Posveta Isusu po Mariji - ukratko o posveti

Evanđelje po Ivanu:

Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" I od toga časa uze je učenik k sebi.

Enciklika OTKUPITELJEVA MAJKA - Redemptoris Mater (1987)

„Mogli bismo reći da materinstvo i „u redu milosti“ ima analogne crte s onim što je „u redu prirode“ značajka sjedinjenja majke sa sinom. U tom svjetlu bolje razumijemo zašto je u oporuci Kristovoj na Golgoti novo materinstvo njegove majke bilo izraženo u singularu, u odnosu na jednog čovjeka:“ Evo ti sina!“
Osim toga, može se reći da je mu tim istim riječima u punini naznačen razlog marijanske dimenzije života Kristovih učenika, ne samo Ivana koji u tom trenutku stajaše zajedno s majkom svoga Učitelja pod križem nego i svakog kršćanina. Otkupitelj povjerava svoju majku učeniku te mu je u isto vrijeme daje kao majku. Marijino materinstvo što postaje baština čovjekova jest dar što ga Krist osobno dariva svakome čovjeku. Otkupitelj povjerava svoju majku Ivanu, a u isto tako povjerava Ivana Mariji. Podno križa započinje ona izvanredna povjera čovjeka Majci Kristovoj koja je u povijesti Crkve bila prakticirana i izražavana na više načina.

Kad isti apostol i evanđelista, pošto je donio riječi što ih je Isus izgovorio na križu svojoj majci i njemu samome, dodaje: „i od toga časa uze je učenik k sebi“ (Iv 19,27), onda time očigledno želi reći da je učeniku dodijeljena uloga sina te se odsad brinuo za majku svoga ljubljenog Učitelja. A budući da je marija bila dana za majku baš njemu osobno, ta tvrdnja , makar samo neizravno, ukazuje na sve ono što izražava intimni odnos prema majci. I sve se to može uključiti u riječ „povjera“. Povjera je odgovor ljubavi jedne osobe, a na osobit način ljubavi majke“.

Marijanska se dimenzija života Kristova učenika na poseban izražava po činu takve sinovske povjere majci Božjoj koja je započela s Kristovom oporukom na Golgoti. Kada se kršćanin sinovski povjerava Mariji, i on, poput apostola Ivana, „uzima k sebi“ Mariju, Majku Kristovu i uvodi je u svekoliki prostor svog unutarnjeg života, to jest u svoj ljudski i kršćanski „ja“: Uze je k sebi!“

Na taj način on nastoji da uđe u ozračje djelovanja one „majčinske ljubavi“ s kojom se Majka Otkupiteljeva „brine za braću svoga Sina“ te „materinskom ljubavlju surađuje njihovu rođenju i odgoju“ prema mjeri dara koja je svakome vlastita, u snazi Kristova Duha. Na taj način možemo protumačiti i ono materinstvo po Duhu koje je pod križem i u dvorani Posljednje večere postalo Marijinom zadaćom“ (RM 45).

Papa piše i o važnosti Monfortove duhovnosti za čitavu katoličku Crkvu govoreći:

Osim toga marijanska „duhovnost“ i odgovarajuća pobožnost ima vrlo bogati izvor u povijesnom iskustvu osoba i različitih kršćanskih zajednica što žive među pucima i narodima sve zemlje.

U tom smislu, među tolikim svjedocima u učiteljima takve duhovnosti rado podsječam i na lik sv. Ljudevita Mariju Grigniona Montfortskog koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno zaživjeti svoje krsne zavjete. Ističem sa zadovoljstvom činjenicu kako i u našim danima ima dosta novih očitovanja ove duhovnosti i pobožnosti» (RM 48).

Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (2001)

Posveta – povjeravanje Mariji

„Prateći povijest pobožnosti susreću se različita – osobna i zajednička – iskustva „posvete – predanja – povjeravanja Djevici Mariji“ (oblatio, servitus, commendatio, dedicatio).. Ona se odražavaju u molitvenicima i u statutima marijanskih udruga, društava, u kojima pronalazimo obrasce „posvete“ i molitve koje nju imaju u vidu ili su sjećanje na nju.

Glede pobožne prakse „posvete Mariji“ nimalo nisu rijetki izražaji poštovanja rimskih papa, a poznati su i obrasci koje su oni javno molili.

