Pismo Ivana Pavla II monfortanskoj obitelji

O nauci svetog Ljudevita Marije Monfortskog redovnicima i redovnicama monfortanske obitelji

Klasičan tekst marijanske duhovnosti

1. Prije 160 godina objavljeno je djelo koje je određeno da postane jedan od klasika marijanske duhovnosti. Sv.Ljudevit Marija Grignion de Montfort napisao je, početkom 1700. godine djelo Rasprava o pravoj pobožnosti prema Svetoj Djevici, ali je rukopis ostao nepoznat više od 100 godina. Međutim, 1842. godine gotovo je slučajno otkriven i 1843. godine objavljen. Odmah je uslijedio uspjeh i otkrilo se kao izvanredno i učinkovito djelo u širenju prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici.

Meni je u vrijeme moje mladosti puno pomoglo čitanje ove knjige u kojoj sam pronašao “odgovor na svoje sumnje” izazvane strahom da bi pretjerano štovanje Marije umanjilo prvenstvo štovanja koje dugujemo Kristu (usp. Dar i otajstvo, str.38).
Pod mudrim sam vodstvom Sv.Ljudevita Marije shvatio da, živi li se Marijino otajstvo u Kristu, takav rizik ne postoji. Mariološka je misao ovoga sveca «ukorijenjena u trojstveno Otajstvo i u istinu Utjelovljenja Božje Riječi».

Od samoga je svoga početka, osobito u najtežim trenucima, Crkva s posebnim žarom razmatrala jedan od događaja iz Isusove muke koji opisuje sv. Ivan:

»Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: «Ženo! Evo ti sina!» Zatim reče učeniku: «Evo ti majke!» I od toga časa uze je učenik k sebi.” (Iv. 19,25-27). Kroz svoju je povijest Božji narod iskusio ovaj dar Isusa raspetoga: dar njegove Majke. Presveta je Marija zaista naša Majka koja nas prati na našem hodočašću u vjeri, nadi i ljubavi prema sve većem jedinstvu s Kristom, jedinim spasiteljem i posrednikom. (usp. Lumen gentium, br. 60 i 62).

Poznato je da se na mojemu biskupskomu grbu, koji je simbolična ilustracija netom navedenoga evanđeoskoga teksta, moto Totus tuus nadahnut naukom Sv. Ljudevita Marije Grigniona Montfortskog (usp. Dar i otajstvo, st. 38-39; Rosarium Virginis Mariae, 15). Ove dvije riječi izražavaju potpunu pripadnost Isusu po Mariji: Tuus totus ego sum, et omnia mea tua sunt, piše sv. Ljudevit Marija. To znači: “Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci” ( Usp. Rasprava o pravoj pobožnosti, 233). Nauka je ovoga sveca duboko utjecala na marijansku pobožnost mnogih vjernika, a i na moj vlastiti život. Riječ je o proživljenomu nauku, o velikoj asketskoj i mističnoj dubini izraženoj živim i snažnim stilom s mnoštvom slika i simbola. Marijanska se teologija ipak jako razvila od vremena sv. Ljudevita Marije, na što je odlučujuće utjecao Drugi vatikanski koncil. Danas bi monfortanski nauk trebalo ponovo prostudirati i objasniti u svjetlu Koncila, iako taj nauk i dalje čuva svoju bit.

U ovom bih pismu, redovnici i redovnice Monfortanske obitelji, s vama želio podijeliti meditacije nekih odlomaka iz spisa sv. Ljudevita Marije koji nam pomažu da njegujemo naše povjerenje u majčinsko posredovanje Majke Božje u ovim teškim trenucima.

Ad Jesum per Mariam

2. Sv. Ljudevit Marija izvanrednom snagom predlaže kontemplaciju otajstva Utjelovljenja punu ljubavi. Prava marijanska pobožnost je kristocentrična. Kako podsjeća Drugi vatikanski koncil, «Crkva, pobožno misleći o njoj i promatrajući je u svijetlu Riječi, koja je postala čovjekom, s poštovanjem dublje prodire u veliki misterij Utjelovljenja» (Lumen gentium, n. 65).
Ljubav prema Bogu po sjedinjenju s Isusom Kristom je svojstvo svake autentične pobožnosti. Kako piše sv.Ljudevit Marija:
Krist «je naš jedini Učitelj koji nas treba učiti, naš jedini Gospodar o kojem imamo ovisiti, naša jedina Glava s kojom moramo biti sjedinjeni, naš jedini uzor kojemu se trebamo upriličiti, naš jedini liječnik koji će nas izliječiti, naš jedini pastir koji će nas hraniti, naš jedini put koji nas treba voditi, naša jedina istina u koju moramo vjerovati, naš jedini život koji nas treba oživljavati, i u svim stvarima naše jedino sve koje nam ima biti dovoljno.» (Rasprava o pravoj pobožnosti, 61).

