Pobožnost Muci Kristovoj

Predgovor

1. Crkveni nauk o Muci Isusovoji njenom štovanju u pučkoj pobožnosti
2. Razmatranja o važnosti štovanja Muke Kristove i duhovnih plodova koji iz tog proizlaze
   1. Razmatranja o Muci Kristovoj
   2. Litanije na čast Muke Kristove
   3. Molitve na čast Muke Kristove

Predgovor

Među raširenijim pobožnostima u Katoličkoj Crkvi je svakako i pobožnost Muci, Ranama i Križu Kristovu. Neradi se o jednoj pobožnosti među mnogima, nego je ta uzdignuta u Crkvi na posebno mjesto i nalazi se u središtu objave zbog bitne povezanosti Muke s događajem Uskrsnuća Isusova. Brojni su crkveni dokumenti koji o tome pišu a među njima i Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji kojeg je izdala Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2000. godine u Rimu.

Pobožna i svetačka tradicija jednodušno daju prvorazrednu vrijednost razmatranjima i drugim različitim oblicima pobožnosti Muci Kristovoj jer je u njoj ljubav Božja dosegla vrhunac svog izražaja i ostvarenja. Pobožnost Muci Kristovoj je usko i bitno sjedinjenja sa spomen-činom svete euharistijske Isusove žrtve i proslave. Sveci jednodušno uče, pobožnost Muci Kristovoj je učinkovita za obraćenje, te postaje put suobličenju s Isusom Kristom sve do dostignuća savršenstva slobode djece Božje i vršenja volje Božje u ljubavi.

Da ne bismo nepotrebno opteretili tekst ne donosimo citate svih knjiga, molitvenika i priručnika iz kojih smo crpili pojedine tekstove koje smo duži niz godina skupljali na raznim evropskim jezicima. Dao Bog i Majka Božja da objavljivanje ove knjižice donese obilje milosti i duhovnih plodova u hrvatskom narodu.

Spomen dan Blažene Djevice Marije Žalosne 15. 09. 2006.
p. Miljenko Sušac s.m.m. – misionar monfortanac  

1. CRKVENI NAUK O MUCI ISUSOVOJ I NJENOM ŠTOVANJU U PUČKOJ POBOŽNOSTI

Katekizam katoličke Crkve uči:

Svi grešnici bili su uzročnici Muke Kristove

«Crkva, u Učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca, nije nikad zaboravila da su »sami grešnici bili uzročnici i kao oruđe svih muka što ih je pretrpio božanski Otkupitelj«. Uzimajući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista, Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost u muci Isusovoj, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino Židove:

«Krivce te užasne krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naša zlodjela učinila da Gospodin naš Isus Krist podnese muku Križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo, sigurno »sami sebi iznova razapinju i ruže Sina Božjega«. Treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh Židova. Jer oni, po svjedočanstvu apostolovu, »da su upoznali Kralja slave, nikad ga ne bi bili razapeli«. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo. I kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje ubojite ruke. I nisu ga raspeli zli dusi; razapeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima».

Otkupiteljska smrt Kristova u Božjem nacrtu spasenja

Isus predan po nepromjenljivom Božjem naumu

Nasilna smrt Isusova nije bila plod slučaja u nesretnu stjecaju okolnosti. Ona pripada otajstvu nauma Božjega, kako jeruzalemskim Židovima sveti Petar tumači već u svome prvom govoru na Pedesetnicu: On je predan »po odlučenu naumu i promislu Božjemu« (Dj 2,23). Taj biblijski način govora ne znači da su oni koji su »predali Isusa« (Dj 3,13) bili samo pasivni izvršitelji jednog scenarija unaprijed od Boga napisana. Bogu su svi časovi vremena prisutni u svojoj aktualnosti. On dakle zasniva svoj vječni naum »predodređenja« uključujući u nj slobodni odgovor svakog čovjeka svojoj milosti: »Rote se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rote se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude« (Dj 4,27-28). Bog je dopustio čine proizašle iz njihove zaslijepljenosti da bi izvršio svoj naum spasenja.

Taj Božji naum spasenja po usmrćenju »Sluge, Pravednika« bio je unaprijed naviješten u Pismu kao otajstvo sveopćeg otkupljenja, to jest otkupa koji ljude oslobađa ropstva grijehu. U ispovijesti vjere, za koju kaže da ju je »primio«, sv. Pavao ispovijeda da je »Krist umro za naše grijehe po Pismima« (l Kor 15,3). Otkupiteljska smrt Isusova ispunjuje osobito proroštvo o Sluzi patniku. Sam Isus prikazao je smisao svoga života i svoje smrti u svjetlu Sluge patnika. Nakon Uskrsnuća, dao je to tumačenje Pisma učenicima iz Emausa, zatim i samim apostolima.

Bog ga za nas grijehom učini

Dosljedno tome sv. Petar može apostolsku vjeru u Božji naum spasenja jasno izraziti ovako: »Ta znate da od svog ispraznog načina života što vam ga oči namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas« (l Pt 1,18-20). Grijesi ljudi, kao posljedica istočnoga grijeha, potvrđeni su smrću. Šaljući svoga vlastitog Sina u stanje sluge, stanje čovječanstva palog, i zbog grijeha, smrti namijenjenoga. »Njega, koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu« (2 Kor 5,21).

Isus nije upoznao osude kao da bi sam bio sagriješio. Ali u svojoj otkupiteljskoj ljubavi, koja ga je "uvijek sjedinjavala s Ocem, on je preuzeo nas u našoj udaljenosti od Boga zbog grijeha, tako da je u naše ime mogao reći na Križu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15,34; Ps 22,1). Učinivši ga tako solidarnim s nama grešnicima, Bog » ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao« (Rim 8,32), da budemo pomireni s njime »po smrti Sina njegova« (Rim 5,10).

Bog je začetnik opće otkupiteljske ljubavi

Predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum o nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane: »U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za grijehe naše« (l Iv 4, l O). »Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije «(Rim 5,8). Ta je ljubav bez isključivosti, Isus je to pripomenuo u zaključku prispodobe o izgubljenoj ovci: »Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima neće da propadne nijedan od ovih malenih« (Mt 18,14). On tvrdi da daje svoj život »kao otkupninu za mnoge« (Mt 20,28); taj izraz nije restriktivan: suprotstavlja ukupnost čovječanstva jedinoj osobi Otkupitelja koji se predaje da bi je spasio. Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. »Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio«.

Krist je sam sebe prikazao Ocu za naše grijehe

Sav Kristov život je žrtva Ocu

Sin Božji koji je sišao «s neba ne da vrši svoju volju nego volju onoga koji ga posla» (Iv 6,38), «ulazeći u svijet veli: Evo dolazim Bože vršiti volju tvoju. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek« (Heb 10,5-10). Od prvog časa svoga Utjelovljenja, Sin prihvaća Božji naum spasenja u svome otkupiteljskom poslanju: »Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo« (Iv 4,34). Žrtva Isusova za grijehe svega svijeta (l Iv 2,2) izraz je njegova zajedništva ljubavi s Ocem: »zbog toga me ljubi Otac što polažem život svoj« (Iv 10,17). »Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac« (Iv 14,31).

Ta želja da prihvati naum otkupiteljske Očeve ljubavi prožimlje sav život Isusov, jer njegova otkupiteljska Muka bitni je razlog njegova Utjelovljenja: »Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas« (Iv 12,27). »Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?« (Iv 18,11). I još na Križu prije nego će »sve biti svršeno«, on kaže: »Žedan sam« (Iv 19,28).

Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta

Nakon što je prihvatio da ga krsti s grešnicima, Ivan je Krstitelj vidio i pokazao u Isusu »Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta« (7v 1,29). On tako očituje da je Isus u isti mah i Sluga patnik, koji se šuteći, pušta voditi na klanje noseći grijeh mnoštva, i Vazmeni jaganjac, simbol otkupljenja Izraelova u vrijeme prve Pashe. Sav život Kristov izrazuje njegovo poslanje: »da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,45).

Isus slobodno prihvaća otkupiteljsku ljubav Očevu

Prihvaćajući svojim ljudskim srcem ljubav Očevu za ljude, Isus ih je »do kraja ljubio« (Iv 13,1), jer »veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15,13). Tako je, u patnji i smrti, njegovo čovještvo postalo slobodnim i savršenim oruđem njegove božanske ljubavi koja hoće spasenje ljudi. Zaista, on je slobodno prihvatio svoju muku i smrt iz ljubavi za svoga Oca i za ljude koje Otac hoće spasiti: »Nitko mi ne oduzima život, nego ja ga sam od sebe polažem« (Iv 10,18). Odatle vrhunska sloboda Sina Božjega kad sam ide prema smrti.

Na posljednjoj večeri Isus je pred ostvario slobodnu žrtvu svoga života

Isus je slobodnu žrtvu samoga sebe potpunoma izrazio na večeri koju je blagovao s dvanaestoricom apostola, »one noći kad bijaše predan« (7 Kor 11,23). Uoči svoje muke, dok je bio još slobodan, Isus je od te Posljednje Večere s učenicima učinio spomen-čin svoje dragovoljne žrtve Ocu za spasenje ljudi: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje« (Lk 22,19). »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha« (Mt 26,28).

Euharistija koju u tom času ustanovljuje bit će »spomen« njegove žrtve. Isus apostole uključuje u vlastitu žrtvu i traži od njih da je trajno uprisutnjuju. Time Isus postavlja apostole za svećenike Novoga Saveza: »Za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni u istini« (Iv17,19).

Smrtna borba u Getsemaniju

Čašu Novoga Saveza, što ju je prikazujući samoga sebe, Isus anticipirao na Posljednjoj Večeri, prihvaća zatim iz ruku Očevih u smrtnoj borbi u Getsemaniju, postajući »poslušan do smrti« (Fil 2,8). Isus moli: »Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša (...)« (Mt 26,39). Tako izrazuje užas što ga smrt predstavlja za njegovu ljudsku narav. Ona je kao i naša, namijenjena vječnom životu; k tome, za razliku od naše, savršeno je izuzeta od grijeha koji je uzrok smrti; ali, nadasve, ona je uzeta od božanske osobe, »začetnika života« (Dj 3,15), Onoga koji živi (Otk l, l). Prihvaćajući svojom ljudskom voljom da se vrši volja Očeva, Isus prihvaća smrt kao otkupiteljsku, da »u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo« (7 Pt 2,24).

Kristova smrt jedina je i konačna žrtva

Kristova je smrt i Vazmena žrtva što ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjem koji oduzima grijeh svijeta (Iv l,29) i ujedno žrtva Novoga Saveza koja iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom pomirujući ga s njime krvlju »koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha« (Mt 26,28).

Ta je Kristova žrtva jedina, ona dovršuje i nadilazi sve žrtve. Ponajprije, ona je dar samog Boga Oca: Otac predaje svoga Sina da nas pomiri sa sobom; istodobno je žrtva Sina Božjega postalog čovjekom, koji, slobodno i iz ljubavi, prikazuje svoj život Ocu u Duhu Svetomu, da dade zadovoljštinu za naš neposluh.

Isus svojim posluhom nadomješta naš neposluh

»Doista, kao što su neposluhom jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici« (Rim 5,19). Svojim posluhom do smrti, Isus je uzeo mjesto Sluge patnika koji »žrtvuje (...) život svoj za naknadnicu«, dok nosi »grijehe mnogih« koje on opravdava »uzimajući na sebe njihove krivice«. Isus je nadoknadio za naše krivnje i zadovoljio Ocu za naše grijehe.

Svoju žrtvu Isus dovršuje na križu

»Ljubav do kraja«(Iv 13,1) jest ono što Kristovoj žrtvi daje vrijednost otkupljenja i zadovoljštine. On nas je u žrtvi svoga života sve poznavao i ljubio. »Jer Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe« (2 Kor 5,14), Nijedan čovjek, pa bio i najsvetiji, nije bio sposoban uzeti na sebe grijehe svih ljudi i prikazati se kao žrtva za sve. Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaća sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega čovječanstva, čini mogućom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve.

»Po svojoj svetoj muci, na drvu Križa, on nam je zaslužio opravdanje«, naučava Tridentski koncil ističući jedinstveni značaj žrtve Krista - »začetnika vječnoga spasenja« (Heb 5,9). A Crkva štuje Križ pjevajući: »O zdravo, Križu, nado sva!«.

Naše udioništvo u žrtvi Kristovoj

Križ je jedina žrtva Krista, jedinog »posrednika između Boga i ljudi« (1 Tim 2,5). A budući da se, u svojoj utjelovljenoj božanskoj Osobi, »na neki način sjedinio sa svakim čovjekom«, on »pruža svim ljudima, na način koji Bog poznaje, mogućnost da budu pridruženi Vazmenom otajstvu«. On svoje učenike pozivlje da uzmu svoj križ i idu za njim, jer »on je trpio za nas, i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama«. On zaista hoće da svojoj otkupiteljskoj žrtvi pridruži one koji su njezini prvi korisnici. To se nadasve ostvaruje u osobi njegove Majke, prisnije nego itko drugi pridružene otajstvu njegove otkupiteljske patnje: Osim Križa nema dragih ljestava za uspon u nebo».

Direktorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti o štovanju Muke Kristove

«Brojni i raznoliki izražaji pobožnosti prema raspetome Kristu poprimaju osobitu važnost u Crkvama posvećenima otajstvu Križa ili onima u kojima se časte relikvije smatrane vjerodostojnim relikvijama drveta Križa (lignum Crucic). »Našašće Križa«, koje se prema tradiciji dogodilo u prvoj polovini 4. st. s kasnijim širenjem veoma čašćenih dijelova po čitavome svijetu, odredilo je znatan porast štovanja Križa.

U očitovanjima pobožnosti prema Kristu raspetome uobičajeni elementi pučke pobožnosti, kao što su pjesme i molitve, geste poput pokazivanja, ljubljenja, ophoda i blagoslova križem, prožimaju se na različite načine, dajući mjesta pobožnim vježbama, ponekad dragocjenima po svojoj sadržajnoj i formalnoj vrijednosti.

Pa ipak, pobožnost prema svetome Križu često treba objašnjenje. Treba vjernicima pokazati bitnu vezu Križa s događajem Uskrsnuća: Križ i prazan grob, Kristova smrt i Uskrsnuće nerazdruživi su u evanđeoskome pripovijedanju i u spasenjskome Božjem planu. U kršćanskoj vjeri, Križ je izražaj pobjede nad silama tame i zbog toga ga se predstavlja obogaćena draguljima te je postao znakom blagoslova, bilo kada se križem znamenuje samoga sebe ili kada se znamenuju druge osobe ili pak predmeti.

Evanđeoski tekst, osobito detaljan u pripovijedanju različitih prizora Muke i kao težnja prema specifikaciji i diferencijaciji koja je vlastita pučkoj pobožnosti, omogućile su da vjernici pozornost usmjere na pojedine vidike Kristove muke i da od nje stvore predmet posebnih pobožnosti: pobožnosti prema »Ecce Homo (Evo čovjeka) «izrugivanome Kristu» s trnovim vijencem i grimiznim plaštem« (Iv 19,5), kojega Pilat pokazuje puku; prema svetim Gospodinovim ranama, osobito prema probodenu boku i životodajnoj krvi koja je iz njega provrela (usp. Iv 19,34); prema spravama muke, kao što su: stup za bičevanje, pretorijske stube, trnov vijenac, čavli, koplje kojim je proboden; prema svetome platnu ukopa.

Ti su izražaji pobožnosti, koje su u nekim slučajevima promicale osobe znamenite po svetosti, ispravni. Ipak, da bi se u razmatranju otajstva Križa izbjeglo pretjerano cjepkanje, bit će prikladno naglasiti cjelokupnost složenoga viđenja događaja Muke prema biblijskoj i patrističkoj predaji».  

2.1. Razmatranja o važnosti štovanja Muke Kristove i duhovnih plodova koji iz tog proizlaze Isusova muka je najveći razlog da mu uzvratimo ljubav

(Sv. Ljudevit Montforski)

Jedan od najsnažnijih razloga koji nas mogu, po mom mišljenju, potaknuti da uzvratimo ljubav Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, jesu njegove boli koje je htio podnijeti da nam zasvjedoči svoju ljubav. Postoji najjači motiv, kaže sv. Bernard koji me neodoljivo sili da ljubim Isusa Krista, a to je, o moj dobri Isuse, kalež gorčine koji si za nas ispio da tako izvedeš djelo otkupljenja po kojemu si postao drag našim srcima. To, naime, vrhunsko dobročinstvo koje si nam iskazao i taj divni dokaz tvoje ljubavi nužno povlače našu ljubav, jače nas privlače k tebi i nukaju nas na sebedarje i uzvraćanje ljubavi. I dalje obrazlaže riječima: Moj je dragi Spasitelj mnogo podnio i mnogo pretrpio da nas sve otkupi. Koliko li nam je muka i tjeskoba uklonio!

No, ono što nam još jasnije pokazuje tu veliku ljubav te Mudrosti prema nama jesu okolnosti koje prate samo Isusovo trpljenje.

Prva ta okolnost jest uzvišenost njegove osobe koja, jer je u svemu neizmjerna, neizmjerno uzdiže sve što je pretrpjela. Da je Bog poslao kojeg serafina ili anđela, ma i najnižeg reda da postane za nas čovjekom i da umre, bilo bi to veličanstveno djelo dostojno da mu kroz cijelu vječnost zahvaljujemo. A koliku nam je prekomjernu ljubav iskazao sam Stvoritelj neba i zemlje, Jedinorođeni Božji Sin i Vječna Mudrost kad je sam došao za nas položiti život uz koji su životi svih anđela, ljudi i svih stvorenja zajedno manje vrijedni od života mušice kad se usporedi sa svim kraljevima svijeta. Kakvo li nas mora obuzeti udivljenje i kolika treba biti naša zahvalnost!

