Po Mariji, vježbe za rasti u posveti
Uvodna napomena priređivača: Vježbati se u svakodnevici u prakticiranju življenja posvete može pomoći vjerniku da dublje ulazi u duh posvete i da bolje upozna samoga sebe i jasnije shvaća zahtjeve duhovnog života. Donosimo Praktične vježbe i upute za rast u nutarnjem duhu posvete Isusu Kristu po Mariji prema uputama sv. Ljudevita Montforskoga koje je u prošlom stoljeću u časopisu talijanskom Madre e regina objavio p. U.M.Gebhard jedan od nizozemskih misionara monfortanaca koji je niz godina proveo u Rimu kao ravnatelj međunarodnog monfortanskog kolegija u prvoj polovici 20. stoljeća. Vježbe su pisane prije dosta vremena i to se osjeti u izričaju, ali su po našem mišljenju još valjane i mogu pomoći onima koji žive posvetu da je bolje shvate i dublje zažive. Prijevod smo tu i tamo prilagodili i aktualizirali autora a samo jednoj smo vježbi promijenili mjesto u redosljedu.
Vježbe su zamišljene i kao praktične upute te mogu biti na pomoć u svakodnevnom naporu življenja posvete. Isto tako napominjemo da se vjernik može više puta vraćati na pojedinu vježbu ili na obavljanje cjelokupnog programa, jer duhovni život ima svoje dinamike te jedna te ista poruka nema isto značenje za dušu sad i nakon nekog vremena. Ako netko na ovaj način želi koristiti vježbe, preporučamo mu da vodi neku vrstu duhovnog dnevnika ili pravi kratke zapise, jer će tako moći uočiti promjene u svom iskustvu nakon što je više puta prakticirao iste vježbe.
Praktične upute su usmjerene izravno na osobno iskustvo vjernika kako bi ga potaknule na zauzetost i rast, ali u duhovnom životu vlastito duhovno iskustvo treba mudrosno vrednovati. Potrebno je ulagati napor, ali bez Božje milosti duša ne može postići duhovni napredak. Dakle, uz sve napore i odluke, valja moliti i slijediti Božansku pedagogiju milosti koja nas odgaja našim duhovnim uspjesima ali i slabostima, nemoćima i padovima. S vremenom uz molitvu i uloženi napor, duša u duhovnom životu sazrijeva tako da ono što trenutno ne uspijeva, uspjet će kada ojača u milosti. Na tom putu može se duhovno okoristiti i vlastitim slabostima i nemoći zaživjeti ono što bi željela i oko čega se trudi u smislu dublje spoznaje vlastite nedostatnosti i bijede ali to je ne smije voditi putem samosažaljenja, depresije, očaja, nego upravo suprotno, treba je dublje ukorijeniti u poniznost i pobuditi svijest veće potrebe za Isusom kao što smo o tome govorili u cjelini 7.1.
Vježbe upućuju vjernika na asketski napor u borbi sa samim sobom i nasljedovanju Isusa po Mariji. Osoba se treba mudrosno nositi s tom dinamikom u vlastitom duhovnom iskustvu. S jedne strane se ne smije prenapregnuti u odricanju i umiranju sebi do te mjere da dođe do onoga stava koji izražava stariji sin u prispodobi o milosrdnom Ocu kada kaže: „Nikad mi ništa nisi dao“ (usp. Lk 15,29). To jest, ne smije usvajati sliku Boga kao onoga koji ništa ne daruje, a neprestano nešto brani i zapovijeda. Asketski napor je usmjeren na borbu protiv našeg egoizma, grijeha, zlih sklonosti (stari čovjek), a ne protiv dostojanstva osobe kao takve koja uvijek ostaje ljubljeno dijete Božje. Kada osoba koja živi posvetu primijeti da ide u tom smjeru, treba se opustiti čineći ono što je ispunja i zadovoljava slaveći Boga za sve dobro što se nalazi u njenom životu. Treba opet paziti da ne padne u stanje neprestanog, a postupno i isključivog traženja onoga što joj se sviđa ili joj je ugodno jer u tom slučaju lako postaje egoist što se izravno protivi kršćanskom životu. Duh žrtve, mrtvljenja, pokore i naporni rad na samome sebi na koje potiču ove vježbe imaju za cilj izgradnju i oplemenjenje vlastitog karaktera i zadobivanje krjeposti.
Imamo trideset vježbi, preporučamo da se u jednom danu osoba zaustavi samo na jednoj vježbi tako da one mogu poslužiti i kao priručnik za obavljanje osobnih ili grupnih svibanjskih i listopadskih pobožnosti.
