki izraz jednom riječju: znači ne dopusti ući u nju, ne dopusti da podlegnemo napasti. Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga (Jak 1, 13). Naprotiv, želi nas osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu između tijela i Duha. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti” ( KKC 2846). Kako se boriti protiv napasti? To pitanje redovito se nameće i postavlja kada osoba ozbiljno prakticira vjeru. “Međutim ta borba i pobjeda nisu mogući bez molitve. Svojom molitvom Isus je savladao Napasnika na početku i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom (ne uvedi nas u napast) našemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. U zajedništvu s njegovom molitvom, postojano se naglašava budnost srca” (KKC2849). Sv. Ljudevit jer je i sam prošao kroz kušnje i borio se sa napašću nas potiče:
“Bdijte i molite! (Mt 26,14). Duh je slab a kušnja trajna i uvijek podmukla; bez trajne molitve pad je neizbježan. Apostoli su mislili da je Spasiteljev poziv samo savjet, preblago su po modi tumačili njegovu riječ, i unatoč tome što su se družili s Isusom Kristom, pali su u kušnju, čak i u grijeh....Život je jedan rat i neprestana napast. Mi se moramo boriti, ne s neprijateljem od krvi i mesa, nego protiv samih paklenih sila (usp. Ef 6,12). Koje ćemo dakle bolje oružje upotrijebiti, ako ne molitvu Očenaša koju nas je naučio naš veliki Predvodnik, ako ne anđeoski pozdrav Zdravo Marijo, koji je protjerao đavle, razorio grijeh i obnovio svijet, ako ne razmatranje o životu i Muci Isusa Krista (u krunici), čijom mišlju se moramo oboružati - kako nalaže sv. Petar - da bismo se obranili od istih neprijatelja koje je Isus pobijedio i koji nas svakodnevno napadaju?” (ČTSKbr.137; 84). Svetac donosi još nekoliko sažetih uputa u borbi sa đavolskim napastima: “Sredstva za pobijediti đavla: 1. Odbiti ga. Odstupi Sotono. Ne treba ga slušati niti s njime diskutirati. Ništa dobra se ne može od njega očekivati niti dobiti. 2. Drugo sredstvo: izbjegavati grešne prigode, ne izlagati se napastima. 3. Treće sredstvo: Neopozivo pristajati uz Božje zapovjedi i zakone”. (BP 819).
U duhovnom životu ima puno vrsta napasti i osoba samo boreći se uči praktičnu mudrost kako se s njima nositi. Evo još par Montfortovih poticaja vezanih uz neke napasti: “Oduprijeti se napastima đavla: 1. Protiv vjere, jednostavno govoreći Vjerujem u Boga ili vjerujem ono što uči Katolička Crkva.; 2. Napastima protiv nade,povjerenjem i predanjem u zasluge Isusa Krista i u svemogući Marijin zagovor; 3. Napastima nestrpljenja, promatrajući muku Isusovu, nagradu koja nam je obećana, patnje u drugom zagrobnom životu, težinu vlastitih grijeha; 4. Oduprijeti se napasti ispraznosti, samodopadnosti, umišljenosti i oholosti sjećajući se grijeha koje smo učinili, njihovog broja i težine skupa s pogledom na beskonačnu Božju svetost” (PDS8-9 )
Pokušat ćemo na kraju sažeti klasični nauk katoličke svetačke tradicije u borbi protiv napasti. Prvi i najvažniji uvjeti su oni koje smo veći vidjeli; molitva, duhovna budnost, pristajanje uz Boga, pobuđivanje čina onih kreposti na koje su usmjerene napasti, sjećanje na Isusa, povjerenje u njega i Marijin zagovor...i brižno izbjegavanje grešnih prigoda. Grešne prigode su nepovoljne okolnosti koje nas navode na grijeh. One mogu dolaziti od raznih osoba kao i od posebnih situacija vremena, prostora i događaja u kojima se možemo naći. Neke prigode su pogibeljne same u sebi jer stvarno potiču na grijeh i svima su opasne jer su objektivno zle. Druge grešne prigode su situacije koje same po sebi nisu objektivno zle, ali su odveć izazovne i duhovno slabu osobu mogu navesti na grijeh.

Marija naše utočište u svim situacijama života

Autentičan duhovni život prožima cjelovitost ljudskog iskustva. U svemu što nam se događa idimo našoj nebeskoj Majci kako nas to svetac uči:
“Prava pobožnost je nježna, to jest puna je pouzdanja u Presvetu Djevicu, kao što je dijetepuno pouzdanja u svoju dobru majku. Takva nas pobožnost navodi utjecati se njoj u svim našim potrebama, tjelesnim i duševnim, s velikom jednostavnošću, uzdanjem i nježnošću; njoj se obraćati za pomoć kao svojoj dobroj Majci u svako doba, na svakom mjestu i u svemu; u našim sumnjama, da nam ih riješi; u našim stranputicama, da nas privede na pravi put; u našim napastima, da nas podupre; u našim slaboćama, da nas ojača; u našim posrtajima, da nas pridigne; u našem malodušju, da nas ohrabri; u našim skrupulama, da nas od njih oslobodi; u našim križevima, mukama i protivnostima našega života, da nas utješi. Jednom riječju, u svim svojim tjelesnim i duševnim nevoljama duša se redovito utječe Mariji, bez ikakva straha da će dosađivati ovoj dobroj Majci i da će to biti žao Isusu” (PP 107)
Za razmišljanje:Razlikujem li u svom životu kušnje od napasti? Koje su napasti protiv kojih se najčešće moram boriti? Zazivam li Isusa i Mariju kad se jave napasti? Izbjegavam li prigode koje me mogu navesti na grijeh?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije st... Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.

2. 6. Tražiti savršeno pokajanje za svoje grijehe

Svetac kada govori o ovom periodu priprave za posvetu potiče osobu da u svojim molitvama i pobožnim vježbama, osim traženja spoznaje same sebe, moli i za savršenopokajanje za svoje grijehe u duhu poniznosti,pa ćemo se na te dvijeteme zaustaviti u našim preostalim razmatranjima. Negdje u temeljima kajanja, koje je “bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti”(KKC 1451), ostaje svijest vjernika da je Bog ljubav koja mu u Isusu izlazi u susret, te nudi izmirenje i praštanje grijeha. Radi se o velikom činu Božje ljubavi još velikodušnijem od samog stvaranja u kome nam je Bog darovao život. Tako da je Božje praštanje i naše prihvaćanje praštanja u ispovjedi, uz pokajanje, jedno novo rađanje koje čini od čovjeka novo stvorenje, divno čudo Božje milosti. Milosrdni Bog, dobri Otac, sam prvi potiče i omogućava po svome Sinu Isusu Kristu, praštanje i svojom milošću prethodi, potiče i pratinaše pokajanje. Božja Očinska ljubav u vjerniku budi savjest i daje svijest o rugobi zla i grijeha, te poziva na kajanje. Isusovaljubav budi u duši čovjeka nostalgiju za iskrenim i potpunim prijateljevanjem s Bogom, daje snagu i povjerenje osobi da njegovom milošću pobjedi sugestije zla i grijeha, te da iz dubine duše kaže “ustati ću i poći Ocu mojemu” (Lk 15, 18). O tom očinskom zovu po Isusu upućenom ljudskom srcu koji postaje poticaj na sinovski odgovor,sv. Ljudevit piše:
“Između Vječne Mudrosti i čovjeka postoji nevjerojatno tijesna veza prijateljstva. Mudrost je za čovjeka, a čovjek je stvoren za Mudrost. Ona je neiscrpiva riznica ljudima (Mudr. 7, 14.), a ne za anđele, ni za druga stvorenja. Ta vječna i toliko ljupka ljepota toliko želi prijateljstvo ljudi, da je nadahnula i knjigu kako bi postigla to prijateljstvo, otkrivajući čovjeku svoju uzvišenost i živu želju kojom ga želi imati. Ta je knjiga kao pismo ljubljene svom ljubljenom kojim želi zadobiti njegovu ljubav. Tako žarkom željom čezne za čovjekovim srcem i tako nježno traži njegovo prijateljstvo, a izrazi i pozivi toliko su puni ljubavi, da, rekao bi, dok ih sluša, da to nije Vladarica neba i zemlje, i da joj je potreban čovjek da tek onda postane sretna. Da bi našla čovjeka, “navrh brda, uza cestu, na raskršćima, kod izlaza iz grada, kraj ulaznih vrata, ona glasno viče: Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim (Iz 8, 4.). Ja vas tražim, ja vas želim, vama svoj glas upravljam. Poslušajte i dođite k meni, ja ću vas učiniti sretnima! Blago čovjeku koji me sluša i bdi na mojim vratima svaki dan i koji čuva dovratnike moje. Jer tko nalazi mene, nalazi život i stječe milost od Gospodina. A tko se ogriješi o mene, udi svojoj duši: svi koji mene mrze, ljube smrt (Izr 8, 32-36.). Nakon tolikih nježnih i privlačnih riječi kako bi za se pridobila prijateljstvo ljudi, kao da se još boji da se oni, zbog njezina uzvišena sjaja i vrhovnog veličanstva, ne usude iz poštovanja pristupiti k njoj. Htijući zasvjedočiti čovjeku ljubav do smrti, koju je prihvatila mjesto njega kako bi ga spasila, i ne mogavši se od njega odijeliti, našla je divnu tajnu po kojoj će istodobno umrijeti i živjeti i ostati s njime do konca vjekova, a to je veličanstveno i puno ljubavi iznašašće Euharistije. A da ostvari svoju ljubav u tome otajstvu, nije se ustručavala ni promijeniti i preokrenuti čitavu narav”. (LJVM dijelovi br. 64-71)
U svijetlu velike Božje Očinske ljubavi dublje se shvaća i govor o kajanju. Klasični katolički nauk vezan uz kajanje razlučuje “nesavršeno” pokajanje (attritio) i “savršeno” pokajanje (contritio). Grižnja savjesti pobuđuje u duši duboku bol i daje osjećaj nenadoknadljivosti. Tom stanju duše Bog izlazi u susret te po pokajanju i iskrenoj ispovijedi čovjeku otvara novu mogućnost. To podrazumijeva dvostruku spremnost duše da u poniznosti prizna svoj grijeh i odluči se protiv njega nastojeći zadovoljštinom nadoknaditi za počinjeno zlo, i s druge strane,u nadi prihvatiti beskrajno Božje milosrđe. Crkva uči: “Kajanje zvano “nesavršeno” (attritio),također je Božji dar, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grješniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potresa savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odriješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu Pokore” (KKC 1453). Montfort potiče u molitvi tražiti savršeno pokajanje za svoje grijehe. Kada kajanje za grijehe proizlazi iz ljubavi prema Bogu,kojega duša uzljubi iznad svega, ono se zove savršenim pokajanjem. U biti, svetac nas potiče na molitvu kako bičistom ljubavlju uzvratili na čistu Božju ljubav. U savršenom pokajanju duša osjeća veliku bol jer je povrijedila Boga i želju da mu ljubavlju nadoknadi za u prošlosti uskraćenu ljubav. Istinsko pokajanje ne dovodi dušu u iluzije, ne negira prošlost, niti ga snagom promišljanja i mašte mijenja u ljepše nego li je ono stvarno. Osoba prihvaća svoju prošlost i spremna je u ljubavi od Boga primiti i sve putove nadoknade i zadovoljštine za grijehe bez depresivnog sebeljubnog uznemiravanja, ali u istinskoj boli duše jer nije Bogu ljubavlju uzvratila na njegovu ljubav. Iz svega ovoga se vidi da je savršeno pokajanje jedan od najvećih Božjih darova. O tom divnom djelovanju Božje milosti, svetac u obliku dijalogapjeva u pjesmi Obraćeni grješnik:
“Bog Otac: Poslušajte me, žalim kao dobri otac, već dugo vremena tražim jedno dijete; sve do danas, umirio sam srdžbu svoju. Ah! Treba li upotrijebiti kazne? Sine moj, zašto me vrijeđaš? Što si našao na meni da ti se ne sviđa? Dođi k meni, pristupi k ispovijedi. Nesretan li si ako nisi ganut. Prijatelj: Dođi grješniče, Bog tvoj te zove, dođi što prije pokori se njegovu zakonu, nisi li već predugo bio neposlušan. Vrati se Ocu, jer će se i On tebi vratiti. Njegov glas se čuo i u tvojim pogreškama, bez prestanka te tražio. On je dobri i nježni Otac rasipni sine, želi te zagrliti. Raskajani grješnik: Moj Bože, evo tvog neposlušnog djeteta kojega si se udostojao tražiti toliko dugo vremena. O ljubavi, o očinska ljubavi, dolazim, bez oklijevanja ti se vraćam. Priznajem moje bezumno ponašanje. Protiv tebe samog, Oče moj, ja sam zgriješio. Svrni dakle svoj pogled i misli a na meni ne gledaj ništa drugo negosamo srce koje je dirnuto, raskajano. Isus: Ah! Izgubio sam, izgubio sam dragu dušu, na nesreću, izgubih svoju ovcu. Ali ponovno je osjećam, moje sveto Srce je izvan sebe od radosti, jer je ona oslobođena od velikih mojih neprijatelja. Sve sam dao, čak moj vlastiti život, da te zadobijem i sjedinim se s tobom, a ti si migrubo bježala i zaboravljala na mene, te se i na povratku dižeš protiv mene. Raskajani grješnik: O moj Isuse, o ljubljeni moj Učitelju, jedina stvari dostojna koja bi me zadivila, o kako te dugo nisam poznavao, o kako tedugo nisam ljubio. Spoznao sam svoju veliku nepravdu, oprosti mi mojelutanje, dosadilo mi je, sve ćunadoknaditi, gorko ću ga oplakivati. Duh Sveti: Došla si, dakle, o dragadušo koju volim. Ništa ne želiš, već da postanem tvoj zaručnik. Nogama si gazila zavjete svoga krštenja, anđeli, plačite...! O nebesa potresite se! Je li potrebno da se ljutiš na me, ako sam dobar? Tvojezlobno srce je svakodnevno griješilo. Više no tvoja hladnoća, nadvladana su tvoja protivljenja. Više bi me volio da sam te manje ljubio. Prijatelj: Duh Sveti nas moli i potiče da Mu se vratimo u našoj nutrini, kuca na naša vrata, želi ući. Hoćemo li, dakle, uvijek činiti suprotno? Njegov glas se čuo u našim pogreškama, tražio nas je bez prestanka, zaručnik je to, zaručnik najnježniji, dopustimo mu ući u našu dušu iprestanimo ga vrijeđati. Obraćeni i poniženi grješnik: Ah! sagriješih protiv samog Boga, prezreo sam svoga Stvoritelja oprosti, oprosti o uzvišeno Dobro, kajem se od svega srca. Napustio sam te, dobri Oče gazeći sva tvoja dobročinstva. Umiri, umiri svoju srdžbu, plačući tražim mir. Ne uzvraćaj ratom za rat, gledaj moje ponizno i raskajano srce. Zaštićen Krvlju Isusa Krista, ne bojim se tvoga groma. Spasitelju odloži, ostavi oružje. Cijena sam tvoje Krvi, oprosti, oprostipogledaj moje suze odsada više neću griješiti. Dođi Duše Sveti, Bože vatre, budi ponovno moj zaručnik. Oprosti, oprosti Bože moje duše daj da se vratim u tvoju milost. Moli za me Božanska Mati, sigurno utočište grešnika,oprosti, oprosti; Tvoja molitva može sve pred mojim Spasiteljem. O beskrajna milosti,ne odbaci me o blagi Isuse, o blaga Marijo ne možete me odbiti. Isus u Slavi: Ja proslavljeni Spasitelj, zbog tvog sretnog povratka, zapovijedam da Nebo danas slavi. Pjevajte anđeli, pjevajte mojoj najslađoj pobjedi slavite, slavitesnagu moje Predragocjene Krvi. Anđeli: Pjevajmo Anđeli, pjevajmo njegovoj najslađoj pobjedi. Slavimo, slavimo snagu njegove Predragocjene krvi. Jeka Raja: Neka se cijelo Nebo raduje, grješnik je stavljen u red svetaca. Blagoslovljen bio, Božanski Spasitelju radi remek djela svojih ruku. Neka svaki čovjek, neka svaki anđeoponavlja stotinama puta: Grješnik se podložio tvojem zakonu. Tebi samom slava i hvala. SAM BOG.”(P 98).

Marija i traženje savršenog pokrajnja u molitvi

Tražimo moćni Gospin zagovor u svim našim potrebama, pogotovu da nam isprosi iskreno pokajanje za sve naše grijehe. Svetac uči i potiče:
“Marija je gospodarica božanske Mudrosti, ne kao da bi ona bila iznad nje, tj. iznad pravoga Boga, ili da mu je jednaka; i pomisliti tako bila bi hula; već zato što je Božji Sin, Vječna Mudrost bio njoj savršeno podložan kao dijete Majci i što joj je dao neprotumačivu majčinsku i prirodnu vlast nad sobom, ne samo za svoga zemaljskog života već i u nebu, jer slava ne uništava narav, nego je usavršuje.I zbog toga je i u nebu, još više nego ikada, Isus Marijino Dijete, a Marija Isusova Majka. I kao takva, ona ima nad njim vlast, i on joj je u neku ruku podložan, naravno, jer on tako želi. Na taj način Marija svojim moćnim zagovorom svoga bogomajčinstva postiže od Isusa sve što želi. I ona te milosti daje kome želi i izvodi ih u dušama u kojima želi. O kako je sretna duša koja je našla milost u Marije! Ona može biti sigurna da će uskoro posjedovati i samu Mudrost. Jer Marija ljubi one koji nju ljube i punim pregrštima daje im svoje milosti, a najveća od njih u kojoj su sve ostale sadržane jest Isus, plod njezine utrobe. Ako, dakle, s pravom smijemo reći da je Marija na neki način gospodarica Utjelovljene Mudrosti, što tek reći o moći i vlasti koje ima nad svim milostima i Božjim darovima, kao i o slobodi da te darove daje kako joj je drago! Ona je, kažu sveti oci, neizmjerni ocean Božjeg veličanstva, poklad njegovih dobara, neiscrpna riznica Gospodnja, čuvarica i djeliteljica njegovih darova. Bog je tako odredio, da preko njezinih ruku, otkad joj je povjerio svog Sina, primamo sve što nam daje; i s neba na zemlju ne silazi ni jedna milost, a da ne prolazi po njoj kao po kanalu. I od njezine punine svi mi primamo, bilo kakvu milost, bilo nadu u spasenje, jer nam sva ta dobra od Boga dolaze po njoj. Ona je tako velika gospodarica nad dobrima Gospodnjim da može dijeliti kome hoće, koliko hoće, kako hoće i kada hoće sve Božje milosti, sve zasluge Isusa Krista, sve darove Duha Svetoga, sva dobra naravi, milosti i slave. To su misli i izrazi svetih otaca. Ovdje ne navodim latinske tekstove kako bi bio kratak. No, dala nam ta ljubezna Vladarica ne znam kakve darove, ona još nije zadovoljna dok nam ne da Utjelovljenu Mudrost, svoga Sina Isusa, i vječito je zaokupljena traženjem duše nje dostojne, da im dade svoga Isusa” (LJVM 205 - 207).
Za razmišljanje: Jesam li duboko svjestan da grijehom ranjavam Boga ljubavi? Kajem li se uistinu za sve svoje grijehe i slabosti? Molim li za milost savršenog pokajanja?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije st... Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.

2.7.Sve činiti u duhu poniznosti

Biblija jednodušno tvrdi: Gospodin je uzvišen, ali gleda na ponizna, dok oholicu izdaleka poznaje (usp. Ps 138,6). Evanđelje poziva na poniznost tražeći da budemo maleni kao djeca (Mt 18,4), da svima služimo (Lk 22, 26) i biramo posljednja mjesta. Isus Krist izričito poziva kršćane da ga slušaju i nasljeduju jer je “blaga i ponizna srca” (Mt 11,29). Ponizna osoba se ne uznosi, ne hvali se nego otvara moćnom djelovanju milosti, zadobiva oproštenje svojih grijeha i postaje Božji prijatelj. Tako da je kršćanska svetačka tradicija, koju slijedi i sv. Ljudevit, s pravom poniznost držala za jednu od najvećih i najvažnijih kreposti i u njoj vidjela temelj cijelog duhovnog zdanja. Bez poniznosti nijedan čovjek se nije uspeo do svetosti. Poniznost nas stavlja pred nas same u cjelovitosti istine o našem biću. Tako spoznaja vlastite duše u duhu poniznosti nije moguća bez povjerenja u Boga, velikodušnosti i krajnje iskrenosti savjesti. Ponizna osoba prepoznaje vlastito ljudsko i kršćansko dostojanstvo djeteta Božjega, ali i duboku bijedu što je ljudi doživljavaju (GS 13). Ona spoznaje sebe kao stvorenje, te pred Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem uviđa ništavilo svoga bića, prepoznaje i prihvaća život i talente kao Božji dar, a ne svoje zasluge. Tako se ponizna osoba trudi i nastoji staviti Boga u središte vlastite egzistencije na, uštrbegoizma koji želi slavu za sebe. Dakle poniznost u svojoj biti je vezana uz naš odnos s Bogom. Ona je temelj duhovnog života koji omogućuje vjerniku da zaživi Isusovu riječ: Neka ljudi vide vaša dobra djela i neka slave vašeg Oca nebeskoga (Mt 5 16), nasuprot neuredne težnje duše koja sebe stavlja u središte. Poniznost nasnajviše osposobljava za slušanje Boga i Crkve, te prihvaćanje duhovnog vodstva za koje ohola duša nije sposobna. Nema niti jednoga časa ili zgode kad nam poniznost ne bi bila potrebna. Ona je temelj naše sadašnje duhovne snage i buduće slave. Poniznost je usko vezana uz umjerenost jer se odnosi na nutarnju moć prihvaćanjasvoga bića kao stvorenja te se osoba ne uzdiže iznad same sebe. Na taj način poniznost se u duši suprotstavlja oholosti, jer ponizna osobna prepoznaje cijelo svoje biće, talente i sposobnosti kao Božji dar. Kada ponizna osoba nađe u sebi štogod dobra, neće to pripisati sebi nego Bogu izvoru svakog dobra. Ali isto tako valja naglasiti da se prava poniznost ne protivi dostojanstvu ljudske osobe i kršćanskoj radosti zbog talenata i učinjenog dobra u služenju Bogu i čovjeku. Kao i sve druge kreposti, poniznost može biti iskrivljena kada osoba ostaje depresivno navezana na vlastitu slabost zaboravljajući dostojanstvo Božjeg djeteta, ili kada osoba na bilo koji način u ime poniznosti želi na sebe privući pažnju. Ipak poniznost se ne odnosi samo na naš odnos prema Bogu, nego i prema bližnjemu. Prožeta strahom Božjim i svjesna Božjeg milosrđa, ponizna osoba duboko spoznaje svoju bijedu i zle sklonosti vlastite duše,te se ne uzdiže iznad drugih, izbjegava suditi druge osobejer je svjesna da je svaki čovjek tajna koju samo Bog može otkriti u svoj istini. O toj divnoj kršćanskoj kreposti, živo i na slikovit način Montfort pjeva u pjesmi Sjaj poniznosti:
«Pjevajući, otkrih rijetku ljepotu koja se skriva i otkriva: svetu poniznost. Malena je ona i niska, jedva je vidimo. No pogledajmo njezinu milost i savršenost. Čovjek, svijetlošćuponiznosti otkriva svoju bijedui pokvarenost. Zatim se prezire,gleda se s gađenjem,ivjeruje da nije zaslužio do li pakao i nesreću. Na njoj se temelje krepostikršćanina. Ništa nije veliko na ovom svijetuako ona nije potporanj. Premda je malena, ništa nije tako slavno; ona je temelj pravih zasluga Neba i zemlje. Skupa je to krepost velikoga Gospodara, najsavršeniju čast Isus pronalazi u njezinoj prašini, nesavladiva je, neizrecive snage, ali ponizni je njezin pobjednik; osvojila mu je cijelo srce. Ponizna osoba umanjuje svoju dušu, Bog koji ju voli silazi; ako ga moli i traži, uslišava ju i čuje. Beskrajno mu je mio njezin ponizni poklon, a njena šutnja ga jako očarava. Bog poniznome otvara svoje najveće tajne, obasiplje ga najvećim dobročinstvima,pokazuje mu nježnosti djevičanskog Zaručnikai daje mu darove slobodnog učitelja. Dok Bog, s gromom u ruci, sudeći strogo udara i obarau prah oholog grješnika, tražit će kao dobar Otac na najnižim mjestima poniznog u prašini i uzdignuti ga na Nebo. Ova uzvišena krepost je tolikoga veličanstva, da je trebao sam Bog za zadobiti njezinu ljepotu, jer prije dolaska poniznog Spasiteljabijaše nepoznata,zgražali su se nad njom. Bog se nije mogao obraniti od njezinih privlačnosti, da bi nas poučio utjelovio se ovdje dolje: rodio se u štali, živio kao drvodjelja. O, divnoga li primjera biti posljednji. Sav sam skroman, ponizna sam srca - reče naš ljubljeni Spasitelj. O spasonosne li pouke koja daje potpuni mir,vodi u sve pobjede,cjelovitu sreću zauvijek. On reče svojim učenicima: Molim vasponizite se: Neka najveći od vas bude drugima poslužitelj. Ja, vječna Mudrost došao sam služiti, uzmite me za primjer ili ćete propasti. Bog u Mariji ne vidi, do li svoju poniznost, kako je Ona očituje u potpunoj istini. Uzeo ju je za Majku, dao njezinu imenu slavu, učinio je prvom na Nebu i na zemlji. Slabo stvorenje, uče nas milost i vjera,nisi do li prljavština, ništavilo, ponizi se. Svevišnji ratuje sa svakim oholim čovjekom, a ponizna osoba na zemljiprivlači njegovo srce i pogled. Tijelo začeto od smeća, vrećo napunjena crvima, gnusna krmo crva i pakla; s ovom prašinom, oholi zločinče, hoćeš se od ljutine popeti u visine. Traži i čitaj u povijesti ono što su sveci učinili da bi ušli u slavu,te potom savršeno vjeruj! Ili bolje prije razmatraj stotine pravednika pored tebe, od kojih ti ništa manji primjer daje zakon. Izvore kome je nemoguće učiniti niti jedno dobro, bijedni grješniče koji ništa ne zaslužuješ, izdajice, nevjerniče blizu da budeš osuđen, tvoja ludost je nepodnošljiva ako vjeruješ da si spašen. Pogreška i neznanje u tvome duhu grješniče, hladnoća, nestalnost i zloba u tvome srcu;možeš li se uobrazitisa slabostima, s uspomenom punom taštine. Tvoja jadna duša je ispunjena milijunom grijeha. Kao crna ludostkoju si uvijek skrivao. Za one koje znaš, jesu li dobro ispovjeđeni? Imaš li oproštenje? Jesu li svi izbrisani? Možda se ne bojišBožjeg suda ili ćeš malo po malo uspoređivati njegovu beskrajnu pravdu bez pogreške, bez prozivanja njegova presuda slijedi vječnim paklom. Grješniče ispunjen zločinima, čovječe neprijatelju Boga, na rubu bezdana držan za dlaku,u paklu je tvoje mjesto uistinu si ga zaslužio. Dušo bez milosti, budi puna oholosti. Ova duboka krepost je obuzdala tijelo, nadvisila svijet, razoružala pakao. Čovjek koji se prezire bez prenemaganja, uvijek je izvan dosega svijeta i đavla. Demoni su, puni bijesa često negodovali da ponizni zauzimaju mjesto njihova izgubljena blaženstva; da njihova velika nesreća dolazi od njihove velike oholosti, da također čovjeka baca u istu. Ne možemo zahtijevatislavu na svim mjestima. No bolje je poniziti se i popeti na nebesa,ili se prevariti, uzdizati se u oholosti,i uz to izgubiti slavu te pasti u vatru. Samo po ljestvama istinite poniznosti, ponizno i vjerno srce blizu svetosti, dolazi do potpune pobjedenad bezakonjem i penje se u slavu vječnosti. Primate svijetlost slavni neznanci, i potpunu pobjeduprekrasni gubitnici. Smeće svijeta, Bog vas sve časti. Vaši su nebo, zemlja more i sam Bog. Bog odbacuje i prezirelažnu poniznost bježiteod zlobe poput kuge.Izbjegnite iznenađenje opasne oholosti, koja nježno krije svoj pravi sjaj. Poznavati svoju slabost, vidjeti se prezrenog, voljeti sebe u prašini. I među malenim držati se krivim,sposobnim ni za što, držati se slabim, nedostojnim svakog dobra. Sakriti dobra milosti i pokazati svoje mane, voljeti kad nas nadmašuju većim talentima. Za ljubav Gospodinuse dobrohotno pokoriti, ovi znakovi pokazuju poniznost srca. Svaka blistava krepost je podložna propadanju ako je ponizna i mudra duša ne zna dobro skriti. Skrivajte daleko od hvala svoje kreposti u miru. Gospodin i anđeli će ih vidjeti zauvijek. U osjećaju drugogakoji uzvišeno govori pokoravajući vas, postat ćete gubitnici. Dopustite da vas optužuju,bez žaljenja i plača. Dopustite da vas odbiju, ali bez povikivanja. O, divne li vježbe, izabrati lošije mjesto, za stolom, za objedom, u poslu, u odjeći da bismo bolje skrili svoje milosti. Sveto se založiti, premda javno, uposlovima koji nisu cijenjeni. Pogledajte na same sebe kao na žabu krastaču od koje se grozi, koja ne godi Previšnjem. Ne recite ni za ni protiv, niza vas ni protiv vas. To je varava ura, kao kod svih luđaka. Ako dođe nesreća te padnete imajte bojažljivu dušu ali se ne dajte prevariti. Recite: Oprosti moj Oče, evo sveg mojeg umijeća i zauzmite zadnje mjestou prašini. Tvoje najveće pravednosti, jadni grješniče, nisu do li varka u Božjim očima, mrlje samodopadnosti i vlastite volje, pogreške nemara grijesi taštine.
Odakle dolaze očekivanja, i tvoje smione želje ? Jesi li primio diplomu da budeš u Raju? Sveci, puni nevinosti, su se bojali sve do smrti a ti, bez pokore, sedržiš zatvoren i jak. U tvojoj prisutnosti ljubljeni Gospodine osjećam nemoć nesretnog grešnika. Pred tvojom pravdom i svetošću ja sam sama zloba i nepravda. Imam u sebi korijene svih tvojih neprijatelja, bez tvojih božanskih milosti bih se osramotio nisam li kriv za sve smrtne grijehe? Kriv sam za njih, barem kao grješnik. Po onom kuda prolazim, ja sam ružni puž, koji vreba tvoju milost suptilnim otrovom, uobražavam se poput oholog pauna, budući da u pobjeduulazimo obojica. Gospodine, klanjam se tvom pravednom sudu nada mnom, ali ponizno zazivam uvijek tvoju milost iako sam jedino dostojan da budem odbačen, po velikoj milosti nadam se da ću biti spašen. Ja sam bijednik, nevjeran tvojim zakonima, nesposoban za bilo koje dobro, osjećam i vidim to, međutim u mojoj duši osjećam veliku gordostpoput nečiste kanalizacije kojoj nema ništa slična. Gospodine, molim te za poniznost srca kako bih ti mogao iskazati savršeniju čast, kako bi uzimajući mjesto među zadnjima, postao, milošću, jednog dana među prvima» (P 8).

Posveta Isus Kristu po Mariji kao put življenja i vježbanja poniznosti

“Videći Bog - kako veli sv. Bernard - da smo nedostojni primiti njegove milosti neposredno iz Njegove ruke, On ih daje Mariji, da po njoj imamo sve što nam On hoće dati. Osim toga On smatra svojom slavom primiti preko Marijinih ruku zahvalnost, čast i ljubav što mu dugujemo zbog Njegovih dobročinstava. Za to je sasvim pravedno nasljedovati to Božje ponašanje, da bi se milost povratila - kako veli isti sv. Bernard - svomu tvorcu istim vodovodom kojim je i došla. A upravo to mi i radimo našom pobožnošću: mi darivamo i posvećujemo Presvetoj Djevici sve svoje biće i sve što imamo, da preko nje naš Gospodin primi slavu i zahvalnost koju mu dugujemo. Priznajemo se nedostojni i nesposobni približiti se po sebi njegovu neizmjernom Veličanstvu: stoga se služimo zagovorom Presvete Djevice. K tome, ova nas pobožnost vježba u velikoj poniznosti, koju Bog ljubi nad ostale kreposti. Duša koja se uzvisuje ponizuje Boga; koja se ponizuje slavi Boga. Bog se protivi oholima, i daje milost poniznima. Ako se poniziš, smatrajući se nedostojnim stupiti preda nj i približiti se k njemu, on sam silazi i snizuje se da dođe k tebi, da se naslađuje u tebi i da te uzdigne, makar ti i ne tražio. Ali, nasuprot, ako se Bogu približuješ smiono, bez posrednika, Bog bježi i ne možeš ga dostignuti. Oh, koliko on ljubi poniznost srca! A upravo nas na takvu poniznost obvezuje naša pobožna vježba, jer nas uči da se svom Gospodinu ne približujemo nikada sami po sebi, ma koliko on bio blag i milosrdan, nego da se uvijek služimo zagovorom Presvete Djevice, bilo da hoćemo stupiti preda nj, ili s njim razgovarati, bilo da mu se približimo ili da mu štogod prikažemo, da se s njim sjedinimo i da se njemu posvetimo Budući da duša, koja vjerno vrši ovu pobožnost, ništa ne drži do svojih vlastitih osnova i djela, nego se oslanja radije na ono što Marija rasporedi, da se približi k Isusu, pače da s njim razgovara. Na taj način vrši djelo poniznosti mnogo bolje od onih duša koje rade po sebi, te se oslanjaju na svoje sposobnosti, i u njima se, i neopazice, naslađuju; dosljedno, ta duša daje veću slavu Bogu, kojega savršeno slave samo maleni i ponizna srca”.(PP 142-143; 223)
Za razmišljanje:Prepoznajem li Boga kao darovatelja svakog dobra i u tome ga slavim? Uzdižem li se iznad drugih kada vidim njihove slabosti? Da li sam skroman u ponašanje vladanju igovoru? Mogu li prihvatiti poniženje?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije st... Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.

TREĆI DIO: UPOZNATIMARIJU

(”Kroz drugi tjedan u svim svojim molitvama i dnevnim djelima, nastojat će upoznati Presvetu Djevicu, i to će spoznanje moliti od Duha Svetoga ” - Rasprava 229).

Uvod u treći period priprave

U ovom periodu priprave svetac nas potiče na upoznavanje Marije. Ne radi seo stjecanju znanja nego o evanđeoskoj spoznaji koja postaje usvojena duhovna stvarnost na osobnom putu rasta u vjeri. U tom smislu vidjeti ćemo tko je Marija za Boga, koje je njeno mjesto u Božjem planu spasenja te kao posljedica toga kakav bi trebao biti naš odnos prema Njoj. Vjernik samo živeći osobni odnos s Majkom Božjom shvaća svu veličinu i ljepotu marijanske dimenzije naše vjere. Marija djeluje u dubini naše duše, ona uistinu obavlja majčinsku ulogu koju joj je namijenio Njen sin Isus Krist. U prva dva perioda priprave na posvetu trebali smo usvojiti kao nutarnja uvjerenja i stav duše svijest o ljepoti Božje ljubavi, rugobi i posljedicama grijeha, potrebu molitve i napora obraćenja da ne padnemo u duh svijeta ranjena grijehom, te dublje shvatiti temelje našeg dostojanstva kao i duboku bijedu koju nosimo u sebi. Na sve to nadovezuje ovaj period priprave u kome ćemo razmatrati o Mariji, u kome će nas Ona odgajati u poniznosti i ljubavi te voditi svome Sinu Isusu Kristu.

