Usvajati duh posvete u svakodnevnici

Vježbe priprave na posvetu, kako ih je zamislio sv. Ljudevit, su sklad meditacija i molitve koje za cilj imaju isprazniti dušu od duha svijeta i same sebe kako bi se po Mariji ispunila Isusom. Koliko vjernik više i predanije u nutrini pristaje na posvetu, nastoji oko priprave i življenja posvete, toliko će se više i duhovno obogatiti. Svetac predlaže da vjernik nakon što je obnovio čin posvete svakodnevno obnavlja posvetu kratkim obrascem: Sav sam tvoj i sve moje pripada tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci, te da svake godine ponovi put priprave za posvetu. To znači da je Montfort bio svjestan da su priprava i čin posvete sjeme bačeno u zemlju, koje da bi izraslo treba vrijeme i njegu. O tome govori i sam sv. Ljudevit na kraju Marijine tajne, gdje uspoređuje posvetu sa stablom života koje će u svoje vrijeme donijeti plod, a to je sam Isus Krist.

Monrfort uspoređujuće posvetu ili sveto ropstvo ljubavi s stablom života koje je Duh Sveti zasadio u našu dušu i daje kratki niz praktičnih savjeta za duhovni život od velike važnosti. Što ih budemo više razmatrali i slijedili, otkrivat ćemo u njima veću razboritost i evanđeosku mudrost. Svetac uči:

„Posveta jest pravo Drvo života: Izabrana dušo, jesi li djelovanjem Duha Svetoga razumjela što sam upravo rekao? Zahvali Bogu! To je tajna skoro svima nepoznata. Ako si našla skriveno blago u Marijinu polju, dragocjeni evanđeoski biser, treba sve prodati da ga stekneš; treba prinijeti žrtvu sama sebe u ruke Marijine, i u njoj se sretno izgubiti da nađeš Boga sama. Ako je Duh Sveti zasadio u tvojoj duši pravo Drvo života, a to je pobožnost koju ti upravo rastumačih, treba uložiti svu moguću brigu da ga uzgojiš, da bi ti dao plod u svoje vrijeme. Ova je pobožnost goruščino zrno o kojemu se govori u Evanđelju; ono je po izgledu najmanje od svih zrna, pa ipak naraste dosta veliko i tjera svoju stabljiku tako visoko da ptice nebeske, tj. izabrani, na njoj savijaju svoje gnijezdo i odmaraju se u njezinoj sjeni za vrijeme sunčane žege i nalaze u njoj sigurno utočište protiv divljih zvijeri.

Kršćanska sloboda: Prvo. – Ovo Drvo zasađeno u srcu zaista vjernom, hoće da bude na punom vjetru, bez ikakva ljudskog oslonca; ovo Drvo, budući božansko, hoće da uvijek bude bez ikakva stvorenja koje bi ga moglo priječiti da se diže prema svom počelu, a to je Bog. Prema tome, ne smijemo se oslanjati na vlastitu vještinu, ili na svoje darove čisto naravne, ili na ugled i vlast ljudi: potrebno je da se utječemo Mariji i oslanjamo na njezinu pomoć.

Neprekidni kontemplativni pogled duše: Drugo. – Potrebno je da duša, u kojoj je zasađeno ovo Drvo, bude neprekidno zauzeta – poput dobra vrtlara – time da ga čuva i promatra. Jer ovo Drvo, budući da je živo i da mora dati plod života, hoće da ga neprekidni pogled i promatranje duše uzgaja i povećava; i posao savršene duše jest da na to neprekidno misli, da joj to bude glavno zanimanje.

Evanđeosko odricanje: Treće. – Treba iščupati i posjeći korov i trnje koji bi mogli vremenom ugušiti ovo Drvo ili ga spriječiti da donese svoj plod: to jest treba biti vjeran, te mrtvenjem i nanošenjem sile samom sebi presijecati i odrezivati sve beskorisne užitke i isprazne poslove sa stvorenjima, drugim riječima, razapinjati svoje tijelo, šutjeti i mrtviti svoja sjetila.

Daleko od samoljublja: Četvrto. – Treba paziti da ga gusjenice ne oštete. Te su gusjenice neuredna ljubav prema samom sebi i svojim ugodnostima što izjeda zeleno lišće i lijepe nade u plod koje je Drvo imalo: jer se samoljublje i ljubav prema Mariji nikako ne slažu.