Napominjemo isti tako da življenje posvete činjenjem svega po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju na bilo koji način ne vodi dušu putem psihološke nesigurnosti u vlastitom djelovanju i ponašanju. Najbolja potvrda za to je život sv. Ljudevita koji je vedro proživio svoj život u potpunom predanju, i vođen od Marije činio velika djela za Boga i spas duša. Vjernik u zdravoj razumskoj prosudbi, u čistoći savjesti uz dobru nakanu treba činiti svoja djela vršeći svoje staleške dužnosti, a čini ih u nutarnjem predanju i ovisnosti o Mariji. To ne samo da ne donosi duši nutarnju kolebljivost nego povećava sigurnost da ga prati Marijin zagovor koji će izvesti na dobro ono što njemu ne uspijeva.
ZA OBNAVLJATI NUTRANJI DUH POSVETE
Prva uvodna vježba
Montfortove riječi: „Nakon svega toga ipak evo, svečano izjavljujem: neka sam pročitao gotovo sve knjige koje raspravljaju o pobožnosti prema Presvetoj Djevici i neka sam razgovarao s najsvetijim i najmudrijim osobama ovih zadnjih vremena uza sve to nisam mogao upoznati niti naučiti pobožnu vježbu prema Majci Božjoj sličnu ovoj o kojoj mislim govoriti.“ (PP 118)
„I budući da je bit ove pobožnosti izgrađivati unutarnjost, neće je svatko jednako razumjeti. Neki će se zaustaviti na njezinoj vanjštini i neće ići dalje: tih će biti najveći broj. Neki će, i to malo njih unići u njezinu unutarnjost ali će se popeti samo na prvu stepenicu. A tko će se poeti na drugu stepenicu? Tko će doprijeti do treće? I napokon tko će na toj trećoj i ostati ili stalno stajati?“ (PP119)
„Nije dosta jedanput se predati Mariji u svojstvu roba; nije dosta to ponavljati čak ni svaki mjesec, ni svake sedmice: takva bi pobožnost bila suviše kratkotrajna i ne bi mogla uzdići dušu do one savršenosti do koje je može uzdići. Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrini i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj. Naišao sam na mnogo osoba koje su se na izvanjski način veoma gorljivo dale na ovo sveto ropstvo, ali jako rijetko na one koje su ga imale i još rjeđe na takve koje su u njemu ustrajale.“ (MT 44)
Objašnjenje
1. Postoji toliki broj vjernika koji su se posvetili Isusu po Mariji kao i onih koji su se upisali u udrugu Marije Kraljice Srdaca. Svi s nakanom kako bi što bolje bili sjedinjeni s Isusom po njegovoj Presvetoj Majci po posveti. Ali koliko god može učiniti jedan apostol, pa bio to i Monfort, i objasniti što bolje bit ove pobožnosti, ostaje uvijek upitno koliko je tko i kako shvatio njegovu poruku: i zato neki će se zaustaviti...a tih će biti najviše.
2. Za one koji se upišu u udrugu, izvanjski čin posvete, više ili manje svečano učinjen, ne mora imati i svoju pravnu normu koja članovima daje upute ponašanja, kao recimo samo ime udruge; nositi jednu medaljicu, zatim molitvi molitve na koje se obavežu članovi udruge; obnavljati češće samu posvetu; organizirati povremene susrete i staviti Gospinu sliku Kraljice Srdaca. Sve je to dobro lijepo i potrebno, ali ipak nije to ono što je najbitnije!
3. Što je onda tu bitno? Bitno je formirati ili oblikovati vlastitu nutrinu osobe. A to nije neka molitva ili praksa, već jedna tajna milosti koja bi trebala posvetiti cijeli ljudski život. To se ne može postići na drugi način, nego putem unutarnjeg sazrijevanja kršćanina. Iz dana u dan ima se takva duša sve više učiti kako svući starog čovjeka i sva njegova djela, da bi mogla obući novog čovjeka koji se neprestano obnavlja u jednoj novoj savjesti na sliku svoga Spasitelja. Biti pravi kršćani znači u svojoj vanjštini i nutrini imati Kristovu prisutnost. Po riječima svetog Pavla: Krist sve u svima.(Kol 3,9-11)
4. Ovaj zahtjevni rad sastoji se iz dva dijela: odložiti zauvijek svog starog čovjeka i obući se u novog čovjeka, Krista.
A to nije drugo doli zaživjeti krštenje koje sada svjedočim životom. Upravo to je bit posvete: Obnavljam danas i predajem u tvoje ruke svoje krsno obećanje. Odričem se zauvijek Sotone, svih njegovih djela (svlačim starog čovjeka) i potpuno se predajem Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti (oblačim novog čovjeka).
