o. Zdravko Barić SMM

Predgovor

Poštovani čitatelju,

pred Tobom je djelo koje cjelovito i jednostavno predstavlja život blažene Marije Lujze od Isusa. Ova blaženica nije dovoljno poznata Crkvi u Hrvata, a Životopis blažene Lujze prvi put je napisan na hrvatskome jeziku.

Autor pater Zdravko Barić, misionar monfortanac, uspio je čitatelju približiti lik i djelo blažene Marije Lujze te lik i djelo Svetog Ljudevita Grigniona Montforta, duhovnika i suutemeljitelja Družbe Kćeri Mudrosti kojoj je pripadala blaženica. Montfort je snažno utjecao na njezin duhovni rast i vjersko sazrijevanje.

Čitajući ovo djelo, ne ostajemo isti. Život blaženice u mnogočemu može biti primjer današnjem čovjeku, počevši od toga kako biti dobar vjernik, roditelj, odgajatelj, njegovatelj, član družbe, poglavarica, poglavar, vođa ili lider.

Blažena Marija od Isusa već je u mladoj dobi osjetila poziv za posvećenjem života Gospodinu kroz redovničko zvanje. Nestrpljivo će tragati za načinom takvog posvećenja, budući da joj Božja volja nije uvijek bila jasna. Njezin duhovnik, kao vrsni poznavalac božjeg djelovanja u srcima vjernika, sveti Ljudevit Montfortski, mudro će joj savjetovati strpljivost kroz služenje u Ubožnici. Njezin mladi duh tražit će sve moguće načine da ispuni želju svoga srca pa će u tri navrata pokušavati pristupiti različitim samostanima i redovima, ali njezini pokušaji ostat će bez uspjeha.

To je vrijeme kada ju Gospodin oblikuje, pročišćava njezine nakane, želje, stavove, motive i pripravlja za poslanje koje joj je namijenio.

Blažena Marija Lujza je u deset godina strpljivog služenja u Ubožnici rasla u vjeri, ufanju i ljubavi. Rastući u krepostima, kroz molitvu, pokoru, služenje, poslušnost i poniznost, pripravljala je svoje srce. Postupno, dan za danom, jedino što joj postaje bitno je da sve što ima, sve što jeste i sve što posjeduje bude Isusovo. O tom stavu njezine duše svjedoče njezine riječi: Uz pomoć Božju želim raditi na tome da uništim u sebi sve ono što se ne sviđa mom ljubljenom Isusu da bih osjetila radost da samo Bog kraljuje u meni.

Stekla je Marija Lujza tako duhovnu slobodu, svetu ravnodušnost i postala glina u rukama najvećeg majstora, Gospodina našega Isusa Krista - vječne Mudrosti.

Jedina želja njezinog srca postala je da se upriliči Isusu Kristu, s Njim sjedini i Njemu se posveti. Stoga je počela živjeti život dan po dan otvorivši se u potpunosti za Božje djelovanje. Nije imala vlastitih planova, ideja ili želja niti ju je zanimala ikakva ovozemaljska zadovoljština. Željela je samo i jedino ugoditi Vječnoj

Mudrosti, a to je činila povlačeći se u kontemplaciju, osluškujući poticaje Duha i djelujući po Božjoj volji služeći bolesnima i podučavajući siromašnu djecu u školama.

Blažena Marija Lujza je rasla u vjeri hodajući, korak po korak, kroz mnoga iskušenja: veliko siromaštvo, glad, odbacivanje, krivo optuživanje, bolest, nerazumijevanje,... ali joj je pogled na Križ bio utjeha u križevima jer je znala da ju tako Bog čini sebi sličnom.

Nećeš naći Križa bez Isusa, niti Isusa bez Križa! govorio je Sveti Ljudevit Montfortski, njezin duhovnik i suutemeljitelj Družbe Kćeri Mudrosti. Jedino po križu i po trpljenju, možeš spoznati silnu Kristovu ljubav i naučiti kako Ga potpuno voljeti. Ona je to znala, stoga je svakodnevno pristupala Svetoj euharistiji i provodila vrijeme pred Presvetim Oltarskim Sakramentom moleći i razmatrajući. Imala je pogled usmjeren na križ i raspetu Ljubav na križu. U toj duhovnoj dinamici rasla je goruća želja u njezinom srcu da potpuno uzvrati Isusu ljubav.

Potaknuta primjerom i djelom Svetog Ljudevita koji navodi najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje s Božanskom Mudrošću, a to je nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici, veliku je važnost posvetila pobožnosti prema Majci Mariji. Nju je Marija Lujza smatrala pravom poglavaricom Družbe Kćeri Mudrosti i svaku sestru posvećivala je nebeskoj Majci.

Oslobodivši se svega ovozemaljskoga, postala je spremna da, u 32. godini života, položi prve redovničke zavjete u Družbi Kćeri Mudrosti koju je suosnovala sa svetim Ljudevitom Montfortskim.

Ako bi pitali blaženu Mariju Lujzu o njezinim kvalitetama, vrlinama i krepostima, odgovorila bi da svi darovi i zasluge pripadaju Gospodinu, a da je ona samo nevaljali grešnik koji usredotočenom ljubavlju za bližnje i nesebičnim služenjem nastoji zaslužiti ljubav Vječne Mudrosti.

Kao poglavarica bila je odlučna i blaga, baš kako joj je savjetovao sveti Ljudevit. Njezina ponizna, topla i mudra narav bila je uzor mnogima. Njezina svakodnevna odluka, da dan živi za Krista i s Kristom, urodila je izvanrednim i čudesnim djelima.

Poštovani čitatelju, i Ti možeš postati svet, ako se svaki dan, svaki trenutak odlučuješ, neovisno o ovozemaljskim iskušenjima, biti Kristov stavivši sebe na raspolaganje Majci Mariji i Isusu. Svoje dnevne zadatke, velike i male obveze, čini ponizno osluškujući i odazivajući se poticajima Duha Svetoga.

Moli! Molitva je redoviti kanal kroz koji nam Bog šalje svoje milosti, rekao nam je sveti Ljudevit. I blažena Marija Lujza pokazuje svojim životom da Gospodin ne ostavlja one koji ga mole čista i iskrena srca, samo je potrebno strpljenje da Gospodin pripravi puteve kojima treba kročiti.

Svoga brata i sestru susreći s ljubavlju i služi im kao što je Isus služio tebi, umrijevši za tebe na križu! Sveti Ljudevit uspio je u potpunosti oduševiti blaženu Mariju Lujzu da živi ovozemaljski život samo i jedino da bi se svidjela Vječnoj Mudrosti.

Takav pogled na vjeru posijan je u srce svakog vjernika po sakramentima. Zalijevan neprestanom molitvom, poslušnosti, sveopćim mrtvljenjem te nježnom i istinskom pobožnosti prema Presvetoj Djevici, vodi nas u duhovnu radost i slobodu, vodi nas u život vječni!

Neka Te na putu prema svetosti, najljepšoj i najuzbudljivijoj avanturi života, prati zagovor naše blaženice Marije Lujze od Isusa i svetog Ljudevita Montfortskog.

Zagreb, 31. siječnja 2019.,
na spomendan rođenja sv. Ljudevita Montfortskog.
o.Zrinko Nikolić - misionar monfortanac

Uvod

U jubilarnoj godini u kojoj je obilježena 300. godišnjica smrti svetog Ljudevita Grigniona Montforta (1716.-2016.) napisan je prvi put na hrvatskom jeziku Životopis blažene Marije Lujze od Isusa (1684.-1759.). Ona je zajedno sa svetim Ljudevitom 1703. utemeljila Družbu sestara Kćeri Mudrosti u Francuskoj.

Blaženom ju je 1993. proglasio Ivana Pavao II. U propovijedi beatifikacije Papa je naglasio: Marija Lujza -Marie-Louise de Jésus Trichet, nije samo jedan primjer kojem se trebamo diviti, nego se radi o jednom životu koji nam pokazuje put koji se može slijediti! To ne znači da trebate nanovo prijeći isti itinerarij, nego njezin duh je onaj koji i danas može oduševiti vaš život.

U pisanju Životopisa služili smo se raznolikom literaturom, a temeljni je tekst Životopis blaženice oca Charlesa Besnarda, trećeg generala reda Monfortanaca koji ga je napisao iste godine kada je umrla Marija Lujza. Riječ je o djelu-dokumentu izuzetne važnosti zbog autentičnosti povijesnih podataka. Otac Besnard osobno je poznavao blaženicu punih šesnaest godina tako da je on svjedokom njezina javnog i privatnog života. Njegov životopis na više od 400 stranica uvelike je korišten i u Positiokoju je pripremila Kongregacija za kauze svetih. 

U uvodnoj riječi Životopisa Besnard navodi razloge pisanja Životopisa: Razlog koji me je ponukao da napišem ovaj Životopis, bez sumnje je krjepostan život Marije Lujze od Isusa koji može biti koristan kao primjer za nasljedovanje.

Besnard životopis započinje molitvom u kojoj se obraća Gospodinu u svjetlu života blaženice: Ti znaš, o Vječna Mudrosti, sve ono što je Marija Lujza učinila za tebe, s koliko oduševljenja je radila kroz čitav svoj život kako bi se tebe bolje upoznalo i ljubilo. Nije bila zadovoljna samo time što je nosila ovo lijepo ime: Kći Mudrosti, nego je nastojala izraziti kroz svoje djelovanje i ponašanje njegov uzvišen značaj i tako postajala sve više živuća preslika tvojih božanskih kreposti.

U Apostolskom pismu posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života Papa Franjo među ostalim piše:

U ovoj će Godini biti korisno da se svaka karizmatska obitelj sjeti svojih početaka i svoga povijesnog razvoja, da zahvali Bogu koji je dao Crkvi toliko mnogo darova koji je čine lijepom i opremljenom za svako dobro djelo. Nužno je govoriti o vlastitoj povijesti radi očuvanja identiteta živim, kao i radi jačanja jedinstva obitelji i osjećaja pripadnosti njezinih članova. Nije riječ o prekapanju po prošlosti ili njegovanju beskorisnih nostalgija, već o tome da se ponovno prisjetimo puta što su ga prošli prethodni naraštaji kako bismo u njima otkrili iskru nadahnuća, ideale, projekte, nosive vrijednosti i to u prvom redu utemeljiteljâ, utemeljiteljicâ i prvih zajednica.

Na taj će se način ujedno posvijestiti i doznati kako se karizmu živjelo tijekom duge povijesti, koju je kreativnost ona oslobađala, s kojim se teškoćama morala nositi i kako se te teškoće prebrodilo. Moći će se otkriti nedosljednosti, koje su plod ljudske slabosti, a katkad također zaborava nekih bitnih aspekata karizme. Sve je to poučno i ujedno poziva na obraćenje. Kazivati vlastitu povijest znači uzdizati hvalu Bogu i zahvaljivati mu za sve njegove darove.

Životopis se objavljuje u vrijeme kada je Družba Kćeri Mudrosti proslavila nekoliko važnih jubileja. Prije nešto više od 300 godina 1715., osnovana je prva redovnička zajednica na poticaj Marije Lujze od Isusa, napisana su Pravila Družbe perom svetog Ljudevita Montfortskog i sestre su položile svoje prve javne zavjete. Duhovno sazrijevanje Marije Lujze nadahnjuje se na pisanim djelima svetog Ljudevita. Nedavno je objavljena knjiga oca monfortanca Miljenka Sušca, Posveta Isusu Kristu po Mariji. Sustavni prikaz marijanske duhovnosti prema sv. Ljudevitu Montfortskome.

U predgovoru knjige biskup Vlado Košić je napisao: Ova marijanska duhovnost nije koncentrirana na samu Bogorodicu Mariju, nego je ona sredstvo po kojem se dolazi do Isusa. I sama posveta jest posveta Isusu – po Mariji. Valja još istaknuti da je ovo djelo i praktične naravi. Pisac je želio da uz pregled mariološke i marijanske tematike donese i neke sasvim konkretne upute za čitatelja, želeći ga i uputiti u marijansku duhovnost koju je živio sv. Ljudevit, a danas ju žive mnogi njegovi duhovni sinovi i kćeri.

U pisanju životopisa koristio sam i Životopis svetog Ljudevita Montfortskog koji je isto tako napisao subrat pater Miljenko. Životni put blaženice Marije Lujze od Isusa neshvatljiv je bez uvida u život i djelo svetog Ljudevita.

Sestre Kćeri Mudrosti živjele su i djelovale u Hrvatskoj u razdoblju 1976.-1991.

Nadam se da će ovaj Životopis kao i ostala pisana djela monfortanske duhovnosti pomoći vjernicima da rastu u spoznaji Gospodina Isusa Krista koji je uvijek čudesan u životu svetaca i tako pokušati usvajati ljepotu njegova života u svakodnevnim izazovima kršćanskog poziva.

o. Zdravko Barić, monfortanac

Bretanja - zemlja francuskih svetaca

Sveti Ljudevit Grignion Marija Montforski zaređen je za svećenika u Parizu 5. lipnja 1700. Odgojen u ozračju isusovačke duhovnosti, u svojoj 28. godini, na proljeće 1701. biskup ga je imenovao kapelanom Opće ubožnice u gradu Poitiersu. Svoj dolazak u taj grad Montfort opisuje u jednom svojem pismu:

Uđoh u crkvicu Ubožnice da se pomolim, te su mi ona četiri sata koja sam proboravio prije ručka izgledala veoma kratka. Međutim nekim siromasima, koji su vidjeli da klečim, ti su satovi izgledali veoma dugi. Kako su me vidjeli u odijelu sličnom njihovome, rekli su to i drugima, te su se između sebe dogovorili i sakupili za me nešto milostinje. Sve se je to dogodilo bez mojega znanja. Iziđoh da pitam kad imaju ručak, a istodobno sam tražio dopuštenje da mogu kod stola podvoriti siromahe; ali sam bio veoma iznenađen kad sam razumio da mi namjeravaju dati milostinju i da su vrataru dali nalog neka me ne pusti izaći. Tisuću puta sam zahvalio Bogu što sam bio smatran siromahom te bio počašćen tako slavnom oznakom, a dragoj braći i sestrama sam, odbivši milostinju, zahvalio na njihovoj dobroj volji. Od toga su me dana oni tako zavoljeli te su svi javno govorili da ću ja biti njihov svećenik, to jest njihov upravitelj… . 

Tek što je stigao u taj grad učinio je i svoje prvo čudo. Kod javnog bilježnika toga grada stoji zapisano sljedeće: Na izlazu iz kapele u kojoj je pobožno slavio svetu Misu, naiđe na jednoga slijepca i upita ga želi li ozdraviti. On odgovori potvrdno, a gospodin Montfort prstom uze pljuvačku te mu namaza oči i u taj čas slijepac je progledao.

