Povijest Družbe

Smrt i oporuka sv. Ljudevita

Smrt svetaca je velika tajna. Ona kuša i potvrđuje u naizgled običnim stvarima život založen za Boga te očituje dar njegove milosti. Tako je i smrt sv.Ljudevita potvrda i očitovanje njegova života koji bijaše potpuno predanje misionarskom pozivu i čista nada u Božju Providnost bez ljudskih oslonaca. On umire kao misionar koji je sagorio, kao rob ljubavi u svome apostolatu živeći mističan život milosti, ne u samostanskoj ćeliji, nego na putovima Francuske. U smrti, tom zadnjem ogoljavanju bića, on će reći svoju posljednju riječ, služenja, predanja, ljubavi, vjere i nade.
Tri dana prikovan uz krevet svetac osjeća da je agonija blizu. Koliko je puta u životu propovijedao trodnevnicu priprave za dobru smrt. Evo, sada je mora proživjeti. Od Mulota, koji je postao njegovu srcu najbliži, zatražio je ispovijed i bolesničko pomazanje. U prisutnosti trojice svećenika Montfort diktira svoju oporuku:

“Ja, niže potpisani, najveći od grešnika, želim da moje tijelo bude ukopano na groblju, a moje srce u podnožju oltara Presvete Djevice. Ostavljam monsinjoru biskupu La Rochellea i gospodinu Mulotu moj mali namještaj i knjige za misije, da ih sačuvaju za upotrebu moje četvoro braće koja su mi se pridružila zavjetima poslušnosti i siromaštva; a to su brat Nikola iz Poitiersa , brat Filip iz Nanta, brat Ljudevit iz La Rochellla i brat Gabrijel koji je sada ovdje sa mnom, dok ustraju u obnavljnju svojih zavjeta svake godine; i za korištenje onima koje će Božja Providnost pozvati u Zajednicu Duha Svetoga..

Ostavljam sve moje kipove Kalvarije i Križ sestrama i kući neizlječivih u Nantu. Nemam svoga vlastitog novca, ali tu su 143 lire koje pripadaju bratu Nikoli iz Poitiersa, da bi platio svoju mirovinu kad istekne njegovo vrijeme. Gospodin Mulot dat će 10 skuda od novca iz misionarske blagajne Jakovu, drugih 10 Ivanu, i 10 Martinu, ako žele otići odbijajući dati zavjete siromaštva i poslušnosti. Ako nešto preostane u blagajni gospodin Mulot će se time poslužiti kao dobri otac za svoje potrebe i potrebe braće.
Kad se kuća u La Rochelle vrati pravim nasljednicima, za zajednicu Duha Svetoga ostat će kuća u Vouvantu koju je darovala gospođa Brulerie pod uvjetima, a gospodin Mulot će se pobrinuti da se oni ispune, i pola hektara terena koje je darovala supruga kraljevog namjesnika iz Vouvanta, s malom kućom koju je poklonila jedna dobra žena pod uvjetom da se ne gradi i da u njoj stanuju braća Zajednice Duha Svetoga te organiziraju besplatnu školu.

Darujem tri moja barjaka, Svetištu naše Gospe od svakog strpljenja u Seguinieru, druga četiri, Našoj Gospi od Pobjede u la Garnache, i svakoj od župa Aunisa gdje će ustrajati u molitvi svete krunice po jedan od barjaka svete krunice. Ostavljam gospodinu Boury šest knjiga Volpilierovih propovijedi, gospodinu Clissonu četiri knjige Katekizma za puk. Ako tiskara bude što tražila platit će se iz blagajne.
Ako što ostane, treba gospodinu Vatelu dati koliko mu spada, ako to gospodin biskup bude smatrao svrsishodnim. Evo moje zadnje želje. Neka gospodin Mulot kojega opunomoćujem upotrebi u korist Zajednice Duha Svetoga misnice, kaleže, crkveno i misijsko ruho. Pisano za vrijeme misija u u Saint-Laurentu-sur-Sevru, 27. travnja 1716. Sav namještaj koji je u Nantu neka bude na raspolaganju braći koja drže školu sve dok ova ostane. Potpis: Ljudevit Marija de Montfort Grignion; R.F.Rougeon, dekan u Saint-Laurent, F.Triault, svećenik vikar”.