Tko to ozbiljno shvati i počne se moliti i truditi na tom putu, taj ulazi u nutrinu i tajnu posvete. Tko se zadovoljava oslobađanjem od svog starog čovjeka izbjegavajući teške grijehe, pa i male koje je uvidio, taj se popeo na prvu stepenicu.
Tko zasluži čistoćom srca da bude prosvijetljen o novom čovjeku i ljepoti duhovnog života, i tako teži zadobiti vječni život koji se sastoji u tome - da bi upoznali Tebe i Onoga koga si Ti poslao (Iv 17,3), penje se na drugu stepenicu.
Tko dođe do stanja da je tako očišćen od grijeha da djelovanju milosti više ne stvara prepreke i toliko je ispunjen Božanskim svjetlom da u svemu i svima vidi samo Krista, taj je sretno stigao do treće stepenice gdje duša dolazi do sjedinjenja s Kristom. A tko živi tu milost ne samo za neki kratak trenutak, ili u nekim periodima svoga života, već u njoj stalno ostaje s postojanom i velikodušnom vjernošću poput orla ima uprt pogled u Krista, taj postojano ostaje na trećoj stepenici.
Praktične upute
1. Prekrasanog li program za duhovno savršenstvo! Odvje se ne radi samo o općenitom duhovnom životu, već je naglasak na sjedinjenju s osobom Isusa Krista. Duša koja se posveti istovremeno se treba hrabro podložiti svim zahtjevima puta čišćenja, kako bi zadobila krila golubinja i uzdigla se na put prosvjetljenja, a zatim se odmorila u slastima puta sjedinjenja. Tko će mi dati krila kao u golubice da bih odletio i našao si odmora?(Ps 54,7) Tko mi može dati ta krila golubice? Marija, ako joj ostavim slobodu djelovanja dok se trudim iznad svega u nutarnjim vježbama življenja posvete, a one se sastoje u tome da sve treba činiti po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju. Do kuda sam ja došao?
2. Pogrješka se možda sastojala u tomu da sam mislio da je tajna svetosti po posveti tako lagana da ne traži nikakav napor. Možda nisam imao na pameti Monforta kada o posveti govori upravo obratno, da nije upoznao pobožnosti koja bi od duše zahtijevala više žrtava za Boga. (PP 118) Životna iskustva nam govore da Božja Providnost pronalazi putove da svakog čovjeka na više način vodi prema čišćenju: gubitak nekih materijalnih dobara, nevjernost najboljih prijatelja, smrt najdraže osobe, životne protivštine, nerazumijevanja, moralne napasti... Trpljenja i žrtve uvijek ostaju, a koliko puta nam nedostaje velikodušnosti. Najteže je odreći se samoga sebe. Ne postoji pobožnost koja bi dušu više ispraznila od same sebe i od njezina sebeljublja (PP 118), kaže nam svetac. Onaj tko se ne vježba u poniznosti, poslušnosti, odricanju ili umiranju vlastitom egoizmu jednostavno ne može dobiti ono svjetlo koje prosvjetljuje. Da li u mome življenju posvete primjećujem pomake u tom smjeru?
3. Na početku je potrebno puno strpljenja jer je početak duhovnog života najmučniji period. Ali obećanje je sigurno: tko bude znao proći putem čišćenja, ne postoji praksa koja bi je vjernije dušu sačuvala u milosti i milost u njoj (PP 118), ništa neće voditi do bržeg rasta u Božjem svijetlu. Cilj je sjedinjenje s Kristom, i ne postoji pobožnost koja bi je savršenije i lakše sjedinila s Isusom (PP 118). Kao Isus, noseći svoj svagdanji križ za Njim, trebam imati uprt pogled u obećanu radost (Heb 12,2). A ta radost po Monfortu je slava Božja, osobno posvećenje i korist za bližnjega (PP 118). Danas ću se u molitvi zadržati u razmatranju o postepenosti duhovnoga rasta kod življenja posvete moleći Boga da mi pomogne shvatiti što bi mogao više učiniti da duhovno napredujem kao i za strpljenje u podnošenju Božanske pedagogije na mome osobnome putu kojim me Marija vodi do suobličenja Isusu.
Druga uvodna vježba
Montfortove riječi: „Spomenimo se, drugi put to kažem, da je Marija velika i jedina Božja uzor-forma vrijedna da proizvede žive slike Božje, malim troškom i u malo vremena; pa koja duša ovu formu nađe i u njoj se izgubi, ona se sasvim brzo promijeni u Isusa Krista kojega ova forma prirodno prikazuje.“ (PP 260)
Objašnjenje
1. Savjet koji Montfort daje u Raspravi br. 221. govori o drvu života; plod tog stabla jest sam Isus. Marija je savršeni model ili kalup kreposti koji oblikuje Isusa, uzora svake svetosti. Da bi to Monfort zornije objasnio za Mariju upotrebljava izraz uzor ili kalup Božji.