Grad Poitiers smješten je 350 km od Pariza i početkom sedamnaestog stoljeća imao je oko 18.000 stanovnika. U ono je vrijeme bio središte regije, sveučilišni grad te biskupijsko središte. Najpoznatije zdanje je crkva Naše Velike Gospe iz XII. stoljeća koja čuva u sebi pobožnost stanovnika koji su joj posvetili svoj grad. U crkvi se čuva slika Gospe od Ključeva koja je, prema tradiciji, obranila grad od engleskih osvajača. Sveta Radegonda zaštitnica je Poitiersa, dok je katedrala posvećena svetome Petru. Francuska povijest nas podsjeća i na tužni proces kada je osuđena sveta Ivana Arška baš u ovome gradu.

U gradu je otvorena Opća ubožnica za siromahe i gradske prosjake 1657. Biskup bijaše na čelu uprave i on bi sam imenovao osoblje i kapelane koji su se brinuli za vjerski život siromaha. Unatoč strogim pravilima, sa siromasima je bilo teško raditi jer su to bile osobe opterećene prošlošću i teškog života, pa je često unutar Ubožnice vladala nedisciplina i opći nered. U jednom svojem pismu Montfort opisuje ozračje ubožnice:

„Ubožnica u kojoj dobivam namještenje, kuća je boli, gdje nema nimalo mira; to je siromašna kuća u kojoj nema ni materijalnih ni duhovnih dobara. Ušao sam u tu siromašnu ubožnicu, ili radije u taj siromašni Babilon, sa čvrstom odlukom da nosim, sa svojim učiteljem Isusom Kristom, one križeve koje sam dobro predviđao da moraju doći ako je djelo od Boga. Ono što su mi mnoge crkvene i iskusne osobe iz grada govorile da me odvrate od kuće nereda, koji im se je činio nepopravljivim, tek je učinilo da mi je porasla smjelost prihvatiti se toga posla, usprkos moje sklonosti za misionarenjem koju sam uvijek imao, a imam je i sada.

Mojim ulaskom radost je obuzela više i niže osoblje, pa i čitav grad, jer su me gledali kao osobu danu od Boga da se taj dom obnovi“.

Monfortova ljubav prema siromasima ubrzo je prepoznata u čitavom gradu. Mladi Ljudevit im prilazi srcem i njeguje ih s toliko očinske ljubavi i pažnje pa ga siromasi sami prozvaše “dobri otac Montfort”. Svoju privrženost siromasima svetac je pokazivao cijeli svoj život. U njegovom životopisu dobro je poznat događaj s jednim siromahom kojega je nosio na svojim leđima i došavši do jedne kuće počeo je glasno vikati: „Otvorite vrata Isusu Kristu“!

Unatoč velikim otporima uprave i osoblja, za koje Montfort reče da ne suzbijaju poroke u kući, Ljudevit je potpuno reorganizirao Ubožnicu što mu je pribavilo i dosta poteškoća. On je, međutim, osobno zadovoljan svojim zauzimanjem i vidljivim promjenama. U svojem pismu broj 11 opisuje stanje svoga duha:

Otkad sam tu, stalno sam kao u misijama, jer ispovijedam skoro od jutra do večeri i dajem savjete velikom broju osoba, i veliki Bog, moj Otac, kojemu - iako nevjerno - služim, dao mi je, otkad sam tu, svjetla u duši kakvoga nisam imao, veliku lakoću izražavanja da mogu govoriti u javnosti bez priprave, zatim savršeno zdravlje i veliku otvorenost prema svakome. To mi pribavlja odobravanje skoro čitavoga grada (zbog čega bih se morao veoma bojati za svoje spasenje).

Vidljivo je da je Ljudevit pastoralno zauzet i izvan Ubožnice. Često drži katekizam studentima koje onda šalje podučavati jednostavan narod po obližnjim selima.

Gospodin Le Normand bijaše jedan od studenata koji su slušali Montfortove nagovore. Postat će odvjetnik i kraljevski javni tužitelj na lokalnome sudu. Jednoga dana on je posvjedočio Grandetu, prvom Montfortovom životopiscu:

Grignonova gorljivost bijaše bez premca i dvoličnosti. U crkvi za njega nisu postojale nedodirljive osobe. Bog koji bijaše pokretač njegova djelovanja često ga je poticao da opomene vrlo ugledne osobe i dostojanstvenike bilo crkvene bilo plemićke, kada bi oni opušteno pričajući obeščašćivali Božji hram. Mnoge djevojke, za koje bijaše utemeljio jednu udrugu, izabraše redovničko zvanje i ustrajaše u njemu s velikom pobožnošću.U ovom gradu ima više od dvjesto osoba koje je on uputio putem svetosti.

Jedna od tih mladih djevojaka koja će čuti Gospodinov glas preko tek zaređenog svećenika Grignona bit će Lujza Trichet.

Susret Lujze i Ljudevita

Ljudevit često propovijeda i provodi mnogo vremena u ispovjedaonici crkve sv. Porchaire i u crkvici sv. Austregesilde koja se nalazila u samostanu Svetoga Križa. Jednoga dana, potkraj 1701. godine djevojka Elizabeta Trichet sudjeluje na misnom slavlju i pozorno sluša Montfortovu propovijed. Dirnuta nadahnutom homilijom, došavši kući podijeli svoje oduševljenje s mlađom sestrom Lujzom:

Lujza, da ti samo znaš kakvu dobru propovijed sam čula, nikada nisam čula nešto tako potresno; propovjednik je svetac!

Sedamnaestogodišnja Lujza potaknuta radoznalošću otišla je na ispovijed sa željom da tom svećeniku otvori svoje srce. Sutradan, pri ulasku u ispovjedaonicu, prije nego je započela sama ispovijed, na njezino iznenađenje svećenik je prvo upita: Tko vas je poslao k meni? – Moja sestra - odgovori Lujza. Ne, ne kćeri moja– nadahnuto odgovori Ljudevit – nije te poslala tvoja sestra, nego ti je Gospa rekla da dođeš k meni.Mlada Lujza ostade iznenađena i bez riječi.

Lujza Trichet, postat će sestra Marija Lujza od Isusa i sa sv. Ljudevitom Montfortskim suutemeljiteljica DružbeKćeri Mudrosti.

Po daru unutarnje spoznaje i proročke intuicije, Ljudevit je osjetio milosni trenutak po kojem je Bog djelovao na djevojku koju mu povjerava Njegova providnost. Ne znamo što je sve Ljudevit tom prilikom rekao mladoj Lujzi, ali u njezinoj duši stvorilo se novo duhovno iskustvo koje će obilježiti njezin životni put. 

Mlada Lujza dobila je nove duhovne poticaje za svoj život i otvorila se iznenadnom pohodu Božjeg duha u svojem srcu.Dogodio se milosni susret u Bogu koji će utjecati na njezine daljne životne odluke. Duh Sveti poslužio se sakramentom ispovijedi i kroz svojeg službenika snažno djelovao na mladu Lujzu. Milost Božja zahvatila je njihova srca i od toga dana njih dvoje postat će suradnici nedokučivih Božjih planova. Lujza će postati Montfortova predraga kći i drago dijete u Isusu, a on njezin nepredvidivi duhovni vođa i učitelj.

Lujzina obitelj

Lujza je četvrto od osmero djece u obitelji. Rođena je u uglednoj obitelji Trichet, u nedjelju 7. svibnja 1684. Krštena je istoga dana u crkvi svetog Stjepana kao Marija Lujza.

Otac Julijan bio je pošten odvjetnik i predsjednik suda u Poitiersu. Zbog ugleda i zanimanja, kao i svi drugi odvjetnici u gradu, bijaše postao sitni plemić. U ono vrijeme nije ipak mnogo zarađivao jer je u gradu bilo oko 180 sudaca. Godine 1678. oženit će Francisku le Cocq čiji je otac bio slikar i u tom skladnom braku Gospodin će im podariti tri sina i pet kćeri. Njihov brak bit će skladan i prožet kršćanskim vrednotama. Odgoj djece počivao je na vjerskim uvjerenjima, tako da će Lujza već u samoj obitelji primiti dobre temelje za svoje buduće redovničko zvanje.

Mala Lujza upisana je u školu za djevočice u samostanu sestara Kćeri Naše Gospe (Notre Dame) koja je izričito vjerski odgajala svoje učenice. Lujza je u toj školi dobila osnovno znanje i kulturu lijepog ponašanja. Naučila je čitati, pisati i pjevati. Učila je osnove iz matematike, geografije, povijesti i književnosti. Bila je dobro obrazovana za jednu djevojčicu svoga vremena. U samostanu je prisutna i marijanska nota sestara koja će kasnije pozitivno utjecati na njezinu duhovnu izgradnju. U 14.godini Lujza će prvi put primiti Isusa u svetoj pričesti.

U prvim godinama Lujzinog djetinjstva obitelj Trichet proživjet će nekoliko teških kušnji. Kada je Lujza imala šest godina, umro joj je mali brat Klaudijo sa svega 18 mjeseci, a kada je napunila devetu godinu, umrla joj je sestra u osmoj godini.

Nakon određenog vremena i jedna teška bolest pokucala je na vrata obitelji: najstarija sestra Ivana u 13. godini postala je iznenada potpuno paralizirana. Nije mogla pokretati ruke i noge, tako da se o njoj brinula cijela obitelj. Trajalo je to pune četiri godine, a onda se dogodilo čudesno ozdravljenje! Ivana je bila posebno pobožna prema Majci Božjoj. Svake godine župljani Poitiersa uputili bi se u zavjetno hodočašće u marijansko svetište Naše Gospe u Samur. Za vrijeme misnog slavlja u trenutku pretvorbe, Ivana je uzviknula:Vidim Gospu!, i istog časa je potpuno ozdravila od svoje bolesti. Čudo se dogodilo za vrijeme devetnice koju je molila cijela obitelj Trichet. Bilo je to zaista iznenadno i neočekivano djelo Boga živoga! Autentičnost čudesnog ozdravljenja potvrdio je biskup Poitiersa. I Ivana će umrijeti mlada u svojoj 20. godini. I ovaj čudesni događaj ostavit će dubok trag u Lujzinoj duši. 

Lujza ima i četiri godine mlađeg brata Aleksija. Ljudevit će ga upoznati i duhovno voditi kao člana jedne ugledne studentske grupe kojoj je držao katekizam. Vjerojatno kao plod duhovnog rasta, sudjelovanja u grupi i apostolske aktivnosti, mladić će otkriti svoj svećenički poziv.

Montfort odgađa poziv u Ubožnicu

Marija Lujza odrasta u zrelu djevojku obilježenu obiteljskim gubitcima, ali i čudesnim Božjim zahvatima. Sva ta duboka životna iskustava oblikovat će osobnost i nutarnje stavove buduće redovnice Marije Lujze od Isusa.

Njezino poznanstvo s Ljudevitom Montfortskim duboko će obilježiti njezin život i cijelu obitelj Trichet.

Lujza je postala vedra djevojka koja ima ponajviše očev karakter, bez kompleksa i trauma, odana poslu koji radi, velikodušna i dobra srca, čvrsta i ustrajna. Kao kći mekanog oca i impulzivne majke, Lujza se razvija u zrelu djevojku koja je spremna preuzeti osobnu odgovornost za vlastiti život.

Kao i brat Aleksije sklona je molitvi, razmatranju i nutarnjem životu. Ozbiljno razmišlja o redovničkom pozivu i zato redovito susreće Ljudevita i s njim razgovara. Pa ipak, vjerojatno svjesna problema koji bi zbog prijateljstva s tim posebnim i neobičnim svećenikom mogli nastati, neko vrijeme o tome u obitelji nikome ne govori.

Kada je obitelj saznala za redovite susrete Lujze s Ljudevitom, njihovu reakciju najbolje je u jednoj uzrečici sažela njezina majka koja se protivila odlascima kod Montfortu: Rekli su mi da se ideš ispovijedati kod onog svećenika u Ubožnicu, postat ćeš luda baš kao i on.Pa ipak, unatoč protivljenju, roditelji su dopustili mladoj Lujzi da i dalje kod Ljudevita nastavi duhovno vodstvo. Za razliku od majke, otac Julijan će bez sustezanja podržavati svoju kći na putu posvećenog života.

O susretima mlade Lujze i svećenika Ljudevita, u Ljetopisima Družbe Kćeri Mudrostiostalo je zapisano: 

“Poslije izvjesnog vremena, iako mu je Lujza izrazila želju da postane časna sestra, izgledalo je kao da ju je pustio da ostane u neizvjesnosti dok jednoga dana nije smogla hrabrosti te mu rekla:

Vi se toliko brinete da smjestite djevojke u samostane i govorite o njihovim zvanjima čak i biskupu, a i ja sama poznajem mnoge koje su zahvaljujući vama postale redovnice. Na druge mislite a samo na mene niste mislili. Možda ne poznajete ili ne vjerujete dovoljno u moj prezir svijeta? Zašto mi ne dopuštate da postanem redovnica?Ljudevit joj ne htjede još ništa objašnjavati, nego samo nadoda: -Kćeri, bit ćeš redovnica! Utješi se, kćeri moja, bit ćeš redovnica!– Lujza međutim nije shvaćala sve ono što se skrivalo iza ovih riječi i ne ostade potpuno mirna. 

Lujza uporno inzistira, a Ljudevit odgađa jer predviđa da Bog ima s njom velike planove koji, da bi se ostvarili, zahtijevaju polagano sazrijevanje. U svome duhu osjeća da je Bog zove da bude utemeljiteljica jedne nove družbe i da joj Gospodin dariva karizmu utemeljenja i zato mudro odgađa poziv u ubožnicu. Potrebno je da se ta želja utvrdi u mladoj djevojci i da njezina odluka postane autentičan odgovor na poticaje Duha Svetoga u njezinoj duši.

