Nutarnje vježbe življenja posvete

Na kraju Rasprave, nakon što je izložio posvetu, sv. Ljudevit govori o nutarnjim vježbama  njenog življenja. «Ima i drugih, nutarnjih pobožnih vježbi, koje imaju veliku snagu  posvetiti one koje Duh Sveti zove na visoku savršenost. Te se vježbe sastoje u tome, da se izrazim u četiri riječi, da sva svoja djela činimo po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju, da ih tako savršenije činimo po Isusu, s Isusom, u Isusu i za Isusa.» (PP 257) 
Ono što sv. Ljudevit zove unutarnjim vježbama posvete Isusu Kristu po Mariji, u stvari su duhovni stavovi i raspoloženja koje treba njegovati onaj koji prihvati ovu  duhovnost. Naravno da osoba čini svoj dio u rastu u vjeri, ali ga čini po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju, a krajnji cilj, kao što kaže svetac, uvijek ostaje Isus.  
Kad svetac govori o nutarnjim vježbama življenja posvete, radi se o opisu osobnog odnosa s Marijom na putu vjere u ljubavi. Kada istinski ljubimo neku osobu, onda želimo da ona bude prisutna u svim dimenzijama i oblicima našeg života. Nutarnje vježbe življenja posvete imaju za cilj oblikovati u duši nutarnji stav «svetog ropstva ljubavi» to jest svojevoljnog predanja i potpune podložnosti i ovisnosti duše o Mariji na putu čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja s Isusom, na putu oblikovanja Isusa u duši. 
„Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrinji i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj. Naišao sam na mnogo osoba koje su se na izvanjski način veoma gorljivo dale na ovo sveto ropstvo, ali jako rijetko na one koje su ga imale i još rjeđe na takve koje su u njemu ustrajale.“ (MT 44)

Na prvi pogled nutarnje vježbe življenja posvete ostavljaju utisak složenosti i dodatne kompliciranosti  življenja duhovnog života. Međutim upravo obrnuto, sve ove četiri formule su izraz samo jednog jednostavnog nutarnjeg stava duše, trajnog raspoloženja i usmjerenosti na Mariju u svemu što se živi, moli i radi, te predanja u njene ruke da ona vodi dušu  Isusu. Dakle, nije nužno prije svakog čina ili djela strogo razlučiti koju nutarnju  vježbu valja primijeniti, nego oblikovati jedinstveni i jednostavni nutarnji stav. Svetac kaže:
«Treba se izgubiti u Mariji i njoj se prepustiti poput kamena što ga bacimo u more. To možemo učiniti jednostavno i u tren, jednostavnim duhovnim pogledom, kratkim činom volje, ili riječju, na primjer govoreći: Ja se odričem sebe i darujem se tebi, mila moja Majko! Pa sve i da ne osjećamo nikakve slasti u ovom činu sjedinjenja, on je ipak istinit, kao što bi netko jednako istinito pripao sotoni kad bi, Bože sačuvaj, jednako iskreno rekao: “Ja se predajem sotoni”, makar on i ne osjetio u sebi na te riječi nikakve osjetne promjene.» (PP 259) 
Kako tjelesni, tako i duhovni život ima svoje faze i dinamike rasta. Možemo govoriti o postepenim etapama duhovnog rasta i razvoja života milosti u nama. Svaki stupanj duhovnog života podrazumijeva određeno stanje duše, duhovne potrebe i sredstva duhovnosti koja potiču rast na putu vjere. Bit puta je suobličenje Isusu Kristu u nutrini duše, koje se očituje u konkretnom životu i življenju Evanđelja u ljubavi i poniznosti pred Bogom i ljudima, a naši osjećaji nisu mjerilo rasta na tom putu. To vrijedi i za nutarnju komunikaciju između duše i Marije koja ima svoju dinamiku rasta od samih početaka življenja posvete pa sve do vrhunaca svetosti i mistike: 
 