Montfort želi da mu srce bude u podnožju Marijinih nogu, a do sitnica se brine za ono čime može raspolagati pazeći da u pravdi nikoga ne povrijedi. Tvrdoglava je nada sveca u budućnost Družbe koja praktički još ne postoji dok on umire.
Ljudevit vidi u Mulotu nasljednika koji će baštiniti njegovu misionarsku tradiciju i nastaviti okupljati družbu, a siromašni svećenik se osjeća potpuno neprikladnim za to djelo i otvoreno je to rekao Montfortu. Sv. Ljudevit mu doda zadnje riječi: “Povjerenja, imaj povjerenja i vjeru”. Mulot navodi da je na te riječi osjetio novu, do tada nepoznatu snagu, a njegova je bolest potpuno nestala.
Sutradan je Mulot shvatio da je kraj blizu. Negdje u 4 sata poslije podne siromasi se skupiše pred vratima tražeći da zadnji put vide svoga misionara. Montfort želi da ih puste u sobu. Tri puta se soba napunila siromaha koji izmjenjujući zadnje poglede ljubavi sa njihovim ocem primiše od njega blagoslov s križem koji mu je dao papa Klement XI. Ljudevit je skupio zadnje snage i zapjevao pjesmu koju je sam davno napisao: “Idemo,dragi prijatelji, idemo u Raj, ma što se može ovdje zadobiti, Raj vrijedi više…”.
Držeći u jednoj ruci papin križ, u drugoj Marijin kip koji je uvijek sobom nosio Montfort uđe u komu. Još jedanput na trenutak dođe k svijesti te snažno i silovito izreče zadnje riječi: “Uzalud me napadaš! Ja sam između Isusa i Marije. Bogu hvala i Mariji. Na kraju sam svoga puta, gotovo je, neću više griješiti!” Bijaše 8 sati navečer, utorak 28. travnja 1716. Sv.Ljudevit Marija Grignion Montfortski umrije sa 43 godine, 2 mjeseca i 28 dana života.

Već za sutradan bijaše zakazan sprovod. Vijest o smrti svetog misionara se u par sati raširila po cijeloj regiji. Iz svih obližnjih mjesta narod je pohitio zadnji put pozdraviti dobrog oca Montfortskoga. Računa se da ja na ukopu bilo prisutno više od 10 000 ljudi. Isti dan trebao se podići križ na mjestu koje je svetac označio kao znak sjećanja na misije. Shrvan od boli Mulot reče samo jednu rečenicu: “Braćo moja, danas imamo dva križa podići. Prvi, ovaj koji je pred vama izložen, a drugi ukop oca Montfortskoga”. Na te riječi okupljenima su se oči ispunile suzama.
Montfort bijaše poželio da samo njegovo srce bude ukopano u podnožju Marijina oltara, ali svećenici i narod u znak poštovanja prema onome koga smatrahu svecem cijelo njegovo tijelo ukopaše u Marijinoj kapelici župske crkve. Marija Luiza i Kćeri Mudrosti će koji dan nakon toga u La Rochelleu od slučajnog prolaznika saznati za smrt svojega utemeljitelja. Monsignor Champflour kad je saznao za Montfortovu smrt uskliknuo je: “Izgubio sam najboljeg svećenika u biskupiji”. Na grob sv.Ljudevita postaviše dvostruki natpis. Na latinskom:
“Prolazniče što vidiš? Ugašenu baklju, čovjeka koji je sagorio u vatri ljubavi, koji bijaše sve svima, Ljudevit Marija Grignion Montfortski. Ako pitaš za njegov život, nijedan nije bio tako čist, za njegovu pokoru, nijedna ne bijaše stroža, za gorljivost, ne bijaše je veće, za pobožnost Mariji, nitko od njega nije više sličio sv.Bernardu.
Kristov svećenik, u svom životu je ižaravao Krista, posvuda je rječju propovijedao Krista, neumoran, nije počinuo do li u grobu. Bio je otac siromaha, zaštitnik udovica, pomiritelj grešnika. Njegova slavna smrt je nalikovala njegovu životu. Kako je živio, tako je i umro. Zreo za Boga, otišao je u Raj. Umro u godini Gospodnjoj 1716. u dobi od 43. godine”.