Montfort odlazi iz Poitiersa na kratko vrijeme

U međuvremenu, iz Pariza dolaze uznemirujuće vijesti Montfortove rođene sestre Ivane Lujze. U više navrata ljubljena sestra pisala je bratu svećeniku. Potkraj 1701. godine kad se Ljudevit već bijaše preselio u Poitiers, piše mu o svojoj želji da postane redovnica kao i o strahovima da neće biti primljena među Kćeri Providnosti koje vode dom u kojemu se nalazi, te općenito izlaže bratu zabrinutost za svoj životni put. Na to zabrinuto pismo Ljudevit joj je između ostalog ovako odgovorio:

“Draga sestro u Isusu Kristu! Čista Božja ljubav neka vlada u našim srcima! Premda tijelom od tebe daleko, nisam daleko srcem, jer tvoje srce nije daleko od Isusa Krista ni od njegove svete Majke i jer si kćerka Božje Providnosti, čije sam i ja dijete, iako nevrijedno. Odmaraj se spavajući na grudima Božanske Providnosti i na grudima Presvete Djevice, tražeći samo da ljubiš i zadovoljiš Boga, jer je nepogrešiva istina, vječno i božansko načelo tako istinito kao što je samo jedan Bog (neka se Bogu svidi da bih ti to mogao utisnuti u tvoj duh neizbrisivim slovima): Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i sve će vam se ostalo nadodati. Ako izvršiš prvi dio ove izreke, Bog, neizmjerno vjeran, izvršit će drugi dio; to jest: ako vjerno služiš Bogu i njegovoj Presvetoj Majci, neće ti manjkati ništa na ovom ni na drugom svijetu. Neće ti uzmanjkati ni brat svećenik, koji je bio, koji jest i koji će biti uvijek tvoj u svojim žrtvama, da ti uzmogneš biti uvijek Isusova u svojima. Pozdravljam tvojega Anđela Čuvara! Godine 1701”.

Tako je Ljudevit pisao sestri, ali nakon šest mjeseci u ljeto 1702. mora otići u Pariz da joj konkretno pomogne, u čemu će i uspjeti zahvaljujući Božjoj providnosti. Do Pariza će propješačiti 400 kilometara i ostat će u tom gradu nekoliko mjeseci.

Lujza Trichet ostala je u Poitiersu, bez svojeg duhovnog vođe od kojeg nema ni glasa. Mlada djevojka je razočarana takvim ponašanjem. O svojem putovanju ništa joj nije rekao.Tko zna hoće li se uopće vratiti? A ona ipak u sebi osjeća Božji poziv koji želi ostvariti. Lujza sluša svoje srce, traži novi put za svoj život i odluči ući u samostan sestara svetog Augustina u Chatellerault, gdje je ostala samo kratko vrijeme jer se iznenada razboljela. Majka dolazi po nju i odvodi ju kući bojeći se da njezina kći u tom samostanu ne izgubi pravu katoličku vjeru zbog duha jansenizma⁶koji je bio prisutan u samostanu.

Negdje u isto vrijeme, u listopadu 1702., Montfort se vratio iz Pariza i unutar same ubožnice osniva jednu malu zajednicu mladih djevojaka kojoj daje ime Mudrost. Unutra drži duhovne obnove za djevojke. I mlada Lujza je, naravno, pozvana da se pridruži toj novoj zajednici. 

U Ljetopisima kćeri Mudrosti čitamo: „Izabra u ubožnici jednu malu sobu u kojoj okupljaše dvadesetak djevojaka. Sve bijahu bolesne, izranjene i tjelesno unesrećene, ali bogate u krepostima…”. 

Dade toj sobi naziv Mudrost. Na zid postavi veliki smeđi križ bez tijela Isusova sa simbolima i natpisom koje je sam Ljudevit, umjetnički i svetački nadahnut, oslikao. Križ Mudrostinalazio se u zajednici Mudrost,koja se okupljala u sobiMudrosti.

Na horizontalnoj strani križa svetac napisa: “Ako se zastidite Križa Isusa Krista, Isus Krist će se zastidjeti vas pred svojim Ocem”. A na vertikalnoj: “Odreći se samoga sebe, nositi vlastiti križ i slijediti Isusa Krista. Ljubav prema Križu, želja Križa. Preziri, boli, uvrede, napasti, sramote, progoni, poniženja, klevete, bolesti, pogrde. Živio Isus! Živio njegov Križ! Božanska Ljubav, poniznost, podložnost, strpljivost, poslušnost potpuna, spremna, radosna, slijepa”.

Mala dvorana Mudrosti služi zajednici kao mjesto za molitvu, razmatranje, ručni rad i okupljanja. Svi članovi udruge su siromašne djevojke i žene smještene u ubožnici. Montfort je vjerojatno osnovao ovu zajednicu jer je imao pred očima zvanje koje je Bog uputio mladoj Lujzi. Svetac je zapravo namjeravao utemeljiti novu žensku redovničku zajednicu koja bi se brinula za siromahe, a bila bi otvorena svima koji imaju dobru volju, bez traženja bilo kakve novčane potpore pri primanju novih članova.

Zapravo otac Montfortski je napisao jedno Pravilo za osoblje ubožnice jer je smatrao da će se poboljšati služenje prema siromasima ako se popravi duhovno stanje samog osoblja. Uprava nije prihvatila prijedlog njegovog Pravila i zato je osnovao zajednicu Mudrosti kako bi barem nekolicina djevojaka radila na usavršavanju svojeg kršćanskog života.

Lujza pak nastavlja biti i dalje uporna jer želi postati redovnicom pod svaku cijenu. Jednom prilikom ponovo usrdno zamoli oca Montforta da joj ukaže na mjesto gdje bi se mogla povući i živjeti poziv koji je osjećala. Dobro – odgovori Ljudevit s osmijehom – dođi živjeti u ubožnicu.

Ne bijaše to slučajno izgovorena riječ. Kad se vratila kući, gospođica Trichet ozbiljno je razmišljala o onome što joj je rečeno. I što je više razmišljala, bila je uvjerenija da joj je Bog obznanio svoju volju i zato je osjetila mir u svojoj duši .

Nutarnji mir koji je prožimao njezino mlado srce duboko je iskustvo Božje prisutnosti. Lujza je nošena mirom i sigurnošću i zato konačno odlučuje: „To je moj put. Put bezuvjetnog predanja u Božje ruke. To je put potpunog posvećenja Bogu i ljudima. Spremna sam ostaviti sve i slijediti Isusov Glas u srcu! Njegova volja – moj život! Želim služiti Isusu u siromasima“!

Montfort nije uputio Lujzu u neki samostan nego u bolnicu za siromahe. Tražio je od nje da se najprije distancira od obitelji i od duha svijeta, ponizno služeći siromasima. Duhovnik je ovdje pokazao svoju istančanu duhovno pedagošku osobinu: voditi Lujzu postupno na putu zvanja prema sve većem posvećenju njezinog života.

Nakon nekoliko dana Lujza odluči se povjeriti duhovnom vođi: “Ozbiljno sam razmišljala o onome što ste mi kazali, želim doći u ubožnicu i živjeti sa siromasima”.

Lujza je ozbiljna, razmišlja, moli i napokon radosno odlučuje. Ljudevit se obradovao, ali i unaprijed obavijestio hrabru djevojku: Bojim se posljedica tvojeg dolaska. Tvoj ulazak u ovu kuću, kako već sada predviđam, stvorit će mnoge poteškoće. 

Unatoč opomeni devetnaestogodišnja Lujza pokaza veliku čvrstoću svoje odluke odgovorivši duhovniku: Ako je neophodno poslužiti se autoritetom biskupa, ja ću otići k njemu i moliti njegov pristanak. Montfort joj odgovori: Samo idi, ali ja ti ne jamčim uspjeh!

Ona doista ode biskupu, koji se nemalo iznenadio što kći uglednog odvjetnika, predsjednika gradskog suda, traži dopuštenje za primitak u ubožnicu , te joj odgovori da ne zna trebaju li oni osoblje, ali joj obeća da će o tome porazgovarati s upravnim savjetom. Uskoro će biskup priopćiti Lujzi negativnu odluku, ali mlada i hrabra djevojka ga razoruža svojim odgovorom:

Dobro monsinjore, ako me ne žele primiti kao osoblje, neće me odbiti kao siromašnu beskućnicu. 

Biskup je naslutio da se u mladoj djevojci krije klica budućeg zvanja te se osobno zauze i nađe kompromis kako bi spasio čast obitelji. Lujza neće u ubožnicu biti primljena ni kao član osoblja posluge, niti kao siromašna beskućnica, nego kao pomoćnica upraviteljice. Početkom mjeseca siječnja 1703. godine Lujza Trichet napušta svoju obitelj i odlazi živjeti u ubožnicu.

PrelistajmoLjetopise Kćeri Mudrosti:

“Gospoda iz uprave smatrali su da bi bilo dobro zbog ugleda obitelji da bude pomoćnica upraviteljice, ali gospodin Grignion za nju je namijenio drugo mjesto. Kada mu je upraviteljica predložila da Lujzu postavi poglavaricom zajednice Mudrost,on je odgovorio: Ne, ne gospođo, prije svega treba se naučiti poslušnosti.Tako gospođica Trichet bijaše primljena među siromašne gospođe, a za sebe ne htjede nikakav znak razlikovanja: molila je iste molitve, radila isti posao, blagovala je istu hranu - malo kruha i uobičajenu juhu koja se daje siromasima…”

Lujza oblači redovničko odijelo

ObiteljTrichet koja se u početku protivila Lujzinoj odluci, vidjevši dostojnu službu na koju biskup upućuje njihovu kći, prihvatila je njezinu odluku, ne znajući pravu nakanu kapelana, to jest da on pomoću nje namjerava osnovati novu redovničku družbu. Nakon samo nekoliko mjeseci boravka Lujze u ubožnici, Ljudevit će voditi mladu djevojku prema potpunom raskidu sa svijetom i planovima njezine obitelji. Kao vanjski znak svoje ozbiljne odluke Montfort odluči promijeniti dosadašnju odjeću koju je Lujza nosila.

Nikome, pa ni njoj, Ljudevit ne objašnjava detalje, a u stvari želi joj predati redovničko odijelo.

Nekoliko dana prije toga važnog događaja, duhovnik reče Lujzi: Kćeri moja, došla mi je zamisao da vam promijenim odijelo, jedna pobožna osoba mi dade deset skuda, želim ih za to namijeniti. 

Lujza, sluteći po sumi novca kakvo bi to odijelo moglo biti, zatraži majčino dopuštenje. Vjerojatno ne smogavši hrabrosti kazati majci cijenu novog odijela, Lujza lako zadobi traženo dopuštenje. Ljudevit kupi grubu i sivu tkaninu, te u ubožnici za mladu djevojku sašiju redovnički habit koji je izgledom podsjećao na pučko odijelo prostih žena tog doba. Na sam blagdan Očišćenja Marijina, 2. veljače 1703. s dopuštenjem biskupa i u prisutnosti još jednog svećenika, Ljudevit pred kipom Majke Božje predade Lujzi redovničko odijelo riječima: 

Primi ovaj habit, kćeri, bit će ti štit i od velike pomoći u svim napastima.

Lujza se prvi put oblači kao redovnica! Njezino srce je široko i ispunjeno radošću Duha Svetoga! Napokon se ostvaruje njezina dugogodišnja želja: biti potpuno posvećena Gospodinu Isusu,Vječnoj, Utjelovljenoj i Raspetoj Ljubavi! Osjeća kao da se nanovo obukla u Krista Isusa kojega toliko ljubi!

Tom prilikom reče joj Montfort: Ja se zovem Ljudevit Marija, a ti ćeš biti Marija Lujza. Krsnom imenu djevojke nadoda pridjevak «od Isusa», a ona će ga nositi cijeloga života. Tako Lujza Trichet, u svojoj devetnaestoj godini života, postade sestra Marija Lujza od Isusa, jedina redovnica još nepostojeće družbe. Bijaše to redovničko oblačenje, ali bez ikakve posebnosti i obrazaca, u svoj nesigurnosti i nestalnosti ubožnice, te početak jednog dugog novicijata od 13 godina iščekivanja, pa do stvarnog utemeljenja prve redovničke zajednice. Ipak u povijesti Družbe baš ovaj datum uzima se kao službeno utemeljenje Družbe Kćeri Mudrosti. Lujza je obukla habit, međutim, time nije postala redovnica u punom smislu te riječi. To će se s pravne strane dogoditi tek 1715. godine.

Kći uglednog odvjetnika, predsjednika gradskog suda mora se sada u gradu u kojemu je svi poznaju, pojaviti u svom novom odijelu. Za Lujzu Trichet bio je to vjerojatno jedan od najosjetljivijih trenutaka života. Svi je gledaju, neki se smiju, neki izruguju, a neki, vjerujući da je sišla s uma, žure obavijestiti obitelj. Možemo samo zamisliti majčinu reakciju koja hrli kćeri želeći je urazumiti:

Kćeri moja, pa zar si izgubila razum, ili želiš obeščastiti obitelj tako smiješnim odijelom koje ne odgovara tvome staležu i rangu. Što znači to odijelo? Poslušaj svoju majku! Odmah ga skini sa sebe.

Kada nije uspjela s uvjeravanjima promijeniti Lujzinu odluku, gospođa Trichet pokuša uvjeriti muža da vrši pritisak na kćer, ali on s dostojanstvom i kršćanskim razumijevanjem, te osjećajem za pravičnost i slobodu prihvati izbor svoje kćeri. Majka se u suzama obrati biskupu Poypeu tražeći od njega da bude sudac između nje i kćeri. Biskup pun razumijevanja blago odgovori majci: Gospođo, pa vi biste htjeli odvratiti vašu kćer od njezinog poziva. A Lujzu ohrabri riječima: Kćeri moja, draga moja kćeri, ne ostavljaj taj habit.

Jednog dana Montfort je susreo Lujzu zajedno s njezinom majkom, približi im se i upita: Gospođice Trichet, što vi radite ovdje? Idite posluživati siromahe!Lujzina majka protestno odgovori:Ja sam sada sa svojom kćeri i želim razgovarati s njom!

Ljudevit joj svetački kratko odgovori: S vašom kćeri? Ne, gospođo, vi griješite, ona je Božja! 

Zajednica „Mudrost“ raste. Ljudevit se brine za život male udruge na poseban način pazeći na duhovni rast Lujze od Isusa. Vodi je istim duhovnim putem siromaštva i mudrosti križa kojim on kroči. Na poseban način svetac želi Lujzi usaditi pobožnost i ljubav prema Majci Božjoj, što ona otvorene duše prihvaća, tako da njen prvi životopisac Besnard piše: Ne vjerujem da se može više ići putem pobožnosti prema Mariji, od onoga što učini prva poglavarica Kćeri Mudrosti. 

Sveti Ljudevit duhovno vodi mladu djevojku putem monfortanske duhovnosti služenja, pokore, umiranja samoj sebi, koje opet vodi do otvaranja duha novoj i većoj ljubavi prema Isusu Kristu, Majci Mariji, i mudrosti križa. Tako duhovnik ponekad traži od Lujze da privremeno žrtvuje i susret s bratom sjemeništarcem, te da u ubožnici radi najprljavije i najodbojnije poslove, ispitujući tako duhovno stanje svoje duhovne kćeri.

Katarina Brunet – druga Kći Mudrosti (1665.-1725.)