3. Pobožnost je prema Svetoj Djevici povlašteno sredstvo «da Isusa Krista uzmognemo savršeno naći, nježno ga ljubiti i služiti mu vjerno» (Rasprava o pravoj pobožnosti, str. 62). Ova želja koja stoji u središtu te pobožnosti, «ljubiti ga nježno», odmah prelazi u žarku molitvu Isusu u kojoj tražimo milost za sudjelovanje u neizrecivom zajedništvu ljubavi koja postoji između Njega i njegove Majke. Potpuna predanost Marije Kristu, i u Njemu njezina predanost Presvetome Trojstvu, izvrsno je iskazana u zapažanju:
»Svaki put kad ti misliš na Mariju, Marija mjesto tebe misli na Boga. Svaki put kad ti hvališ i častiš Mariju, Marija zajedno s tobom slavi i časti Boga. Kod Marije se sve u odnosu na Boga, i ja ću je s potpunim pravom nazvati «Božjim odnosom», jer se u svemu odnosi na Boga; ona je Božja jeka, koja kazuje i odjekuje samo: Bog. Ako ti kažeš: Marija, ona odgovara: Bog. Sveta Elizabeta pohvali Mariju i nazva je blaženom što je uzvjerovala; a Marija, vjerni Božji odjek, zapjeva: Magnificat anima mea Dominum: Veliča duša moja Gospodina. Ono što je Marija učinila u toj prigodi, to ponavlja svaki dan. Kad je hvalimo, ljubimo, častimo ili joj se darivamo, Boga je hvalimo, Boga je ljubimo, Boga je častimo, Bogu dar nosimo po Mariji i u Mariji» (Rasprava o pravoj pobožnosti, 225).

U istoj molitvi Majci Božjoj, sv.Ljudevit izražava trojstvenu dimenziju njezinoga odnosa s Bogom:

»Pozdravljam te, Marijo, ljubljena Kćerko Vječnog Oca; pozdravljam te, Marijo, divna    Majko Božjeg Sina; pozdravljam te, Marijo, prevjerna zaručnice Duha Svetoga!» (Marijina tajna, 68).

Ovaj tradicionalan iskaz, kojega je koristio već sv. Franjo Asiški ( Franjevački izvori, 281), bez sumnje na neki način djelotvorno izražava osobito sudjelovanje Gospe u životu Presvetoga Trojstva.

4. Sv. Ljudevit Marija razmatra sva otajstva, počevši od Utjelovljenja koje se dogodilo u trenutku Navještenja. Tako se, u Raspravi o pravoj pobožnosti, Marija prikazuje kao »pravi zemaljski raj novoga Adama», «djevičanska i neoskvrnjena zemlja» od koje je On bio oblikovan (br.261). Ona je i nova Eva, pridružena novom Adamu u poslušnosti koji ispravlja izvorni neposluh čovjeka i žene (usp. Rasprava, 53; Sv. Irinej, Adversus haereses, III, 21,10-22,4). Po ovoj poslušnosti, Sin čovječji ulazi u svijet. Sâm Križ je već otajstveno prisutan u času Utjelovljenja, u trenutku Isusova začeća u Marijinom krilu. Doista, l'ecce venio iz Poslanice Hebrejima (10,5-9) iskonski je čin poslušnosti Sina Ocu, prihvaćanje njegove spasiteljske Žrtve «kada ulazi u svijet».

«Sva se naša savršenost - piše sv.Ljudevit Marija Grignion de Montfort, - sastoji u ovome: upriličiti se, sjediniti se i posvetiti se Isusu Kristu. Zato je, bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje, s njim nas sjedinjuje i njemu posvećuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema blaženoj Djevici, svetoj Majci našega Gospodina, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu” (Rasprava o pravoj pobožnosti 120).

Obraćajući se Isusu, sv.Ljudevit Marija izražava koliko je divno sjedinjenje Sina i Majke:

"Ona je tako milošću preobražena u Te da ne živi više Ona, da nije više Ona: Ti sam moj Isuse, živiš i kraljuješ u njoj. Ah, kad bi ljudi znali slavu i ljubav koju primaš u ovom divnom stvoru: Ona je tako usko s Tobom sjedinjena…..jer ona Te ljubi žarče i slavi savršenije negoli svi tvoji ostali stvorovi zajedno." (63).