„Pripazi također da se ne siliš da osjećaš i uživaš u onome što govoriš i činiš, nego sve govori i čini u onoj čistoj vjeri koju je i Marija imala ovdje na zemlji i koju će ti ona s vremenom dati. Pusti, mala siromašna ropkinjo, pusti svojoj Gospodarici jasno gledanje Boga, zanesenja, veselja, uživanja i bogatstva, a za sebe uzmi samo čistu vjeru punu nehaja, rastresenosti, dosade, suhoće; reci: “Amen! Tako neka bude, na ono što radi Marija, moja Gospodarica, u nebu. To je najbolje što mogu u ovom času učiniti.”1 
Dobro pazi i na to da se ne ražalostiš ako tako brzo ne uživaš slatku prisutnost Svete Djevice u svojoj unutrašnjosti. Ta milost nije za svakoga2; i kada Bog njome obdari jednu dušu, po svome velikom milosrđu, može je duša vrlo lako izgubiti ako nije vjerna vježbi “često se sabrati”. Ako ti se ta nesreća dogodi, povrati se mirno svojoj Gospodarici i prikaži joj dostojnu naknadu.“ (MT 51-52)

Nutarnje vježbe o kojima svetac govori uz stil duhovnog života koji smo izložili u prethodnoj cjelini su bit življenja posvete  i ključ dinamizma rasta. O tome kako i koliko ustrajno ih duša živi ovisiti će učinkovitost i plodnost posvete.  Svetac opominje:
„Budući da je bit ove pobožnosti izgrađivati unutarnjost, neće je svatko jednako razumjeti. Neki će se ustaviti na njezinoj vanjštini i neće ići dalje: tih će biti najveći broj. Neki će, i to malo njih, unići u njezinu unutarnjost, ali će se popeti samo na prvu njezinu stepenicu. A tko će se popeti na drugu stepenicu? Tko će doprijeti do treće? Napokon, tko će na toj trećoj stepenici stajati stalno? Samo onaj komu Duh Isusov otkrije tu tajnu. Na tu će visinu sam Duh Sveti voditi dušu jako vjernu, da napreduje od krjeposti do krjeposti, od milosti do milosti, od svjetla do svjetla, da jednom dospije do svoga preobraženja u Isusu i do punine njegove dobi na zemlji i do njegove slave na nebu.“ (PP 119)

Treba odmah napomenuti da, kao kada se radi i o svim drugim duhovnim stavovima koje duša treba usvojiti na putu vjere, ne može se umišljati niti tražiti, od sebe ni od drugih, da odmah na početku se ima potpuno jasan, cjelovito proživljen i doživljen stav predanja Mariji. Na početku će se raditi samo o sjemenu koje, ako brižno i strpljivo uzgajamo, raste i sazrijeva te će bitno označiti duhovni put i donijet svoj plod.
Po nutarnjoj spremnosti, stvarnoj sposobnosti i u mjeri u kojoj posvećena osoba uistinu živi  nutarnje vježbe, mjeri se duhovni put pojedine osobe  i stupnjevi napretka na ovom putu svetosti. To su pobožne vježbe kojima je cilj uskladiti svoj život s Marijinim životom te doći do sjedinjenja s Njom kako bi se dublje u ljubavi živio odnos s Isusom Kristom.
Ako nutarnje vježbe promatramo po redoslijedu, kako su izložene one predstavljaju istinski put duhovnoga rasta. Treba ih sve živjeti istovremeno iako se njihovo razumijevanje i iskustveno usvajanje događa progresivno u vremenu. Tako se može promatrati put rasta od želje da Marija bude prisutna u životu (po Mariji), do izbora Marije kao uzora (s Marijom), sve do mističnog sjedinjenja s Marijom (u Mariji) i apostolatske dimenzije posvete (za Mariju). Nutarnje vježbe življenja posvete sadrže u sebi evanđeoski radikalizam potpunog predanja i umiranja starog i života novog čovjeka u Isusu Kristu po Mariji.3 
Ovdje iznosimo općeniti prikaz vježbi a detaljno razrađenu analizu s praktičnim uputama i savjetima za življenje nutarnjih vježbi posvete donosimo u četvrtom dodatku ovog izdanja koje čini cjelinu s ovim poglavljem.       