Ljudevit povremeno posjećuje obitelji mladih đaka i studenata koje vodi u svojoj grupi. Izgleda da je često bio i gost u obitelji Brunet. Jedno popodne zadržao se u toj obitelji zajedno s dvjema sestrama i njihovim bratom koji će kasnije postati svećenik.

Odmah je zapazio živahnu i bezbrižnu Katarinu koja je pjevušila neku pjesmu. Svetac opomene mladu djevojku da su stihovi i pjesme dvosmislenog značenja, a ona mu spremno odgovori: Ne zanima me značenje riječi, sviđa mi se glazba i ritam. Napišite vi pjesmu s tom melodijom i ja ću je isto tako rado pjevati.Ljudevit se duboko zamisli. On je još u sjemeništu počeo pisati pjesme pobožnog sadržaja, a ovo mu je samo još jedan novi poticaj.

Ubrzo je Katarina dobila pjesme ozbiljnog vjerskog sadržaja koje je Ljudevit napisao i prilagodio pučkim melodijama. Neočekivano poznanstvo urodilo još neočekivanijim plodom. Montfort je zapazio u Katarini čistu dušu koja bi svojim veseljem mogla služiti Gospodinu. Imala je srce otvoreno za ljepotu, glazbu i umjetnost. Katarina, koja već bijaše među osobljem ubožnice, pristupi zajednici Mudrosti pod vodstvom Ljudevita izrazi želju slijediti Mariju Luijzu. Prva obaveza koju joj je Montfort odredio bila je briga oko poglavarice Ubožnice koja je bila slijepa.

Katarina Brunet rođena je najvjerojatnije godine 1665. Imala je devetnaest godina više od Lujze. Tijekom godina njih dvije postat će velike prijateljice u Gospodinu, zajedno će se radovati i posluživati djecu i siromahe, te će zajedno proživljavati i teške trenutke za vrijeme osnivanja nove družbe. Lujza će biti više povučenija, sklonija molitvi i razmatranju dok će Katarina razveseljavati ljude svojim spontanim veseljem i šalom.Do kraja će biti vjerne proročkoj viziji Montforta i postavit će solidne temelje za buduće naraštaje sestara. Iako potpuno različite po karakteru i životnoj dobi, uspjet će se nadopunjavati tražeći i vršeći volju Božju u svojemu životu. U svojem Životopisu, pater Besnard ju je opisao kao poduzetankarakter koji nitko nije mogao zaustaviti. Katarina će svoje redovničko odijelo obući tek 8. rujna 1714. i uzet će novo redovničko ime: sestra od Začeća ili Koncepcija.

Monfort napušta službu kapelana

Mala zajednica Mudrosti u Ubožnici brzo postade kamen spoticanja. Ona predstavlja novost, a svaka novost, pogotovo ako potiče na obraćenje i promjenu, donosi protivljenja i kritike zlobnika i zavidnika koji drže da se ne može i ne treba ništa mijenjati. Budući da kapelan najviše pažnje poklanja novonastaloj zajednici, osobito Lujzi, među osobljem dođe do razdora.

Protivljenje predvodiše tri sestre koje su među osobljem posluge. Odbacuju novo pravilo ubožnice koje je kapelan napisao, i ne odobravaju da Lujza od Isusa u habitu boravi u ubožnici. Malo po malo pridobiše upraviteljicu i većinu osoblja, a sve zato jer ne prihvaćahu da ih druge djevojke siromašnije od njih na ponizan način, primjerom opominju i potiču na savjesnije obavljanje dužnosti. Vjerojatno se uplašiše da ih kapelan i njegova nova grupa ne potisnu s njihovih uglednih položaja.

Počeše napadati zajednicu Mudrosti i ogovarati je kod biskupa zbog njihove pobožnosti a posebno zbog svakodnevne pričesti. Već smo naglasili, da je u XVII. stoljeću duhovno ozračje u Katoličkoj Crkvi pod određenim utjecajem jansenističkog rigorizma i straha, koji u čestoj pričesti vidi duhovnu oholost i pobožnu umišljenost. I najbolji ispovjednici tog doba rijetko su dopuštali pričest više od četiri puta na tjedan. Sveti Ljudevit naprotiv, iako inzistira na tome da duša s lakim svojevoljnim grijehom ne pristupa pričesti, ipak u svakodnevnoj pričesti ne vidi toliko povlasticu koliko duhovnu potrebu u svakodnevnim borbama za rast u svetosti. Biskup površno obaviješten naloži kapelanu da ne pričešćuje svoje duhovne kćeri osim nedjeljom. Ljudevit to saopći zajednici Mudrosti ovim riječima:

Kćeri moje, biskup vam zabranjuje svakodnevnu pričest. Poslušajmo i molimo sv. Mihaela da zagovara za našu stvar.

Osam dana kasnije, nakon što se pomno raspitao o slučaju, biskup dopusti Ljudevitu da njegova zajednica svakodnevno pristupa pričesti. Bijaše to tada rijetkost u cijeloj Crkvi.

Ipak, uprava Ubožnice daje negativno mišljenje i o Monfortovu ponašanju, jer je promijenio pravilo i red, te dao povoda za nutarnje nemire i sukobe. Biva mu zabranjen rad s osobljem i siromasima, raspušta se zajednicaMudrost,izmišljaju se priče o njemu… Na kraju, i sam biskup koji je izgubio strpljenje, napisa Ljudevitu dekret suspenzije a divinis, to jest, zabrani mu vršiti svećenički službu u biskupiji, koji je međutim kasnije opozvao. Ali unatoč tomu, Montfort je već stekao u mjestu previše zlonamjernika tako da mu je rad jednostavno bio onemogućen. 

Odlazi iz Poitiersa u Pariz, tražeći novi način pastorala, ostavljajući za sobom Mariju Lujzu i njezinu prijateljicu Katarinu Brunet u ubožnici, u rukama Božje providnosti i u potpunoj neizvjesnosti glede njihove budućnosti.

Prvo pismo iz Pariza

U ubožnici koju je Monfort napustio, ipak je bačeno sjeme koje će morati polagano „umirati“ u Gospodinu: „ Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod“. Sjetva je završila, a trebat će desetak godina da iz nje izraste, prvo nježna biljčica, a onda čvrsto stablo koje će u svoje vrijeme donositi toliko željene plodove. Bog je Gospodar vremena, a vrijeme je sluga Božji! „Misli moje nisu misli vaše, i putovi moji nisu vaši putovi“.

Započet će za Mariji Lujzu vrijeme ozbiljnih kušnji i nutarnjih borbi, ali sva ta naizgled negativna iskustva, izgradit će u njoj jak karakter i snažnu ženu u Gospodinu koja će biti spremna staviti ruke na plug Gospodinov i zaorati brazde nove družbe Kćeri Mudrosti.

Monfort se nalazi u Parizu. Radi kao dobrovoljni kapelan uz već postojeća 23 kapelana u jednoj od najvećih ubožnica u kojoj živi nekoliko tisuća siromaha, mentalno oboljelih žena i prostituki. U Parizu će prolaziti i svoju najveću kušnju, potpuno osamljen, proživljavajući tamnu noć pročišćenja svoga duha, koje će ga uvesti u zaručničko sjedinjenje s Isusom i Njegovim Križem.

Unatoč poteškoćama on nosi na srcu sve svoje želje i planove vezane uz duhovni napredak Marije Lujze od Isusa koja se nalazi u Poitiersu.

Baš iz tog grada dobio je žurno Lujzino pismo, napisano između Uskrsa i Duhova 1703. Lujza se osjeća osamljenom i napuštenom. Evo pisma kojim Ljudevit odgovara svojoj duhovnoj kćeri:

“Draga kćeri u Gospodinu našemu Isusu Kristu. Čista Božja ljubav neka vlada u našim srcima božanskom Mudrošću. Više po svom iskustvu nego po Vašem pismu znam da Vi neprestano molite svog zaručnika za ovog bijednog grešnika. Na tom dobročinstvu mogu uzvratiti samo molitvom, jer na svetom oltaru u svojim grešnim rukama držim Najsvetijeg, što činim svaki dan. Nastavite, dapače podvostručite svoje molitve za mene, pa ako molite i krajnje, najkrutije siromaštvo, prezir i poniženja, ja pristajem na to, samo ga u isto vrijeme molite neka me ne napusti ni jedan časak zbog moje neizmjerne slabosti. O, kojeg li bogatstva, koje li slave i užitka, ako mi sve to pribavi božansku Mudrost, za kojom čeznem dan i noć.

Ne, nikad neću prestati tražiti ovo neizmjerno blago i čvrsto vjerujem da ću ga dobiti i kad bi mi anđeli, ljudi i zlodusi govorili protivno. Vjerujem da su Vaše molitve i suviše uspješne, da je naš dobri Bog i suviše nježan, vjerujem da je zaštita svete Djevice, naše dobre Majke i suviše velika, da su potrebe siromaha i suviše žurne, a riječi i obećanje Božje i suviše očito. Jer kad bi bilo moguće postići ovu božansku Mudrost redovitim sredstvima milosti, što ne stoji, to bi bilo moguće posredstvom sile kojom je tražimo, jer je nepromjenljiva istina da je sve moguće onomu koji vjeruje. K tome još mi svjedoče da ću je postići moji progoni koje sam podnio i koje uvijek, dan i noć, podnosim. Molim Vas, dakle, draga kćeri, da uvedete u krug te molitve neke dobre duše, svoje prijateljice, osobito do Duhova, te da s njima zajednički molite ponedjeljkom od jedan do dva sata. Ja ću moliti u isti sat. Pošaljite mi u pismu njihova imena.

Nalazim se u općoj ubožnici, koja ima pet tisuća siromaha, da pomognem živjeti za Boga i da umrem samom sebi. Nemojte me optuživati da sam se promijenio i da sam hladan prema siromasima iz Poitiersa, jer me je Učitelj ovamo doveo skoro protiv moje volje; u tome ima on svoj plan koji ja poštujem i ne poznavajući ga. A nemojte vjerovati ni to da me ovdje zadržavaju vremeniti interesi ili kakvo stvorenje. Ovdje ne poznajem drugih prijatelja osim samoga Boga. Oni koje sam nekada u Parizu stekao ostavili su me.

Nisam nikad gradio, niti sada gradim na dobrima koja imaju doći od gospođe de Saint Andre. Ja i ne znam nalazi li se u Parizu, ni gdje stanuje. Ako sam spreman umrijeti sebi, spreman sam to i u Poitiersu u dušama mnogih, da bi Bog bio sam u njima, Bog sam. Vi ćete postati redovnica, to čvrsto vjerujem. Vjerujte i molite se”. 

Ovo nadahnuto pismo sigurno je potreslo dušu mlade Lujze koja jedino traži volju božju u svome životu i želi svim srcem postati redovnica i tako živjeti samo za Boga i za njegovu slavu. Monfort joj daje jasne duhovne smjernice: Bog ima svoje planove koje mi trenutno ne moramo dovoljno poznavati, ali smo ih pozvani poštovati, te da smo pozvani duhovno umirati sebi kako bismo dobro čuli njegov glas i razlučili njegovu volju. Osim toga sveti Ljudevit potvrđuje u pismu jasnoću Lujzina puta, a taj je da će sigurno postati redovnicom! Vjera i molitva su Božji darovi kojima nas On privlači na svoje putove iako sasvim ne razumijemo što nam se događa u sadašnjem trenutku života.

Ljudevit neće dugo ostati u pariškoj ubožnici. Nakon nekoliko mjeseci, jedne večeri za stolom pod ubrusom nađe otpusno pismo. On odmah spremno podijeli sve što je imao siromasima, a na izlazu iz ubožnice s portirom zamijeni svoj novi šešir koji je dobio na dar za njegov stari i iziđe u samoću pariške noći.

Prema jednom biografu Grandetu ljubomorni upravitelji, po drugom Blainu, zavidne kolege, bijahu uzrokom otpuštanja. Možda jedni i drugi nisu mogli podnositi Bretonca Montforta koji lako komunicira sa siromasima i izravno, svetački se hvata u koštac s problemima, budi u njima nadu, svećenika koji živi u suprotnosti s njihovim birokratskim i blijedim pristupom siromasima. Možda još jedan detalj osvjetljava ovo otpusno pismo. Naime pri otpustu htjedoše Ljudevitu dati novčanu naknadu za višemjesečno služenje, što on odbi. Vjerojatno i taj svetački stil potpunog siromaštva i besplatnog služenja bijaše uzrok prešutne kritike postojećeg svećeničkog djelovanja u ubožnici.

Monfortova kriza i mistične zaruke

Ljudevit ne zna kamo poći. Ovaj put se nema više ni gdje skloniti. U ulici Pot-de-Fer blizu isusovačkog novicijata, manje od jednog kilometra od sjemeništa sv.Sulpicija u kojem je odgojen, Ljudevit nađe utočište u malom mračnom prostoru, ispod stepenica. U potpunoj krizi ostvarenja svojih želja i ideala predaje se molitvi i pokori.

Za sada nema nikakvih zaduženja, nema apostolata, nema dnevnog rasporeda koji mora opsluživati. Ostaje mu Bog, molitva, pokora i kontemplacija. Ponovno može dopustiti svome duhu da do zasićenja ulazi u otajstveni svijet molitve.

Ljudevit ponovno u duši kuša veliku želju i nostalgiju za kontemplativnim životom. Blain, jedini povremeni posjetitelj Ljudevita u podstepeništu, zapisa: Provodio je veći dio dana i noći u molitvi, do te mjere da posumnja ne bi li bilo bolje, odazvati se tako velikoj nutarnjoj želji i prekinuti s aktivnim životom ili ga barem privremeno odgoditi. O ovome je zatražio savjet, ali, kako izgleda, savjetovano mu je da nastavi gorljiva djela apostolata.

U samoći podstepeništa on kontemplira Isusov Križ. To stanje svoje duše jasno je izrekao u pjesmi broj 124 koja ima za naslov: Čežnja za Mudrošću: O Mudrosti, dođi, jedan siromah te moli, po krvi moga blagog Isusa, po utrobi Marijinoj. Zašto produžuješ moje mučeništvo? Tražim te dan i noć. Dođi, moja duša te želi, dođi jer ljubavlju čeznem za tobom. O ljubljena, otvori, kucam na tvoja vrata; ne nisam stranac, nego duša koju ljubav nosi, koja jedino kod tebe pronalazi svoj dom. Ako ne želiš da ti pripadam, dopusti mi da ti dosađujem, ostavi me u muci, da te tražim, a da te ne nalazim…“.