Veoma poznati učitelj duhovnosti koja podupire takvu praksu jest Ljudevit Maria Grignion de Montfort, „koji je kršćanima predlagao posvetu Kristu po Marijinim rukama kao učinkovito sredstvo za vjerno življenje krsnih obećanja.

U svjetlu Kristove oporuke (usp. Iv 19, 25-27), čin „posvete“ je svjesno priznavanje jedinstvenoga mjesta koje zauzima marija iz Nazareta u otajstvu Krista i Crkve, primjerne i sveopće vrijednosti njezina evanđeoskog svjedočanstva, pouzdanja u njezin zagovor i učinkovitost njezine zaštite, mnogovrsne majčinske uloge koju ona vrši kao prava Majka u redu milosti, na korist svih i svakoga od svoje djece.

Ipak, primjećuje se da se pojam „posveta“ koristi stanovitom širinom i netočnošću: kaže se na primjer,'posvetiti djecu Majci Božjoj', kada se zapravo kani malene staviti samo pod zaštitu Blažene Djevice i moliti za njih majčinski blagoslov“.

Razumljiv je također prijedlog koji dolazi s različitih strana da se umjesto pojma „posveta“ koriste drugi pojmovi kao što su : „povjerenje“ ili „darivanje“. Uistinu, u našemu vremenu, napredak koji je učinjen u liturgijskoj teologiji i zahtjev za strogom uporabom pojmova predlažu pridržavanje pojma posveta za prikazivanje sebe samih, koje za cilj ima Boga, za obilježja ukupnosti i trajnosti, za jamstvo – zahvat Crkve, a za temelj – sakramente krštenja i potvrde.

U svakome slučaju, glede te prakse potrebno je poučiti vjernike o njezinoj naravi. Ona, premda pokazuje obilježja posvemašnjega i trajnoga dara, samo je analogna u odnosu na „posvetu Bogu“; mora biti plod ne tek prolaznog osjećaja, već osobne, slobodne, zrele odluke u ozračju ispravna milosnog dinamizma; mora biti izražena na ispravan način, na, takoreći, liturgijskom tragu: Ocz po Kristu u Duhu Svetome, usrdno moleći slavni zagovor Blažene Djevice Marije, kojoj se posvema povjerava, kako bi se s vjernošću poštovala krsna obećanja i živjelo u djetinjem stavu prema njoj; treba se izvršiti izvan slavlja euharistijske žrtve, budući da se radi o gesti pobožnosti, koju liturgija ne može usvojiti: naime povjeravanje Mariji bitno se razlikuje od ostalih oblika liturgijskih posveta“( usp. Direktorij 204.)

POSVETA ISUSU PO MARIJINIM RUKAMA prema sv. Ljudevitu Montfortskom

Monfortanska duhovnost je prije svega put traženja i suobličenja Isusu Kristu:
Sveti Ljudevit je bio svećenik mističnog iskustva koji je žarko tražio i želio prisutnost Boga živoga u svome životu:
“Obuzela me je velika želja da te posjedujem i da te tražim na sve strane...” (LJVM 2).

On nazivlje Isusa Krista Vječna, Utjelovljena i Raspeta Mudrost, koja svoju ljubav prema čovjeku pokazuje u otajstvu Utjelovljenja koje je za Montforta “najuzvišenije jer sadrži u jezgri sva druga otajstva” (PP 248); i u otajstvu trpljenja i smrti na Križu: “Evo po mom mišljenju najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ“
(LJVM 167), “Vječna Mudrost tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost“ (LJVM 180).

Najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje sa Božanskom Mudrošću jest nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici:
“Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije” (LJVM 212);
“Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“ (LJVM 205);
“Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama... vjeruj mi naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv” (PP 165).
“Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci“ (PP 75).
Monfortanska duhovnost je dakle kristocentrično - marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je “Osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama” :
“Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posječena i Isusu Kristu. Eto zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju“ (PP 120).
Radi se zapravo o svetom ropstvu ljubavi Isusu u Mariju. Posveta Isusu po Mariji može se izgovoriti na sažet način koji glasi ovako: “Totus Tuus. Sav sam Tvoj, i sve moje je Tvoje, ljubezni moj Isuse, po Mariji tvojoj presvetoj Majci“ (PP 233).

Posveta koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji, nasljedujući njezine kreposti kako bi postajali sve više otvoreni djelovanju Duha Svetoga u nama :
“Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima” (PP 20-21).