Članak o Monfortu

Montfort i Monfortanci

Sv. Ljudevit Grignion Montforski (1673-1716)

Sveti Ljudevit Montfortski je živio i pastoralno djelovao kao svećenik u Francuskoj. On je propovjednik, pisac, asketa, skulptor i mistik. Vrsni teolog i zaljubljenik u Blaženu Djevicu Mariju. Ostat će u povijesti zapisan kao jedan od najveći pučkih misionara u Katoličkoj Crkvi koji je za vrijeme života propješačio nevjerojatnih 25 tisuća kilometara i održao nekoliko stotina misija.

Njegov kratak život često je označen nerazumijevanjem. Svoje stanje duše opisuje ovako:

"Osjećam se kao lopta u igri. Još nije udarena s jedne strane, već je biju s druge krutim udarcima. Neka me kleveću, neka mi se izruguju, neka ruše moj dobar glas. Ovo je posluga i nužna pratnja što je božanska Mudrost šalje u kuću u kojoj hoće da se nastani".

Montfortovo geslo života bilo je BOG SAM. To svoje opredjeljenje ovako je opjevao:

"Samo Bog je moja nježnost, samo Bog je moj oslonac, samo Bog je moja ljubav, moj život i moje bogatstvo".
Unatoč poteškoćama koje prolazi, Montfort osjeća veliku utjehu Majke Božje. To je opisao i jednoj svojoj pjesmi:

"Ova dobra Majka i Učiteljica posvuda me snažno pomaže, i kada zbog slabosti padnem ona me odmah podiže. Evo, kazujem vam čudesnu spoznaju - ja nosim Mariju u sebi - urezanu crtama slave - ali u tami vjere".

Montfort je imao i posebnu milost da vidi prisutnost Isusovu u osobama siromaha i bijednika. Oni su ga prozvali "dobri otac Montfort".
Jednoga dana noseći siromaha na leđima, dođe do jedne kuće i počne glasno vikati:

"Otvorite vrata Isusu Kristu".

U svome srcu nosi stalnu želju za naviještanjem radosne vijesti:

"Dao bih rado i svoj vlastiti život, samo kada bih mogao spasiti barem jednu dušu".

Sveti Ljudevit umro je za vrijeme svojih posljednjih pučkih misija. Njegova zadnja propovijed bila je o slatkoći i ljepoti Isusa Krista. Kada je njegov biskup čuo za njegovu iznenadnu smrt, uzviknuo je: "Izgubio sam najboljeg svećenika u biskupiji".

Na njegovom grobu nalazi se epitaf na kojem piše:

"Prolazniče što vidiš? Ugašenu baklju, čovjeka koji je sagorio u vatri ljubavi, koji bijaše sve svima. Ako pitaš za njegov život, nijedan nije bio tako čist, ako pitaš za njegovu pokoru, nijedna ne bijaše stroža, za gorljivost, ne bijaše je veće, za pobožnost prema Mariji, nitko nije od njega više sličio sv. Bernardu. Kristov svećenik, u svom životu je ižaravao Krista, posvuda je riječju propovijedao Krista, neumoran, nije počinuo do li u grobu. Bio je otac siromaha, zaštitnik udovica, pomiritelj grešnika. Njegova slava nalikovala je njegovu životu. Kako je živio, tako je i umro. Zreo za Boga, otišao je u raj. Umro u godini Gospodnjoj 1716, u dobi od 43. godine".

Karizma monfortanaca

Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski je utemeljitelj i duhovni otac naše redovničke Kongregacije. Članovi "Družbe Marijine" mogu biti braća i svećenici, koji su primili od Crkve jednu posebnu duhovnost i karizmu.

Monfortansku obitelj osim osim Otaca Monfortanaca čini i ženska grana reda a to su "Kćeri Mudrosti", čija je suutemeljiteljica zajedno s Monfortom blažena Marija Lujza od Isusa; osim njih postoje i braća koji su profesori i nastavnici, a zovu se "Braća svetog Gabrijela". A će ženski svjetovni red zove se "Marijine Misionarke"; te marijanska bratovština "Marija kraljica srdaca".