Drugi natpis na francuskom postavio je generalni vikar iz Nanta i prijatelj kanonik L.L.Barrin:
“Ovdje počiva tijelo Ljudevita Marije Grigniona Montfortskoga, velikog misionara, čiji je život bio najneviniji, a pobožnost dostojna divljenja. Njegove propovijedi bijahu pune milosti Duha Svetoga, po njima se obratio bezbroj grešnika i krivovjernika. Gorljivo je do zadnjeg dana života ustrajao u čašćenju Presvete Djevice i propovijedanju svete krunice. Umro je držeći misije u ovoj župi 28. travnja 1716. Kao izraz ljubavi L.M. Barrin kantor, kanonik, monsinjor i vikar biskupske Katedrale iz Nanta”.
Danas tijela sv. Ljudevita Marije Grigniona Montfortskoga i blažene Marije Luize od Isusa počivaju u velebnoj bazilici u Saint-Laurentu-sur-Sevru.

Od smrti sv.Ljudevita pa do dolaska njegovih družbi u Saint-Laurent-sur-Sevr

Nakon smrti sv.Ljudevita redovničke družbe koje je on osnovao proživljavale su velike kušnje. Kako nastaviti tako veliko djelo koje je započeo Montfort? Braća laici koji su bili sjedinjeni s Montfortom po zavjetima raziđoše se svaki na svoju stranu. Sam Mulot se ponovno razbolio. Što će biti od družbe? Pa ipak Montfortove riječi ne ostavljaju na miru Mulota. On i Vatel se povukoše u Sanit-Pompaine i živjeli su kod brata župnika. Mulot je provodio duge sate pred Presvetim moleći za dar riječi i propovijedanja, pa ipak u njemu je prevladavao duboki osjećaj nedostojnosti i nesposobnosti da naslijedi baštinu sv.Ljudevita.
On i Vatel mole, idu po okolnim župama, pomažu župnicima i tako provedoše gotovo dvije godine. U korizmi 1718. župnik iz Logesa, koji je cijenio Montforta i smatrao ga svecem a poznavao je situaciju Mulota i Vatela i smatrao ih sposobnima nastaviti djelo sv.Ljudevita poslužio se svetim lukavstvom. Pozvao je u župu dvojicu svećenika. Oni dođoše misleći da se radi o uobičajenoj ispomoći za korizmeno ispovijedanje, a župnik u njihovoj prisutnosti navijesti narodu da će Montfortovi nasljednici održati misije u župi. Sjećanje na svetog misionara bijaše još živo u narodu koji u iznimno velikom broju dođe slušati njegove misionare. Mulot i Vatel se nisu više mogli povući.
Budući da nisu pripremili misije da su umjesto propovijedi su čitali odlomke iz nekih dobrih knjiga i komentirali ih, pa ipak uspjeh misija bijaše iznad svakog očekivanja. Jednom zgodom će Vatel reći da ni u jednim misijama koje su poslije propovijedali nije bilo toliko plodova kao u ovim prvima. Dvojica misionara sve to pripisaše zaslugama i zagovoru Montforta, a njima samima to bijaše znak i poticaj da nastave njegovo djelo. Mulot, dostojan nasljednik sv.Ljudevita, izrast će u velikog pučkog misionara koji će propovijedati preko 230 misija u životu, a kao i Montfort umrijeti će za vrijeme misija u Questembetu 12. svibnja 1749.

U međuvremenu Kćeri Mudrosti u La Rochelleu su nailazile na velike poteškoće koje su s mukom nadilaze. Iz Poitiersa 1719. ih pozvaše ih da se vrate u Ubožnicu u kojoj po njihovu odlasku ponovno zavladaše neredi. Sestre se vratiše u Poitiers, pa ipak ne ostaše dugo u ubožnici jer je uprava hitjela imati nadzor nad njihovom zajednicom, što za redovnice bijaše neprihvatljivo.
Konačno Marija Luiza stupi u kontakt sa gospođom Bouille, koju Montfort čudesno ozdravi u Poitiersu. Ona je iz zahvalnosti prikupljala sve korisne informacije o njemu potrebne za pokretanje postupka za proglašenje blaženim. Kada udovica Bouille sazna za situaciju duhovnih kćeri sv. Ljudevita odluči im 1720. kupiti kuću za njihovu redovničku zajednicu u Saint-Laurentu. Biti će to Maison - Longue – Duga Kuća, tako prozvana zbog neuobičajenog izgleda, prva kuća matica Kćeri Mudrosti. Dvije godine kasnije ista osoba misionarima Zajednice Duha Svetoga ili Družbe Marijine kupi kuću Chene - Vert – Zeleni hrast. Biti će to prva kuća matica misionara montfortanaca.