Promatrajući Isusa raspetoga na križu, on ga gleda kao vječnu, utjelovljenu i raspetu Mudrost. Montfort shvaća u dubini svoje duše: Mudrost je za čovjeka, a čovjek je stvoren za Mudrost! Drugim riječima, Isus ljubi svakog čovjeka, a čovjek se ostvaruje samo u Isusu! I zato će tu istinu svoga života opjevati u jednoj svojoj pjesmi : Dao bih i svoj vlastiti život, samo da spasim barem i jednu dušu; jer svaki čovjek je crven Kristovom krvlju. U toj samoći i dubokoj molitvi u njegovoj duši ostvaruju se mistične zaruke s Križem. Godinu dana kasnije pisat će svojoj majci i ovako opisati ovo mistično iskustvo: U novoj obitelji kojoj pripadam vjenčao sam se s mudrošću i s križem, i tu je moje čitavo blago.

Svećenik Ljudevit Marija Grignion će u samoći pod stubištem doći do svoje osobite duhovne fizionomije koja će se iskristalizirati tijekom njegova života. On umire sam sebi i na taj način rađa se u njemu novi duhovni čovjek, misionar bez oca, majke, kuće, slobodan od svega, potpuno predan i sjedinjen s Isusom po Mariji, sav prožet željom za uspostavom Božjeg kraljevstva na zemlji, baš onako kako će moliti Boga u Gorućoj molitvi za misionare svoje družbe:

Što te molim? 

Liberos - slobodne sinove, svećenike koji su slobodni tvojom slobodom, lišeni svega, bez oca, bez majke, bez braće, bez sestara, bez roditelja po tijelu, bez prijatelja po svijetu, bez dobara, bez privrženosti i briga, pače bez vlastite volje. 

Liberos - slobodne sinove, svećenike koji su slobodni tvojom slobodom, lišeni svega, bez oca, bez majke, bez braće, bez sestara, bez roditelja po tijelu, bez prijatelja po svijetu, bez dobara, bez privrženosti i briga, pače bez vlastite volje. 

Liberos - slobodne sinove, koji će robovati tvojoj ljubavi i tvojoj volji, ljude po tvom srcu koji će, bez vlastite volje koja bi ih uprljala i zadržavala, ostvariti sve što ti hoćeš i oboriti sve tvoje neprijatelje, kao toliki novi Davidi, sa štapom Križa i praćkom svetoga rozarija u rukama:in baculo Crucis et virga Virgine. Liberos - slobodne sinove tražim od tebe, oblake uzdignute od zemlje i pune nebeskog rumenila, koji bez zapreke lete na sve strane kamo ih Duh Sveti goni. To su oni što su ih tvoji proroci vidjeli kad su pitali: Tko su ovi što lebde poput oblaka? (Iz 60,8). A iđahu onamo kamo ih je duh gonio (Ez 1,12).

Iz duboke kontemplacije rađa se u Montfortu novi poziv za novo poslanje. Krist je umro za svakog čovjeka i želi da se svi ljudi spase. Preobražen milošću Duha Svetoga dobiva novi polet za propovijedanjem Isus Krista, vječne, utjelovljene i raspete Ljubavi!

Drugo pismo iz Pariza

Lujza Trichet u Piotiersu dobiva drugo pismo napisano 24. 10. 1703. Iako se nalazi u teškoj životnoj situaciji, samo veliki svetac poput Montforta može napisati pismo ovakvog sadržaja. Iako napušten i prikliješten sa svih strana, Ljudevit nastavlja moliti i tražiti volju Božju za svoj život:

Predraga kćeri, čista Božja ljubav neka vlada u našim srcima. Nemoj misliti da udaljenost mjesta i moja izvanjska šutnja čine da zaboravljam tvoju ljubav prema meni i kakvu treba da ja imam prema tebi. U svome pismu mi napominješ, da su tvoje želje uvijek veoma jake, veoma žarke i neprekidne; to je nepogrešiv znak da su od Boga. Treba, dakle, da u Bogu postaviš svoje pouzdanje: budi sigurna da ćeš postići čak i više nego misliš. Prije će nebo i zemlja proći nego li će Bog biti nevjeran svojoj riječi dopuštajući da neka osoba koja se ustrajno u njega pouzdala bude iznevjerena u svom očekivanju.

Osjećam da ti ne prestaješ tražiti u Boga za ovog jadnog grešnika Božansku Mudrost putem križa, poniženja i siromaštva. Ustrajno, draga kćeri,ustrajno! Neizmjerno sam ti dužan; osjećam učinak tvojih molitava, jer sam više no ikad osiromašen, razapet, ponižen. Ljudi i zlodusi vode protiv mene u ovom velikom gradu Parizu veoma poželjnu i veoma slatku borbu. Neka me kleveću, neka mi se izruguju, neka ruše moj dobar glas, neka me bacaju u zatvor. Kako li su dragocjeni ovi darovi, kako su ovi zalogaji slasni, kako li očaravaju ove velike stvari. Ovo je posluga i nužna pratnja što je Božanska Mudrost šalje u kuću u kojoj hoće da se nastani. O, kad ću posjedovati ovu ljubaznu i nepoznatu mudrost! Kad će se ona nastaniti kod mene? Kad ću biti tako dobro ukrašen da joj poslužim da se povuče u moj stan, kad se nađe na ulici prezrena?

O, tko će mi dati da jedem ovoga kruha razumijevanja kojim ona hrani svoje velike duše! Tko će mi dati da pijem iz ove čaše iz koje gasi žeđ svojim slugama? O, kad ću biti razapet svijetu i za svijet izgubljen?!

Nemoj, drago moje dijete u Isusu, a da ne odgovoriš na ono što tražim, da zadovoljiš moje želje. Ti to možeš, da, ti to možeš skupa sa svojim izabranim prijateljicama. Ništa ne može odoljeti vašim molitvama; sam Bog, koliko god je velik, neće moći da vam odoli. Sretno si ga nadvladala živom vjerom i čvrstim ufanjem. Moli, dakle, uzdiži, traži za me Božansku Mudrost. Ti ćeš je za me dobiti u potpunosti, ja to vjerujem”

Montfort se obraća Lujzi svećeničkim srcem s puno čiste ljubavi i poštovanja nazivajući je predraga kćeri i drago moje dijete. Iako se njih dvoje već dugo vremena ne vide, darovani odnos u Bogu postaje sve ljepši i plemenitiji. U kasnijim pismima Montfort će Lujzu oslovljavati kao: drago moje dijete u Isusu i draga kćerkice. Te birane riječi pokazuju posebnu ljubav i duhovno prijateljstvo koje se razvilo između njih dvoje.

Montfortov školski prijatelj Blain 9. ožujka 1704. donosi mu zanimljivo pismo siromaha ubožnice iz Poitiersa koje su oni uputili Montfortovom duhovnom savjetniku:

Zbog smrti i muke Isusove, cijenjeni gospodine, nas 400 siromaha ponizno Vas zaklinjemo zbog ljubavi i slave Božje, učinite da se vrati naš istinski otac, onaj koji toliko ljubi siromahe, gospodin Grignion. Nažalost, gospodine, više nego ikad osjećamo pogibelj za spas naših duša. Nismo u nedostatku dobara ovoga svijeta. Providnost nam pribavlja potrebno, i mi vjerujemo da smo, zahvaljujući njegovim molitvama, od Boga dobili novu upraviteljicu, koja ima sve osobine poželjne za upravljanje materijalnim stvarima; radi se o jednoj uglednoj i bogatoj udovici koja je već dovoljno providjela za svoju djecu. Đavao, naprotiv napada naše duše i kuje svakovrsne spletke i napasti kako bi upropastio Božje djelo i udaljio od nas onoga koji za Isusa toliko dobra zadobiva. Žetva je velika, a radnika je malo. Grignion bijaše sve predvidio, ali oni koji su nam ga po dužnosti morali sačuvati među nama, bili su prvi koji su pali u napast.

Kojeg li pogoršanja za slavu Božju! Vidno primjećujemo svaki dan, kako se djelo koje je Grignion započeo, a nije se dovoljno utvrdilo, malo pomalo obrušava, a budući da kroz ovu kuću prolaze mnoge osobe, uvijek ima puno duša za obraćenje.

Predragi gospodine, zar naše sadašnje potrebe neće dirnuti Vaše srce koje ljubi Boga, njegovu slavu i spasenje duša? Imali biste veliku slavu u Nebu, učinili biste veliko dobro djelo šaljući nam našega anđela. Siromasi su uvijek prezreni i njihove ponizne prošnje nisu uslišane. Mi smo ga tražili i od našeg preuzvišenog biskupa, a on nam je odgovorio da ga je već dva puta ponovno pozivao. Velikaši ne vole biti odbijeni, i u tom slučaju treba zaboraviti Božje interese. Mi vjerujemo da će vas vaša ljubav i žeđ za dušama potaći da učinite veliku milost za koju molimo u ime ljubljenoga Isusa i njegove svete Majke Božje Djevice Marije. 

Gospodine, da je gospodin Grignion ovdje, pored ove nove upraviteljice, koje pravilo i koji red bi se ovdje opsluživao! Oprostite gospodine, za žar kojim pišemo; naše veliko siromaštvo i muke potiču nas da vas smetamo. Neki od naših dobrih siromaha rekoše da su vidjeli đavla kako nam se izruguje jer je pobijedio; ali vi znate bolje od nas da je djelo Gospodnje uvijek progonjeno od tog nesretnika koji nastoji da nas iskvari svojim velikim napastima.

O dobri Bože, utješi nas konačno i oprosti nam velike grijehe koje su na nas navukli ove nesreće. Ako bismo mogli vidjeti ga još jedanput, bili bismo poslušniji, vjerniji u predanju Bogu i molili ga, gospodine, da vas sačuva i učini te uzrastete u blagoslovu i ustrajnosti do kraja.

Siromasi iz Poitiersa.

Nekoliko dana prije Uskrsa 1704. bijaše 23. ožujka, Ljudevit se ponovno pojavio u Poitierskoj ubožnici koju je već dva puta napuštao. Doček bijaše veličanstven. Svi mnogo očekuju od njega. Sam biskup La Poype dva puta ga je tražio pismom. Ni njemu ne bijaše lako pronaći zamjenu za Ljudevita u ubožnici. Duhovne kćeri, prve Kćeri Mudrosti,Marija Lujza od Isusa i Katarina Brunet očekuju ostvarenje redovničkog zvanja, uprava želi spasiti ubožnicu, a siromasi preživjeti. Ljudevit opet unosi pozitivan duh, međutim, napor za obnovom Ubožnice ponovno postaje težak i za siromahe i za osoblje. Nije lako odricati se svojih kompromisa i ugodnosti, pogotovo pored sveca koji beskompromisno živi i potiče čistu ljubav, dužnosti i besprijekorno opsluživanje pravila. Ubrzo ponovo u ubožnici zavlada nezadovoljstvo, iako sveukupno gledano situacija se bitno poboljšala. 

Ne napuštajte Ubožnicu prije nego li prođe 10 godina!

Ljudevit ponovno osjeća veliku želju za misionarskim životom. I u samom Poitiersu bi mogao djelovati kao misionar u tolikim zapuštenim župama, a zatreba li, mogao bi priskočiti u pomoć i u ubožnici. Kao kapelan ubožnice svetac se osjeća vezanih ruku. Ljudevit zna, ako sada napusti ubožnicu da ju konačno napušta, i mora početi od ništice svoj misionarski put, a tu su i Kćeri Mudrosti koje od njega očekuju preuzimanje brige o novoj družbi koja nastaje. Što učiniti? Savjetuje se sa svima, ipak Montfort se osjeća obaveznim pitati za savjet i Mariju Lujzu Trischet. Ne želi je ostaviti samu u ubožnici, a da prije toga nije čuo i njezino mišljenje. Marija Lujza je već kušala nesigurnost i odsutnost duhovnog vođe. Možda je u duši osjećala napasti i strah, jer slijepo vjerujući Montfortu može izgubiti vrijeme i provesti mladost, a da ništa ne učini od onoga što želi u životu. Što je s njezinim redovničkim zvanjem? Morala bi ostati sama, bez vođe, utjehe i bilo kakvih ljudskih sigurnosti i oslonaca za ostvarenje životnih planova.

Uočljiva je veličina buduće blaženice. Nakon što je saslušala svoga duhovog oca velikodušno i jednostavno mu odgovori: Bolje je da vi iziđete iz ove kuće.

Sv. Ljudevit zadovoljan i ohrabren odvažnošću svoje duhovne kćeri svetački je potiče na ustrajnost dajući joj jednu vrstu ohrabrenja - proroštva:

Imate pravo moja kćeri. Vi trebate staviti sve vaše povjerenje u Gospodina i budite sigurni da ćete zadobiti i više nego što očekujete. Prije će proći nebo i zemlja nego li će Bog dopustiti da osoba koja je stavila svu svoju nadu u Njega, po njegovoj riječi, bude razočarana u svojim očekivanjima. Ne ostavljajte Ubožnicu prije nego li prođe 10. godina. Čak i ako bi se utemeljenje Kćeri Mudrosti dogodilo tek na kraju ovoga perioda, Bog bi bio zadovoljan i njegovi planovi s vama ispunjeni.

Lujzine kušnje

Mlada Lujza ima tek 22 godine, a već je pozvana na herojsko iščekivanje. Ostati, moliti, čekati! To postaje njezin životni program! Predati se Božjoj providnost i vjerovati da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Lujza postavlja na taj način temelje duhovnosti koja se temelji na strpljivosti i iščekivanju Božjih planova i njegove ponekad nedokučive volje. Deset godina je dugo životno razdoblje! A što će se dogoditi nakon toga? Odakle Montfortu tolika sigurnost? Zašto treba toliko čekati? Postat će sve starija za ulazak i u druge samostane. Mnogo je pitanja u srcu buduće blaženice. Montfort će konačno napustiti Poiters, a za Lujzu će započeti vrijeme krize, sumnji i nesigurnosti.

Često je obuzima neka vrsta panike zbog zabrinutosti za svoje redovničko zvanje. Gdje je njezin duhovni otac? Godine prolaze; što će biti od njegovih planova? Zašto u ovim godinama još nije redovnica? I dosjeti se zamisli koju njezin ispovjednik Carcault odobri. Ako već služi siromahe, zašto ne ući u zajednicu sestara sv.Vinka Paulskoga koje to isto rade, a koje zovu sive sestre.

Uprava ubožnice i biskup za to saznaše i ne htjedoše izgubiti tu mladu, ali iskusnu djelatnicu u Ubožnici. Biskup Poype je pozva i smjerajući na njezino odijelo reče: Kćeri, zar je istina da želiš postati siva sestra, pa zar to već nisi?Da, Monsinjore, ali imam samo habit -nadoda Lujza, a biskup kategorički nastavi: Pa dobro, ja vam zabranjujem da uđete među sive sestre.Čudnim spletom okolnosti biskup, koji je već dva puta protjerao Montforta iz svoje biskupije, štiti zadnju tanku nit njegova svećeničkog djelovanja u Poitieresu.