Druga okolnost jesu osobine osoba za koje trpi. To su ljudi, ružna i njemu neprijateljska stvorenja, kojih se nije trebao bojati i od kojih se nije imao čemu nadati. Bilo je takvih prijatelja koji su umrli za svoje prijatelje, no da li se ikada našao tko osim Sina Božjega da umre za svoje neprijatelje? – “Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas”(Rim 5, 8-9.).

Treća okolnost jest mnoštvo, težina i trajanje njegovih trpljenja. Mnoštvo njegovih boli bilo je tako veliko da je nazvan čovjek boli (Iz 53, 3.), u kojemu od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane (Iz 1, 6.). Taj dragi prijatelj naših duša trpio je u svemu: izvana i iznutra, u duši i u tijelu.

Trpio je u svojim dobrima: da ne govorimo o njegovu siromaštvu pri rođenju, o bijegu i boravku u Egiptu i o cijelom njegovu životu, a u Muci bio je lišen čak i svojih haljina koje su međusobno podijelili vojnici i gola ga prikovali na križ, ne ostavivši mu ni komad krpe da bi se mogao pokriti.

Odrekao se svoje časti i dobra glasa, bio je zasićen pogrdama, a nazvaše ga bogohulnikom, zavodnikom, pijanicom i izjelicom i opsjednutim od zloga. Lišio se i svoje mudrosti, jer su ga smatrali neznalicom i varalicom, i postupali su s njim kao s luđakom i bezumnikom. Kao da je odložio i svoju moć: držali su da je čarobnjak i neki šarlatan koji svoja nazovi čudesa čini u savezu s đavlom.

Trpio je i od svojih učenika: jedan ga je prodao i izdao, prvi među njima ga je zanijekao, a svi ga ostaviše i napustiše. Trpio je od svih vrsti ljudi: od kraljeva i upravitelja, od sudaca, upravitelja i dvorjana, od vojnika, prvosvećenika i svećenika, crkvenih ljudi i svjetovnjaka, Židova i pogana, muškaraca i žena, jednom riječju: trpio je od sviju. Njegova sveta Majka još mu je povećavala boli kad ju je vidio uronjenu u more žalosti dok je stajala pod križem.

Naš dragi Spasitelj trpio je na svim dijelovima svoga tijela. Glava mu je bila trnjem okrunjena, kosa i brada počupane, obrazi išćuškani, lice pokriveno pljuvačkom, vrat i ruke stegnute užetima, ramena opterećena i izderana od tereta križa, a ruke i noge probodene čavlima. Bok mu je bio otvoren sulicom, a cijelo mu je tijelo bilo izbrazdano bez milosrđa s nekih pet tisuća udaraca, tako da su se vidjele napola gole kosti.

I sva su mu se sjetila kupala u moru boli: oči su mu gledale grimase i poruge njegovih neprijatelja i suze žalosti prijatelja, uši su slušale uvrede i lažna svjedočenja, kletve i grozne hule koje su ta nesretna usta rigala protiv njega, njegov je nos osjećao zadah pljuvački što su mu pokrivale lice. Usta su mu gorjela od žeđi koju su mu utažili octom i žući, dok su mu udovi i cijelo tijelo osjećali neizrecive boli prouzročene bičevima, trnjem i čavlima.

Njegova je presveta duša bolno trpjela zbog grijeha svih ljudi koji su vrijeđali njegova ljubljenog Oca, kao i zbog vječne osude tolikog broja duša koje ne prihvaćaju njegovu Muku i Smrt kao izvor spasenja. Duša mu je suosjećala ne samo sa svim ljudima zajedno, već i sa svakim pojedinim koga poimence poznavaše.

Što je još više povećavalo njegove muke bilo je njihovo trajanje, jer su one počele časom začeća i trajale su sve do smrti, jer je On kao vječna i neizmjerna Mudrost jasno vidio sva ta trpljenja koja će morati pretrpjeti. Tomu svemu dodajmo još najokrutnije i najstrašnije trpljenje od svih, a to je bila njegova posvemašnja zapuštenost na križu da je uzviknuo: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46.).

Iz svega ovoga možemo zaključiti sa sv. Tomom i drugim svetim ocima da je naš Isus trpio više od svih mučenika zajedno, od onih koji su bili, kao i od onih koji će doći do konca vjekova. Ako je, dakle, najmanja patnja Sina Božjega vrjednija i učinkovitija nego smrt i uništenje svih anđela i ljudi zajedno umjesto nas, kakva li mora biti naša žalost zbog grijeha, naša zahvalnost i naša ljubav prema njemu koji je za nas trpio sve ono što se može pretrpjeti, i to s tolikom ljubavlju! A uza sve to, on to nije morao učiniti! “Namjesto određene mu radosti podnese križ” (Heb 12, 2.).

Prema svetim ocima to znači da je Isus Krist, Vječna Mudrost, mogao ostati u slavi na nebesima neizmjerno udaljen od naših bijeda, ali je iz ljubavi prema nama više volio sići na zemlju i postavši čovjekom za nas umrijeti na križu. A kad je već postao čovjekom, mogao je svom tijelu dati istu radost, istu besmrtnost i blaženstvo koje sada uživa, ali on to nije htio, samo da može trpjeti.

Sv. Rupert dodaje da je vječni Otac u času utjelovljenja predložio svom Sinu da spasi svijet bilo radostima, bilo trpljenjem, slavom ili prezirom, bogatstvom ili siromaštvom, životom ili smrću. Tako je Gospodin mogao otkupiti svijet, da je samo htio živeći u radostima, užicima, u slavi i bogatstvu, u časti i pobjedi, i na taj način sve ljude dovesti u raj. No, On je radije odabrao trpljenje i križ da uzvrati Ocu više slave, a nama ljudima zasvjedoči više ljubavi.

Štoviše, on nas je toliko ljubio da nije htio skratiti svojih muka, već ih je naprotiv produžio u želji da još mnogo više pretrpi. I zato je na križu, zasićen pogrdama i uronjen u more muka, uzviknuo kao da mu još nije dosta: “Žedan sam!” (Iv 19, 27.). A čega je bio žedan? “Žeđaš“, veli sv. Lovro Justinijani, “od žara svoje ljubavi, od preobilnog svog milosrđa i dobrohotnosti prema nama. Žedan si nas samih i žeđaš da nam se dadeš da trpiš iz ljubavi prema nama.”

Nakon svega toga ne moramo li i mi uzviknuti sa sv. Franjom Paulskim: “O ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ta ljubav koju si nam pokazao u svojoj muci i smrti!” Ili sa sv. Magdalenom Paciškom: “O ljubavi! O ljubavi! Kako si malo poznata!” A sveti je Franjo ponavljao vukući se po blatu usred ulice: “O Isuse, moja raspeta ljubavi, tako te malo poznaju! O Isuse, moja ljubavi, kako si malo ljubljen!”

I zaista, sveta Crkva ponavlja svaki dan: “Svijet ga nije upoznao”(Iv 1,10) I ako zdravo promislimo, spoznati što je Isus za nas pretrpio i ne uzvratiti mu žarkom ljubavlju, gotovo je moralno nemoguća stvar.

Duhovni plodovi koji proizlaze iz razmatranja Muke Kristove

(Sv. Alfons Marija Liguori)

1. Ljubitelj duša, naš preljubljeni Otkupitelj, kazao je da kod dolaska na zemlju kao čovjek nije imao drugog cilja osim da upali sveti plamen ljubavi u ljudskim srcima: Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih volio da se već zapalio (Lk 12, 49). Ah, kako je lijepe plamene ljubavi zapalio u tolikim dušama, posebno patnjama koje je htio trpjeti kod svoje smrti, kako bi nam pokazao beskrajnu ljubav kojom nas je ljubio! Ah, koliko sretnih srdaca u Isusovim Ranama, kao u nekim pećnicama ljubavi, se zapalilo ljubavlju, tako da se nisu ustručavali prikazati Isusu dobra, život i same sebe, nadvladavajući velikom hrabrošću sve poteškoće na koje su nailazili u opsluživanju božanskog zakona, iz ljubavi prema Gospodinu koji iako Bog, htio je toliko trpjeti zbog ljubavi prema njima! Upravo to je bio savjet koji nam je dao apostol kako ne bi promašili i kako bi brzo hodili putem koji vodi u Nebo: Promotrite pomno onoga koji je od grešnika podnio takovo protivljenje protiv samoga sebe, da ne sustanete i ne klonete duhom! (Heb 12,3).

2. Upravo zbog toga je sv. Augustin zaljubljen, gledajući Isusa na križu svega izranjena, tako divno molio: «Upiši, moj ljubljeni Spasitelju u moje srce, svoje Rane da u njima uvijek čitam tvoju patnju i tvoju ljubav; da bi imao pred svojim očima veliku patnju koju si Bože moj za mene pretrpio, i ja trpio u miru sve muke koje ću morati pretrpjeti; i da bi gledajući tvoju ljubav koju si mi iskazao na križu, ja ne ljubim i ne mognem ljubiti ništa drugo osim tebe».

3. Od kuda su sveci crpili jakost i dobijali hrabrost da trpe patnje, mučenici mučeništvo ako ne iz Muka Isusa Krista Raspetoga? Sv. Josip iz Leonessa kapucin, vidjevši da ga mučitelji žele vezati konopcima, kako bi mu bolno zarezali u tijelo, on uze u svoje ruke raspelo i reče: «Kakvi konopci, evo mojih veza, moj Gospodin pribijen na Križu meni za ljubav. On sa svojom ljubavlju i patnjama me veže kako bi podnio svaku muku njemu za ljubav». I tako je trpio bez da je bio vezan, gledajući Isusa koji kao ovca nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio usta svoja (Iz 53, 7). Tko bi mogao reći da trpi nevin gledajući Isusa kojega za naše grijehe probodoše (Iz 53, 5)? Tko bi se mogao buniti da trpi zbog neke udobnosti kad je Isus postao poslušna do smrti na Križu (Fil 2,8)? Tko bi mogao prigovoriti za uvrede gledajući Isusa kako prema njemu postupaju kao prema luđaku, tuku ga, izruguju, udaraju, pljuju mu u lice, obješen na sramnom mučilu?

4. Tko bi mogao ljubiti drugo osim Isusa gledajući kako je umro u tolikim mukama prezren kako bi zadobio našu ljubav? Jedan pustinjak je molio Boga da ga pouči što bi mogao činiti kako bi došao do savršene ljubavi. Gospodin mu je objavio da, za doći do savršene ljubavi nema boljeg sredstva od čestog razmatranja njegove Muke. Plakala je sv. Terezija Avilska i žalila se zbog nekih knjiga koji su je bili poučili da napusti razmatranje Muke Isusove, jer bi to navodno bila prepreka za kontemplaciju Božanstva; te je svetica uskliknula: « O Gospodine moje duše, dragi moj raspeti Isuse, ne sjećam se nikada ovog mišljenja, a da mi ne izgleda da sam učinila veliku izdaju. Je li moguće Gospodine da bi mi ti bio zaprekom za veće dobro? I od kuda su mi došla sva dobra, ako ne od tebe?» Zatim je nadodala: «Vidjela sam da za udovoljiti Bogu i da bi nam udijelio velike milosti, On hoće da to prođe preko ruku ove svete ljudske naravi, u kojoj se njegova Božanska uzvišenost naslađuje».

5. Govorio je p. Baldasar Alvarez da je nepoznavanje blaga koja imamo u Isusu, propast kršćana, te mu je razmatranje Muke Isusove bilo najdraže, pogotovu njegovih, muka, siromaštva, prezira, pogrda. Svoje pokornike je poticao na često razmatranje Muke Otkupitelja, govoreći im da ne smatraju da su bilo što postigli ako ne dođu do toga da uvijek imaju pogled uprt u Srce raspetog Isusa.

6. Tko želi uvijek rasti u kreposti, uči sv. Bonavnetura, neka uvijek razmatra o Kristu patniku, i dodaje da nema korisnije pobožne vježbe za učiniti dušu svetom od čestog razmatranja Muke Kristove.

7. Između ostalog, govorio je sv. Augustin, da vrijedi jedan suza prolivena sjećajući se Muke Isusove, više nego hodočašće u Jeruzalem i godina posta o kruhu i vodi. Da, jer je s tim ciljem naš Gospodin trpio kako bi mi o tome razmišljali; jer razmišljajući o njegovoj Muci nije moguće ne zapaliti se njegovom božanskom ljubavlju: Ljubav Kristova nas nuka (2 Kor 5,14). Malo njih ljube Isusa, jer je malo onih koji razmatraju patnje koje je za nas pretrpio; a tko ih često razmatra, ne može živjeti da ne ljubi Isusa. Ljubav Kristova nas nuka. Osjećamo da nas njegova ljubav tako privlači da mu se ne možemo oduprijeti i ne ljubiti Boga koji je toliko trpio da bi bio ljubljen.

8. Zato je i Apostol Pavao govorio da ne želi znati drugo do li Isusa Krista i to Raspetoga, to jest ljubav koju nam je pokazao na križu. I uistinu iz kojih knjiga bi mogli bolje naučiti znanost svetaca, koje je ljubav prema Bogu, nego od raspetog Isusa? Sluga Božji, fra Bernardin iz Corliona kapucin budući da nije znao pisati, njegovi poglavari su ga htjeli naučiti. On je otišao pomoliti se pred Raspelom, a Isus mu je s križa odgovorio: «Koje knjige, koje učenje, evo ja sam tvoja knjiga gdje možeš uvijek čitati ljubav koju sam imao za tebe». O velike li isitne, za razmatrati cijeli život i svu vječnost; Bog je umro iz ljubavi prema nama. O velike li isitne!

9. Jednoga dana sv. Toma Akvinski je posjetio sv. Bonaventuru i pitao ga kojoj se knjigom služio za tako lijepi nauk kao što ga je on opisao. Sv. Bonaventura mu pokaza sliku Raspetoga svu izlizanu od poljubaca i reče mu: « Evo moje knjige iz koje crpim sve što sam napisao, on me je poučio sve ono malo što sam saznao». Svi sveci, uistinu, naučili su umijeće ljubavi prema Bogu učeći od Raspetoga. Fra Givanni d' Alvernia svaki puta kad bi pogledao Isusa izranjenoga nije mogao suzdržati suze.

10. Evo dakle, knjige; Raspeti Isus, i ako mi iz nje budemo još učili, biti ćemo dobro poučeni, bojati se grijeha, i biti raspaljeni ljubavlju tako ljupkog Boga, čitajući u Isusovim Ranama, zloću grijeha koja je dovela Boga da trpi tako gorku smrt kako bi zadovoljio Božjoj Pravdi; i ljubav koju nam je pokazao Spasitelj želeći toliko trpjeti kako bi nam pokazao koliko nas ljubi.

11. Molimo Majku Božju, da nam isprosi od Sina milost ulaska u plamen ljubavi gdje gore tolika zaljubljena srca, da bi u njemu izgorjele sve naše zemaljske ljubavi, da bi mogli gorjeti tim sretnim plamenovima koje na zemlji dušu čine svetom a blaženom u Nebu.

Krist je puno više ljubio, nego što je trpio

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Sveti Ivan Avilski, koji je toliko bio pobožan prema Isusu Kristu raspetome da je u svakoj propovijedi o tome govorio, u jednoj je svojoj raspravi pod nazivom: «O ljubavi Božjoj prema ljudima» iznio veoma žarke i lijepe misli, koje ovdje donosim:

«Ti, Otkupitelju, toliko ljubiš čovjeka da Te mora ljubiti svaki onaj tko razmatra ovu ljubav. Tvoja ljubav sili srca, kako to kaže apostol Pavao. Ljubav Isusa Krista prema ljudima potječe iz njegove ljubavi prema Bogu. Zato je rekao na Posljednjoj večeri: 'Ali neka svijet upozna da ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac. Ustanite, pođimo odavde!' (Iv 14,31). Ali kamo? Da na križu umrem za ljude. Nijedan razum ne može shvatiti koliko gori ovaj oganj u srcu Isusa Krista. Kao što mu je bilo zapovjeđeno da pretrpi jednu smrt, On bi ih isto tako pretrpio tisuću jer bi ih u svojoj ljubavi sve podnio. I da je ono što je po zapovijedi pretrpio za sve ljude, morao pretrpjeti za spas samo jednoga čovjeka, On bi to učinio za svakoga posebno, kako je to za sve zajedno učinio. I kao što je tri sata visio na križu, On bi na njemu ostao do sudnjega dana, da je bilo potrebno - tolika je u Njega bila ljubav.

Dakle, Isus Krist je mnogo više ljubio nego što je trpio! O Božanska Ljubavi, daleko li si bila veća nego što si se izvana pokazala. Mnogobrojne rane i modrice govore nam o velikoj ljubavi, ali nam ne kazuju svu njenu veličinu. Veća je bila iznutra nego što se vani pokazala. Bila je to samo jedna iskra onog golemoga mora neizmjerne ljubavi.

Najveći je znak ljubavi položiti život za svoje prijatelje; ali nema znaka kojim je Isus Krist mogao dovoljno izraziti svoju ljubav. To je ona ljubav kojom dobre duše ostaju izvan sebe i čude joj se kad je upoznaju. Od nje im gori nutrina, one žele mučeništvo, raduju se trpljenju, uživaju na užarenu roštilju, šeću po žeravici kao po ružama, čeznu za nevoljama, vesele se onome čega se svijet boji, prihvaćaju željno ono od čega svijet zazire. Sveti Ambrozije piše da za dušu, koja se vjenčala s Isusom Kristom na križu, ništa nije tako slavno kao nositi sa sobom znakove Raspetoga.

A kako da Ti platim, Isuse moj, ovu ljubav? Dostojno je da se krv nadoknadi krvlju. Daj da se vidim obojen tom krvi, na taj križ pribijen. Sveti križu, primi još i mene na sebe. Proširi se, trnova kruno, da i ja u te mogu staviti svoju glavu. Čavli, pustite nevine ruke moga Gospodina i probijte moje srce ljubavlju i sažaljenjem. Zato si, Isuse moj - kako podsjeća apostol Pavao - umro da živima i mrtvima zagospodariš ne kaznama, nego ljubavlju: 'Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima' (Rim 14,9).