Pet godina nakon smrti sv.Ljudevita 1722. obadvije njegove družbe su okupljene u mjestu gdje počivaju posmrtni ostaci njihova utemeljitelja. Te iste godine prve 3 novakinje nakon Montfortove smrti dadoše zavjete u Družbi Kćeri Mudrosti. U Družbi misionara kojoj se u međuvremenu pridružiše iz sjemeništa Duha Svetoga u Parizu Le Valios i Thomas, te Guillemont župnik iz Contra i brat Joseau, izabraše Mulota za Poglavara te svi položoše zavjete osim brata Maturina. On i nakon Montfotove smrti nikada nije napuštao grupu, a zavjete nije položio zbog skrupula u savjesti. Pa ipak će sve do svoje smrti 1760. ostati najvjerniji suradnik družbi u misijama. Konačno redovničke zajednice koje je svetac toliko želio bile su na nogama i mogle su započeti svoj povijesni hod pod Marijinom okriljem i zaštitom utemeljitelja.

1. Kronologija povijesti Družbe Marijinih misionara Montfortanaca

1.1. Družba u 18-tom stoljeću

1722. - Dobrotvori kupuju prvu kuću za Družbu u Saint- Laurent-sur Sevru i prvi članovi daju zavjete. Za generala je izabran p. Mulot. Ubrzo su redovnici pučki prozvani Mulotinci. Zajednica broji 3 do 4 svećenika i nekoliko braće pomoćnika među kojima je i brat Maturino. Imamo siguran podatak da 1743. družba broji 13 članova. U cijelom 18. stoljeću broj redovnika Montfortove družbe neće prijeći broj 20.
1748. - Papa Benedikt XIV usmeno odobrava pravila Družbe u privatnoj audijenciji trojice misionara.
1759 i 1760 - Umiru Marija Luiza i brat Maturino 
1773. - Kralj Ljudevit XV javnom poveljom priznaje Družbu kao javnu ustanovu u Francuskoj pod imenom Misionari Duha Svetoga. General Besnard tom zgodom prilagođuje izvorna pravila kako bi zadobio željeno odobrenje.

1. 2. Družba u periodu između Francuske revolucije i Restauracije (1789 –1841)