2. Svi znamo što je to kalup. Sjetimo se da je Marija uzor ili forma Božja, da može oblikovati u nama Boga nadnaravnim krjepostima. U njezinom bezgrješnom krilu oblikovan je Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek. Da bi sama bila dostojna i na visini zadaće, ona je prije bila osobno oblikovana od utjelovljene Riječi i to na tako savršeni način, da je postala pravi i jedini uzor, jedina autentična preslika Isusove svetosti koliko je to moguće jednom stvorenju.
3. Posljedica toga za naš duhovni život: Ako već postoji jedan tako savršeni uzor ili kalup Božji, zašto onda tražiti nekakva druga rješenja ili modele da bi se što bolje upriličili Isusu? Postojala bi opasnost da pogriješimo, a uložili bismo vrlo mnogo truda. A zar nam onda nije brže, lakše i sigurnije dati se uliti i izgubiti u Mariji, koju nam je već Bog učinio uzorom ili formom, kako bismo bili što prije i bolje oblikovani u Isusa.
4. Moramo imati na pameti da se ne može oblikovati Isusa bolje nego li bi to mogla učiniti Gospa, i zato će se bolje razumjeti Montforta kada govori o duhovnim vođama koji žele oblikovati Isusa u sebi i bližnjemu, baš kao što neki kipar želi oblikovati kip iz tvrdog kamena ili komada drveta. I nastavlja Montfort:
„Dok, nasuprot, oni koji prigrle ovu tajnu milosti koju im prikazujem, s pravom mogu biti uspoređeni s taliocima i ljevačima koji, našavši lijepu uzor-formu, Mariju, u kojoj je Krist bio oblikovan naravno i na božanski način, bacaju se u Mariju i u njoj se gube, da izađu odatle kao vjeran otisak Isusa Krista. O, lijepe li i istinite poredbe!“ (PP 220)
Praktične upute
1. Uputit ću Isusu molitvu sv. Ljudevita kao svoju: Ljubljeni moj Isuse, dopusti da ti se obratim kako bih ti iskazao svoju zahvalnost za milost koju si mi udijelio dajući me svojoj svetoj Majci po pobožnosti ovog ropstva...Zaista, to je jedna tajna milosti za koju neću Gospodinu nikada biti dovoljno zahvalan.
2. U svojim duhovnim nastojanjima pokušat ću sve više spoznati našu ljudsku ograničenost i nedjelotvornost na duhovnom polju. Da bih to uspio, potrebna mi je Marijina pomoć i suradnja. To opet tako lijepo objašnjava Montfort: Svjetlo tvoje vjere neka rasprši tmine moga duha; tvoja duboka poniznost neka preuzme mjesto moje oholosti; tvoje uzvišeno razmatranje neka zaustavi rastresenosti moje neobuzdane mašte; tvoje neprekidno gledanje Boga neka ispuni moj duh njegovom prisutnošću; oganj ljubavi tvoga srca neka raširi i zapali moje mlako i hladno;tvoje krjeposti neka zauzmu mjesto mojih grijeha; tvoje zasluge neka budu moj ukras i moja nadopuna kod Boga. (MT 68)
3. Otkako sam po posveti pronašao Mariju – veliki Božji uzor kao način da bi se Isus oblikovao u meni jednostavnije je izgubiti se ili rastaliti u njoj. Tko će razumjeti tu tajnu? Montfort odgovora: Ali tko će je razumjeti? Želim, dragi moj brate, da ti budeš taj. Ali, spomeni se da se u uzor-formu baca samo ono što je rastaljeno i tekuće: to jest, treba da smrviš i rastališ u sebi staroga Adama, da postaneš novi u Mariji.“ (PP 221)
Svetac nas na kraju podsjeća da posveta i predanje Mariji ni na koji način ne oslobađa dušu od asketskog napora rada na sebi koji se u duhovnom životu obično naziva put čišćenja, a može potrajati i duži niz godina što ovisi o daru Božje milosti te spremnosti i odlučnosti duše da u svemu nasljeduje Isusa po Mariji. Praktične vježbe i upute za rast u nutarnjem duhu posvete Isusu Kristu po Mariji koje slijede, imaju cilj da pomognu na tom putu duhovnoga rasta po oblikovanju naše nutarnje ovisnosti o Mariji u duhovnom naporu do suobličenju Isusu Kristu.