3.1. Marija,preljubljena kći Boga Oca

Motreći odnos Boga i Marije u povijesti spasenja, odmah uviđamo posebno i jedinstveno poslanje koje zauzima Djevica iz Nazareta u Očevu spasenjskom planu za ljude. Radi se o odluci Presvetog Trojstva da Marija postane Majkom utjelovljenog Sina Božjega, Isusa Krista. U skladu s tim poslanjem Ona je bila ispunjena svim potrebnim milostima i darovima tako da ju je Arkanđeo Gabrijel kod Utjelovljenja pozdravio riječima: Zdravo milosti puna, Gospodin je s Tobom(Lc 1,26-28). Marija u svojoj osobi predstavlja cijeli Božji narod koji prihvaća mesijansko obećanje, iščekivano kroz stoljeća. Bog Otac, po slobodnom Marijinom pristanku i djelu Duha Svetoga ispunja svoja obećanja i daruje svijetu Utjelovljenog Sina. TakoBog, ponovnoi definitvno, uzima svoje boravište u izabranom narodu po Mariji, koja je postala novi Božji Hram, novi kovčeg saveza i Božje svetohranište među ljudima. O tome sv. Ljudevit, rob ljubavi Isusa Krista u Mariji, tako zanosno piše:
“Vječna Riječ, Vječna Mudrost velikom odlukom Presvetog Trojstva odlučila je postati čovjekom kako bi spasila izgubljenog čovjeka. S tom je odlukom, vjerojatno, upoznala i Adama, a starim je patrijarsima obećala, kako nam kaže Sv.Pismo, da će postati čovjekom kako bi otkupila svijet. “I zato su, žarkim molitvama, zazivali Mesiju da dođe - svi sveti ljudi staroga zavjeta kroz one četiri tisuće godina od postanka svijeta. Uzdisali su, plakali i vapili: Oblaci, daždite pravednika, o zemljo, nek iz tebe nikne Spasitelj”(Iz 45, 8.). – “O Mudrosti, što si proizišla iz usta Svevišnjeg, dođi spasiti nas!”. Ali njihovi vapaji, njihove molitve i žrtve nisu bile dovoljno snažne da privuku Vječnu Mudrost, Božjega Sina, iz krila njegova Oca. Dizali su ruke prema nebu, no one su bile prekratke da dosegnu do Božjega prijestolja. Prikazivali su trajne žrtve, pa i žrtve svojih srdaca, ali ona nisu bila toliko dragocjena da zasluže primiti tu milost nad svim milostima. Konačno je došlo vrijeme spasenja, i Vječna Mudrost sama je sazdala sebi kuću (Izr 9,1.), boravište dostojno nje same. Ona je oblikovala božansku Mariju u krilu svete Ane uz veću radost nego kad je stvarala svjetove. Nemoguće je, s jedne strane, opisati to neizrecivo davanje Presvetog Trojstva tom divnom biću, a, s druge strane, ne može se sagledati vjernost toga bića kojom je ona odgovarala na milosti svoga Stvoritelja. Snažna bujica beskrajne Božje, dobrote nasilno zaustavljena zbog grijeha ljudi od postanka svijeta, opet je snažno proključala u svoj svojoj punini u srcu Marijinu. U svojoj velikodušnosti Vječna joj Mudrost daje sve one milosti koje bi primio Adam sa svim svojim potomcima, da je ostao u stanju prvotne pravednosti.Konačno, sva punina božanstva, kaže neki svetac, izlila se na Mariju u onoj mjeri u kojoj ju je to čisto stvorenje moglo primiti. O Marijo, remek-djelo Svevišnjega, divoto Vječne Mudrosti čudo, Božje svemogućnosti, bezdane milosti, sa svim svetima izjavljujem da nema nikoga osim Onoga koji te je stvorio, tko bi poznao svu visinu, širinu i dubinu milosti kojima te je obasuo!” (LJVM104 -106).
Božji izbor Marije je čisti dar Očeve ljubavi. Bog ostaje Bog,slobodan i neovisan u svojim planovima i djelovanju, dakle i u odnosu na Mariju. U biti autentična marijanska duhovnost, čiji je sv. Ljudevit Montforski, po papinim riječima, jedan od najvrsnijih predstavnika u Katoličkoj Crkvi, samo prepoznaje, u ljubavi kontemplirai prihvaća Marijinu ulogu u Božjem planu spasenja.Sa svoje strane Marija kao slobodno i odgovorno stvorenje u vjeri prihvaća svoju ulogu i s Bogom surađuje u ostvarenju njegovih djela i nauma. Duh Sveti, po ustima Elizabete, pohvali upravo tu Gospinu vjeru:Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina (Lk 1,45). Marija je prva čvrsto vjerovala da je Bogu sve moguće. Njena vjera nije bila samo osobni čin nego je predstavljala cijeli novi Božji narod. Otac je htio da Utjelovljenju njegova Sina prethodi Marijin pristanak. Kao što je prva žena, Eva, sudjelovala u padu i propasti cijelog čovječanstva, tako je Bog htio da druga žena, Marija, sudjeluje u spasenju i darivanju novog života milosti. Svetac tako jednostavno, ali duboko govori:
“Priznajem sa svom Crkvom da je Marija puko stvorenje, izašlo iz ruku Svevišnjega pa je, u usporedbi s njegovim neizmjernim Veličanstvom, manja od atoma; ili, radije, ona nije ništa jer je on sam Onaj koji jest (Iz 3,14); dosljedno, ovaj veliki Gospodin, uvjek neovisan i dostatan sam sebi, nije uopće ni najmanje trebao Presvetu Djevicu, niti je treba, da može izvršiti svoju volju i očitovati svoju slavu. Njemu je dosta htjeti, pa će sve biti. Međutim, kažem i ovo: uzevši stvari kako stoje, otkad je Bog stvorio Presv. Djevicu, On je po njoj htio početi i dovršiti svoja najveća djela, pa možemo slobodno vjerovati da On neće svoj postupak promijeniti kroza sve vjekove, jer je on Bog, te nimalo ne mijenja ni svoje misli ni svoje ponašanje (usp.Heb 1,12). Bog Otac dao je svoga Jedinca samo po Mariji. Uza sve uzdisaje patrijarha, uza sve molitve proroka i svetaca Staroga zavjeta, kroz četiri tisuće godina, da dobiju to blago, Marija ga je jedina zaslužila i našla milost pred Bogom svojim žarkim molitvama i visokim krepostima. Budući da je svijet bio nedostojan, kaže sv. Augustin, primiti Sina Božjega neposredno iz Očevih ruku, Otac ga je dao Mariji, da ga svijet primi od nje.Sin se je Božji utjelovio za naše spasenje, ali u Mariji i po Mariji. Bog Duh Sveti je oblikovao Isusa Krista, ali tek kad je zatražio njezinu privolu, po jednom od prvih službenika svoga dvora” (PP 14-16).
Kao odgovor na Božje darove Marija pjeva Bogu Veliča. Gospa u svojoj zahvalnoj pjesmi, koje je zrcale njene prečiste duše, sabire sve nade i želje Božjeg naroda i prikazuje ih Ocu, a proročki potaknuta Duhom Svetim naviješta; svi će me naraštaji zvati blaženom. Dokonca svijeta neće prestati pohvale kršćanskog naroda poniznoj Službenici Božjoj iz Nazareta, a Ona će ih uvijek vjerno prikazivati Bogu kome jedinome pripada svaka čast, hvala i slava. O tome svetac divno svjedoči.
“Napokon, ti nikada ne misliš na Mariju, a da Marija mjesto tebe ne misli na Boga; niti ti ikada hvališ i častiš Mariju, a da Marija zajedno s tobom ne hvali i ne časti Boga. Kod Marije se sve odnosi na Boga i ja ću je s potpunim pravom nazvati “Božjim odnosom”, jer se u svemu odnosi na Boga; ona je Božja jeka, koja kazuje i odjekuje samo: Bog. Ako ti kažeš: Marija, ona odgovara: Bog. Sveta Elizabeta pohvali Mariju i nazva je blaženom što je uzvjerovala; a Marija, vjerni Božji odjek, zapjeva: Veliča duša moja Gospodina (Lk 1,45). Što je učinila u toj prigodi, to radi i svaki dan: kad je hvalimo, ljubimo, častimo ili darivamo; Boga hvalimo, Boga častimo, Boga ljubimo, Bogu dar nosimo po Mariji i u Mariji” (PP 225).
Svaki kršćanin je pozvan biti Božje dijete u Isusu Kristu. Marija je živjela svoj “sinovski” odnos s Bogom u potpunoj otvorenosti. Gospa je preljubljena kći Boga Oca u kojoj je On mogao pokazati svu veličinu svoje Božje svemogućnosti i svu ljepotu svoje Očinske nježnosti. U Marijinoj duši nikada nije bilo nikakvoga grijeha, ni otpora Božjem djelovanju. Nažalost kod ljudi redovito pred Bogom nedostajeupravo to potrebno raspoloženje povjerenja, slušanja i služenja u ljubavi, koje je glavna crta Marijine duše, te tako stavljamo zapreke Božjem djelovanju i ne dopuštamo mu da pokaže svu veličinu i ljepotu svoje ljubavi. Tako je Marija uzor življenjaodnosa s Bogom jednog čisto ljudskog stvorenje i sve ljepote Božjeg djelovanja u jednoj duši. Montfort piše:
“Nema, niti će ikada biti ikojeg stvora u kojem bi Bog bio veći, izuzevši sama sebe i u samom sebi, nego što je u božanskoj Mariji, neizuzevši tu ni blaženike, ni kerubine, pa i najviše serafe, ni u samome nebu! Marija je Božji Raj i njegov neizrecivo lijepi svijet, u koji je Božji Sin ušao da čini čudesa, da ga čuva iu njemu uživa. On je stvorio jedan svijet za čovjeka – putnika, i to je ovaj u kojemu mi stanujemo; stvorio je jedan svijet za čovjeka-blaženika, i to je nebo; ali on je stvorio i jedan drugi svijet za se i nadjenuo mu ime Marija: svijet nepoznat skoro svim smrtnicima na zemlji i neshvatljiv također svim anđelima i blaženicima koji se nalaze u nebu, i koji – gledajući zadivljeno Boga tako visoko i tako daleko od svih njih, tako odijeljena i tako sakrivena u svome svijetu, u božanskoj Mariji, danju i noću kliču: Svet, Svet, Svet! Blažena i tisuću puta je blažena ona duša na ovom svijetu kojoj Duh Sveti otkrije Marijinu tajnu da je upozna; i kojoj otvori taj zatvoreni vrt da u nj uđe, taj zapečaćeni zdenac da iz njega crpe i pije u velikim gutljajima životvorne vode milosti! Ta će duša u tom ljubaznom stvorenju naći Boga samoga, bez stvorenja; ali Boga koji je u isto vrijeme i neizmjerno svet i uzvišen i koji se neizmjerno spušta i prilagođuje njezinoj slaboći. Budući da je Bog posvuda, možemo ga naći posvuda, pa čak i u paklu; ali nema ni jednog mjesta gdje ga duša može naći bliže sebi i više prilagođenijeg svojoj slaboći nego u Mariji, jer je radi toga u nju i sišao. Posvuda izvan Marije, On je Kruh jakih i Kruh anđela; ali u Mariji, On je Kruh djece (MT 19-20).
Za razmišljanje: Kakvu sliku imam o Bogu i razmišljam li o njegovom Očinskom planu spasenja za sve ljude? Što mislim o Marijinom odnosu s Bogom? Kako zamišljam potpuno ostvarenje ljudskog bića pred Bogom? Razmišljam li o velikim djelima koja je Bog učinio u Mariji?
Molitva:O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora, Lauretanske litanije i uz to jedan ružarij svakoga dana ili barem jednu krunicu.

Marija, Majka Isusa Krista, Sina Božjega

S navještenjem arkanđela Gabrijela Mariji započela je punina vremena u kojem se dogodilo ispunjenje obećanja koja je Bog kroz stoljeća davao svome narodu. Marija je začela Isusa u kome će prebivati «tjelesno sva punina božanstva» (Kol 2,9).Još je Elizabeta pozdravila Mariju usklikom koji trajno u povijesti ostaje bit svake pohvale i molitveupućene Gospi: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (Lk 1,42). Marijina uloga u povijesti spasenja je sva usredotočena na njeno Bogomajčnistvo. Gospa je puna milosti, najodličniji plod Otkupljenja i već od prvog časa svoga začeća je bila potpuno očuvana od svake ljage istočnog grijeha. A cijeloga svoga života ostala je slobodna i od svakog osobnoga grijeha. Marija je slobodnom vjerom i posluhom sudjelovala u ljudskom spasenju. Kod Utjelovljenja Sina Božjega, u ime cijeloga čovječanstva,izrekla je svoj neka mi bude, te je po poslušnosti postala nova Eva, majka živih. O tom velikom otajstvu Božje ljubavi i Marijinog aktivnog sudjelovanja u njemu sv. Ljudevit zanosno piše:
«Izjavljujem sa svecima,: božanska je Marija zemaljski raj novoga Adama, gdje se on utjelovio po Duhu Svetom, da tu učini nečuvena čudesa. Ona je veliki divni Božji svijet gdje ima neizrecivih ljepota i bogatstava. Ona je Veličanstvo Svevišnjega gdje je on sakrio, kao u svome krilu, svoga jedinoga Sina i s njime sve što ima najodličnijega i najdragocjenijega. Oh! Oh! Koliko li je ovaj svemogući Bog učinio velikih i otajstvenih stvari u ovom divnom stvoru, tako da je i ona sama, u svoj svojoj dubokoj poniznosti, prisiljena izjaviti: Velika mi djelaučini Svesilni (Lk 1,49). Sveci su izrekli čudesne stvari o ovom svetom Božjem gradu; nisu nikada bili rječitiji i zadovoljniji, kako sami priznaju, nego kad su govorili o Mariji. Još kliču da se ne može pogledom dohvatiti visina njezinih zasluga, koje je ona uzdigla sve do božanskoga prijestolja; da se ne može izmjeriti širina njezine ljubavi, koju je ona rasprostranila dalje od zemlje; da se ne može pojmiti veličina njezine moći, koju vrši i nad samim Bogom; i, napokon, da se ne može doseći dno dubine njezine poniznosti i svih njezinih kreposti i zasluga, tom pravom bezdanu. O nedokučive visine! O neizrecive širine! O neizmjerne veličine! O nedosežna bezdana!» (PP 6-7)
Iskustvo majčinstva za Mariju je značilo i jedinstvenu i nenadmašivu blizinu sa Sinom Božjim. Isus je uzeo ljudsku narav od svoje Majke, a Ona je bila i prva njegova odgajateljica. Kao i svaka majka Marija je aktivno sudjelovala u oblikovanju,sazrijevanju i odrastanju ljudske dimenzije svoga i Božjega Sina. « A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima» (Lk 2,52). Gospa je ljubila Isusa svom snagomprečistog majčinskog srca, okruživala ga pažnjom i poštovanjem. Odgajala ga svojim jednostavnim i vedrim životom predanim radu, predanjem i povjerenjem u Boga i iskazivanjem ljubavi prema bližnjemu. Ipak valja naglasiti da sjedinjenje i život s Isusom nisu u Marijinom životu odstranili dramatičnost egzistencije i poteškoće svakodnevice. Osim radostiSveta obitelj je kušala progonstvo, izbjeglištvo, siromaštvo pa i nerazumijevanje. « A oni ne razumješe riječi koju im je rekao» (Lk 2,50). Marija je živeći s Isusom prošlaautentičan put sazrijevanja u vjeri. Na otajstven način sam Isus, ukoliko Sin Božji,koga je Majka odgajala, odgajao je Mariju u vjeri počevši još od djetinjstva kada je kao dvanaestogodišnjak u hramu uvodio Majku u otajstva svog potpunog pripadanja Ocu i predanja djelu spasenja svijeta. Isus je poticao Majku na duhovni rast i razumijevanje njegova otajstva Utjelovljenja, Muke i Uskrsnuća, a Marija je cijelim svojim bićem na to pristajala. Svetac o tim uzajamnim odnosima Majke i Sina piše:
«Bog Sin je sišao u njezino djevičansko krilo, kao novi Adam u svoj zemaljski raj, naslađivati se i otajstveno izvoditi čudesa milosti. Bog, koji je postao čovjekom, smatrao je svojom slobodom svoje utamničenje u Marijinu krilu; svoju je snagu pokazao kad je pustio da ga nosi ova djevojčica. Držao je svojom i Očevom slavom sakriti svoj sjaj u svakome stvoru na ovoj zemlji i otkriti ga samo Mariji. Proslavio je svoju nezavisnost i svoje veličanstvo oviseći o ovoj ljubeznoj Djevici u svom začeću, u svom rođenju, u svom prikazivanju u hramu, u svom skrovitom životu kroztrideset godina, sve do svoje smrti kojoj je htio da i ona prisustvuje, da s njom zajedno prinese jednu te istu žrtvu i da se s njezinom privolom žrtvuje Vječnome Ocu, kao nekoć Izak Abrahamovom privolom Božjoj volji (usp.Pos 22,2). Upravo ona ga je dojila, branila, uzdržavala, odgajala i žrtvovala za nas. O divne li i nečuvene ovisnosti samoga Boga, koju Duh Sveti nije mogao prešutjeti u Evanđelju, da nam tako pokaže njezinu vrijednost i neizmjernu slavu, iako nam je sakrio skoro sva divna djela koja je ova Utjelovljena Mudrost učinila u svom skrovitom životu, Isus Krist je dao više slave Bogu, svome Ocu, podložnošću svojoj Majci kroz trideset godina, nego bi je bio dao da je obratio sav svijet tvoreći najveća čudesa. Oh! Kako puno slavimo Boga kad se, da mu ugodimo, podlažemo Mariji po primjeru Isusa Krista, našega jedinog uzora!» (PP 18).
Zato što je MarijaMajka, odgajateljica i učenica svoga Sina koja je podno križa stajala u trenutku otkupljenja svijeta Ona je i posrednica. Gospa je usko povezana sa Kristom od početka do kraja Njegova života. Kod Utjelovljenja Marija je rekla svoj neka mi bude,posredovala je kod čuda u Kani Galilejskoj gdje je Isus učinio prvo znamenje i tako probudio vjeru u srcu svojih učenika,pa sve do Kalvarije gdje je prisustvovala iaktivno prikazala Ocu otkupiteljsku smrt svoga Sina koji je umirao za spas svijeta. Ipak, valja naglasiti da Marijino posredovanje, ništa ne oduzima, niti dodaje jedinom Posredništvu Krista Otkupitelja svijeta, nego mu je, u skladu s Isusovom voljom, podređeno.
«Ako pomnije pregledamo ostali život Isusa Krista, vidjet ćemo da je On htio početi svoja čudesa po Mariji. On je posvetio svetog Ivana Krstitelja u krilu njegove majke svete Elizabete na Marijinu riječ: netom je Marija progovorila, Ivan se posvetio (usp.Lk 2,51); i to je njegovo prvo i najveće čudo milosti. On je na svadbi u Kani pretvorio vodu u vino na njezinu poniznu molbu (usp.Iv 2,1-12); to je njegovo prvo čudo na prirodi. On je počeo i nastavio svoja čudesa po Mariji, i nastavit će ih tvoriti po Mariji sve do konca vjekova.» (PP 19)
«Bog Sin je udijelio svojoj Majci sve što je stekao svojim životom, svoje neizmjerne zasluge i svoje divne kreposti, te ju je učinio blagajnicom svega što mu je Otac dao u baštinu. Samo po njoj primjenjuje svoje zasluge svojim udovima, resi ih svojim krepostima i dijeli im svoje milosti; to je njegov otajstveni žlijeb i vodovod, kuda on obilno i na blag način provodi vodu svoga milosrđa» (PP 24).
Pred tim velikim otajstvom Božje ljubavi koja se očituje u životu i djelu Isusa Krista i poniznom Marijinom sudjelovanju u Očevu planu spasenja, koji sažima sva Božja dobročinstva po stvaranju darovana i nakon pada u grijeh obećana ljudima, svetac zanosno klikće u jednoj od svojih pjesama. Nasljedujmo ga i mi:
«Budući da nema ništa, o dobri Bože, što bi se moglo dodati tvojoj uzvišenosti, uzviknut ću ponizno: Bogu hvala, Bogu hvala. Za obilje tvoje ljubavi ja nemam dostojne zahvale ali želim dan i noć pjevati:Bogu hvala, Bogu hvala. Veliki Bože, stvorio si me iz ničega, iz tebe crpim svako dobro, ti sam si moja potpora i zato, Bogu hvala, Bogu hvala. Ja sam tvoja slika, o veliki Kralju i čvrstom vjerom vjerujemda si je ti u mene urezao. Bogu hvala, Bogu hvala. Tvoja ljubav, o vječni Oče, poslala je svog besmrtnog Sina da umre za razbojnika. Bogu hvala, Bogu hvala. Isuse, ti si me otkupio i izvukao iz ropstva noseći moj grijeh. Bogu hvala, Bogu hvala. Da me nisi spasio, da me nisi oprao bio bih zauvijek osuđen. Bogu hvala, Bogu hvala. Živio si siromašno, okrutno si umro i to samo zbog mene. Bogu hvala, Bogu hvala. Za mene si, Božanski Duše, oblikovao Isusa Krista po Marijinu pristanku. Bogu hvala, Bogu hvala.Pomazao si me svojom slašću, ukrasio sjajem, obasuo darovima. Bogu hvala, Bogu hvala. Ti sam si učinio da budem kršten i tako s tobom postanem zaručen, te si me još i poučavao. Bogu hvala, Bogu hvala. » (P 27)
Za razmišljanje: Jesam li zahvalan Isusu Kristu Sinu Božjemu zato što je postao čovjekom i Mariji što je pristala biti njegovom Majkom? Da li sam otvoren za put odgajanja i rasta u vjeri? Iskazujem li Mariji počast dostojnu Majke Božje?
Molitva:O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora, Lauretanske litanije i uz to jedan ružarij svakoga dana ili barem jednu krunicu.

Marija, zaručnica Duha Svetoga

Nijedna duhovnost ne može se zrelo živjeti bez oživljavajućeg djelovanja Duha Svetoga. Montfort je duboko svjestan da Duh Sveti svojom milošću budi našu vjeru i proizvodi novi život, koji se sastoji u spoznaji Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista (usp. Iv 17,3). Duh Sveti, jedna od osoba Presvetog Trojstva, istobitan sa Ocem i Sinom, je s njima na djelu od početka do svršetka plana spasenja. Kada Bog šalje Sina, uvijek šalje i Duha Svetoga, njihovo je poslanje združeno i nerazdvojivo. Svojom smrću u uskrsnućem Isus je postao Gospodinom, te od svoje punine, On kao Spasitelj izlijeva Duha Svetoga na svoju Crkvu, koju Duh izgrađuje, oživljava i posvećuje. Tako i sv. Ljudevit kada govori o Duhu Svetome redovito ga spominje u odnosu sa druge dvije Božanske osobe, Ocem i Sinom te Marijom u kontekstu ostvarenja Božjeg plana spasenja u povijesti: utjelovljenje, otkupljenje, posvećenje. Svetac tvrdi:
«Kako su se tri božanske osobe Presvetoga Trojstva vladale kod Utjelovljenja i prvoga dolaska Isusa Krista, tako se vladaju uvijek, na nevidljiv način, u svetoj Crkvi, i tako će se vladati sve do konca vjekova, kod zadnjeg dolaska Isusa Krista (PP 22)... Izjavljujem sa svecima : božanska je Marija zemaljski raj novoga Adama, gdje se on utjelovio po Duhu Svetom, da tu učini nečuvena čudesa. (PP 6) ... Marija je proizvela s Duhom Svetim najveće djelo što ga je ikada bilo ili će ga biti: Boga-Čovjeka; i ona će, dosljedno, proizvesti najveće stvari i u zadnja vremena» (PP 35).
Marija je s Presvetim Trojstvom aktivno surađivala i sudjelovala u otajstvu Utjelovljenja. Duh Sveti je oblikovao i pripravio Djevicu iz Nazareta za to jedinstveno poslanje, tako da je njeno djevičansko krilo postalo «zemaljski raj» Boga, koji je postao čovjekom. Duh Sveti je izvor iz kojeg proizlazi punina milosti i preobilje darova koje je Marija primila. Sa svoje strane Ona je vjerno surađivala i odgovarala do te mjere da jepostala trajno i stalno boravište Duha Svetoga. Montfort uči:
«Marija je vjerna Zaručnica Duha Svetoga i zapečaćeni studenac (usp. Pj 4,12) kamo može ući samo On. Marija je svetište i počivalište Presvetoga Trojstvu gdje se Bog nalazi na divniji i božanstveniji način nego na ijednom mjestu svemira, ne izuzevši njegovo boravište nad kerubinima i serafinima; niti je dopušteno ikomu stvoru, ne znam koliko on bio čist, unići tamo bez velike povlastice».(PP 5)
Marijina majčinska uloga u oblikovanju i posvećenju Crkve sukladno Božjem planu, traje do konca svijeta. «I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih» (GS 62). Polazeći od utjelovljenja, Marijine prisutnosti pod križem Isusovim i u molitvi na dan Pedesetnice, sv. Ljudevitpromatra ulogu Marije i Duha Svetoga na djelu u Crkvi. Taj povlašteni i jedinstveni odnos između Marije i Duha Svetoga proizlazi iz suradnjena planu spasenja i posebnog osobnog sjedinjenja. Marija živi u ljubavi usko sjedinjena s Duhom Svetim i od njega preobražena. Radi se jednom nerazrješivom i plodnom savezu, gdje Duh Sveti po Marijidjeluje i daruje svoje darove i milosti.O tom velikom otajstvu svetac piše:
«Duše Sveti, spomeni se da proizvedeš i uobličiš sinove Božje sa svojom božanskom i vjernom Zaručnicom Marijom. Ti si s njome i u njoj uobličio glavu izabranih; ti moraš s njome i u njoj uobličiti i udove. Od tebe ne proizlazi nijedna božanska osoba u Bogu, ali zato ti sam uoblikuješ sve božanske osobe izvan Boga, i svi sveti koji su bili i koji će biti do kraja svijeta bit će djelo tvoje ljubavi koja se sjedinjuje s Marijom» (GM 15).
«Bog Duh Sveti je udijelio Mariji, svojoj vjernoj Zaručnici, svoje neizrecive darove i nju je odabrao za djeliteljicu svega što ima. Zato ona dijeli sve njegove darove i milosti komu hoće, koliko hoće i kada hoće, i nijedan se nebeski dar ne daje ljudima ako ne prođe preko njezinih djevičanskih ruku.To je volja Boga koji je htio da sve imamo po Mariji; jer je tako trebalo da Svevišnji obogati, uzvisi i proslavi onu koja se osiromašila, ponizivala i skrivala svojom dubokom poniznošću do dna ništavila za svoga života. Eto, to su osjećaji Crkve i svetih Otaca» (PP 25).
U duhovnosti sv. Ljudevita Marija, dakle, nije samo uzor suradnje s Duhom Svetim. Ona je Majka vjernika kojoj se treba predati i posvetiti, kako bi i u njemu Duh Sveti učinio svoja velika djela. Posveta je najbolji način da otajstveni savez između Duha Svetoga i Marije donese plodove i u našem životu, jer: «Ako ovu pobožnost vjerno obavljamo, ona proizvodi u duši bezbroj učinaka. Ali glavni dar koji duše uživaju jest uspostava Marijina života u duši ovdje na zemlji, tako da ne živi više duša nego Marija u njoj: ili duša Marijina postaje njezina duša, da tako kažemo. Dakle, kada je po neizrecivoj ali istinskoj milosti Marija kraljica u jednoj duši, kakve li sve divote u njoj ne izvodi! Budući da je umjetnica velikih čudesnih djela, posebno u nutrinji, ona tu radi potajno, čak i bez znanja te duše, koja bi pokvarila ljepotu njezinih djela kada bi to saznala» (MT 55)
Dakle u svakodnevnom nastojanju življenja posvete u Duhu Svetome i po Marijinom majčinskom djelovanju, imajući Nju stalo pred očima kao uzor, postepeno dolazi do preobraženja nutarnje stvarnosti naše duše i do oblikovanja Marijina lika u nama. Tako ovaj način življenja duhovnosti prihvaća i usvaja evanđeoski stav duhovnih siromaha i malenih kojima pripada kraljevstvo Božje. Stav koji je Marija jedinstveno, neponovljivo i nenadmašivo živjela te može one koji joj se posvete slobodno voditi tim putem čineći ih dionicima svojih kreposti. Tako se u duši stvara potrebno raspoloženje i stanje koje ne stavlja prepreke životvornom djelovanju Duha Svetoga. Sv. Ljudevit, koji je i sam to kušao u životu tako, divno svjedoči:
«Bog Duh Sveti hoće u njoj i po njoj oblikovati sebi odabranike, pa joj kaže: U mojim odabranicima puštaj korijenje.(Si 24,13) Puštaj, miljenice moja i Zaručnice moja, korijenje svih svojih kreposti u moje odabranike, da se množe sve to više. Toliko sam se u tebi nasladio kada si, živeći na zemlji, vršila najuzvišenije kreposti da te još i sada želim naći na zemlji, a da ne moraš ostaviti nebo. Stoga se obnavljaj u mojim odabranicima, da u njima s uživanjem gledam korijenje tvoje nepobjedive vjere, tvoje duboke poniznosti, tvoga općeg mrtvljenja, tvoje uzvišene molitve, tvoje žarke ljubavi, tvoga stalnog ufanja i svih tvojih kreposti. Ti si moja Zaručnica uvijek jednako vjerna, jednako čista i jednako plodna, kao što si nekoć bila. Neka mi tvoja vjera daruje vjernike, tvoja čistoća neka mi daje djevice, tvoja plodnost neka mi daje izabranike koji su moji hramovi. Kad se Marija ukorijeni u kojoj duši, ona tu proizvodi čudesa milosti, kako to može samo ona, jer samo je ona plodna Djevica, koja niti je kada imala niti će ikada imati sebi slične u čistoći i plodnosti. Marija je proizvela s Duhom Svetim najveće djelo što ga je ikada bilo ili će ga biti: Boga-Čovjeka; i ona će, dosljedno, proizvesti najveće stvari i u zadnja vremena. Njoj je pridržana tvorba i odgoj velikih svetaca, koji će se pojaviti pri koncu svijeta, jer samo ova izvanredna i čudesna Djevica može u zajedništvu s Duhom Svetim proizvesti osobite i izvanredne stvari. Kada Duh Sveti, njezin Zaručnik, nađe Mariju u kojoj duši, on tamo leti i ulazi u svoj svojoj punini, te se toj duši daje to obilatije što više mjesta ona dade njegovoj Zaručnici. Jedan od najglavnijih razloga zašto Duh Sveti ne čini sada golema čudesa u dušama jest taj, što u njima ne nalazi dovoljno sjedinjenja sa svojom vjernom i nerazdruživom Zaručnicom. Kažem: nerazdruživom Zaručnicom, jer Duh Sveti, ta bitna ljubav Oca i Sina, otkada je zaručio Mariju da proizvede Isusa Krista, Glavu odabranika, i njega u odabranicima, otada se nije više rastavio od nje, jer mu je ona uvijek ostala vjerna i plodna «( PP 34-36)
Kao što se vidi iz tekstova sv. Ljudevita, uzajamno djelovanje Duha Svetoga i Marije se usklađuje u životu vjernika bez miješanja uloga. Duh Sveti je treća Božanska osoba, Gospodin i Životvorac a Marija samo ponizna službenica Gospodnja. Marijina djelatna djevičanska prisutnost ni na koji način ništa bitno ne oduzima niti dodaje prvenstvu djelovanja Duha Svetoga u življenju vjere, Ona samo ponizno i djelatno s Bogom surađuje.A svetac jeto divno djelovanje Duha Svetoga napoetski i duhovni način ovako izrazio:
«Dođi Duše Sveti, Oče svjetla, dođi Bože ljubavi, oblikuj moju molitvu, pokaži mi istinu, daj da u moju dušu siđe žar tvog plamena, neka prožme moju dušu i ispuni je Bogom. Dođi Duše Sveti koji podižeš mučenike, ispovjedaoce, apostole, proroke, velike heroje i velika srca. Moj Spasitelj je slijediotvoje vodstvo, da bi ga nasljedovao vodi i mene kao njega. Duše Sveti, ti koji činiš čudanemoćnim smrtnicima, nadahnjuješproroštva neukim siromasima snagom svoje milosti ojačaj moju slabost; govoreći dubinama moga srca istopi led koji je u mojoj duši. Udalji me od pomodarstva, puta kojim mnogi hode, od tog komotnog privida punog bezumnosti i nepravde. Pokaži mi put gotovo svima nepoznat koji bez privida sigurno vodi ravno u Nebo, k tebi. Duše Sveti, milošću otvori moje uši da čuju riječi vjere, da bi opsluživao divote tvog božanskog zakona, da bi samo Boga slušao preko svakog propovjednika, i vičući odbacio lažni svijet. Govori, tvoje riječi tražim dan i noć; govori sruši idole koji se bore protiv tvoje ljubavi, govori da bi pjevao pobjedu protiv svih mojih neprijatelja, govori da bih posjedovao slavu i njoj se podložio. Govori Duše Sveti, učini da u mom srcu provrije izvor žive, čiste i spasonosne vode koja će spasiti najveće grešnike, ozdraviti neizlječive, na kojemu će otvoriti oči i zadobiti oproštenje najveći grješnici i poletjeti k nebesima. Više od Magdalene, od Lazara u grobu, od Samaritanke tražim tu vodu, želim je piti, znam da je dragocjeni dar, i što je dar veći Ti ćeš biti više proslavljen. Podupri moju nemoć, živuća sam trstika, zaustavi moju nepostojanost. Mijenjam se više od vjetra, rasprši moje neznanje; slijepac sam od rođenja smiri moje strasti u protivnom ću propasti. Bez tebe moja duša je pustinja, prazni se od svakog dobra. Bez tebe trčim putem propasti i za sitnicu padnem, ne mogu ni misliti, ni reći, ni činiti bilo kakvo dobro za Boga osim ako mi ti u svemu pomogneš. Udijeli mi tvoju mudrost, slast istine, ljubav koja potiče a ne sili volju, tu plodnu milost, očaravajuću privlačnost, sveti i duboki mir i svemoguću pomoć. Ako želiš da plačem, da mi je srce potrešeno, tad mi daj mržnju na moje grijehe; daj da te dobro upoznam i uzljubit ću te. Obrati me veliki učitelju i bit ću obraćen. Ti se ne želiš protiviti mojoj zloj volji i zbog toga se trebam bojati moje vlastite slobode. Privlačnostima i pozivima tvoje milosti prečesto sam se opirao, predajem se svom vlašću uzmi mjesta u meni. Veliki Bože, budi učitelj mom srcu kako bih ljubio, mom duhu kako bi spoznao, mom jeziku kako bih poticao, mojim sjetilima i moćima kako bih dobro činio i trpio i u svemu ti služio. Učini od mog srca hram, od mog jezika instrument da svima govorim rječito i primjerom. Po Isusu i Mariji, u meni moćno vladaj da bi vječno slavio samo Boga. Djevice sveta i vjerna, zaručnice Duha Svetoga, promijeni moje buntovno srce u ponizno i raskajano. Daj mi poslušno srce vjerno glasu Duha da bi živio sveto Evanđelje, njegove savjete i zapovijedi» (P 141).
Za razmišljanje: Imam li svijest o prisutnostiDuhaSvetoga namom putu rasta u vjeri? Je li moje iskustvo Duha Svetoga popraćeno i spoznajom o važnosti Marijine prisutnosti u njemu? Molim li se Duhu Svetome i zazivam njegovu vjernu Zaručnicu? Razmišljam li o tome kako je Marija odgovarala na poticaje Duha Svetoga?
Molitva:O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora, Lauretanske litanije i uz to jedan ružarij svakoga dana ili barem jednu krunicu.