1789. - Izbija Francuska revolucija. Ukidaju se privilegije redovnicima, 2. 11. 1789 proglašava se nacionalizacija crkvene imovine, a 13. 2. 1790 zabranjuje se polaganje zavjeta i proglašava civilna konstitucija klera po kojoj revolucionari organiziraju nacionalnu Crkvu u Francuskoj. Izbor biskupa je bio zamišljen kao stvar naroda, bez dopuštenja i miješanja Pape. Papa Pio VI osudio je te odluke, a pristaše revolucije počeše progone protiv svećenika koji ne polože zakletvu na civilnu konstituciju klera. Montfortova Družba je u cijelosti ostala vjerna Papi, a kako bi preživjeli prihvatili su ne polagati zavjete. Tako misionari postadoše svjetovni svećenici s osobnim obećanjem vjernosti družbi. 
1792. - Selektivno se ukidaju gotovo sve redovničke družbe u Francuskoj među kojima i Misionari Duha Svetoga iz Saint- Laurent-sur Sevra. U progonima koji su se nadvili nad Družbom misionari u kovčegu uz druge stvari skloniše i zakopaše rukopis Rasprave o pravoj pobožnosti prema presvetoj Djevici Mariji.
1793. - U Vandejskom ratu oporbe revoluciji 5 članova družbe misionara i 34 Kćeri Mudrosti će završiti život mučeničkom smrću. U vihoru rata još dvojica braće izgubiše život tako da se broj članova družbe prepolovio. 1799 bijaše samo 9 misionara od kojih su samo 4 boravila u Saint- Laurentu. 
1801. - Početak stoljeća u Francuskoj je u znaku uspona Napoleona. Concordat sa Svetom stolicom iz 1801. je početak novog razdoblja i obnove Crkve u Francuskoj. Bogoštovlje u Saint- Laurentu je bilo obnovljeno samo dvije godine ranije. Družba nastoji ponovno organizirati misijski apostolat i u prvim desetljećima 19-tog stoljeća broji najviše do 20 članova.
1825. - Genaral Deshayes (1821-1841) ostaje u povijesti Družbe zapisan kao providonosna osoba. Poduzeo je hodočašće u Rim s ciljem da dobije odobrenje pravila Družbe misionara i Kćeri Mudrosti te da ispita mogućnosti za pokretanje procesa za beatifikaciju Montforta koji će započeti u Rimu tek 1831. Papa Leon XII primio je Deshayesa u privatnu audijenciju i uručio mu Kratku pohvalu za družbe, prvi papinski dokument za redovniče družbe koje je osnovao sv.Ljudevit.
1832. - Na kapitulu Družbe u Saint- Laurent na poticaj Deshayesa obnavlja se praksa polaganja zavjeta, a slijedeće godine Deshayes piše nove konstitucije nadahnjujući se na onima koje su pisali Mulot i Besnard. Deshayes bijaše energična osoba koja je ostavila duboki trag u povijesti Crkve kao utemeljitelj više redovničkih muških i ženskih družbi. Kada je preuzeo vodstvo misionara u Družbi bijaše 14 članova od kojih samo 9 prihvatiše praksu obnove zavjeta, a u trenutku njegove smrti Družba je brojila 68 članova, od kojih je 18 svećenika bilo isključivo posvećeno održavanju misija.

1. 3. Povratak izvorima i obnova Družbe

1842. - Nakon više od 130 godina pronađen je glavni ali nepotpun spis sv.Ljudevita, a 1843. Grillard, ravnatelj sjemeništa iz Lucona objavit će ga pod imenom Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji. Pod tim imenom raširit će se po cijelom svijetu.
1853. - Papa Pio IX odobrava spise sv.Ljudevita i daje papinsko priznanje pravilima Družbe koje je napisao sv.Ljudevit tako da uz povratak izvornim pravilima Družba ponovno uzima i ime koje joj je dao utemeljitelj. Od 1853. neće se više govoriti o Družbi Duha Svetoga nego će se u svim dokumentima nazivati Družba Marijinih misionara. Sredinom 19-tog stoljeća Marijina družba broji 135 članova.
1865. - Družba Marijina otvara zajednicu u 1821. obnovljenom svetištu Kalvarije u Pontchateau.
1872. - Družba otvara prvu zajednicu izvan Francuske i upućuje prve misionare na Haiti. Koju godinu kasnije 1876. u Pontchateau otvara se prvo sjemenište za potrebe Marijane družbe i za Crkvu u Haitiju.