Nakon nekog vremena obratit će se samostanu benediktinki kako bi kod njih nastavila služiti Gospodinu na kontemplativan način. Njezin ispovjednik se u međuvremenu posavjetovao s Montfortom, nakon čega joj je dao izričit odgovor: Za tebe se još nije ispunilo vrijeme određeno od Božje providnosti. Budi i dalje strpljiva i čekaj!

Lujza se pod svaku cijenu želi ostvariti kao redovnica. Montfort se ne javlja a vrijeme prolazi. Opet se odlučuje na vlastiti korak i prijavljuje se u samostanu sestara karmeličanki. Od poglavarice dobiva negativan odgovor: Nisi fizički dovoljno jaka! 

U tome svemu Lujza vidi božji prst i njegovo vodstvo. Bog je odredio da ona bude utemeljiteljica družbe Kćeri Mudrosti. Ono što je On započeo to će i sigurno dovršiti. Od Lujze se traži novo bezuvjetno predanje u božje ruke koje pišu ravno i po krivudavim crtama života.

Marija Lujza od Isusa nastavit će živjeti svoju svakodnevnicu vršeći svoje uobičajene dužnosti u Ubožnici koja sve više nalikuje bolnici. Prilagođuje se svakoj vrsti posla i ne traži ništa posebno za sebe. Radi kao medicinska sestra i svojom blizinom ulijeva siromasima i bolesnima nadu za novi život. Radosno služi svojemu bližnjemu noseći u srcu Isusovu Riječ: Sve što god učiniste jednome od ove najmanje braće, meni učiniste.Zasigurno u svojim mislima nosi sliku oca Montfortskog koji je s toliko nježnosti i svetačke pažnje pristupao siromasima. Za vrijeme jedne epidemije ostala ih je sama posluživati govoreći:Željela bih biti kao tkanina samo da se mogu dati siromasima!

Dvije godine nakon Montfortovog odlaska, točnije 1709., umrijet će upraviteljica Ubožnice. Marija Lujza dobit će novo i odgovorno zaduženje: postat će upraviteljicom i tako će zauzeti službeno mjesto u Ubožnici. Ta povlastica pokazuje da je Lujza kao osoba izuzetno cijenjena i da uživa ugled i poštovanje Uprave. Jedna ponizna gesta očitovat će njezinu iskrenu majčinsku ljubav prema siromasima Ubožnice. Unatoč novom iskazanom povjerenju, Lujza će nastaviti blagovati zajedno sa siromasima za njihovim stolovima! Nova dužnost nije uspjela razviti u njoj taštinu i ponos. Njezino je mjesto kraj siromaha koji je vole kao vlastitu sestru i majku.

Te iste godine u cijeloj Francuskoj bit će vrlo oštra zima. U Ubožnici će tražiti utočište sve više siromaha i njihov će se broj udvostručiti. Posla je sve više i u toj nadasve nezgodnoj životnoj situaciji Lujza će pokazati svoje organizatorske sposobnosti ponajprije u nabavci velike količine hrane. Međutim veliki broj siromaha nije samo gladan nego dolažahu bolesni i onemoćali, a osoblja je sve manje. Održavati red i disciplinu u takvim uvjetima bila je zaista zahtjevna misija. Lujza je poduzetna i inteligentna žena koja se znala nositi s novonastalim okolnostima. Osim toga, vrlo opasna zarazna bolest pretvorila se u pravu epidemiju u gradu. Pogođena je i Ubožnica u kojoj Marija Lujza od Isusa njeguje bolesnike kojima se nitko ne usudi ni približiti.

Između svih tih svakodnevnih zadaća i poteškoća u radu s osobljem i siromasima zasjalo je jedno novo svjetlo u njezinu životu: njezin dvije godine mlađi brat Aleksej zaređen je za svećenika. Nakon ređenja biskup mu povjerava brigu o djeci koja žive u Ubožnici tako da će se brat i sestra moći svakodnevno viđati i razmjenjivati vlastita duhovna iskustva. Kasnije će postati župnik. Kao svećenik umrijet će 1712. godine u 26. godini čineći djela herojske ljubavi prema vojnicima oboljelim od kuge od koje će i sam biti zaražen. Svetački predano će prihvatiti patnju, smrt i sveto preminuti u Gospodinu.

Marija Lujza 1710. biva na svadbi svojeg brata Đulijana te provodi lijepe i opuštene trenutke u krugu svoje obitelji. Nažalost njezina radost je kratkog vijeka jer će svega dva mjeseca nakon bratove svadbe preminuti njihova rođena sestra Elizabeta u 27. godini. Kao što se vidi život nije štedio mlado srce Lujze. Sve to ostavlja nutarnje rane koje sporo zacijeljuju. Koliko isplakanih suza, koliko gubitaka, kolikih smrti se već nagledala. Zašto šutiš Gospodine? To je pitanje vjerojatno vrlo često postavljala Isusu.

Montfort kod Pape Klementa XI

U međuvremenu sveti Ljudevit duhovno je sazrijevao i stasao u svetog misionara. U proljeće 1706. Montfort odluči hodočastiti u Rim:

Išao sam u Rim kako bih izričito pitao svetog Oca dopuštenje da pođem među pogane u misije s nadom da bih tako došao u zgodnu priliku da prolijem krv za slavu Isusa Krista koji je prolio svu svoju krv za mene. 

Pred njim je put od nevjerojatnih 2000 km koje će svetac prevaliti pješice u pokorničkom duhu. Životopisac Grandet piše:

Hodočastio je pješice, posteći, bez novca, predan u ruke Providnosti odlučio je prositi za vrijeme cijelog puta. Sa sobom je nosio samo Bibliju , brevijar, krunicu, raspelo, sliku Presvete Djevice i štap u ruci.

Za Ljudevita audijencija kod Pape biti će jedan od najvažnijih događaja i prijelomnih trenutaka u njegovu životu jer on bijaše odlučio poslušati Papin savjet.

Papa, dakle, primajući svetog misionara u audijenciju koristi priliku da iz povjerljivih usta čuje direktno svjedočanstvo o stvarnom stanju Crkve u Francuskoj. U razgovoru Ljudevit izlaže Klementu XI svoje pastoralno iskustvo, želje i planove za misijama među poganima, a vjerojatno mu progovori i o družbi koju želi okupiti.

Papa pažljivo sluša gorljivog misionara jer i njemu bijaše na srcu želja za produbljenjem vjere u narodu i obnovom prakse pučkih misija. U tu svrhu on je 1702. napisao i okružno pismo na tu temu želeći da se ozbiljno pristupi tom načinu apostolata. Slušajući Montforta koji se njemu stavlja na raspolaganje, Klement XI pred očima ima tešku situaciju u Francuskoj i vraća ga u domovinu riječima: Vaš polet ima dovoljno široko polje rada u Francuskoj. Ne idite drugamo, a radite u potpunoj podložnosti biskupima u biskupijama gdje ćete biti pozvani. Tako će Bog blagosloviti vaše napore.Papa mu još sugerira da u misijama koje drži propovijeda obnovu krsnih zavjeta, što je Montfort već i činio, i što će činiti cijeloga života dodajući tome još posvetu Mariji nakon obnove zavjeta kako bi ona majčinski vodila put rasta u vjeri onoga tko se opredijeli za Krista.

Na kraju, Papa dirnut svetošću i pravovjernošću Montforta, želi mu iskazati posebnu čast pa ga imenova titulom Apostolskog misionara. Taj naslov davao se samo svećenicima s posebnim ovlaštenjima bilo za pučke misije bilo za misijska područja. Titula je sobom nosila i posebne ovlasti vezane uz svećeničke dužnosti. Nositelji tog naslova u Francuskoj su bili samo provincijali kapucinskih provincija i rijetki svećenici koji su studirali u rimskim kolegijima. Pri rastanku Montfort zamoli papu da blagoslovi njegov križ od slonovače i dodijeli potpuni oprost svima onim koji ga budu ljubili u trenutku smrti što ovaj velikodušno učini. Ljudevit će ljubomorno čuvati i cijeloga života sobom nositi taj križ služeći se njim u svim misijama. 

Sveti Ljudevit Montfortski „apostolski misionar“

Montfort je u svojem misionarskom iskustvu razvio osobitu metodu održavanja pučkih misija. Njegova pastoralna aktivnost se uključuje u nastojanja Katoličke Crkve u Francuskoj da zaživi smjernice katoličke reformacije Tridentskog koncila.

U rukopisuBilježnice propovijedisvetog Ljudevita u koju je on skupljao materijale za svoj misionarski rad nalazimo teme i programe misija koje je svetac održavao. Montfort je u pučkim misijama propovijedao o klasičnim temama katoličke vjere i pobožnosti. U Bilježnici nalazimo propovijedi o ljubavi Božjoj, Svetom pismu, križu, Euharistiji, ljupkosti Isusa Krista, pobožnosti Mariji, sakramentima, gotovo o svim glavnim krepostima i porocima, smrti, sudu, raju, paklu, čistilištu, obraćenju, pokori, ponašanju u Crkvi. Iz programa misija saznajemo da je svetac svakodnevno propovijedao ujutro i navečer, a za blagdane i jedanput tijekom dana. Ostalo vrijeme bilo je raspoređeno za osobnu molitvu, ispovijed, katekizam, pastoralni rad sa siromasima, obiteljima, djecom, muževima, ženama… .

Montfort je pridavao osobitu važnost procesijama i drugim zajedničkim činima očitovanja vjere i pobožnosti. U svojim misijama redovito bi organizirao do 7 svečanih procesija, a najvažnija je bila procesija obnove krsnih zavjeta. Svi koji su sudjelovali u misijama na kraju su s listićem u ruci koji je misionar nazvao Ugovor savezai na kome je bila formula obnove zavjeta, išli pred krsni studenac te osobno obnavljali svoje krštenje, a nakon toga pred Marijinim kipom bi se njoj posvećivali da ona majčinski bdije nad njihovimobraćenjem.

Na kraju misija svetac organizira veliku svečanu procesiju koja je završavala pred župnom crkvom. Na ulazu u Crkvu pored krstionice pred svima đakon drži otvorenu Bibliju, a svi oni koji su sudjelovali u misijama pojedinačno su dolazili preda nj i ispovijedali vjeru riječima:Čvrsto vjerujem sve istine Evanđelja Isusa Krista. Pred krsnim zdencem svatko je obnavljao zavjete svoga krštenja, a zatim je pred Marijinim oltarom posvećivao samoga sebe Isusu Kristu po Mariji riječima: Potpuno se predajem Isusu Kristu po Marijinim rukama da bi za njim nosio svoj križ kroz sve dane moga života. To bijaše novost koju Montfort uvede u pučke misije.

Montfort drži misije u La Rochelle

Biskup grada La Rochelle Stjepan Champlour 1711. otvorit će širom vrata svoje biskupije svetom Ljudevitu koji je do tada prikupio cijelu zbirku biskupskih zabrana propovijedanja kuda je prolazio. Po prvi put u svojem pastoralnom radu imat će podršku biskupa. To je prva i velika novost u njegovom misionarskom djelovanju. Do kraja svoga misionarskoga rada i života Otac Montfortski gotovo isključivo će djelovati na području ove biskupije. Ove misije bit će jedne od najuspješnijih u njegovu dugogodišnjem misionarskom iskustvu.

Životopisac Besnard ovako je opisao opće duhovno ozračje u gradu za vrijeme misija:

Cijeli grad La Rochelle bijaše dirnut, potresen i skoro potpuno promijenjen. Među narodom mnogi ga slušahu sa suzama i uzdasima, a misionar ih moljaše: “Sinovi moji, ne plačite, sprječavate mi propovijedati!” Najveći i najtvrdokorniji grešnici na kraju propovijedi dolazili bi i padali mu pred noge. Jedva da je dostajalo ispovjednika za životne ispovijedi. Nevjerojatno koliko se ljudi izmirilo i vratilo ono što im ne pripada. Sam glas o njegovoj svetosti i način na koji je govorio bijahu kao jedno neprekidno propovijedanje koje se prepričavalo u svim obiteljima. 

Po svjedočenju ljudi Montfort je dobio od Boga jednu posebnu milost; dar riječi. Jedan župnik nije se mogao načuditi učinkovitosti Ljudevitovih riječi i upitao ga o tome, a Ljudevit mu je svetački jednostavno odgovorio: Dragi moj prijatelju, propješačio sam više od 8 000 km hodočasteći i tražeći od Boga milost da mogu taknuti srca i Gospodin me je uslišao.

U “Pravilu svećenika misionara Družbe Marijine” on govori o važnosti dara riječi: Služba propovijedanja riječi Božje veoma je raširena i potrebna za spasenje, najteža je od svih pa se misionari trebaju neprekidno podati studiju i molitvi da dobiju od Boga dar mudrosti koji je tako potreban pravom propovjedniku da upozna, da kuša i dade drugima kušati istinu.

Godine 1712. - Montfort piše Raspravu o pravoj pobožnosti

Godinu dana kasnije, 1712. jedna pobožna osoba iznajmila je Montfortu jednu sobu niskog stropa, s malim vrtom i bunarom iza kuće, samotište sv. Eligia. Bit će to višegodišnje redovito boravište svetog Ljudevita. U jesen 1712. u tom samotištu Montfort piše Raspravu o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, remek djelo monfortanske duhovnosti koje će kao i njezin autor imati svoju mučnu povijest protivljenja, gubljenja, pronalazaka i slave.

Blain, njegov školski prijatelj i životopisac pisao je o Montfortovu istraživačkom duhu: Skoro sve knjige koje raspravljaju o duhovnom životu prođoše kroz njegove ruke.A on sam je u Raspraviizjavio: Svečano izjavljujem da sam pročitao skoro sve knjige koje raspravljaju o pobožnosti prema Presvetoj Djevici.

Po proročkoj riječi samoga sveca, rukopis Rasprave je bio sakriven zbog Francuske revolucije u tami jednoga kovčegai nakon toga zaboravljen i ponovno otkriven 1849. Od tada je postao marijansko djelo koje je doživjelo više od 300 izdanja.

Pronađen je bez prvih stranica i naslova. Tadašnji general misionara montfortanaca pater Dalin prilikom prvog objavljivanja iste godine dao je spisu naslov po kome će postati poznat u cijelom svijetu. Rasprava će se proširiti u cijeloj Katoličkoj Crkvi i postat će najviše prevođena i objavljivana knjiga koja govori o Posveti prema Presvetoj Djevici Mariji.