Marija i Crkva

Upoznati Mariju znači spoznati i ulogu koju Ona ima u životu Crkve. Živjeti posvetu podrazumijeva svjesno i slobodno sudjelovanje u duhovnoj stvarnostikoju Gospa zauzima u zajednici vjernika. Govoreći o poslanju koje Marija ima u Božjem narodu, Montfort s pravom razabire da je Ona suradnica Božja, znak prave vjere, uzor i pralik Crkve. Ipak, Majka Crkve je naslov koji najbolje izražava poslanje Djevice iz Nazareta uzajednici vjernika. Marija je Majka Crkve jer je kao Majka Boga i Spasitelja s ljubavlju sudjelovala u rađanju udova otajstvenog Tijela Kristova,kojemu je glava sam Isus Krist. Skupa sa svetačkom tradicijom oslanjajući se na biblijsku sliku Crkve (usp.Ef4,7-16),sv. Ljudevit tu duhovnu stvarnost slikovito i upečatljivo ovako izražava:
«Bog Sin hoće da sebe oblikuje i, na neki način, neprestano utjelovljuje u svojim udovima po svojoj dragoj Majci, te joj veli: Uđi u baštinu Izraelu (Si 24,8). Kao da joj time kaže: Bog, moj Otac, dao mi je u baštinu sve narode zemlje, sve ljude, dobre i zle, predodređenike i odbačenike. Jedne ću voditi zlatnom palicom, a druge gvozdenom. Jednima ću biti otac i odvjetnik, drugima pravedan osvetnik, a svima sudac. Ali ti, moja mila Majko, ti ćeš imati za svoje nasljedstvo i posjed samo predodređenike, kojih je praslika Izrael; kao dobra majka ti ćeš ih roditi, hraniti, odgojiti; a kao njihova vladarica ti ćeš ih voditi, njima upravljati i braniti ih. Čovjek i čovjek rođen je u njoj (Ps 86,5), kaže Duh Sveti. Neki Oci tumače te riječi tako da je prvi čovjek, koji se je rodio od Marije, Čovjek-Bog, Isus Krist; a drugi da je samo čovjek, posinak Božji i Marijin. Ako se je Isus Krist, Glava ljudi, rodio od Marije, tada se i predodređenici, koji su udovi ove Glave, nužno moraju roditi od nje.Nikad jedna te ista majka ne daje na svijet glavu bez udova, niti udove bez glave, jer bi to bila nakaza u prirodi; jednako u redu milosti, Glavu i udove rađa jedna te ista majka. Ako bi se koji od mističnoga tijela Kristova, koji predodređenik, rodio od druge majke, a ne od Marije, koja je rodila Glavu, to on u stvari ne bi bio predodređenik niti od Isusa Krista, nego nakaza u redu milosti» (PP 31-32).
Marijin majčinski odnos prema Crkvi ne može se odvojiti od njenoga sjedinjenja sa Isusom, nego upravo iz njega proistječe. To sjedinjenje Marije sa Sinom u djelu spasenja, po kome je Marija postala Majkom Crkve, očituje se od trenutkadjevičanskog začeća, a vidljivo je posebno u času njegove muke i smrti na Križu. Gospa je rasla u vjeri, brižno čuvajući svoje sjedinjenje sa Isusom sve do Križa. Marijaje po Božjem planu stajala podno Križa i skupa saSinom puno trpjela, a u svome Prečistom majčinskom Srcu pridruživala se njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje svoga Sina za spas svijeta. Sam Isus dok je na križu umirao učeniku kojega je osobito ljubio dao je Mariju za Majku: Ženo evo ti Sina! Zatim reče učeniku: Evo ti Majke. I od toga časa učenik je uze u svoju kuću (Iv 19, 26-27). O tom otajstvu Isusove žrtve i Marijina materinstva svetac piše:
«Bog Sin je htio da i Ona prisustvuje njegovoj smrti, da s njom zajedno prinese jednu te istu žrtvu i da se s njezinom privolom žrtvuje Vječnome Ocu, kao nekoć Izak Abrahamovom privolom Božjoj volji (usp.Pos 22,2). Upravo ona ga je dojila, branila, uzdržavala, odgajala i žrtvovala za nas» (PP 18).«Njihova srca, čvrsto povezana unutarnjim vezama prikazuju se zajedno kao dvije žrtve da bi zaustavili kaznu što je zaslužuju naši grijesi»(P 87,6). «Promatrajmo ožalošćenu Mariju podno Spasiteljeva križa. Pogledajmo njenu svetu dušu probodenu oštricom žive boli. Ona cvili i uzdiše, u ljubavitrpi veliku patnju skrivenu našim očima. Umirući Isus je njena muka, ljubav njeno najveće mučeništvo. Marijino Srce je velika žrtva. O Bože kako je velika njezina patnja. Videći na sramnom drvu križa predmet svih svojih želja Ona trpi u duši više od svih dosadašnjih mučenika. Marija osjeća iste udarce kao i njen predragi umirući Sin. Njeno Srce je jedinstven odjek njegovih vapaja i istinski odraz njegove patnje. Suze teku obilno, Ona drhti, gubi svijest. Tijelo je klonulo, ali ga njena velika ljubav krijepi. Grješnici, mi našim grijesima činimo od Marije i Isusa dvije nevine žrtve. Ah! Ne griješimo nikada više. O naša božanska Učiteljice, suosjećamo s tobom. Svojim srcem, punim nježnosti, moli svog predragog Sina za nas. Probodi naše srce strijelom ljubavi svoga Srca kako bi u njemu načinila ranu, te tako i mi uzeli udjela u tvojoj boli. Učini nas dionicima tvojih patnji, o Majko ljubavi, kako bismo okajali svoje grijehe i dali zadovoljštinu» (P 74).
Sv. Ljudevit još na jedan slikovit način koji je prisutan u otačkojtradiciji prvih vremena Crkve govori o Marijinom sudjelovanju u rađanju na nadnaravni život vjernika. Uspoređujući u antitezi Mariju i Evu svetac naglašava razliku između Eve, prve žene, koja je pala u grijeh, neposluh i pobunu protiv Boga, te je tako s Adamom bila uzrokomgrijeha za sve ljude, i Marije, koja je svojom vjernom, poslušnom i djevičanskom ljubavlju uzrokom Božjeg blagoslova za svu svoju djecu.
«Što je Lucifer izgubio ohološću, to je Marija dobila poniznošću. Što je Eva upropastila i izgubila neposluhom, to je Marija spasila posluhom Eva, slušajući zmiju, upropastila je sa sobom svu svoju djecu i podvrgla ih pod zmijinu vlast, a Marija, pokazavši se savršeno vjerna Bogu, spasila je sa sobom svu svoju djecu i sluge i posvetila ih Božjem Veličanstvu» (PP 53)
Marija, dakle, svojim majčinskim utjecajem djeluje na pojedince u njihovoj neponovljivoj osobnoj povijesti. Svatko od nas zauzima posebno mjesto u njenom Srcu i predmet je njezine majčinske skrbi, tako da osim Oca nebeskoga, koji nas u ljubavi zove po imenu, imamo i Majku koja nas u Crkvi, zajednici Kristovih vjernika, po imenu poznaje. Marijina majčinska uloga u odnosu na Kristove vjernike postaje posredništvom koje neprekidno traje.Crkva uči: «I to Marijino materinstvo neprekidno traje, od časa pristanka koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebivo držala pod križem, sve do trajnog proslavljenjasvih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnuulogu, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnog spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista jedinog Posrednika.... Tu podređenu uloguMarije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljava i preporuča srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem» (LG 62). Marija je i čista slika, pralik i uzor Crkve.Njen Sin Isus Krist, Sin Božjije Spasitelj svijeta, a Gospa savršeni uzor spašenog ljudskog bića. U Mariji se sažimlju Božji darovi, prisutnost Duha Svetoga, nutarnja ljepota svetosti, djevičanska vjera, majčinska ljubav, zaručnički savez, nebeska slava i sudjelovanje u spasenjskom Kristovom poslanju. U Mariji se otajstvo Crkve zrcaliu čistom svjetlu. Ona je član Crkve, ali i Majka neusporedivo najbliža Kristu i vjernicima. O Mariji, uzoru Crkve, Montfort piše:
«Treba sve raditi s Marijom, to jest trebamo u svim našim djelima gledati na Mariju kao na savršeni uzor svake kreposti i svetosti, što ga je Duh Sveti naumice proizveo u netaknutom stvoru, da se ugledamo na nj prema svojim slabim silama. Valja nam, dakle, pri svakom činu promatrati kako ga je vršila Marija, ili kako bi ga učinila, da je na našemu mjestu. S tom svrhom trebamo proučavati i promišljati velike kreposti što ih je ona vršila tokom svoga života, a osobito: 1. Njezinu živu vjeru, kojom je povjerovala bez kolebanja anđeoskoj riječi; ona je vjerovala vjerno i postojano sve do podno križa na Kalvariji; 2. Njezinu duboku poniznost, iza koje se je skrivala, šutjela, u svemu se podlagala i odabirala najzadnje mjesto; 3. Njezinu potpunu božansku čistoću, kojoj nikada pod nebom nije bilo ravne niti će ikada biti, i uopće sve ostale njezine kreposti. Spomenimo se, drugi put to kažem, da je Marija velika i jedina Božja uzor-forma, vrijedna da proizvede žive slike Božje, s malim troškom i u malo vremena; pa koja duša ovu formu nađe i u njoj se izgubi, ona se sasvim brzo promijeni u Isusa Krista, kojega ova forma prirodno prikazuje» (PP 260).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan da je Marija Majka Crkve, te sudjeluje u rađanju vjernika na novi život u Kristu? Da li je to i moje osobno iskustvo? Ljubim li i častim Mariju kao moju Majku?
Preporučam li Crkvu Marijinom majčinskom zagovoru i zaštiti? Molitva:O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora, Lauretanske litanije i uz to jedan ružarij svakoga dana ili barem jednu krunicu.

Marija u duhovnom životu vjernika

Marija je, uz Duha Svetoga, Euharistiju, Crkvu i Riječ, jedan od velikih darova koje je Isus ostavio zajednici svojih vjernika. Otkupitelj s Križa, u najsvečanijem trenutku svog života pobjede nad protivnikom i pomirenja ljudi s Ocem, izgovara sedam riječi koje su oporuka i testament njegove ljubavi. Jedna od njih se odnosi na njegovu Majku (usp. Iv. 19, 26-27). Isus je htio, ne bez razloga, zacrtati duhovni put svojih učenika tako da, prije ili poslije, na njemu susretnu Mariju i uzmu je za svoju Majku. Takoda je Gospa Isusov dar učeniku kojega treba prihvatiti uduhovnom životu. Sv. Ljudevit sam je svim srcem prigrlio taj Isusov dar a to preporuča i svima: «Više volim umrijeti nego živjeti a da ne budem sav Marijin. Ja sam je tisuću i tisuću puta uzeo za sve dobro moje sa sv. Ivanom Evanđelistom, podno križa, i isto toliko puta predao se njoj» (MT 66) ... «Oh, sretna li onoga koji je sve predao Mariji, i koji se Mariji u svemu i sasvim povjeri i u njoj se izgubi! On je sav Marijin, a Marija je sva njegova. On može slobodno rećis ljubljenim učenikom: Uzeh je k sebi (Iv 19,27),to jest: primih je za sve svoje dobro» (PP 179)
Nije moguće ostvariti istinski odnos sa nekom osobom koju poznajemo samo po čuvenju. Vjera je prvenstveno naše pristajanje uz osobu Isusa Krista. Slično je i sa pobožnošću prema Presvetoj Djevici Mariji. Ona se izražava i živi prije svega u osobnom odnosu prema Gospi. Tvrditi da je Marija nama blizu, da se brine za nas nije samo slikoviti način izražavanja, nego stvarnost. Gospa neprekidno djeluje u životu Crkve i svakoga vjernika ponaosob. Teološki temelj te istine je jedinstveno sjedinjenje Isusa i Marije u životu i slavi.Kao Isus, koji je uskrsnuo i živi novu dimenziju u Bogu nevezanu na vrijeme i prostor, može biti prisutan i djelatan u svakoj epohi, tako i Marija, jer je uznesena dušom i tijelom naNebo već sada potpuno sudjeluje u slavi Uskrsnuća svoga Sina gdje je uzvišena kao kraljica svemira da bude što sličnija svome Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću. U dva navrata papa Pio XII. je ovako izrazio značenje pojma Marija Kraljica: “Radi se o sudjelovanju u utjecaju, po kojem njen Sin i naš Otkupitelj, s pravom se kaže, kraljuje nad razumom i voljom ljudi”(11.10.1954). “Marijino kraljevanje je izvanzemaljsko, ali u isto vrijeme proniče do srži ljudskih srdaca i dodiruje ih u dubinu njihova bića, tamo gdje su duhovna i besmrtna”( 1.11.1954).Marija je kraljica neba i zemlje; budući da je Službenica Gospodnja koja je sudjelovala u Otajstvu Isusa Krista, od Boga je primila vlast. Ona je još više kraljica srdaca, jer je kraljevstvo Isusa Krista u nutrini. Vjernici duhom osjećaju da trebaju i Mariju ako hoće doći do Boga; još više ako hoće napredovati putem savršenstva. Sv. Ljudevit tvrdi:
«Što kažem o Kristu apsolutno, to govorim o Presvetoj Djevici relativno, jer je nju Isus Krist izabrao za nerazdruživu drugaricu svoga života, svoje smrti, svoje slave i svoje moći na nebu i na zemlji, te joj je dao svojom milošću sva prava i povlastice svoga Veličanstva što ih on ima po svojoj naravi: Sve što Bogu ide po naravi, to Mariju ide po milosti, vele sveci; tako da njih dvoje, po njihovim riječima, imaju iste podložnike, sluge i robove, budući da imaju istu volju i istu moć» (PP74) «Marija je primila od Boga veliku vlast u dušama odabranika. Zaista, ona se ne bi mogla nastaniti u njima kako joj je to Bog Otac naredio, niti ih oblikovati, othraniti ni roditi za vječni život kao njihova majka; niti ih imati za svoju baštinu i svoj dio, niti ih oblikovati u Isusu Kristu ni Krista u njima, niti pustiti u njihovo srce korijenje svojih kreposti, niti biti nerazdruživa družica Duha Svetoga u svim njegovim djelima milosti; ne bi, kažem, ona mogla ništa od toga učiniti, kad ne bi imala vlast i gospodstvo u njihovim dušama po osobitoj povlastici Svevišnjega koji, davši joj vlast nad svojim jedinim i naravnim Sinom, dao joj je također vlast i nad svojom posinovljenom djecom, i to ne samo s obzirom na tijelo nego i s obzirom na dušu. Marija je Kraljica neba i zemlje po milosti, kao što je Isus Kralj po naravi i po pravu pobjednika. No, kao što je kraljevstvo Isusa Krista osobito u srcima, to jest u unutarnjosti čovjekovoj, prema onoj riječi: Kraljevstvo je Božje u vama (Lk 17,21), isto je tako kraljevstvo Presvete Djevice poglavito u čovjekovoj unutarnjosti, to jest u ljudskoj duši, i upravo u dušama Marija sa svojim Sinom prima veću slavu negoli u svim vidljivim stvorenjima. Zato je sa svecima možemo nazvati Kraljicom srdaca». (PP 37-38)
Kada vjernik postane svjestan Marijine majčinske i djelatne prisutnosti u svom životu, redovito počinje dublje shvaćati otajstvo vjere kao dijalog i potrebu iskrenog odnosa prema svome Spasitelju i svojoj Majci, što podrazumijeva i velikodušnost u ulaganju napora na putu obraćenja. Autentična prisutnost podrazumijeva duhovnu stvarnost sve većeg uzajamnogupoznavanja iprihvaćanja te postaje savez koji budi radost u duši i donosi potporu. Osobapostaje svjesnijia putova i načina kojima Bog dijeli svoje milosti i Gospine ulogeu Božjem naumu spasenja. Sv. Ljudevit nas uvjerava:
«Bog Otac učinio je slijev od svih voda i nazvao ga more; on je učinio slijev od svih milosti, koji je prozvao Marija. Ovaj veliki Bog ima prebogatu riznicu ili skladište gdje je zatvorio sve što ima lijepo, sjajno, rijetko i dragocjeno, sve do svoga vlastitoga Sina. Ta neizmjerna riznica jest Marija, koju sveci nazivaju “riznicom Gospodnjom”; njezinim se obiljem ljudi bogate. Bog Sin je udijelio svojoj Majci sve što je stekao svojim životom, svoje neizmjerne zasluge i svoje divne kreposti, te ju je učinio blagajnicom svega što mu je Otac dao u baštinu. Samo po njoj primjenjuje svoje zasluge svojim udovima, resi ih svojim krepostima i dijeli im svoje milosti; to je njegov otajstveni žlijeb i vodovod, kuda on obilno i na blag način provodi vodu svoga milosrđa» (PP 23-24) «Uz to, budući da je Isus plod Marijin sada kao i uvijek, kako to o njemu ponavljaju nebo i zemlja tisuću i tisuću puta svaki dan: I blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus, to je sigurno da je Isus Krist zbilja plod i djelo Marijino, kako za svakoga čovjeka koji ga posjeduje, tako i za sve ljude uopće. Zato, ako je koji vjernik oblikovao Isusa u svome srcu, on može slobodno reći: “Velika hvala Mariji! Onaj koga ja posjedujem, njezino je djelo i njezin plod; ja ga bez nje ne bih imao”. Mariji se mogu primijeniti, s većim pravom negoli ih sveti Pavao primjenjuje sebi, ove riječi: Djeco moja, koju ponovno s bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama (Gal 4,19). Ja rađam - veli Marija - svaki dan djecu Božju, sve dok se Isus, moj Sin, ne oblikuje u njima u puninu svoje dobi. Sveti je Augustin nadvisio sama sebe i sve što ja rekoh, kad je kazao da su svi predodređenici, kako bi mogli odgovarati slici Sina Božjega, dok su na svijetu, skriveni u krilu Presvete Djevice gdje ih ova dobra Majka čuva, hrani, uzdržava i odgaja, dok ih poslije njihove smrti ne porodi za slavu, a tada i jest pravi njihov rođendan, kako Crkva naziva smrt pravednika. Otajstva milosti, nepoznata odbačenicima, a malo poznata predodređenicima». (PP 33)
Kada vjernikpo posveti i predanju dadne Mariji prostora u svom životu, njenaprisutnost počinje prožimati cjelovitost duhovnog iskustva i ukorjenjuje se u dubini duše. Osoba postane svjesna djelatnosti i ljepotemarijanske dimenzije duhovnog života. Posveta omogućuje i olakšava ovu nutarnju slobodukoja sve više ustupa prostora Gospinom djelovanju, te duša ubire plodove milosti. Skupa sa Montfortom postaje se svjestan važnosti i učinkovitosti Marije tog velikogIsusova dara na putu vjere.
«Ako je pobožnost prema Presvetoj Djevici potrebna svim ljudima jednostavno zato da se spase, to je još mnogo potrebnija onima koji su pozvani na posebnu savršenost; i ne vjerujem da neka osoba može postići unutarnje sjedinjenje s našim Spasiteljem i savršenu vjernost Duhu Svetomu bez najužeg jedinstva s Presvetom Djevicom i bez velike ovisnosti o njezinoj pomoći. Samo je Marija našla milost kod Boga (usp.Lk 1,38) bez pomoći ikojeg pukog stvora.Svi koji su poslije nje našli milost kod Boga našli su je samo po njoj, pa i svi koji se unaprijed rode, jedino će po njoj naći milost. Ona je već bila puna milosti kada ju je pozdravio arkanđeo Gabrijel (usp.Lk 1,28) a Duh Sveti je opet preobilno napuni milošću kada je pokri svojom neizrecivom sjenom. Ona je tu dvostruku puninu toliko umnožavala iz dana u dan, iz časa u čas da je dostigla neizmjeran i nedokučiv stupanj milosti. Stoga ju je Svevišnji učinio jedinom blagajnicom svoga blaga i jedinom djeliteljicom svojih milosti, da ona oplemeni, uzgoji i obogati koga ona hoće, da ga dovede na uski nebeski put, da ga uvede kroz tijesna vrata života, da ga provede kroz sve zapreke i dade mu prijestolje, žezlo i kraljevsku krunu. Isus je posvuda i uvijek plod i Sin Marijin, a Marija je uvijek i posvuda pravo stablo koje donosi taj plod života i prava majka koja ga rađa. Samo je Mariji Bog predao ključeve od pivnice božanske ljubavi i dao moć stupati najuzvišenijim i najotajstvenijim putovima savršenosti, i na njih dovoditi i druge. Jedino Marija pripušta ulazak u zemaljski raj bijednoj djeci nevjerne Eve, da se tamo s Bogom ugodno šeću, da se tamo sakriju od svojih neprijatelja; da se tamo izvrsno hrane plodom sa stabla života, ne bojeći se više smrti od stabla spoznanja dobra i zla, i da tu dugim gutljajima piju nebesku vodu s ovoga lijepoga vrela koje tu obilno ključa; ili radije, budući da je ona sama ovaj zemaljski raj, ova djevičanska i blagoslovljena zemlja, odakle su bili istjerani gjrešni Adam i Eva, sama daje pristup onima koje hoće učiniti svetima». (PP 43-45)
Za razmišljanje: Prihvaćam li Mariju kao Isusov dar? Jesam li svjestan Gospina djelovanja u mome duhovnom životu? Vjerujem lida je Marija Kraljica, a Krist kralj svemira, i očekujem li u povjerenju i suradnji od njih da ravnaju mojim životom? Prikazujem li svoje životne putove Majci Božjoj?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora, Lauretanske litanije i uz to jedan ružarij svakoga dana ili barem jednu krunicu.

Sinovski odnos povjerenja i predanja Mariji

Kakav stav i koji odnos imati prema Mariji na putu rasta u vjeri? Za mnoge vjernike to ostaje nerješiva enigma. Zadovoljavajući odgovor na to pitanje možemo dobitisamo ako skupa sa svetačkom tradicijom, učiteljstvom Crkve i sv. Ljudevitom polazimo do svetopisamskog Božjeg plana spasenja i jedinstvenog mjesta koje Marija, kao Majka Božja, u njemu zauzima. Vjernik treba prihvatiti Mariju kao Isusov dar, ljubitije kao svoju Majku i biti s njom u osobnom odnosu u molitvi. Upravo tu negdje kod mnogih nastaju problemi. Nedovoljno poniranje u molitvi, nepotpunoshvaćanje Božjegplana spasenja i necjelovito razumijevanje svih istina vjere, neke osobe može dovesti do nezainteresiranosti, ilido toga da otajstvo vjere ne doživljavaju kao osobni odnos s Bogom u ljubavi, nego kao nauk ili znanost nevezano uz njihov stav prema Bogu, Isusu, Mariji. Montfort polemizira s onima koja imaju samo spekulativnu, suhu, neplodnu i hladnu spoznaju Isusa Krista i Marije, te obeshrabruju i udaljavaju druge od nježne pobožnosti i sinovske ljubavi prema Mariji. Očito da takvima nedostaje jedan životni, egzistencijalni i iskustveni pristup ljubavi prema Gospi, odnos osobe prema osobi. Sv. Ljudevit, iako i sam u Raspravi (br.99-114) razlučuje između pravih i krivih pobožnosti prema Mariji potiče vjernike da uzljube svoju Majku. Svetac želi dai mi zaživimo onaj odnos prema Majci Božjoj koji je imao sam Isus Krist.
«Sad se časkom obraćam tebi, mili moj Isuse, da se ljubazno potužim tvome božanskom Veličanstvu što većina kršćana, pa i najmudrijih, ne poznaju nužne veze koja postoji između tebe i tvoje svete Majke. Ti si, Gospodine, uvijek s Marijom, a Marija uvijek s tobom; niti ona može biti bez tebe; inače bi prestala biti ono što jest; ona je tako milošću preobražena u te da ne živi više ona, da nije više ona. Ti sam, moj Isuse, živiš i kraljuješ u njoj, savršenije nego u svim anđelima i blaženima. Ah, kad bi ljudi znali slavu i ljubav koju primaš u ovom divnom stvoru, sasvim bi drukčije mislili o tebi i o Mariji. Ona je tako usko s tobom sjedinjena, da bi se lakše moglo rastaviti svjetlo od sunca, vrućina od vatre; reći ću i više: lakše bi se mogli rastaviti od tebe svi anđeli i sveci, negoli božanska Marija, jer te ona ljubi žarče i slavi savršenije negoli svi tvoji ostali stvorovi zajedno. Prema tome, moj ljubljeni Učitelju, nije li čudno i žalosno vidjeti koliko je neznanje i tama kod ljudi ovdje na zemlji obzirom na tvoju svetu Majku? Ne govorim toliko o idolopoklonicima i poganima koji, ne poznavajući tebe, ni najmanje se ne brinu upoznati je; ne govorim ni o hereticima i raskolnicima, koji ne nastoje biti pobožni tvojoj svetoj Majci, budući da su se odijelili od tebe i od tvoje svete Crkve; nego govorim o kršćanima katolicima, pače i o nekim katoličkim naučiteljima, koji su pozvani druge poučavati u istinama, a sami ne poznaju tebe niti tvoju Majku doli samo spekulativno, suho, neplodno i hladno. Ta gospoda samo rijetko govore o tvojoj svetoj Majci i o pobožnosti koju smo dužni imati prema njoj jer se boje, kako oni to vele, da je ne bi ljudi zloupotrijebili te da se ne bi nanijela uvreda tebi kad bi se odviše častila tvoja sveta Majka. Ako oni vide ili čuju kojega štovatelja Presvete Djevice gdje o pobožnosti prema ovoj dobroj Majci govori nježno, snažno i uvjerljivo, kao o sigurnu sredstvu bez varke, kao o prečacu bez pogibelji, kao o neokaljanu putu bez nesavršenosti i kao o čudesnoj tajni tebe naći i savršeno uzljubiti, oni onda dignu graju protiv njega i tisućama raznih razloga dokazuju mu da ne treba toliko govoriti o Presvetoj Djevici, da ima velikih zlouporaba u ovoj pobožnosti, te da ih treba marno odstraniti i da treba, radije, govoriti o tebi nego nagovarati svijet na pobožnost prema Presvetoj Djevici, koju da svijet već ionako dosta ljubi. Čuje se i njih kadikad govoriti o pobožnosti prema tvojoj Presvetoj Majci, ali ne da je šire i promiču, nego da uklone iz nje tobožnje zloupotrebe. Uza sve to, međutim, ta su gospoda bez bogoljubnosti i nježne pobožnosti i prema tebi, jer su takvi prema Mariji, te smatraju ružarij, škapular, krunicu za pobožnosti koje pristaju ženicama i neznalicama, i bez kojih se može spasiti. Ako li njima upadne u ruke koji štovatelj Presvete Djevice koji moli svoju krunicu ili obavlja koju drugu pobožnost Njoj u čast, odmah mu promijene dušu i srce: umjesto krunice savjetovat će mu da izmoli sedam psalama; umjesto na pobožnost prema Presvetoj Djevici poticat će ga na pobožnost prema Isusu Kristu. O moj ljubljeni Isuse, jesu li ti ljudi tvoga duha? Dopada li ti se što tako rade? Je li tebi ugodno kad ne nastojimo svim silama ugoditi tvojoj Majci, bojeći se da to tebi nije drago? Pobožnost prema tvojoj svetoj Majci zar je zapreka pobožnosti prema tebi? Zar ona pripisuje sebi čast koja joj se iskazuje?Je li se ona odijelila od tebe? Zar je ona tuđinka koja s tobom nema nikakve veze? Zar je to tebi mrsko kad joj se želimo svidjeti? Dijelimo li se ili udaljujemo li se od tvoje ljubavi, kad se predajemo Mariji i kad nju ljubimo? Međutim, moj ljubljeni Učitelju, strašnom li sljepoćom kažnjavaš oholost tih mudraca! Sve da je istinito što sam netom rekao, ni tada većina tih mudraca ne bi više udaljavala svijet od pobožnosti prema tvojoj Presvetoj Majci, niti bi gore ohlađivali u dušama štovanje prema njoj. Sačuvaj me, Gospodine, sačuvaj me da ne mislim i ne radim kao oni, nego mi udijeli dijelak osjećaja zahvalnosti, cijene, štovanja i ljubavi što je ti gajiš prema svojoj svetoj Majci, da te to više ljubim i slavim što te iz bližega nasljedujem i slijedim. Kao da do sada još nisam ništa rekao na čast tvoje svete Majke, udijeli mi milost da je dostojno hvalim: Učini da ti dostojno hvalim Majku, usprkos svih njezinih neprijatelja, koji su i tvoji, i da im zaviknem glasno sa svecima: Neka se nitko ne nada dobiti milosrđe od Boga, tko vrijeđa njegovu svetu Majku» (PP 63-65).
Vjernik je pozvan živjeti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Crkva uči: «Čovjek koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe» (GS 24). Ako se zrelost svakog vjernika sastoji u sebedarnojljubavi, a kršćansko savršenstvo u nasljedovanju Isusa Krista i potpunom vršenju volje Božje onda i istinski odnos prema Mariji, Majci Isusovoj i našoj,može biti samo darivanje samoga sebe, to jest posveta. Upravo na to nas poziva Montfort. Svetac ne dopušta rezerve ili isprike potpunom prikazanju samoga sebe Isusu Kristu po Marijinim rukama. Koristeći biblijsku sliku Rebeke, Jakova i Ezava i primjenjujući ih u simboličkom govorupredodređenika i odbačenika o autentičnom sinovskompovjerenju prema Mariji sv. Ljudevit piše:
«Takvo je vazda ponašanje i predodređenika.
1. Oni su vazda u kući sa svojom Majkom, to jest oni ljube samoću, provode unutarnji život, nastoje oko molitve, i to sve po primjeru svoje Majke, Presvete Djevice, i u njezinu društvu, kojoj je sav sjaj u unutarnjosti i koja je preko svega svoga života toliko ljubila samoću i molitvu. Istina, oni se katkada pokazuju i vani u svijetu, ali samo iz posluha volji Božjoj i svoje drage Majke i da izvrše svoje staleške dužnosti. Ma ne znam kolikim se prividnim sjajem sjalo što vani rade, ipakmnogo više cijene što čine u samima sebi, u svojoj unutarnjosti, u društvu Presvete Djevice, jer tu se bave velikim poslom svoje savršenosti, prema kojemu su svi drugi poslovi dječja igra. Pa dok koji put njihova braća i sestre rade vanjska djela s velikim marom, spretnošću i uspjehom i dobivaju pohvale i odobravanja od svijeta, to oni ipak znaju, prosvijetljeni Duhom Svetim, da je mnogo veća slava, sreća i slast živjeti skromnim životom u samoći s Isusom Kristom, svojim uzorom, u potpunoj i savršenoj podložnosti svojoj Majci, negoli je slava, sreća i čast činiti sama čudesa naravi i milosti u svijetu, poput kakvih Ezavovihodbačenika. “Slava i bogatstvo je u njezinoj kući” (Ps 111,3):slava za Boga, a bogatstvo za ljude nalaze se u Marijinoj kući. Gospodine Isuse, ugodni li su tvoji stanovi! Vrabac je našao sebi kuću da se tu smjesti, a grlica gnijezdo da tu stavi svoje ptiće.(usp.Ps 84,4) Oh, sretna li čovjeka, koji boravi u Marijinu domu, u kojem si se ti prvi nastanio! U toj kući predodređenici dobivaju svu pomoć od tebe, i tu začinju uspone i stupnjeve svih kreposti u svome srcu, da se uzdignu do savršenosti u ovoj suznoj dolini. “Kako su mili stanovi tvoji”. (Ps 84,2)
2. Predodređenici nježno ljube i istinski časte Presvetu Djevicu kao svoju dobru Majku i Gospodaricu. Ljube je ne samo jezikom, nego uistinu, časte je ne samo izvanjskim načinom, nego u dubini svoga srca; poput Jakova izbjegavaju sve što joj može biti mrsko, a vrše gorljivo sve čime misle da mogu zadobiti njezinu dobrohotnost. Donose joj i darivaju ne dvoje jaradi, kao Jakov Rebeki, nego ono što su ta dva jareta označivala, naime svoje tijelo i svoju dušu sa svime što im pripada, s ovih razloga: 1. da ih primi kao svoje vlasništvo; 2. da ih ubije, to jest da učini da umru grijehu i samima sebi i da ih odere i liši njihove kože - njihova sebeljublja, tako da se mogu dopasti Isusu, njezinu Sinu, koji traži za prijatelje i sluge samo one koji su umrli samima sebi; 3. da ih pripremi prema ukusu nebeskoga Oca, to jest na njegovu veću slavu, koju on poznaje bolje od ijednoga stvora; 4. napokon, da to tijelo i ta duša, njezinom brigom i zauzimanjem dobro oprani od svake ljage, potpuno mrtvi, sasvim očišćeni i lijepo ugotovljeni, postanu ugodno jelo, dostojno ustiju i blagoslova Oca nebeskoga. Zar tako neće učiniti predodređene duše, koje će rado prihvatiti i vršiti savršenu posvetu Isusu preko Marijinih ruku, koju posvetu evo ja naučavam, da tako posvjedoče Isusu i Mariji svoju djelotvornu i junačku ljubav? Zbilja, odbačenici govore da ljube Isusa, da ljube i štuju Mariju ali ne dotle da bi za njih pregorjeli sve svoje biće i žrtvovali za njih svoje tijelo s njegovim osjetilima i svoju dušu s njezinim strastima, kako to predodređenici rade.
3. Predodređenici su podložni i pokorni Presvetoj Djevici kao svojoj dobroj Majci, po primjeru Isusa Krista koji je, od trideset i tri godine što ih je proživio na zemlji, trideset ih lijepo upotrijebio da slavi Boga, svoga Oca, u savršenoj i potpunoj podložnosti svojoj svetoj Majci. Oni joj se pokoravaju slijedeći točno njezine savjete, kao nekoć mali Jakov savjete Rebeke, kad mu je rekla: “Sine moj, poslušaj moje savjete”; ili kao što su sluge na svadbi u Kani poslušali kad im je Presveta Djevica napomenula: “Što god vam reče, učinite.” Jakov se pokorio majci, i zato je dobio blagoslov kao nekim čudom, jer ga ne bi bio dobio naravnim putem. Sluge u Kani, slijedeći savjet Presvete Djevice, bili su počašćeni prvim Isusovim čudom, kada je on na molbu svoje presvete Majke pretvorio vodu u vino. Na isti način, svi koji do konca svijeta budu primili blagoslov Oca nebeskoga i budu čašćeni Božjim čudesima, primit će ove milosti jedino uslijed svoje savršene poslušnosti Mariji; dok nasuprot Ezavi, ne htijući živjeti podložni Njoj, gube svoj blagoslov.
4. Predodređenici imaju veliko pouzdanje u dobrotu i moć Presvete Djevice, svoje dobre Majke; neprestano pitaju njezinu pomoć; gledaju na nju kao na svoju zvijezdu sjevernjaču, da prispiju u sigurnu luku; otkrivaju joj svoje muke i potrebe sasvim otvoreno; utječu se njezinu neizmjernu milosrđu i blagosti, da njezinim zagovorom dobiju oproštenje grijeha ili da uživaju njezine majčinske slasti u svim svojim mukama i jadima. Dapače se bacaju i sakrivaju u njezino majčinsko i djevičansko krilo, i u njemu se gube na divan način, da se tu raspale čistom ljubavlju, da se tu očiste od svake i najmanje ljage i da tu sasvim nađu Isusa, koji tu stanuje kao na svom najslavnijem prijestolju. Oh, kakva sreća! “Nemoj mislit” - veli opat Guerric – “da je veća sreća boraviti u krilu Abrahamovu nego u krilu Marijinu, jer je ovdje sam Gospodin postavio sebi prijestolje.” Odbačeni, naprotiv, postavljaju sve svoje pouzdanje u sebe; s razmetnim sinom jedu svinjsku hranu; poput žabe zapuhače hrane se samo zemljom i, kao svjetski ljudi, ljube samo vidljive i izvanjske stvari, pa stoga ni ne znaju kako je slatko Marijino majčino naručje; niti osjećaju onaj ugodan osjećaj što ga imaju predodređenici oslanjajući se na Presvetu Djevicu kao na svoju dobru Majku i ufajući se u nju. Oni bijedno ljube svoju glad za izvanjskim stvarima, kako veli sveti Grgur, jer neće kušati slast koja je lijepo spremljena u njima samima i u Isusu i Mariji.
5. Napokon, predodređenici idu putem Presvete Djevice, svoje dobre Majke, to jest oni je nasljeduju. I upravo su stoga istinski sretni u svojoj pobožnosti i imaju neprevarljiv znak svoga predodređenja, kako ih u tome uvjerava ova ljubezna i sveta Majka: Blago onima koji čuvaju putove moje (Iz 8,32);to jest blago onima koji se, s pomoću Božje milosti, vježbaju u mojim krepostima i hodaju stopama moga života. Sretni su na ovome svijetu za svoga života zbog obilja milosti i slasti koje im dijelim od moje punine, i to puno obilnije nego onima koji se ne povode za mnom tako vjerno. Sretni su na svojoj smrti, koja im je blaga i mirna, i kojoj prisustvujem i ja redovito, da ih sama povedem u vječno veselje. Sretni su, napokon, u svojoj vječnosti, jer se nikada nije izgubio nijedan od mojih vjernih slugu, koji je nasljedovao moje kreposti u svom životu. Odbačenici su, naprotiv, nesretni za svoga života, na svojoj smrti i u vječnosti, jer se nimalo ne ugledaju na Mariju u njezinim krepostima, nego im je dosta ako se gdjekad upišu u njezine bratovštine, ako izmole koju molitvu na njezinu čast ili ako obave kakvu drugu izvanjsku pobožnu vježbu. O Presveta Djevice, moja dobra Majko, sretni li su, i opet kažem s najvećim zanosom srca, sretni li su koji se ne daju zavarati od lažne pobožnosti prema tebi, nego vjerno hodaju tvojim stopama, slijede tvoje savjete i pokoravaju se tvojim odredbama. A nesretni li su i prokleti koji, zloupotrebljavajući tvoju pobožnost, ne vrše zapovijedi tvoga Sina: Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih (Ps 119,21). (PP 196 -200)
Za razmišljanje:Shvaćam li vjeru kao osobni odnos i susret u ljubavi s Isusom i Marijom? Predajem li ustrajno i redovito samoga sebe Isusu Kristu po Mariji? Imam li sinovsko povjerenje u moju nebesku Majku?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora, Lauretanske litanije i uz to jedan ružarij svakoga dana ili barem jednu krunicu.