Pod karizmom monfortanaca podrazumijevamo jedan poseban dar koji je Montfort primio od Boga i kojega je prije svega on sam živio a potom priopćio svojim učenicima i nasljedovateljima. Karizma se potom čuva, produbljuje i razvija kroz čitav život našeg redovničkog instituta. Taj posebni dar nas razlikuje od drugih redovničkih ustanova, jer je karizmatička oznaka vlastita svakoj redovničkoj zajednici. Na taj način karizma određuje poseban tip duhovnosti, života i apostolata otaca monfortanaca.

Karizma je dakle duhovni dar koji Bog daruje onima koje poziva da uđu u našu redovničku zajednicu, i da tako budu osposobljeni da vrše svoje poslanje za dobrobit Crkve.
Montfort, koji je od Pape Klementa XI dobio naziv "apostolski misionar", želio nas je kao misionare-propovjednike, koji će nastaviti Isusovo poslanje koje je on povjerio apostolima.

U "Pravilu svećenika misionara družbe Marijine", on piše:

"Ovi svećenici treba da budu od Boga pozvani da obavljaju misije poput siromašnih Apostola"; "Cilj misija je obnova kršćanskog duha među kršćanima".

Kao što se vidi iz Montfortovih izvornih tekstova, a isto tako i iz naših redovničkih konstitucija karizma misionara monfortanaca je prije svega evangelizacija, koja ima za svrhu dovesti svaku osobu do sjedinjenja sa Isusom Kristom. To se sjedinjenje ostvaruje putem obnove svijesti o važnosti krsnih zavjeta , te putem prave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.
Monfortanci dakle pripadaju institutu apostolskog života, s naglašenom marijanskom karakteristikom.

Duhovnost monfortanaca

Karizma evangelizacije naše Družbe je animirana i monfortanskom duhovnošću kojom nastoje biti prožeti njezini članovi.
Monfortanska duhovnost je prije svega put traženja i suobličenja Isusu Kristu:
Naš utemeljitelj je bio svećenik mističnog iskustva koji je žarko tražio i želio prisutnost Boga živoga u svome životu:

"Obuzela me je velika želja da te posjedujem i da te tražim na sve strane...".

U jednoj svojoj pjesmi ovako izražava svoje žarko traženje Isusa:

"Dođi, o Mudrosti, jedan siromah te traži. Zašto toliko produljuješ moje mučeništvo? Tražim te dan i noć. Otvori, moja ljubavi, kucam na tvoja vrata. O ne, nije to stranac nego srce koje ljubav nosi i koje nema druge do li tvoje kuće za počinak. Ako me ne želiš, dopusti barem date tražim. Ostavi me uvijek u žeđnji traženja".

Slijediti Boga, za njega znači pristati na evanđeoski rizik:

"Ako se ništa ne riskira za Boga, ništa se ne će velikoga učiniti za njega".

On nazivlje Isusa Krista Vječna, Utjelovljena i Raspeta Mudrost, koja svoju ljubav prema ovjeku pokazuje na poseban način u otajstvu Utjelovljenja, koje je za Montforta "najuzvišenije jer sadrži u jezgri sva druga otajstva"; i u otajstvu trpljenja i smrti na Križu:

"Evo po mom mišljenju najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ"; "Vječna Mudrost tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost"; Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa"".

Svoja pisma često bi započinjao usklikom: "Živio Isus, živio njegov Križ". A jednom prilikom je izjavio: "Nikad nisam postigao toliko obraćenja, koliko nakon najoštrijih i najnepravednijih zabrana i križeva".

Za Montforta postoje 4 bitna sredstva kako bismo se sjedinili Isusom, a to su: žarka želja, sveopće mrtvljenje, neprekidna molitva i nježna pobožnost prema Majci Božjoj.

Najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje sa Božanskom Mudrošću jest nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici:

"Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije";
"Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju";
"Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama... vjeruj mi naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv".
"Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci".
Osvijetliti lik i ulogu Majke Božje u povijesti spasenja, te u kršćanskoj duhovnosti, jedan je od specifičnih poslanja misionara monfortanaca!