4. Posveta Isusu po Mariji se oslanja na same temelje kršćanskog života jer naučava i potiče umiranje starog čovjeka i rađanje novog u Kristu. Na tom putu je neophodno djelovanje Duha Svetoga. Molimo sa svecem: O Duše Sveti!Udjeli mi veliku pobožnost i veliku naklonost prema Mariji, svojoj božanskoj Zaručnici, daj da nađem veliku pomoć u njezinu materinsku krilu i neprestano utočište u njezinu milosrđu, da u Njoj – na naravan način – oblikuješ u meni Isusa Krista,velikog i moćnog, sve do punine njegove savršene dobi. Tako budi! (MT 67)
Danas ću često zahvaljivati Bogu što mi je udijelio milost da sam se posvetio Isusu po Mariji i nastojati ću u razmatanju shvati i prihvatiti temeljnu duhovnu poruku posvete o oblikovanju Isusa u duši po djelovanju Marije i Duha Svetoga.
VJEŽBE DA SE SVE ČINI PO MARIJI
Prva vježba
Savjet Montforta: Bit ove pobožnosti sastoji se u tomu da sve što god u životu činimo, to činimo po Mariji. „Ne smijemo nikada ići sami našemu Gospodinu nego uvijek po Mariji, po njezinu zagovoru i ugledu kod njega, da tako ne budemo nikada sami kada mu se molimo.“ (MT 48)
Objašnjenje
Monfort ovu pobožnost naziva bitnom u širem smislu riječi, to jest u smisli Marijina posredništva u ekonomiji spasenja. Marija je izabrana od Gospodina kao sredstvo po kome je došao k nama i po kome nam se uvijek dariva. Zbog toga s razlogom Gospa za nas treba biti sredstvo po kome idemo Gospodinu ako želimo biti evanđeoski mudri. A da bismo razumjeli ovaj savjet potrebno nam je izbjegavati dvije pogjreške:
l. Montfort ne želi reći da nije dopušteno izravno se obraćali Gospodinu, kao da bi baš za svako djelo ili molitvu, morali nužno u svakom času izravno misliti na Mariju i zazivati je. Dosta je spomenuti lijepu molitvu sv. Augustina (PP 67): Ti si Krist..., koju je Montfort preporučio kao svagdanju molitvu upućenu Gospodinu za tražiti njegovu ljubav. U ovoj molitvi Marija se uopće i ne spominje. Stoga za vrijeme molitve nije čovjeku potrebno nad sobom činiti prisilu, već se prepustiti djelovanju milosti i obraćati se izravno Isusu, ako se u tomu osjeća duhovna naslada.
2. Ali pripazimo da se okoristimo i drugim savjetom: „Pripazi dobro, izabrana dušo, da ne pomisliš da je savršenije ići izravno Isusu, izravno Bogu sa svojim djelom i nakanom; budeš li htjela ići bez Marije, tvoje djelo, tvoja nakana malo će vrijediti; ako pak budeš išla po Mariji, tada u tebi djeluje Marija, i prema tome tvoje djelo i nakana bit će mnogo vrednije i Boga dostojnije. (MT 50)
Stoga je potrebno redovito se koristiti Marijinim zagovorom i oslanjati se na njene zasluge pred Bogom sigurni da ćemo u malo vremena i lakše stići do sjedinjenja s Isusom. A ako se katkada i dogodi da smo se Gospodinu izravno obratili, u biti Marija koja nikada nije daleko od nas i u koju polažemo najveće povjerenje da ćemo biti prihvaćeni od Gospodina, će nas uvesti u komunikaciju s Njime.
Praktične upute
1. U svojim molitvama mislit ću na Mariju kao na sigurno i blago sredstvo, kao Bogu dragi put. Često ću je sinovski zazivati i po njenom zagovoru moliti sve što mi treba. Preferirat ću razmatranja o marijanskim temama u subotu, na sve Marijine spomendane i blagdane te u svibnju, i što je češće moguće tijekom godine. Prikazivat ću Gospodinu Marijine molitve, krjeposti i duhovna raspoloženja umjesto svojih....
2. Počevši od glavnih djela koja trebam učiniti tijekom dana,m sve ću ih redovito činiti moleći po 1 Zdravo Mariju na početku i na kraju. Ujutro čim otvorim oči, obnovit ću svoju posvetu Kraljici srdaca, i na kraju dana, prije nego sklopim oči na spavanje. Ući ću u Crkvu, pozdraviti Isusa i Mariju, počet ću posao s mišlju na Mariju i kratko zazivati je tijekom obavljanja svojih dužnosti.
Svaku neredovitu, neuobičajenu stvar, neku bol ili poteškoću, svoj uspjeh i radost, kao i neuspjeh i žalost, svaku novu stvar, novo odijelo, knjigu, novi stan, promjenu boravka... prikazat ću njoj i sve me ima podsjećati na Mariju, a posebno neki predmet koji ću uzeti kao znak podsjećanja na posvetu.