3.7. Marija najveće sredstvo i najčudesnija tajna za postići i sačuvati Isusa Krista, Božansku Mudrost

U monfortanskoj duhovnosti Mudrost Božja je nezaobilaznatema. Oslanjajući se na starozavjetne i novozavjetne tekstove Svetog Pisma, sv. Ljudevit naziva Isusa Krista Božjom Vječnom i Utjelovljenom Mudrošću. U zadnjem poglavlju jednoga od svojih najvažnijih djela,Ljubav Vječne Mudrosti,Montfort sintetizira Marijinu ulogu u životu Isusa i vjernika kao najveće sredstvo sjedinjenja s Kristom. Evo cjelovitog svečeva teksta:
«Evo konačno najvećeg sredstva i najčudesnije tajne kako postići i sačuvati božansku Mudrost: to je nježna i istinska pobožnost prema svetoj Djevici. Samo je Marija ona koja je našla milost pred Gospodinom za se i za čitav ljudski rod, samo je ona utjelovila u svom tijelu i rodila Vječnu Mudrost; samo je ona kadra, da tako kažem, po Duhu Svetom tu Mudrost utjeloviti i u izabranicima. Svi patrijarsi, proroci i sveci Staroga Zavjeta molili su, vapili i zazivali da se k njima spusti Vječna Mudrost, ali nisu to zaslužili. Našla se jedino Marija, koja je zbog uzvišenosti svojih kreposti doprla do prijestolja Božanstva i zaslužila tu beskrajnu prednost. Ona je postala Majkom, gospodaricom i prijestoljem Mudrosti. Ona je toj Mudrosti dostojna Majka, jer ju je utjelovila i rodila kao plod svoga krila: I blagoslovljen je plod utrobe tvoje, Isus (usp.Lk 1,24.).I tako, gdje god je Isus, na nebu i na zemlji, u našim tabernakulima i u našim srcima, s pravom možemo reći da je on plod i izdanak Marijin, da je Marija drvo života, a sam Isus da je njezin plod. Tko god želi u svom srcu posjedovati taj divni plod, mora imati i drvo koje ga je proizvelo: tko želi imati Isusa, mora imati i Mariju. Marija je gospodarica božanske Mudrosti, ne kao da bi ona bila iznad nje, tj. iznad pravoga Boga, ili da mu je jednaka; i pomisliti tako bila bi hula; već zato što je Božji Sin, Vječna Mudrost bio njoj savršeno podložan kao dijete Majci i što joj je dao neprotumačivu majčinsku i prirodnu vlast nad sobom ne samo za svoga zemaljskog života već i u nebu, jer slava ne uništava narav, nego je usavršuje. I zbog toga je i u nebu, još više nego ikada, Isus Marijino Dijete, a Marija Isusova Majka. I kao takva, ona ima nad njim vlast, i on joj je u neku ruku podložan, naravno, jer on tako želi. Na taj način Marija svojim moćnim zagovorom svoga bogomajčinstva postiže od Isusa sve što želi. I ona te milosti daje kome želi i izvodi ih u dušama u kojima želi. O kako je sretna duša koja je našla milost u Marije! Ona može biti sigurna da će uskoro posjedovati i samu Mudrost. Jer Marija ljubi one koji nju ljube i punim pregrštima daje im svoje milosti, a najveća od njih, u kojoj su sve ostale sadržane, jest Isus, plod njezine utrobe. Ako, dakle, s pravom smijemo reći da je Marija na neki način gospodarica Utjelovljene Mudrosti, što tek reći o moći i vlasti koje ima nad svim milostima i Božjim darovima kao i o slobodi da te darove daje kako joj je drago! Ona je, kažu sveti oci, neizmjerni ocean Božjeg veličanstva, poklad njegovih dobara, neiscrpna riznica Gospodnja, čuvarica i djeliteljica njegovih darova. Bog je tako odredio, da preko njezinih ruku, otkad joj je povjerio svog Sina, primamo sve što nam daje; i s neba na zemlju ne silazi ni jedna milost, a da ne prolazi po njoj kao po kanalu. I od njezine punine svi mi primamo, bilo kakvu milost, bilo nadu u spasenje, jer nam sva ta dobra od Boga dolaze po njoj. Ona je tako velika gospodarica nad dobrima Gospodnjim da može dijeliti kome hoće, koliko hoće, kako hoće i kada hoće sve Božje milosti, sve zasluge Isusa Krista, sve darove Duha Svetoga, sva dobra naravi, milosti i slave. To su misli i izrazi svetih otaca. Ovdje ne navodim latinske tekstove da budem kratak. No dala nam ta ljubezna Vladarica ne znam kakve darove, ona još nije zadovoljna dok nam ne da Utjelovljenu Mudrost, svoga Sina Isusa, i vječito je zaokupljena time da traži duše nje dostojne, da im dade svoga Isusa. Marija je, štoviše, kraljevsko prijestolje Vječne Mudrosti. U njoj Mudrost pokazuje svoju veličinu, izlaže svoje blago i nalazi svoju milinu, i nema na nebu ni na zemlji mjesta u kojem bi ta Mudrost pokazala toliko veličanstva i u kojem bi toliko uživala kao u neusporedivoj Mariji. S tog razloga sveti je oci zovu svetištem Božanstva, pokojem i milinom Presvetog Trojstva, prijestoljem Božjim, gradom Božjim, hramom, svijetom i rajem Božjim. Svi su ovi naslovi i pohvale vrlo istiniti kada se gleda na milosti i čudesa koja je Svevišnji u njoj proizveo. Jedino, dakle, po Mariji zadobivamo Mudrost. I ako mi dobivamo tako veliki dar Mudrosti, gdje da je smjestimo? Kakvu kuću, kakvo prijestolje i tron naći toj vladarici pred kojom su i sunčeve zrake okaljane i mračne? Možda će mi netko odgovoriti kako ona traži jedino naše srce da je u nj smjestimo. No, ne znamo li kako je naše srce okaljano, nečisto, tjelesno i ispunjeno tolikim strastima, i kao takvo nedostojno biti stan tako plemenitoj i svetoj gospodarici. Pa kad bismo imali i sto tisuća srdaca sličnih našemu da joj ih damo za prijestolje, Ona bi ih s pravom odbila i oglušila se na naše molbe, pače bi nas osudila zbog drskosti i preuzetnosti što smo je htjeli uvesti u tako nečisto i nedostojno mjesto za njezino veličanstvo. Što da učinimo da nam srce bude nje dostojno? Evo velike tajne, evo divnog savjeta: neka Marija uđe u našu kuću, da tako kažemo, a mi se njoj posve i bez pridržaja posvetimo kao njezine sluge i robovi. Povjerimo njezinim rukama i u njezinu čast sve što imamo najdražega, ne ostavljući ništa za sebe, i ta dobra Gospodarica koja se nije nikada dala preteći u velikodušnosti, dat će nam se na neprotumačiv, ali stvaran način i u njoj će se nastaniti Vječna Mudrost kao na svom slavnom prijestolju. Marija je sveti magnet koji tako neodoljivo privlači Vječnu Mudrost na mjesto gdje se nalazi, da joj se ta Mudrost ne može oduprijeti. Taj ju je magnet privukao na zemlju da se dade svim ljudima, a privlači je i danas u svaku dušu u kojoj se i sam nalazi. Kad se Marija nađe jednom kod nas, i mi ćemo lako i u kratko vrijeme po njezinu zagovoru imati i božansku Mudrost. Od svih sredstava da zadobijemo Isusa, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije. Pa kad bismo činili i najstrože pokore, poduzeli i najmučnija putovanja i najteže napore, pače kad bismo prolili i svu svoju krv da zadobijemo božansku Mudrost, a kad zagovor svete Djevice i pobožnost prema njoj ne bi pratili naše napore, sve bi bilo kao beskorisno i nesposobno da nam dade tu Mudrost. A ako Marija kaže samo jednu riječ i ako je njezina ljubav u nama, ako smo označeni znakom njezinih vjernih slugu koji čuvaju njezine putove, uskoro ćemo s malo napora zadobiti božansku Mudrost. Pogledajte, Marija nije samo Majka Isusova koji je Glava svih izabranika, već je ona Majka i svih njegovih udova, i to tako da ih začinje, nosi u svom krilu i rađa za život slave po Božjim milostima koje im dijeli. To je nauk svetih Otaca, među ostalima i Augustina koji kaže da su izabranici u njezinu krilu i da ih ona rađa tek onda kad ulaze u slavu. Mariji je Bog odredio da se nastani u Jakovu i da u Izraelu uzme baštinu, da se ukorijeni u njegovim izabranicima i predodređenicima (usp. Sir 24, 13.). Iz ovih istina možemo zaključiti: da se uzalud hvalimo da smo Božja djeca i učenici Mudrosti ako nismo Marijina djeca. Ako želimo biti u broju izabranika, potrebno je da se Marija nastani i ukorijeni u nama po nježnoj i iskrenoj pobožnosti prema njoj. Da upravo ona rađa nas u Isusu i Isusa u nama dok ne prispijemo do savršenstva i punine njegove dobi, da tako ona može reći još istinitije nego sv.Pavao: - Djeco moja, koju ponovo s bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama (Gal 4, 19.). Možda će me tko pitati u čemu se sastoji prava pobožnost prema svetoj Djevici? Ukratko odgovaram: da se ona sastoji u velikom štovanju njezine veličine, u velikoj zahvalnosti za primljena dobročinstva, u velikoj revnosti za njezinu slavu, u neprestanom zazivanju njezine pomoći, u posvemašnjoj ovisnosti o njezinu autoritetu i njezinoj zaštiti i u nježnom povjerenju u njezinu majčinsku dobrotu. Potrebno je čuvati se krivih pobožnosti prema presvetoj Djevici kojima se služi sam đavao da prevari i osudi mnoge duše. Neću se na njima zadržavati, već ću samo reći da je prava pobožnost uvijek: nutarnja, bez pretvaranja i praznovjerja, nježna, bez ravnodušnosti i skrupula, ustrajna, bez okretanja i nevjere, sveta, bez preuzetnosti i raspojasanosti. Ne budimo u broju onih lažnih pobožnjaka licemjera kojima je pobožnost tek na usnama i izvana. Ne budimo ni u broju onih pobožnjaka kritičara i skrupulanata koji se boje da su previše štovali presvetu Djevicu i tako, kažu, štujući Majku, obeščastili Sina. Ne budimo ni indifirentni ni nezainteresirani; to su oni koji nemaju one nježne ljubavi i sinovskog povjerenja u Presvetu Djevicu, već joj se utječu samo kad treba dobiti ili sačuvati vremenita dobra. Ne budimo u pobožnosti nepostojani i lakomisleni; to su oni koji imaju pobožnost samo za kratko vrijeme i iz mušičavosti, a otpadnu u vrijeme napasti. Konačno, čuvajmo se i onih preuzetnih koji pod plaštem neke vanjske pobožnosti sakrivaju srce iskvareno grijehom. Oni si zamišljaju da će po toj pobožnosti prema presvetoj Djevici biti spašeni, ma učinili ne znam kakav grijeh, jer misle da neće umrijeti bez ispovijedi. Nastojmo se upisati u kakvu bratovštinu presv. Djevice, a napose u onu Svetog ružarija, da bismo se posvetili i vršenjem tih dužnosti. No, najkorisnija i najsavršenija pobožnost prema Mariji jest osobna posveta svega sebe njoj i Isusu po njezinim rukama u svojstvu roba, posvećujući joj posve i zauvijek svoje tijelo i svoju dušu, svoja nutarnja i vanjska dobra, zadovoljštine i zasluge svojih dobrih djela, i pravo da ona njima raspolaže kao i svim dobrima, prošlim, sadašnjim i budućim. Budući da ima više knjiga koje pišu o pobožnosti prema Presvetoj Djevici, mogu reći da nijedna nije uspješnija od ove posvemašnje posvete, jer je oslonjena na primjer Isusa Krista; nijedna ne pribavlja Bogu veću slavu, a dušama sigurnije spasenje, niti je koja strašnija neprijateljima našeg spasenja. Ova je pobožnost, konačno, najugodnija i najmilija. Ako ovu pobožnost dobro obavljamo, ona ne samo da u dušu privlači Isusa Krista, Vječnu Mudrost, već ga u njoj i zadržava i čuva do smrti. Jer, molim vas, čemu nam služi tražiti na tisuću načina uz nebrojene napore kako zadobiti blago Mudrosti, ako bismo je zbog naše nevjere izgubili poput Salomona, nakon što smo je dobili? Koliko je bio od nas i mudriji i prosvjetljeniji i jači, a ipak, bio je prevaren i pobijeđen, zapao je u grijeh i ludost, i tako je ostavio u dvostrukom čuđenju sve one koji su ga slijedili: zaprepastili su se zbog njegovih rasvjetljenja i njegovih tmina, zbog mudrosti i zbog ludosti grijeha. Može se reći, kao što su Salomonov primjer i njegove knjige trebale biti potomcima na pobudu da traže Mudrost, da su još više njegov pad i sumnja da li je uopće i posjedovao tu Mudrost, odvratili mnoge da ne traže jednu po sebi inače divnu stvar, ali koja se vrlo lako može izgubiti. Da bismo nekako bili mudriji od Salomona, stavimo u Marijine ruke sve što posjedujemo, pa i blago nad sva ostala blaga, Isusa Krista, da nam ga ona čuva. Mi smo previše krhke posude, ne stavljajmo u njih to predragocjeno blago i tu manu nebesku! Oko nas je mnoštvo prefinjenih i vrlo iskusnih neprijatelja, ne pouzdavajmo se u svoju razboritost i snagu! Previše smo dobro iskusili svoju nestalnost i prirodnu prevrtljivost, ne vjerujmo u svoju mudrost ni u svoju revnost! Marija je mudra: povjerimo sve njezinim rukama. Ona će znati svime dobro upravljati na veću slavu Božju. Marija je puna ljubavi: ona nas ljubi kao svoju djecu i sluge; predajmo joj sve, i nećemo ništa izgubiti. Ona će sve učiniti da sve bude na našu korist. Marija je velikodušna: više vraća nego li joj se daje. Predajmo joj sve što imamo, bez pridržaja, i primit ćemo stostruko, uzvratiti će nam suhim zlatom. Marija je moćna; nitko ne može ništa oteti iz njezine ruke: stavimo se i mi u njezine ruke, i ona će nas obraniti i proslaviti nad svim našim neprijateljima. Marija je vjerna: ona ne dopušta da se itko izgubi i zaluta od onih što su joj se povjerili. Ona je Djevica par excellence vjerna Bogu i vjerna ljudima. Ona je čuvala i sačuvala sve što joj je Bog povjerio, a da nije izgubila ni djeličak, i vječito čuva posebnom brigom sve one koji su se stavili pod posvemašnju njezinu zaštitu i obranu. Povjerimo, dakle, sve njezinoj vjernosti.Prionimo uz nju kao uza čvrstu liticu koja se ne može oboriti, kao uza sidro koje se ne može odvezati, ili, još bolje: kao uz brdo Sion koje se neće poljuljati. Ma bili ne znam kako slabi, slijepi i nepostojani po svojoj naravi, a naši neprijatelji tako brojni i zlobni, ipak se nećemo nikada prevariti niti ćemo zalutati, i nikada nećemo doživjeti tu nesreću da izgubimo milost Božju i neizmjerno blago Vječne Mudrosti». (LJVM 203 -222)
Za razmišljanje: Oslanjam li se i koliko na Mariju kad pristupam Isusu? Smatram li se dovoljno jakim da sam sačuvamIsusa u mom srcu? Koliko cijenim blago Božje milosti,zahvaljujem li Bogu na tom velikom daru i načinu kako ga On daruje svijetu?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora, Lauretanske litanije i uz to jedan ružarij svakoga dana ili barem jednu krunicu.

ČETVRTI DIO: UPOZNATI ISUSA KRISTA

(”Treći će tjedan upotrijebiti za upoznavanje Isusa Krista.” Rasprava 230)

Uvod u četvrti period priprave

Upoznavanje Isusa Krista je cilj i vrhunac cijelog puta priprave. Mi smo stvoreni i pozvani u život kako bi ljubili i služili našem Gospodinu. A može li se ljubiti nekog koga se ne poznaje? Ljubav pretpostavlja upoznavanje, a spoznaja rađa ljubav. Valja odmah napomenuti da se ne radi o znanju, nego o duhovnoj spoznaji koja postaje iskustvo u vjeri. O upoznavanju Isusa Krista se može govoriti na više načina i s različitim naglascima. Sv. Ljudevit u svojim djelima s pravom naglašava ljubav kao bitnu kategoriju upoznavanja Isusa Krista. Iz njegova srca, kao i kod mnogih svetaca, kao da izlazi krik i poziv: «Ljubav nije ljubljena». Svetac nas želi voditi putem kontemplacije Isusove ljubavi kako bi u nama pobudio ljubav prema Isusu, želju da mu služimo cijelim bićem i sjedinimo se s njime. U zadnje tri meditacije objašnjavamo samu bit posvete kao i načine kako je živjeti u svakodnevici.
Isus Krist, Vječna i utjelovljena Božja Mudrost, izraz i dar Očeveljubavi
Bog je stvarajući svijet i čovjeka za sreću i vječni život dao prvo i sveopće svjedočanstvo svoje svemoguće očinske ljubavi i mudrosti te prvi navještaj svoga spasenjskog plana koji ima svoj cilj u novom stvaranju u Isusu Kristu. Stvaranje je djelo Oca, Sina i Duha Svetoga. Svemir koji je stvorio, Bog trajno uzdržava po svojoj Riječi, Sinu i Duhu Svetom, stvoritelju koji daje život. Bog je stvorio svijet da očituje i daruje svoju slavu kako bi stvorenja, prvenstveno čovjek, imala udjela u njegovoj istini i ljepoti. Ali čovjek je sama sebe po grijehu isključio iz prijateljstva s Bogom i osudio na propast. U svojoj prevelikoj ljubavi, Bog nije zauvijek ostavio čovjeka pod vlašću grijeha i đavla nego je odlučio otkupiti ga. Ljudevit, svetac uzvišene kontemplacije, nazivajući Isusa Krista Božjom Vječnom i Utjelovljenom Mudrošću, polazeći od Presvetog Trojstva naglašava u slikovitom prikazu svu dramatičnost grijeha, ali još više veličinu Božje ljubavikoja se očituje u daru Sina Božjega svijetu. Poslušajmo sveca:
«Vječna Mudrost je duboko ganuta nesrećom jadnoga Adama i njegovih potomaka. Sa žalošću promatra kako je razbijen njezin počasni brod, rastrgan njezin vjerni portret, razoreno njezino remek-djelo, a njezin namjesnik na zemlji svrgnut s prijestolja. Ona nježno osluškuje njegov plač i uzdahe. Blago gleda znoj njegova čela, suze u očima, napore njegovih ruku, bol njegova srca i žalost njegove duše. Pričinja mi se da vidim kako ta blaga Gospodarica i po drugi put poziva i okuplja, da tako kažemo, Presveto Trojstvo da bi ono čovjeka popravilo kao što ga je i sazdalo. I na tom savjetovanju kao da se odigrao boj između Vječne Mudrosti i Božje Pravde. Kao da čujem kako Mudrost govori u prilog čovjeku: da je on uistinu grijehom zaslužio da bude zauvijek sa svojim potomstvom osuđen s buntovnim anđelima, ali treba mu iskazati milosrđe, jer je više sagriješio iz slabosti i neznanja, negoli iz zlobe. I tumači dalje kako je velika šteta da jedno remek-djelo ostane zauvijek u ropstvu neprijatelja te da milijuni i milijuni ljudi zbog grijeha jednoga budu vječno izgubljeni. S druge pak strane, pokazuje na nebu prazna mjesta otpalih anđela koja treba popuniti i ukazuje na veliku Božju slavu u vremenu i vječnosti ako čovjek bude spašen. Čini mi se također da čujem Pravdu koja odgovara da je čovjek sa svim svojim potomstvom osuđen na smrt i vječno odbačenje te da se osuda mora izvršiti bez odlaganja i milosrđa, kao što je izvršena nad Luciferom i njegovim pristašama. Čovjek, nezahvalan za primljene darove, u svojoj je neposlušnosti i oholosti slijedio đavla, pa neka ga sada slijedi i u kazni, jer grijeh mora biti primjereno kažnjen. Vidjevši da u svemiru nema ničega dostojnijeg da okaje čovjekov grijeh, da zadovolji pravdi i da ublaži srdžbu, Vječna Mudrost je pronašla divno sredstvo da spasi toga jadnog čovjeka kojega je nježno ljubila. Čudo neshvatljive i zapanjujuće ljubavi koja ide do skrajnosti! Ta ljubazna i uzvišena Vladarica, sama se nudi kao žrtva svome Ocu da zadovolji Pravdi, da mu ublaži srdžbu, a nas da izvuče iz đavolskoga ropstva i paklenoga ognja te nam tako pribavi vječnu sreću. Njezina je ponuda prihvaćena. Prijedlog je prihvaćen i donesena je odluka: Vječna Mudrost, Božji Sin, postat će čovjekom u odgovarajućem vremenu i u točno određenim okolnostima. Kroz nekih četiri tisuće godina koje su protekle od stvaranja svijeta i Adamova grijeha do utjelovljenja božanske Mudrosti, Adam i njegovi potomci umirali su prema Božjem zakonu koji se okrenuo protiv njih, ali zbog budućeg utjelovljenja Božjeg Sina i oni su dobivali milosti da se mogu pokoravati njegovim zapovijedima i činiti dostojnu pokoru nakon što su te iste zakone prekršili. I, ukoliko su umrli u milosti i prijateljstvu s Bogom, duše su im sišle u limb, čekajući svoga Spasitelja da im otvori nebeska vrata. Kroz sve vrijeme prije svoga utjelovljenja, Vječna Mudrost je davala ljudima znakove svoga prijateljstva, kao i veliku želju da im daruje svoje čari i da boravi s njima. Moja su radost, kaže ona, djeca čovjekova (Izr 8, 31.). – Ona hodi naokolo tražeći sebi dostojne (Mudr 6, 16.). Traži osobe dostojne svoga prijateljstva i svoga blaga, same svoje osobe. Ta se Mudrost izlila na različite narode, na svete duše da od njih učini Božje prijatelje i proroke. Zato je ona sama oblikovala sve svete patrijarhe, Božje prijatelje, proroke i svece Staroga i Novoga saveza. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u svete duše i čini od njih Božje prijatelje i proroke» (Mudr 7, 27.) (LJVM 41 -47)
U vremenu koje je Bog odredio, jedinorođeni Sin Očev, vječna Riječ,po kojoj je sve stvoreno, utjelovio se i postao čovjekom. Ne gubeći božansku uzeo je ljudsku narav. Začet je po Duhu Svetom i rodio se od Djevice Marije. Utjelovljenje je čudesno ujedinjenje božanske i ljudske naravi u jedinstvenoj božanskoj o sobi Sina Božjega tako da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, te je zato jedini posrednik između Boga i ljudi. A Marija je uistinu Majka Božja, jer je Majka vječnog utjelovljenog Sina Božjega, Boga samoga. U tom velikom otajstvu Marija je sudjelovala slobodnom vjerom i posluhom u ljudskom spasenju. Na navještaj Arkanđela Gabrijelarekla je svoj «neka mi bude» u ime cijelog čovječanstva te je po poslušnosti postala nova Eva, majka živih. Motreći to otajstvo Utjelovljenja sv. Ljudevit naglašava i Marijinu aktivnu ulogu u njemu:
«Božanska je Marija već s četrnaest godina tako snažno rasla u milosti, mudrosti i u savršenoj vjernosti prema Bogu da je zadivila ne samo anđele nego i samoga Boga! Očarala ga je njezina duboka poniznost u kojoj se pred njim snizila do ništavila, privukla ga je božanska čistoća, a njezina živa vjera i žarke molitve pune ljubavi potpuno su ga svladale. Marija je pobijedila tu Mudrost, jer ju je s toliko ljubavi tražila! “O velike li ljubavi Marijine koja je pobijedila Svemogućega!”, veli sv. Augustin. I začudo, ta je Mudrost htjela iz Očeva krila sići u krilo Djevice da u njemu boravi među ljiljanima njezine čistoće i da joj se posve preda postavši u njoj Čovjekom. Zato joj šalje arkanđela Gabrijela da je pozdravi i kaže da je osvojila Srce te iste Mudrosti, i da je poželjela da se u njoj utjelovi. Očekuje samo njezin pristanak. Arkanđeo je izvršio svoj zadatak i uvjerio Mariju da će postati majkom i ostati djevicom, a iz srca joj je iznudio na to pristanak unatoč opiranja njezine duboke poniznosti. Na taj je pristanak čekalo Presveto Trojstvo sa svim anđelima i cijelim svemirom kroz duga i duga stoljeća, a ona se ponizila pred svojim Stvoriteljem i rekla: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”(Lk 1, 38.). I u tom času pristanka na Božju ponudu, dogodiše se čudesa. Duh je Sveti u Marijinu tijelu sazdao i divotno uredio malo tijelo, a Bog je stvorio najsavršeniju dušu koja će ikada opstojati. A Vječna Mudrost ili Božji Sin, se u jedinstvu osobe sjedinila s tim tijelom i s tom dušom. I evo najvećeg čuda na nebu i na zemlji, objave prekomjerne Božje ljubavi: “RIJEČ JE TIJELOM POSTALA”(Iv 1, 14.), Vječna Mudrost se utjelovila. Bog je postao Čovjekom, a da nije prestao biti Bogom. Taj se Bogo-Čovjek naziva Isus Krist, što znači Spasitelj» (LJVM 107 -108).
Mi u vjerovanju ispovijedamo da je Sin Božji «radi nas i našeg spasenja sišao s nebesa utjelovio se po Duhu Svetome od Djevice Marije i postao čovjekom». Dakle, Isus je središte i bit kršćanstva. Bit kršćanstva je osobni odnos čovjeka s Bogom, a upravo to nam je moguće ostvariti ako u vjeri prepoznamo i prihvatimo Isusov identitet Bogo – čovjeka, i zaživimo osobni odnos s njime u Crkvi po molitvi i životu u skladu s njegovim naukom. Sin Božji, Vječna Riječ i Mudrost Očeva je postao čovjekom: 1. da nas spasi pomirujući nas s Bogom. Bog nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše (1 Iv 4,10). 2. da nam bude učitelj i uzor svetosti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene (Mt 11, 29). Otac samnalaže nam: Slušajte ga (Mk 9,7) 3. da mi postanemo zajedničari i dionici same božanske naravi. A svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja (Iv 1,12). Pa ipak sve ove stvarnosti koje smo naveli su izraz ljubavi i mogu se sažeti u ljubav Božju koja se ljudima objavljuje u Isusu Kristu. Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođencada nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni (Iv 3,16). Svaki čovjek je ljubljeno Božje biće, znao on to ili ne, i samo kada otkrije to otajstvo osobne Božje ljubavi koja mu dolazi u susret po Isusu Kristushvaća i misterij sama sebe.Upoznata i prihvaćena Božjaljubav, nužno vodi vjernika do djelotvornog predanja samoga sebe i nasljedovanja Isusau suživotu na koji nas i On poziva: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv 15,12) Sv. Ljudevit na tako jednostavan u molitvi proživljeni način govoreći o životu Isusa Krista.O toj prevelikoj Spasiteljevoj ljubavi piše:
«Budući da se Mudrost utjelovila samo zato da k svome prijateljstvu privuče ljudska srca da je nasljeduju, ona se ukrasila svim ljupkostima i svim ljudskim čarima i dražestima u kojima nema ni sjenke kakve manjkavosti i nesavršenosti. Ako tu Mudrost promatramo u njezinu izvoru, vidimo da je sama dobrota i milina. Ona je dar ljubavi vječnoga Oca i kao učinak ljubavi Duha Svetoga. Ona je dana po ljubavi i oblikovana po ljubavi. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina”(Iv 3, 16.). Mudrost je, dakle, sva ljubav, ona je ljubav Oca i Duha Svetoga. Rođena je od najmilije, najnježnije i najljepše od svih majki, božanske Marije.Objasnite mi Isusovu milinu!Objasnite mi najprije Marijinu milinu, jer on naliči svojoj Majci milinom temperamenta. Isus je Marijino Dijete, i, prema tome, nema u njemu ni oholosti ni strogosti ni bilo koje druge mane, jer je on ne samo Marijin, nego je i Vječna Mudrost, sama milina i ljepota. Proroci, koji su unaprijed vidjeli tu Utjelovljenu Mudrost, nazivaju je ovcom i “krotkim janjetom”(Jer 11, 19.). Zbog svoje blagosti “neće slomiti ni napola prelomljenu trsku, niti ugasiti stijenj koji tek tinja” (Mt 12, 20.). Ta će se Mudrost u svojoj blagosti tako sažaliti nad jadnim slomljenim grješnikom, zaslijepljenim i upropaštenim zbog grijeha, s jednom nogom već u paklu, da ga neće do kraja slomiti, osim ako je sam grješnik na to prisili. No, što nam označuje ime Isus, to ime koje je vlastito Utjelovljenoj Mudrosti? Ono nam označuje žarku i beskrajnu ljubav i neopisivu milinu. Isus Spasitelj, onaj koji spašava čovjeka, kojemu je vlastitost ljubiti i spašavati! “Što nježnije da zapjevaš, što ljupkije da poslušaš,što li da draže promatraš, no što je Isus, Gospod naš!” O kako to Isusovo Ime blago zvuči u duši i u srcu jedne predodređene duše: «U ustima slatki med, u uhu divna pjesma, a u srcu radosno klicanje»! ”Isus mio licem, blag u riječima, krotak u djelma.” Taj ljubezni Spasitelj imao je tako milo i dobrotvorno lice da je očarao milinom sve koji su ga vidjeli. Pastiri koji su ga došli vidjeti u štali bili su tako zaneseni ljupkošću i ljepotom njegova lica da su danima bili kao izvan sebe dok su ga promatrali. A kada su ponosni kraljevi vidjeli mile crte lica toga lijepog Djeteta, odložili su svu svoju uznositost i pali preda nj uz njegove jasle. Koliko li su puta sebi rekli: “O kako je divno biti ovdje!Ni u našim palačama ne nalazimo radosti slične ovoj što je osjećamo u ovoj štali uz to drago Dijete!” Isus je blag u svojim riječima. Dok je živio na zemlji, sve je pridobivao blagošću svojih riječi i nikada ga se nije moglo čuti da viče niti da žučljivo raspravlja, kako su već i proroci pretkazali: “On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama.”( Iz 42,2.). Svi oni koji su ga bez zlobe slušali bili su zadivljeni riječima što su izlazile iz njegovih ustiju da su govorili: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek”! (Iv 7, 46.). A i oni koji su ga mrzili, iznenađeni rječitošću i mudrošću njegova govora, govorili bi: “Odakle mu tolika mudrost u govoru”?(Mt 13, 54.). Na tisuće siromaha ostavljalo je svoje kućice i obitelji da ga slušaju pa i u pustinji bez jela i pića kroz nekoliko dana, zasićujući se milinom njegove same riječi. Tom je milinom privukao kao na neki mamac i svoje apostole da ga slijede, ozdravljao je i neizlječive bolesnike i tješio neutješive. Bilo je dosta da kaže Mariji Magdaleni: “Marijo!” - i ispunio ju je radošću i utjehom. Isus je konačno bio blag u činima i krotak u svem svojem ponašanju. “Sve je dobro radio”(Mk 7, 37.), a to znači da je sve što je radio činio s toliko odmjerenosti, mudrosti, svetosti i blagosti da mu se nije mogla naći ni najmanja zamjerka.Pogledajmo s koliko li se blagosti ponašala ta ljupka Mudrost u svemu svom vladanju. Siromasi i mala djeca slijedila su ga posvuda kao njima ravnoga. Oni su u tom dragom Spasitelju vidjeli toliko jednostavnosti, krotkosti, dobrohotnosti i ljubavi da su se tiskali oko njega da mu budu što bliže. Jednog su se dana djeca htjela po običaju dogurati do njega dok je propovijedao na nekoj ulici. Apostoli koji su bili uz njega htjedoše ih odgurnuti. Isus to opazi i ukori ih: “Pustite k meni tu dječicu.”(Mk 10, 4.). A kad su došli do njega, on ih je zagrlio i blagoslovio. Kakve li blagosti i nježnosti! Kakva je tek bila Isusova blagost prema jadnim grješnicima! Kako je blago postupao s Magdalenom grješnicom, s kakvom milosrdnošću obratio Samaritanku, s kolikim je milosrđem oprostio ženi preljubnici, a s koliko je ljubavi išao jesti k javnim grešnicima samo da ih pridobije. Nisu li njegovi neprijatelji uzeli upravo tu njegovu dobrotu kao dokaz protiv njega da krši Mojsijev zakon i progonili ga vrijeđajući ga i nazivajući ga prijateljem carinika i grješnika? S koliko li je dobrote i poniznosti pokušavao pridobiti Judino srce kad ga je već odlučio izdati, dok mu je prao noge i nazvao ga prijateljem! Konačno, s koliko li je ljubavi molio Oca za svoje krvnike ispričavajući ih da ne znaju što čine. O kako je ta Utjelovljena Mudrost, Isus, lijepa, blaga i ljubezna! Kako je lijepa od vječnosti kao odraz svoga Oca, zrcalo bez ljage i slika njegove dobrote, ljepša od sunca i sjajnija od same svjetlosti! A kako je lijepa i u vremenu, jer ju je oblikovao Duh Sveti, čista bez ljage i grijeha, jer je za vrijeme svog zemaljskog života zanijela oči i srca ljudi, jer je sada slava anđela, jer je blaga i ljupka prema svima, a posebno prema jadnim grešnicima koje je došla potražiti na vidljiv način, i koje još uvijek traži na nevidljiv (LJVM 117 -126).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan ljepote Božje ljubavi i rugobe grijeha? Razmišljam li često o tome tko je uistinu Isus Krist? Što mi znači Isusova ljubav u mom životu?
Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv.Augutina st..., više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova...