U Raspravi Montfort sažima cijeli svoj život, teološke studije, čitanje svetaca, duhovnih autora, vlastiti put molitve, mistike, svetosti i misionarsku aktivnost. Tako je Rasprava izraz zrelosti duhovnog puta svetog misionara. Spis je teološki dobro utemeljen na tipičnim postavkama francuske škole duhovnosti, a iznad svega pisana je proživljenim svetačkim stilom što joj daje posebnu draž. Cilj pisanja Rasprave je pastoralni i misionarski. Svetac želi iskustveno uvesti čitatelja u školu duhovnosti posvete Isusu Kristu po Mariji.

Montfort je imao veliku i originalnu intuiciju da poveže pobožnost i posvetu Mariji s krštenjem dokazujući taj važan teološki odnos. Na ovaj način on ukazuje na put svetosti, obnove krsnih zavjeta po Mariji, koji je prikladan svim kršćanima. Posveta koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji:

Najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje sa Božanskom Mudrošću jest nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici. Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije. Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju. Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama..., vjeruj mi naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv. 

Posveta koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji, nasljeđujući njezine kreposti kako bi postajali otvoreniji djelovanju Duha Svetoga u nama: Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima.Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci. 

Montfortova duhovnost je dakle kristocentrično - marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je “Osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama”. Može se reći da je srce Rasprave o pravoj pobožnosti opisano pod brojevima 120-121:

Sva naša savršenost stoji u ovome: upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti. Zato je, bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje, s njim nas sjedinjuje i njemu posvećuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema blaženoj Djevici, svetoj Majci našega Gospodina, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto, zato savršeno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; a baš tu pobožnost ja naučavam; ili, drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju. 

Ova, dakle, pobožnost sastoji se u tome da se potpuno predamo Presvetoj Djevici, da tako budemo po njoj potpuno Isusovi. Imamo njoj pokloniti: 

1. Svoje tijelo sa svim njegovim osjetilima i udovima;

2. Svoju dušu sa svim njezinim moćima;

3. Sva izvanjska dobra, takozvana dobra sreće, sadašnja i buduća; 

4. Svoja unutarnja i duhovna dobra, a ta su naše zasluge, kreposti i naša dobra djela, prošla, sadašnja i buduća; u jednu riječ, sve što imamo u redu naravi i u redu milosti, i što bismo mogli u buduće imati u redu naravi, milosti i slave, i to bez ikakva ograničenja, ne izuzevši ni jedne banice, ni dlake, ni najmanjega dobra djela, i to za svu vječnost.

Pače, ne smijemo tražiti nikakve druge nagrade za taj naš dar i službu, niti joj se nadati, do jedine časti što pripadamo Isusu po Mariji i u Mariji, sve kad ova ljubezna Gospodarica ne bi bila, kao što jest vazda, najvelikodušnija i najzahvalnija od svih stvorova. 

Posveta Isusu po Mariji može se izgovoriti na sažet način koji glasi: Totus Tuus. Sav sam Tvoj, i sve moje je Tvoje, ljubezni moj Isuse, po Mariji tvojoj presvetoj Majci.

Ovaj Montfortov spis bit će trajno nadahnuće za Mariju Lujzu od Isusa iz kojeg će ona hraniti svoje redovničko srce i ustrajati u pravoj i nježnoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici koju će ona zvati Dobra Marija.

Montfortov dan u Poitiersu – 1713.

Nakon nekoliko održanih pučkih misija, na povratku u La Rochelle put prolazi kroz Poitiers. Montfort već sedam godina nije bio u tom gradu u kome Marija Lujza Trichet i Katarina Brunet strpljivo čekaju osnivanje družbe Kćeri Mudrosti. U međuvremenu mlada djevojka Marija Lujza stasala je u zrelu odraslu osobu napunivši 28 godina. Tijekom svog tog vremena ne bijaše nikakvog kontakta s Montfortom tako da bi se te dvije žene s pravom mogle smatrati potpuno zaboravljenima.

Dvije Montfortove učenice vjerojatno su bile iznenađene izgledom Montforta koji je u međuvremenu bio trovan, operiran na živo, bolestan, iscrpljen od tolikog pješačenja i pokore. Godinu dana kasnije Montfortov najbolji prijatelj iz studentskih dana, Blain, će zapisati u životopisu:

Čim sam ga vidio, primijetio sam da se jako promijenio, premoren, iscrpljen i uništen od apostolata i pokora. Bijah uvjeren da kraj njegova života više nije daleko, iako tada nije imao više od 42 godine .

Nakon sedam godina Montfort se ipak pojavio na veliko iznenađenje sestara. Vjerujemo da je doživio jednu od svojih najvećih životnih radosti videći Mariju Lujzu još obučenu u sivi već istrošeni habit koji joj je on dao, ali njegovoj radosti i iznenađenju ne bijaše tu kraj. U jednom trenutku Lujza napamet pred Ljudevitom izreče ovu molitvu:

O, Oče mojih otaca, Gospodine milosrđa, Duše istine, ja sićušni zemaljski crv, prostrt pred Vašom Božanskom Uzvišenošću, svjesna moje krajnje potrebe za tvojom Mudrošću koju sam izgubila po svojim grijesima, puna povjerenja u neizrecivo obećanje da ćete je dati svima koji je nepokolebljivo traže, danas Vas molim sa svom upornošću i poniznošću: Pošalji, Gospodine, Mudrost koja je pri tvom Božanskom prijestolju, da podigne našu slabost, rasvijetli naš duh, upali naše srce, da govorimo, radimo i trpimo s Tobom, da vodi naše korake, ispuni našu dušu krepostima Isusa Krista i darovima Duha Svetoga, jer u sebi Mudrost sadrži sva Tvoja dobra.

O, Oče milosrđa, o Bože svake utjehe, mi molimo beskrajno blago tvoje Mudrosti, po milosrdnoj Marijinoj utrobi, po predragocjenoj Krvi tvoga ljubljenoga Sina i zbog žive želje koju Ti imaš da obdariš tvoja siromašna stvorenja. Usliši, usliši, moju molitvu. Amen!

Montfort zadivljen uskliknu: Kćeri moja, pa vi se još sjećate te molitve koju sam vas naučio! – Da, oče i molim je svaki dan. A Ljudevit nastavi: O, neka je blagoslovljen Bog, ja sam naprotiv bio zaboravio njezine riječi.

Katarina Brunet koja je napunila 48 godina, još uvijek je kandidatkinja koja već sedam godina čeka da obuče isto odijelo koje nosi Marija Lujza. Međutim Montfort joj naloži još jednu godinu čekanja. I tako, godinu dana nakon ovih događaja, velečasni Dubois koji je naslijedio Ljudevita u službi kapelana ubožnice, budući da ovomu bijaše zabranjen pristup gradu, u njegovo ime Katarini predade sivo odijelo Kćeri Mudrosti dajući joj novo redovničko ime sestra Katarina od Začeća ili Koncepcija.

U Poitiersu stari nesporazumi oživješe pa biskup naloži Montfortu da u roku od 24 sata napusti grad. Montfortu je bilo vrlo važno što je ipak posjetio Kćeri Mudrosti i porazgovarao s njima o iskustvima proteklog razdoblja i planovima utemeljenja njihove nove zajednice u La Rochellu, za koju tamošnji biskup imaše razumijevanja. Riječ je o osnivanju besplatnih škola za djecu.

Osnivanje škola za siromašnu djecu

Osim misionarske aktivnosti koja ostaje glavna briga Ljudevita, sve preostalo vrijeme koristi za rad na otvaranju besplatnih škola za djecu siromaha i utemeljenje Kćeri Mudrosti i Družbe Marijinih misionara. Tijekom održavanja misija Montfort se uvjerio u važnost odgoja i prosvjećivanja djece najsiromašnijih slojeva francuskog društva. Oratorijanci, lazaristi, sulpicijani, eudisti i gotovo svi drugi redovi koji su izravno radili s pukom u ovom povijesnom razdoblju otvarali su nove škole u kršćanskom duhu.

O tim svojim planovima i željama otac Montfortski razgovarao je s biskupom, a ovaj ga je u potpunosti podržao. Škole za siromahe su već postojale, trebalo ih je samo obnoviti i dati im novi duhovni poticaj. Grad la Rochelle nije u potpunosti izvršio kraljevsku odluku od 1698. da svako veće mjesto osnuje javne škole koje bi bile besplatne i u kojima bi se njegovao kršćanski odgoj. U gradu je već postojalo 37 škola, ali samo su nekoliko njih bile besplatne. Biskup je odmah Montfortu stavio na raspolaganje i jednu staru kuću za otvaranje škole. U nekoliko tjedana sveti misionar je uspio okupiti zidare i radnike te je sam nadgledao posao na obnovi tog objekta. Montfort je sam birao buduće đake. Jedini kriterij bilo je besplatno školovanje. Tko želi platiti školarinu svoje djece, ne može biti upisan!

U vezi s izborom učitelja, životopisac Besnard zapisa:

Montfort je izabrao mlade ljude koji bijahu pod njegovim vodstvom.

Učitelji laici i jedan svećenik upravitelj odjeveni u crno dočekaše djecu u razredu. Ljudevit pomaže učiteljima u ostvarenju pedagoškog programa koji je prilagođen uzrastu. On je sadržavao elemente i metodu prikladne za djecu, a sve je bilo prožeto i duhovnim odgojem. Tako na primjer školske klupe su imale imena anđeoskih korova. Dječaci s ulice, u siromašnim poderanim odijelima brzo su pod vodstvom sveca i učitelja naučili red i disciplinu. Učenje, igra i rekreacija su se isprepletali i brzo su se pokazali veliki plodovi u odgoju najsiromašnije djece toga grada.

Siromasi, bolesnici i djeca, tri su velike životne ljubavi Ljudevita i Lujze!

Montfort će nastaviti 1715. započetu reformu besplatnih škola za siromahe. Škola za dječake djeluje i daje neočekivano velike i utješne rezultate. Montfort namjerava osnovati školu i za djevojčice. Monsinjor Champflour oduševljen je načinom rada i potiče ga na taj pothvat obećavši mu pomoći jer osnivanje škola na poticaj općine i grada je izostao. Montfort će izabrati četiri mladića koje je dobro poznavao i njima će povjeriti muške razrede. Još nedostaju prikladne ženske učiteljice i suradnice.

Za to veliko djelo, na slavu Božju, već odavno je planirao pozvati iz Poitiersa dvije Kćeri Mudrosti i povjeriti im taj apostolat, a istovremeno tako započeti put utemeljenja i osamostaljenja Družbe. Prije nekoliko mjeseci bijaše im to spomenuo u jednom pismu, ali nije dobio nikakav konkretan odgovor, a nije siguran ni da su ga sestre primile. Potkraj siječnja 1715. Montfort ponovno piše Kćerima Mudrosti:

Marija Trichet i Katarina Brunet! Živio Isus, živio njegov Križ! Vi niste odgovorile na moje zadnje pismo, ne znam koji je tome bio razlog. Monsinjor, biskup La Rochella kojemu sam više puta govorio o vama i o našim planovima, smatra zgodnim da dođete ovamo da započnemo tako željeni posao. On je unajmio jednu kuću u tu svrhu i čeka da kupi i potpuno uredi drugu.

Doista vi činite mnogo dobra u vašem kraju, ali ćete činiti mnogo više u tuđem; i sjetimo se da je Bog od Abrahama do Isusa Krista, pa od Isusa Krista do naših dana odvajao svoje najveće prijatelje od njihova kraja jer – kako kaže sam Gospodin – nitko nije prorok u svome zavičaju. Znam da ćete imati poteškoća koje treba prevladati, ali tako slavan poduhvat za Boga i za spas duša treba da bude posut trnjem i križevima.Ako se štogod ne riskira za Boga, neće se ništa velikoga učiniti za njega. Ovo vam pišem od strane monsinjora. Čuvajte tajnu. 

Šaljem vam brata Ivana s jednom konjskom zapregom i nešto novca, da vas doprati. Poslužite se kakvim udobnim sredstvom, kočijom ili unajmite konja. Pa ako nemate čime platiti, netko će se pobrinuti da isplati za vas. Odgovorite čim prije, jer odlazim iz La Rochella radi misija. Najodaniji u Bogu samom. Bog sam! Montfort.
 

Napuštanje Poitiersa i odlazak u La Rochelle

Po tko zna koji put u povijesti pokazalo se da Božji putovi beskrajno nadilaze ljudske putove. Marija Lujza Trichet ulazeći u ubožnicu Poitiersa doživjela je velika protivljenja, a kada ju htjede napustiti, doživi pravu oluju, jednu od najvećih u životu. Prije 13 godina kao mlada djevojka Marija Lujza ušla je u ubožnicu s nakanom da postane redovnica slijepo vjerujući svetom Ljudevitu. Dugo se borila i na razne načine uzalud pokušavala ostvariti redovničko zvanje. U međuvremenu je postala cijenjena i ugledna u ubožnici i cijelom gradu. A sada, nakon svih tih godina iščekivanja i frustrirane nade, kad je već kao zrela tridesetogodišnja žena došla do određene sigurnosti i ugleda čineći puno dobra u svome gradu, dolazi joj poruka trajno odsutnoga Montforta: sve ostavi, sazrela su vremena za toliko iščekivanu Družbu.

Govoreći iskreno, sveti Ljudevit je želio osnovati novu družbu, a Marija Lujza je samo htjela postati redovnicom u bilo kojem samostanu tražeći da joj duhovnik u tome pomogne. Tko zna što je kušala u duši čitajući to pismo. Snažne emocije preplavile su čitavo njezino biće. Osjetila je u sebi strah i neizvjesnost, a opet i veliku radost i nadu u novo poslanje koje joj otvara božja providnost.

Kada je gospođa Trichet saznala da joj kći želi napustiti Poitiers, njezina reakcija bila je odrješita: Ja to nikada neću dopustiti!

Lujza je pozvana zaživjeti na vlastitoj koži evanđeosku mudrost, odreći se svojih obiteljskih navezanosti i poslušati Isusa koji ju poziva da mu iskaže svoju poslušnu ljubav i povjerenje: I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti (Mt 19,29). 

U svjetlu Isusove Riječi trebala je donijeti svoju konkretnu i životnu odluku, dopustiti Riječi Božjoj da se utka u njezin dosadašnji način života, otvoriti se svojom novom odlukom živome Bogu znajući da samo kroz njezinu aktivnu suradnju On može nastaviti oblikovati njezine putove i nagraditi njezino velikodušno srce. Našom slobodnom voljom i odlukom mi se predajemo u Božje ruke kako bi u nama nastavio svoje djelo odgoja. Vjera je Božji odgoj u nama. Lujza je u tim časovima bila pozvana na novo otvaranje svoga srca, na novu suradnju s milošću Duha Svetoga, na novi iskorak prema „obećanoj zemlji“. Pred njom je izazov novoga i nepoznatoga! Gospodin Isus je trajna novost koja obnavlja naš duh svojom ljubavlju koja uvijek iznova iznenađuje! A njegovi planovi nas često nadilaze i nisu uvijek u skladu s onime što trenutno osjećamo u sebi. Na kraju krajeva vjerovati znači poslušati Kristov glas i predati mu vlastite ruke kao znak naše zaručničke ljubavi. Lujza je pozvana slijediti glas Onoga kojega je zapravo ljubila cijeli svoj život:Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem, i one idu za mnom (Iv 10,27).