O Isuse, otimaču srdaca, snaga Tvoje ljubavi slomila je i naša, tako tvrda, srca. Svojom ljubavi rasplamtio si cijeli svijet. Preljubazni Gospodine, napoji naša srca ovim vinom, spali ih ovim ognjem, rani ih ovom strjelicom svoje ljubavi. Već ovaj križ ranjava moje ranjeno srce. Preslatka Ljubavi, što si učinila? Došao si da me izliječiš, a eto, Ti si me ranio. Došao si da me naučiš živjeti, a učinio si me gotovo ludim? O premudra ludosti, ne daj da ikada bez Tebe živim. Gospodine, sve što vidim na križu, poziva me na ljubav: drvo, lik, rane Tvoga tijela, a osobito ljubav Tvoja, pozivaju me da Te ljubim i da Te nikada ne zaboravim.

Naše pouzdanje u ljubav i zasluge Isusa Krista

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Pouzdanje u Krista: Prorok David je položio svu nadu spasenja u svoga budućeg Otkupitelja rekavši: "U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Gospodine, Bože vjerni" (Ps 31,6). Još veće mora biti naše pouzdanje u Isusa Krista nakon što je došao i izvršio djelo otkupljenja! Zato svaki od nas može s još većim pouzdanjem izricati i uvijek ponavljati navedene riječi. Imamo velikih razloga da se radi uvreda, Bogu nanesenih, bojimo vječne smrti; ali imamo također mnogo većih razloga nadati se vječnom životu radi zasluga Isusa Krista. Svojom vrijednosti one su beskonačno veće da nas spase nego što su naši grijesi da nas upropaste. Mi smo sagriješili i zaslužili pakao; ali Otkupitelj je došao da sebe optereti svim našim grijesima i da svojim trpljenjem za njih zadovolji: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo" (Iz 53,4). Svojom smrću na križu Krist je izbrisao našu osudu: "izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna; ukloni je prikovavši je na križ" (Kol 2,14). Pribio ju je na križ, da mi, gledajući osudu našega prokletstva radi počinjenih grijeha, gledamo ujedno križ, gdje ju je Isus Krist, umirući, svojom krvi izbrisao i da se tako ponovno nadamo oproštenju i vječnom spasenju. Koliko nas bolje zagovara krv Isusa Krista i postiže nam božansko milosrđe nego što je protiv Kaina govorila Abelova krv: "Vi ste pristupili... Posredniku novog Saveza - Isusu - i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove" (Heb 12,24). Kao da je apostol Pavao htio reći: Blago vama što ste se nakon grijeha utekli Isusu raspetome; On se svojom krvlju postavio za posrednika mira između vas i Boga. Istina je da protiv vas viču vaši grijesi, ali još jače Otkupiteljeva krv govori vama u prilog, a na njen glas mora se božanska pravda ublažiti.

Istina je da ćemo za sve svoje grijehe morati položiti račun vječnom sucu, ali tko će nam suditi? To je Sin Božji: "Otac doista ne sudi nikome, sav je sud predao Sinu" (Iv 5,22). Hrabro dakle! Naš sudac je naš Otkupitelj. Stoga sveti Pavao piše: "Tko će nas osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas" (Rim 8,34). To je sudac koji je, da nas ne osudi na vječnu smrt, osudio na smrt samoga sebe, i kao da mu to nije bilo dosta, sada je u nebu naš zagovornik kod Oca. Piše sveti Toma da Villanova: "Čega se bojiš, grješniče, ako mrziš svoj grijeh? Kako te može osuditi onaj koji je umro da te ne osudi? Ako se njemu vratiš, kako te može otjerati od sebe onaj koji je s neba došao da te potraži kad si od njega bježao?"

Velike Kristove zasluge: Ako se bojimo da ćemo zbog svoje slabosti podleći napastima protiv kojih se moramo boriti, poslušajmo savjet apostola Pavla: "Postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjedi zdesna prijestolja Božjega" (Heb 12,2).

Pođimo dakle, velikodušno u borbu, gledajući raspetoga Isusa koji nam s križa nudi svoju pomoć, pobjedu i krunu. U prošlosti smo pali, jer nismo gledali rane i pogrde što ih je pretrpio naš Otkupitelj i tako se nismo utekli njegovoj pomoći. Budemo li ubuduće imali pred očima što je On iz ljubavi prema nama pretrpio i kako nam je spreman pomoći ako se njemu obratimo, naše nas napasti sigurno neće nadvladati. Sveta Terezija je govorila ohrabrujući: "Ne shvaćam strah pred sotonom kad možemo zazivati Boga pred kojim sotona dršće. Sav naš napor malo koristi ako se ne prestanemo pouzdavati u sebe i umjesto toga sve svoje pouzdanje ne položimo u Boga."

Muka Kristova i sveta Euharistija za nas su dvije velike tajne nade i ljubavi u koje nikada ne bismo mogli vjerovati da nam vjera za njih ne jamči. Svemogući Bog je postao čovjekom, prolio je svu svoju krv i od boli umro na križu, a zašto? Da iskupi naše grijehe i spasi nas! Ne samo to. Da se s nama sav sjedini, daje nam za hranu to isto tijelo, za nas na križu žrtvovano! Oh! Ove dvije tajne morale bi biti dostatne da zapale sva ljudska srca!

Nijedan grješnik, ma kako raskalašen bio, ne smije očajavati i sumnjati u ljubav Božju, uvijek bogatu milosrđem i spremnu na opraštanje. "Kako mi može uskratiti milost potrebnu za spasenje - pita se sveti Bonaventura - onaj koji je toliko učinio i pretrpio da me spasi?"

Apostol Pavao nas potiče: "Pristupajmo, dakle, smjelo Prijestolju milosti, da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!" (Heb 4,16). Prijestolje milosti je križ otkud Isus, kao sa svog prijestolja, dijeli milost i milosrđe svakome tko se njemu uteče. Ali treba se uteći brzo, sada, kad možemo naći pomoć prikladnu za naše spasenje, jer će možda doći vrijeme kad će biti prekasno.

Dakle, brzo i s velikim pouzdanjem zagrlimo križ Isusa Krista i pođimo s velikim pouzdanjem k njemu. Neka nas ne plaši naša bijeda; u raspetom Isusu naći ćemo svako bogatstvo, svaku milost (usp. l Kor 1,5-7). Zasluge Isusa Krista obogatile su nas svim božanskim blagom; po njima smo postali sposobni za svaku željenu milost. Sveti Leon Veliki kaže da nam je Isus svojom smrti pribavio više dobra nego što nam je đavao grijehom nanio zla. To nam razjašnjava ono što je sveti Pavao napisao u Poslanici Rimljanima: "Ali s darom nije kao s grijehom... gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost" (Rim 5,15.20).

Time nas je Spasitelj potaknuo da se nadamo svakoj milosti i svakom dobru od njegovih zasluga. I poučio nas je da ćemo zbog njegovih zasluga sigurno biti uslišani kod njegova vječnog Oca: "Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime"(Iv 16,23). A zar nam može Otac uskratiti neku milost kad nam je dao svoga jedinorođenog Sina koga ljubi kao sebe samoga? "Ta on ni sina svoga nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?" (Rim 8,32). Pišući da će nam sve darovati, sveti Pavao time izražava da nijedna milost nije isključena: ni oproštenje, ni ustrajnost, ni sveta ljubav, ni savršenstvo, ni raj. Sve, sve nam je dao! Ali ga treba moliti, jer "Gospodin je bogat prema svima koji ga prizivlju" (Rim 10,12).

Jako sam važan kad je Bog umro za mene: Želim ovdje dodati neke lijepe misli što ih je u svojim pismima iznio sveti Ivan Avilski o tome kako se mnogo moramo pouzdati u zasluge Isusa Krista.

"Ne zaboravite da između vječnoga Oca i nas postoji posrednik Isus Krist. Po njemu smo ljubljeni i povezani tako jakim vezama ljubavi da ih ništa na svijetu ne može razriješiti ako ih sam čovjek ne ras-kine smrtnim grijehom. Krv Kristova traži milosrđe za nas; njen poklik je toliko jak da se buka naših grijeha ne čuje. Smrću Isusa Krista, umiru i naši grijesi. 'Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti! Gdje je tvoja kuga, o smrti, gdje je pomor tvoj, o Podzemlje!' (Hoš 13,14). Duše koje se gube, ne propadaju zbog pomanjkanja zadovoljštine, nego zbog toga što se nisu htjele pomoću sakramenata okoristiti zaslugama Isusa Krista.

Našu zadovoljštinu Isus je preuzeo na se kao da je njegova; zato je i naše grijehe, makar ih nije počinio, nazvao svojima i za njih je tražio oproštenje. Molio je iskrenom ljubavi, kao da za sebe moli, da budu ljubljeni koji se njemu približe. I što je tražio, to je i postigao. Bog je, naime, odredio da budemo s Isusom tako sjedinjeni, da budemo i On i mi ili ljubljeni ili omrznuti. A budući da Isus nije omražen, niti to može biti, i mi smo ljubljeni ako smo ljubavlju povezani s Isusom. Bog ljubi njega, dakle, ljubi i nas. Više nam Isus Krist može pribaviti ljubavi nego što sami sebi možemo navući mržnje. Jer vječni Bog više ljubi Sina nego što može mrziti grješnike. 'Oče - reče Isus - hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja' (Iv 17,24).

Veća ljubav svladala je manju mržnju; zato je nama oprošteno, zato smo ljubljeni. Zbog tako velike ljubavi sigurni smo da nećemo biti napušteni. Gospodin kaže preko Izaije: 'Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao' (Iz 49,15-16). Krist nas je vlastitom krvi urezao u svoje dlanove. Zato nas ništa ne smije smesti, jer sve ovisi o onim rukama koje su bile pribijene na križ zbog ljubavi prema nama. Ništa me, dakle, ne može toliko prestrašiti koliko me Isus Krist može umiriti. Neka me uznemire počinjeni grijesi, neka me straši budućnost, demoni neka me napastuju... ali ako tražim oproštenje od Isusa Krista, koji me do smrti ljubio, kako mogu sumnjati u spasenje? Jako sam važan kad je Bog umro za mene! Isus je sigurna luka, brižan pastir za sve koji se u njega uzdaju. On je naš branitelj i preuzeo je našu parnicu. Došao je isplatiti naše dugove, otkupio nas je svojom krvlju, ne zato da nas napusti, nego da nas obogati. Kako može, dakle, pobjeći, okrenuti nam leđa onaj koji nam je došao u susret? Mogu li djeca sumnjati da ih ljubi otac koji daje svoj život za njih? Kako možemo misliti da je Isus Krist na nas zaboravio kad nam je ostavio samoga sebe u svetoj Euharistiji?

2. 2. Razmatranja o Muci Kristovoj

Kako treba razmatrati Gospodinovu muku

(Sv. Petar Alkantarski)

Ponajprije naglašavam, da u Kristovoj muci valja napose šest stvari razmatrati, i to: žestinu njegovih boli da bismo s njim suosjećali. Nadalje treba da razmatramo težinu svojih grijeha, koji bijahu uzrokom ovih muka, da bismo ih okajali. Zatim treba da razmatramo veličinu ovoga dobročinstva, da bismo mu za nj bili zahvalni. Nakon toga ćemo razmatrati o prikladnosti ovoga otajstva, da bi nas obuzelo divljenje. I napokon ćemo razmatrati mnoštvo Kristovih kreposti, koje u muci napose dolaze do izražaja, da bismo ih s jedne strane što bolje uočili, a s drugim opet da bismo im se divili. Zato ćemo gdjekada u samim razmatranjima iz dubine srca suosjećati s Kristovim bolima koje su bile izvanredno velike, kako zbog nježnosti njegova tijela, tako zbog izvanredne njegove ljubavi, a i zato, što ih je bez ičije utjehe podnio.

Tu i tamo ćemo u sebi razbuditi bol zbog svojih grijeha razmatrajući kako su oni bili uzrokom tih groznih patnja. A gdjekada ćemo opet u sebi raspirivati oganj ljubavi, razmatrajući Kristovu bezgraničnu ljubav, koju je na križu očitovao i cijelom svijetu objavio. A sjetit ćemo se i onoga dobročinstva, što nam ga je pružio u muci, jer nas je uz tako veliku cijenu i tako obilnim zaslugama otkupio, a mi sami uživamo plodove i blagodati toga otkupljenja.

Koji puta ćemo razmišljati o tome, kako je Bog izabrao prikladan način, da izliječi našu bijedu, tj. da zadovolji za naše opačine, da iziđe u susret našim potrebama, da nas učini dionicima svoje milosti da suzbije našu oholost, da nas potakne na prezir svijeta, da bi nas pridobio za ljubav i radosno podnošenje križa, siromaštva, strogosti, nepravdi i napokon sviju drugih hvalevrijednih napora. Osim toga neće biti naodmet dobro uočiti primjere onih kreposti, koje su se prvenstveno isticale u cijelom Kristovu presvetom životu i muci, naime, njegovu krotkost, strpljivost, poslušnost, milosrđe, siromaštvo, ljubav, poniznost, dobrohotnost, čednost i ostale kreposti, koje odsijevaju gotovo u svim njegovim djelima slično kao što zvijezde sjaju na nebeskom svodu.

To treba da učinimo prvenstveno zato, da bismo ih, koliko možemo, nasljedovali, izbjegavali besposlicu, da bismo razum i milost, koju smo u tu svrhu od njega primili, posvema za ovo upotrijebili; da bismo ga prema svojim silama, koliko on dopusti nasljedovali i stupali njegovim tragom. Ovo je najbolji i najkorisniji način razmatranja Gospodinove muke, da bismo se naime odlučili za nasljedovanje, od kojeg ćemo prijeći na preoblikovanje, da bi svatko mogao s apostolom reći: »Živim, ali ne više ja, u meni živi Krist.« (Gal 2, 20)

Osim toga u razmatranju Gospodinove muke treba da promatramo Krista kao da ga imamo pred očima i kao da nazočni gledamo, što je pretrpio. A ne smijemo samo prionuti uz povijest muke, nego treba da svratimo pažnju i drugim okolnostima. Posebice ćemo posvetiti pažnju ovim stvarima: tko je onaj, koji trpi, za koga, kako i zašto trpi. Onaj koji trpi, Bog je svemogući, beskonačni, neizmjerni. — Za koga trpi? Za najnezahvalnije stvorenje cijeloga svijeta, koje je zaboravilo njegova dobročinstva. — Kako trpi? S najdubljom poniznošću, ljubavlju, dobrohotnošću, blagošću, milosrđem, strpljivošću, čednošću itd. — Zašto trpi? Ne zbog svoje koristi niti zbog naših zasluga, nego zbog neizmjerne ljubavi, milosrđa, dobrote i neizmjerne ljubavi prema nama.

Napokon, nije dosta samo razmatrati o njegovim vanjskim bolima, nego također i o unutrašnjoj tjeskobi. Daleko se više toga može pronaći u Kristovoj duši negoli u tijelu, kako zbog bolnijeg doživljavanja patnja, tako zbog drugih učinaka i stvarnosti, koja u njoj postoje.

O Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu i uhićenju

(Sv. Petar Alkantarski)

Danas ćeš razmatrati o Kristovoj molitvi u vrtu, na koji način je molio i napokon o porugama i pogrdama, što ih je podnio u Aninoj kući. Razmatraj, dakle, kako je Krist, pošto je s učenicima dovršio otajstvenu večeru, otišao na Maslinsko brdo da moli, prije nego što će započeti svoju muku. Time nas je htio poučiti, da se u svim protivštinama i napastima sadašnjega života moramo utjecati molitvi kao svetom sidru. Njezina snaga ili suzbija žestinu naših nevolja neprijateljske navale, ili nam, što je još veća i odličnija milost, pruža dovoljno snage, da ih strpljivo i ustrajno podnosimo.

Kao pratioce je uzeo trojicu učenika, koji su mu od ostalih bili draži. Sv. Petra, Jakova i Ivana. Oni bijahu svjedoci i promatrači njegova slavnog preobraženja, da bi na jednak način bili svjedoci i njegov smrtne borbe i da bi promatrali ono sasvim drugačije obličje, što ga je On, koji im je dao da ga gledaju u tak slavnom i blistavom obličju, sada uzeo poradi ljudi.

Tad im je rekao: »Vrlo mi je žalosna duša do smrti. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.« (Mt 26, 38) Odijelivši se nato od učenika, koliko se može kamenom dobaciti, prostro se po zemlji ničice i ovako je s najvećim poštovanjem i podložnošću molio Oca: »Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja volja nego tvoja!« (Mt 26, 39) A kad je ovu molitvu ponovio treći puta, upao je u toliku smrtnu borbu, da se znojio krvavim znojem, koji je s njegova božanskoga tijela obilno tekao na zemlju. Promatraj Gospodina u ovoj tjeskobi i razmišljaj, kako je jedan dio patnja, koje su njegovu nježnom i finom tijelu pripremane, bilo i predviđanje; drugi dio bilo je predstavljanje grijeha cijeloga svijeta, za koje će poći na križ i u smrt; treći dio predstavlja predviđanja nezahvalnosti mnogih, koji za toliko dobročinstvo uopće neće mariti, niti će od njega primiti ikakvu korist. Sve mu je to tako duboko sjelo u dušu, da ga je nevjerojatnom tjeskobom i strahom ispunilo.

Njegova osjetila i nježno tijelo bijahu toliko uznemireni, da su mu svi snage i elementi tijela bili posve rastrojeni i uzdrmani, a kroz otvorene pore je odasvud izbijao krvavi znoj. Ako je tijelo bilo ovako nemilo pogođeno, a što istom da reknemo o duši, koja je bila nositeljica ovih boli, kako je istom ona to osjećala?