Trebamo raditi svoja djela po Mariji

 «Trebamo raditi svoja djela PO MARIJI, to jest trebamo se pokoravati u svemu Presvetoj Djevici i vladati se također u svemu po njezinu duhu koji je Duh Sveti Božji. Koje vodi duh Božji, oni su sinovi Božji (Rim 8,14);  koje vodi duh Marijin, oni su Marijini sinovi i, prema tome, sinovi Božji, kako smo to dokazali. Zato između tolikih štovatelja Presvete Djevice samo su oni pravi i vjerni njezini štovatelji koje vodi njezin duh.
Spomenuo sam da je duh Marijin Božji duh, jer nju nikada nije vodio njezin duh, nego vazda Božji duh, koji je tako zavladao njome da je postao njezinim vlastitim duhom. Zato kaže sveti Ambrozije: “Neka u svakome bude Marijina duša, da tu slavi Boga; neka Marijin duh bude u svakome, da se tu raduje u Bogu.” Sretne li duše kad je sasvim zaposjedne i njome upravlja duh Marijin, po primjeru nekog dobrog brata Družbe Isusove, imenom Rodriguez, koji je umro na glasu svetosti, jer je taj duh blag i jak, revan i razborit, ponizan i srčan, čist i plodan. Hoće li duša da je vodi ovaj Marijin duh, treba: 
1. Da se odreče svoga vlastitog svjetla i volje prije svakog svoga djela, na primjer prije nego, ćemo se pomolit, reći ili slušati svetu misu, pričestiti se i tako dalje ... ; jer bi tmine našega vlastitoga duha i zloća naše vlastite volje i djelovanja, kad bismo se povodili za njima, bile zapreka svetom Marijinu duhu, ma koliko nam se činile dobre. 
2.Treba se predati Marijinu duhu da nas pokreće i vodi, kako se njoj svidi. Treba se staviti i pustiti u njezine djevičanske ruke, kao što je oruđe u rukama radnika, ili kao lutnja u rukama izvrsna svirača. Treba se izgubiti u Mariji i njoj se prepustiti poput kamena što ga bacimo u more. To možemo učiniti jednostavno i u tren, jednostavnim duhovnim pogledom, kratkim činom volje, ili riječju, na primjer govoreći: Ja se odričem sebe i darujem se tebi, mila moja Majko! Pa sve i da ne osjećamo nikakve slasti u ovom činu sjedinjenja, on je ipak istinit, kao što bi netko jednako istinito pripao sotoni kad bi, Bože sačuvaj, jednako iskreno rekao: “Ja se predajem sotoni”, makar on i ne osjetio u sebi na te riječi nikakve osjetne promjene. 
3. Treba od vremena do vremena, za naših djela i poslije njih, obnoviti isti čin darivanja samih sebe i ujedinjenja. Što budemo to češće radili, to ćemo se prije posvetiti i brže doći do ujedinjenja s Isusom Kristom, koje vazda dolazi nužno iza našega ujedinjenja s Marijom, jer je duh Marijin duh Isusov.» (PP 258 -259)