Marija, izuzetno važan ud mističnoga tijela i majka Crkve

5. Drugi Vatikanski Koncil pozdravlja Mariju kao «preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi» (Lumen gentium, br. 53). Isus je otkupio i svoju Majku, na poseban način u Bezgrešnome začeću, i ona nas je pretekla u onoj poslušnosti vjere i ljubavi Riječi Božjoj koja nas čini blaženim (isto, br. 58). To je jedan od razloga da je Marija «tijesno spojena s Crkvom: Bogorodica je tip (typus) Crkve, kako je Beč učio sv. Ambrozije, tj. u redu vjere, ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom. Jer u misteriju Crkve koja se također s pravom naziva majkom i djevicom, Blažena Djevica Marija je išla naprijed dajući odlično i osobito primjer i djevice i majke» (isto, br.63). Isti Koncil promatra Mariju kao Majku udova Kristovih (isto, br. 53; 62), i tako je Pavao VI. naziva Majkom Crkve. Nauk o mističnom tijelu, koji najsnažnije izražava sjedinjenje Krista sa Crkvom, biblijski je temelj ove tvrdnje. »Glavu i udove rađa jedna te ista majka» (Rasprava o pravoj pobožnosti, 32), podsjeća nas sv. Ljudevit Marija. U tom se smislu može reći da su, po djelu Duha Svetoga, udovi sjedinjeni i upriličeni Kristu Glavi, Sinu Oca i Marije, na takav način da »svako pravo dijete svete Crkve treba da ima Boga za Oca, a Mariju za Majku» (Marijina tajna,11).

U Kristu, jedinorođenome Sinu, uistinu smo djeca Očeva i istodobno Marijina djeca i djeca Crkve. U djevičanskom Isusovom rođenju, na neki se način cijelo čovječanstvo nanovo rađa. Majci Božjoj se mogu primijeniti, s većim pravom negoli ih sveti Pavao primjenjuje sam sebi, ove riječi: »Djeco moja, koju ponovo s bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama». (Gal 4,19) «I ja rađam – veli Marija - svaki dan djecu Božju, sve dok se Isus, moj Sin, ne oblikuje u njima u puninu svoje dobi» (Rasprava o pravoj pobožnosti, 33).

Ovaj nauk nalazi svoj najljepši izraz u molitvi:

"O Duše Sveti! Udijeli mi veliku pobožnost i veliku naklonost prema Mariji, svojoj božanskoj Zaručnici, daj da nađem veliku pomoć u njezinu materinskom krilu i neprestano utočište u njezinu milosrđu, da u njoj – na naravan način – oblikuješ u meni Isusa Krista, velikog i moćnog, sve do punine njegove savršene dobi," (Marijina tajna, 67).

Jedan od najviših izraza duhovnosti sv. Ljudevita Marije Grignion de Montforta odnosi se na izjednačavanje vjernika s Marijom u njezinoj ljubavi prema Kristu, u njezinu služenju Isusu. Razmišljajući o poznatome tekstu sv. Ambrozija: «Neka u svakome bude Marijina duša, da tu slavi Boga; neka Marijin duh bude u svakome, da se tu raduje u Bogu» (Expos. In Luc., 12,26: PL 15, 1561), on piše: «Sretne li duše kad kad je sasvim zaposjedne i njome upravlja duh Marijin …, jer je taj duh blag i jak, revan i razborit, ponizan i srčan, čist i plodan» ( Rasprava o pravoj pobožnosti, 258).

Mistično je izjednačavanje s Marijom posve okrenuto Isusu, kako se svetac izražava u molitvi:

"Konačno, o moja predraga i ljubljena Majko, učini - ako je moguće - da nemam drugog duha osim tvoga da spoznam Isusa Krista i njegovu božansku volju; da nemam druge duše osim tvoje da hvalim i slavim Gospodina; da nemam drugog srca osim tvoga da ljubim Boga čistom i žarkom ljubavi kao ti." (Marijina tajna, 68).

Svetost, savršenstvo ljubavi

1. U konstituciji Lumen Gentium još stoji: «Dok je Crkva u blaženoj Djevici već došla do savršenosti, po kojoj je bez ljage i nabora (usp. Ef 5,27), kršćani se još trude da rastu u svetosti pobjeđujući grijeh; i zato dižu svoje oči k Mariji, koja sja kao uzor kreposti pred svom zajednicom odabranih” (br.65).