4.2. Muka, smrti uskrsnuće, najveći dokaz i ostvarenje Isusove pobjedničke ljubavi

Cijeli život Isusa Krista je škola vjere i ljubavi. On svojim skrovitim životom, šutnjom, čudesima, djelima, ljubavi prema ljudima, poglavito prema malenima i siromasima, ispunja plan spasenja i objavljuje Oca. Pa ipak, vrhunac objave i ostvarenja Isusove ljubavisastoji se u slobodnom i svjesnom prihvaćanju potpune žrtve na križu za spasenje i otkupljenje svijeta te njegovom pobjedničkom Uskrsnuću. Otkupljenje Kristovo jest u tome da je on došaoslužiti i dati svoj život za ljude i tako ih osloboditi od «ispraznog načina života baštinjenog od otaca (1 Pt 1,18). Svojim posluhom Ocu do smrti na križu, Isus je ostvario pomirenje ljudi s Bogom jer je kao Sluga patnik, koji opravdava mnoge, uzeo na sebe njihove krivnje.Isus Krist kao nevini jaganjac prolivši svoju krv zaslužio nam je život. U njemu nas je Bog pomirio sa sobom i među nama te nas otrgnuo iz ropstva grijeha i đavla. Sv. Ljudevitpripovjedački prikazuje muku Isusovukao poziv vjerniku da upozna ljubav njegovu, uzljubi svoga Spasitelja i pokaje se za grijehe koji su uzrok Njegove patnje.
«Jedan od najsnažnijih razloga koji nas mogu, po mom mišljenju, potaknuti da uzvratimo ljubav Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, jesu njegove boli koje je htio podnijeti da nam zasvjedoči svoju ljubav. Postoji najjači motiv, kaže sv. Bernard koji me neodoljivo sili da ljubim Isusa Krista, a to je, o moj dobri Isuse, kalež gorčine koji si za nas ispio da tako izvedeš djelo otkupljenja po kojemu si postao drag našim srcima. To, naime, vrhunsko dobročinstvo koje si nam iskazao i taj divni dokaz tvoje ljubavi nužno povlače našu ljubav, jače nas privlače k tebi i nukaju nas na sebedarje i uzvraćanje ljubavi. I dalje obrazlaže riječima: Moj je dragi Spasitelj mnogo podnio i mnogo pretrpio da nas sve otkupi. Koliko li nam je muka i tjeskoba uklonio! No, ono što nam još jasnije pokazuje tu veliku ljubav te Mudrosti prema nama jesu okolnosti koje prate samo Isusovo trpljenje. Prva ta okolnost jest uzvišenost njegove osobe koja, jer je u svemu neizmjerna, neizmjerno uzdiže sve što je pretrpjela. Da je Bog poslao kojeg serafina ili anđela, ma i najnižeg reda da postane za nas čovjekom i da umre, bilo bi to veličanstveno djelo dostojno da mu kroz cijelu vječnost zahvaljujemo. A koliku nam je prekomjernu ljubav iskazao sam Stvoritelj neba i zemlje, Jedinorođeni Božji Sin i Vječna Mudrost kad je sam došao za nas položiti život uz koji su životi svih anđela, ljudi i svih stvorenja zajedno manje vrijedni od života mušice kad se usporedi sa svim kraljevima svijeta. Kakvo li nas mora obuzeti udivljenje i kolika treba biti naša zahvalnost! Druga okolnost jesu osobine osoba za koje trpi. To su ljudi, ružna i njemu neprijateljska stvorenja, kojih se nije trebao bojati i od kojih se nije imao čemu nadati. Bilo je takvih prijatelja koji su umrli za svoje prijatelje, no da li se ikada našao tko osim Sina Božjega da umre za svoje neprijatelje? – “Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas”(Rim 5, 8-9.). Treća okolnost jest mnoštvo, težina i trajanje njegovih trpljenja. Mnoštvo njegovih boli bilo je tako veliko da je nazvan čovjek boli (Iz 53, 3.), u kojemu od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane (Iz 1, 6.). Taj dragi prijatelj naših duša trpio je u svemu: izvana i iznutra, u duši i u tijelu. Trpio je u svojim dobrima: da ne govorimo o njegovu siromaštvu pri rođenju, o bijegu i boravku u Egiptu i o cijelom njegovu životu, a u Muci bio je lišen čak i svojih haljina koje su međusobno podijelili vojnici i gola ga prikovali na križ, ne ostavivši mu ni komad krpe da bi se mogao pokriti. Odrekao se svoje časti i dobra glasa, bio je zasićen pogrdama, a nazvaše ga bogohulnikom, zavodnikom, pijanicom i izjelicom i opsjednutim od zloga. Lišio se i svoje mudrosti, jer su ga smatrali neznalicom i varalicom, i postupali su s njim kao s luđakom i bezumnikom. Kao da je odložio i svoju moć: držali su da je čarobnjak i neki šarlatan koji svoja nazovi čudesa čini u savezu s đavlom. Trpio je i od svojih učenika: jedan ga je prodao i izdao, prvi među njima ga je zanijekao, a svi ga ostaviše i napustiše. Trpio je od svih vrsti ljudi: od kraljeva i upravitelja, od sudaca, upravitelja i dvorjana, od vojnika, prvosvećenika i svećenika, crkvenih ljudi i svjetovnjaka, Židova i pogana, muškaraca i žena, jednom riječju: trpio je od sviju. Njegova sveta Majka još mu je povećavala boli kad ju je vidio uronjenu u more žalosti dok je stajala pod križem. Naš dragi Spasitelj trpio je na svim dijelovima svoga tijela. Glava mu je bila trnjem okrunjena, kosa i brada počupane, obrazi išćuškani, lice pokriveno pljuvačkom, vrat i ruke stegnute užetima, ramena opterećena i izderana od tereta križa, a ruke i noge probodene čavlima. Bok mu je bio otvoren sulicom, a cijelo mu je tijelo bilo izbrazdano bez milosrđa s nekih pet tisuća udaraca, tako da su se vidjele napola gole kosti. I sva su mu se sjetila kupala u moru boli: oči su mu gledale grimase i poruge njegovih neprijatelja i suze žalosti prijatelja, uši su slušale uvrede i lažna svjedočenja, kletve i grozne hule koje su ta nesretna usta rigala protiv njega, njegov je nos osjećao zadah pljuvački što su mu pokrivale lice. Usta su mu gorjela od žeđi koju su mu utažili octom i žući, dok su mu udovi i cijelo tijelo osjećali neizrecive boli prouzročene bičevima, trnjem i čavlima. Njegova je presveta duša bolno trpjela zbog grijeha svih ljudi koji su vrijeđali njegova ljubljenog Oca, kao i zbog vječne osude tolikog broja duša koje ne prihvaćaju njegovu Muku i Smrt kao izvor spasenja. Duša mu je suosjećala ne samo sa svim ljudima zajedno, već i sa svakim pojedinim koga poimence poznavaše. Što je još više povećavalo njegove muke bilo je njihovo trajanje, jer su one počele časom začeća i trajale su sve do smrti, jer je On kao vječna i neizmjerna Mudrost jasno vidio sva ta trpljenja koja će morati pretrpjeti. Tomu svemu dodajmo još najokrutnije i najstrašnije trpljenje od svih, a to je bila njegova posvemašnja zapuštenost na križu da je uzviknuo: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46.). Iz svega ovoga možemo zaključiti sa sv. Tomom i drugim svetim ocima da je naš Isus trpio više od svih mučenika zajedno, od onih koji su bili, kao i od onih koji će doći do konca vjekova. Ako je, dakle, najmanja patnja Sina Božjega vrijednija i učinkovitija nego smrt i uništenje svih anđela i ljudi zajedno umjesto nas, kakva li mora biti naša žalost zbog grijeha, naša zahvalnost i naša ljubav prema njemu koji je za nas trpio sve ono što se može pretrpjeti, i to s tolikom ljubavlju! A uza sve to, on to nije morao učiniti! “Namjesto određene mu radosti podnese križ” (Heb 12, 2.). Prema svetim ocima to znači da je Isus Krist, Vječna Mudrost, mogao ostati u slavi na nebesima neizmjerno udaljen od naših bijeda, ali je iz ljubavi prema nama više volio sići na zemlju i postavši čovjekom za nas umrijeti na križu. A kad je već postao čovjekom, mogao je svom tijelu dati istu radost, istu besmrtnost i blaženstvo koje sada uživa, ali on to nije htio, samo da može trpjeti. Sv. Rupert dodaje da je vječni Otac u času utjelovljenja predložio svom Sinu da spasi svijet bilo radostima, bilo trpljenjem, slavom ili prezirom, bogatstvom ili siromaštvom, životom ili smrću. Tako je Gospodin mogao otkupiti svijet, da je samo htio živeći u radostima, užicima, u slavi i bogatstvu, u časti i pobjedi, i na taj način sve ljude dovesti u raj. No, On je radije odabrao trpljenje i križ da uzvrati Ocu više slave, a nama ljudimazasvjedoči više ljubavi. Štoviše, on nas je toliko ljubio da nije htio skratiti svojih muka, već ih je naprotiv produžio u želji da još mnogo više pretrpi. I zato je na križu, zasićen pogrdama i uronjen u more muka, uzviknuo kao da mu još nije dosta: “Žedan sam!” (Iv 19, 27.). A čega je bio žedan? “Žeđaš“, veli sv. Lovro Justinijani, “od žara svoje ljubavi, od preobilnog svog milosrđa i dobrohotnosti prema nama. Žedan si nas samih i žeđaš da nam se dadeš da trpiš iz ljubavi prema nama.” Nakon svega toga ne moramo li i mi uzviknuti sa sv. Franjom Paulskim: “O ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ta ljubav koju si nam pokazao u svojoj muci i smrti!” Ili sa sv. Magdalenom Paciškom: “O ljubavi! O ljubavi! Kako si malo poznata!” A sveti je Franjo ponavljao vukući se po blatu usred ulice: “O Isuse, moja raspeta ljubavi, tako te malo poznaju! O Isuse, moja ljubavi, kako si malo ljubljen!” I zaista, sveta Crkva ponavlja svaki dan: “Svijet ga nije upoznao”(Iv 1,10) I ako zdravo promislimo, spoznati što je Isus za nas pretrpio i ne uzvratiti mu žarkom ljubavlju, gotovo je moralno nemoguća stvar» (LJVM154-166).
Nakon što je predočio prilike i način Isusove muke, sv. Ljudevit duhovno-teološki interpretira ta događanja . Svetac nastoji ući u otajstvo Križa Kristova,tražeći zadnji razlog i temelj uneizrecivoj Isusovoj ljubavi i spremnosti učiniti sve za ispunjenje Očeva plan spasenja čovjeka. Isto tako Montfort, dok piše ovo poglavlje, je duboko svjestan da se Kristovi učenici moraju Njemu suobličitisve dok se On ne oblikuje u njima. O uzvišenom otajstvu Križa Kristova svetac piše:
«Evo što je, po mom mišljenju, najveća kraljeva tajna (Tob 12, 7.), najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ. O kako su misli i putovi Vječne Mudrosti udaljeni i različni od misli i putova ljudi, pa i od onih najmudrijih! Taj veliki Bog želi otkupiti čovjeka, otjerati i sputati đavle, zatvoriti pakao i otvoriti ljudima nebo i povratiti vječnome Ocu beskrajnu slavu. Evo te velike odluke, toga teškog djela i ogromnog pothvata. Kojim će se sredstvom poslužiti ta Mudrost “koje se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom?” (Mudr 8, 1.). Ona ima svemoguću mišicu i samim jednim jedinim njezinim pokretom može uništiti sve što joj se protivi i učiniti sve što hoće; jednom jedinom riječi svojih ustiju može sve stvoriti i sve uništiti. Potrebno je da samo nešto htjedne, i sve će se dogoditi. Ali njezina ljubav daje zakone njezinoj svemoći. Želi se utjeloviti da pokaže ljudima svoje prijateljstvo, sama želi sići na zemlju, da se čovjek popne na nebo. Neka bude!Ali prije nego li će se ta Utjelovljena Mudrost pojaviti u slavi i veličanstvu, praćena milijunima i milijunima anđela i izabranika, i prije nego li će u sjaju slave, bez sramote, poniženja, siromaštva i slabosti, poraziti sve svoje neprijatelje, ona će za se pridobiti srca ljudi svojom milinom i svojim čarima, svojom veličinom i svojim bogatstvom. Da, upravo tako! Ali čudne li stvari! Među Židovima ona vidi predmet sablazni i užasa, a među poganima predmet ludosti,(usp. 1Kor 1,23.) jer vidi komad drva kojega preziru i odbacuju, kojim su sramotili i mučili najveće zločince i robove, a to se drvo nazivalo vješalima, drvetom križa ili križem. I ona gleda taj križ i u njemu nalazi svoju nasladu, uzljubila ga je iznad svih velikih i znamenitih stvari na nebu i na zemlji, jer on će biti oruđe njezinih pobjeda i ukras njena veličanstva, njezina bogatstva, slast njezina kraljevstva, prijatelj i zaručnik njezina srca. “O dubino mudrosti i znanja Božjega!”(Rim 11, 33.) Kako je iznenađujuć njezin izbor, i kako su njezini sudovi i njezine odluke uzvišeni i neshvatljivi! A kako je tek neizreciva njezina ljubav prema tom križu! Utjelovljena je Mudrost ljubila taj križ već od svog djetinjstva: “Uzljubih ga od svoje mladosti”(Mudr 8, 2.). Još u utrobi svoje Majke dok nije ni ušla u svijet, već ga je primila iz ruku vječnoga Oca i stavila ga usred svog srca da u njem kraljuje, govoreći: - “Milje mi je, Bože, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim” (Ps 40 (39), 9.). Bože, moj Oče, dok ostajem u tvom krilu, izabirem taj križ, izabirem ga u krilu moje Majke; ljubim ga svim srcem i stavljam ga u svoje srce da bude moj zaručnik i moj gospodar. I za vrijeme čitava života ona ga je gorljivo tražila. I kad je trčala kao ožednjeli jelen iz grada u grad i iz sela u selo, kad je divovskim korakom stupala prema Kalvariji, i kad je češće govorila svojim apostolima i učenicima, pa čak i prorocima u svom prebraženju, o svojoj muci i o smrti, često je ponavljala: - “Vruće sam želio” (Lk 22, 15.), a svi njezini koraci, sva zanosna traženja i osjećaji, smjerali su prema križu, jer je smatrala za najveću sreću i častumrijeti u njegovu zagrljaju. Ona se već u svom utjelovljenju zaručila s njim u najvećoj ljubavi, nosila ga je i tražila s neopisivom radošću, tako da je čitav njezin život bio neprestani križ te je mogla reći idući u susret križu i smrti na njemu na Kalvariji: “O kako sam tjeskoban dok se to ne izvrši!” (Lk 12, 50.). Tko će mi ga zabraniti? Tko će me zaustaviti? O kada ću te zagrliti, dragi križu Kalvarije!? Konačno je stigla k ispunjenju svojih želja. Bila je obasuta pogrdama, bila je pribijena i kao srasla s križem, i radosno je umrla u zagrljaju tog dragog prijatelja kao na prijestolju slave i pobjede. Ne vjerujte da se nakon smrti, da lakše trijumfira, Mudrost odijelila od križa, da je odbacila križ. Ni izdaleka! Ona se toliko sjedinila s njim i kao da se njemu pritjelovila, da nema ni anđela, ni čovjeka, ni bilo kojeg stvorenja na nebu ni na zemlji koji bi je mogao od njega rastaviti. Veza je nerazrešiva i savez je vječan: Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa. Po njezinoj smrti pogrde Križa postale su slavom, siromaštvo i golotinja bogatstvom, boli uživanjem, a trpljenja postadoše ugodna, jer je na neki način taj Križ pobožanstvenila da je naredila da mu se zajedno s njom klanjaju svi anđeli i ljudi. Ona ne želi da se čast klanjanja iskazuje makar samo relativno, ni kojem stvorenju, ma bilo ono ne znam kako uzvišeno poput njezine presvete Majke, osim njezinu dragom Križu. Na veliki dan suda prestat će čašćenje relikvija svetaca, čak i onih najuzvišenijih, a zapovjedit će prvim kerubima i serafima da idu po svem svijetu i saberu čestice pravoga Križa koje će njezina ljubav tako divno ujediniti da će sazdati onaj pravi Križ na kojem je i umrla. I taj će Križ nositi Anđeli u pobjedničkom slavlju i pjevati pjesme radosnice. Taj će Križ ići pred njom na presjajnom oblaku i po njemu i s njime sudit će svijet. Kako će se tada razveseliti prijatelji Križa kad ga ugledaju! A kako će tek biti očajni njegovi neprijatelji kad vide sav njegov sjaj i slavu. Vikat će planinama da ih pokriju i paklu da ih proguta. Čekajući veliki dan svoje proslave u konačnom sudu, Vječna Mudrost želi da Križ bude znak, oznaka i oružje svih izabranika. Neće primiti ni jedno dijete koje ne bude imalo tu oznaku, neće primiti ni jednog učenika koji ga ne bude nosio na svom čelu tako da zbog njega ne pocrveni, u svom srcu, tako da se protiv njega ne buni, i na svojim ramenima, tako da ga ne vuče za sobom niti ga odbaci. Ona govori: - “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!”(Mt 16, 24.) Neće primiti nijednog vojnika koji ga ne uzme kao svoje oružje za obranu, za napad da pobijedi i uništi svoje neprijatelje. Ona im dovikuje: “Imajte povjerenja, vojnici moji, ja sam vaš kapetan, ja sam pobijedio križem svoje neprijatelje i vi ćete također pobijediti po tom znaku.” U taj je Križ ona pohranila tolika blaga, milost, život i radost, i njegovu spoznaju daje samo svojim ljubimcima. Ona često otkriva sve druge tajne svojim prijateljima (usp.Iv 15, 15.), kao i apostolima, ali blago Križa otkriva tek onima koji su to zaslužili velikom vjernošću i svojim naporima. Kako je potrebno biti ponizan, malen, umrtvljen, okrenut u svoju dušu i prezren od svijeta da bismo spoznali otajstvo Križa, koji je još i danas, i to ne samo među Židovima i poganima, među Turcima i hereticima, među mudracima ovoga svijeta i lošim katolicima, već i među pobožnim, i vrlo pobožnim osobama predmet sablazni i ludosti, prezira i bijega. Od Križa se ne bježi na području teorije, jer se nikad nije toliko govorilo i pisalo o njegovoj uzvišenosti i ljepoti kao danas, već na području prakse, jer ga se bojimo, na nj se tužimo, ispričavamo se i od njega bježimo kad treba bilo što pretrpjeti. Zahvaljujem ti, Oče, reče jednog dana u zanosu radosti na pogled ljepote Križa ta Utjelovljena Mudrost, što si sakrio od mudrih i razumnih ovoga svijeta ljepotu i blago mojega Križa, i što si ih objavio poniznima i malenima (Lk 10, 21). Ako je spoznaja tajne Križa tolika posebna milost, što je tek kad duša uživa u njemu i stvarno ga posjeduje! Takav dar Vječna Mudrost daje samo svojim najvećim prijateljima, nakon mnogih molitava, želja i preklinjanja. Ma kako bio uzvišen dar vjere, kojim se posebno dopadamo Bogu, njemu se približujemo i nadvisujemo svoje neprijatelje, a bez kojega bivamo odbačeni, dar Križa još je mnogo veći. Sveti Petar, kaže sv. Ivan Krizostom, mnogo je sretniji u tamnici zbog Isusa Krista nego na Taboru okružen slavom; blaženiji je dok nosi lance na nogama, nego ključeve raja u rukama. A sv. Pavao smatra većom čašću nositi verige zbog svoga Spasitelja, nego uzdignuće do trećeg neba. Bog je apostolima i mučenicima davao veću milost dajući im da nose njegov križ poniženja, siromaštva i najužasnijih muka, nego da im je dao dar čudesa i obraćenja čitavog svijeta. Svi oni kojima se priopćila Vječna Mudrost žarko su željeli križ koji su tražili i radosno prihvaćali, a kad im se ukazala prilika za trpljenje, klicali bi iz sveg srca sa sv. Andrijom: “O dragi Križu, tako dugo željkovani!” Križ je dobar i dragocjen iz mnogo razloga: čini nas sličnim Isusu Kristu; po njemu postajemo dostojna djeca nebeskog Oca dostojni udovi Isusa Krista i dostojni hramovi Duha Svetoga. Bog Otac kažnjava svu svoju djecu koju prihvaća (Heb 12, 6.). Isus Krist priznaje za svoje samo one koji nose svoje križeve. Duh Sveti kleše i obrađuje svaki živi kamen nebeskog Jeruzalema, tj. sve predodređenike. Križ je dobar jer prosvjetljuje duh i daje mu veću spoznaju nego što mu daju sve knjige svijeta: “Tko nije ništa iskusio, malo znade!”(Sir 34, 10). Ako ga dobro nosimo, postaje izvor, hrana i svjedočenje ljubavi. On u srcu raspiruje vatru božanske ljubavi i odvaja ga od stvorenja. On podržava i povećava tu ljubav. I kao što je drvo hrana vatri, tako je i Križ hrana ljubavi. On je najsigurniji dokaz da ljubimo Boga, a Bog se tim dokazom služi da nam pokaže svoju ljubav, no također traži taj dokaz da mi njemu zasvjedočimo svoju ljubav. Križ je dobar jer je obilan izvor svih slasti i utjeha i jer daje radost, mir i milost u duši. Konačno, Križ je dobar jer donosi onome tko ga nosi izvanredno veliku vječnu slavu.(2 Kor 4, 17.) Kad bismo poznavali cijenu Križa, obavljali bismo devetnice i devetnice, kako kaže sv. Petar Alkantarski, da dobijemo taj ljupki djeličak raja. Govorili bismo sa sv. Terezijom: - “Trpjeti ili umrijeti!” - ili sa sv. Magdalenom Paciškom: - “Ne umrijeti, nego trpjeti!”Molili bismo s blaženim Ivanom od Križa milost da smijemo nešto pretrpjeti i biti prezreni za Gospodina. Taj je blaženik nakon svoje smrti rekao jednoj službenici Božjoj: “Od svih zemaljskih stvari na nebu se ništa ne štuje osim Križa.”- “Imam neprocjenjivih križeva, reče Gospodin jednome od svojih slugu, jer je to nešto najvrednije što moja draga svemoguća Majka može od mene zadobiti za svoje vjerne sluge.” Svjetski mudraci, velikani ovoga svijeta, vi ne razumijete otajstveni ovaj govor. Previše volite užitke, tražite samo lagodnosti, ljubite jedino dobra ovoga svijeta, previše se bojite prezira i poniženja, jednom riječju: vi ste neprijatelji Isusova Križa. Istina, i vi poštujete i hvalite općenito križ, ali ne onaj vaš, koji izbjegavate koliko god možete, ili ga vučete nevoljko za sobom, mrmljajući i nestrpljivo se na nj tužeći. Čini mi se da vidim pred sobom krave koje su i protiv svoje volje vukle kovčeg zavjetni u kojemu je bilo pohranjeno najveće blago svijeta: mukale su idući (1 Sam 6, 12.). “Ogroman je broj nesretnika i luđaka,” kaže Mudrost, jer je neizmjeran broj onih koji ne shvaćaju cijenu Križa i nose ga protiv svoje volje. Ali vi, istinski učenici Vječne Mudrosti, koji zapadate u razne kušnje i trpljenja, koji trpite progonstvo zbog pravednosti, koje smatraju kao smeće ovoga svijeta, utješite se i razveselite, poskakujte od veselja, jer je Križ koji nosite dragocjeni dar na kojem vam mogu zavidjeti i blaženici da im je to još moguće. Sva čast, slava i krepost Božja i ona Svetoga Duha počiva na vama, jer će biti velika vaša nagrada na nebesima, ali i na zemlji zbog duhovnih milosti i darova koje vam taj Križ pribavlja. Pijte, prijatelji Isusa Krista, pijte iz njegova Kaleža gorčine, i postat ćete njegovim prijateljima. Trpite s njime, i bit ćete s njime i proslavljeni. Trpite strpljivo, pače i radosno. Još samo malo, a onda dolazi sretna vječnost nakon trenutka muke» (LJVM 167 -180).
Za kršćane ne postoji Kristov križ bez slave. Patnja nije sama sebi razlog. Ona je sredstvo kojim se Isus htio poslužiti. Uskrsnuće Isusovo je najviša istina vjere u Krista te je kao središnju istinu treba vjerovati i živjeti u Crkvi. Upravo je čudesno otajstvo Uskrsnuća pomoglo učenicima da shvate značenje Isusova života, propovijedanja i poglavito njegova poniženja, muke i smrti na križu. Tako da se s pravom može reći kako se vjera Crkve rađa iz smrtii Uskrsnuća Isusova. Uzašavši jednom zauvijek u nebesko svetište, Isus Krist nas bez prestanka kao posrednik zagovara kod Oca i trajno nam osigurava izljev Duha Svetoga. Crkva s pravom naglašava: «Zato smo i uzeti u otajstvo Njegova života, suobličeni Njemu, s Njime umrli i uskrsnuli, dok ne budemo s Njime kraljevali» (LG 7). Uskrsnuće je i ključ odgovora na bitna pitanja ljudske egzistencije kao što su pobjeda života nad smrću, ljubavi nad mržnjom, zajedništva nad egoizmom, svjetlom nad tamom koja se trajno nadvija nad čovječanstvom. Sv. Ljudevit kontemplira kontinuitet ljubavi uskrslog Spasitelja prema svakom čovjeku, kao i potrebu da vjernik nasljeduje Isusa po križu na putu uvječnu domovinu.
«Nakon tri grozna sata na križu Spasitelj svijeta je izdahnuo u svojoj trideset i trećoj godini života. Josip iz Arimateje imao je snage zamolitiPilata za Isusovo tijelo koje je položio u novi grob. Ne zaboravimo ni to da je cijela priroda pokazala svoju žalost nad Isusovom smrću različitim čudesnim znacima koji se dogodiše u času kad je Isus izdahnuo. Uskrsnuo je,i nekoliko se puta ukazao svojoj svetoj Majci i učenicima kroz četrdeset dana. Poveo je učenike na Maslinsku goru, odakle je, njima naočigled, svojom vlastitom snagom uzašao na nebo da sjedne s desne Ocu, dok je na zemlji ostavio tragove svojih svetih stopa» (LJVM 116) «Od časa kad je vječna Mudrost po Križu ušla u nebo, potrebno je da i mi ulazimo u nebo istim putem. Kud god se vi okrenuli, kaže “Nasljeduj Krista”svuda ćete naći križ. Naći ćeš križ kao odabranik, ako ga nosiš kako treba, strpljivo i radosno, iz ljubavi prema Bogu; naći ćeš ga i kao odbačenik, ako ga nosiš nestrpljivo i protiv volje, kao i toliki jadnici koji će ponavljati čitavu vječnost u paklu: “Bazali smo stazama propasti” (Mudr 5, 7.), uzalud smo se trudili i patili brinući se za svijet, i konačno, evo smo osuđeni. Prava se Mudrost ne nalazi na zemlji niti u srcu onih koji žive po vlastitim prohtjevima. Ona se tako trajno nastanila u križu, da je nećete naći izvan njega na ovome svijetu, i tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost» (LJVM180). «I nemojmo misliti da sada proslavljeni Isus Pobjednik ima manje blagosti i spremnosti da nam se približi. Nasuprot, njegova slava na neki način usavršava njegovu blagost. On i sada više želi opraštati nego se pokazati u slavi, i više mu je stalo pokazati nam bogatstvo svog milosrđa negoli slave. Ako pogledamo kroz povijest, vidjet ćemo, kad se ta slavna Utjelovljena Mudrost objavila svojim prijateljima, da im se nije pokazala uz munje i grmljavinu, nego na ljubak i blag način, i nije uzela veličanstvenost vrhovne Gospodarice svemira i Boga nad vojskama, već nježnost zaručnika i milinu prijatelja. Nakon svega ovoga, nećemo li još više zavoljeti tu Vječnu Mudrost koja nas je toliko ljubila i još nas uvijek ljubi, a koje ljepota i milina nadvisuje sve što je najljepše i najljupkije i na nebu i na zemlji!» (LJVM 127 -131).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan da je grijeh bio uzrok Isusova trpljenja te da svaki grijeh i danas ranjava Crkvu, tijelo Isusovo? Prepoznajem li u tajni Kristova Križa Isusovu ljubav? Vjerujem li da mi Krist pobjednik želi iskazati ljubav, oprostiti grijehe i voditi me putem istinske sreće sve do života u vječnosti?
Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv.Augutina st...., više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova...

4.3. Euharistija, čudesno iznašašće Isusove ljubavi kako bi uvijek ostao s ljudima

Euharistija je iznad svega događaj ljubavi. Gospodin, budući da je ljubio svoje do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao trenutak odlaska s ovoga svijeta Ocu, za vrijeme posljednje večere,da bi apostolimapokazao i dokazao veličinu ljubavi prema ljudima za čije spasenje je htio umrijeti,želio ih je učiniti dionicima svoje Muke i Uskrsnuća, atime i božanskog vječnog života. Uz to je Isus želio ostaviti dokaz da nikada neće napustiti svoje učenike, teje ustanovio Euharistiju. «Zatim uze kruh zahvali i razlomi im ga govoreći: Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite meni na spomen. Isto tako poslije večere uze kalež i reče: Ovo je kalež Novoga saveza u mojoj krvi koja se za vas prolijeva». (Lk 22, 19-20). Isus jeapostolima zapovjedio da slave Euharistiju sve do njegova konačnog dolaska. A da bi učenici što bolje shvatili to veliko otajstvo, kao događaj ljubavi i služenja, prilikom uspostave Euharistije Isus je htio učenicima oprati noge, te im je naložio: «Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, ljubite vi jedni druge. Ako imadneteljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici». (Iv 13, 33). Zbog svega što smo do sada naglasili, nedostatak ljubavi prema bližnjemu je znak nedovoljnog poniranja u otajstvo Euharistije, nerazumijevanja Isusa i nedovoljno autentičnog življenja Euharistijske duhovnosti. Montfort, veliki zaljubljenik u Presveti Oltarski Sakrament o uspostavite tajne Isusove ljubavi piše:
«Konačno, da bi se vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala Čovjekom, da je postala Djetetom, postala je siromahom i za čovjeka umrla na križu. I koliko je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp.Mt 11, 28.). Ta ja sam vam sličan, ja vas ljubim. A vi ste grješnici? - Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grješnika! Udaljili ste se iz ovčinjaka svojom krivnjom? - Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni gnusobama, ucviljeni žalošću? – Baš zato dođite k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću vas odmoriti! Htijući zasvjedočiti čovjeku ljubav do smrti koju je prihvatila mjesto njega da ga spasi, i ne mogavši se od njega odijeliti, našla je divnu tajnu po kojoj će istodobno umrijeti i živjeti i ostati s njime do konca vjekova, a to je veličanstveno i puno ljubavi iznašašće Euharistije. A da ostvari svoju ljubav u tome otajstvu, nije se ustručavala ni toga da promijeni i preokrene čitavu narav. Budući da nije htjela samo na izvanjski način ostati uz čovjeka, nije se skrila pod sjaj dijamanta ili kojeg drugog dragog kamena, već se sakrila pod priliku komadića kruha koji je hrana svojstvena čovjeku, da bi po blagovanju ušla u njegovo srce i tamo našla svoju radost i slast. “To je svojstvo onih koji žarko ljube.” “O vječna Mudrosti, Bože, koji sam sebe razdaješ iz ljubavi prema čovjeku!” Ako nas ne takne ova žarka želja kojom nas s toliko ljubavi traži i ako nas ne ganu toliki znakovi prijateljstva ove ljubezne Mudrosti, znajmo da je velika okorjelost našega srca i da smo vrlo nezahvalni. I ako se, umjesto da je slušamo i tražimo, oglušimo na njen poziv i izbjegavamo je, i ako je, umjesto da je častimo i ljubimo, preziremo i vrijeđamo, kakva je naša okrutnost, i kakva nas čeka kazna već na ovom svijetu! I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru, i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti, da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova (Mudr 10, 8.) (LJVM 70 -72)
Poslušna riječi Isusovoj Crkva slavi spomen čin njegove žrtve na križu. Prinoseći Ocu njegove darove kruha i vina, oni liturgijski snagom Isusovih riječi i Duha Svetogapretvaraju se u Tijelo i Krv Kristovu, te je Isus prisutan u svakoj misnoj žrtvi. Euharistija je najviši izraz života Crkve jer po njoj, sjedinjeni s Kristom, sudjelujemo u žrtvi hvale i zahvale koju je Spasitelj svijeta jedanput zauvijek prikazao Ocu umrijevši na križu. Crkva i čovječanstvo po ovom svetom sakramentu trajno i svakodnevno baštine izljeve milosti, spasenja i posvećenja. Sama bit Euharistije je spomen čin Kristova djela spasenja koje je on izvršio životom, smrću i uskrsnućem. Ne radi se samo o pukom navještanju i prepričavanju prošlih divnih događaja koje je Bog učinio za ljude, nego mi postajemo sakramentalno dionici istih događanja. To jest, Kristova pobjedna muka i Uskrsnuće se uprisutnjuju u našem liturgijskom slavlju tako da žrtva koju je Isus jedanput zauvijek prinio na križu ostaje uvijek aktualna. Euharistija dakle, čini prisutnom žrtvu križa jer je njen spomen čin i jer uprisutnjuje njen plod za dobro Crkve i svijeta. Isto tako obnavljanje Kristove žrtve, u kojoj se nekrvno žrtvuje isti Isus Krist koji je sebe prikazao na križu, postaje i žrtvom njegova Tijela, Crkve. Naime, život vjernika, njihove radosti i nade, patnje i žalosti sjedinjuju se s Kristom i dobivaju novu vrijednost, tako da svi vjernici tijekom cijele povijesti imaju mogućnost sjedinjenja sa Kristovim pashalnim Otajstvom. U Svetoj Misi se događa pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, te pod posvećenim prilikama, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Isus Krist; živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv skupa sa dušom i božanstvom. Kojeg li uzvišenog Otajstva i neprestane mogućnosti motrenja punine lika Kristova, na koje nas sam Papa poziva. Samo slavljenje Euharistijske žrtve usmjereno je prema gozbi blagovanja Isusova Tijela i Krvipo svetoj pričesti. Na taj način primamo u naše biće samoga Krista koji se za nas prikazao Ocu. Isus po svojoj riječi trajno upućuje poziv ljubavi da ga primamo u svetoj Pričesti: «Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete njegove krvi, nemate života u sebi» (Iv 6,53). Montfort nas poziva na divljenje, čašćenje i slavljenje preobilja ljubavi Euharistijskog Isusa:
«Izvan sam sebe kada gledam Najuzvišenije Veličanstvo u Presvetom Sakramentu. U njemu vidim istinskog Boga, u njemu vidim Kralja Slave skrivenog u tami, bez sjaja i uzvišenosti. O, tko to može povjerovati? Krotki Jaganjče tu si kako bi bio naš Zagovornik. Dan i noć si prisutan u svetohraništu kako bi zadržao svoje osvetničke ruke spremne kazniti grješnika koji te vrijeđa. Postao si hostija kako bi ublažio svoj gnjev i bez prestankamolio kod Oca milosrđe za nas. Isuse Ti tu Ocu iskazuješ svu čast i slavu, Ti su naša nadoknada jer nas beskrajno ljubiš. Što nam više treba? U svojoj prisutnosti i klanjanju prepun si poštovanja i ljubavi za Očevo ime. Tvoje presveto Srce želi da Otac bude posvuda proslavljen i da mu svi istinski budu podložni u njegovu kraljevstvu. Onaj koji očarava svece u slavi, dan i noć je u našim svetohraništima, skriven u ciboriju. Svemogući u svojoj veličini jednak Ocu, da bi očarao naše srce, tu je u velikoj tajni. Isuse punino ljubavi i života uistinu si prisutan u Euharistiji. Isuse Ti si beskrajno blago jer si Božja Mudrost, a tvoj sjaj nije potamnjen, iako si se zbog nas snizio. Ne paziš na sebe u svetohraništu, daruješ se bez da se dijeliš na komade, sav svima, do te mjere da ne možeš više. Daruješ se svima bez izuzetka, a Ti ne osiromašuješ. Darovati je tvoja najveća sreća, sretan si kad se daruješ. Presveti Oltarski Sakrament je izvrsna škola za naučiti, bez riječi i posebnog umijeća, u malo vremena znanost svih kreposti i božansku mudrost. Učitelj je ljubezni Isus koji nas iz Presvetog Sakramenta podučava bez prestanka. Učitelju bez premca prosvjetljuj naše duše kao božansko sunce ražari i raspali nas ljubavlju. U ovom otajstvu Ti si naš sveti uzor. Dan i noć, u tajnosti sam provodiš u djelo ono što naučavaš. Po poslušnosti silaziš na oltar. Na glas jednog smrtnika ne opireš se nego dolaziš. U svetohraništu tvoje sveto Srce gori velikom ljubavlju. Ti dolaziš spasiti grješnike, potičeš ih i zoveš. Neka sve dane mog života i posvuda moj jezik razglašuje uzvišenost Presvetog Sakramenta. Dođite, promatrajmo u njemu Spasitelja naših duša i njegovo Presveto Srce koje gori božanskim plamenom, Srce koje je sama vatra, sami plamen. Srce tvoje Isuse je uvijek otvoreno kako bi postalo naš dom i naše utočište. Ono je neosvojiv i utvrđen grad gdje neprijatelj nikad ne ulazi. Ono je nesavladivokraljevstvo mira. Euharistisko Srce Isusovo na sebe trajno preuzimaš srdžbu kojuVječni Otac iskazuje prema grješnicima koji k njemu dolaze. Tvoje Presveto Srce, po volji Očevoj ih zaklanja svojim krilima, prekriva ih svojom ljubavlju kako bi dalo zadovoljštinu njegovoj srdžbi. O koje li očinske ljubavi! O tko može iskazati vječnu slast koju Ti Zaručniče prisutan u Euharistiji daješ kušati svojim vjernim prijateljima. Ona je kao izvrsno vino kojemu nema ravnoga, ugodan miris, slatki nektar. Isuse prepun ljubavi postao si svimasve. Ti si naš dragi Zaručnik, istinski Bog, blagi učitelj i liječnik, prijatelj i brat, naš život i put, naše blago svijetlo. Sva blaga su u tvome Srcu, koje je u svetohraništu kako bi ih ljubezno i velikodušno dijelio kada ne nalaziš na prepreke. Tvoje Presveto Srcežarko želiobdariti nas i neprestano nas poziva, ali tko će čuti njegov glas? Dođite dragi prijatelji, svi dođite, govori nam dobri Učitelj, dođite vidite kako je slatko ljubiti me i upoznavati me. Dajem vam moje tijelo za jelo, jedite jer vas ljubim, pijte velikim gutljajima moju krv, ugasite žeđ u meni. Isus nas ljubi, ljubimo i mi njega, nije li to dobro? Ljubezan je, bez straha približimo se njemu. Želimo li ljubiti kao u vječnoj domovini, idimo Presvetom Sakramentu da nam raspali srce. Ulij božanski Isuse svoju milost u naše duše, nećemo se više opirati tvome blagom plamenu. Daj da po tvojoj ljubavi postanemo jaki. Svrni svoj pogled pun ljubavi na naše siromaštvo. Amen» (P 128; 129; 130)
Kada govorimo o euharistijskoj duhovnosti uvijek su u pritaji prisutni rizici, koje u biti poznajemo, ali kojima manje ili više u praksi teško izmičemo. Kratko ćemo nabrojiti samo neke najredovitije.
Prvi: Jedno stanje navike na Presveto otajstvo ili ti nutarnja nesposobnost začuditi se pred Božjim tajnama svaki puta kada slavimo Svetu misnu žrtvu, Božjem čudu koji je s nama, za nas, Bogu koji prihvaćanaš materijalni svijet, pod likom komadića kruha i preobražava našu redovitost svakodnevice u sebe samoga. To je jedan produžetak Božje logike Utjelovljenja, to jest pristupačnosti, koja prihvaća i mogućnost dodira osobekoja jezaboravila cijenu Onoga koga prima.Realnost Kristove stvarne prisutnosti može nam postati do te mjere uobičajna da nam više ne privlači pažnju, kao što se dogodi sa zrakom koji dišem ili vodom koju pijemo. Redovito u životu, navika je popraćena rastresenošću koja kao neka brana sprječava da Riječ, koja je sakramentalno sada izišla iz Božjih usta,prožme svakodnevnicu.
Drugi rizik: Misliti na Euharistiju isključivo za druge ili reducirati utjecaj koji bi misna žrtva trebala imati na moj život. Istina je da trebamo imati usmjerenost na bližnjega, ali ako mi sami ne doživljavamo da smo prožeti Euharistijom, postajemo osoba koja ponavlja stvari, a ne navjestitelji Evanđelja.Tako možemo pasti u paradoks da drugima objašnjavamo sveta otajstva bez da smo više u stanju pojasniti ih samima sebi.
Treći rizik: Suprotan prethodnome ili misliti na Euharistiju u intimističkim kategorijama, Euharistija samo za mene.Zatvoriti se u krug pobožnjaštva i ne uviđati crkvenu dimenzijuzajednice i pastoralno misionarski vid svakog slavljenja Svete misne žrtve.
Četvrtirizik: Žurba. Ili nutarnji i vanjski stav koji ne daje vremena otajstvu da odjekne u dušama i prožmeih ili barem dopre do iskustva života.Žurba za vrijeme slavljenja svete mise koja se očituje u potpunoj odsutnosti kontemplativnih trenutaka šutnje, na koje rubrike u misalu upućuju.Žurba u izgovaranju riječi misnih molitava, zna često biti popraćena obilnim vremenom koje dajemo svojim riječima
Žurba koja je izraznedostatka priprave za slavljenje Euharistije. Znamoda valja pripraviti duh, tijelo i srce na slavljenje svetih otajstava ne samo neposredno nego i daljnjom pripravom da bi se došlo do nutarnje spremnosti na susret sa Isusom koji djeluje u Sakramentu i životu.
Peti rizik: Konzumizam ili traženje neposrednoga, vidljivoga, onog što zadovoljava, zaboravljajući duboki smisao Euharistije. Mislim na previše ljudskih riječi koje guše Riječ Božju. Kad se pretendira da misa kaže ono što mi preordiniramo da treba reći zbogdominantnog utjecaja celbranta, njegovih karizma i riječi. U to ulazi na primjer, smatrati da nečija Propovijed ili nastup označava misu kao dobru ili ne, a ostali dijelovi mise su stvar za konzumirati i odraditi.Sv. Ljudevit nam Mariju stavlja pred oči kao uzor odnosa prema Euharistiji:
«Isuse ne možeš ostaviti Mariju, toliko je jaka ljubav koja vas veže, zbog toga si malo prije svoje smrti ustanovio Euharistiju, da bi nakon svoga Uzašašća ovdije na zemlji bio njena utjeha. Toliko si se naslađivao u njenom prečistom krilu tijekom devet mjeseci, da si ponovno htio više puta u njoj otpočinuti u tišini. Ti se u njenom Srcu kao na oltaru prikazuješ Nebeskom Ocu. Izgnan iz srca grješnih ljudi, Isuse dolaziš u njeno Sveto Srce i primaš u njemu savršenu čast, jer njeno Srce Ti pjeva slatku uzvišenu pjesmu hvale i slave koju samo ono može otpjevati kako tebi dolikuje.Isuse Ti se ugodno odmaraš na ležaljki njene čistoće, kušaš neizrecivu radost u plamenu njene ljubavi, ali iznad svega njena poniznost teprivlači da siđeš u Nju i očarava tvoje veličanstvo. Isuse pun zahvalnosti činiš Mariju dionicom sveg svojega blaga, hraniš je svojim tijelom koje je ona u djetinjstvu othranila mlijekom iz svojih prečistih prsiju. A za uzvrat, Ti je hraniš svojom božanskom krvlju. Koju li radost i milinu je ona doživljavala u slatkim trenucima kad je nježno primala svog ljubljenog Sina. Tada je njeno sveto Srce kliktalo zbog radosti u Isusu svome Spasitelju.Njeno presveto Srce je plamen, gorući grm koji izgara i koje samo u svom Bogupronalazi sebe, svoje boravište i život. Gori, a ne izgara jer se nikad ne može previše ljubiti. Ljubav u tom velikom otajstvu izgleda kao da njihova srca spaja te postaju jedno. Među njim sve postaje zajedničko, jer Sin je potpuno u svojoj Majci, a u Mariji se nazire samo njen ljubljeni Sin Isus. Tada Ona svojom molitvom zadobivamilosrđe siromašnim grješnicima. On je njen Sin, Ona je njegova Majka. Njeno Presveto Srce i prečisto krilo razoružaju Isusa. O kršćani, vjerna Djevica svojim pričestima nam pokazuje svetu pripravu i stav kako savršeno ispuniti našu dužnost prema Isusu u Presvetom Sakramentu. Nasljedujmo taj savršeni model. Od tebe Djevice Marijo nam je proizašlo njegovo Tijeloi Krv koji nas uzdižu do tih visina da nam i anđeli zavide. Budi uvijek i svuda blagoslovljena što nam dade tako dragocjeni dar. Majko divna, zasadi u naša srca sve svoje kreposti da bi slatki Isus u njima rado boravio. Zapali svoju ljubav u nama da bi s tobom ljubili tvoga Sina. O Isuse tvoja sveta Majka je naša savršena nadopuna. Siđi žurno u nas i sjedini nass Ocem, ili radije dođi u njeno Srce koje će nadoknaditi našu premalu ljubav. Amen» (P 134).
Za razmišljanje: Kakav je moj osobni odnos prema Euharistiji? Osjećam li potrebu za sudjelovanjem na svetoj Misi i euharistijskim klanjanjem? Jesam li svjestan veličine Isusove ljubavi u Presvetom Oltarskom sakramentu?
Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv .Augutina st..., više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova st...