Formula po Mariji znači sredstvo. To je izraz koji susrećemo puno puta u Raspravi. Riječ “po” ne znači pasivno  sredstvo, nego radije posredništvo. Ako živimo posvetu, sva naša djela i molitve trebamo predati u Marijine ruke s velikom povjerenjem u Gospu. Duh Sveti u Mariji kod utjelovljenja sjedinjuje Božju i ljudsku narav Isusa Krista. Ona je “ambijent Božji”, puna milosti. Uđimo u to prebivalište Božje i bit ćemo u zajedništvu s Bogom. To je prvi korak koji svaki istinski učenik Isusa Krista treba učiniti u poslušnosti Njegovoj riječi: Evo ti Majke (Iv 19,27). Mi trebamo  prihvatiti Isusov dar te  dati Mariji mjesto i prostor u našem duhovnom životu. To znači ići Bogu računajući s Njom na  duhovnom putu rasta u vjeri.
Svetac navodi tri praktična uvjeta koja je potrebno opsluživati za nutarnji rast u duhu posvete. Prvi uvjet je odricanje od samoga sebe ili možda bolje rečeno od starog čovjeka. Montfort traži od vjernika da se na putu življenja posvete prvenstveno vježba u odricanju svoje volje, prosudbe, nakana, planova... Ovaj duhovni savjet je jako koristan jer iskustvo pokazuje da mnoge duše upravo jer su imale odviše povjerenja u vlastite snaga, krjeposti i duhovno umijeće su se zaustavile na putu duhovnoga rasta i kršćanskog savršenstva, ili su ponovno pale u uobičajene  grijehe bez ozbiljne nakane i volje da ih se oslobode. 
Svetac bi htio da duša koja živi posvetu redovno se vježba u spoznavanju vlastitog ništavila: „jer bi tmine našega vlastitoga duha i zloća naše vlastite volje i djelovanja, kad bismo se povodili za njima, bile zapreka svetom Marijinu duhu, ma koliko nam se činile dobre“ i na taj se vježba u mudrosnom spoznanju vlastite bijede a upravo je to kako smo vidjeli, i prvi učinak življenja posvete.4 
Ali vježbati se u pažljivom motrenju vlastitog ništavila i ponora nutarnje bijede bez čvrstog oslonca može biti naporno i pogibeljno za dušu. Zbog toga taj nutarnji čin treba biti popraćen činom predanja i povjerenja u Marijinu majčinsku ljubav.  Svetac koji je sam to živio uči: „To možemo učiniti jednostavno i u tren, jednostavnim duhovnim pogledom, kratkim činom volje, ili riječju, na primjer govoreći: Ja se odričem sebe i darujem se tebi, mila moja Majko!“. Na taj način malo po malo događa se komunikacija Marijinog duha s dušom koji je sve više potiče i vodi u duhovnom životu i rastu.
Treće ove čine treba često ponavljati u svakodnevnici. Kao što nije dosta jedanput pročitati gramatiku nekog stranog jezika i znati je odmah u svemu primijeniti tako nije dosta jedanput se odreći sebe i predati Mariji, nego to treba postati stil života svakodnevice u molitvi i djelovanju koji se postiže napornim vježbanjem i molitvom. Rast u duhu posvete ovisi upravo o vježbanju u čestom nutarnjem ponavljaju ovih čina.            
     
Trebamo raditi svoja djela s Marijom

«Drugo: SVE RADITI S MARIJOM, to jest trebamo u svim našim djelima gledati na Mariju kao na savršeni uzor svake kreposti i svetosti, što ga je Duh Sveti naumice proizveo u netaknutom stvoru, da se ugledamo na nj prema svojim slabim silama. Valja nam, dakle, pri svakom činu promatrati kako ga je vršila Marija, ili kako bi ga učinila da je na našemu mjestu. 
S tom svrhom trebamo proučavati i promišljati velike krjeposti što ih je ona vršila tijekom svoga života, a osobito: 1. Njenu živu vjeru kojom je povjerovala bez kolebanja anđeoskoj riječi; ona je vjerovala vjerno i postojano sve do podno križa na Kalvariji; 2. Njenu duboku poniznost, iza koje se je skrivala, šutjela, u svemu se podlagala i odabirala zadnje mjesto; 3. Njenu potpunu božansku čistoću kojoj nikada pod nebom nije bilo ravne niti će ikada biti, i uopće sve ostale njene krjeposti. 
Spomenimo se, drugi put to kažem, da je Marija velika i jedina Božja uzor-forma, vrijedna da proizvede žive slike Božje, s malim troškom i u malo vremena; pa koja duša ovu formu nađe i u njoj se izgubi, ona se sasvim brzo promijeni u Isusa Krista, kojega ova forma prirodno prikazuje.» (PP 260)
Formula s Marijom iskazuje duhovno zajedništvo  nastavak, je onoga što je gore rečeno.  Tko se odluči  uzeti Mariji kao primjer i uzor u svakoj životnoj situaciji, treba naučiti od nje kako živjeti vjeru i živjeti od vjere. To znači u zajedništvu s Marijom pitati sebe kako bi se Ona ponašala da je na našem mjestu. Naravno da se ne radi o tome da mi ponovimo Marijine osobne izbore, jer svaka je osoba jedinstvena i neponovljiva u povijesti spasenja, nego da imamo njen duh poniznosti, vjere, povjerenja, spremnosti, služenja ...kada mi moramo odlučivati u našem životu. 
Ako se živi nadahnuto i potaknuto Marijinim duhom iz toga prirodno slijedi nasljedovanje njenih krjeposti i nutarnjih stavova. To znači da vjernik koji živi posvetu treba često razmatrati Marijin život u evanđelju, a i djela sv. Ljudevita mu mogu u dobroj mjeri pomoći dublje nju upoznati, više zavoljeti i nasljedovati. Montfort ovdje navodi tri Marijine krjeposti: živu vjeru, duboku poniznost i potpunu božansku čistoću. U svojim spisima navodi i druge Marijine krjeposti: 
„Prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici sveta, to jest navodi dušu da bježi od grijeha i da nasljeduje Njezine krjeposti, osobito njezinu duboku poniznost, njezinu živu vjeru, njezin slijepi posluh njezinu neprestanu molitvu, njezino posvemašnje mrtvljenje, njezinu božansku čistoću, njezinu žarku ljubav, njezinu junačku strpljivost, njezinu anđeosku blagost i njezinu uzvišenu mudrost. To je deset poglavitih krjeposti Presvete Djevice“ (PP 108).
Na kraju svetac spominjuću sliku uzor-forme napominje da nasljedovanje Marijinih krjeposti nije samo ugledanje na njih, nego se sama Marija angažira i pridružuje naporima vjernika te ona majčinskim djelovanjem čini da njene krjeposti prožmu njegovu dušu. 
„Konačno, Marija postaje sve toj duši kod Isusa: rasvjetljuje njezin duh svojom čistom vjerom. Produbljuje njezino srce svojom poniznošću, širi ga i raspaljuje svojom ljubavlju, čisti ga svojom čistoćom, oplemenjuje ga i obogaćuje svojim majčinstvom. Ali čemu se zadržavam? Samo je iskustvo kadro pokazati nam sva ta čudesa Marijina, koja ne mogu shvatiti učeni i oholi ljudi, pa čak ni oni osrednje pobožni.“ (MT 57)

Trebamo raditi svoja djela u Mariji

«Treća vježba. Trebamo sva svoja djela raditi U MARIJI. Da dobro shvatimo ovu vježbu, trebamo znati: 1. Da je Presveta Djevica pravi raj zemaljski novoga Adama, i da joj je stari raj zemaljski bio samo slika. U ovom, dakle, raju zemaljskom postoje bogatstva, ljepote, rijetkosti i neizrecive slasti, što ih je tu ostavio novi Adam, Isus Krist. U tom je raju on uživao za devet mjeseci, činio čudesa i prosipao svoje bogatstvo božanskom darežljivošću. Ovo presveto mjesto sastoji se jedino od djevičanske i neoskvrnjene zemlje, od koje je bez ikakve mrlje i ljage stvoren i othranjen novi Adam, djelovanjem Duha Svetoga koji tu prebiva. U ovom je zemaljskom raju uistinu stablo života koje je donijelo Isusa Krista, plod života, i stablo znanja dobra i zla, koje je dalo svjetlo svijetu. Ima na ovom divnom mjestu stabala zasađenih Božjom rukom i natapanih njegovim božanskim pomazanjem, koja su nosila i vazda nose plodove božanskog ukusa. Ima tu lijeha okićenih krasnim raznim cvijećem krjeposti koje širi miomiris, te njime mirišu i sami anđeli. Ima na tom mjestu zelenih livada, nade neosvojenih tvrđava jakosti, čarobnih zgrada pouzdanja, itd. 
Jedini nam Duh Sveti može otkriti istinu koja se skriva u ovim slikama tvarnih predmeta. Na ovome je mjestu čist, neokužen zrak čistoće; bijeli, bez noći, dan svetoga čovječanstva; sjajno, bez sjena, sunce Božanstva; neprestano užarena peć ljubavi, u koju netom se ubaci gvožđe, sve se ono usije i pretvori u zlato; tamo je i rijeka poniznosti, koja ključa iz zemlje i, dijeleći se na četiri rukavca, natapa čitavo ono čarobno mjesto. Ta četiri rukavca označuju četiri stožerne kreposti.
2. Duh Sveti, na usta svetih Otaca, još naziva Presvetu Djevicu: 1. Istočna vrata, na koja Veliki svećenik Isus Krist ulazi u svijet i izlazi iz njega, jer zbilja preko nje je on ušao u svijet prvi put, a preko nje će u nj doći i drugi put; 2. Svetište Božanstva, odmaralište Presvetoga Trojstva, Božje prijestolje, Božji grad, Božji oltar, Božji hram, Božji svijet. Svi ti razni nazivi i pohvale sasvim su istiniti s obzirom na razna čudesa i milosti, što ih je Svevišnji učinio u Mariji. 
Kolikoga li bogatstva! Kolike li slave! Kolikog li uživanja! Kolike li sreće moći unići u taj vrt-Mariju i stanovati gdje je Svevišnji postavio prijestolje svoje najveće slave!
Ali, teško je nama grješnicima imati dopuštenje i sposobnosti i svjetla da možemo unići u mjesto tako uzvišeno i sveto koje čuva, ne više Kerub, kao stari raj zemaljski, nego sam Duh Sveti, koji se je učinio njegovim neomeđenim gospodarom i govorio o njoj: Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren, zdenac zapečaćen (Pj. 4,12). Marija je zatvoren vrt! Marija je zapečaćen studenac! Bijedna Adamova i Evina djeca, izgnana iz raja zemaljskoga, ne mogu unići ni u ovaj raj nego po osobitoj milosti Duha Svetoga, koju moraju zaslužiti.
No, ako smo svojom vjernošću postigli ovu milost, trebamo rado prebivati u lijepoj Marijinoj unutarnjosti, tu mirno počivati, tu pouzdano tražiti oslonac, tu se sigurno skrivati i tu se neograničeno izgubiti, da bi se u djevičanskom Marijinu krilu duša: 1. Hranila mlijekom njezine milosti i njezina majčinskog milosrđa; 2. Oslobodila od svih svojih smetnja, bojazni i skrupula; 3. Bila sigurna od svih svojih neprijatelja: đavla, svijeta i grijeha, koji tamo nisu nikada imali pristupa, radi čega Marija izjavljuje: Tko u meni radi, taj ne griješi (Sir 24,22), to jest: koji ostaje duhom u Presvetoj Djevici, neće počiniti znatnijega grijeha; 4. Da bi se tu oblikovala u Isusa, a Isus u njoj, jer je djevičansko Marijino krilo, po riječima Otaca, dvorana Božjih tajna gdje su bili oblikovani Krist i svi odabranici: Ovaj i onaj u meni je rođen.“ (Ps 86,5) (PP 261-264)

Kako bi prikazao treću nutarnju vježbu sv. Ljudevit se koristi samo slikama i simbolima jer se radi o neizrecivom i neopisivom iskustvu mistike zbog toga je teško uočiti njegov jasan smisao.  Formula u Mariji ukazuje na prebivanje i jedinstvo. Ovaj vidik predstavlja vrhunac nutarnjih vježbi i najvišeg stupnja življenja duha posvete. Cijeli ovaj odlomak je duhovni komentar Post 2,8-10. Radi se, o “marijanskoj mistici”, o mističnom iskustvu, o boravku kršćanina u Mariji,5 o jednom općenju duha s Marijom toliko dubokom da se skoro više ne razlikuje duh onoga koji se posveti od Njenog duha. Sv. Ljudevit daje nam razumjeti da naše sjedinjenje s Marijom nije  samo prisutnost jednog uzora u našem životu, nego je to nutarnje jedinstvo, svojstvo žarke ljubavi koje, dinamički a ne ontološki, prenosi biće koje ljubi u ljubljeno biće. 
Montfort nas uvjerava da je moguće doći do tih otajstvenih dubina koja su dar Duha Svetoga onima koji su ustrajni na Marijinom putu. Sveci i duhovni velikani koji su slijedili Montfortov savjet potvrđuju da on ima pravo. Sam Ljudevit svom prijatelju Blainu jednom zgodom reče: «Osjećam u duši trajnu Marijinu i Isusovu prisutnost». Na kraju sv. Ljudevit  daje  lijepi opis onoga što se nalazi na kraju dugog puta posvete: život u Kristu! To je radost, odmor, mir, milost i milosrđe, nutarnja sloboda i sigurnost od zla. Radi se o vrhuncima kontemplacije, mistike i svetosti. Samo iskustvo može pomoći da se to shvati. 
A svetac je duhovnu dinamiku tog iskustva ukratko naznačio u tekstu. Samo Duh Sveti može dovesti dušu do tih visina mistike, svetosti i razumijevanja samog iskustva: „Jedini nam Duh Sveti može otkriti istinu koja se skriva u ovim slikama tvarnih predmeta.“ Taj put za dušu nije lagan zbog vlastite nepočišćenosti: „Ali, teško li je nama grješnicima imati dopuštenje i sposobnosti i svjetla da možemo unići u mjesto tako uzvišeno i sveto koje čuva, ne više Kerub, kao stari raj zemaljski, nego sam Duh Sveti.“ Svaka duša i sama manje ili više doprinosit svom duhovnom rastu ovisno i tome koliko surađuje s milošću, a do tog vrhunskog mističnog iskustva uz Božji dar  i djelovanje Duha Svetoga dolazi svojom vjernošću: „No, ako smo svojom vjernošću postigli ovu milost, trebamo rado prebivati u lijepoj Marijinoj unutarnjosti, tu mirno počivati.“
Učinci mističnog prebivanja u Mariji su iskustveno kušanje Marijine majčinske ljubavi, sloboda od prepreka, bojazni i skrupula, sigurnost od duhovnih neprijatelja, ne činjenje znatnijeg grijeha i preobraženje u Isusa. Montfort je svjestan da će malo duša doći do tih razina i življenja posvete i ustrajati u tome stanju (usp. PP 119, MT 44).               

Trebamo raditi svoja djela za Mariju

«Četvrta vježba. Napokon trebamo sva svoja djela raditi ZA MARIJU. Doista je pravedno, kad smo se potpuno predali njoj na službu, da radimo sve za nju kao dvorjanici, sluge i sužnjevi; ne kao da bi nju uzeli za posljednju svrhu svoje službe, jer je to samo Isus Krist. Ali svakako ona nam treba biti naš bliži cilj, naša otajstvena okolina i naše lako sredstvo da dođemo k Isusu Kristu. 
Zato, poput dobrih slugu i robova, ne smijemo se predati besposlici, nego trebamo, potpomognuti njezinom zaštitom, poduzimati i činiti velike stvari za ovu uzvišenu Vladaricu. Trebamo ustati na obranu njezinih povlastica, kad ih tko osporava. Trebamo  braniti njezinu slavu kad je netko napada. Trebamo privesti sav svijet, ako je moguće, u njezinu službu i na ovu krasnu i ozbiljnu pobožnost. Trebamo govoriti i vikati protiv onih koji zloupotrebljavaju pobožnost prema njoj, vrijeđajući njezina Sina, i ujedno trebamo nastojati promicati ovu pravu pobožnost.  A kao nagradu za ove naše male usluge ne smijemo tražiti od nje ništa, nego neka nam bude dosta čast što pripadamo tako ljubeznoj Vladarici, i sreća što smo po njoj sjedinjeni s Isusom, njezinim Sinom, nerazrješivom vezom u vremenu i u vječnosti. Slava Isusu u Mariji!  Slava Mariji u Isusu! Slava samomu Bogu!» (PP 265)
Formula za Mariju ukazuje na apostolatsku i misionarsku dimenzija posvete. Ono što vjernik živi  i iskusi u vjeri, to trebamo drugima svjedočiti i naviještati kako bi i oni upoznali, povjerovali i uzljubili Boga. Zadnja od nutarnjih vježbi življenja posvete ukazuje na neophodnost apostolata kao bitnu dimenziju monfortanske duhovnosti. Posvetiti se Mariji kušajući njenu ljubav i mjačinsku pomoć na putu življenja vjere, nužno rađa željom i radom naviještanja radosne vijesti spasenja Isusa Krista. Posveta ili sveto ropstvo ljubavi ne znači samo potpuno predanje, podložnost i ovisnost o Mariji nego i velikodušno se staviti u njenu službu. U Marijinoj školi se uči činiti sva djela po Mariji i u služenju njoj. 
Ako netko misli služiti Mariji u nekoj vrsti privatnosti, duhovnog intimizma, pobožnosti koja bi bila samo neki osjećajni odnos u kome se traži utočište samo za sebe, onda će ostati zbunjen i iznenađen Montfortovom naukom. Duhovnost posvete vjernika nužno izvodi iz egoistične pobožnosti jer je Marija bila prva navjestiteljica i misionarka jer je u njenoj duši trajna majčinska skrb za spasenjem sve njene djece. One koji se njoj posvete, Marija vodi, potiče i nadahnjuje da surađuju na tom velikom djelu spasenja.  
Činiti sve za Mariju znači živjeti kao posvećeni i potpuno predani njenoj službi, širiti pravu pobožnost prema njoj. Učiniti sve da drugi upoznaju Marijinu tajnu na putu posvete Isusu Kristu,  kako bi Ona učinila i u njima ono što čini s onima koji joj se posvećuju. Svetac tvrdi tko posjeduje Mudrost ”ima divnu sposobnost tu istinu predati drugima.”(LJVM 95) Cijeli život sv. Ljudevita je bio aktivan, prožet naviještanjem Evanđelja. Njegova apostolska duhovnost  dolazi do izražaja naročito u “Gorućoj molitvi” i u “Izvornim pravilima” koje je napisao za svoje misionare. 
Na kraju, možemo primijetiti kako Montfort završava govor vježbama življenja posvete.  Zadnji horizont života, spisa i nauke sv. Ljudevita je slava, Isusova i Marijina,  slava Božja. Sve činiti za Mariju pomaže vjerniku da se oslobodi od samodopadnosti i oholosti u djelovanju i naviještanju. Sve dobro koje vjernik čini može se raspršiti i ostati bez ikakve posvetne vrijednosti i učinkovitosti bilo za njega ili za druge, ako po tome traži samoga sebe i ljudsku slavu. I Isus nas opominje da samo u tom slučaju već dobili svoju plaću (usp. Mt 6,2). A po posveti čineći sve za Mariju, dušu istovremeno vodi putem evanđeoskog duhovnog siromaštva i proslave Boga samoga.