Svetost je savršenstvo ljubavi, one ljubavi prema Bogu i bližnjemu o kojoj govori najveća Isusova zapovijed (cfr Mt 22,38), i koja je najveći dar Duha Svetoga (cfr 1Kor 13,13). Tako, u svojim Pjesmama, sv. Ljudevit Montforski u skladu s tim vjernicima predstavlja izvrsnost ljubavi (Pjesma 5), svjetlost vjere (Pjesma 6) i postojanost nade (Pjesma 7).

U monfortanskoj se duhovnosti, dinamizam ljubavi izražava posebno pomoću simbola ropstva ljubavi Isusu po primjeru i Marijinoj majčinskoj pomoći. Radi se o potpunom zajedništvu s kénosis Krista; zajedništvu proživljenom s Marijom, duboko prisutnom u otajstvima Sinova života. «U kršćanskom životu nema ništa što bi nas učinilo potpunijom svojinom Isusa Krista i njegove presvete Majke negoli dragovoljno ropstvo, po primjeru samoga Isusa Krista, koji je za našu ljubav uzeo obličje roba (usp. Fil 2,7), i svete Djevice koja se je nazvala službenicom i ropkinjom Gospodnjom (usp. Lk 1,38). Apostol se s ponosom naziva servus Christi (usp. Rim 1,1; Gal 1,10). I kršćani su više puta u Svetom pismu nazvani servi Christi» (usp. 1 Kor 7,22), (Rasprava o pravoj pobožnosti, 72).

Uistinu, Sin Božji, koji je došao na svijet u poslušnosti Ocu po Utjelovljenju (usp. Heb 10,7), ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (usp. Fil 2, 7-8). Marija je odgovorila na Božju volju s potpunim predanjem same sebe, tijela i duše, zauvijek, od Navještenja do Križa, i od Križa do Uznesenja. Naravno, između Kristove i Marijine poslušnosti postoji asimetrija određena ontološkom razlikom između Sinovljeve božanske osobe i Marijine ljudske osobe, iz koje slijedi da je isključivo Kristova poslušnost djelotvorni izvor spasenja iz kojega je i njegova Majka primila milost da može biti potpuno poslušna Bogu i tako surađivati u poslanju svojega Sina.

Dakle, Ropstvo se ljubavi treba tumačiti u svjetlu čudesne razmjene između Boga i čovječanstva u otajstvu Utjelovljenje Riječi. To je istinska razmjena između Boga i njegova stvorenja u uzajamnosti potpunoga predanja.

"Duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrini i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po Njoj" (Marijina tajna, 44).

Paradoksalno, ova “veza ljubavi», ovo «ljubazno sužanjstvo», čini čovjeka potpuno slobodnim, s pravom slobodom Božjih sinova (Rasprava o pravoj pobožnosti, 169). Radi se o potpunom predanju Isusu kojim se uzvraća Ljubav kojom nas je On prvi ljubio. Tko god živi u takvoj ljubavi može reći kao sv. Pavao: "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist." (Gal 2,20).
Hodočašće vjere

7. Napisao sam u Novo millennio ineunte da «se Isusu uistinu ne dolazi na drugačiji način osim po vjeri» (br.19). Baš je to bio put koji je Marija slijedila tijekom svojega zemaljskoga života, i to je put Crkve hodočasnice sve do kraja vremena. Drugi Vatikanski Koncil je jako naglašavao Marijinu vjeru koju otajstveno dijeli s Crkvom, stavljajući u prvi plan Gospin život od trenutka Navještenja sve do trenutka spasonosne Muke ( Lumen gentium, 57 i 67; Redemptoris Mater, 25-27).

U djelu sv. Ljudevita Marije nalazimo isti naglasak na vjeri koju je živjela Majka Isusova u svom hodu od Utjelovljenja do Križa, vjeri kojoj je Marija model i uzor Crkvi. Sv. Ljudevit Marija to izražava u mnogim nijansama kada čitatelju iznosi «divne učinke» savršene marijanske pobožnosti:

Dakle, što više zadobiješ naklonosti ove uzvišene Vladarice i vjerne Djevice, to ćeš više imati čiste vjere u svemu svome vladanju: čiste vjere, koja će te učiniti nehajnim za sve osjetno i izvanredno; žive vjere i prožete ljubavlju, po kojoj ćeš sva djela obavljati jedino iz poticaja najčistije ljubavi; vjere stalne i nepokolebljive kao hridina, koja će ti dati snage da ostaneš stalan i postojan posred oluja i muka; vjere djelotvorne i pronicave, koja će ti kao neki otajstveni otpirač otvoriti ulaz u sva Isusova otajstva, u posljednje stvari čovječje i u samo Božje Srce; vjere odvažne, iz koje ćeš bez kolebanja poduzeti i izvršiti velika djela za Boga i spas duša; napokon vjere koja će ti biti gorućom zubljom, tvojim božanskim životom, tvojim sakrivenim blagom božanske Mudrosti, i tvojim svemoćnim oružjem kojim ćeš se poslužiti da prosvijetliš one koji su tami i u smrtnoj sjeni; da raspališ mlake i one kojima treba žeženog zlata ljubavi; da dadeš život onima koji su umrli u grijehu; da takneš i preneš svojim blagim i moćnim riječima mramorna srca i libanske cedre; i napokon da odoliš đavlu i svim neprijateljima spasenja (Rasprava o pravoj pobožnosti, 214).