Kad je Krist dovršio molitvu, došao je onaj njegov licemjerni prijatelj, izdajica Juda, okružen paklenom četom; došao je onaj, koji se zbog toga odrekao apostolstva, da bi mogao biti četovođa sotonske rulje. Gledaj na čelu cijeloga mnoštva, kako bestidno stupa i prilazi k predobrom učitelju, da njega, koga je prije prodao, poljupcem mira i znakom prijateljstva preda u ruke njegovih neprijatelja. »U taj čas reče Isus svjetini: 'Kao na razbojnika izišli ste s mačevima i toljagama, da me uhvatite. Svaki sam dan sjedio u hramu i učio, ali me niste uhvatili.« (Mt 26, 55) »Ali ovo je vaš čas i vlast tame.« (Lk 22, 53)

Ovo je otajstvo dostojno divljenja. Što bi nas naime moglo većma začuditi i zadiviti nego gledanje jedinorođenoga Sina Božjega, ali ne samo u obličju grešna čovjeka, nego i u obličju osuđena čovjeka? »Ovo je, reče, vaš čas i vlast tame.« Iz ovih se riječi, kad kaže: »Ovo je vaš čas i vlast tame«, razabire, da je ovo najnedužnije Janje bilo tada prepušteno đavolskoj nečovječnosti i bezdušnosti. Đavao je po svojim slugama i pomoćnicima na nj izlio svu divljinu i okrutnost, koju su samo mogli izmisliti. Promisli sada, koliko se uzvišeno Božje veličanstvo poradi tebe ponizilo, kad se Isus po tome, što je bio izručen đavolskoj vlasti, snizio do dna sviju zala.

Zaista ova kazna nije pripadala njemu, koji je bio slobodan od svakoga grijeha, nego je većma odgovarala tvojim opačinama, ali joj se On svojevoljno podvrgao i htio je prihvatiti, da bi se ti na taj način oslobodio od đavlove vlasti. Jedva što je izgovorio ove riječi, kada je sav onaj; čopor vukova gladnih i željnih plijena nasrnuo na ove dražesno i umiljato Janje. I svaki je od njih, koliko je samo mogao, navlačio ga, natezao, tukao i na nj najokrutnije nasrtao. O divljačkog li i neljudskog uhićenja o strašnih li i groznih udaraca, poruga, natezanja, kojim su ga mučili!

Užasno su urlali, onako, kao što čine pobjednici, kad svladaju neprijatelja, pa se natovareni plijenom vraćaju kući, ili poput lovaca, koji se vraćaju: lovinom. One ruke, koje su izvodile čudesna djela, grubim su užetom tako okrutno svezane, da je na njima koža razderana, te su zato i raskrvavljene. I tako su ga svezana pogrđujući i udarajući navlačili ulicama grada Jeruzalema. Promatraj ga, kako ovim putem stupa; sam, ostavljen od sviju učenika, opkoljen silnim mnoštvom neprijatelja. Tako su ga tjerali i požurivali, da je od zasopljenosti gotovo obnemogao.

Boja mu se sasvim izmijenila, lice mu je pocrvenjelo, a cijelo je tijelo od naporna hoda i požurivanja bilo sasvim iscrpljeno. Ipak osim toga još nešto promatraj. Premda je ona krvožedna svjetina s Isusom okrutno i divljački postupala navlačila ga, ipak u njegovu licu možeš vidjeti izvanrednu umiljatost i dobrostivost, u očima divnu ozbiljnost u držanju božansku otmjenost, koju nisu mogla ni najokrutnija mučila cijeloga svijeta, neću reći uništit nego je nisu mogla ni potamnjeti. Nakon svega ovog; pođi s Kristom Gospodinom u kuću velikoga svećenika; Ane, da ondje vidiš, kako je nagrađen za onaj blag odgovor, što ga je uzvratio velikom svećeniku, koji ga je pitao za njegovu nauku i učenike, naime, da mu je jedan od stražara čvrstom rukom prilijepio onu znameniti ćušku govoreći: »Zar ovako odgovaraš velikom svećeniku?« A Krist mu je na to odgovorio: »Ako sam zlo govorio, dokaži, da je zlo! Ako li sam dobro govorio, zašto me udaraš?« (Iv 18, 23)

Razmatraj ovdje, dušo moja, ne samo ovaj blagi odgovor, nego i trag te ćuške, utisnute u Kristov obraz i njegovo lice, koje je jednako vedro i spokojno, koje nimalo nije pomućeno tolikim i tako sramotnim poniženjem. U svojoj je unutrašnjosti o sebi ponizno tako mislio i osjećao, da bi spremno pružio i drugi obraz, kad bi to mučitelj zahtijevao.

O Isusu koji se krvlju znoji u Getsemanskom vrtu

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Isus Krist znajući da je već došao čas njegove Muke, nakon što je oprao svojim učenicima noge, ustanovio Presvetu Euharistiju, u kojoj nam je ostavio cijeloga samog sebe, otišao je u Getsemanski vrt, gdje je znao da će doći njegovi neprijatelji kako bi ga uhvatili. Tada je u vrtu počeo moliti, a spopao ga silan strah, velika nemoć, velika tuga: Zapade u strah i tjeskobu (Mk 14, 33). Najprije je kušao strah od teške smrti koju je morao pretrpjeti na Kalvariji, i od svih muka i patnji koje će pratiti tu istu smrt. Tijekom muke, bičevanje, trnovo krunjenje, čavli i druga sredstva mučenja prouzrokovala su mu patnju jednu poslije druge, ali u Getsemanskom vrtu predskazanje cijele Muke sa svim mučilištima su ga razapinjala. Sve je prihvatio nama za ljubav, ali prihvaćajući spopao ga strah i smrtna tjeskoba. A kad se nađe u smrtnoj borbi još je žarče molio (Lk 22, 44).

U strašnoj tjeskobi zbog onoga što je morao pretrpjeti molio je Oca da ga oslobodi: Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež (Mt 26,39). Isus je tako molio da nas pouči da u progonstvima možemo tražiti od Boga da nas od njih oslobodi, ali u isto vrijeme trebamo se predati u njegovu volju, i reći kao što je tada kazao Isus: Ali neka ne bude moja nego tvoja volja (Mt 26,39). Da, moj Isuse neka ne bude moja nego tvoja volja. Prihvaćam sve križeve koje mi želiš poslati. Ti, nevin si toliko trpio meni za ljubav, pravedno je da i ja grešnik koji sam zaslužio Pakao trpim ono što si ti u svojoj ljubavi odredio.

Spopala je Isusa smrtna muka tako velika da je mogao umrijeti, da On sam, nije zadržao smrt, kako bi za nas umro razapet nakon što je bio mučen: Duša je moja žalosna do smrt (Mk 14, 34). Ta velika žalost je bila prouzrokovana time što je vidio buduću nezahvalnost ljudi, koji umjesto da odgovore na tako veliku ljubav vrijeđali su ga tolikom grijesima, koje kad je Isus vidio počeo se krvlju znojiti: A znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju (Lk 22,44).

Gospodine moj nisu već bili okrutni mučitelji, bičevi, trnje, križ, okrutni su bili moji grijesi koji su te toliko ožalostili u Getsemanskom vrtu. Udijeli mi dakle, udio u muci i odbojnosti koje si kušao u vrtu, kako bi i ja gorko oplakivao sve do smrti uvrede koje sam ti nanio. Ljubim te moj Isuse, prihvati jednog grešnika koji te želi ljubiti. O Marijo, preporuči me svom ožalošćenom Sinu koji trpi meni za ljubav.

Isus uhvaćen i odveden pred Kaifu

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Budući da je Isus znao da su Židovi već blizu, da su došli uhvatiti ga, podigao se iz molitve i pošao njima u susret; dopustio je protivljenja da ga uhvate i svežu. Uhvatiše Isusa i svezaše ga (Iv 18,12). O čuda li velika, Bog svezan kao nevaljalac od svojih stvorenja! Dušo moja gledaj kako ga jedan hvata za ruke, drugi veže, treći udara; nevini Jaganjac dopušta da ga vežu i udaraju koliko žele, i šuti: Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svoja, ko janje na klanje odvedoše ga (Iz 53,7). Ne govori, ne žali se jer se je sam bio prikazao da umre za nas, i zato dopušta da ga vežu kao janje bez da otvori usta.

Isus vezan ulazi u Jeruzalem. Oni koji su spavali, na buku naroda koji je prolazio, probudili su se i pitali tko je zarobljenik koga su vodili te su im odgovorili: «Isus Nazarećanin otkriven kao lažljivac i zavodnik». Doveli su ga pred Kaifu, koji kad ga je vidio obradovao se te ga je pitao o njegovim nauku i njegovim učenicima. Isus odgovori da je otvoreno naučavao te neka pita one koji su ga slušali: Oni znaju što sam ja govorio (Iv 18, 21). A poslije ovog odgovora jedan od slugu ga udari govoreći: Tako odgovaraš velikom svećeniku (Iv 18, 21). Ah moj Bože, kako jedan tako blag i ponizan odgovor zaslužuje takav udarac? O moj Isuse ti sve trpiš kako bi zadovoljio uvrede koje sam ja učinio nebeskom Ocu.

Zatim ga veliki svećenik u ime Božje zaklinje da kaže je li on uistinu Sin Božji. Isus odgovri da jest, na to Kaifa razdera svoje haljine i okrenu se drugim svećenicima govoreći: Čemu nam još trebaju svjedoci? Čuli ste sada pogrdu, što vam se čini? A oni odgovoriše: Zaslužuje smrt (mt 26 65). Tada kako nam to donosi evanđelje počeše svi pljuvati mu u lice i tući pokrivajući mu lice izrugivajući su mu govorili: Pogodi tko te udario (Mt 26, 68).

Evo te moj Isuse, postao si u ovoj noći predmetom pogrde svjetine. Ah kako ljudi mogu vidjeti te tako poniženog zbog ljubavi prema njima i ne ljubiti te! A kako sam ja došao do toga da te vrijeđam tolikom mojim grijesima nakon što si ti toliko pretrpio za mene? Ljubavi moja, oprosti mi, ne želim te više nikada povrijediti. Ljubim te moje najveće dobro, i kajem se više od svega što sam te vrijeđao. Ljubim te najviše dobro žao mi je što sam te prezirao. O Marijo, majko moja, moli svoga mučenoga Sina da mi oprosti.

Isus pred Kaifom, Petrovo zatajene i bičevanje

(Sv. Petar Alkantarski)

Danas ćeš razmatrati, kako je naš Krist Gospodin bio odveden velikom svećeniku Kajfi i kakve je sve muke podnio cijele noći: kako ga je sv. Petar zatajio i kako je kasnije okrutno bio bičevan. Prvo, dakle, razmatraj, kako je Krist iz Anine kuće bio odveden u Kajfinu kuću. Dolikuje, da ga putem pratiš. Ondje ćeš gledati veliku pomrčinu sunca pravde. Ondje ćeš vidjeti ono božansko lice, koje anđeli žele promatrati, kako je ogavnim židovskim pljuvotinama izobličeno. Kad je naime Spasitelj među njima stajao i veliki svećenik ga pod zakletvom pozvao, da rekne, tko je on, i kad je, kako je trebalo, odgovorio, oni koji nisu bili dostojni tako svečana odgovora, zaslijepljeni sjajem ovoga neizmjernog svjetla, navališe na nj poput bijesnih pasa i svu žuč svoje opakosti izbljuvaše na njega. Natječući se počeli su ga ćuškati i tući.

Nogama i ostrugama su ga udarali i gazili. Pljuvali su mu u ono božansko lice i nagrđivali ga hrakotinama i balama iz nosa. Drugi su mu zamazanom krpom zavezali oči, po licu su ga ćuškali, te su podrugujući navaljivali, da pogodi, tko ga je udario. O nečuvene li i zaista zadivljujuće poniznost i strpljivosti jedinorođenoga Sina Božjega! O kakvo je lice, koje anđeli s neshvatljivom nasladom promatraju u nebesima, pokriveno odvratnim pljuvačkama i prljavštinom! Ljudi, kad pljuju, okrenu se prema kojem nečistome mjestu, koje je nepristupačno ljudskom pogledu a u ovoj palači se nije našlo nijedno bezvrednije mjesto u koje bi izbacivali svoje hrakotine, nego božansko lice Kristovo. O čovječe, koji si prah i pepeo, kako da se ne odlučiš, promatrajući takav primjer, na prezir samoga sebe i poniženje?

Promatraj nadalje muke i mučila, što ih je naš Spasitelj cijelu onu noć podnosio. Stražari koji su ga čuvali da bi mu s očiju otjerali san, na neobične načine su vrijeđali i izvrgavali ruglu njegovo božansko veličanstvo ismjehujući ga drskim porugama.

Razmisli, dušo moja, kako je tvoj Zaručnik postao metom i ciljem primajući u sebe sve strelice poruga i uvreda, što su ih Židovi na nj upravljali. O okrutne nespokojne li noći, u kojoj, dobri Isuse, nisi mogao spavati od onih koji su uživali u nepravdama i pogrdama, što su ih tebi nanosili. Noć je određena za počinak sviju stvorova, da bi se osjetila i udovi, izmoreni naporom cijeloga dana tada odmorili. Stražari su je upotrijebili zato, da tvoje udove i osjetila izmuče i izmrcvare. Tvoje su tijelo užasno tukli, dušu su ti vrijeđali, ruke noge su ti okovima sputali, po obrazima su te ćuškali lice su ti pljuvali, zavezali su ti oči, da bi tako sve tvoje udove i tvoja osjetila izmučili onda, kad bi morala počivati.

O kako se ove stvarnosti razlikuje od one, koju ti u isto vrijeme u nebesima pjevaju zborovi anđela. Oni su uzvikivali »Svet, Svet!«, a Židovi su urlali: »Zaslužio je smrt, propni ga, propni!« O vi, anđeoski duhovi, koji ste slušali glasove i jednih i drugih, što ste mislili, što ste osjećali dok ste promatrali ono nečovještvo, kojim su s njim postupali na zemlji, a komu se vi tamo gore u nebu s najvećim počitanjem i podložnošću klanjate? A što je sve On, dok ste promatrali, podnio, da bi zadovoljio za grijehe onih, koji su ga pogrđivani i zlostavljali? Tko je ikada čuo za tako velikodušnu ljubav, da bi netko zato pošao u smrt, kako bi svojom smrću izliječio svoga kupca od njegovih bolesti i rana?

Pad sv. Petra apostola je mnogo povećao Isusovu tjeskobu i poruge ove tužne noći, jer ga je zatajio onaj, koji mu je više nego ostali bio na srcu i bio mu bliži; njega je odabrao da bude promatrač njegova slavnog preobraženja, njemu je predao prvenstvo u svojoj Crkvi, njega je učinio poglavicom i prvakom apostola, a on ga je u njegovoj nazočnosti i naočigled zatajio, ali ne samo jedanput, nego triput, dodavši također preklinjanja i zakletve, kojima je potvrđivao, da ni ne pozna toga čovjeka. Zar ti se, Petre, taj čovjek činio tako opakim i nepoštenim, te si smatrao, da bi ti bilo ispod časti, ako bi priznao, da ga poznaš? Ne vidiš li, kako ga na ovaj način osuđuješ prije nego što će ga osuditi veliki svećenici, kad ga naime smatraš takvim, da nije vrijedan, da bi ga ti poznavao? Jesi li uopće mogao Kristu nanijeti veću sramotu?

Krist se žalostan zbog trostrukog Petrova zatajenja okrenuo prema njemu i pogledao ga, da bi svojim pogledom zalutalu ovcu priveo na pravi put. O pogleda čudesne moći! O skrivena li pogleda velikoga značenja! Sv. Petar je dobro razumio, što znači ovaj pogled, jer u njemu je snaga i značenje. Malo bi pijetlov pjev pridonio njegovu skrušenju i obraćenju, da nije bilo pogleda Krista Spasitelja. Njemu su Isusove oči govorile i u njemu izvele onu čudesnu promjenu. Petrovu vjeru nisu izgradile samo one suze, što su iz njegovih oči; obilno tekle, nego i one, što ih je također Spasitelj prolio.

Razmatraj, što je Krist nakon ovih nepravdi podnio kad je radi bičevanja bio privezan uza stup. Kad je sudac uvidio, da neće moći zadovoljiti bijes onih pakleni nakaza, odlučio je, da ga dade oštro izbičevati šibama i bičevima, da mu se cijelo tijelo izmrcvari; nadao se da će na ovaj način smekšati okorjela židovska srca i tako uspjeti, da ne zahtijevaju okrutnu smrt, kad ga ugledaju; razmrcvarena i izobličena.

Uđi, dušo moja, duhom u Pilatov pretorij i budi spremna na suze, jer će ti one, ako pomno promotriš što se ondje zbiva, trebati. Gledaj, kako će oni podli i zloglasni mučitelji nečovječno Spasitelja lišiti odjeće. Promatraj Kristovu poniznost, kojom dopušta da bude ogoljen. On ne otvara svojih usta niti ijednom riječju protuslovi zbog svih nepravdi i pogrda, kojima su ga zlostavljali. Pazi, kako mu presveto tijelo s više konopaca privezuju za stup, da bi po miloj volji, kako i koliko budu htjeli, mogli bičevima protiv njega bjesnjeti.

Promatraj, kako gospodar anđela sam stoji usred okrutnih krvnika, bez ikakvih zagovornika i zaštitnik koji bi s njim suosjećao, promatrajući izdaleka okrutno njegovih muka. Ne čuješ li kako fijuču šibe i bičevi kojima su, natječući se, nježno Kristovo tijelo udara razdirali i mrcvarili, dodavajući udarac udarcu, masnicu masnici, ranu rani? Ne vidiš li, kako je cijelo njegovo presveto tijelo za najkraće vrijeme zbog nečovječnosti bičevalaca izgledalo kao da je pokriveno jednom golemom ranom? Ne vidiš li, kako mu se koža zajedno s mesom otkida, kako mu odasvud iz cijeloga tijela od glave do pete teče krv? Zar nije najužasnije gledati među ostalim ranama onu ponajveću, koja se nalazi među plećima, na onome mjestu, koje se zove kralježnica? Ona je golema zato, što je gotovo sva snaga udaraca padala na to mjesto.

Gledaj, kako Krist, Spasitelj svijeta, nakon tako surova divljanja mučitelja, udarcima izranjen po cijelom tijelu i kao rastrgan obilazi cijeli pretorij tražeći i skupljajući svoju odjeću, koja mu je kojekuda bila razbacana. I nije upravo nikoga opazio, jer je bio okružen okrutnim mučiteljima, tko bi mu iskazao kakvu takvu čovječnost. Nije se našao nitko, tko bi mu rane isprao, očistio, povezao i uobičajeni lijek stavio na modrice. Isto tako se nije nitko našao, tko bi samo pružio ruku i pomogao mu da se obuče. Svaka ova pojedinost zaslužuje, da se brižno i pažljivo promotri i da se o njoj razmišlja, da bi se tako u srcu razbudilo veće suosjećanje.

O Isusovom bičevanju i trnovom krunjenju

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Tada Pilat naloži da uzmu Isusa i da ga bičuju (Iv 19,1). O Nepravedni suče, proglasio si ga nevinim, a zatim ga osuđuješ na tako okrutnu i sramotnu kaznu. Gledaj moja dušo kako nakon ove nepravedne osude krvnici hvataju nevinog Božjeg Jaganjca i vode u pretorij te ga konopcima vežu za stupac. O sveti konopci koji ste na stupac vezali ruke moga Otkupitelja povežite moje bijedno srce s njegovim božanskim Srcem tko da od danas ne želim ništa osim onoga što Isus hoće za mene.

Evo uzimaju u ruke bičeve, i na dani znak, počinju posvuda bičevati ono presveto tijelo koje je u početku pomodrilo od udaraca a zatim je posvuda počela teći krv. Ajme, ruke i bičevi krvnika su se već natopile krvlju, već je i zemlja sva natopljena krvlju. O Bože od jakosti udaraca zrakom leti ne samo krv Isusova nego i komadići tijela Isusova. Njegovo božansko tijelo je posve izmrcvareno pa ipak krvnici nastavljaju dodavati rane na rane, patnje na patnje.

A što u međuvremenu čini Isus? On ne govori, ne žali se, strpljivo trpi veliku patnju kako bi zadovoljio božjoj pravdi. Brzo dušo moja, idi operi se u njegovoj Božanskoj Krvi. Ljubljeni moj Gospodine, gledam te svega izbičevanog za mene, ne mogu dakle, više sumnjati da me jako ljubiš. Svaka tvoja rana je znak više nego siguran tvoje ljubavi koja više nego s pravom traži moju ljubav. Ti mi bez ustručavanja Isuse daješ svoju Krv, pravedno je da ti ja bez ustručavanja darujem svoje bijedno srce. Primi ga Gospodine i daj da ti bude uvijek vjerno.

O Bože da Isus nije drugo trpio osim jednog udarca meni za ljubav trebao bih gorjeti od ljubavi prema njemu govoreći: «Bog je htio biti udaren za mene». Ali ne, On se nije zadovoljio jednim udarcem, nego kako bi zadovoljio za moje grijehe htio je da mu svi udovi budu izbičevani, kao što je to prorekao Izajija, te je imao izgled gubavca izranjena od glave do pete. Dušo moja dok je Isus bio bičevan mislio je na tebe i prikazivao je Bogu svoje teške patnje kako bi te oslobodio vječnih bičeva u Paklu. O Bože ljubavi, kako sam mogao živjeti tolike godine a da te nisam ljubio. O rane Isusove, izranite me vi ljubavlju prema Bogu koji me je toliko ljubio. O Marijo, majko milosti, isprosi mi ti ovu ljubav.

O tome kako je Isus bio trnjem okrunjen, osuđen i nosio svoj križ

(Sv. Petar Alkantarski)

Danas treba razmatrati, kako je Krist bio trnjem okrunjen, kako je bio izveden pred narod, osuđen, vođen na stratište i kako je nosio križ. U Pjesmi nad pjesmama nas zaručnica pozivlje, da promatramo ove strašne muke, kad kaže: »Iziđite, kćeri sionske, i vidite kralja Salamona pod dijademom, kojim ga mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan radosti njegova srca.« (P 3, 11) Što radiš, dušo moja? Što razmišljaš, srce moje? Zašto si zanijemio, jeziče moj? O preslatki Spasitelju, kad otvorim svoje oči i kad promatram ovaj žalosni prizor, što ga gleda: očima svoje duše i o njemu razmatram, srce mi se kida od boli. Što je ovo, Gospodine? Zar za čovjekovo otkupljenje nije dostajalo to, što si već pretrpio, bliza smrt krv tako obilno da sada prolivena, zar je trebalo da predragocjena Krv tvoje glave, koja je bila pošteđena od bičevanja, bude oštrim trnjem silovitom žestinom izazvana i prolivena?

Da bi, dušo moja, ovaj prizor, ovaj žalosni prizor što bolje osjetila, predoči sebi prvotnu ljepotu svoga Spasitelja, a zatim promatraj onaj njegov sasvim suprotan izgled u ovom tako bijednom stanju. Budeš li prvotnu ljepotu kako treba promatrao, doživjet ćeš onu nadasve divnu ljepotu lica, posebnu ljupkost i dražest očiju, divnu slatkoću njegovih riječi, izvanrednu čednost i otmjenost njegova ponašanja, umiljatu poniznost i svakog štovanja vrijednu krasotu i dostojanstvo u kretnjama cijelog tijela i u držanju. Zatim, pošto se naužiješ gledajući ovaj uzor velike miline, ponovno svrati svoj pogled na njega i promatraj ga u onom bijednom stanju, u kojem se sada nalazi.

Promatraj onaj grimiz, koji mu je za porugu zaogrnut, zatim kako umjesto kraljevskog žezla u ruci drži trsku, gledaj vijenac spleten od najoštrijega trnja, što ga nosi na glavi mjesto dijadema; gledaj nadalje kako su mu zamagljene oči, lice blijedo i samrtnog izgleda, kako mu je lice zakrvavljeno i odvratnim židovskim pljuvotinama nagrđeno. Pomnjivo ga promatraj izvana i iznutra. Srce mu je od bolova i žalosti oslabjelo tijelo mu je prekriveno ranama i masnicama, učenici su ga ostavili, Židovi traže njegovu smrt, vojnici ga izruguju, svećenički ga prvaci preziru, odbačen je kao lažni kralj, koji da je sebi ovaj naslov samovoljno prisvoji nepravedno je optužen i lišen svake ljudske pomoći.

Ali nemoj ovo razmatrati kao nešto, što se dogodilo davno, prije mnogo stoljeća, nego to sebi predstavi kao nešto, što se sada zbiva i što se odvija pred tvojim očima; nemoj to promatrati ni kao nečije tuđe boli, nego ih promatraj kao svoje, koje su upravo tebi zadane. Postavi samoga sebe na mjesto onoga, koji sve to trpi i nastoj se uživjeti, kakve bi boli i muke ti podnosio, kad bi tvoja glava bila probodena oštrim trnjem, koje se zabilo kroz kost do samoga mozga. Što ti spominjem trnje, kad nisi kadar podnijeti, ni ako te igla ubode? Kolika je to bila bol, što ju je ova tako nježna glava zbog ovoga novog i nečuvenoga načina mučenja osjećala?

Kad je Spasiteljevo krunjenje, popraćeno mnogim izrugivanjem i ismjehivanjem, dovršeno, sudac ga je ovako okrunjena izveo pred sav narod rekavši: »Evo čovjeka!« Time kao da je rekao: Ako želite smrt ovoga čovjeka, gledajte ga kako je od smrti samo za malo udaljen; štoviše, on se u takvu stanju nalazi, da većma zaslužuje vašu samilost negoli zavist. Ako se bojite, da će se proglasiti kraljem, pogledajte ga, kako je izobličen, da je jedva zadržao čovječji izgled. Zar se bojite da bi vam ove ruke, koje su tako čvrsto svezane, mogle nanijeti neko nasilje? Zar strahujete da bi vam mogao neko zlo nanijeti čovjek, koji se nalazi u tako žalosnu stanju i čije je cijelo tijelo na tako bijedan način okljaštreno i oslabljeno?

Razmatraj, dušo moja, u kakvu je tada stanju bio tvoj Spasitelj, kad je i sam sudac mislio, da će se njegovi bijesni neprijatelji, kad ga ugledaju, ganuti na samilost i da će zajednički proplakati. Iz ovoga zaključi, kako je žalosno vidjeti kojega kršćanina tako tvrda i kamena srca, a da ne suosjeća s Kristovim patnjama i mukama, jer njegove su boli bile takve da je sudac mislio, kako će ganuti neprijatelja. Kad je Pilat vidio, da ni ovo strašno mučenje, što ga je upriličio za ovo najkrotkije Janje, da bi tako ublažio bijes Židova, ništa ne koristi, sjeo je na sudačku stolicu, da Kristu izrekne konačnu presudu.

Križ je već vani bio pripravljen i ona smrtonosna zastava, koja je bila znak Spasiteljeve smrti, bijaše razvijena. I tako, kad je ova okrutna presuda proglašena, gomilajući muke na muke, na ona nježna, rastrgana i razmrcvarena ramena naprtiše preteški križ, da ga nosi do stratišta. Međutim, blagi Gospodin ne samo da ga nije odbacio, nego ga je zajedno sa svim našim grijesima, iz neizmjerne i neshvatljive ljubavi prema nama, na svoja ramena i rado prigrlio, jer je to zahtijevala poslušnost Ocu. Tada je nedužni Izak, noseći na slabim ramenima strahoviti teret križa, izišao van na mjesto žrtvovanja. Jednostavni puk i pobožne žene plačući su ga slijedile. Ta tko bi mogao zaustaviti suze, gledajući Kralja gospodara anđela, kako korak po korak opterećen golemim mučilom, klecajući, pognuta tijela, zamagljenih očiju, zakrvavljena lica, okrunjen trnovom krunom, tetura ulicama, a od galame, vike i urlanja rulje gotovo je oglušio?

Ostavi časom, dušo moja, ovaj užasni prizor i učestalim jecajima i uzdisajima, plačnih očiju, lica žalosna sa suzama pođi u kuću preblažene Djevice. A kad o stigneš, plačnim glasom ovako joj progovori: »O, Gospodarice anđela, Kraljice neba, vrata raja, odvjetnici svijeta, utočište grešnika, spasu pravednika, radosti svetaca učiteljice kreposti, ogledalo čistoće, uzore strpljivosti mjerilo svekolikog savršenstva! O, bijedna li i nesretna mene, Gospo, što sam do sada očima vjere gledao? kako je moguće, da sam do sada mogao ostati živ, pošto sam gledao ono, što se zbivalo pred mojim očima? Jecanje mi prekida riječi, ne dopuštaju mi da nešto drugo kažem, nego da sam tvoga jedinca Sina, a svoga Gospodina, ostavio u rukama neprijatelja, opterećena teškim križem, što ga nosi na stratište, na koji će ga odmah propeti.»

Koja ljudska duša, koje srce, koji duh može shvatiti onu bol, što ju je tada osjećala preblažena Djevica Marija? Srce joj je iznemoglo, lice joj je i cijelo tijelo probio samrtni znoj i smrt bi smjesta nastupila, da nije po posebnom Božjem djelovanju sačuvana za bolja i sretnija vremena, da bi stekla veće zasluge i odličniju nagradu. Blažena je Djevica ustala i dala se na put te je slijedila stope svoga Sina. Da joj ona silna želja, kojom je čeznula da vidi svoga Sina, nije vraćala sile, što joj ih je oduzela bol, ne bi onamo stigla. Izdaleka čuje zveket oružja, zaglušenu buku svjetine i viku mnoštva, koje je obznanjivalo smaknuće Kristovo.

Nakon toga opazi blijesak mačeva i kopalja, a na putu je opazila krvav trag svoga Sina. Također je tu i tamo opažala raspršene kapi krvi, koje su dosta jasno pokazivale kojim je putem prošao te nije trebala na putu nikakva vodiča niti ju je tko morao požurivati. A poslije se, ubrzavši korake, približila svome Sinu, otvorila je svoje oči, koje su od bola i mnogih suza pomodrile i bile zastrte samrtnom tamom, da gleda njega, koji joj je bio draži od vlastite duše.

O kakva se tada borba vodila u srcu preblažene Djevice Marije između ljubavi i straha! Žarko je željela vidjeti svoga Sina, ali se s druge strane nije usuđivala u njega tako bijedna i vrijedna upraviti svoj pogled. Ipak su se napokon, kad se Sinu bliže primakla, ona dva nebeska svjetlila međusobno pogledala. Zrakama svojih pogleda jedno drugome srce probodoše, jer su njihovi jezici od silne boli sasvim zanijemili. Majčino je srce govorilo Sinu, a Sinovo srce ju je ovim riječima korilo: «Zašto si ovamo došla, ljubljena moja golubice i slatka moja Majko? Tvoja bol obnavlja moje muke, a moje patnje ranjavaju tvoje srce. Vrati se, majko moja, povrati se svojoj kući, tvojoj časti i djevičanskoj čistoći ne dolikuje da budeš u nečistom društvu ovih razbojnika i ubojica.» Ovako slično su jedno drugom za vrijeme cijeloga puta tužna srca govorili, dok nisu stigli na stratište.

O razapinjanju, Marijinoj supatnji i sedam Isusovih riječi na križu

(Sv. Petar Alkantarski)

Danas treba razmatrati o otajstvu križa i o sedam riječi, što ih je Krist izgovorio na križu. Probudi se dušo moja, i razmatraj o otajstvu svetoga križa, koji je urodio plodom zadovoljštine, te je tako izravnana šteta, što ju je cijeli ljudski rod pretrpio na drvetu života.

Razmatraj, kako su Kristu Spasitelju, jedva što su došli na Kalvariju — koja je još više njegovu si učinila sramotnom — njegovi mučitelji svukli njegovu i odjeću, osim donje haljine, koja nije bila šivena. Gledaj, kako ovo nedužno Janje strpljivo podnosi da bude lišeno odjeće, nije otvorilo ni svojih usta, nije izgovorilo i jednu riječ zbog tako divljačkog i nečovječna postupka. Krist je sve dragovoljno podnio i u svemu je uza svu sramežljivost želio biti posve ogoljen da bismo mi dobili neko bolje pokrivalo, nego što je ono načinjeno od smokvina lišća, kojim je Adam, praotac ljudskog roda, pokrio golotinju svoga tijela, da njime pokrijemo golotinju svojih grijeha.

Neki su naučitelji mišljenja, da su vojnici užasno okrutno s glave skinuli trnovu krunu, zadavajući mu tako nove muke, kako bi s njega mogli svući nešivenu haljinu. I krunu su mu odmah nakon svlačenja ponovno nabili na glavu. Tako su mu bodljike novim ranama i ubodima prouzročile neizmjernu muku i izranile mu presvetu glavu. Veoma je vjerojatno, da su vojnici, koji ga za cijele muke ni u čemu nisu štedjeli, nego su najokrutnijim mučenjem, koliko su samo mogli, na njemu iskalili svoj bijes, ovako okrutno prema njemu postupali, napose zato, što sv. evanđelist kaže, da su s njim radili, što god im se prohtjelo.

Ova mu se haljina zbog zgrušane krvi tako uz rane njegova svetog tijela prilijepila i tako mu jako uz kožu prionula da su divlji vojnici, kad su je s užasnom okrutnošću i bešćutnošću svlačili, obnovili sve Kristove rane. Mnoge su mu komadiće mesa i gotovo cijelu kožu oderali tako, da je presveto Kristovo tijelo, posvuda izranjeno, bilo oguljeno i raskrvavljeno od glave do pete, te je izgledalo, kao jedna velika i neisprekidana rana.

Razmatraj sada, dušo moja, neizmjernu Božju dobrotu i milosrđe, koje u ovim patnjama tako blistavo sja. Gledaj, kako ovdje stoji posve gol onaj, koji nebo prekriva oblacima i polja odijeva cvijećem i prijatnim zelenilom, koji darežljivo odijeva sve stvorove. Promisli, kakvu je ovo dragocjeno tijelo, tako izranjeno i ogoljeno, podnijelo hladnoću, jer nije samo bilo lišeno odjeće, nego nije imalo ni cijele kože, nisu mu ni rane bile povezane, nego su bile otvorene i izložene svim nepogodama zraka. Ako sv. Petar, koji je dosta dobro bio obučen, nije prošle noći mogao od sebe otkloniti studen, možemo lako zamisliti, koliku je studen moralo podnositi ono nadasve nježno tijelo, koje je bilo posve golo i posvuda izranjeno?

Razmatraj zatim, kako je Krist bio na križ propet i koliku je podnio bol, kada su mu debeli čavli probijali najosjetljivije dijelove tijela. Razmisli, kako blažena Djevica Marija, nije bila bešćutna dok je sve ovo gledala svojim očima i svojim ušima slušala udarce čekića, koji su se češće ponavljali, dok su probijane Sinove ruke i noge. Naprotiv, zajedno sa Sinovim rukama i nogama bilo je i Majčino srce probadano. Kad je Krist bio prikovan na križ, odmah su ga uzdigli u pripravljenoj jami. Gledaj, kako Kristovi krvnici i mučitelji, potaknuti zloćom, pošto su uzdigli križ, pustiše ga, da strašan tresak padne u rupu. Tako je presveto tijelo koje je o čavlima čvrsto visjelo, bilo strahovito potreseno a njegove su se rane uz strahovitu bol znatno proširile. Može li se, Spasitelju moj i Otkupitelju, naći tako tvrdo i kameno srce, koje takav prizor ne bi smekšalo kad su se i same stijene, suosjećajući s mukama, što si Ti na križu podnio, raspukle?

Obuzeše te, Gospodi smrtne muke, oluja i morski vali te okružiše. Vode dođoše do grla, upao si na dno ponora, ne nalaziš mjesta gdje bi mogao nogom stati. Kada te je, Gospodine, i nebeski Otac ostavio, što onda možeš očekivati od ljudi. Tvoji neprijatelji galame protiv tebe, prijatelji ti ranjvaju srce, duša je tvoja žalosna i shrvana, i nema nikoga da te utješi. Gledajući užasnu veličinu tvojih muka i zadovoljštine, što je daješ za moje grijehe, spoznajem težom veličinu svojih opačina, koje su prouzročile ove tvoje muke.

Promatram te, Kralju moj, na križ pribijena. Gledam tvoje tijelo, kako visi o željeznim čavlima; motrim kako visi bez ikakva olakšanja. Ako bi htio nogama podržavati težinu cijeloga tijela i pružiti mu neko olakšanje, prekomjerno će se povećati rane na nogama. A s svu težinu prepusti rukama, veličina tereta će silno proširiti rane na rukama. Ali ni glava ne nalazi nikakva počinka, jer nema drugog jastuka osim trnova vijenca.

O presveta Djevice, kako bi ti rado i spremno pružila svoje ruke, da mu nadomjeste jastuk, ali to tebi nije dano, nego je dano samo krakovima križa; a ako je ova božanska glava htjela neko olakšanje, da bi otpočinula, umjesto olakšanja bi se u nju trnje još dublje zabilo. Majčina nazočnost je silno povećala Sinove boli. Jednako okrutno razapeše na križ i dušu Kristovu kao što mu je na vidljiv način bilo razapeto tijelo.

Presveti Isuse, ti si u jednom danu podnio dvostruki križ. jedan tjelesni, a drugi duhovni; jedno je bio križ patnje, a drugo križ supatnje; na jednom ti je tijelo probodeno željeznim čavlima, a na drugom su ti čavli boli proboli dušu. Tko bi, o dobri Isuse, mogao izraziti, što si pretrpio, dok si gledao tjeskobu svoje presvete Majke, za čiju si dušu znao, da je zajedno s tobom raspeta na križ? Kad bi pogledao u ono mačem boli probodeno, prežalosno Srce; kad bi svojim zakrvavljenim očima promatrao ono predivno lice, kako je blijedo i slično licu umirućega; kad bi slušao uzdahe one duše, koja je bila više nego mrtva, zato što ne može umrijeti; kad bi napokon njezini uzdisaji doprli do tvojih ušiju i kad bi preda te iznijeli bolne tužaljke prouzročene ovom nepodnošljivom bolju, opazio bi kako obilno teku suze iz prečistih očnih izvora.

Konačno razmatraj sedam riječi, što ih je Krist izrekao na križu. Ocu je rekao: »Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!« — Razbojniku je kazao: »Još danas ćeš sa mnom biti u raju!« — Majci je rekao: »Ženo, evo ti sina!« A narodu reče: »Žedan sam!« I ponovno reče Ocu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« — »Svršeno je.« — »U tvoje ruke predajem duh svoj!«

Promisli, dušo moja, s kolikom se ljubavlju zauzimao za svoje mučitelje i neprijatelje. S kolikom blagošću je i milostivošću prigrlio razbojnika, koji ga je priznao Spasiteljem. S kolikim je osjećajem Majku povjerio zaštiti svog ljubljenog učenika. S kolikim je žarom posvjedočio koliko silno žeđa za spasenjem ljudi. Kakvim je glasom izrekao svoju molitvu i očitovao veličinu svoje bijede božanskom veličanstvu. Kako je savršeno ispunio poslušnost, koju je od njega zahtijevao Otac. Kako je napokon svoju dušu predao u blažene ruke Očeve.

U svakoj ćeš od ovih riječi moći zapaziti pouku koja te potiče na neku krepost. U prvoj nas upućuje na ljubav prema neprijateljima, u drugoj na milosrđe prema grešnicima, u trećoj na ljubav prema roditeljima, u četvrtoj kako treba žeđati za spasenjem bližnjih, u petoj, kako treba da se uteknemo molitvi, kad nas pritisnu nevolje i kad nam se čini, da nas je Bog zaboravio, u šestoj nas upućuje na poslušnost i ustrajnost; u sedmoj na posvemašnje predanje u Božje ruke, a to je najviši vrhunac našega savršenstva.

Isusu na Križu

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Isus je na Križu. Evo dokaza Božje ljubavi. Evo zadnjeg pojavljivanja Utjelovljene Riječi na ovoj zemlji; bol i patnja ali još više ljubav. Sv. Franjo Paulski motreći jednog dana božansku ljubav u osobi Isusa Krista raspetoga u ekstazi tri puta kliknu: O ljubavi! O ljubavi! O ljubavi! Želio je time reći da nećemo nikada moći razumjeti koliko je velika bila Božja ljubav prema nama kada je htio umrijeti umjesto nas. O ljubljeni moj Isuse kada te gledam na križu izvana vidim samo Rane i Krv, ako promatram tvoje Srce vidim ga svega u muci ožalošćena. Čitam na Križu da si kralj ali koje kraljevske znakove imaš, ne vidim druge porpore osim tvog rastrgano tijela i krvi, ni druge krune od one koja ti glavu probada. Ali sve te proglašava kraljem ljubavi, da, jer ovaj križ, čavli, kruna, rane sve su to znakovi ljubavi.

Isus s Križa ne traži od nas toliko samilost koliko našu ljubav, a ako traži samilost to je samo zato da nas potakne na ljubav. On zaslužuje svu našu ljubav već time što je beskrajna dobrota, a raspet na križu izgleda ta traži da ga ljubimo barem iz samilosti. O Isuse moj, tko da te ne ljubi kad te gleda na Križu i ispovijeda da si Bog? O koje strijele ljubavi šalješ duši s ovog prijestolja ljubavi! O kolika si srca sebi s Križa privukao! O Rane mog Isusa, pećnice ljubavi dopustite da uđem u vas kako ne bi gorio od plamena u Paklu koji sam zaslužio, nego svetim plamenom ljubavi za Boga koji se istrošio od muka i htio umrijeti za mene. Dragi moj Otkupitelju, prihvati grešnika koji se kaje što te je uvrijedio, a sada čezne da te ljubi. Ljubim te beskrajna dobroto, ljubim te beskrajna ljubavi. Poslušaj Isuse: ljubim te, ljubim te! O Marijo, Majko lijepe ljubavi isprosi mi ljubav koja će me istrošiti za Boga koji se potpuno predao za mene.

O Isusovoj smrti, skidanju s križa i ukopu

(Sv. Petar Alkantarski)

Danas ćemo razmatrati: zabadanje koplja u Spasiteljevo tijelo, Kristovo skidanje s križa, naricanje žena i ostalo što se dogodilo u vezi s njegovim ukopom. Prvo razmatraj kako su se neprijatelji Krista Gospodina, pošto je na križu izdahnuo, uvelike obradovali, ali ih još nije napustilo divljanje i bijes na Krista niti su ga posve iskalili, jer su ga željeli iskaliti i na njegov mrtvu i ukočenu tijelu, da bi mu se tako i mrtvom osvetili. Zato su ždrijebom razdijelili njegovu odjeću i kopljem proboli njegov predragocjeni bok. O bezdušnih li mučitelja! Okrutnih li srdaca! Zar toliko omalovažavati one muke, što ih je ovo tijelo podnijelo prije smrti i smatrate da ni mrtav ne smije ostati pošteđen? Zar se može naći tako strašno neprijateljstvo, koje bjesni i na pokojnike?

Dajte, podignite malo svoje divlje oči i promatrajte ono mrtvo lice, one izvrnute oči, onu naklonjenu glavu i cijelo ono tijelo prekriveno sivilom i mrtvačkim izgledom. Iako imate srca tvrđa od dijamanta, pa kad bi ona bila još okrutnija od ove okrutnosti što je u sebi nosite, ipak će vas ovaj pogled smekšati.

Evo dođe stotnik, koji je veoma snažno zarinuo koplje u gola prsa Kristova. Od ovog se udarca uzdrmao križ, a bok je iz sebe izlio krv i vodu, da bi se uništili grijesi cijeloga svijeta. O rajska rijeko, koja zato tečeš, da natopiš cijelu zemlju! O predragocjena Rano boka, koju ti je više zadalo jamstvo tvoje ljubavi prema ljudima negoli neprijateljsko željezo! O vrata neba, prozore raja, mjesto počinka, kulo jakosti, svetište pravednika, gnijezdo bijelih golubica, grobe hodočasnika, cvjetna počivaljko zaručnice Salamonove! Zdravo Rano svetoga boka, koja ranjavaš pobožna srca! Zdravo otvore, koji ranjavaš pravedničke duše! Zdravo ružo, nevjerojatne ljepote! Zdravo ognju neprocjenjive vrijednosti! Zdravo vrata, koja nam pružaju otvoren ulazak Srcu Kristovu, dokaze njegove ljubavi prema nama i jamčevino vječne sreće i blaženstva.

Razmatraj, kako istoga dana pred večer dođoše Josip i Nikodem, koji prislonivši ljestve na križ, oslobodiše tijelo našeg Spasitelja i skinuše ga. A preblažena je Djevica Marija, pošto su sve muke dovršene, primila s križa skinuto tijelo svoga Sina i uzela, da bi ga pripravila za pokop. Kad su ga spuštali s križa, ponizno je molila ondje sakupljenu svetu zajednicu, da joj ga predaju u ruke, kako bi joj bilo omogućeno, da se približi Sinovu tijelu, da mu utisne posljednje poljupce i zagrljaje, čega

ju je lišio križ, da mu ih utisne i da ih od njega primi. To joj nisu mogli uskratiti, jer da su joj priječili podvostručili bi tjeskobu njezina srca.

Kad je blažena Djevica zagrlila Sina, kakve je tada njezino Srce osjećalo boli, kakvu iznemoglost? Anđeli mira, plačite zajedno s ovom presvetom Djevicom, plačite, nebesa, plačite zvijezde, plačite svi stvorovi svijeta! Kad je blažena Djevica zagrlila Sinovo izranjeno tijelo najtješnje ga je u svom krilu obujmila. Samo joj je za ovo preostalo nešto snage, koja se rađala iz ljubavi njezina Srca. Svoje lice utiskivala je među trnje, da bi mogla ljubiti i što više primakla usta k ustima, a time je prouzročila, da je među Sinovim trnjem i ranama koje je polijevala suzama i sebe mnogo raskrvarila. Slatka Majko, ovo li je tvoj preslatki Sin? Ovo li je onaj kojega si slavno začela i s neizmjernom radošću rodila. Gdje su nestale tvoje stare utjehe, gdje radosti, gdje naslade? Ovo li je ono predivno zrcalo, u kojem si se običavala ogledati? Svi su nazočni zajedno s njom plakali. Plakale su i ostale tu nazočne Marije. Naricali oni plemeniti ljudi, naricalo je nebo i zemlja sa svim stvorenjima zajedno s bl. Djevicom.

Naricao je i onaj sv. evanđelist, koji je grleći tijelo preljubeznoga Učitelja, govorio: «O dobri moj Učitelji Gospodine, tko će me ubuduće odgajati i poučavati? Tko će me odsada savjetovati u nesigurnim stvarima? Na čijim ću grudima sada počivati? Tko će mi odsada objavljivati nebeske tajne? Kako je neočekivano došla ova promjena. Jučer sam ležao na tvojim svetim grudima, gdje si priopćivao slavu i radosti budućeg života. A sada te rukama dotičem i grlim mrtvoga, da bih ti se odužio za ono dobročinstvo. Zar je to ono tvoje lice, koje sam promatrao na Taboru kao slavno i preobraženo? Je li to ono lice, sjajnije i svjetlije od sunca, koje sam gledao?

Naricala je ona blažena grešnica Magdalena, koja je ponovno ljubila Spasiteljeve noge i govorila: O svjetlosti mojih očiju, jedina ljekarijo moje duše! Tko će me, ako opet upadnem u grijehe, primiti? Tko će liječiti moje rane? Tko će me zagovarati? Tko će me braniti od farizejskih osuda? O kako se ove noge razlikuju od onih, koje sam natapala suzama! O ljubavi srca moga, zašto da ne umrem s tobom? O živote duše moje kako mogu kazati da te ljubim, dok te, još sama živa, pred sobom promatram?

Tako je naricala i jadikovala cijela ova zajednica, natapajući suzama Isusovo presveto tijelo. Kad je grob bio priređen, presveto tijelo je bilo pomazano miomirisnim pomastima. Umotali su ga u čisto platno, a ručnikom su mu povezali glavu. Stavili su ga na nosila i odnijeli do mjesta ukopa. Ondje su ga položili u grob. Grob je bio zatvoren kamenom. Marijino je lice bilo prekriveno oblakom žalosti. Kad se ondje od Sina oprostila, sve više je počela osjećati osiromašenje i osamljenost. Tada je spoznala, da je lišena svoga najvećeg dobra. Srce joj je ostalo s njezinim blagom sahranjeno u grobu.

2. 3. Litanije na čast Muke Kristove

Litanije o muci i smrti Isusovoj

(Iz molitvenika Slava Presvetoj Krvi Kristovo, biskup J. Lang)

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože! Smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože!
Duše Sveti, Bože!
Sveto Trojstvo, jedan Bože!
Isuse, za trideset srebrnjaka prodani,
Isuse, u vrtu do smrti ožalošćeni,
Isuse, u molitvi krvavim znojem obliveni,
Isuse, od Jude himbenim poljubcem izdani,
Isuse, konopcima kao razbojnik svezani,
Isuse, na sud Anin i Kaifin vođeni,
Isuse, od sluge teškim udarcima udarani,
Isuse, od Kaife psovkom okrivljeni,
Isuse, u Tvoj božanski obraz popljuvani,
Isuse, licem prikrivenim i udarcima ismijavani,
Isuse, od Heroda kao luđak u bijeloj haljini poniženi,
Isuse, Pilatu kao zločinac predani,
Isuse, od ubojice Barabe gori proglašeni,
Isuse, ljutim bičevima rastrgani,
Isuse, na pogrdu crvenom haljinom odjeveni,
Isuse trnjem okrunjeni,
Isuse, od pete do vrh glave jednom ranom učinjeni,
Isuse, na smrt nepravedno osuđeni,
Isuse pod teškim križem satrveni,
Isuse, kao janje na krvavu žrtvu povedeni,
Isuse, čavlima na križ pribijeni,
Isuse, među dva razbojnika na križu uzdignuti,
Isuse, na križu pogrđeni,
Isuse, žučju i octom napojeni,
Isuse iz ljubavi prema nama na križu umrli,
Isuse, u prsa ranjeni,
Isuse, s križa u krilo žalosne Majke položeni,
Isuse, od žalosne Majke Svoje suzama oplakani,
Isuse, u grob ukopani,

Od svakoga zla, Oslobodi nas Isuse!
Od svakoga grijeha,
Od nagle i nepripravne smrti,
Od smrti vječne,
Zbog pregorke muke i smrti svoje,
Zbog predragocjene krvi svoje na križu prolivene,
Zbog pet smrtnih rana Svojih,
Zbog patnji žalosne Majke Svoje,

Mi grešnici, Tebe molimo usliši nas!
Da se udostojiš živo spominjane krvi i muke i smrti Svoje u našem srcu probuditi,
Da se udostojiš pravu pokoru i sretnu i nam smrt milostivo udijeliti,
Da se udostojiš u Svojoj svetoj milosti i ljubavi nas uzdržati,
Da se udostojiš svim vjernim mrtvima pokoj vječni darovati,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Isuse!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Isuse!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Isuse!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Oče naš. Zdravo Marijo.

Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo, Te, jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Gospodine, usliši molitvu moju! I vapaj moj k Tebi da dođe!

Pomolimo se: Gospodine Isuse Kriste, Otkupitelju svijeta, koji si presvetu Krv svoju prolio za otpuštanje grijeha, tebe ponizno molimo zbog pregorke muke, koju si za nas na križu umirući podnio, smiluj se nama, i prinesi za nas Ocu nebeskomu neprocijenjeno dostojanstvo Krvi, Muke i smrti Svoje, da sretno odemo s ovoga svijeta i postanemo dionici tvojega otkupljenja. Koji s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Moli za nas, sveta Bogorodice! Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se: Neka moli za nas, prosimo, Gospodine, sada i na čas smrti naše pred dobrotom Tvojom Blažena Djevica Marija, majka tvoja, kojoj presvetu dušu prođe mač boli u vrijeme muke i smrti Tvoje, kad s najvećom žalošću promatraše, gdje dragocjenu Krv Svoju prolijevaš do zadnje kapi za spasenje naše. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vijekova. Amen.

Pomolimo se: Bože, koji si jedinorođenoga Sina svoga mukom i prolivenom Krvi iz pet Rana njegovih čovječansku narav grijehom izgubljenu ispravio, udijeli nam, molimo, da koji primljene od njega Rane štujemo na zemlji, dostojni budemo neprocijenjene Krvi njegove plod zadobiti na nebu. Po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.

2. 4. Molitve na čast Muke Kristove

(Napomena priređivača: Najraširenije molitve i pobožnosti na čast Muke Kristove u Katoličkoj Crkvi su: Križni put, Žalosna otajstva Gospine krunice, Brigitine molitve i Krunica Božanskom Milosrđu od sv. Faustine Kowalske. Zbog nedostatka prostora u predviđenom formatu ove knjižice ne donosimo ove molitve koje možete naći u brojnim izdanjima na hrvatskom jeziku pa i u onima našega centra.)

Isuse, ljubavi moja, kakvu li mi nadu ulijeva Tvoja muka!

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Isuse, ljubavi moja, kakvu li mi nadu ulijeva Tvoja Muka! Kako se mogu bojati da neću dobiti oproštenje grijeha, raj i sve potrebne milosti, kad mi je svemogući Bog dao svu svoju Krv? Isuse, nado moja, ljubavi moja, da mene ne izgubiš, htio si izgubiti svoj vlastiti život.

Ljubim Te više od svega, Otkupitelju moj i Bože moj. Ti si se sav predao za me i ja Ti darujem svu svoju volju i ponavljam: ljubim Te i uvijek ću govoriti: ljubim Te. Tako ću uvijek govoriti u ovom životu i umrijeti želim tako da mi posljednje riječi budu: Bože moj, ljubim Te, kako bih Te od toga trenutka počeo ljubiti ljubavlju koja kroz cijelu vječnost neće prestati.

Ljubim Te, dakle, a jer Te ljubim, kajem se radi svakoga zla kojim sam Te uvrijedio. Bijedan li sam! Da ne izgubim neko kratko zadovoljstvo, toliko sam puta izgubio Tebe, beskonačno dobro. Ova mi je misao najveća muka; ipak se tješim da je tu beskonačna dobrota koja neće prezreti srce koje ljubi. Kad bih mogao umrijeti za Tebe, koji si umro za me!

Otkupitelju moj, nadam se od Tebe vječnom spasenju u drugom životu, a u ovome nadam se ustrajati u Tvojoj ljubavi i zato odlučujem da ću je ovdje uvijek tražiti. A Ti mi po zaslugama svoje smrti daj da ustrajem u toj molitvi. To molim i tome se nadam i od Tebe, Kraljice moja Marijo.

Isusu u Getsemanskom vrtu

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Ljubljeni Isuse! U ovom vrtu ne vidim ja ni bičeve ni trnovu krunu ni oštre čavle, koji Te probadaju, a Tvoje presveto lice ipak oblijeva krv. To je na pomisao grijeha mojih i ostalih ljudi. Naši grijesi prouzrokovali su tvoj krvavi znoj. Da smo mi manje griješili, manje bi Ti bio trpio u Getsemanskom vrtu i na gori Kalvariji. Mi smo svojim grijesima mučili Tvoje ljubezno Srce, koje nas je toliko ljubilo. Trpeći Spasitelju! Kad već nemam drugog sredstva da Te utješim, osim da se kajem za svoje grijehe, ja se kajem i mrzim na njih od svega svoga srca. Daj mi tako jako kajanje, da za svega svoga života oplakujem grijehe svoje i svega svijeta. Neka to bude mala naklada za neizmjernu ljubav, koju si nam iskazao. Neka Tvoja dragocjena Krv opere sve ljage naših duša.

Priznajem: odveć je maleno dobro, što Ti u naknadu nudim. Ali ja združujem svoje pokajanje s onim mukama, koje je Tvoje Srce osjećalo, kad si se u Getsemanskom vrtu molio i krvavim znojem znojio. Ja združujem ono malo dobra što uz Tvoju milost činim, s neizmjernim zaslugama uprav ovoga Tvoga presvetoga Srca. U njemu se ufam za stalno, da ću naći oproštenje i milost, da Tebi, Bogu i Spasitelju svome, s pravom revnošću i stalnom ljubavlju služim.

Vezanom Isusu

(Sv. Alfons Marija Liguori)

Moj Bože, što vidim? Bog svezan? ... Od koga? ... Od ljudi! ... Od crvi koje je On stvorio! ... Nebeski Anđeli, gdje ste? Što govorite?... A ti, dragi Isuse, kako si se dao svezati? Što imaju zajedničko - opaža sv. Brnard - užad robova i zločinaca s Tobom, koji si Sveti nad svetima, Kralj nad kraljevima, Gospodar nad gospodarima?

Ali, ako te ljudi vezuju, zašto se Ti ne odriješiš, i oslobodiš se od muka i smrti, koju Ti pripravljaju? ... Ah, znam i razumijem, moj izmučeni Isuse, nisu ove uze, koje Te vezuju, ljubav Te drži vezana i potiče da trpiš i umreš za naše spasenje. O božanska ljubavi, kliče sv. Lovro Justinijan, ti si samo mogla svezati Boga i potaknut Ga da umre za ljubav ljudi... Hvala Ti Isuse! Moje Ti srce nikada neće prestati pjevati pjesmu zahvalnicu. I nikada više neću Te uvrijediti, nego ću Te svega svoga života, sjećajući se Tvoje gorke muke i smrti, ljubiti svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom i pameti svojom. A Ti me, dragi Isuse, blagoslovi i dopusti, da Te nastavim ljubiti kroz svu vječnost u vječnom blaženstvu kraj Tebe. Amen.

Dušo moja, ljubi Boga svezana kao krivca radi tebe

(Sv. Alfons Marija Liguori)

O Vječna Riječi, provela si trideset i tri godine u znoju i nevoljama, dala si krv i život da spasiš ljude, ukratko, ništa nisi poštedjela da Te oni ljube; pa kako to da ima ljudi koji to znaju, a ipak Te ne ljube?

Oh Bože! I ja sam među tim nezahvalnicima. Vidim krivicu, koju sam Ti nanio, smiluj mi se! Prikazujem Ti ovo nezahvalno srce: nezahvalno, ali raskajano. Jest, dragi moj Otkupitelju, nadasve se kajem što sam Te prezreo. Kajem se i ljubim Te svom dušom svojom.

Dušo moja, ljubi Boga svezana kao krivca radi tebe, Boga izbičevana kao roba radi tebe; Boga izru-gana radi tebe; Boga, napokon, koji je kao razbojnik umro na križu radi tebe.

Da, Spasitelju moj, Bože moj, ljubim Te. Sjećam se uvijek što si za me pretrpio da Te više ne zaboravim ljubiti.

Užeta, koja ste vezala Isusa, stisnite me uz Njega; trnje, što si obrubilo Isusa, rani me ljubavlju prema Njemu; čavli, koji ste proboli Isusa, pribijte me na Isusov križ, da živim i umrem združen s Isusom.

O Krvi Kristova, opoji me svetom ljubavi. Smrti Isusova, daj da umrem svakoj zemaljskoj ljubavi! Noge probodene Gospodina moga, uz vas se privijam: oslobodite me od Pakla, koji sam zaslužio. Isuse moj, u Paklu Te ne bih mogao više ljubiti, a ja Te hoću ljubiti uvijek. Ljubljeni moj Spasitelju, spasi me, privini me k Sebi, ne dopusti da Te ikada više izgubim.

Marijo, utočište grješnika, majko moga Spasitelja, pomozi grješniku koji želi ljubiti Boga i Tebi se preporuča; pomozi mi radi Tvoje ljubavi prema Isusu Kristu.

 

Izbičevani Isus

(Sv. Ljudevit Montfortski)

 

Pođimo svi u pretorij, srca taknutoga bolju, promatrajmo Kralja slave zlostavljanog poput lopova. On će zbog nas, o grešnici, trpjeti te boli. Četiri krvnika puna bijesa poput grabežljivih životinja, uz pogrdne riječi, razvlače s njega skromnu mu odjeću. On zbog nas, o grešnici trpi, ove boli. Divlja svjetina svukavši Isusa rugala mu se i ismijavala ga kako bi ga još više ponizili. Pritijesnili su ga, vezali za stup srama te mu govorili rugajući se: Vidite ga? kako je lijep! Jedan drži zavezano uže, drugi drži željezni lanac, ostali pune ruke oruđa poput đavola paklenih. O, začuđujuće li stvari! Ova četa vojnika na nevinom tijelu iskušava svoju ruku. On zbog nas, o grešnici trpi ove boli.

Tijelo mu pokrivaju ranama i trgaju udarcima, Sve same modrice, ožiljci i rane. Ne može više izdržati, ovaj dobri Učitelj. Krv mu teče potocima, kosti mu se vide a meso u komadima pada. Jao! On je od iznemoglosti pao na svoju vlastitu Krv, i opet ne prestaju tući ovog nevinog. O nemilosrdna svjetino, zaustavi svoj bijes. Mi smo zapravo grešnici, bolje udarajte nas. Da, mi grešnici zaslužujemo ove boli. Promatrajte kako trpi ovo strašno mučenje bez žaljenja i mrmljanja, toliko je žarka njegova ljubav. Zbog nas, grešnici, on podnosi ove boli. O Svevišnje Milosrđe pogledaj svoga Isusa, svoga Sina, zaustavi kaznu, i neka mi budemo kažnjeni.

Svjetina ga, klonuloga, nije više mogla udarati, ali u svojoj neizmjernoj ljubavi On nije sit trpljenja. Grešnici, to su naši grijesi, naše putenosti, koje su ovom Srcu milosrđa prouzročile toliko trpljenje. Dođi, razvratni grešniče, pogledaj bol koju uzrokuješ Sinu Jedincu Svevišnjega Stvoritelja. Ti ga, nezahvalni čovječe, dovodiš u ovo stanje. Dođi u Krvi njegovih žila pronaći svoje ozdravljenje i ne povećavaj više njegove patnje slijedeći svoju strast. Činimo pokoru, oplakujmo dan i noć ove grijehe, budimo zahvalni uzvratimo ljubavlju na ljubav. O dobrodušni Spasitelju, zbog ovog tijela, mučena udarcima, stišaj svoj gnjev i oprosti nam! Jer mi, grešnici, zaslužujemo ove patnje.

Isus okrunjen trnovom krunom

(Sv. Ljudevit Montfortski)

 

Nakon što je Isus s mukom skupio svoje potrgane haljine pogledajte kakao ga vode grubo, udarajući nogama. Za nas, o grešnici, on trpi ove boli. Slijedimo, kršćani stope ovog nevinog Jaganjca jer put kojim prolazi ostaje zarumenjen njegovom Krvlju. Poput životinje, vode ga pod udarcima biča, ukočenog od studeni, zaustavljaju ga na vratima palače. Čim je stupio u dvoranu između ovih razbojnika ogrnuše ga kao kralja kako bi mu se narugali. Kako bi ga osramotili prebacuju mu preko leđa stari ogrtač istovremeno trgajući s njega njegov koji mu se zalijepio za krvlju oblivenu kožu. Oštar kamen dali su mu za kraljevsko prijestolje kako bi ga bolje vidjeli, kako bi ga više ponizili. Za nas, o grešnici, on trpi ove boli

Kao žezlo, u njegove svete ruke staviše tanku trsku. Svi su mu se rugali govoreći: Gle, kako je lijep! Okruniše ga trnovom krunom uz udarce štapom, rugajući mu se i vičući poput đavala. Starom krpom povezali su mu oči Govorili su mu: Pogodi tko te udario, nesretniče. Nisi li ti lažni prorok koji nas je htio obmanuti? Drugovi, zlostavljajte ga, ne prestajte ga tući. Pljuvali su mu lice velikim ispljuvcima u znak "poštovanja" uz nečuvene povike. Za nas, o grešnici, on trpi ove boli.

Klanjali su mu se s podsmijehom šamarajući ga: Zdravo, kralju Židovski, evo te lijepo uređenoga! Za razgovor dobiva samo drske riječi, jedni mu plaze jezik a drugi cere zube. Ne, nisu to ljudi nego bijesni demoni. Vidite li kako ga tuku? Jedan jače od drugoga. Neće li nas potresti ovo biće samilosno? Nije li razumljivo? Jao! To je za nas grešnici. Da mi grešnici, uzrokujemo njegove boli. On trpi i podnosi sve ni oči ne podignuvši, ne žali se i ne mrmlja zbog ovog okrutnog mučenja. Od pete do glave prekriven je ranama od udaraca Ah! da se radi o životinji svi bismo s njom suosjećali! Za nas, o grešnici, on trpi ove boli.

Naša nepodnošljiva oholost u težnji za veličinom istinski je krvnik koji mu uzrokuje ove boli. Oholi čovječe, dođi i posrami se. Pogledaj svoga Boga prezrenoga. Što ćeš mu, dakle, odgovoriti, ti koji želiš biti cijenjen? Naše srce puno gorčine i žarkog kajanja staje preda nj i izgara vidjevši Isusa kako trpi. Imajmo uvijek na umu ovog ljubeznog Spasitelja, neka prezir bude naša slava, a trpljenje naša sreća! O Isuse samilosni, zbog nepravednog prezira pogledaj milostivim pogledom raskajana srca do tvojih nogu. Jer mi grešnici, njemu uzrokujemo ove boli.

 

Isusu zapostavljenu Barabi

(o. J. Vlahović)

 

Isuse, kralju vječne slave, Ti, pravi i živi Bog, svjetlost nebeskoga Oca; ti sam svemoguć i svet, eto si zapostavljen lupežu i ubojici Barabi! Stvoritelju, vladaru vjekova, zašto trpiš tolike uvrede? Ah, znam Isuse moj! To si učinio da osudiš moje slavohleplje, moju oholost, što sam se više puta smatrao kreposnijim, učenijim, boljim nego što sam uistinu! Ah, i zato si pretrpio toliko uvreda, jer sam više cijenio stvorenje nego tebe, svoga Stvoritelja! Ah, Bože duše moje! sve ću unaprijed žrtvovati, i čast i blago i sam život, da ti ovakve uvrede ne prouzrokujem. Ti ćeš uvijek biti jedini kralj moje duše i srca; Ti moja jedina ljubav za života, na smrti i nakon smrti.

 

Isus osuđen

(Sv. Ljudevit Montfortski)

Slijedimo predragog Učitelja kojeg vuku s užetom oko vrata kako bi ga pred sudom pokazali kao luđaka. Zbog nas, o grešnici, On trpi boli. Toliko mu je zla naneseno da u ovom jadnom stanju, u koje su ga doveli mučitelji, nije više prepoznatljiv. Pilat, iako bezbožnik, ganut je vidjevši ga. Želi mu spasiti život znajući da je nevin. Na koncu, da bi stišao bijes pobunjenog naroda pokazuje ga u stanju u kojem su ga predali mučitelji. Čim su ga ugledali začuli su se povici. Svi mu se rugaju i dovikuju cereći se. Zbog nas, o grešnici, On trpi boli.

Njegovo izobličeno lice pokriveno ispljuvcima, njegovo iskidano tijelo uopće ne dira ove nezahvalnike. Njegove boli i njegovo bijedno stanje umjesto da takne njihova srca, udvostručuje njihov gnjev i ispunja ih bijesom. Pilat reče: «Evo čovjeka, imajte s njim samilosti!» On se mora spram njega odrediti a tek ga je upoznao. Na ove riječi, narod lupajući nogama povika: «Neka ga razvežu, svuku i razapnu». Za nas, o grešnici, on trpi ove boli.

 

Isus nosi svoj križ

(Sv. Ljudevit Montfortski)

 

Svi su ga napustili. Hoće li umrijeti pod ovim teretom? Nema nikog tko se ne užasava križa. Jedan siroti stranac, prolaznik, imenom Šimun Cirenac, obećanjima i prijetnjama prisiljen je na križ staviti ruke. Isus reče skupini žena koje su oplakivale njegove boli: «Plačite radije nad vašim dušama i dušama vaše djece». Pogledajte jadno stanje, u koje je doveden ovaj nevini. Što će tek biti s krivcem i oholim grešnikom? Veronika, potaknuta snažnom i žarkom ljubavlju ne bojeći se gužve, probija se kako bi vidjela ljubljenoga Isusa.

Briše njegovo krvavo i izobličeno lice, a Isus za nagradu ostavlja ga otisnuta na rupcu. I što, dakle! Je li moguće, bijedni grešniče, da je tvoje srce neosjetljivo na boli tvoga Spasitelja? Kako naši grijesi čine njegov teški teret, ne povećavajmo više njegove patnje griješeći ponovo. Isuse, nakon što je tvoja neizmjerna ljubav nosila naše grijehe, iskaži nam svoje milosrđe, kako bi nam bili svi grijesi oprošteni. Jer mi, grešnici, zaslužujemo ove boli.

 

Isus razapet

(Sv. Ljudevit Montfortski)

 

Ova bijesna svjetina, ponovno trga s njega krvavu haljinu koja mu se zalijepila za kožu. Dok najokrutnije sve pripremaju za njegovu smrt, njih nekoliko najpohlepnijih bacaju kocku za njegovu haljinu. Vukući ga za kosu krvnici viču: «Ovdje će završiti tvoj jadni život lezi tu, nesretniče». Pogledajte kako ga obaraju na zemlju kako bi ga prikovali za drvo. Ali pogledajte kako Isus žarko grli taj križ. Vuku ga za svete ruke s velikom okrutnošću, kako bi ih pribili na pripremljene rupe. O okrutno barbarstvo! Udova rastegnutih tijela izmučenog, žila napregnutih. Dok leži na leđima pod nogama ovih neljudi, pribijaju čavlima njegove ruke i noge. Za nas, o grešnici, on trpi ove boli.

O koje boli mu uzrokuju oštri čavli! Tijela pribitog, poput sita, gubi krv i malaksaje. Dođi, grešniče, i promatraj blagog Isusa na samrti koji te moli u svojoj bijedi da misliš na njegove patnje. Kako bi trpio još i više, umjesto vina i meda, za piće mu daju ocat pomiješan sa žući. Pogledajte kako podnosi toliki prezir i tolika zla? Daleko od toga da prigovara štoviše, On moli za svoje krvnike. Nazočnost njegove Majke povećava ove boli, videći je kako na određen način i Ona umire svakim časom. Ah! Vidim ga kako predaje duh ispuštajući veliki uzdah. Za nas, o grešnici, On trpi ove boli.

Osjećam da mi duša gubi svijest videći moga Boga kako umire. Nebo i zemlja zajedno pokazuju svoju bol, osjećam da zemlja drhti i more bijesni. Čak su i sunce i mjesec izgubili svoj sjaj, jedino je čovjek ostao hladan u ovoj sveopćoj boli. O grešnici, činimo pokoru, jer je On trpio za nas. Uzmimo udjela u njegovim patnjama, cjelivajmo njegove noge i njegove čavle. Kako bi nas dotaknuo nježnošću On obara glavu na prsa. Vidite kako nas privlači i kako nam pruža ruke? Ne prekidajmo tu tišinu doli da bismo uzdišući rekli: «Gotovo nitko ne misli na blagog Isusa na umoru». Nađimo utočište u njegovom svetom boku, koplje nam je načinilo ovo utočište kako bismo mi bili na sigurnom. Uzviknimo žalosnim glasom: «Oprosti nam naše grijehe o, Isuse samilosni, oprosti nam naše grijehe jer mi grešnici zaslužujemo ove boli».

 

Zazivi sedam posljednjih Isusovih riječi na Križu

(o. J. Vlahović)

 

1. Premilosrdni Isuse, koji si s neizrecivom ljubavlju molio svog nebeskog Oca: «Oče oprosti im, jer ne znaju što čine»: oprosti moje grijehe, kao što i ja opraštam onima, koji su me uvrijedili. Slava Ocu...

2. Milostivi i pravedni Isuse, koji si raskajanog razbojnika obradovao, govoreći mu: «Danas ćeš sa mnom biti u raju»; i meni, nevoljnom grješniku, daj mjesta u tvojoj slavi. Slava Ocu...

3. Slatki Isuse, koji si na križu viseći, ostavio svojoj Majci Ivana za sina, govoreći: «Evo ti sina»; a Ivanu ostavio Mariju za Majku, riječima: «Evo ti Majke»; molim te, stavi me pod njezinu majčinsku zaštitu, i udijeli mi milost da joj uvijek budem vjeran sin, da zaslužim njezinu pomoć za života i na strašnom času moje smrti. Slava Ocu ...

4. Prežalosni Isuse, koji si u gorkoj muci svoga Srca vapio svome Ocu nebeskom: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!» ne ostavi Ti mene, osobito u smrtnoj borbi, i daj mi mjesta u tvojim presvetim Ranama. Slava Ocu . . .

5. Isuse, Kralju mučenika, koji si želio da još više za nas trpiš, željan naše ljubavi vapio si: «Žedan sam!» Pobudi, molim te, u mom srcu goruću žeđ za štovanje tvoje muke i Rana, i za spasenjem moje duše. Slava Ocu...

6. Isuse Bože, koji, ispunivši na križu naše otkupljenje, rekao si: «Svršeno je»; daj molim te, da i ja sretno ispunim i dovršim sve, što od mene tražiš i da spasim svoju dušu. Slava Ocu...

7. Isuse, utjeho umirućih, jedino moje ufanje, Ti si umirući vapio nebeskom Ocu: «U ruke tvoje prdajem duh moj!»; molim te, primi na samrti moju dušu u krilo svoga milosrđa, i odvedi je u vječnu slavu. Slava Ocu ...

 

Raspetom Isusu na Križu

(Sv. Pio V, papa)

 

1. Raspeti Isuse Kriste, Sine Blažene Djevice Marije, otvori svoje uši i uslišaj me kao što si slušao Vječnoga Oca kod preobraženja na gori Tabor. Slava Ocu...

2. Raspeti Isuse Kriste, Sine Blažene Djevice Marije, otvori svoje oči i dobrohotno me pogledaj kao što si s drveta Križa pogledao svoju žalosnu Majku Mariju. Slava Ocu...

3. Raspeti Isuse Kriste, Sine Blažene Djevice Marije, otvori svoja usta i progovori mi kao što si govorio sv. Ivanu apostolu, kada si ga s Križa dao za sina svojoj Majci. Slava Ocu...

4. Raspeti Isuse Kriste, Sine Blažene Djevice Marije, otvori svoje ruke i zagrli me kao što si s Križa zagrlio cijeli ljudski rod. Slava Ocu...

5. Raspeti Isuse Kriste, Sine Blažene Djevice Marije, otvori svoje srce i primi moje srce te usliši i udjeli mi milost za koju te molim, ako je to u skladu s tvojom svetom voljom. Slava Ocu...

 

Raspetom Isusu za sretnu smrt

(o. J. Vlahović)

 

Gospodine Isuse Krste, Sine Boga živoga, zbog velike žalosti, koja ti je mučila dušu dok si molio u Getsemanskom vrtu, i zbog straha i muke koja te je bila obuzela, kad si govorio: «Žalosna je duša moja sve do smrti»; ponizno te molim, utješi me i pomozi na strašnom času smrti, i ulij mi nadu u tvoje beskrajno milosrđe. Ljubljeni Isuse, ne zapusti me u taj odlučujući čas! Kao što je tebi nebeski Otac poslao svoga Anđela, da te tješi i hrabri, i meni ga pošalji, da mi pomogne. Spomeni se svojih Rana, Krvi, muka i patnje koje si radi mene pretrpio. Tvoje sam stvorenje; tvoja je duša, koju imam, kupio si je na drvu križa neprocjenjivim blagom; čuvaj je dakle, kao svoju stvar, ne daj, da me đavao prevari.

Daj mi potrebnu jakost, da svladam njegove napadaje, kad me bude napastovao da posumnjam u istinitosti katoličke vjere; da se uzoholim zbog učinjenih dobrih djela; da zdvajam zbog mojih teških grijeha. Okrijepi me, moj slatki Isuse, krepošću svoje svemogućnosti. U patnjama i bolima daj mi potrebnu strpljivost, da uvijek budem predan u volju Božju. Ne molim, Gospodine, lagane muke, kratku bolest, blagu smrt. Sve ovo prepuštam tvom očinskom milosrđu, kako će korisnije biti za moju dušu. Samo ponizno molim, da za me prikažeš nebeskom Ocu jednu kap krvavog znoja, kojega si u vrtu prolio; muku i gorčinu, koje si na križu kušao; boli i patnje, koje si podnio kad ti je duša ostavljala tijelo, da smrtne muke, koje budem trpio, zasluže mi oproštenje grijeha i smrt raskajanog pokornika. Isuse moj, milosrđe moje!

 

Pred propetim Isusom

Crkva je za mnoge pobožne vježbe udijelila oproste, pa tako i za neke molitve. Moleći slijedeću molitvu nakon svete pričest ili pred raspelom, dobiva se svaki put potpuni oprost, koji se može namijeniti i za duše u Čistilištu. Oprost je udijelio papa Lav XII., 17. rujna 1825, ako još doda Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu na nakane svetog oca Pape.

 

Evo, moj dobri i preslatki Isuse, pred licem se tvojim bacam na koljena i s najvećim žarom srca molim te i zaklinjem: utisni mi u srce živa čuvstva vjere, ufanja i ljubavi, te pravu pokoru za moje grijehe i čvrstu odluku da ih popravim. To molim promatrajući u sebi i gledajući u pameti tvojih pet svetih rana i imajući pred očima ono što je prorok David rekao o tebi, dobri Isuse: Proboli su ruke moje i noge moje, izbrojiti mogu sve kosti moje.

 

Molitva raspetomu Isusu za sretnu Smrt

(Biskup Josip Lang)

 

Raspeti moj Isuse! Primi milostivo ovu molitvu, koju sada tebi upravljam za smrtni čas moga života, kada će pomanjkati sva sjetila moja. Kada dakle, preslatki Isuse, nemoćne i oborene oči moje ne budu mogle više tebe gledati: spomeni se žarkoga onoga pogleda, koji sada Tebi obraćam, i smiluj mi se! Kada se osuše usne moje, te ne budem više mogao Tvojih presvetih Rana poljubiti: spomeni se žarkih poljubaca, kojima Tvoje presvete Rane sada ljubim, i smiluj mi se! Kada moje hladne ruke, ne budu više mogle zagrliti Tvoj križ: spomeni se ljubavi, kojom te sada ljubim i smiluj nam se! Kada se napokon ukoči moj jezik, a ja više ne budem mogao govoriti, spomeni se ovoga sadašnjega zaziva moga: Isuse i Marijo, vama izručujem svoju dušu!

 

Klanjanje Isusu na Križu

(o. J. Vlahović)

 

1. Gospodine Isuse, klanjam se tebi koji visiš na križu, trnjem okrunjen: molim te, da me tvoj križ oslobodi od duha tmina. Oče naš, Zdravo Marijo....

2. Gospodine Isuse, klanjam se tebi izranjenu na križu, žučju i octom napojenu; molim te da tvoje Rane budu lijek mojoj duši. Amen. Oče naš, Zdravo Marijo....

3. Gospodine Isuse, zbog pregorke muke, koju si na križu pretrpio, kad je tvoja plemenita duša izašla iz tvog blagoslovljenog tijela; molim te, smiluj se duši mojoj, kad se s tijelom rastane i povedi je u vječni život. Amen. Oče naš, Zdravo Marijo....

4. Gospodine Isuse, klanjam ti se, Ti koji si sišao nad Pakao, iz kojega si izveo zarobljene duše; ne daj, molim te, da ja padnem u mjesto tmina. Amen. Oče naš, Zdravo Marijo....

5. Gospodine Isuse, klanjam ti se u grobu postavljenu, mirisima i pomašću pomazanu, daj da mi tvoja smrt vječni život donese. Amen. Oče naš, Zdravo Marijo....

6. Godine Isuse, klanjam ti se uskrsnulom od mrtvih, Ti koji si uzašao na Nebo i sjediš s desnu Boga Oca: daj da tebe nasljedujem i sretno tebi u vječnost dođem. Oče naš, Zdravo Marijo....

7. Gospodine Isuse, dobri pastiru, učvrsti pravedne, obrati grješnike, smiluj se svim umirućima i dušama u Čistilištu i meni siromašnom grješniku. Amen. Oče naš, Zdravo Marijo....

 

Isus umro i položen u grob

(Sv. Ljudevit Montfortski)

 

O grešnici užasni, gotovo je, Isus je umro. Mi smo svi krivci. Što će biti naša sudbina? Zbog nas je, o grešnici, umro u bolima. Ne napuštajmo Kalvariju, izdahnimo svi na ovom mjestu kako bismo se trudili zadovoljiti Božjoj pravdi. Vidite li njegovu svetu Majku kako ga ljubi uzdišući? Njezina je bol gorka jer je njezina ljubav velika. Zbog nas grešnici Ona trpi ove boli. Ona cvili i gubi svijest U svojoj malaksalosti kaže: «Jesi li ovdje Ti, predragi moje duše? O, umrijet ću. Je li ovo što vidim, božansko tijelo moga predragoga Sina? Jao! kako je jadan! Da, to je On prepoznajem ga. Na tvom licu vidim samo pljuvačku i krv. Nema više ljepote, ni milosti. O moj Sine, kakva promjena! Od kuda ove modrice, dvije raskrčene ruke, zgrušana krv, rane, probodene ruke i noge?»

Pomiješajmo s njegovim suzama i naše, obujmimo njegove svete noge i u Krvi njegovih vena operimo sve svoje grijehe. Kako bi smo izbjegli osvetu srditog Boga Oca, zaklonimo se na sigurno u njegov sveti bok. Tražimo istinski duboki mir s Isusom u grobu kako bismo živjeli daleko od svijeta i načinili novo srce. Isprosi nam, o Marijo, oproštenje od svog Sina. Želimo promijeniti svoj život, usliši naša skrušena srca. O slatki Isuse, neka strelica ljubavi tvoga Srca zasiječe naša srca da umremo od boli. Utisni u naše sjećanje svoju smrt i svoje boli, kako bismo imali u slavi udjela u tvome veličanstvu. Od sada ćemo ti biti zahvalni na svim tvojim dobročinstvima.

 

Želim častiti tvoje muke

(Sv. Grgur iz Nareka)

 

O Isus, Bože svega svijeta, želim častiti tvoje muke koje si trpio. Ti si stajao pred sudom stvorenja, u ljudskoj naravi kao što je moja; nisi govorio Ti koji daješ riječ, nisi podizao glasa, Ti koji si stvorio jezik; nisi vikao, Ti pred kojim drhti zemlja; usprkos svojih dobročinstava nisi ih korio; usprkos njihove zlobe nisi im zatvorio usta; nisi predavao zbunjenosti one koji su te predavali na mučenje i smrt. Nisi se opirao kad su te vezali, nisi se ozlojadio kad su te udarali po licu; nisi se uvrijedio kad su te pljuvali; kad su te tukli šakama nisi bjesnio; kad su ti se izrugivali nisi se srdio; kad su te tukli nisi okretao svoje lice.

Razodjenuli su te, sinuli ti haljinu kao da si nemoćan, bičevanju su dodali još i prezir, predali te bijesnoj svjetini, prisilili da klekneš i na glavu stavili trnovu krunu prezira. Daleko od toga da su ti dopustili trenutak predaha, o izvore života, pritisnuli te da nosiš sredstvo smrti. Ti si ga velikodušno prihvatio, blago uzeo, strpljivo podigao. Kao da si krivac natovario drvetom patnji. Na leđima si nosio oruđe života, kao ljiljan iz doline. Vani su te potjerali kao žrtvu paljenicu, objesili te kao nevina jaganjca, na oltaru Križa ispržili te kao žrtvu, tebe nedodirljivog pribili čavlima kao razbojnika; Tebe kome se klanjaju Kerubini kao dostojnog prezira.

Tebe koji si darovatelj života, kao dostojnog smrtne kazne, tebe koji si navijestio Evanđelje kao oskvrnitelja zakona, Gospodina i ispunjenje proročanstava kao prekršitelja Pisma. Tebe koji si sjaj slave i pečat neistraživih misli Očevih, kao prekršitelja volje Onoga od koga si rođen a nestvoren prije svih vjekova, tebe koji si uistinu Blagoslovljen kao izgnanika, tebe koji si plamne koji izgara, kao osuđenog zatvorenika, tebe koji si dostojan strahopoštovanja na Nebu i na zemlji, kao čovjeka pravedno kažnjena, tebe koji si skriven i nepristupačnom svijetlu kao roba zemaljskog razapeše.

 

Molitva Isusu na čast pojedenih muka koje je pretrpio i

traženje kreposti koje iz njih proizlaze

(Sv. Alfons Marija Liguori)

 

Isuse moj, zbog poniženja koje si pokazao kad si učenicima oprao noge, molim te udijeli mi milost istinske poniznosti, tako da se pred svima snizim, poglavito pred onima koji me preziru. Isuse moj, zbog muke i smrtne tjeskobe koju si pretrpio u Gesemanskom vrtu, koja je bila dovoljna da od nje umreš, molim te oslobodi me od paklenih muka, od toga da bi živio daleko od tebe, bez da bi te ikada više mogao ljubiti. Isuse moj, zbog odbojnosti i odvratnosti koje si tada kušao prema mojim grijesima koje si tada imao pred očima, udijeli mi istinsko pokajanje za sve grijehe kojima sam te uvrijedio. Isuse moj, zbog muke koju si kušao kade si vidio da te Juda poljupcem izdaje, udijeli mi milost da ti budem vjeran i da te nikada više ne izdam, kao što sam to činio u prošlosti.

Isuse moj, zbog muke koju si kušao kad su te vezali kao razbojnika i vodili pred suce, molim te veži me slatkim vezama svoje svete ljubavi, tako da se nikad više ne rastavimo od tebe jedinog istinskog dobra. Isuse moj, zbog svih udaraca, uvreda i pljuvanja koje si doživio one noći u Kaifinoj kući, udijeli mi milost da trpim u miru tebi za ljubav sva protivljenja koja ću doživjeti od ljudi. Isuse moj, zbog ismijavanja koje si doživio kod Heroda, kada se prema tebi ponašao kao prema luđaku, udijeli mi milost da strpljivo podnosim sve što će ljudi o meni govoriti ili se neprimjereno ponašati.

Isuse moj, zbog uvrede koju si pretrpio kad si vidio da Židovi više vole Barabu od tebe, daj mi milost da strpljivo podnosim kada sam nepravedno prezren na uštrb drugih. Isuse moj, zbog patnje i boli koje si doživio na svom svetom tijelu kada si okrutno bio bičevan, udijeli mi milost da strpljivo podnosim sve tjelesne patnje, nemoći poglavito moju smrt. Isuse moj, zbog boli koju si kušao na svojoj svetoj glavi kad su te okrunili trnovom krunom, udijeli mi milost da nikada ne pristanem na misli koje tebe vrijeđaju. Isuse moj, zbog prihvaćanja svoje smrti na križu na koju te osudio Pilat udijeli mi milost da u predanju prihvatim moju smrt sa svim mukama koje će je pratiti. Isuse moj, zbog patnje koju si kušao kad si nosio križ na Kalvariju, udjeli mi milost da strpljivo podnosim sve križeve svoga života.

Isuse moj, zbog patnje koju si pretrpio kad su ti čavlima probili ruke i noge molim te da do tvojih nogu prikuješ moju volju kako ne bi želio ništa izvan onoga što Ti hoćeš. Isuse moj, zbog gorčine koji si kušao kad su te žući i octom napojili daj da te ne vrijeđam neumjerenošću u jelu i piću. Isuse moj, zbog muke koju si kušao kad si se na križu opraštao od svoje Majke, udijeli mi milost da se oslobodim neurednih veza prema svojim najbližima ili bilo kojem drugom stvoru tako da moje srce uvijek i potpuno samo tebi pripada. Isuse moj, zbog napuštenosti koju si kušao na Križu i od svoga Oca, udijeli mi milost da strpljivo podnosim sve napuštenosti bez da ikada izgubim povjerenje u tvoju dobrotu.

Isuse moj, koji si kušao tri sata smrtnu agoniju umirući na križu udijeli mi milost da s predanjem tebi iz ljubavi budem trpio patnje moje smrtne muke. Isuse moj, zbog velike patnje koju si doživio kad se tvoja sveta duša odijelila od tijela udijeli mi milost da u trenutku kada se moja duša bude dijelila od tijela prikažem ti moju patnju skupa s činom savršene ljubavi kako bih došao u Nebo i ljubio te licem u lice svim svojim snagama u svu vječnost. A ti Majko moja Marijo zbog mača boli koji ti je probo dušu kada si gledala svoga Sina kako predade dušu i nakloni glavu, molim te da mi pomogneš u času moje smrti da dođem u Raj slaviti te i zahvaljivati ti za sve milosti koje si mi od Boga isprosila. Amen.