Monfortanska duhovnost je dakle kristocentrično - marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je "Osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama":
"Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviće upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju.".
Radi se zapravo o svetom ropstvu ljubavi Isusu u Mariju. Posveta Isusu po Mariji može se izgovoriti na sažet način koji glasi ovako:
"Totus Tuus. Sav sam Tvoj, i sve moje je Tvoje, ljubezni moj Isuse, po Mariji tvojoj presvetoj Majci"

Posveta ili povjera koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji, nasljeđujući njezine kreposti kako bi postajali sve više otvoreni djelovanju Duha Svetoga u nama:

"Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima."

Ako bismo željeli sažeti sve ovo što smo rekli u vezi karizme i duhovnosti, poslanje misionara monfortanaca ima četiri izraza, a to su:
Evangelizacija; 2. Marija; 3. Promjena mjesta boravka; 4. Rad u zajedništvu.

Montfort je napisao jedno malo djelo "Goruća molitva" u kojoj se moli Presvetom Trojstvu za buduće misionare:
"Što te molim? Liberos - slobodne sinove svećenike koji su slobodni tvojom slobodom, koji će robovati tvojoj ljubavi i volji, koji će hodati svuda s gorućim svjetlećim bakljama Evanđelja u ustima. Slobodne sinove tražim od tebe, oblake uzdignute od zemlje i pune nebeskog rumenila, koji bez zapreke lete na sve strane kamo ih Duh Sveti goni. Pošalji dah svoj, koji je sav oganj, na zemlju da na njoj podigne svećenike, koji će biti sama vatra, da pomoću njih lice zemlje bude obnovljeno i tvoja Crkva preobražena."
Cilj formacije je izgraditi redovnika - monfortanca, apostolskog čovjeka koji je spreman predati vlastiti život Isusu Kristu po Mariji i provoditi bratski život u redovničkoj zajednici.
Ako se neki mladić ili djevojka osjeća pozvanim od Boga i želi započeti put formacije, treba prije svega stupiti u dodir s ocima monfortancima koji žive u Zagrebu. Kroz duhovno vodstvo, zajedničke susrete i molitvu kandidati i kandidatice će moći produbiti i pojasniti svoj poziv. Da bi se započeo put formacije potrebna je određena ljudska i duhovna zrelost.

Monfortanci u Hrvatskoj i u svijetu

Monfortanaci u svijetu broje oko 1200 članova koji žive na svim kontinentima u dvadesetak provincija. Generalna kuća nalazi se u Rimu. Jedan od poznatijih monfortanaca kod nas je Phil Bosmans koji se bavi izdavačkom djelatnošću.
U Hrvatskoj su prisutni od 1976. godine kada je pokojni kardinal Franjo Šeper, na blagdan male Gospe blagoslovio kapelicu našega samostana. Svi patri proveli su mnogo godina u Italiji gdje su završili cijelu formaciju jer mi pripadamo talijanskoj provinciji. Pri njihovom povratku, godine 2001. utemeljena je kanonski u Zagrebu prva redovnička zajednica koja broji pet svećenika i nekoliko kandidata koji se pripremaju za redovnički život. Samostan se nalazi na adresi: Mladena Fiolića 11 - Zagreb - Blato. Na istoj adresi mogu se nabaviti i pisana djela našeg utemeljitelja.

"Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji"

Montfort je napisao nekoliko pisanih djela, a ove godine objavljeno je novo izdanje "Rasprave o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji", koje izlazi povodom 300. obljetnice od osnutka družbe Misionara Monfortanaca (1705-2005) i povodom obilježavanja 30. godina od njihove prisutnosti u Hrvatskoj.
"Rasprava" je njegovo najvažnije djelo napisano 1712. godine. Kako on sam kaže: "Uzeo sam pero u ruku da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio javno i privatno u svojim misijama, kroz dugo godina."
Po proročkoj riječi samoga sveca, rukopis je bio sakriven zbog francuske revolucije - u tami jednoga kovčega", i nakon toga zaboravljen i ponovno otkriven godine 1849. Od tada je postala marijansko djelo koje je doživjelo više od tristotine izdanja, na tridesetak jezika.
Prvi hrvatski prijevod uredio je nadbiskup dr. Josip Stadler godine 1894. U uvodu nadbiskup kaže:"Čitaj često ove istine, pogotovo prigodom Marijinih blagdana, i nemoj misliti da će ti postati dosadne. Vjeruj mi, što je više budeš čitao postat će ti to draže. Nećeš lako ostaviti iz ruke ovu malu knjižicu".