U obraćanju bližnjem opet ću se koristiti Marijom. Njoj povjeravam svoje drage, kao i neprijatelje, ako ih imam. Često ću Mariji govoriti, i govoriti o njoj, moliti joj se, štovati njezine slike i truditi se da ih drugi štuju. Ako me ljudi hvale, vole i cijene, opet ću sve to pripisat njoj i moliti ću Veliča ili 1 Zdravo Marijo. Ako me žele nagraditi, biti će to poklon njoj, jedna sveta misa po njezinim nakanama ili poći na koje hodočašće... Postoji još mnogo drugih misli će me nadahnuti Duh Sveti ako li budem sabran, umrtvljen i vjeran ovoj velikoj i uzvišenoj pobožnosti koju naučava i savjetuje Montfort. Danas ću izabrati neki od ovih poticaja i prakticirati ga tijekom dana, a navečer ću ispitati svijest da vidim koliko sam bio vjeran i uspješan.
Druga vježba
Savjet Montforta: Bitni sadržaj ove pobožnosti sastoji se u tomu da sve što god u životu činimo, to činimo po Mariji...To jest trebamo se pokoravati u svemu Presvetoj Djevici i vladati se, također u svemu, po njezinu duhu koji je Duh Sveti Božji. (PP 258) Hoće li duša da je vodi ovaj Marijin duh, treba da se odreče svoga vlastitog svjetla i volje prije svakog svoga djela. (PP 259)
Objašnjenje
Gore smo naveli opći princip i početak praktične primjene ove vježbe
Opći princip je jasan: tko želi proći Marijinu školu kako bi prije i savršenije išao Isusu, mora biti vođen njenim duhom, jer je naš ljudski duh zaražen istočnim i osobnim grijehom. Zbog toga da bi se činili nadnaravni čini, potrebno je isprazniti se od sebe samoga i svog pokvarenog ljudskog dna.
„Oni koji su vođeni od Duha Božjega sinovi su Božji. (Rim 8,14) A da bi čovjek bio dosljedan u skladu sa temeljnim načelima Rasprave, tj. da je Marija siguran put koji nas vodi k Isusu, kako bi lakše i sigurnije posjedovali Duh Božji, treba se napuniti Marijinim duhom „..jer nju nikada nije vodio njezin duh, nego vazda Božji duh, koji je tako zavladao njome da je postao njezinim vlastitim duhom. (PP 258)
Praktična primjena: da bismo bili vođeni od Marijinog duha, potrebno je odreći se svoga vlastitoga kao i vlastitog načina htjenja i gledanja na stvari... Ako Marija treba upravljati, ne mogu to onda i dalje činiti ja. S tim više što bi sva naša djela bila nesavršena zbog nakane i našeg pokvarenog duha. Razum i volja, način razmišljanja i sklonosti srca upravljaju svakom osobom. Ako se toga ne odreknemo, ne možemo biti vođeni Marijinim duhom koji je Duh Božji.
Praktične upute
Odreći ću se svoga duha:
l. Kad osjetim da polako tonem u grijeh. Trostruka požuda, navezanost na zemaljske stvari, sjetilnost, oholost potpomognuta duhom svijeta, ali i Sotona mi se nastoji nametnuti i jednostavno me uništiti. U trenucima napasti ja ću se odreći svog vlastitog načina gledanja na stvari, svojih nagnuća kako bih jasnije vidio u vjeri samo ono što Bog želi.
2. Kad ne budem u stanju razlikovati duh koji me vodi, da li je dobar ili zao, potvrditi ću ispravnu nakanu u mome djelovanju. Mnogo više ću se odreći ako znam da nešto Bogu nije ugodno.
- kada činim ono što mi nije ugodno i družim se s ljudima koji nisu simpatični; odreći ću se svoga duha
- kad se nalazim pred jednim činom koji želim egoistično učiniti, kada želim vremenitu milost, ali osjećam da to nije u skladu s voljom Božjom odreći ću se mojih ideja i snova.
- kada bi htio u život učiniti neki čin mrtvljenja ali moj se duhovnik s tim ne slaže, umrijet ću sebi i odreći ću se.
3. I kada smatram da je moj način htjenja i gledanja na stvari ispravan, npr. želim moliti, slaviti svetu misu, pričestiti se, smatram da ljubim Boga.... započet ću odričući se svoga duha. Bolje biti razborit. Tmine našeg duha i sklonost zloći našeg htjenja i djelovanja koliko god izgledali lijepi i dobri, ako im ugađamo i popuštamo, stvorit će samo zapreku Marijinom duhu. Ništa činiti sam po sebi već sve po Mariji. Dosta je samo učiniti čin predanja po Mariji i nastaviti djelovati u miru kako nam savjest i zdrav razum nalažu.