4.4. Isus Krist središte i cilj duhovnog života

Središte i bit kršćanstva je osoba Isusa Krista, i tek polazeći od njega i osobnog odnosa koji vjernik mora imati s Isusom, ispravno se shvaća njegov nauk i svi drugi moralni zahtjevi koje On stavlja pred ljude. To se prije svega odnosi na njegov identitet. Razumski, svjesno i slobodno u srcu po vjeri spoznati da je Isus Krist Sin Božji koji se utjelovio, umro i uskrsnuo za naše spasenje, da je s desna Ocu kao Gospodin i Gospodar svemira gdje nas zagovara i šalje nam Duha Svetoga, te da je isti trajno prisutan i po sakramentima djelatan u Crkvi do konca svijeta, središnja je istina kršćanske vjere i temelj osobnog odnosa vjernika prema svome Spasitelju. U Isusu Kristu se otkriva i poziv na koji je pozvan svaki čovjek -zajedništvo s Bogom, postati u Sinu sin Božji. Objavljujući Oca, Isusu svojoj savršenoj ljudskoj naravi postaje za nas Put, Istina i Život. Sv. Ljudevit je duboko dirnutveličinom, uzvišenošću i važnosti te po vjeri iskustvene spoznaje Isusa Krista:
«Spoznaja Vječne Mudrosti nije samo najplemenitija i najugodnija, nego je također i najkorisnija i najpotrebnija, jer se život vječni sastoji u tome da upoznamo jedino pravoga Boga i njegova Sina Isusa Krista (Iv 17, 3.), jer tebe znati, uzvikuje Mudrac govoreći o Mudrosti, savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti (Mudr 15, 3.). Želimo li uistinu imati život vječni, težimo za spoznajom Vječne Mudrosti. Želimo li već na ovom svijetu savršenu svetost, i ponovno, upoznajmo Mudrost. Hoćemo li u srcu imati korijen besmrtnosti, imajmo u duhu spoznaju Mudrosti. Spoznati Krista, Utjelovljenu Mudrost – znači dosta znati, makar drugo ne poznavao. Znati sve, a njega ne upoznati – znači uistinu ništa ne znati. Što koristi strijelcu da zna gađati oko cilja, ako sam cilj promaši? Što će nam sve ostale znanosti spasenja, ako ne poznamo Isusa Krista koji je jedini ono potrebno i koji je cilj kojem moramo svi prispjeti? Premda je veliki Apostol poznavao mnoge stvari i bio stručnjak u ljudskom umijeću, ipak je izjavio da ne želi znati drugo do li Isusa Krista, i to raspetoga: jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2, 2.). Recimo i mi s njime: Ali sve to što mi je bilo vrijedno, izgubilo je u mojoj cijeni vrijednost za me zbog Krista. Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina (Fil 3, 7-8). Sve su mi ove spoznaje ništavne u usporedbi s Isusom Kristom, mojim Gospodinom.Sada vidim i sam proživljavam da je ta spoznaja tako ugodna, korisna i divna da do ostalih više ništa ne držim, te, iako su mi se prije toliko sviđale, sada mi se čine prazne i smiješne, da mi se čini gubitkom vremena dok se njima bavim. A ovo velim zato da vas tko ne prevari lukavim govorom... Pazite da vas tko za sobom ne odvede 'filozofijom' - ispraznom prijevarom (Kol 2, 4, 8.). Kažem vam da je Isus Krist vrelo svake znanosti, da se ne biste pustili prevariti lijepim i uzvišenim riječima govornika, niti toliko prijevarne oštroumnosti filozofa. Rastite... u milosti i pravoj spoznaji našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista (2 Pt 3, 18.)!» (LJVM 11-12).
Isus Krist objavljuje čovjeka njemu samome. Crkva uči: «Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome, te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva» (LG 22). Božanski život se daruje ljudima po Isusu Kristu. Svi ljudi su pozvani sjediniti se sa Kristom jer je on umro za sve i tako zadobitipristup Ocu i vječnom životu. Suobličenje vjernika Isusu Kristu i sudjelovanje u otajstvu njegova života, muke i uskrsnuća je izvorni plan Očev s ljudima. Od tuda proizlazi smisao i potreba evanđeoskog nasljedovanja Isusa Krista. Svetac to tako jednostavno ali upečatljivo kaže:
«Glavna briga kršćanske duše je težnja k savršenstvu: Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca (Ef 5,1), poručuje nam veliki Apostol. To je obveza koja je sadržana u vječnom Božjem planu našeg predodređenja, kao jedino sredstvo za postizanje vječne slave. Sveti Grgur iz Nise lijepo kaže da smo mi slikari. Naša duša je pripremljeno platno po kojem prelaze kistovi, original koji treba naslikati je Isus Krist, živa slika i savršen odraz vječnog Oca, a kreposti su boje koje služe da bi ga istaknule. Kako dakle jedan slikar, da bi uživo naslikao pravi portret, stanepred original i pri svakom potezu kista ga promatra, tako kršćanin uvijek treba držati pred sobom život i kreposti Isusa Krista kako bi govorio, mislio i radio samo ono što je njemu suobličeno» (TK 65). Montfortkao veliki promicatelj marijanske duhovnosti, sve do posvete ili svetog ropstva ljubavis pravom naglašava temeljni princip svakogautentičnog duhovnog puta. Isus Krist je vrhovni cilj svih pobožnosti, inače su one krive i lažne. Svetacnaglašava središnje mjesto Isusa Krista u kršćanskom životu. Radi se o jednom važnom i potrebnom navještaju otajstva Isusa Krista koji spriječava razvoj marijanskog kulta i pobožnosti koji ne bi bili vezaniuz bit kršćanskog života. Marija nije drugo doli ponizna službenica Gospodnja. Samo je on naš Spasitelj i sve naše. Pobožnost Mariji nas mora voditi Isusu Kristu. To je duboko uvjerenje sv. Ljudevita koje će on puno puta ponoviti:
«Isus Krist, naš Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, treba biti vrhovni cilj svih naših pobožnosti, inače bi one bile krive i lažne. Isus Krist je alfa i omega, (Otk 1,8) početak i svršetak svih stvari (usp.Otk 21,16). Mi se trudimo, kako kaže Apostol, jedino oko toga da svakog čovjeka učinimo savršenim u Isusu Kristu (usp.Ef 4,13), jer jedino u njemu stanuje sva punina Božanstva (Kol 2,9) i sve ostale punine milosti, kreposti i savršenosti; jer smo jedino u njemu bili blagoslovljeni svakim duhovnim blagoslovom; (Ef 1,3) jer je on naši jedini Učitelj koji nas treba učiti, naš jedini Gospodar o kojem imamo ovisiti, naša jedina Glava s kojom moramo biti sjedinjeni, naš jedini uzor kojemu se trebamo upriličiti, naš jedini liječnik koji će nas izliječiti, naš jedini pastir koji će nas hraniti, naš jedini put koji nas treba voditi, naša jedina istina u koju moramo vjerovati, naš jedini život koji nas treba oživljavati, i u svim stvarima naše jedino sve koje nam ima biti dovoljno. Nijedno drugo ime pod nebom nije nam dano kojim bismo se mogli spasiti (usp. Dj 4,12), osim imena Isusova. Bog nam nije stavio drugog temelja našega spasa, naše savršenosti i naše slave nego samo Isusa Krista. Svaka zgrada koja nije postavljena na taj stanac kamen, utemeljena je na pomičnom pijesku, i sigurno će se oboriti prije ili kasnije. Svaki vjernik koji nije s Isusom sjedinjen, kao lozova mladica s panjem, otpast će, osušit će se i neće biti ni za što nego da se baci u vatru (usp.Iv 15,6). Ako smo u Isusu Kristu i Krist u nama, ne treba nam se bojati osuđenja (usp.Rim 8,39). Ni anđeli s neba, ni ljudi na zemlji, ni đavli pakleni niti ikoje drugo stvorenje ne može nam nauditi, jer nas ne može rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Isusu Kristu (usp.Rim 8,39). Po Isusu, s Isusom i u Isusu možemo sve: povratiti svu čast i slavu Ocu, u jedinstvu Duha Svetoga, i sami postati savršeni, te našemu bližnjemu biti miomiris vječnoga života. Ako, dakle, promičemo ozbiljnu pobožnost prema Presvetoj Djevici, to je jedino zato da promaknemo pobožnost prema Isusu Kristu; to je jedino zato da iznesemo lako i sigurno sredstvo kako naći Isusa Krista. Kad bi pobožnost prema Presvetoj Djevici udaljavala ljude od Isusa Krista, trebalo bi je zabaciti kao đavolsku varku. Ali ova pobožnost ne samo da ne udaljuje ljude od Isusa Krista, nego nam je još potrebna da ga uzmognemo savršeno naći, nježno ga ljubiti i služiti mu vjerno, kao što sam to već pokazao i o čemu će biti govora još malo kasnije» (PP 61-62).
Svetac sam u obliku molitve upućene Isusu otkriva veličinu i ljepotu marijanske dimenzije svoga puta. On priznaje, ispovijeda i viče da je Marija Isusov dar, te da je on po Mariji došao do Isusa. «Ljubljeni moj Isuse, dopusti da ti se obratim kako bih ti iskazao svoju zahvalnost za milost koju si mi udijelio dajući me svojoj svetoj Majci po pobožnosti ovog ropstva; da bi tako ona bila moja zagovornica kod tvog Veličanstva i moja sveopća nadopuna u mojoj prevelikoj bijedi. Jao! Gospodine, ja sam tako bijedan, da bih se bez ove dobre Majke sigurno izgubio. Da, Marija mi je kod tebe u svemu potrebna: potrebna mi je da te ublaži u tvojoj pravednoj srdžbi jer sam te toliko vrijeđao; potrebna mi je da suzdrži vječne kazne tvoje pravde koje zaslužujem; potrebna mi je da mogu gledati tebe, tebi govoriti, tebe moliti, tebi se približiti i tebi se svidjeti; potrebna mi je da spasim svoju dušu i duše drugih; potrebna mi je, jednom riječju, da mogu uvijek vršiti tvoju svetu volju i tražiti u svemu tvoju najveću slavu. Ah, zašto ne mogu objaviti čitavome svijetu ovo milosrđe koje si imao prema meni! Zašto da cijeli svijet ne zna da bih ja bez Marije bio već osuđen! Zašto se ne mogu dostojno zahvaliti na tako velikom dobročinstvu! Marija je u meni – “dana mi je”. Oh, kakvo blago! Oh, kakva utjeha! i da ne bih bio, iza toga, sav njezin! Oh, kakve nezahvalnosti, moj dragi Spasitelju! Pošalji mi radije smrt nego da mi se takva nesreća dogodi: jer više volim umrijeti nego živjeti, a da ne budem sav Marijin. Ja sam je tisuću i tisuću puta uzeo za sve dobro moje sa sv. Ivanom Evanđelistom, podno križa, i isto toliko puta predao se njoj; ali, ako to još nisam učinio onako dobro kako ti to želiš, moj dragi Isuse, činim to sada kako ti hoćeš da učinim; i ako vidiš u mojoj duši i u mome tijelu nešto što ne pripada toj slavnoj Kneginji, molim te da to iščupaš i baciš daleko od mene, jer ono što ne pripada Mariji, nije tebe dostojno» (MT 66).
Za razmišljanje: Trudim li se uistinu nasljedovati Isusa Krista? Je li Isuscilj mogaživota?
Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv. Augutina st..., više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova st...

4.5. Posveta Isusu Kristu po Mariji

U svom glavnom djelu Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici sv. Ljudevit naučava posvetu Isusu Kristu po Mariji ili sveto ropstvo ljubavi. U pisanju Rasprave Montfort sažimlje cijeli svoj život, teološke studije, čitanje svetaca, duhovnih autora, vlastiti put molitve, mistike, svetosti i misionarsku aktivnost. Tako je Rasprava izraz zrelosti duhovnog puta sv. Ljudevita, teološki dobro utemeljena na tipičnim postavkama francuske škole duhovnosti, a iznad svega pisana je proživljenim svetačkim stilom, što joj daje posebnu draž. Cilj pisanja Rasprave je pastoralni i misionarski. Svetac želi iskustveno uvesti čitatelja u školu duhovnosti posvete Isusu Kristu po Mariji.
“Oh, ugodan li je i mio očima Božjim i njegove Presvete Majke takav Marijin štovatelj, koji nimalo ne gleda sebe u njezinoj službi. Ali, i rijedak li je danas!Upravo zato da ne bude tako rijedak, uzeo sam pero u ruke da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio, javno i privatno, u svojim misijama kroz dugo godina... Nakon svega toga ipak, evo, svečano izjavljujem: neka sam pročitao skoro sve knjige koje raspravljaju o pobožnosti prema Presvetoj Djevici, i neka sam razgovarao s najsvetijim i najmudrijim osobama ovih zadnjih vremena, uza sve to nisam mogao upoznati ni naučiti pobožnu vježbu prema Majci Božjoj sličnu ovoj o kojoj ću govoriti, a koja bi od duše zahtijevala više žrtava za Boga, koja bi je više ispraznila od same sebe i od njezina sebeljublja, koja bi je vjernije sačuvala u milosti i milost u njoj, koja bi je savršenije i lakše sjedinila s Isusom i koja bi, napokon, bila slavnija za Boga, posvetnija za dušu i korisnija bližnjemu” (PP 110 i 118).
Prva svjedočanstva pobožnosti posvete ili svetog ropstva ljubavi, škole duhovnosti koja ima svoje korijene i nadahnuća u Evanđelju i nastoji kodificirati Marijinu majčinsku ulogu u životu vjernika te dovesti osobu do toga da dublje zaživi svoj odnos s Marijom, koju joj Isus dade za Majku, sežu u VII stoljeće. Među velikanima svakako treba spomenuti sv.Sofronija Jeruzalemskog (+ 638.), sv.Germana Carigradskog (+733.), sv.Ivana Damašćanskog (+ 749.), Papu Ivana VII (+ 707), a na poseban način sv.Ildefonsa Toledskog koji o tome i opširno piše. Ipak, u Katoličkoj Crkvi sv.Ljudevit Montfortski više i bolje od drugih sabire evanđeoska nadahnuća, elemente tradicije te vođen genijem svetosti izlaže posvetu kao jednu autentičnu školu duhovnosti. “Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj. Povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga.” (MT 1) Svetac u svojim djelima koristi različite nazive kada govori o duhovnosti Posvete, koju on sam naziva sveto ropstvo ljubavi, posveta Mariji, savršena posveta Isusu Kristu ili posveta Isusu Kristu po Mariji. Sam Montfort je svjestan da upotreba ovog ili onog pojma nije bit duhovnosti koju on naučava, nago pokušaj da se što bolje izrazi jedna evanđeoska stvarnost koja ima svoje korijene u tradiciji Crkve. Montfort je duboko svjestan teološke pozadine svojega nauka; krajnji cilj posvete može biti samo Božanska osoba Isusa Krista.
“Živimo u ponosnu vijeku, u kojemu ima velik broj nadutih mudraca, koji imaju vazda nešto prigovoriti najtemeljitijim i najsolidnijim pobožnim vježbama. Da im, dakle, ne dam prigode nepotrebnih kritika, mislim da je bolje reći “sužanjstvo Isusu Kristu u Mariji” i nazvati se radije “sužanj Isusov” nego li “sužanj Marijin”. U tom slučaju nazivamo ovu pobožnost radije prema njezinoj konačnoj svrsi, a to je Isus Krist, nego prema putu i sredstvu po kojima stižemo k toj svrsi, to jest prema Mariji; premda možemo sasvim dobro i mirno upotrebljavati i jedan i drugi naziv, kako i ja radim.” (PP 245)
Sv. Ljudevit naziva posvetu savršenom obnovom krsnih zavjeta. Po jednoj dubokoj intuiciji, Montfort, vidi posvetu Isusu Kristu po Mariji usko povezanu s krštenjem. Po krštenju ulazimo u dioništvo života Isusa Krista, postajemo sinovi Očevi, po Sinu u Duhu Svetome, tepostajemo članovi Crkve. To je temeljna i bitna posveta kršćanina. Po krštenju imamo oproštenje od istočnog grijeha, darovano nam je posvećenje i novi život u Bogu. Na taj Božji dar je potrebno odgovoriti i slobodno ga prihvatiti da bi duhovni život rastao po mjeri dara Božje milosti i naše suradnje.
«Ljudi se zavjetuju na svetom krštenju - veli Sv. Toma - da se odriču đavla i njegova raskošja. Taj je zavjet najviši i najneophodniji, o kome kaže sv. Augustin: Krštenje je naš najveći zavjet, kojim se zavjetujemo da ćemo ostati u Kristu. To isto tvrde crkveni pravnici: Poglavit je zavjet onaj koji zavjetujemo na krštenju. Međutim, tko vrši taj veliki zavjet? Tko vjerno drži obećanja svetoga krštenja? Ne iznevjeruju li se gotovo svi kršćani obećanju što su ga zadali Isusu na svome krštenju? A odakle može doći ovaj opći nered, ako ne odatle što živimo smetnuvši s pameti obećanja i obveze svetoga krštenja i što gotovo nitko ne potvrđuje sam po sebi savezni ugovor koji smo nekoć sklopili s Bogom preko kuma ili kume?» (PP 127).
Ostaje bolna činjenica da većina kršćananema svijest o važnosti i ljepoti življenja krsnih zavjeta, te ih ne opslužuju. Koliko puta umjesto da naviještamo Evanđelje našim životom i ponašanjem dajemo protu kršćansko svjedočanstvo. A da je tu negdje bit problemapotvrđuju nam icitati iz učiteljstva dvaju papa našeg vremena: ”Činjenici da smo primili sveto krštenje treba ponovno dati svu važnost” (Papa Pavao VI. 6.8.1964). ”Ne postoji nego samo jedan problem, taj naše vjernosti savezu sa vječnom Mudrošću, koji je izvor istinske kulture, to jest ljudskog napretka, i onajvjernosti našem krštenju u ime Oca ,Sina i Duha Svetoga” (Papa Ivan Pavao II. 1.6.1980). Duboko uvjeren u potrebu osobne obnove krsnih zavjeta, Montfort je u svim svojim pučkim misijama na kraju tražio da svatko ponaosob potpiše savez obnove krsnih zavjeta i da se nakon toga posveti Mariji. Kao što smo vidjeli u trećem dijelu knjige, Marija je po volji Božjoj s Kristom sjedinjena i kao njegova Majka bila pozvana sudjelovati u otkupljenju ljudi. Marija nije odsutna ni u našem krštenju. O njoj koja je sada u slavi Crkva uči: «A rodila je Sina kojega je Bog učinio prvorođencem među mnogom braćom, to jest, među vjernicima za kojih rođenje i odgoj ona surađuje materinskom ljubavlju» (LG 63). Montfort je imao veliku i originalnu intuiciju da poveže posvetu Mariji s krštenjem dokazujući taj odnos. Na ovaj način on ukazuje na put svetosti, obnove krsnih zavjeta po Mariji, koji je prikladan svim kršćanima. Posveta kojuMontfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenjapo Mariji. Uistinu i danas možemo naći kršćane svih staleža koji žive posvetu počevši od svetog Oca Pape Ivana Pavla II.,koji jeprema vlastitom kazivanju uzeo i svoje papinsko geslo “Totus tuus – Sav tvoj” iz Rasprave.
“Sva naša savršenost stoji u ovome: upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti. Zato je, bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje, s njim nas sjedinjuje i njemu posvećuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema blaženoj Djevici, svetoj Majci našega Gospodina, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto, zato savršena posveta Isusu nije ništa drugo nego savršena i potpuna posveta sama sebe Presvetoj Djevici; a baš tu pobožnost ja naučavam; ili, drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju. Ova, dakle, pobožnost sastoji se u tome da se potpuno predamo Presvetoj Djevici, da tako budemo po njoj potpuno Isusovi. Imamo njoj pokloniti: 1. Svoje tijelo, sa svim njegovim osjetilima i udovima; 2. Svoju dušu, sa svim njezinim moćima; 3. Sva izvanjska dobra, takozvana dobra sreće, sadašnja i buduća; 4. Svoja unutarnja i duhovna dobra, a ta su naše zasluge, kreposti i naša dobra djela, prošla, sadašnja i buduća; u jednu riječ, sve što imamo u redu naravi i u redu milosti, i što bismo mogli u buduće imati u redu naravi, milosti i slave, i to bez ikakva ograničenja, ne izuzevši ni jedne banice, ni dlake, ni najmanjega dobra djela, i to za svu vječnost. Pače, ne smijemo tražiti nikakve druge nagrade za taj naš dar i službu, niti joj se nadati, do jedine časti što pripadamo Isusu po Mariji i u Mariji, sve kad ova ljubezna Gospodarica ne bi bila, kao što jest vazda, najvelikodušnija i najzahvalnija od svih stvorova”. (PP 120-121)
Dakle, bitni elementi posvete koju naučava sv. Ljudevit su: svjesna obnova krsnih zavjeta s ispovijedanjem vjere i temeljnim opredjeljenjem za Isusa Krista, te predanje Mariji.Marija, koja je uvijek ostala vjerna Bogu, onima koji se njojposvećuju, svojom majčinskom ljubavlju pomaže na putu prema Bogu. Kako nas i papa uči: “Kako bismo mogli živjeti naše krštenje a da ne kontempliramo Mariju, blagoslovljenu među svim ženama, koja je do te mjere prihvatila dar Božji? Krist nam je nju dao za Majku. Dao ju je za Majku cijeloj Crkvi. Ona nam pokazuje život. Još više ona nas zagovara. Svaki katolik njoj spontano povjerava svoje molitve i njoj se posvećuje da bi se bolje posvetio Bogu”(Ivan Pavao II. 1-6-1980). Sv. Ljudevit, nabrajajućisve ono što posvećujemo, želi naglasiti potpunost predanja Isusu Kristu po Mariji. Danas bismo rekli, posvećujemo sve ono što imamo i što jesmo. Mi po posveti stavljamo cijelo naše biće, u svim svojim dimenzijama,na raspolaganje i službu Bogu. Nemojmo zaboraviti da svetac preporuča predati Mariji, Majci milosti, cijeli naš duhovni put sazrijevanja u vjeri i sve milosti koje dobivamo od Boga. Posveta koju vjernik učini nije samočin, nego treba postati duhovnost koja se svakodnevno živi i produbljuje. Sv. Ljudevit u Raspravirazrađuje posvetu kao jednu autentičnu školu duhovnosti sve do praktičnih savjeta kako je iskustveno zaživjeti. Prije svega on vodi čitatelja putem kontemplacije povijesti spasenja i Marijine uloge u njoj. Iznosi temeljne teološke istine i postavke posvete, razborito razlučuje između krivih i prave pobožnosti prema Mariji, potiče na posvetu ukazujući na njene prednosti, govori o učincima i plodovima koje ona donosi u duhovnom životu, o načinu kako se pripraviti za posvetu, te kako svakodenvno živjeti posvetu u vanjskim i nutranjim pobožnim vježbama. Krajnji cilj posvete Isusu Kristu po Mariji je svetost, to jest biti preobraženi na sliku Isusa Krista. Da bi to izrazio sv. Ljudevit koristi usporedbu iz kiparstva, pravljenje kipa klesanjem i odljevom u otisku. Marija je jedina, računajući i svece, koja je savršeni otisak Isusa Krista. Put svetosti jest put preobraženja u Isusa Kristapo Duhu Svetome, tojest put oblikovanja Isusa u duši.
«Ako Mariju, to stablo života, dobro uzgajamo u svojoj duši vjerno vršeći vježbe ove pobožnosti, ona će donijeti svoj plod u svoje vrijeme, a taj plod jest sam Isus Krist. Vidim da mnoge pobožne osobe traže Isusa, jedne jednim putem i jednom vježbom, druge drugom; a često puta, pošto su se obnoć mnogo trudile, mogu reći: Svu noć smo se trudili, a nismo ništa uhvatili (Lk 5,5).I slobodno im se može odvratiti: Radili ste mnogo, a postigli malo (usp.Hag 1,6). Isus Krist je još preslab u vama. Ali tko hoda neokaljanim Marijinim putem i vrši ovu divnu vježbu, koju naučavam, taj radi samo obdan, radi na svetu mjestu i radi malo. U Mariji nema noći, jer u njoj nije nikad bilo grijeha, pače ni najmanje sjene grijeha. Marija je sveto mjesto, dapače svetište nad svetištima, gdje se oblikuju i odlijevaju sveti. Pazite, molim lijepo. Ja velim da se sveti oblikuju prema Mariji. Velika je razlika: izraditi lik u reljefu udarcima čekića i dlijeta, ili izraditi taj lik lijevanjem u formi. Vajari i kipari s velikim trudom izrađuju likove na prvi način, i treba im puno vremena; dok radeći na drugi način trude se malo i upotrijebe sasvim malo vremena. Sv. Augustin naziva Presvetu Djevicu Božjom formom: “Dostojna si da te nazovem Božjom formom” formom za lijevanje, kadrom proizvesti i izrađivati bogolike ljude. Tko je bačen u tu božansku formu, taj je brzo oblikovan i izrađen u Isusu Kristu, a Krist u njemu. S malim troškom i u kratko vrijeme on postaje sličan Bogu, jer je ubačen u istu formu, u kojoj je dobio ljudski lik i Sin Božji. Čini mi se da s pravom mogu one duhovne vođe i pobožne osobe, koje hoće da oblikuju u sebi ili u drugima Isusa Krista drugim pobožnostima, a ne ovom, mogu usporediti s kiparima koji, uzdajući se u svoju sposobnost, vještinu i umijeće, udaraju bezbroj puta čekićem ili dlijetom u tvrd kamen ili u komad neotesana drveta, da izrade lik Isusa Krista. Taj im lik kadšto ne iziđe naravan, bilo što ne poznaju osobe Isusa Krista, niti ga mogu poznati, bilo što im se omakne koji neoprezan udarac koji im pokvari djelo. Dok, nasuprot, oni koji prigrle ovu tajnu milosti, koju im prikazujem, s pravom mogu biti uspoređeni s taliocima i ljevačima koji, našavši lijepu uzor-formu, Mariju, u kojoj je Krist bio oblikovan naravno i na božanski način, bacaju se u Mariju i u njoj se gube, da izađu odatle kao vjeran otisak Isusa Krista. O, lijepe li i istinite poredbe! Ali tko će je razumjeti? Želim, dragi moj brate, da ti budeš taj. Ali, spomeni se da se u uzor-formu baca samo ono što je rastaljeno i tekuće: to jest, treba da smrviš i rastališ u sebi staroga Adama, da postaneš novi u Mariji» (PP 218 -221).
Za razmišljanje: Jesam li učinio svjesno opredjeljenje za Isusa Krista i obnovio krsne zavjete?Predajem li i posvećujem samoga sebe Isusu Kristu po Mariji? Koliko se to odražava u mom životu? Ljubim li Isusa i Mariju? Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv. Augutina st..., više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova st...