Borba protiv grijeha: Peto. – Ne smijemo pustiti životinje da mu se približe. Te životinje su grijesi koji bi mogli zadati smrt Drvetu Života samim svojim dodirom: ne smije ga se dotaći ni njihov dah, to jest laki grijesi, koji su uvijek jako opasni ako o njima ne vodimo brigu.

Molitve i Euharistija: Šesto. – Treba neprestano natapati ovo božansko Drvo svetim pričestima, svetim misama i drugim javnim i privatnim molitvama, bez čega bi to drvo prestalo donositi ploda.

Vjernost i mir u kušnjama: Sedmo. – Ne trebamo se rastužiti ako ga vjetar trese i drma, jer je potrebno da ga vjetar kušnja trese da ga obori, da ga okruži snijeg i led kako bi ga pogubio: to jest ovu će pobožnost prema Svetoj Djevici nužno napadati i protusloviti joj; ali ipak, ako ustrajemo da je gajimo, ne treba se ničega bojati.

Plod Drveta života, plod Marije jest Isus: Predodabrana dušo, budeš li na taj način uzgajala svoje Drvo života koje je nedavno zasadio u tvojoj duši Duh Sveti, uvjeravam te da će u kratko vrijeme tako visoko uzrasti da će nebeske ptice u njemu prebivati, i postat će tako savršeno da će konačno – kada za to bude vrijeme – dati svoj plod časti i milosti, to jest ljubaznog i poklona dostojnog Isusa, koji je bio i uvijek će biti jedini Marijin plod. Sretne li duše u kojoj je zasađena Marija – Drvo života; još sretnija ona u kojoj Marija raste i cvjeta; veoma sretna je ona u kojoj Marija donosi svoj plod; ali najsretnija od svih jest ona koja taj plod kuša i čuva sve do smrti i u vijeke vjekova. Tako budi.“ (MT 70- 78)

Vidimo da sv. Ljudevit na slikovit način prikazuje dinamiku rasta duhovnoga življenja posvete objašnjavajući na koji način usvajati stil duhovnog života pa da put sazrijevanja dovede dušu do sjedinjenja s Isusom. Radi se o istoj temi koju svetac razlaže kada govori o sredstvima da se postigne i sačuva Mudrost. Duhovna je dinamika ista, iako izražena na drugi način.

Sv. Ljudevit duhovnost posvete uspoređuje sa stablom života i ukazuje na pravu pobožnost Mariji kao sredstvo da se postigne sjedinjenje s Isusom. Pri tom se poziva na djelovanje Duha Svetoga čije djelovanje je u temeljima svake kršćanske duhovnosti pa i življenja posvete. Naime, u Duhu Svetome vjernik ispravno shvaća temelje nauke posvete kao i potrebu suradnje s milošću. Duhovni život kao takav je nužno otvoren rastu i sazrijevanju. Na tom putu nije dosta jedanput se posvetiti, učiniti jedan čin, traži se ustrajan i svakodnevni napor koji je potrebno ulagati da bi se dogodio duhovni rast.

Taj napor koji vjernik ulaže u življenje posvete, što je Montfort izrazio koristeći i terminologiju sredstava, vodi dušu putem umiranja sebi i kršćanske slobode u potpunom povjerenju u Boga i Marijin zagovor, i to istim sredstvima žarke želje, mrtvljenja i neprestane molitve. Na taj način vjernik se oslobađa svega što bi moglo biti zaprekom sjedinjenju s Isusom.

Da bi osoba rasla i sazrijevala u duhovnosti posvete, što je simbolički izraženo slikom stabla koje je Duh Sveti zasadio u dušu, sv. Ljudevit preporučuje kršćansku slobodu, evanđeosko odricanje, odbacivanje samoljublja, borbu protiv grijeha, a kad smo govorili o sredstvima vidjeli smo to su teme povezane sa sveopćim mrtvljenjem. Svetac isto tako preporuča i molitvu, euharistiju, neprekidni kontemplativni pogled duše i vjernost i mir u kušnjama, teme povezane s dinamikama neprestane molitve.

Zbog toga preporučamo usporedno čitanje ovog poglavlja sa šestim u kojima smo obradili duhovnu dinamiku sredstava da se postigne i sačuva Mudrost.