Papa Ivan Pavao II i "Rasprava o pravoj pobožnosti""

U vrijeme kada je još vršio kardinalsku dužnost u Poljskoj, povodom posjete svetištu Jasne Gore godine 1968, Papa je povjerio jednoj grupi vjernika slijedeće:"Iz te knjige naučio sam što to znači prava pobožnost prema Majci Božjoj."

Godine 1979 poljski biskupi su izričito rekli: "To je najdraža knjiga Svetoga Oca Pape, od koje se on ne rastaje već mnogo godina."
Sam Papa je osobno posvjedočio u jednom razgovoru veliki utjecaj Monfortove duhovnost na svoj duhovni rast:
"Čitanje ove knjižice za mene je predstavljao jedan odlučujući preokret u mome životu. Rekoh preokret iako se radilo o jednom dugom nutarnjem putu koji se podudarao s potajnom pripremom za svećeništvo. Upravo tada mi dođe u ruke "Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici", jedna od onih knjiga koju nije dovoljno jedanput čitati. Sjećam se da sam dugo vremena nosio tu knjižicu i u tvornicu sode gdje sam radio, tako da su se njene lijepe korice uprljale vapnom. Čitao sam uvijek iznova njene odlomke jedan za drugim." 1[1]

U vezi uprljanih korica Monfortove knjige koju je Papa kao mladi radnik brižno nosio sa sobom, glasoviti francuski teolog, R. Laurentin, je izjavio : " Knjiga Rasprave o Pravoj pobožnosti se je uprljala , ali srce mladog Karla se je prosvijetlilo".

U marijanskoj enciklici "Majka Otkupiteljeva" (1987), Papa piše o važnosti Monfortove duhovnosti za čitavu katoličku Crkvu govoreći:"Među tolikim svjedocima i učiteljima marijanske duhovnosti rado podsjećam i na lik sv. Ljudevita Montfortskog koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno zaživjeti svoje Krsne zavjete. Ističem sa zadovoljstvom činjenicu kako i u našim danima ima dosta novih očitovanja ove duhovnosti i pobožnosti." 2[2].

Povodom 50. godišnjice svojeg svećeništva, u knjizi "Dar i Otajstvo", Papa se ponovno vraća na ulogu "Rasprave o pravoj pobožnosti" govoreći:
"U toj knjizi pronašao sam odgovor na moje sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u otajstvu Krista. Rasprava od sv. Montforta može malo uznemiriti zbog svojeg prenaglašenog i baroknog stila, no bit se teoloških istina koje su u njoj sadržane ne mogu osporavati. Pisac je vrhunski teolog!" 3[3].

Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II jest "Totus Tuus" - Sav Tvoj! U apostolskom pismu o Krunici, govori o teološkoj i duhovnoj utemeljenosti tog njegovog gesla.Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskog, koji ga u "Raspravi" donosi na cjelovit način: "Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci." Njegov osobni tajnik je posvjedočio da su upravo te bile jedne od njegovih zadnjih riječi prije odlaska u Očev dom.

Poštovani brate i sestro, slijedeći i primjer blagopokojnog Svetog Oca Pape, neka i tebi, meditiranje ovog dragocjenog dijela pomogne da se ponovno i bezuvjetno predaš Isusu Kristu po njegovoj Majci Mariji.

"Čista Božja ljubav neka vlada u načim srcima" (Montfort)

[1] ANDRE FROSSARD, Ne bojte se. Intervju s Papom Ivanom Pavlom II, Milano 1983
2[2] Enciklika "Redemptoris Mater", br.48
3[3] PAPA IVAN PAVAO II, Dar i Otajstvo, KS, Zagreb 1996, str. 3