4.6. Nutarnje vježbe življenja posvete

U dva zadnja dana priprave na posvetu Isusu Kristu po Mariji govoriti ćemo o načinu kako živjeti posvetu, o nutarnjim i vanjskimvježbama življenja posvete. U nakani sv. Ljudevita,posveta je škola duhovnosti čiji je cilj dovesti vjernika do svetosti. Montfort uči:
«Dušo, živa sliko Božja, otkupljena predragocjenom krvlju Isusa Krista, Gospodin tvoj želi da u ovom životu postaneš sveta kao On, a u drugom slavna kao On! Posve je sigurno da je tvoj poziv postići svetost Božju. Tome moraju smjerati sve tvoje misli, sve tvoje riječi, svi tvoji čini, sve tvoje pokore i sva tvoja nastojanja u životu; inače se protiviš Bogu, jer ne činiš ono za što te je stvorio i radi čega te uzdržava. Oh, divnoga li djela! Prah se pretvara u svjetlo, blato u čistoću, grijeh u svetost, stvor u Stvoritelja i čovjek u Boga! Oh, divnoga li djela! – ponavljam, ali to je djelo tako teško u samome sebi i nemoguće samoj naravi. Jedini ga Bog može proizvesti svojom milošću, i to milošću obilnom, izvanrednom. Stvaranje čitavog svemira nije tako veliko remek-djelo kao to» (MT 3). «Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj. Povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga, uz uvjete: prvo, da je priopćiš samo onim osobama koje to zaslužuju po svojim molitvama, milostinjama, mrtvenjima, podnesenim progonstvima, revnošću za spas duša i slobodom srca; drugo, da se njome poslužiš da postaneš sveta i nebeska, jer je ova tajna samo toliko velika koliko se koja duša njome okoristi. Pazi da ne ostaneš skrštenih ruku, besposlena, jer bi ti moja tajna mogla postati otrov i biti na propast; treće, uz uvjet da se zahvaljuješ Bogu sve dane svoga života za milost koju ti je iskazao kada ti je dao da upoznaš tajnu koju nisi zavrijedila znati. I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svoga života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost. U početku ćeš je spoznavati nesavršeno zbog množine i težine grijeha i potajne navezanosti na samu sebe» (MT 1).
Kako tjelesni, tako i duhovni život ima svoje faze i dinamike rasta. Možemo govoriti o postepenim etapama duhovnog rasta i razvoja života milosti u nama. Svaki stupanj duhovnog života podrazumijeva određeno stanje duše, duhovne potrebe i sredstva duhovnosti koja potiču rast na putu vjere. Bit puta je suobličenje Isusu Kristu u nutrini duše, koje se očituje u konkretnom životu i življenju Evanđelja u ljubavi i poniznosti pred Bogom i ljudima.
«Budući da je bit ove pobožnosti izgrađivati unutarnjost, neće je svatko jednako razumjeti. Neki će se ustaviti na njezinoj vanjštini i neće ići dalje: tih će biti najveći broj. Neki će, i to malo njih, unići u njezinu unutarnjost, ali će se popeti samo na prvu njezinu stepenicu. A tko će se popeti na drugu stepenicu? Tko će doprijeti do treće? Napokon, tko će na toj trećoj stepenici stajati stalno? Samo onaj komu Duh Isusov otkrije tu tajnu. Na tu će visinu sam Duh Sveti voditi dušu jako vjernu, da napreduje od kreposti do kreposti, od milosti do milosti, od svjetla do svjetla, da jednom dospije do svoga preobraženja u Isusu i do punine njegove dobi na zemlji i do njegove slave na nebu» (PP 119).
Nutarnje vježbe o kojima svetac govori su bit življenja posvetei ključ dinamizma rasta. O tome kako i koliko ustrajno ih duša živi ovisiti će učinkovitost i plodnost posvete.Svetac opominje:«Nije dosta jedanput se predati Mariji u svojstvu roba; nije dosta to ponavljati čak ni svaki mjesec, ni svake sedmice: takva bi pobožnost bila suviše kratkotrajna i ne bi mogla uzdići dušu do one savršenosti do koje je može uzdići. Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost, te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrini i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj. Naišao sam na mnogo osoba koje su se na izvanjski način veoma gorljivo dale na ovo sveto ropstvo, ali jako rijetko na one koje su ga imale i još rjeđe na takve koje su u njemu ustrajale». (MT 44)
Na kraju Rasprave, nakon što je izložio posvetu, sv. Ljudevit govori o nutarnjim vježbamanjenog življenja. «Ima i drugih, nutarnjih pobožnih vježbi, koje imaju veliku snaguposvetiti one koje Duh Sveti zove na visoku savršenost. Te se vježbe sastoje u tome, da se izrazim u četiri riječi, da sva svoja djela činimo po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju, da ih tako savršenije činimo po Isusu, s Isusom, u Isusu i za Isusa» (PP 257). Ono što sv. Ljudevit zove unutarnje vježbe posvete Isusu Kristu po Mariji, u stvari su duhovni stavovi i raspoloženja koje treba njegovati onaj koji prihvati ovuduhovnost. Radi se o opisu osobnog odnosa s Marijom na putu vjere u ljubavi. Kada istinski ljubimo neku osobu onda želimo da ona bude prisutna u svim dimenzijama i sferama našeg života. Nutarnje vježbe življenja posvete imaju za cilj oblikovati u duši nutarnji stav «svetog ropstva ljubavi» to jest svojevoljnog predanja i potpune podložnosti i ovisnosti duše o Mariji na putu čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja s Isusom, na putu oblikovanja Isusa u duši. Naravno da osoba čini svoj dio u rastu u vjeri, ali ga čini po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju, a krajnji cilj, kao što to tako jasno kaže svetac, uvijek ostaje Isus. Na prvi pogled nutarnje vježbe življenja posvete ostavljaju utisak složenosti i dodatne kompliciranostiživljenja duhovnog života. Međutim upravo obrnuto, sve ove četiri formule su izraz samo jednog jednostavnog nutarnjeg stava duše, trajnog raspoloženja i usmjerenosti na Mariju u svemu što se živi, moli i radi, te predanja u njene ruke da ona vodi dušuIsusu. Dakle, nije nužno prije svakog čina ili djela strogo razlučiti koju nutarnjuvježbu valja primijeniti, nego oblikovati jedinstveni i jednostavni nutarnji stav. Svetac to tako jednostavno izražava:
«Treba se izgubiti u Mariji i njoj se prepustiti poput kamena što ga bacimo u more. To možemo učiniti jednostavno i u tren, jednostavnim duhovnim pogledom, kratkim činom volje, ili riječju, na primjer govoreći: Ja se odričem sebe i darujem se tebi, mila moja Majko! Pa sve i da ne osjećamo nikakve slasti u ovom činu sjedinjenja, on je ipak istinit, kao što bi netko jednako istinito pripao sotoni kad bi, Bože sačuvaj, jednako iskreno rekao: “Ja se predajem sotoni”, makar on i ne osjetio u sebi na te riječi nikakve osjetne promjene» (PP 259).
Treba odmah napomenuti da, kao kada se radi i o svim drugim duhovnim stavovima koje duša treba usvojiti na putu vjere, ne može se umišljati niti tražiti, ni od sebe ni od drugih, da osoba koja se posvetila odmah na početku ima potpuno jasan, cjelovito proživljen i doživljen stav predanja Mariji. Na početku će se raditi samo o sjemenu koje, ako brižno i strpljivo uzgajamo, raste i sazrijeva te će bitno označiti duhovni put i donijet svoj plod. Po nutarnjoj spremnosti, stvarnoj sposobnosti i u mjeri u kojoj posvećena osoba uistinu živinutarnje vježbe, mjeri se duhovni put pojedine osobei stupnjevi napretka na ovom putu svetosti. To su pobožne vježbe koje imaju za cilj uskladiti svoj život s Marijinim životom te doći do izvjesnog sjedinjenja s Njom kako bi se dublje u ljubavi živio odnos s Isusom Kristom. Prepustimo riječ svecu:
«Trebamo raditi svoja djela PO MARIJI, to jest trebamo se pokoravati u svemu Presvetoj Djevici i vladati se, također u svemu, po njezinu duhu koji je Duh Sveti Božji. Koje vodi duh Božji, oni su sinovi Božji (Rim 8,14);koje vodi duh Marijin, oni su Marijini sinovi i, prema tome, sinovi Božji, kako smo to dokazali. Zato između tolikih štovatelja Presvete Djevice samo su oni pravi i vjerni njezini štovatelji koje vodi njezin duh. Spomenuo sam da je duh Marijin Božji duh, jer nju nikada nije vodio njezin duh, nego vazda Božji duh, koji je tako zavladao njome da je postao njezinim vlastitim duhom. Zato kaže sveti Ambrozije: “Neka u svakome bude Marijina duša, da tu slavi Boga; neka Marijin duh bude u svakome, da se tu raduje u Bogu”. Sretne li duše kad je sasvim zaposjedne i njome upravlja duh Marijin, po primjeru nekog dobrog brata Družbe Isusove, imenom Rodriguez, koji je umro na glasu svetosti, jer je taj duh blag i jak, revan i razborit, ponizan i srčan, čist i plodan. Hoće li duša da je vodi ovaj Marijin duh, treba:
1. Odreći se svoga vlastitog svjetla i volje prije svakog svoga djela, na primjer prije nego, ćemo se pomolit, reći ili slušati svetu misu, pričestiti se i tako dalje ... ; jer bi tmine našega vlastitoga duha i zloća naše vlastite volje i djelovanja, kad bismo se povodili za njima, bile zapreka svetom Marijinu duhu, ma koliko nam se činile dobre.
2. Treba se predati Marijinu duhu, da nas pokreće i vodi, kako se njoj svidi. Treba se staviti i pustiti u njezine djevičanske ruke, kao što je oruđe u rukama radnika, ili kao lutnja u rukama izvrsna svirača. Treba se izgubiti u Mariji i njoj se prepustiti poput kamena što ga bacimo u more. To možemo učiniti jednostavno i u tren, jednostavnim duhovnim pogledom, kratkim činom volje, ili riječju, na primjer govoreći: Ja se odričem sebe i darujem se tebi, mila moja Majko! Pa sve i da ne osjećamo nikakve slasti u ovom činu sjedinjenja, on je ipak istinit, kao što bi netko jednako istinito pripao sotoni kad bi, Bože sačuvaj, jednako iskreno rekao: “Ja se predajem sotoni”, makar on i ne osjetio u sebi na te riječi nikakve osjetne promjene.
3. Treba od vremena do vremena, za naših djela i poslije njih, obnoviti isti čin darivanja samih sebe i ujedinjenja. Što budemo to češće radili, to ćemo se prije posvetiti i brže doći do ujedinjenja s Isusom Kristom, koje vazda dolazi nužno iza našega ujedinjenja s Marijom, jer je duh Marijin duh Isusov» (PP 258 -259). Formula po Mariji znači sredstvo. To je izraz koji susrećemo puno puta u Raspravi počevši od prvog broja. Riječ “po” ne znači pasivnosredstvo, nego radije posredništvo. Ako živimo posvetu, sva naša djela i molitve trebamo predati u Marijine ruke s velikom povjerenjem u Gospu. Duh Sveti u Mariji kod utjelovljenja sjedinjuje Božju i ljudsku narav Isusa Krista. Ona je “ambijent Božji”, puna milosti. Uđimo u to prebivalište Božje i bit ćemo u zajedništvu s Bogom. To je prvi korak koji svaki istinski učenik Isusa Krista treba učiniti u poslušnosti Njegovoj riječi: Evo ti Majke (Iv 19,27). Mi trebamoprihvatiti Isusov dar tedati Mariji mjesta i prostora u našem duhovnom životu. To znači ići Bogu računajući s Njom naduhovnom putu rasta u vjeri.
«Drugo: SVE RADITI S MARIJOM, to jest trebamo u svim našim djelima gledati na Mariju kao na savršeni uzor svake kreposti i svetosti, što ga je Duh Sveti naumice proizveo u netaknutom stvoru, da se ugledamo na nj prema svojim slabim silama. Valja nam, dakle, pri svakom činu promatrati kako ga je vršila Marija, ili kako bi ga učinila, da je na našemu mjestu. S tom svrhom trebamo proučavati i promišljati velike kreposti što ih je ona vršila tokom svoga života, a osobito: 1. Njenu živu vjeru, kojom je povjerovala bez kolebanja anđeoskoj riječi; ona je vjerovala vjerno i postojano sve do podno križa na Kalvariji; 2. Njenu duboku poniznost, iza koje se je skrivala, šutjela, u svemu se podlagala i odabirala najzadnje mjesto; 3. Njenu potpunu božansku čistoću, kojoj nikada pod nebom nije bilo ravne niti će ikada biti, i uopće sve ostale njene kreposti. Spomenimo se, drugi put to kažem, da je Marija velika i jedina Božja uzor-forma, vrijedna da proizvede žive slike Božje, s malim troškom i u malo vremena; pa koja duša ovu formu nađe i u njoj se izgubi, ona se sasvim brzo promijeni u Isusa Krista, kojega ova forma prirodno prikazuje» (PP 260). Formula s Marijom pokazuje zajedništvo. Znači uzeti Mariji kao primjer i uzor u svakoj životnoj situaciji, naučiti od nje kako živjeti vjeru i živjeti od vjere. To znači u zajedništvu s Marijom pitati sebe kako bi se Ona ponašala da je na našem mjestu. Naravno da se ne radi o tome da mi ponovimo Marijine osobne izbore, jer svaka je osoba jedinstvena i neponovljiva u povijesti spasenja, nego da imamo njen duh poniznosti, vjere, povjerenja, spremnosti, služenja ...kada mi moramo odlučivati u našem životu.
«Treća vježba. Trebamo sva svoja djela raditi U MARIJI. Da dobro shvatimo ovu vježbu, trebamo znati:
1. Da je Presveta Djevica pravi raj zemaljski novoga Adama, i da joj je stari raj zemaljski bio samo slika. U ovom, dakle, raju zemaljskom postoje bogatstva, ljepote, rijetkosti i neizrecive slasti, što ih je tu ostavio novi Adam, Isus Krist. U tom je raju on uživao za devet mjeseci, činio čudesa i prosipao svoje bogatstvo božanskom darežljivošću. Ovo presveto mjesto sastoji se jedino od djevičanske i neoskvrnjene zemlje, od koje je bez ikakve mrlje i ljage stvoren i othranjen novi Adam, djelovanjem Duha Svetoga koji tu prebiva. U ovom je zemaljskom raju uistinu stablo života koje je donijelo Isusa Krista, plod života, i stablo znanja dobra i zla, koje je dalo svjetlo svijetu. Ima na ovom divnom mjestu stabala zasađenih Božjom rukom i natapanih njegovim božanskim pomazanjem, koja su nosila i vazda nose plodove božanskog ukusa. Ima tu lijeha okićenih krasnim raznim cvijećem kreposti, koje širi miomiris, te njime mirišu i sami anđeli. Ima na tom mjestu zelenih livada, nade neosvojenih tvrđava jakosti, čarobnih zgrada pouzdanja, itd. Jedini nam Duh Sveti može otkriti istinu koja se skriva u ovim slikama tvarnih predmeta. Na ovome je mjestu čist, neokužen zrak čistoće; bijeli, bez noći, dan svetoga čovječanstva; sjajno, bez sjena, sunce Božanstva; neprestano užarena peć ljubavi, u koju netom se ubaci gvožđe, sve se ono usije i pretvori u zlato; tamo je i rijeka poniznosti, koja ključa iz zemlje i, dijeleći se na četiri rukavca, natapa čitavo ono čarobno mjesto. Ta četiri rukavca označuju četiri stožerne kreposti.
2. Duh Sveti, na usta svetih Otaca, još naziva Presvetu Djevicu: 1. Istočna vrata, na koja Veliki svećenik Isus Krist ulazi u svijet i izlazi iz njega, jer zbilja preko nje je on ušao u svijet prvi put, a preko nje će u nj doći i drugi put; 2. Svetište Božanstva, odmaralište Presvetoga Trojstva, Božje prijestolje, Božji grad, Božji oltar, Božji hram, Božji svijet. Svi ti razni nazivi i pohvale sasvim su istiniti s obzirom na razna čudesa i milosti, što ih je Svevišnji učinio u Mariji. Kolikoga li bogatstva! Kolike li slave! Kolikog li uživanja! Kolike li sreće moći unići u taj vrt-Mariju i stanovati gdje je Svevišnji postavio prijestolje svoje najveće slave! Ali, teško li je nama grješnicima imati dopuštenje i sposobnosti i svjetla da možemo unići u mjesto tako uzvišeno i sveto koje čuva, ne više Kerub, kao stari raj zemaljski, nego sam Duh Sveti, koji se je učinio njegovim neomeđenim gospodarom i govorio o njoj: Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren, zdenac zapečaćen (Pj. 4,12). Marija je zatvoren vrt! Marija je zapečaćen studenac! Bijedna djeca Adama i Eve, izgnana iz raja zemaljskoga, ne mogu unići ni u ovaj raj nego po osobitoj milosti Duha Svetoga, koju moraju zaslužiti. No, ako smo svojom vjernošću postigli ovu milost, trebamo rado prebivati u lijepoj Marijinoj unutarnjosti, tu mirno počivati, tu pouzdano tražiti oslonac, tu se sigurno skrivati i tu se neograničeno izgubiti, da bi se u djevičanskom Marijinu krilu duša: 1. Hranila mlijekom njezine milosti i njezina majčinskog milosrđa; 2. Oslobodila od svih svojih smetnja, bojazni i skrupula; 3. Bila sigurna od svih svojih neprijatelja: đavla, svijeta i grijeha, koji tamo nisu nikada imali pristupa, radi čega Marija izjavljuje: Tko u meni radi, taj ne griješi (Sir 24,22), to jest: koji ostaje duhom u Presvetoj Djevici, neće počiniti znatnijega grijeha; 4. Da bi se tu oblikovala u Isusa, a Isus u njoj, jer je djevičansko Marijino krilo, po riječima Otaca, dvorana Božjih tajna gdje su bili oblikovani Krist i svi odabranici: Ovaj i onaj u meni je rođen. (Ps 86,5). (PP 261-264)
Formula u Mariji ukazuje na prebivanje i jedinstvo. Ovu formulu možemo najmanje opisati. Sam svetac se koristi slikama i simbolima. Cijeli ovaj odlomak je duhovni komentar Post 2,8-10. Radi se, o “marijanskoj mistici”, o mističnom iskustvu, o jednom općenju duha s Marijom toliko dubokom da se skoro više ne razlikuje duh onoga koji se posveti od Njenog duha. Sv. Ljudevit daje nam razumjeti da naše sjedinjenje s Marijom nijesamo prisutnost jednog uzora u našem životu, nego je to nutarnje jedinstvo, svojstvo žarke ljubavi koje, dinamički a ne ontološki, prenosi biće koje ljubi u ljubljeno biće. Samo iskustvo nam može pomoći da to shvatimo. Montfort nas uvjerava da je moguće doći do tih otajstvenih dubina koja su dar Duha Svetoga onima koji su ustrajni na Marijinom putu. Sveci i duhovni velikani koji su slijedili Montfortov savjet potvrđuju da on ima pravo. Sam Ljudevit svom prijatelju Blainu jednom zgodom reče: «Osjećam u duši trajnu Marijinu i Isusovu prisutnost».Na kraju sv. Ljudevitdajelijepi opis onoga što se nalazi na kraju dugog puta posvete: život u Kristu! To je radost, odmor, mir, milost i milosrđe, nutarnja sloboda i sigurnost od zla. Radi se o vrhuncima kontemplacije, mistike i svetosti. Taj put sazrijevanja nije lišen sudjelovanja u tajni Križa Isusova kako nas uči svetac u brojevima Rasprave 153-154.
«Četvrta vježba. Napokon trebamo sva svoja djela raditi ZA MARIJU. Doista je pravedno, kad smo se potpuno predali njoj na službu, da radimo sve za nju kao dvorjanici, sluge i sužnjevi; ne kao da bi nju uzeli za posljednju svrhu svoje službe, jer je to samo Isus Krist. Ali svakako ona nam treba biti naš bliži cilj, naša otajstvena okolina i naše lako sredstvo da dođemo k Isusu Kristu. Zato, poput dobrih slugu i robova, ne smijemo se predati besposlici, nego trebamo, potpomognuti njezinom zaštitom, poduzimati i činiti velike stvari za ovu uzvišenu Vladaricu. Trebamo ustati na obranu njezinih povlastica, kad ih tko osporava. Trebamobraniti njezinu slavu, kad je netko napada. Trebamo privesti sav svijet, ako je moguće, u njezinu službu i na ovu krasnu i ozbiljnu pobožnost. Trebamo govoriti i vikati protiv onih koji zloupotrebljavaju pobožnost prema njoj, vrijeđajući njezina Sina, i ujedno trebamo nastojati promicati ovu pravu pobožnost.A kao nagradu za ove naše male usluge ne smijemo tražiti od nje ništa, nego neka nam bude dosta čast što pripadamo tako ljubeznoj Vladarici, i sreća što smo po njoj sjedinjeni s Isusom, njezinim Sinom, nerazrješivom vezom u vremenu i u vječnosti. Slava Isusu u Mariji!Slava Mariji u Isusu! Slava samomu Bogu!» (PP 265).
Formula za Mariju pokazuje cilj. To je apostolska i misionarska dimenzija posvete. Ono što živimo, kušamo i iskusimo u vjeri, to trebamo drugima svjedočiti. Učiniti sve da drugi upoznaju Marijinu tajnu na putu posvete Isusu Kristu,da bi Ona učinila i u njima ono što čini s onima koji joj se posvećuju. Tko posjeduje Mudrost ”ima divnu sposobnost tu istinu predati drugima”(LJVM 95). Cijeli život sv.Ljudevita je bio aktivan, prožet naviještanjem Evanđelja. Njegova apostolska duhovnostdolazi do izražaja naročito u “Gorućoj molitvi” i u “Izvornim pravilima” koje je napisao za svoje misionare. Na kraju, možemo primijetiti zadnji horizont života, spisa i djela sv. Ljudevita. On u svemu traži “Slavu Božju”.
Za razmišljanje: Jesam li razumio poruku sveca? Koliko uvodim Mariju u moje svakodnevno življenje i prakticiranje vjere? Uviđamli da je Marija Majka moje duše?
Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv .Augutina st..., više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova st...

4.7. Vanjske vježbe življenja posvete, pričest s Marijom i praktični savjeti za rast u duhu posvete

Sv. Ljudevit se ne odriče znakova i izvanjskih vježbi kod življenja duhovnosti posvete, dobro znajući da u njegovo vrijeme, kao i danas, mogu biti krivo shvaćene. On je bio pučki misionar. Iz svoga iskustva je vidio važnost i učinkovitost vanjskih znakova te poticaj koji simboli mogu dati u buđenju i rastu duhovnog života. Od vježbi življenja posvete koje nabraja svetac i o kojima ćemo danas razmišljati, za rast i sazrijevanje u duhovnosti posvete svakako su najvažnije molitva svete krunice i pričest s Marijom. Sv. Ljudevit, i sam veliki molitelj krunice, svima je preporučivao upravo tu molitvu za ustrajati na putu vjere. U tu svrhu je napisao i knjigu Čudesna tajna svete krunice za obratiti se i spasiti se koja je prevedena na hrvatski jezik i tiskana u izdavačkom nizu Monfortanske duhovnosti br.4Apostolatskog centraSav Tvoj. «Premda je ova pobožnost po svojoj biti u nutrini duše, ipak ona ima i više izvanjskih pobožnih vježbi, koje ne valja propuštati, držeći se one Svetoga pisma: Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti (Mt 23,23). To stoga, što dobro obavljene izvanjske vježbe pomažu unutarnje; što čovjeku, koji se vazda vlada po sjetilima, prizivajuu pamet što je uradio i što ima uraditi; što su prikladne da djeluju na korist bližnjega, koji ih vidi, a za to nisu zgodne one samo unutarnje Neka se, dakle, nijedan svjetovan čovjek ni kritičar ne upliće ovamo govoreći da je prava pobožnost u srcu; da treba izbjegavati sve što je izvanjsko, jer da u tome može biti taštine; da treba skrivati svoju pobožnost itd. Ja im odgovaram sa svojim Učiteljem: Neka ljudi vide vaša dobra djela, da slave vašega Oca koji je na nebesima. Dakako, ne smijemo, kako veli sv. Grgur, obavljati svoja djela i izvanjske pobožnosti zato da ugodimo ljudima i da nas oni pohvale, jer to bi bila ispraznost; nego ih vršimo katkada pred ljudima s namjerom da ugodimo Bogu i da tim svojim primjerom navedemo i druge da slave Boga, bez ikakve brige hoće li nas tko stoga prezirati ili hvaliti. Iznijet ću ukratko samo nekoliko izvanjskih vježbi. Tako ih nazivljem ne zato što bi se vršile bez unutarnje pobožnosti, nego jer su zbilja dijelom izvanjske, pa ih po tome lučimo od onih čisto unutarnjih» (PP 226).
Prva izvanjska vježba koju preporuča svetac je priprava za obavljanje i obnavljanje posvete. Ova knjiga je upravo plod tog poticaja sv. Ljudevita koji o tome govori samo u nekoliko brojeva Rasprave. Montfort preporuča da se jedanput godišnje obnavlja put priprave na posvetu kako bi osoba koja se posvećuje dublje ušla u duh življenja posvete.
«Druga vježba. - Molit će svakoga dana cijelog života Malu Gospinu krunicu, ali ne smatrajući se obvezatnima na nju. Ona se sastoji od tri Očenaša i dvanaest Zdravomarija na čast dvanaest Gospinih povlastica i veličina. Ova je vježba jako stara, a temelj joj je u Svetom pismu. Sveti Ivan vidio je ženu s krunom od dvanaest zvijezda, obučenu u sunce i s mjesecom pod nogama (usp. Ot 12,1).Ta je žena, prema tumačima, Presveta Djevica» (PP 234). Svi oni koji žele moliti ovu lijepu Gospinu molitvu onako kako ju je sastavio i molio sv. Ljudevit donosimo njen prijevod na hrvatski jezik u dodatku ovog izdanja.
«Treća vježba - Koji se tako učine sužnjima Isusa u Mariji, učinit će stvar veoma pohvalnu, vrlo časnu i vrlo korisnu, ako budu nosili, kao oznaku svoga ljubeznoga sužanjstva, željezni lančić, upravo u tu svrhu blagoslovljen posebnim blagoslovom, koji se nalazi ovdje, malo naprijed.
Istina, ovi izvanjski znakovi nisu bitni, pa čovjek može biti sasvim dobro bez njih, premda je prigrlio ovu pobožnost. Ipak, ne mogu ne pohvaliti puno one koji su stresli sramotne lance đavolskog ropstva, kojima ih je bio okovao istočni grijeh, a možda i osobni grijesi, pa su dobrovoljno prešli u slavno sužanjstvo Isusa Krista te se ponose sa svetim Pavlom da su u lancima za Isusa, lancima doista željeznim i nimalo sjajnim, ali tisuću puta slavnijim negoli su zlatne carske ogrlice» (PP 236). «Ovi lančići nose se iz ovih razloga: Prvo, da napominju kršćaninu zavjete i obaveze njegova krštenja, savršenu njihovu obnovu koju je učinio u ovoj pobožnosti, i tvrdu dužnost koja ga veže da im ostane vjeran. Budući da se čovjek često vlada više prema osjetilima nego prema živoj vjeri, lako zaboravlja svoje obaveze prema Bogu, ako mu ih koji izvanjski predmet ne prizivlje u pamet. Zato ovi lančići sasvim dobro služe kršćaninu da mu napominju veze grijeha i sužanjstva đavlu, od kojih ga je oslobodilo sveto krštenje, i njegovu zavisnost o Isusu Kristu, koju je obećao na svetom krštenju i koju je potvrdio obnovom krsnih zavjeta. A zašto tako malo kršćana misli na svoje svete krsne zavjete te živi raspušteno poput pogana, kao da ništa nisu obećali Bogu, jedan od razloga jest što nemaju na sebi nikakva izvanjskoga znaka koji bi im ih prizivao u pamet» (PP 238).
Praksa nošenja lančića kao znaka posvete, bila je u prošlosti kritizirana zbog pretjerivanja koja su se događala a i zbog toga što jepodsjećala na sužanjstvo. Sam svetacse pohvalno izražava o toj praksi ali ne drži da je ona bitna i neophodna. Važan je duh posvete a ne znak. Pogotovu je nevažno gdje se nosi taj znak. Montfort sam je nosio jedan mali lančić oko nožnog gležnja. Svaki znak je vezan za kulturu i svoje vrijeme. Danas se obično nose lančići oko vrata. Za one koji danas hoće prihvatiti jedan lančić ili drugi znak posvete mogu više o tome naći u pastoralnom dodatku ovog izdanja.
«Četvrta vježba: Osobita pobožnost prema otajstvu Utjelovljenja. Ti Isusovi i Marijini sužnji imat će osobitu pobožnost prema velikom otajstvu Utjelovljenja Riječi, koje se svetkuje 25. ožujka, a koje je otajstvo u osobitoj vezi s ovom pobožnošću. Zaista, Duh Sveti je nadahnuo vjernicima ovu pobožnost iz slijedećih razloga: 1. Da častimo i nasljedujemo neizrecivu zavisnost, kojom je Sin Božji htio zavisiti o Mariji na slavu Boga, svojega Oca, i na naše spasenje.Ta se zavisnost pokazuje osobito u spomenutom otajstvu, u kojemu je Isus Krist zarobljenik i sužanj u djevičanskom krilu božanske Marije, gdje on zavisi o njoj u svemu; 2. Da zahvalimo Bogu na neusporedivim milostima, koje je udijelio Mariji, a osobito što ju je izabrao za svoju predostojnu Majku, a taj je izbor učinjen u ovom otajstvu. To su dvije glavne svrhe našega sužanjstva Isusa u Mariji. (PP 243)
«Vrijeme mi ne dopušta ovdje duže tumačiti odlike i veličine otajstva Isusova življenja i vladanja u Mariji, to jest otajstva Utjelovljenja. Zato ću se zadovoljiti da kažem, sa dvije tri riječi, da je ovo prvo, najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo; da je Isus u ovom otajstvu izvršio izbor svih odabranika, u dogovoru s Marijom – boraveći u njezinu djevičanskom krilu, koje sveci stoga nazvaše dvoranom Božjih tajnada je on u ovom otajstvu izveo sva slijedeća otajstva svoga života time štoje prihvatio da ih izvrši. Ulazeći u svijet Krist govori: Evo dolazim vršiti tvoju volju (Heb 10,7); da ovo otajstvo, dosljedno tome, sadrži u jezgri sva otajstva i uključuje volju i milost svih otajstava, napokon da je ovo otajstvo prijestolje milosrđa za nas, jer pošto se Isusu možemo približiti jedino po Mariji, to ga bez njezina posredovanja ne možemo ni vidjeti ni s njim govoriti. Isus, koji vazda uslišava svoju Majku, s toga prijestolja vazda dijeli milosti i pokazuje svoje milosrđe bijednim grješnicima. Pristupimo, dakle, s pouzdanjem k prijestolju milosti! (Heb 4,16). Otajstvo Utjelovljenja je također prijestolje Kristove darežljivosti prema Mariji, jer je ovaj novi Adam, za svog boravka u ovom pravom zemaljskom raju, tu skrovito učinio tolika čudesa, da ih ne shvaćaju ni anđeli ni ljudi. Zato sveci nazivaju Mariju Božjom veličanstvenošću,kao da je Bog veličanstven jedino u Mariji. Samo je ondje Gospodin veličanstven (Iz 33,21). Kristovo utjelovljenje je također prijestolje slave nebeskome Ocu. Isus Krist je, naime, u Mariji savršeno ublažio svog Oca, rasrđena na ljude; u njoj mu je savršeno povratio slavu, koju mu je bio oteo grijeh; u njoj je, žrtvom svoje volje i samoga sebe, dao svom Ocu više slave nego bi mu je ikad bile dale sve žrtve Staroga zakona; u njoj je, napokon, dao nebeskom Ocu neizmjernu slavu, kakve još nikad ne bijaše primio od ljudi» (PP 248).
«Peta vježba: Velika pobožnost prema Zdravo Mariji i krunici. Marijini sluge veoma će pobožno moliti Zdravomariju ili Anđeoski pozdrav, kojemu malo kršćana, pa i prosvijetljenih, poznaje cijenu, vrijednost, izvrsnost i potrebu. Trebalo je da se Presveta Djevica prikaže više puta velikim i veoma prosvijetljenim svecima, da im pokaže vrijednost ove molitve, kao na primjer sv. Dominiku, sv. Ivanu Kapistranu i blaženom Alanu de la Roche. Oni su sastavili čitave knjige o čudesima i uspješnosti ove molitve u obraćanju duša; svečano su izjavljivali i javno propovijedali, kako je spas svijeta počeo po Zdravomariji, da je tako i spas svakoga pojedinca povezan s tom molitvom; da je upravo ova molitva donijela suhoj i neplodnoj zemlji plod života, pa da će ta ista molitva, pobožno moljena, nužno činiti da nikne u našim dušama riječ Božja i donese plod života, a taj je Isus Krist; da je Zdravomarija nebeska rosa koja natapa zemlju, to jest našu dušu, i daje joj da donese svoj rod u svoje vrijeme; a duša koju ne natapa ta nebeska rosa, ova molitva, ne nosi ploda nego samo kupinu i trnje i blizu je da bude prokleta. Evo što je Presveta Djevica otkrila bl. Alanu de la Roche, kako je zabilježeno u njegovoj knjizi “O dostojanstvu ružarija”, i kako to donosi za njim Cartagena: “Znaj, sinko, i javi svakome da je vjerojatan znak da je netko blizu vječne osude, ako osjeća odvratnost, mlakost i nemar prema Anđeoskom pozdravu, koji je popravio štetu svega svijeta”. Eto sasvim utješnih, a ujedno i sasvim strašnih riječi! Čovjek bi im jedva vjerovao, da nam za njihovu istinitost ne jamči ovaj sveti čovjek, a još prije njega sv. Dominik, a zatim više velikih osoba i iskustvo od više vjekova. Jer vazda se zapažalo da mrze i preziru Zdravomariju i krunicu svi koji nose znak odbačenja, kao što su svi heretici, bezbožnici, oholice i svjetovni ljudi. Heretici uče i mole još Očenaš, ali ne Zdravomariju niti krunicu. Oni se na te molitve kostriješe; više bi voljeli nositi uza se zmiju negoli krunicu. I oholice, taman bili katolici, pošto imaju iste sklonosti kao i otac Lucifer, preziru Zdravomariju ili su ravnodušni prema njoj, a krunicu smatraju pobožnošću za ženice, koja je dobra jedino za neznalice i nepismene. Nasuprot, vidjelo se je iz iskustva da ljube, vole i mole s uživanjem Zdravomariju svi koji inače imaju velikih znakova predodređenja, i koliko su sjedinjeniji s Bogom, toliko im je draža ova molitva. A to je upravo i nadodala Presveta Djevica bl. Alanu poslije već spomenutih riječi. Ja ne znam kako to biva i zašto, ali je, međutim, ovo istina: da doznam da li je netko Božji, ja boljega sredstva nemam negoli ispitati da li mu je drago moliti Zdravomariju i krunicu. Velim: “da li mu je drago”, jer se može dogoditi da se netko nađe u nemogućnosti, naravnoj ili dapače vrhunaravnoj , moliti je, ali mu je ipak vazda draga i rado je preporučuje drugima. O predodređene duše, sužnji Isusovi u Mariji, znajte da je Zdravomarija najljepša od svih molitava poslije Očenaša. To je najsavršeniji pozdrav kojim možete pozdraviti Presvetu Djevicu, jer je to pozdrav koji joj je Svevišnji poslao po arhanđelu da zadobije njezino Srce; a taj pozdrav, pun tajnog čara, tako se silno dojmio Marijina Srca da je dala svoj pristanak Utjelovljenju Riječi, kod sve svoje duboke poniznosti. Tim ćete pozdravom i vi, izgovarate li ga kako treba, sigurno pridobiti Marijino Srce. Molimo li Zdravomariju dobro, to jest pomno, pobožno i čedno, ona je, kako kažu sveci, neprijatelj đavlu kojega nagoni u bijeg, malj koji ga obara; ona je posvećenje duša, veselje anđela, milopoj predodređenika, pjesan Novoga zavjeta, Marijino uživanje i slava Presvetog Trojstva. Zdravomarija je nebeska rosa koja dušu čini plodnom; ona je čist i nježan poljubac, što ga dajemo Presvetoj Djevici; rumena ruža koju prikazujemo Mariji; dragocjen biser što joj ga poklanjamo; čaša ambrozije i božanskog nektara kojim je nuđamo. Sve su to poredbe svetaca. Zato vas vruće molim, iz ljubavi koju imam prema vama u Isusu i Mariji, da vam ne bude dosta Mala krunica Presvete Djevice, nego da molite i treći dio ružarija, a također, imate li vremena, i čitav ružarij svakoga dana, pa ćete na času smrti blagoslivljati dan i sat kad ste mi povjerovali; i poslije sijanja s blagoslovom Isusa i Marije požet ćete vječne blagoslove u nebu: Tko obilato sije, obilato će i žeti (2Kor 9,6)» (PP 249 254).
«Šesta vježba: Marijina pjesma Veliča Marijini sluge, da zahvale Bogu na milostima koje je udijelio Presvetoj Djevici, molit će često “Veliča”, ugledajući se na bl. Mariju d'Oignies i na više drugih svetaca. To je jedina molitva i jedino djelo koje je sastavila Presveta Djevica, ili radije koje je Isus učinio u njoj, jer je on govorio na njezina usta. To je najveća pohvalna žrtva koju je Bog primio u Zakonu milosti. To je, s jedne strane, najponizniji i najzahvalniji, a s druge strane najdivniji i najuzvišeniji od svih himana: u njemu ima otajstava tako velikih i tajnih, da ih sve ne znaju ni anđeli. Gerson, vrlo pobožan i vrlo mudar naučitelj, pošto je utrošio velik dio svog života sastavljajući veoma učene i pobožne rasprave o najtežim predmetima, sa strahom se je prihvatio na koncu života, da protumači “Veliča” i da tako okruni sva svoja djela. On nam iznosi mnogo divnih stvari o tom krasnom i pobožnom himnu u knjizi in-folio koju je sastavio o njemu. Među ostalim kaže da ga je sama Presveta Djevica molila često, a osobito poslije svete pričesti kao zahvalu. I učeni Benzonij protumačio je “Veliča” i donio više čudesa, što ih je proizvela moć ove molitve, te kaže da se đavli tresu i bježe kad čuju ove riječi iz “Veliča”: ... rasprši one koji su oholi u misli srca svojega (Lk 1,51)» (PP 255).
«Sedma vježba: Preziranje svijeta. Vjerne sluge Marijine treba jako prezirati, mrziti i izbjegavati pokvareni svijet i služe se u tu svrhu vježbama preziranja svijeta, koje smo naveli u prvom dijelu» (PP 156). Montfort ovdje govori o prvom dijelu Rasprave koji je izgubljen. Distancirati se od svijeta, izbjegavati duh svijeta i grijeh je sastavni dio svake kršćanske duhovnosti a mora biti usklađeno s prisutnošću među ljudima i naviještanjem spasenjasvijetu u Isusu Kristu.

Kako živjeti duhovnost posvete Isusu Kristu po Mariji kod svete pričesti

Sv. Ljudevit, na kraju Rasprave, donosi nauk kako živjeti duhovnost posvete kod sudjelovanju na Euharistiji i na poseban način kod svete pričesti. Marija nas uči da dublje zaživimo i to središnje otajstvo kršćanskog života i jedan od najvažnijih trenutaka na putu rasta u vjeri. Ne radi se o tome da mi doslovno izmolimo cijelu ovu pripravu, nego da uđemo u duh koji nam svetac poručuje. Montfort bi htio da stvaramo u duši duhovni stav sjedinjenja s Marijom, slikom Crkve koja u vjeri prihvaća Isusa. Sam sv. Ljudevitna kraju kaže da će Duh Sveti duši koja se na ovaj način pričešćuje nadahnuti druge slične misli.
«Prije pričesti:1. Ponizi se duboko pred Bogom. 2. Odreci se svoga sasvim pokvarenoga dna i svoje priprave, makar se ne znam koliko pričinjala dobra tvome sebeljublju. 3. Obnovi svoju posvetu govoreći: Sav sam tvoj, moja draga Gospodarice, i sve je moje tvoje. Zamoli ovu dobru Majku da ti pozajmi svoje Srce, da u nj primiš njena Sina s njenom pripravom. Prikaži joj da bi trpjela slava njezina Sina, kad bi on bio primljen u tvoje tako prljavo i tako nestalno srce, koje bi Isusu okrnjilo slavu ili ga izgubilo. Ali ako se ona hoće nastaniti kod tebe, da sama primi svoga Sina, to joj je slobodno zbog vlasti koju ima nad srcima, a njen će Sin na taj način sasvim lijepo biti primljen od nje bez ljage i bez pogibelji da bude uvrijeđen ili izgubljen: Bog je posred nje, poljuljat se neće (Ps 45,6). Reci joj pouzdano, da je sve ono dobra što si joj darovao mali doprinos njezinoj časti, ali da joj svetom Pričešću želiš darovati onaj isti dar koji joj je nekoć darovao vječni Otac, i da će biti više počašćena tim darom, nego da joj daruješ sva dobra svijeta. Reci joj, napokon, da Isus, koji je ljubi neizmjerno, želi opet s ugodnošću otpočinuti u njoj, premda će se to zbiti u tvojoj duši, prljavijoj i siromašnijoj od staje, u koju mu nije bilo teško doći, jer je u njoj bila ona - Marija. Zamoli je da ti daruje svoje Srce ovim nježnim riječima: Uzimam te za sve blago svoje. O Marijo, daj mi Srce svoje!
Za vrijeme pričesti: Stupajući da primiš Isusa Krista, poslije Očenaša, reci mu tri puta: Gospodine, nisam dostojan ... Govoreći prvi put, pomisli na vječnog Oca, pa mu reci da nisi dostojan primiti njegova jedinog Sina zbog svojih opakih misli i svojih nezahvalnosti prema tako dobrome Ocu, ali eto Marije, njegove službenice: Evo službenica Gospodnja, koja to čini mjesto tebe i nadahnjuje ti najveće pouzdanje i nadu kod njegova božanskog Veličanstva: Jer si me posebnim načinom utvrdio u nadi. Reci zatim Sinu: Gospodine nisam dostojan... da nisi dostojan primiti Ga radi svojih nekorisnih i opakih riječi i svoje nevjernosti u njegovoj službi, ali ga ipak moli da ti bude milostiv, jer ćeš ga uvesti u kuću njegove rođene Majke i tvoje Majke, i nećeš mu dati otići dok se ne nastani kod nje. Uhvatih ga i neću ga pustiti,dok ga ne uvedem u kuću Majke svoje, u ložnicu roditeljke svoje (Pj 3,4).Zamoli ga da ustane i da pođe k svom počivalištu i u svoj sveti šator.(usp.Ps 131,8) Reci mu da se nimalo ne uzdaš u svoje zasluge, u svoju snagu i u svoje priprave, kao Ezav, nego u zasluge, snagu i priprave Marije, svoje drage Majke, kao mali Jakov u brigu Rebekinu, i da se ipak usuđuješ približiti njegovoj svetosti, premda si grješnik i pravi Ezav, jer su tvoja snaga i nakit zasluge i kreposti njegove presvete Majke. Reci i Duhu Svetomu: Gospodine, nisam dostojan... da nisi dostojan primiti remek-djelo njegove ljubavi zbog mlakosti i opakosti svojih djela i svoga protivljenja njegovim nadahnućima, ali da je Marija, njegova vjerna Zaručnica, sve tvoje uzdanje, pa reci sa sv. Bernardom: Ona je moja najveća sigurnost, ona je sav razlog moga ufanja. Možeš mu se također pomoliti da opet siđe u Mariju, svoju nerazdruživu Zaručnicu, jer je njezino krilo jednako čisto i njezino Srce jednako užeženo kao što je i nekoć bilo; i da bez njegova dolaska u tvoju dušu ni Isus ni Marija neće biti oblikovani ni dostojno nastanjeni u tvojoj duši. Poslije svete pričesti. Poslije svete Pričesti, sabravši se u se i zatvorivši oči, uvedi Isusa u Srce Marijino. Daj Ga njegovoj Majci, koja će ga primiti ljubezno, smjestiti časno, klanjati mu se duboko, ljubiti ga savršeno, zagrliti ga nježno i iskazati mu u duhu i istini mnoge počasti, koje su nama nepoznate zbog naše guste tame. Ili se drži sasvim ponizna srca u prisutnost Isusa nastanjena u Mariji; ili se vladaj kao rob na vratima kraljevskog dvora, gdje je Kralj u razgovoru s Kraljicom; pa dok se oni razgovaraju i dok ne trebaju tebe, ti pođi duhom u nebo i svuda po zemlji i zamoli sve stvorove da zahvaljuju i časte i ljube Isusa i Mariju mjesto tebe: Dođite, poklonimo se... (Ps 94,6). Ili također moli sam Isusa, u zajednici s Marijom, za dolazak njegova kraljevstva na zemlji preko njegove svete Majke, ili ga moli božansku mudrost, ili ljubav Božju, ili oproštenje grijeha, ili koju drugu milost, no vazda preko Marije i u Mariji. Gledajući na se poprijeko, reci: Ne obaziri se, Gospodine, na moje grijehe, nego neka tvoje oči gledaju na Marijinu pravdu, to jest neka oči tvoje vide u meni samo Marijine kreposti i zasluge. A spominjući se svojih grijeha nadodaj: Neprijatelj čovjek to učini, a taj moj najljući neprijatelj, koji je počinio ove grijehe, jesam upravo ja. Možeš također reći: Od čovjeka opaka i himbena izbavi me (Ps 43,1), ili još: Ti treba da rasteš, a ja da se umanjujem(usp.Iv 3,30). Moj Isuse, ti treba da rasteš u mojoj duši, a ja da se umanjujem; Marijo, ti treba da rasteš u meni, a ja da budem manji nego sam bio. Ili reci ovo: Rastite i množite se (Post.1,28). Isuse i Marijo, rastite u meni i množite se vani u drugima. Bezbroj je drugih misli, koje nam Duh Sveti donosi na pamet, pa će ih donijeti i tebi, ako budeš dobro sabran, umrtvljen i vjeran ovoj velikoj i uzvišenoj pobožnosti, u kojoj sam te, evo, poučio. Ali, spomeni se da će Isus biti to više proslavljen što više pustiš Mariju da ona radi u tvojoj Pričesti, a da ćeš to više pustiti Mariji da radi za Isusa, a Isusu da radi u Mariji, što se dublje poniziš i budeš ih slušao u miru i šutnji, ne mučeći se da gledaš, kušaš i osjećaš. Jer pravednik živi o vjeri svagdje, a osobito u svetoj Pričesti, koja je čin vjere: Pravednik moj živi od vjere (Heb 10,38)» (PP 266 – 273).