Treća vježba
Savjet Montforta: Bitni sadržaj ove pobožnosti sastoji se u tomu da sve što u životu činimo, činimo po Mariji. Treba se predati Marijinu duhu, da nas pokreće i vodi, kako se njoj svidi. Treba se staviti i pustiti u njezine djevičanske ruke, kao što je oruđe u rukama radnika, ili kao lutnja u rukama izvrsna svirača. Treba se izgubiti u Mariji i njoj se prepustiti poput kamena što ga bacimo u more. (PP 259)
Objašnjenje
Toliko je stvari koje nam Montfort želi postupno objasniti. Postupati poput sinova znači:
prepustiti se vodstvu Marijina duha: naša nesposobnost u činjenju dobrih djela, zatim nedovoljno poznavanje načina i putova duhovnog života, sugeriraju nam da se povjerimo i potpuno predamo Mariji kao sigurnom vođi;
staviti se u Marijine ruke i u njima ostati poput alata koji je neophodan za određeni posao... Ova usporedba preporučuje predanje u povjerenju Mariji zajedno s našom suradnjom u skladu s Marijinom voljom.
- biti spremni učiniti svako djelo ponizno kao jedan radnik, lijepo kao neki umjetnik. Za sve ono što bi htjela učiniti Marija s nama, moramo joj staviti na raspolaganje našu volju i naše ljudske sposobnosti, iako su tako ograničene, kao što jedan alat pomaže svome majstoru svojim kvalitetama, težinom i veličinom...kao što jedna lijerica svome izvođaču posuđuje strune i milinu zvuka i ne misli na sebe nego se stavlja na raspolaganje.
- treba uroniti u Mariju, kao kamen ubačen u more, to je već treća usporedba koja nas nuka na razmišljanje: a ti, gdje se ti nalaziš? Da li je bačeni kamen uopće više moguće naći? A on ipak postoji. Isto se dogodi i s dušom koja dopušta da bude vođena od Marije. Očima Božjim izgleda izgubljena u Mariji. A Isus tvrdi: Tko svoj život izgubi radi mene, naći će ga.“(Mt 16,25)
Praktične upute
l. Poticaj za početak svakog djelovanja, treba doći od Marije. Pitam se, počinjem li zaista s pravom nakanom? Da nisam vođen svojim vlastitim nahođenjem, ljubavlju navezanosti, egoizmom?
- Ako sam u govoru i djelovanju nestrpljiv, sigurno me ne vodi Marija koja je blagoga duha.
- Ako ustuknem pred životnim poteškoćama, opet me ne vodi Marijin duh koji je jak.
- Ako osjećam ljubav prema Bogu, ali to ne dijelim s braćom, nisam sličan Marijinom gorljivom duhu ljubavi.
- Ako u svom duhovnom zanosu ne vodim računa o svim okolnostima koje me okružuju, kao i o
prikladnosti vremenskih prilika za djelovanje, mjestima i osobama, neće me voditi Marijin duh razboritosti.
- Ako želim djelovati po Mariji, morati ću se boriti protiv svog vlastitog duha sebeljublja, jer njezin je ponizan i malen.
- Ako sam siguran kako se trebam ponašati, tako ću činiti usprkos svemu i svima jer njezin duh je hrabar te ne smijem i ne mogu zamijeniti poniznost s plašljivost i malodušnosti.
- Ako u svemu tražim prvenstveno slavu Božju, posvjedočiti ću da je Marijin duh čist.
- Ako na kraju neću stavljati prepreke milosti, biti će očiti znak da je Marijin plodni duh na djelu. Kako su rječiti pridjevi, jaki i utemeljeni Montfortovi argumenti kojima ukazuje na veličinu Marijina duha.
Slušajući neku glazbenu izvedbu, onomu koji se razumije u glazbu odmah je jasno da li svira samouki glazbenik, ili umjetnik. Isto se događa i s našim djelima: po nakanama koje nas vode prepoznajemo radi li se o Marijinu ili našem duhu.
2. Usporedba s alatom ili lijericom, podsjeća me kako trebam u Marijine ruke staviti sve ono što je dobro ili bi moglo postati dobro. Ako posjedujem deset talenata, trebam ih svih deset njoj povjeriti na raspolaganje, a ne devet... Jedan majstor ili glazbenik, podesi si svoj alat ili lijericu kada mu je to potrebno. Tako ću dopustiti Mariji po njezinim majčinskim ukorima preko učiteljstva Crkve i poglavara da me upotrijebi tamo i gdje je to njoj drago.