1.4. Novo lice Družbe u službi opće Crkve i proslava sv.Ljudevita

1880. - Poslije poraza u ratu s Prusijom 1870. opći kongres u Francuskoj proglašava Treću republiku koja će se održati sve do početka drugog svjetskog rata. Do početka prvog svjetskog rata 1914. Republika je antiklerikalna i restriktivna u odnosu na redovnike. 1880 izdaju se represivni zakoni, isusovci su protjerani iz Francuske, misionari Marijine družbe su privremeno bili protjerani iz svojih samostana.
1881. - Družba je sve više zabrinuta za svoj opstanak i budućnost te po prvi put otvara jednu kuću u Evropi izvan Francuske. 24. siječnja 1881. novicijat se premješta u Holandiju. Ubrzo i Holanđani ulaze u Družbu te je njihov broj do te mjere narastao da se 1905. osnovala Holandska provincija Družbe Marijine.
1883. - Misionari montfortanci otvaraju misiju u Kanadi.
1887. - Za kontakt među misionarima montfortancima koji se već nalaze u 4 različita naroda počinje izlaziti prvi bilten družbi, Echo montfortain, - Montfortanski odjek.
1888. - Papa Leon XIII proglašava 22. 1. Ljudevita Mariju Grigniona de Montforta blaženim. Družba broji 216. članova.
1899. - U Otavi u Kanadi utemeljuje se po prvi put Bratovština Marija kraljica srdaca koju je želio još sv.Ljudevit. Iste godine u Rimu se otvara prva kuća Družbe Marijinih misionara uz koju će biti izgrađeno svetište Marije kraljice srdaca i koja će postati središte Bratovštine te sve do 1970. funkcionirati kao Međunarodni kolegij družbe.
1900. - U Francuskoj se pooštravaju restriktivne mjere i zakoni protiv redovnika. Družba u tim uvjetima otvara kuće u novim državama. 1901. u Danskoj, Islandu i Shieru u Africi. 1902. u Peru. Generalna kuća se premješta iz Saint- Laurenta.
1903. - Za generala Družbe je bio izabran p. Lhoumeau koji je godinu dana prije napisao knjiga koja je ostavila duboki trag montfortnaskoj tradiciji La vie spirituelle a l’ecole de b. Louis M.G de Montfort. Na njegov poticaj počinje dublji studij i divulgacija montfortanske duhovnosti. U Francuskoj i Kanadi misionari montfortanci počinju izdavati prve časopise. Otvara se prva kuća u Sjedinjenim Američkim državama i Kolumbiji.
1904. - Odobrene su nove konstitucije Družbe prilagođene novom kanonskom zakoniku, a na generalnom savjetu Družba se dijeli na dvije provincije i dva provincijalna vikarijata.
1916. - Otvara se prva apostolatska škola u Italiji.
1919. - 1940. - Na prvom generalnom kapitulu poslije Prvog svjetskog rata u kojemu je poginulo 16 članova Družbe po prvi puta se koristi izraz Montfortanci za pripadnike Družbe Marijinih misionara i on će se ustaliti u cijelom svijetu. U periodu između dva svjetska rata dolazi do naglog širenja spisa sv.Ljudevita. Družba otvara nove kuće, 1922. u Mozambiku, 1924. u Indoneziji,1932. u Zairu,1933. u Madagaskaru, 1936. u Portugalu. Družba u cijelom svijetu broji oko 1000 članova.
1940-1945. - U Drugom svjetskom ratu diljem svijeta mnogi misionari montfortanci su bili vojni kapelani, a budući da u Francuskoj redovnici nisu oslobođeni služenja vojnog roka, 107 članova Francuske provincije (oko 10 % cijele Družbe) je bilo mobilizirano. Samo trojica su poginula, a većina njih je bila zarobljena i dočekala kraj rata u zatočeništvu.
1947. - Papa Pio XII 20. 7. je proglasio bl. Ljudevita svetim.
1950. - Generalna kuća Družbe Marijinih misionara iz Saint- Laurent premiješta se se u Rim. Družba broji 1273 redovnika.
1951- 1960. - Diljem svijeta dolazi do širenja montfortanske duhovnosti. Gotovo sve provincije izdaju misionarsko-marijanske časopise. Promiče se studij u Družbi i više subraće postaju ugledni znanstvenici stručnjaci u području mariologije.
1962- 2000. - Na drugom Vatikanskom Koncilu je sudjelovalo 13 montfortanaca biskupa i tadašnji general reda Heiligers. Par godina poslije završetka Koncila družba je brojila najveći broj članova u svojoj povijesti koji je dosegao skoro 2000. U slijedećim godinama otvaraju se montfortanske zajednice u Brazilu, Argentini, Indiji. 1984. Družba dobiva obnovljena pravila u duhu drugog Vatikanskog Koncila i usklađena s Novim kanonskim zakonikom.
Danas Družba Marijinih misionara montfortanaca djeluje diljem svijeta na svim kontinentima. Njegujući duhovnost i karizmu utemeljitelja služi Kristu, Crkvi i ljudima naviještajući Evanđelje. Družba broji oko 1300 članova i podijeljena je u desetak provincija i više vikarijata. Generalna uprava Družbe se nalazi u Rimu.
Generalni kapitul 1999.: "Otvorite vrata Isusu Kristu, vječnoj i utjelovljenoj Mudrosti".
Generalni kapitul 2005.: "Zajedno na tragu siromašnih apostola"
Generalni kapitul 2011: "Želimo dopustiti Bogu da dođe među nas, da bude s nama i kroz nas da se uprisutni u svijetu"