Praktični savjeti življenja posvete: Uzgajanje i rast drveta života ili način kako da Marija živi i vlada u našim dušama

Na kraju Marijine tajne Montfort je htio duši dobre volje, koju Bog privlači na put posvete ili svetog Ropstva ljubavi dati praktične savjete za rast u duhu posvete. Put koji je svetac zacrtao je uzvišen: to je put svetosti, pristupačan poniznima, ali kako praktički živjeti takvim životom? Što raditi? Kako se vladati? Na to pitanje, koje su postavile mnoge duše, sv. Ljudevitovdje odgovara. Uspoređujući sveto Ropstvo s Drvetom života koje je Duh Sveti zasadio u našu dušu, Svetac nam daje kratki niz savjeta od velike važnosti. Napisani pod moćnim dahom presvetoga Marijina Duha, neiscrpljivo su plodni. Treba ih čitati i opet čitati, i što ih budemo više razmatrali i nastojali ih slijediti, otkrivat ćemo u njima sve veću dubinu i razboritost, pobjedničku snagu i božansku mudrost. Sveto Ropstvo ljubavi jest pravo Drvo života «Izabrana dušo, jesi li djelovanjem Duha Svetoga razumjela što sam upravo rekao? Zahvali Bogu! To je tajna skoro svima nepoznata. Ako si našla skriveno blago u Marijinu polju, dragocjeni evanđeoski biser, trebaš sve prodati da ga stekneš; trebaš prinijeti žrtvu sama sebe u ruke Marijine, i u njoj se sretno izgubiti da nađeš Boga sama. Ako je Duh Sveti zasadio u tvojoj duši pravo Drvo života, a to je pobožnost koju ti upravo rastumačih, trebaš uložiti svu moguću brigu da ga uzgojiš, da bi ti dao plod u svoje vrijeme. Ova je pobožnost gorušično zrno o kojemu se govori u Evanđelju; ono je po izgledu najmanje od svih zrna, pa ipak naraste dosta veliko i tjera svoju stabljiku tako visoko da ptice nebeske, tj. izabrani, na njoj savijaju svoje gnijezdo i odmaraju se u njezinoj sjeni za vrijeme sunčane žege i nalaze u njoj sigurno utočište protiv divljih zvijeri.Predodređena dušo, evo načina kako ćeš ga uzgajati
Kršćanska sloboda: Prvo. – Ovo Drvo zasađeno u srcu zaista vjernom, hoće da bude na punom vjetru, bez ikakva ljudskog oslonca; ovo Drvo, budući božansko, hoće da uvijek bude bez ikakva stvorenja koje bi ga moglo priječiti da se diže prema svom počelu, a to je Bog. Prema tome, ne smijemo se oslanjati na vlastitu vještinu, ili na svoje darove čisto naravne, ili na ugled i vlast ljudi: potrebno je da se utječemo Mariji i oslanjamo na njezinu pomoć.
Neprekidni kontemplativni pogled duše: Drugo. – Potrebno je da duša, u kojoj je zasađeno ovo Drvo, bude neprekidno zauzeta – poput dobra vrtlara – time da ga čuva i promatra. Jer ovo Drvo, budući da je živo i da mora dati plod života, hoće da ga neprekidni pogled i promatranje duše uzgaja i povećava; i posao savršene duše jest da na to neprekidno misli, da joj to bude glavno zanimanje.
Evanđeosko odricanje: Treće. – Treba iščupati i posjeći korov i trnje koji bi mogli vremenom ugušiti ovo Drvo ili ga spriječiti da donese svoj plod: to jest treba biti vjeran, te mrtvenjem i nanošenjem sile samom sebi presijecati i odrezivati sve beskorisne užitke i isprazne poslove sa stvorenjima, drugim riječima: razapinjati svoje tijelo,šutjeti i mrtviti svoja sjetila.
Daleko od samoljublja: Četvrto. – Treba paziti da ga gusjenice ne oštete. Te su gusjenice neuredna ljubav prema samom sebi i svojim ugodnostima što izjeda zeleno lišće i lijepe nade u plod koje je Drvo imalo: jer se samoljublje i ljubav prema Mariji nikako ne slažu.
Borba protiv grijeha: Peto. – Ne smijemo pustiti životinje da mu se približe. Te životinje su grijesi koji bi mogli zadati smrt Drvetu Života samim svojim dodirom: ne smije ga se dotaći ni njihov dah, to jest laki grijesi, koji su uvijek jako opasni ako o njima ne vodimo brigu.
Molitve i Euharistija: Šesto. – Treba neprestano natapati ovo božansko Drvo svetim pričestima, svetim misama i drugim javnim i privatnim molitvama, bez čega bi to drvo prestalo donositi ploda.
Vjernost i mir u kušnjama: Sedmo. – Ne trebamo se rastužiti ako ga vjetar trese i drma, jer je potrebno da ga vjetar kušnja trese da ga obori, da ga okruži snijeg i led kako bi ga pogubio: to jest ovu će pobožnost prema Presvetoj Djevici nužno napadati i protusloviti joj; ali ipak, ako ustrajemo da je gajimo, ne treba se ničega bojati.
Plod Drveta života, plod Marije jest Isus: Preodabrana dušo, budeš li na taj način uzgajala svoje Drvo života koje je nedavno zasadio u tvojoj duši Duh Sveti, uvjeravam te da će u kratko vrijeme tako visoko uzrasti da će nebeske ptice u njemu prebivati, i postat će tako savršeno da će konačno – kada za to bude vrijeme – dati svoj plod časti i milosti, to jest ljubaznog i poklona dostojnog Isusa, koji je bio i uvijek će biti jedini Marijin plod. Sretne li duše u kojoj je zasađena Marija – Drvo života; još sretnija ona u kojoj Marija raste i cvjeta; veoma sretna je ona u kojoj Marija donosi svoj plod; ali najsretnija od svih jest ona koja taj plod kuša i čuva sve do smrti i u vijeke vjekova. Tako budi». (MT 70-78)

Dragi brate i draga sestro u Isusu Kristu, evo prošli smo cijeli put priprave na posvetu Isusu Kristu po Mariji. Naime, ove vježbe priprave imaju za cilj uvođenje u duhovnost posvete. Da bi se dublje shvatila posveta trebamo nastojati živjeti ovu duhovnost u svakodnevnicii često se u meditaciji i molitvi vraćati na njene izvore. Zato vam preporučamo ustrajnočitanje djela sv. Ljudevita. Amen!

DODATAK

1. Na sam dan posvete

O samom danu posvete Isusu Kristu po Mariji sv. Ljudevit piše: “Na svršetku tih triju tjedana, ispovjedit će se i pričestiti s nakanom da se predaju Isusu Kristu preko Marijinih ruku u svojstvu sužnja ljubavi. A poslije pričesti, koju će nastojati primiti po uputi što je donosim kasnije izmolit će obrazac svoje posvete, koji će također naći ovdje malo naprijed. Ako taj obrazac nije tiskan, neka ga prepišu ili neka im ga netko drugi prepiše, i u koji dan obave posvetu, neka ga toga istoga dana potpišu svojim imenom. Bit će dobro ako toga dana plate kakav danak Isusu i njegovoj Presvetoj Majci, bilo za pokoru za svoje prošle nevjernosti zavjetima krštenja, bilo da time posvjedoče svoju zavisnost o vlasti Isusa i Marije. A taj će danak biti prema pobožnosti i mogućnosti svakog pojedinoga, kao na primjer post, koje mrtvljenje, koja milostinja ili svijeća. I kad ne bi donijeli na poklon ništa drugo nego pribadaču, ali samo draga srca, to je dosta Isusu, koji gleda samo dobru volju”(PP 231-232). Posvetu možemo obaviti osobno ili u prisutnosti nekoga svećenika. Na sam dan posvete Montfort preporuča da se osoba ispovjedi i pričesti. Držimo da je za dan posvete dobro izabrati neki Marijin blagdan ili spomendan. A ako osoba zna da se taj dan ne može ispovjediti, dobro je da to učini koji dan prije. Upute za pričest s Marijom o kojima svetac govori su one koje smo meditirali zadnji dan priprave a obrazac je molitva posvete Isusu Kristu po Mariji koju dolje niže donosimo. Kada je sv. Ljudevit pripravljao vjernike na posvetu bilo skupno u pučkim misijama bilo osobno uvijek je sam čin posvete obavljao u tri dijela. Na krsnom zdencu vjernici bi obnovili svoje krštenje, nakon toga položili bi ruku na Evanđelje i ispovjedili vjeru riječima: «Vjerujem u sve istine koje su sadržane u Evanđelju Isusa Krista», a zatim bi išli pred Marijinu sliku ili kip i molili obrazac posvete. I kod naše posvete možemo, ali ne moramo,ponoviti te čine popraćene odgovarajućim simbolima, kao što je sasvijećom poći pred krsni zdenac, ispovjediti vjeru moleći Vjerovanje i obnoviti svoje krštenje, imati sobom Evanđelje i riječima koje samo gore naveli ispovjediti vjeru te poći pred Marijinu sliku ili kip izmolitimolitvu posvete.

2. Svakodnevno i godišnje obnavljanje posvete

“Barem svake godine, istog dana, obnovit će istu posvetu, vršeći iste pobožne vježbe kroz tri tjedna. Pače, moći će svakoga mjeseca i svakoga dana obnoviti sve što su učinili, s ovo malo riječi: Savsam tvoj, i sve moje pripada tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci” (PP 233). Smisao svakodnevnog i godišnjeg obnavljanja posvete je u tome da se vjernik vježba u življenju posvete te tako dublje ulazi u duh posvete. U tome procesu živeći posvetu otvara se put rasta koji može ići sve do vrhunaca svetosti.

3. Molitva osobne posvete Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti po Marijinim rukama sv. Ljudevita

“O vječna i utjelovljena Mudrosti! O preljubezni i poklona dostojni Isuse, pravi Bože i pravi čovječe, jedini Sine vječnoga Oca i Marije vazda Djevice! Duboko ti se klanjam u krilu i slavi tvog Oca u vječnosti i u djevičanskom krilu Marije, tvoje predostojne Majke, u vrijeme tvoga utjelovljenja. Zahvaljujem ti što si poništio sama sebe uzevši oblik roba, da me izbaviš iz okrutnog vražjeg ropstva; hvalim te i slavim zato što si se htio u svemu, podložiti Mariji, svojoj svetoj Majci da me učiniš po njojsvojim vjernim robom. Ali, jao! Nezahvalan i nevjeran kakav jesam, nisam čuvao zavjete i obećanja koja sam ti tako svečano zadao na svom krštenju; nisam ispunio svoje obveze; ne zaslužujem zvati se ni tvojim djetetom ni tvojim robom; i, budući da u meni nema ništa što ne zaslužuje tvoj prezir i tvoju srdžbu, ne usuđujem se sam približiti tvome svetom i uzvišenom Veličanstvu. Radi toga se utječem zagovoru i milosrđu tvoje presvete Majke, koju si mi dao za posrednicu kod tebe; i njezinom se pomoću nadam isprositi od tebe pokajanje i oproštenje svojih grijeha, postići i sačuvati Mudrost. Pozdravljam te, dakle, o Marijo bezgrješna, živo svetohranište Božanstva, u koje se sakrila Vječna Mudrost i hoće da joj se tu klanjaju anđeli i ljudi! Pozdravljam te, o Kraljice neba i zemlje, čijoj je vlasti podložno - sve što je pod Bogom. Pozdravljam te, o sigurno utočište grješnika, čije milosrđe nikome nikada nije bilo uskraćeno; ispuni težnje moje za Božanskom Mudrošću, i primi u tu svrhu zavjete i darove koje ti prinosi moja nevrijednost. Ja N. N., nevjerni grješnik, obnavljam i potvrđujem danas pred tobom i predajem u tvoje ruke zavjete svoga krštenja: odričem se zauvijek Sotone, njegova sjaja i njegovih djela, i potpuno se predajem Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti, da nosim za njim svoj križ sve dane svoga života, i da mu budem vjerniji nego što sam bio do sada. Ja te, o Marijo, danas izabirem pred cijelim nebeskim dvorom za svoju Majku i Gospodaricu. Predajem ti i posvećujem, u svojstvu roba, svoje tijelo i svoju dušu, svoja izvanjska i unutarnja dobra, pa i samu vrijednost svojih dobrih djela, prošlih, sadašnjih i budućih, prepuštajući tebi potpuno i neograničeno pravo da raspolažeš sa mnom i sa svim što mi pripada, bez izuzetaka, kako se tebi svidi, na veću slavu Božju u vremenu i vječnosti. Primi, o dobrostiva Djevice, ovaj mali dar moga ropstva na čast i u jedinstvu s podložnosti kojom se Vječna Mudrost htjela podložiti tvome majčinstvu; kao priznanje moći koju vi oboje imate nad tim crvićem i bijednim grješnikom, i u zahvalu za povlastice kojima vas je obdarilo Presveto Trojstvo. Svečano izjavljujem da ću od sada, kao tvoj pravi rob, tražiti samo tvoju čast i u svemu te slušati. O Majko divna! Predstavi me svome dragom Sinu kao svoga vječnog roba, te kao što me je po tebi otkupio da me po tebi i primi. O Majko milosrđa! pomozi mi da zadobijem pravu Božju mudrost i radi toga me uvrsti u broj onih koje ti ljubiš, učiš, upravljaš, hraniš i braniš kao svoju djecu i svoje robove. Djevice vjerna, daj da budem u svakoj stvari tako savršen učenik, nasljedovatelj i rob utjelovljene Mudrosti, Isusa Krista, tvoga Sina, da dostignem tvojim zagovorom, po tvome primjeru do punine njegove dobi na zemlji i slave u nebu. Tako budi.”(LJVM223-227)

4. Molitve kojesv. Ljudevit predlaže moliti za vrijeme priprave na posvetu

O dođi Stvorče, Duše Sveti

O dođi Stvorče, Duše Svet
Pohodi duše vjernika
Poteci višnjom milosti
U grudi štono stvori ih!

Ti nazivaš se Tješitelj,
Blagodat Boga Svevišnjeg,
Studenac živi, ljubav, plam
I pomazanje duhovno.

Darova sedam razdaješ,
Ti prste desne Očeve,
Od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom.

Zapali svjetlo u srcu,
Zadahni dušu ljubavlju,
U nemoćima tjelesnim
Potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
I postojani mir nam daj,
Ispred nas idi vodi nas,
Da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo
I Krista Sina Njegova
I u Te, Duha njihova,
Da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu
I uskrslomu Sinu mu
Sa Tješiteljem Presvetim
Nek bude sad i u vjeke!Amen

Litanije Duhu Svetomu

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Očenebeski, Bože,...................................( smiluj nam se )
Sine, Otkupitelju svijeta Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Duše Sveti, koji izlaziš od Oca i Sina,
Duše Sveti, po čijem su nadahnuću govorili proroci,
Duše Sveti, koji svjedočiš za Isusa Krista,
Duše Sveti, naš božanski Učitelju,
Duše Sveti, po kojemu je Djevica Marija začela Sina Božjega,
Duše Sveti, koji stanuješ u nama,
Duše mudrosti i razuma,
Duše savjeta i jakosti,
Duše znanja i pobožnosti,
Duše straha Božjega,
Duše milosti i milosrđa,
Duše jakosti, ustrajnosti i umjerenosti,
Duše vjere, ufanja, ljubavi i mira,
Duše poniznosti i čistoće,
Duše dobrote i duhovnemiline,
Duše svih milosti,
Duše Sveti, koji proničeš Božje tajne,
Duše Sveti, koji nas pomažeš u molitvi,
Duše Sveti, koji si u slici goluba sišao nad Isusa,
Duše Sveti, po kome smo se duhovno preporodili,
Duše Sveti, koji nam srca napunjaš božanskom ljubavlju,
Duše Sveti, čijom milošću postajemo djeca Božja,
Duše Sveti, koji si poput gorućih jezika sišao nad apostole,
Milostiv budi, oprosti nam, Gospodine!
Milostiv budi, usliši nas, Gospodine!
Od svakoga zla,...................................( oslobodi nas, Gospodine)
Od svakoga grijeha,
Od napasti i đavolskih zasjeda,
Od preuzetnosti i zdvojnosti,
Od poricanja objavljenih istina,
Od grješne okorjelosti i bezbožnosti,
Od svake ljage duše i tijela,
Od duha bludnosti,
Po tvome izlaženju od Oca i Sina,
Po divnom djelovanju Tvoje milosti,
Po bezgrešnom Začeću Djevice Marije,
Po otajstvenom Začeću Isusa Krista,
Po Tvojem silasku nad Isusa u Jordanu,
Po Tvojem silasku nad apostole,
Na veliki dan suda Božjega,
Mi grešnici...................................(Tebe molimo, usliši nas!)
Da po Tebi sveto živimo,
Da vazda budemo tvoj sveti hram,
Da po tebi ne popuštamo grešnim željama,
Da po tebi Bogu živimo,
Da vazda čuvamo i širimo Kristov mir i ljubav,
Da bježimo od zabluda i grijeha,
Da se uvijek podlažemo Božjoj istini,
Da obnoviš u nama pravednost i poštenje,
Da nas obogatiš božanskom istinom i milošću,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,smiluj nam se!

Pomolimo se: Bože koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo i njegovoj se utjesi vazda radujemo! Amen! Molimo Te, Gospodine, da Tvoj božanski Duh, po svom beskrajnom milosrđu, očisti naša srca i od svih nas zala oslobodi! Po Kristu Gospodinu našem! Amen!

Zdravo Zvijezdo mora

Zdravo, Zvijezdo mora,
Majko Božja nježna,
Vazda djevičanska,
Dveri rajska zdravo!

Ti, što začu pozdrav
S usta Gabrijela,
Mirom nas ukrijepi,
Mjenjaj ime Evi!

S krivca lance skini,
Slijepu daj da vidi,
Tjeraj naše jade,
Sve isprosi dare!

Majkom se pokaži,
Molbe nam prikaži
Onom rad nas što je
Posto Dijete Tvoje.

Djevo osobita
Smjerna ko nijedna,
Grijehu Ti nas otmi.
Smjerne, čiste tvori!

Daj nam sveto živjet,
Sigurno putovat,
Uz Isusa vijekom
Radovat se s Tobom!

Slava Bogu Ocu,
Višnjem Kristu dika,
Ko i Duhu Svetom,
Isti poklon trima!

Lauretanske litanije

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Očenebeski, Bože,...................................( smiluj nam se )
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Sveta Marijo,...................................( moli za nas! )
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,
Majko Kristova,
Majko Crkve,
Majko Božje milosti,
Majko prebistra,
Majko prečista,
Majko neoskvrnjena,
Majko nepovrijeđena,
Majko ljubezna,
Majko divna,
Majko dobroga savjeta,
Majko Stvoriteljeva,
Majko Spasiteljeva,
Djevice premudra,
Djevice časna,
Djevice hvale dostojna,
Djevice moguća,
Djevice milostiva,
Djevice vjerna,
Ogledalo pravde,
Prijestolje mudrosti,
Uzroče naše radosti,
Posudo duhovna,
Posudo poštovana,
Posudo uzorna pobožnosti,
Ružo otajstvena,
Tornju Davidov,
Tornju bjelokosni,
Kućo zlatna,
Škrinjo zavjetna,
Vrata nebeska,
Zvijezdo jutarnja,
Zdravlje bolesnih,
Utočište grješnika,
Utjeho žalosnih,
Pomoćnice kršćana,
Kraljice anđela,
Kraljice patrijarha,
Kraljice proroka,
Kraljice apostola,
Kraljice mučenika,
Kraljice ispovijedalaca,
Kraljice djevica,
Kraljice sviju svetih,
Kraljice bez grijeha istočnog začeta,
Kraljice na nebo uznesena,
Kraljice svete krunice,
Kraljice obitelji,
Kraljice mira,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,smiluj nam se!
Moli za nas, sveta Bogorodice!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se! Dopusti nama slugama svojim, molimo, Gospodine Bože, da se neprestano radujemo duševnom i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom Blažene Marije, vazda Djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i naužijemo vječne radosti! Po Kristu Gospodinu našemu! Amen!

Molitva Isusu Kristu od sv. Augustina

“Ti si Krist, moj sveti otac, moj milostivi Bog, moj veliki kralj, moj dobri pastir, moj jedini učitelj, moj predobri pomoćnik, moj prekrasni miljenik, moj živi kruh, moj vječni svećenik, moj vođa u domovinu, moje pravo svjetlo, moja sveta slast, moj put koji me upravlja, moja prejasna mudrost, moja čista prostodušnost, moj slatki mir, moja svekolika sigurnost, moja lijepa baština, moj vječni spas... Kriste Isuse, ljubezni Bože, zašto sam ljubio, zašto želio kroz sav svoj život išta osim tebe, Isusa, svoga Boga? Gdje sam bio, kad nisam mislio na te? O vi, sve želje srca moga, barem odsada usplamtite i gorite za Gospodinom Isusom. Poletite, dosta ste okasnile. Žurite se za ciljem kojem idete. Svojski tražite onoga koga tražite. Isuse, proklet bio koji tebe ne ljubi; gorčine se napunio koji tebe ne voli. O slatki Isuse, nek te ljubi, nek u tebi uživa, nek se za tobom zanosi svaka dobra duša, posvećena tvojoj hvali. Bože srca moga i baštino moja, Isuse Kriste, neka moje srce umre sebi, i ti budi život moj! Neka se u mojoj duši užeže živi plamen tvoje ljubavi i razgori se u savršenu vatru!Nek plamsa uvijek na žrtveniku moga srca! Nek upalisvu moju nutrinu i bukti do dna moje duše. Na dan svog svršetka neka dođem k tebi skončan od tvoje ljubavi ... Amen.”

Litanije presvetog imena Isusova

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Očenebeski, Bože,...................................( smiluj nam se )
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Isuse, Sine Boga živoga,
Isuse, sjajnosti Očeva,
Isuse, jasnoćo svjetlosti vječne,
Isuse, kralju slave,
Isuse, sunce pravde,
Isuse, Sine Marije Djevice,
Isuse, ljubezni,
Isuse, divni,
Isuse, Bože jaki,
Isuse, Oče budućega vijeka,
Isuse, Anđele velikoga savjeta,
Isuse mogući,
Isuse strpljivi,
Isuse poslušni,
Isuse, krotka i ponizna srca,
Isuse, ljubitelju čistoće,
Isuse, ljubitelju naš,
Isuse, Bože mira,
Isuse, početniče života,
Isuse, uglede kreposti,
Isuse, revnitelju duša,
Isuse, Bože naš,
Isuse, utočište naše,
Isuse, Oče ubogih,
Isuse, blago vjernika,
Isuse, dobri pastiru,
Isuse, svjetlosti istinita,
Isuse, mudrosti vječna,
Isuse, dobroto beskrajna,
Isuse, pute i živote naš,
Isuse, radosti anđela,
Isuse, kralju patrijarha,
Isuse, učitelju apostola,
Isuse, naučitelju evanđelista,
Isuse, jakosti mučenika,
Isuse, svjetlo priznavalaca,
Isuse, čistoćo djevica,
Isuse, kruno sviju svetih.
Milostiv budi, oprosti nam Isuse!
Milostiv budi, usliši nas Isuse!
Od svakoga zla,................................... (oslobodi nas Isuse!)
Od svakoga grijeha,
Od srdžbe svoje,
Od zasjeda vražijih,
Od duha bludnosti,
Od smrti vječne,
Od nemara za nadahnuća tvoja,
Po otajstvu svetoga utjelovljenja svoga,
Po rođenju svojem,
Po djetinjstvu svojem,
Po božanstvenom životu svojem,
Po naporima svojim,
Po smrtnoj borbi i muci svojoj,
Po križu i zapuštensti svojoj,
Po smrtnoj stisci svojoj,
Po smrti i pokopu svojem,
Po uskrsnuću svojem,
Po uzašašću svojem,
Po ustanovljenju presvetogOltarskog Otajstva,
Po radostima svojim,
Po slavi svojoj,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Isuse!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Isuse!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,smiluj nam se, Isuse!
Isuse, čuj nas!
Isuse, usliši nas!

Pomolimo se: Gospodine, ti si odredio da se naime Isusovo prigne svako koljeno i svi ljudi u njemu nađu spasenje. Po njegovu obećanju znamo da ćeš nam dati što god zaištemo. Daj da već ovdje na zemlji osjetimo njegovo prijateljstvo i s njim se sjedinimo u vječnoj domovini. Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova.Amen.

5. Mala Gospina krunica na čast dvanaest povlastica Blažene Djevice Marije

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Hvalimo te Djevice Marijo sjećajući se čudesnih djela koje je Gospodin u Tebi učinio. Primi ove moje molitve Presveta Djevice, daj mi snage protiv tvojih neprijatelja.

Apostolsko vjerovanje...

Kruna svetosti

Oče naš…

1. Blažena Ti, Marijo koja si u svome krilu nosila Gospodina i Stvoritelja svijeta! Ostajući Djevica svijetu si dala Stvoritelja. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
2. Blažena Ti, Djevice Sveta i Bezgrješna, ne znam kako dostojno slaviti tvoju veličinu, jer u krilu si nosila Onoga koga nebesa ne mogu obuhvatiti. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
3. Blažena Ti, o Marijo, sva si lijepa, nijedna mrlja grijeha ne zatamni Tvoj sjaj. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
4. Blažena Ti, o Marijo tvoje kreposti su brojnijeod zvijezda nebeskih. Raduj se Djevice Marijo, raduje se u vijeke. Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Kruna moći

Oče naš…

1. Blažena si Ti, Marijo, Kraljice svijeta. Prati nas na putu prema vječnoj radosti. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
2. Blažena si Ti, Blagajnice Gospodnjih milosti. Učini nas dionicima tvojih darova. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
3. Blažena si Ti, Marijo, naša Posrednice. Pomozi nam da dublje susretnemo Boga. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
4.Blažena Ti, Marijo, Pobjednice nad đavlima i krivovjerjima. Ti budi naša Predvodnica. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Kruna dobrote

Oče naš…

1. Blažena Ti, Marijo, utočište grješnika. Zagovaraj nas kod Gospodina. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
2. Blažena Ti, Majko sirotih. Nauči nas živjeti kao djeca Božja. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
3. Blažena Ti, Marijo, Izvore radosti. Vodi nas vječnoj sreći. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…
4. Blažena Ti, Pomoćnice naša u životu i u smrti. Uzmi nas sa sobom u Kraljevstvo Božje. Raduj se Djevice Marijo, raduj se u vijeke. Zdravo Marijo…

Slava Ocu…

Pomolimo se: Pozdravljam Te, Marijo, Kćeri Boga Oca, Majko Isusa Krista, Zaručnice Duha Svetoga, uzvišeni Hrame Presvetoga Trojstva. Prepoznajemo te kao našu Sestru, milinu čovječanstva, Majku punu ljubavi, nositeljicu Krista, našeg života, znak nade i utjehe, savršenu sliku Crkve. Učini nas samo jednim srcem i jednom dušom s Tobom, da naviještamo koliko je velik Gospodin i prepoznajemo s radošću Njegovu prisutnost u svijetu. Tebi, odabranoj od Boga, za jedinstveno poslanje u povijesti spasenja, posvećujemo same sebe, naše djelovanje i naš život. Utisni svoj pečat u naše duše, da ostanemo uvijek vjerni Bogu. Izlij na nas Svoju ljubav Majke, prati nas na putu života. Utaži našu glad kruhom Riječi i Euharistije, daj da doživimo Tvoju majčinsku skrb prema nama. Ne dopusti da beskorisne i prolazne brige priječe naše traženje Boga. Po djelu Duha Svetoga i Tvojoj vjernoj suradnji neka živi i raste u nama Krist Tvoj Sin da ostvarimo spasonosni Očev plan. Amen.

Pod tvoju se obranu utječemo...

6. Lančić znak predanja i posvete Isusu Kristu po Mariji

Ljudi u komuniciranju koriste znakove i simbole koji im pomažu da jednostavnije i dublje shvate zbilju. Ti nas znakovi podsjećaju na nešto te na našu osobnost ili odnos koji imamo prema određenoj osobi ili skupini. I u našem kršćanskom životu mi koristimo znakove. Sam Isus Krist je najveći dar i znak ljubavi Očeve. Osim liturgijskih znakova, koje Crkva koristi kada slavi sakramente pobožna crkvena tradicija koristi i mnoge druge znakove te ih povezuje s određenim događajem, činom ili osobom. Jedan od tih znakova je i lančić, znak predanja i posvete Isusu Kristu po Mariji o kojem govori sv.Ljudevit Marija Grignion Montfortski. To može biti lančić od bilo kojega metala pa i onaj kojeg već nosimo uz uvjet da ga blagoslovimo i prihvatimo kao znak naše posvete Isusu Kristu po Mariji. Svrha tog lančića jest baš u tome da nas podsjeća na čin predanja koje smo učinili i na obvezu dosljednog svjedočenja kršćanskog života po posveti. Taj znak naše posvete može biti i narukvica ili prsten u obliku krunice koji je danas jako raširen jer bitna je duhovna stvarnost na koju nas podsjeća i koju označava znak a ne toliko materijalni aspekt znaka. Uz lančić preporučamo i nošenje neke marijanske medaljice. Lančić možemo nositi oko ruke ili vrata, a sam Montfort ga je nosio oko nožnog gležnja. Blagoslov lančića može obaviti samo svećenik. Možemo ga blagosloviti i u nekom svetištu skupa s ostalim pobožnim predmetima gdje redovito primamo te blagoslove. Molitva za blagoslov lančića: Blagoslovljen da si Ti, Oče, izvore svakog blagoslova, koji se raduješ duhovnom rastu svoje djece. Iskaži nam milosrđe, blagoslovi ovaj lančić (ili drugi znak posvete) te nam udijeli milost da ga pobožno u vjeri nosimo. On nas potiče da se u Duhu Svetome predamo i suobličimo tvome Sinu Isusu Kristu po Mariji. Blagoslov Boga svemogućega Oca, Sina i Duha Svetoga sišao na vas i uvijek ostao s vama. Amen.

7. Pobožnost sv. Ljudevitu Mariji Grignionu Montfortskome

Nakon objavljivanja života sv. Ljudevita Marije Grigniona Monftorskoga u izdanju apostolataskog centra Sav Tvoj, više je vjernika i s više strana nakon što su upoznali i zavoljeli tog velikog sveca, od nas tražilo da im pomognemo u pobožnosti koje žele gajiti prema sv. Ljudevitu. Našimčitateljima donosimo ovdje pobožnosti sv. Ljudevitu, kako bi mogli zazivati njegov zagovor kod Boga i Gospe u raznim potrebama u kojima se njemu utječu.

Molitva sv. Ljudevitu Montfortskome

Bože koji si nadahnuo sv. Ljudevitu Mariji Montfortskomeapostolsko poslanje da svima propovijeda Evanđelje Krista, tvoga Sina po njegovu zagovoru udjeli nam, da odgajani od Blažene Djevice Marije, budemo poučljivi glasu Duha Svetoga i pažljivi na krik siromaha kako bi postali neumorni navjestitelji tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

(Izreknemo našu nakanu i izmolimo3 puta Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu)

Litanijesv. Ljudevitu Montfortskome

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Očenebeski, Bože,................................... ( smiluj nam se )
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Sveta Marijo, preljubljena kćeri Boga Oca,................................... (moli za nas)
Sveta Marijo, Majko Sina Božjega,
Sveta Marijo, Zaručnice Duha Svetoga,
Sveti Mihaele Arkanđele,
Sveti anđeli Božji,
Sveti Apostoli i Evanđelisti,
Sveti Ljudevite Montfortski,
Dostojni slugo Boga samoga,
Vjerni učeniče utjelovljeneMudrosti,
Svećeničesrca poslušnoga Duhu Svetome,
Robu Isusa koji živi u Mariji,
Gorljivi molitelju i promicatelju svete krunice,
Pokorniče i navjestitelju milosti Križa,
Misionaru Evanđelja spasenja,
Poticatelju iskrenog obraćenja,
Učitelju evanđeoske mudrosti,
Plodni autore duhovnih spisa,
Vjerni sine Službenice Gospodnje,
Propovjedniče Majke Otkupitelja,
Prijatelju siromaha i zapuštenih,
Ljubitelju djece i malenih,
Odgajatelju Božjeg naroda,
Vođo u ispovijedanju prave vjere,
Pastiru brižljivi dobra Crkve,
Utemeljitelju redovničkih družbi,
Poslušni suradniče Pastira Crkve,

Ti koji gledaš lice Svevišnjega - isprosi nam ustrajnost u vjeri,
Ti koji svijetliš u beskrajnoj Božjoj ljubavi -isprosi nam čistu ljubav i duboku poniznost,
Ti koji kličeš zbog zadobivene baštine - isprosi nam blaženu nadu,
Ti koji se raduješ u svetom Jeruzalemu - isprosi nam duha molitve,
Ti koji se nalaziš pred prijestoljem Jaganjčevim - isprosi nam mudrost križa,
Ti koji crpiš s izvora života - isprosi nam poslušnost Duhu Svetome,
Ti koji motriš Majku Božju - isprosi nam pravu pobožnost prema Mariji,
Ti koji si pored apostola Kristovih – isprosi nam žar za naviještan
jem Evanđelja,
Ti koji uživaš zajedništvo svetih - isprosi nam ljubav prema Crkvi, Ti koji sjediš za stolom u Kraljevstvu - isprosi nam krunu slave,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,smiluj nam se!

Pomolimo se: O Bože, koji si snagom Duha Svetoga sv. Ljudevita učinio gorljivim apostolom Krista Raspetoga i vjernim sinom Djevice Marije, daj da se i mi, po njegovu primjeru i zagovoru, obnovimo u duhu našeg Krštenja kako bi donijeli istinske plodove kršćanskog života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Devetnica sv. Ljudevitu Montfortskome

U hrvatskoj katoličkoj pobožnoj tradiciji je ustaljena molitva devetnice bilo za neke blagdane, prigode ili nakane u molitvi. Oni koji žele moliti devetnicu sv. Ljudevitu Montfortskome za neku nakanu mogu, to obaviti na slijedeći način: kroz devet dana moliti gore prvu navedenu molitvu i litanije sveca. Ako devetnicu žele obaviti s razmatranjem preporučamo da prije molitve litanija uzmu nekoliko stranica iz životopisa sveca u izdanu apstolatskog centra Sav Tvoj koje mogu sami odabrati, kratko se zaustave u razmatranju i na kraju zazovu sv. Ljudevita, njegov zagovor i zaštitu, te mu izlože nakanu za koju mole da ih on pred Bogom zagovara.

SADRŽAJ

Predgovor
Opći uvod u meditacije
Skraćenice

PRVI DIO: ISPRAZNITI SE OD DUHA SVIJETA
(“Upotrijebit će barem dvanaest dana da se isprazne od svjetovnoga duha, toliko protivna duhu Kristovu”. Rasprava br.227)

Uvod u prvi period priprave

1.1. Stvoritelj, Bog ljubavi
1.2. Stvaranje čovjeka
1.3. Istočni grijeh: čovjek se udaljava od Boga
1.4. Grijeh u srcu čovjeka
1.5. Zlo i patnja u svijetu
1.6. Lažna mudrost ovoga svijeta ranjena grijehom
1.7. Požuda tijela
1.8. Požuda očiju
1.9. Oholost života
1.10. Oslobađati se duha ovoga svijeta obraćenjem
1.11. Sveopće mrtvljenje, sredstvo za oslobađanje od duha svijeta i zadobivanje božanske Mudrosti
1.12. Neprestana molitva, sredstvo za oslobađanje od duha svijeta i zadobivanje Božanske Mudrosti

DRUGI DIO: UPOZNATI SAMOGA SEBE
(“Kroz prvi tjedan u svim svojim molitvama i pobožnim djelima molit će za spoznanje samih sebe i savršeno pokajanje za svoje grijehe; i sve će činiti u duhu poniznosti” – Rasprava 228)

Uvod u drugi period priprave

2.1. Veličina i slabost čovjeka
2.2. Živjeti pred Bogom vlastitu bijedu
2.3. Spoznaja samoga sebe u vlastitom ponašanju
2.4. Spoznaja samoga sebe u vlastitom djelovanju
2.5. Spoznaja samoga sebe u napastima i kušnjama
2.6. Tražiti savršeno pokajanje za svoje grijehe
2.7. Sve činiti u duhu poniznosti

TREĆI DIO: UPOZNATI MARIJU
(”Kroz drugi tjedan u svim svojim molitvama i dnevnim djelima, nastojat će upoznati Presvetu Djevicu, i to će spoznanje moliti od Duha Svetoga ” - Rasprava 229).

Uvod u treći period priprave

Marijapreljubljena kći Boga Oca
Marija, Majka Isusa Krista, Sina Božjega
Marija, zaručnica Duha Svetoga
Marija i Crkva
Marija u duhovnom životu vjernika
Sinovskiodnos povjerenja i predanja Mariji

3.7.Marija najveće sredstvo i najčudesnija tajna za postići i sačuvati Isusa Krista, Božansku Mudrost

ČETVRTI DIO: UPOZNATI ISUSA KRISTA
(”Treći će tjedan upotrijebiti za upoznavanje Isusa Krista.” Rasprava 230)

Uvod u četvrti period priprave

4.1. Isus Krist, Vječna i utjelovljena Božja Mudrost, izraz i dar Očeveljubavi
4.2. Muka, smrti uskrsnuće najveći dokaz i ostvarenje Isusove pobjedničke ljubavi
4.3. Euharistija, čudesno iznašašće Isusove ljubavi kako bi uvijek ostao s ljudima
4.4. Isus Krist središte i cilj duhovnog života
4.5. Posveta Isusu Kristu po Mariji
4.6. Nutarnje vježbe življenja posvete
4.7. Vanjske vježbe življenja posvete, pričest s Marijom i praktični savjeti za rast u duhu posvete

DODATAK

1. Na sam dan posvete
2. Svakodnevno i godišnje obnavljanje posvete
3. Molitva osobne posvete Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti po Marijinim rukama sv. Ljudevita
4. Molitve kojesv. Ljudevit predlaže moliti za vrijeme priprave na posvetu

O dođi Stvorče, Duše Sveti
Litanije Duhu Svetomu
Zdravo Zvijezdo mora
Lauretanske litanije
Molitvu Isusu Kristu od sv. Augustina
Litanije presvetog imena Isusova

5.Mala Gospina krunica na čast dvanaest povlastica Blažene Djevice Marije

6. Lančić znak predanja i posvete Isusu Kristu po Mariji

7. Pobožnost sv. Ljudevitu Mariji Grignionu Montfortskome

Molitva sv. Ljudevitu Montfortskome
Litanijesv. Ljudevitu Montfortskome
Devetnica sv. Ljudevitu Montfortskome

NIZ “ MONTFORTSKADUHOVNOST”

Marijina tajna ili sveto ropstvo ljubavi
Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji
Ljubav vječne Mudrosti
Čudesna tajna svete Krunice za obratiti se i spasiti se
Pismo prijateljima Križa
Goruća molitva
Život sv. Ljudevita M.G. Montfortskoga
Meditacije o pripravi na posvetu Isusu Kristu po Mariji
Molitve – Pjesme sv. Ljudevita Montfortskoga
Molitve – Pjesme sv. Ljudevita Montfortskoga (drugi dio)