3. Kamen koji je bačen u more, ukazuje na potpuno predanje i povjerenje. Ako se Marija želi služiti sa mnom, pa i kada me ostavlja negdje sa strane, da li s uspjehom ili ne činim ovo djelo ili neko drugo...važno da je ona zadovoljna, drugo ništa nije važno.
Četvrta vježba
Savjet Montforta: Bitni sadržaj ove pobožnosti sastoji se u tomu da sve što god u životu činimo, to činimo po Mariji. To možemo učiniti jednostavno i u tren, jednostavnim duhovnim pogledom, kratkim činom volje, ili riječju, na primjer govoreći: ja se odričem sebe i darujem se potpuno Tebi, mila moja Majko... (PP 259)
Objašnjenje
Svetac daje do znanja da se ovdje ne radi o nekom kompliciranom načinu ili metodi, već o tako jednostavnoj stvari za koju je dovoljan trenutak. Također se pruža dvojaka mogućnost ili načina kako svoju molitvu upravili Mariji: riječju, umno ili duhom. Tko ne može moliti, dovoljno mu je samo na molitvu pomisliti i učiniti mali čin volje. Onaj tko razmatra na čas se prepusti osjećajima, a čas opet o toj stvari razmišlja. Tako je i u sjedinjenju s Marijom, sve činiti po njoj znači tvrditi i prakticirati sljedeće:
- naš način gledanja na stvari treba prikazivati približavajući ga jednim duhovnim pogledom, ili kratkom misli pa čak i neizrečenom, čistim Marijinim nakanama
- naše osobno htjenje s kratkim činom volje prikazivati sinovskim osjećajem koji me vodi blizu Onoj koja je moj životni Vođa. Da se to učini ne treba neko dugo vrijeme, a još manje napor. Zbog toga je taj čin moguć i bolesnicima koji ne mogu moliti. A tko želi izreći svoje osjećaje riječima, dovoljno je reći: Odričem se samoga sebe i dajem se Tebi, mila moja Majko!
Ako se pri tom i takvom predanju Gospi ništa ne osjeća i čovjek ne vidi da se išta promijenilo, Monfort uvjerava: „Pa sve i da ne osjećamo nikakve slasti u ovom činu ujedinjenja, on je ipak istinit, kao što bi netko jednako istinito pripao sotoni kad bi, Bože sačuvaj, jednako iskreno rekao:“Ja se predajem sotoni”,makar on i ne osjetio u sebi na te riječi nikakve osjetne promjene.“(PP 259)
Usporedba je istinita i treba isključiti svaku sumnju. Riječi: dajem se Sotoni, samo pročitane nasumce, ne prouzrokuju nikakav učinak, ali izgovorene svjesno i svojevoljno, iako se ne bi osjetio poseban učinak, čovjeka čine njegovim vlasništvom jer to je rekao, tako je htio. Zašto se onda ne bi to događalo i u našem slučaju, premda ništa posebno i ne osjećam. Dajem se Mariji! Ako se želi sve predati Njoj, sve će Njoj i pripasti.
Praktične upute
l. Svoje sjedinjenje s Marijom ne trebam doživljavati samo kao stvar osjećaja. Mnogo važnije jest da je sinovski ljubim svim svojim srcem i budem joj zahvalan što s vremena na vrijeme osjećam Njezinu prisutnost. Ali moram imati na umu da se prava pobožnost (posveta) sastoji u vršenju Marijine volje. Stoga da bi vršio što Ona od mene želi nisu mi potrebna vikanja, suze, kao niti ispoljavanje svojih osjećaja, nego praktični dokazi dobre volje.
2. Vježbat ću se u onome na što me upućuje Monfort navikavajući duh na jednostavne nutarnje poglede, a volju na kratke čine, često se na to vraćati i tako se obraćati Mariji. Pomislit ću na Nju prije nego počnem koji posao, a isto ću učiniti tisuću puta tijekom samog posla. To će mi biti olakšano ako ću češće moći baciti pogled na koju njezinu sliku, koju bi trebao svuda nositi sa sobom, a posebno je imati u srcu.
3. Da bi svoj duhovni pogled i pokrete volje učinio što djelotvornijim, potrebno je često upotrjebljavati strjelovite ili kratke molitvice. U slučaju da osjetim da mi se bliži napast oholosti samodopadnosti i reći ću: Odričem se sebe! Kako bi bio siguran da me vodi Marija, često ću joj ponavljati: Potpuno se predajem Tebi!
4. Kada budem učinio ono što sam trebao učiniti i savjest me ni u čemu ne bude prekoravala,
nastavit ću jednostavno i mirno vršiti svoje dužnosti bez obzira na osjećaje, jer i Bog i Marija tvrde: Pravednik ne živi od osjećaja, već iz vjere!