Sv. Ljudevit Marija, kao i sv. Ivan od Križa, iznad svega ističe čistoću vjere čija se bit ne može razumjeti i koja je često bolna. ( Marijina tajna, 51-52). To je vjera kontemplacije koja, odričući se osjetilnih i izvanrednih stvari, prodire u otajstvene Kristove dubine. Tako se u svojoj molitvi sv.Ljudevit Marija obraća Majci Božjoj govoreći:

"Ne tražim od tebe ni viđenja, ni objava, ni osjećaja slasti, pa ni duhovnih radosti… Za svoj dio, ovdje na zemlji, hoću samo onaj koji si ti imala, naime: vjerovati čisto, bez ikakva kušanja i gledanja" (isto, 69). Križ je vrhunac vjere, kako sam napisao u enciklici Redemptoris Mater: «Po ovoj vjeri Marija se savršeno sjedinila s Kristom u njegovoj oplijeni… To je bez sumnje najdublja kenosa vjere u povijesti čovječanstva" (n.18).

Znak sigurne nade

8. "Duh Sveti hoće u Mariji oblikovati sebi izabranike, da pusti u njima svoje korijene svoje «nepobjedive vjere», ali i svoje «čvrste nade» (Rasprava o pravoj pobožnosti, 34). Drugi Vatikanski Koncil govori-podsjeća: « Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem Narodu kao znak pouzdane nade i utjehe» (Lumen Gentium, 68).
Ova eshatološka dimenzija je razmatrana od sv.Ljudevita Marije, posebno kada govori o «svecima zadnjih vremena», oblikovani od Svete Djevice da donesu Crkvi pobjedu Krista nad silama zla (Rasprava o pravoj pobožnosti, 49-59). Ne radi se ni u kojem slučaju o obliku «milenarizma-hereza-pokret» nego o dubljem smislu eshatološkog karaktera Crkve, koja je vezana za jedinstvenost i univerzalnost Isusovog otkupljenja. Crkva iščekuje Isusov slavan dolazak na kraju vremena. Kao Marija i sa Marijom, sveci su u Crkvi i za Crkvu, da bi zablistala njena svetost, da bi se proširila do kraja svijeta i sve do kraja vremena Kristovog dijela, jedinog Spasitelja.
U antifoni Salve Regina, Crkva naziva Majku Božju «Nado naša». Isti izraz koristi i sv. Ljudevit Marija polazeći od jednog teksta od sv. Ivan Damašćanski, koji uspoređuje Mariju s biblijskim simbolom sidra (Hom. I in Dorm. B.V.M., 14: Pag 96, 719): «Mi privezujemo svoje duše uz nadu u Te, kao čvrsto sidro. Svi sveci koji su se spasili, držali su se Marije što su mogli više, da uzmognu ustrajati u kreposti, a na to su poticali i druge. Blago, dakle, kršćanima, tisuću puta blago koji je se sada drže vjerno i potpuno, kao jakoga sidra» (Rasprava o pravoj pobožnosti, 175).

Preko pobožnosti prema Mariji, sam Isus «širi srce svetim pouzdanjem u Boga, jer nam daje da u njemu gledamo Oca; i napokon nam užiže u srcu nježnu i sinovsku ljubav.

Zajedno sa Svetom Djevicom, sa istim srcem majke, Crkva moli, nada se i posreduje za spas svih ljudi. Zadnje riječi Konstitucije Lumen Gentium:

"Neka svi kršćani upravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svoga Sina, dok se sve obitelji naroda, bilo one koje nose kršćansko ime, bilo one koje još ne znaju za svoga Spasitelja, sretno ne sjedine u miru i slozi u jedan Božji Narod, na slavu presvetog i nerazdijeljenog Trojstva" (br. 69).

Ponavljajući ove riječi zajedno s Ocima Koncila koje su izrečene prije 40 godina, šaljem cijeloj monfortanskoj obitelji poseban Apostolski Blagoslov.

Vatikan, 8. prosinac 2003., Svetkovina Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije