Monfort

Kratki životopis Montforta

Rođen 31. siječnja 1673., u Montfort La Caneu u Bretanji, Ljudevit Marija Grignion veći je dio svoga djetinjstva proveo nedaleko od rodnog mjesta, u Iffendicu. Godine 1685. polazi humanističku školu u Rennesu u Isusovačkom zavodu svetog Tome. Osjećajući se pozvanim u svećenički stalež, uputi se u Pariz u jesen 1693.

Po preporuci gđice de Montigny bio je primljen u zajednicu Klaudija Bottu de la Barmondičrea gdje su častili »siromašni život Isusov da se priprave na službu božanskog svećeništva pod zaštitom Presvete Djevice, svetog Josipa, svetih apostola i apostolskih muževa«. Godinu dana poslije bio je pripušten u zavod de Montaigua, zajednicu gosp. Bouckera. A tijekom godine 1695. ulazi u malo Sjemenište svetog Sulpicija. Malo poslije svog dolaska u Pariz pohađao je tečajeve na Sorboni. Nakon nekoliko mjeseci bolovanja »nije htio nastaviti s drugima pohađati teologiju na Sorboni nego se zadovoljio predavanjima što ih je jedan doktor davao kod kuće« (Grandet, str. 13-14).

Takav je raspored sjemeništarcu ostavljao više vremena za vlastitu, osobnu lektiru. A lektiri je među ostalim pogodovalo to što je bio zadužen službom bibliotekara. La Mazarine čuva katalog sjemenišne biblioteke što ga je započeo vlč. Grignion, i njegov se rukopis u njemu često ističe, osobito u prva dva od pet svezaka što ih katalog ukupno broji. Ljudevit Marija nije se zadovoljio samo time da zabilježi naslov knjige, već je bio i veliki čitač. Njegov prijatelj Blain ide dotle da kaže da su „skoro sve knjige koje raspravljaju o duhovnom životu prošle kroz njegove ruke“ (Blain, čl. 27, str. 45). Pravio je bilješke, kako nam svjedoči rukopis naslovljen Bilježnica, koju kao misionar nosi sa sobom na raznim putovanjima./p>

Tako je ovo razdoblje odgoja pružilo mnogo elemenata koji će biti izvori duhovnih spisa Grigniona Montfortskog. Ovim bilješkama pridolazi, osobito nakon svećeničkog ređenja 1700., veoma živo iskustvo apostolata.
Želio je postati misionar u stranim zemljama. Isprva je mislio na Kanadu. Duhovni vođa, vlč. Leschassier, odvraća ga od toga i upućuje ga k zajednici vlč. Lévéquea u Nantes. Pomanjkanje dinamizma kod ovoga svodi mladog svećenika na mučnu neaktivnost i on pred duhovnim vođom ne skriva svoje razočaranje. Ipak, počevši od ljeta 1701. bilo mu je omogućeno da u toj biskupiji obavi niz misija među kojima se ističu misije u Grandchampsu.

Već u proljeće protekle godine, misionar se u Fontevraultu susreće s gđom de Montespan koja ga je dovela u vezu s mons. Girardom, biskupom u Poitiersu. Zahvaljujući toj vezi postao je duhovnik Opće ubožnice toga grada. Krajem studenoga 1701., pokušao je preurediti ono što je Ubožnicu činilo kućom nereda i 'malim Babilonom'. Isprva je bio lijepo primljen, ali se brzo sukobio s klikom i protivljenjima, zbog kojih je morao napustiti mjesto.
Tijekom tih mjeseci, kad mu je bilo dano služiti siromasima, susreo je i Mariju Lujzu Trichet, koja će postati prva od Kćeri Mudrosti. On ju je uveo u Ubožnicu te joj je 2. veljače 1703. dao odijelo poslužiteljice upraviteljstva, umjesto sivog habita seoskih sluškinja.
U pariškoj Ubožnici La Salpétriere, Montfortski je još jednom našao prigodu da poslužuje bolesnima i siromasima. Do kraja godine 1703. surađivao je u obnovi samotišta u Mont Valerienu. Zatim su, jednog dana, siromasi iz poitierske Ubožnice napisali molbu i postigli da im se vrati njihov duhovnik. No to je bilo tek trenutno. Montfortski je morao ponovno napustiti Ubožnicu.

Godine 1702. pisao je vlč. Leschassier: „Samo nada da bih s vremenom mogao zaredati diljem sela, da koristim mnogima, može mi dati nešto sklonosti da idem u Ubožnicu.“ Želja mu se ispunila, ali tek nakon što je napustio Ubožnicu. Obavio je misije u više župa u centru i u okolici Poitiersa.

Kad je bio prisiljen napustiti grad, hodočastio je u Rim. U vrijeme ovog hodočasničkog povlačenja trebalo je riješiti pitanje kakav će biti oblik njegovog misionarskog djelovanja, jer je protivljenjima, na koja je u Francuskoj nailazila njegova akcija, bio prisiljen postaviti joj temelje. Primljen u audijenciju od Svetog Oca Klementa XI., 6. lipnja 1706., ponudio se da radi u misijama Istoka. Papa ga zamoli da ostane u Francuskoj i odobri mu cilj i način kojega se do sada držao: Obnoviti kršćanski duh obnovom krsnih zavjeta. Vraća se u domovinu opskrbljen naslovom apostolskog misionara, kojim ga je počastio Vrhovni Svećenik.
Odsada nam životni put Montfortskoga može pokazati mreža njegovih mnogobrojnih putovanja i postaja uzduž i poprijeko biskupija Saint Brieuca, Saint Maloa, Nantesa, Lucona i La Rochella, a da se ne propuste duga proputovanja, koja su ga vodila u Saint Ló Rouen, Pariz itd.

Na povratku iz Rima misionar je otpočinuo u Poitiersu. Preko Saumura gdje je susreo Ivanku La Noue, uputio se u Mont Saint Michel kako bi svetkovao blagdan svetog Mihaela Arkanđela, 29. rujna 1706. Tako se približio Bretanji kamo ga je privlačila osoba o kojoj mu je govorio vlč. Bellier, svećenik u Rennesu, koji ga je kao studenta upućivao na skrb oko siromaha, te je razgovarao s njime o bretonskim misijama. Zaista treba vlč. Bellieru zahvaliti što se Montfortski pridružio ekipi vlč. Leudugera, skolastika iz Saint Brieuca. Surađivali su do kolovoza 1707. Neki neugodan incident izazvao je da su se rastali, a čini se da je najdublji uzrok rastanka različito shvaćanje stila apostolskog života.

Tada se Ljudevit Marija nastani u prioratu, koji je smješten posred šume njegovog rodnog mjesta Montfort La Cane. Iz te osame Svetog Lazara zračio je izmjenjujući osobnu sabranost sa služenjem po okolnim župama. Sredinom 1708. stigao je ponovno u krajeve Nantesa, gdje su zaredale misije velikom učestalošću. U tom je razdoblju došlo do neprilike koju možemo nazvati 'aferom Kalvarije'. Nakon što je prešao u Mont Valerien, blizu Pariza, Montfortski je zamislio podići monumentalnu Kalvariju, na spomen Golgotske žrtve, koja bi bila privlačni duhovni centar. To je pokušao ostvariti u svome rodnom kraju. U Pontchateau je uspio podići umjetno brdašce i postaviti na nj tri križa.

13. rujna 1710., u predvečerje svečanog blagoslova, stigao je nalog da se obred odgodi. Malo nakon toga bilo je brdašce sravnjeno. A da mjera bude puna, biskup iz Nantesa zabranio je misionaru svaku službu, pa ovomu nije preostalo drugo nego se povući k isusovcima.
Montfortski nije ostao neaktivan. U Nantesu je imao mogućnosti osnovati i utvrditi djela u korist siromaha i zalagati se za njih u vrijeme poplave rijeke Loire. Treba također spomenuti da je u tom razdoblju postao član Dominikanskog Trećeg reda.
Ove kušnje u biskupiji Nantesa nisu odvratile Montfortskog od misionarskog djelovanja. Bio je primljen od mons. Lescurea i Champfloura u njihovim biskupijama Luconskoj, odnosno La Rochelleskoj. Veliki broj župa čuo je njegovo propovijedanje.

Čini se da se u tom razdoblju očituje u svoj veličini njegova misionarska zamisao i pedagogija, te svi elementi poprimaju nove izglede. Također dolazi do svijesti da su male škole veoma važne kao sredstvo evangelizacije, te je činio da dođu u La Rochelle Marija Lujza Trichet i Katarina Brunel, dvije prve Kćeri Mudrosti, koje su do tada bile uposlene posluživanjem siromaha u ubožnicama.
U tom se razdoblju, isto tako, više nego ikad, on bavi formiranjem zajednice svećenika misionara, koji bi nastavili, u njegovom duhu, njegovo apostolsko djelo. Ponovno i ponovno poduzima korake: u Parizu, kod onih koji su naslijedili gosp. Poullarta des Places, koji je bio obećao 1703. da će mu odgojiti ljude; u Rouen, gdje pokušava oduševiti za taj posao kanonika Blaina, prijatelja iz zavoda i iz sjemeništa. Pridružila su mu se i dvojica svećenika, suradnika u misijama. Zajedno s braćom koja su već s njime radila u misijama i u dobrotvornim školama, oni će tvoriti prvu jezgru njegove družbe misionara.
Od ovih nastojanja i napora formirat će se Pravila na kojima će se temeljiti njegove duhovne obitelji. On sam nastavit će do kraja svoju zadaću propovjednika jer je upravo za vrijeme misija, u Saint Laurent sur Sevre, predao svoju dušu Bogu, 28. travnja 1716. u dobi od 43 godine.

To je biografski okvir u koji su umetnuti duhovni spisi Montfortskog. Odmah se opaža da je to u biti okvir napete apostolske aktivnosti, što ga je ispunio čovjek čiji misionarski poziv postavlja probleme samo u načinu kako da bude ostvaren. Taj se poziv sve više utvrđivao usred protivština i događaja te zadobivao svoj vlastiti izraz preko borbe raznih situacija u kojima se misionar nalazio.
Pobliže, da se bolje dohvati smisao misionarskih spisa, bilo je dobro što je ocrtan njegov duhovni put. Jer ako se dandanas pokaže nemogućim ustanoviti točan i siguran datum kad je nastalo svako pojedino djelo, približna procjena ovlašćuje nas da ustvrdimo, bez straha da ćemo pogriješiti, da su se sva djela razvrstala uzduž čitavog misionarskog života sv. Ludevita.
Prvi su životopisci prihvatili pisanje životopisa po načinu svojega vremena. Ipak nam mnogobrojna svjedočanstva što ih je Grandet sabrao, dopuštaju postaviti neke znakove međaše na životnom putu. Zatim imamo Blaina koji je Ljudevita Mariju najintimnije poznavao. Ovaj kanonik je doživio gorko iskustvo sumnjajući u dobar duh svoga prijatelja. Ako ga je želja da ga opravda u svojim očima i u očima eventualnih čitatelja, nagonila da ponekad napeto uzveličava kreposti, sumnja ga je također nagonila da dublje prodre u nutrinu svoga prijatelja.

U tom smislu tekst što ga je napisao Blain, a nažalost je ostao neobjelodanjen, jedinstveno svjedoči kako treba shvatiti izvornu misao i ponašanje Montfortskog. Na jednoj se stranici Izvještaja donosi razgovor što ga je kanonik vodio s misionarom kod njihovog susreta 1714. Uspoređivali su dvije mudrosti: mudrost osoba koje žive sređenim životom i mudrost apostolskih muževa koji uvijek imaju poduzimati nešto novo ili da »ustanove neko sveto djelo« (Blain, čl. 80., str. 233). Ovom mudrošću je Montfortski opravdavao svoj postupak i otkrio svoju dušu prijatelju, kojemu je to za neko vrijeme bila tajna.
Postavljati pitanje originalnosti Montfortskoga svodi se na pitanje da se pronađe njegovo mjesto u duhovnim strujanjima koja su provrela u 17. i već u 16. stoljeću. To se mjesto različito prosuđuje, počevši od Bremonda, koji ga smatra posljednjim od velikih Bérulleovaca, do najnovije povijesti francuske duhovnosti, koja ga postavlja kao lijep primjer vitalnosti marijanske pobožnosti što se još održava do početka 18. stoljeća.

Već sumarno proučavanje izvora, iz kojih je duhovni pisac crpio, kao i književnih veza, kojih je on mnogo imao s različitim autorima, dovoljno je da se uoči njegov eklekticizam. Isusovci svih smjerova, onih koje je Flachaire svrstao u kategoriju salezijanaca (Poiré, Barry, Binet itd.), pa oni kao Surin i učenici Lallemanta, pa opet oni, kao Saint Jure, Crasset, koji su samostojni; zatim dominikanci kao Alain de La Roche, Suso, Rhéno Flamand, itd; pa franjevci kao sv. Bonaventura i pseudo-Bonaventura, pa zatim Bérulle, de Bourgaing, Ivan Eudes s normandijskim koloritom (Louvigny de Berničres, Renty, a osobito Boudon); pa Sulpicijevci, Olier i Tronson kao prvak; te drugi pisci manjeg ili vćeg dosega; pa i sam Port Royal sa Le Maistre de Sacyom, svi su mu pružili ili tekstove da ih prihvati gotovo nepromijenjene, ili elemente, kamenje za gradnju, za kojima je on svojom refleksijom bio ponukan posegnuti. Čas se zadovoljavao da time bude nadahnut, a drugi put se to pokazuje kao skoro sablažnjivo doslovno preuzimanje. Tako se on u slobodi, koju je sam sebi dao, da poduzme nešto novo, htio osloniti na stare vrijednosti.

Otac Montfortski se teško svrstava u kategoriju onih koji se daju brzo definirati. Koliko god on pripadao jednoj školi duhovnosti ili drugoj koja je drukčije usmjerena, on je nošen unutarnjim dinamizmom koji mu je osoban i koji određuje njegovu originalnost. Možda je htio pružiti načelo za svoj način doživljavanja milosti na prvim stranicama prvoga od svojih najvažni spisa. „Obuzela me tako velika želja da te (Mudrost) tražim ne sve strane bez reda. A to što te nastojim upoznati na ovom svijetu proizlazi iz toga što si obećala da će svi koji te otkriju i pronađu imati život vječni” (LJVM 2). Tako on priznaje da nije vođen drugom duhovnom metodom osim revnošću da otkrije tajnu Mudrosti Božje. Sigurno je da, pisao ili govorio, Grignion Montfortski evangelizira.
Uvijek sa sobom nosi Bibliju, koju je čitao vjerojatno u prijevodu Le Maistre de Sacya. Pogled oka na kazalo biblijskih navoda daje nam znati kako su u njegovim spisima česti svetopisamski navodi. Izričiti su navodi brojni, a još brojniji su implicitni navodi i aluzije. Često je to, po metodi zbližavanja, potresna koncentracija tekstova. On usvaja tumačenja koja su u njegovo vrijeme najraširenija, Bossuet ili duhovna škola, osobito njegovih učitelja u Sv. Sulpiciju. Opaža se sklonost prema slikovitom značenju, kojim se mnogo služi.
To se slikovito značenje približava značenju što ga Crkva primjenjuje u liturgiji. Često se, uostalom, događa da misionar čita i navodi Bibliju iz svoga časoslova ili misala. To može objasniti neka skraćivanja ili preinake biblijskih tekstova.

Biblija i liturgija, pa duhovni pisci raznih podneblja, čini se kao da se miješaju bez reda kako bi utrli put montfortskoj misli, ali nakon češćeg čitanja misionarevih spisa uviđa se da se njegova misao oblikuje po nekoj shemi koju je lako otkriti. S jedne strane razmišljanje, promatranje, a s druge strane praktično primjenjivanje. U nekim djelima toj se prvotnoj shemi pridružuje druga: isprva tumačenje koje polazi iz biblijskih i liturgijskih tekstova, zatim potvrda ili ilustracija pozajmljena od kojeg duhovnog pisca ili koja na nj aludira. Osim tih shema koje mu služe da izvede svoja izlaganja, kao praktičan pisac ili govornik, on ne radi stereotipno. Mnogo se puta njegova misao razvija bez vidljive sile, ali da se upotrijebi njegov izraz iz božanskog preobilja što mu ga Mudrost daje.
Nije jednostavno reći koliki je bio utjecaj Oca Montfortskog nakon njegove smrti, pa to možemo samo nagađati. Za njegova života nije bio tiskan nijedan njegov spis osim nekih Pjesama i Pisma prijateljima Križa. Tijekom 18. stoljeća neki su dijelovi bili umetnuti u životopise. Pravila su bila ponovno objavljivana i pretiskivana u razdobljima kad su bila preispitivana i prilagođavana. Tek nakon 1842. kad je bila otkrivena Rasprava o pravoj pobožnosti, mislilo se na to da se postepeno objelodane glavna djela. Kao glavno djelo smatra se Rasprava koja je doživjela najveći publicitet. Slijedila su i ostala djela, ali uvijek kao u sjeni Rasprave. To se toliko isticalo da se u neko doba providonosna uloga Oca Montfortskoga poistovjećivala s promicanjem marijanske pobožnosti robovanja Mariji, dok je taj oblik bio veoma raširen u 17. stoljeću. Bez sumnje Rasprava je odigrala znatnu ulogu u kršćanskoj misli 19. i početkom 20. stoljeća. Pratio ju je psihološki pogodan tekst te je bila predmet mnogobrojnih i brižljivo pripremljenih izdanja, općenito dosta vjernih rukopisu. Naprotiv, djelo kao što je Ljubav vječne Mudrosti bilo je osakaćeno i prikazano s raznim preinačenjima. Trebalo je čekati sve do 1929. godine kako bi se ugledao prikladan tekst ove knjige.
Time se objašnjava kako je široka publika poznavala montfortsku misao samo na djelomičan, fragmentaran i često isključiv način. Sve do 1966. godine, spisi Montfortskoga nisu bili u potpunosti sabrani. Tek je 250. godišnjica njegove smrti pružila prigodu za taj posao.