Lujza i Katarina dogovorile su se da treba krenuti u novu pustolovinu, poslušale su Gospodnji poziv preko oca Montfortskog i biskupa koji ih poziva u svoju biskupiju, međutim, to nije bilo lako ostvariti. Radilo se zaista o herojskom pothvatu. Prije svega dvije sestre nisu naviknute na duga putovanja, a pred njima je bio naporan put kočijom od 140 kilometara. Naravno da su i Lujzine veze s gradom i ubožnicom tijekom svih ovih godina postale gotovo nerazrješive. Obitelj, siromasi, uprava ubožnice, ispovjednik isusovac Carcault, biskup La Poypi, sve su to osobe koje ona ljubi i koje utječu na njezine odluke. Od 1708. obnaša dužnost glavne upraviteljice Ubožnice, osjeća se korisnom i vrednovanom pa ne može sve napustiti odjednom, kao što je to učinila kad je ulazila u ubožnicu, nema snage sjesti na prvu kočiju i otputovati, a možda se i boji jer iz iskustva zna kako su teško razumljivi putovi na koje je vodi Montfort. Odluka Marije Lujze bit će teška i s mnogo neočekivanih obrata.

Najprije se savjetuje sa svojim ispovjednikom ocem Carcaultom, koji je samo povećao nemir u njezinoj duši rekavši da ne može napusti Poitiers bez pristanka roditelja. Lujzina majka joj je jasno poručila da iz Poitiersa može samo pobjeći i da se ne mora uopće nadati da će je pustiti dok je ona živa. I sam ispovjednik primijetio je niz neobičnosti oko Lujzinog odlaska pa je započeo moliti devetnicu kako bi se našlo rješenje. Nakon nekoliko dana Lujza se vraća ispovjedniku bojeći se otići bez njegova dopuštenja i blagoslova, kad evo velikog iznenađenja: otac Carcault odjednom je promijenio svoje mišljene rekavši joj:Kćeri moja, prije osam dana sam ti rekao da nije Božja volja krenuti za La Rochelle, u međuvremenu sam molio devetnicu i sada znam da Bog želi da otputuješ.

Nakon ovog odgovora Lujzina oluja srca se smiruje i to zbog toga jer je imala veliko povjerenje u svojeg dugogodišnjeg ispovjednika. Sada treba smiriti i uvjeriti vlastitu majku. Lujza dobro zna da tu može pomoći samo dragi Bog i zato počinje žarko moliti i preporučati svojim dragim prijateljima da mole na tu nakanu. U svojem životopisu otac Besnard navodi kako se Lujza na poseban način obratila jednoj slijepoj djevojci koja je prosila kod jedne kapelice i koja je zaista zdušno molila za njezin slučaj. Naravno da se nakon toliko molitava dogodio pravi obrat i svojevrsno čudo srca.

Gospođa Trichet običavala je često posjećivati svoju kći u ubožnici i tako je navratila i ovaj put. Molitve upućene Gospodinu omekšale su njezino majčinsko srce pa ona reče Lujzi:

Kćeri moja, sigurno ćeš se iznenaditi što ću ti sada reći. Već ti neko vrijeme branim otići za La Rochelle, međutim nije više u mojoj moći da te zadržim ovdje. Dopuštam ti da otputuješ, Duh Sveti me potiče da ti kažem da otiđeš.

Lujzin otac prije nego što će dopustiti da Lujza napusti svoj rodni grad, traži od biskupa iz La Rochella da jamči za njegovu kćer budući da se trebala nastaniti u gradu u kojem nema stana niti kakvog primanja.

Monsinjor Champflour 16.3.1715. napisao je Mariji Lujzi i Karatini Brunet pismo u kojem se očituje sva veličina njegove očinske duše i duboka pastirska razboritost:

Drage Sestre, meni je gospodin Montfortski pokazao vaše pismo što ste mu ga vi pisale u vezi toga što vas kani namjestiti kao učiteljice u školi što će osnovati u La Rochelle. Budući da ste mi pisale da vas zadržava to što vam gospodin otac i gospođa majka ne dopuštaju napustiti Poitiers i otići tamo prije negoli se ja pobrinem da vas osiguram u vašim vremenitim potrebama, mogu vam reći da neću dopustiti da vam išta uzmanjka, a pretpostavivši da osnivanje ne uspije, naći ćemo način da vas smjestimo u koju drugu zajednicu djevojčica gdje ćete moći jednako raditi na slavi Božju i na službu siromaha. Ostajem, drage Sestre, s mnogo poštovanja vaš 

+ Stjepan, biskup La Rochellea

Pismo je umirilo gospodina Tricheta i on dopusti svojoj kćeri odlazak. Biskupovo pismo bilo je popraćeno ceduljom oca Montfortskog kojom on požuruje odluku Kćeri Mudrosti:

“Putuj, draga kćeri, putuj. Konačno je stigao čas kad utemeljenje Kćeri Mudrosti mora započeti. Želio bih vidjeti da ste već stigle u La Rochelle gdje se sada nalazim, ali ako zakasnite, nećete me naći, jer moram otputovati radi misija.

Montfort je u pismu požurivao odluku sestara jer su pred njim nove misije. Ožujak prolazi, a Kćeri Mudrosti ne stižu u La Rochelle. Odlučio je ne odugovlačiti s čekanjem, pogotovo jer je s njim i Vatel, svećenik koji će u svoje vrijeme postati misionar monfortanac. Zajedno s cijelom misionarskom skupinom potkraj ožujka započinje svoje nove misije.

Ali problemi ne završavaju ovdje.Uprava ubožnice, želeći na sve načine zadržati Kćeri Mudrosti, ne želi preuzeti vođenje računa koje je do tada obavljala Marija Lujza. Nove muke i nova traženja izlaza, sve dok jedan od župnika u gradu ne pristade osobno preuzeti vođenje financija ubožnice.

Marija Lujza pitala je i biskupa La Poypa za savjet, koji se tijekom svih tih godina unatoč tomu što je protjerao Montforta iz biskupije, pokazao istinskim ocem podržavajući njen boravak i djelo u Ubožnici. Biskup koji je bio i predsjednik Uprave poduzeo je sve da bi ju odvratio, i tek nakon dugog razgovara nevoljko prihvati mogući odlazak pod uvjetom da ne obznani u javnosti da joj ga je on dao.

Uza sve to, kapelan ubožnice apelira na savjest Marije Lujze. Kako može ostaviti siromahe koji je ljube i cijene, prijeti joj da će ponovno u ubožnici zavladati nered i poroci, da će biti pred Bogom odgovorna zbog gubljenja tolikih duša. Prije samog puta Lujza je provela neprospavanu noć jer ju je rođena sestra sestre Katarine nagovarala da odustanu od puta bojeći za vlastitu sestru koja će početi živjeti daleko od Poitiersa.

Lujza shrvana tim razgovorom opet gubi samopouzdanje i sva neodlučna odlazi ka Katarini Brunet govoreći joj da bi ipak trebale još malo razmišljati prije polaska. Katarina koja je oduvijek bila živahna i hrabra žena jasno je rekla Lujzi: Moramo izvršiti ono što smo započele i što nam je Bog nadahnuo! Osim toga idi ocu Carcaultu, pitaj ga za mišljenje, iako ti je već sve jasno rekao. Katarina je dvadeset godina starija, zrelija i odlučnija, pa ipak savjetuje Lujzi da još jednom provjeri svoja osobna uvjerenja.

Lujza zbunjena i umorna od svih tih obrata ponovno traži savjet svoga ispovjednika. Pater Carcault prekinu sva oklijevanja i naredi sestrama da rezerviraju sutradan mjesto u kočiji za La Rochelle. A sutradan se pored kočije pojavila gospođa Trichet, očajna i prepuna boli zbog rastanka, zaboravljajući što je bila rekla kćeri. Postavila se između nje i kočije sa suzama u očima. Katarina Brunet koja već bijaše ušla u kočiju vidjevši oklijevanje Marije Luize, iziđe i odrješito vikne Lujzi: Dođi brzo u kočiju, vrijeme je da krenemo! A vi gospođo Trichet, ne zadržavajte više vašu kći! Majka je popustila uz glasan plač i jecaje.

Konačno, nakon više od dva mjeseca mučnog odugovlačenja krenuše na put.

S vjerom u srcu i krunicom u rukama sestre kreću na put zajedno s bratom Ivanom kojega im je poslao Montfort, imajući pred sobom iskustvo praoca naše vjere, Abrahama: Budući da si me poslušao, ja ću te blagosloviti!

Sestre su krenule u nepoznato! Bio je 23. ožujka 1715. Ostavljaju sve ono što dobro poznaju i što znaju dobro raditi, a odlaze prema onome što im je potpuno novo. Bilo je to pravo evanđeosko napuštanje praćeno vodstvom Duha Svetoga. Muka srca, ali u isto vrijeme osjećaj nove duhovne radosti i slobode. Ostavljaju posao služenja siromasima, a otvaraju se novom načinu rada s djevojčicama.

Zanimljiva je poveznica između vremena putovanja i liturgijskog vremena. Sestre su bile na tom povijesnom putovanju za vrijeme slavljenja blagdana Utjelovljenja ili Navještenja Gospodnjeg 25. ožujka, koji je zapravo središnji blagdan dviju Družbi. Dogodilo se duhovno začeće jednog novog poslanja Kćeri Mudrosti.

Tek što su počele misije, do Montforta je došao glas da su Kćeri Mudrosti stigle u La Rochelle. Mimoišli su se u nekoliko dana, pa ipak ta vijest duboko obradova njegovo nježno svetačko srce.

Družba Kćeri Mudrosti za poučavanje djece i posluživanje siromaha

Dvije sestre u Duhu i stare prijteljice u Gospodinu, Marija Lujza od Isusa i Katarina Brunet od Začeća, nakon šest dana vožnje kočijom, i prijeđenih 140 kilometara, 28. ožujka navečer stigoše u La Rochelle.

Sveta životna pustolovina Kćeri Mudrosti je započela. Trajno će biti označena križem kao i život njihova utemeljitelja. U gradu ih je dočekalo prvo razočaranje. Montfort je već u misijama, a kuća u koju se trebaše useliti još nije bila spremna. On se pouzdao u biskupova nastojanja oko smještaja, međutim, to se nije posve ostvarilo. Sestre su zbunjene. Trebalo je čekati još mjesec dana kako bi se iselili podstanari iz kuće koju je biskup unajmio za njih. Gospođa Geoffroy, vjerojatno na preporuku Montforta, primi sestre k sebi dok čekaju ulazak u svoj novi samostan. Čim su se smjestile, one zatraže mišljenje utemeljitelja o nekim pitanjima koji je nedaleko od njih, samo kojih 20 kilometara.

Iz misija u mjestu Taugon-la Ronde, sveti misionar Montfortski odmah 4. travnja 1715. odgovara sestrama dajući im više konkretnih uputa za život. Donosimo same neke izvatke iz pisma:

Živio Isus, živio njegov križ!

Drage Sestre!

Mislim da umjesto siromašnog grešnika, koji vam ovo piše, možete uzeti za svog duhovnog vođu i ispovjednika gospodina kanoničkog dekana, time da vam ne čini niti od vas traži ništa što bi se protivilo vašim Pravilima i onom Pravilu koje ću vam ja dati. 

Nazivajte se Družba Kćeri Mudrosti za poučavanje djece i posluživanje siromaha.

Naučite dobro pisati i drugo što vam je potrebno. Kupite za tu svrhu koju tiskanu knjigu.

Predobri Bog hoće da Marija Trichet bude Majka Predstojnica barem na tri godine, samo neka bude odlučna i blaga.

Od samoga početka budite odlučne čuvati i zahtijevati šutnju u zajednici, jer će inače sve biti izgubljeno.

Bog sam.

Tako dvije Kćeri Mudrosti i kći gospođe Geoffroy započeše svoje prve redovničke dane u La Rochelleu. Provode ih u sabranosti marljivo radeći i učeći u duhu siromaštva i ljubavi. Biskup ih je radosno primio u svoju biskupiju i obećao im još jednom svoju očinsku pomoć. Sestre se polako počinju pripremati za svoj novi apostolat s djevojčicama. Prema Montfortovoj želji redovito i svako jutro se pričešćuju.

Konačno susret sestara i utemeljitelja

Nakon završetka misija u Taugonu Montfort je našao malo vremena i uputio se u La Rochelle. Kada to saznadoše Kćeri Mudrosti, iziđoše mu u susret kod Petit-Plessisa, isusovačke kuće samo kilometar izvan grada. Susretoše se jednog proljetnog travanjskog jutra na Veliki petak uoči Uskrsa, u dvorištu imanja okružene kokodakanjem peradi i glasanjem domaćih životinja. Otac Montfortski vidjevši ih, uskliknu od radosti:

Kćeri moje, kad sam vas vidio nisam znao hoću li zapjevati Veliča ili Tebe Boga hvalimo. Sretan sam da nosite habit Mudrosti. Ne znam ćemu da se više divim; vašoj spremnosti kojom ste obukle taj plašt skromnosti ili vašoj razboritosti i jakosti koje pokazaste kada ste napuštale Ubožnicu. 

Sveti utemeljitelj ih je primio s toliko radosti pa se sestre potresoše do suza. Svi troje su otvorili svoja srca i započeli neusiljeno razgovarati o proteklim godinama i o planovima za budućnost.

Kćeri, sjećaš se da sam ti u Poitiersu, kad sam napuštao ubožnicu rekao da iz nje ne izlaziš 10 godina…i rekoh ti ako bi se tek nakon tog perioda dogodilo utemeljenje Kćeri Mudrosti, Božji planovi bi se s tobom ispunili. Pa dobro, računaj, upravo sada je deset godina otkako ti rekoh te riječi... .

Bio je to zaista susret u Gospodinu! Sveti utemeljitelj i sestre jednostavno uživaju u darovanoj radosti Duha Svetoga. Sestre oduševljeno slušaju Montforta koji dijeli s njima svoja duhovna i pastoralna iskustva. Upijaju svaku riječ, bivaju nanovo prosvijetljene i obnovljene Božjom milošću koja djeluje po svetom Ljudevitu. Koliko dobrih osjećaja i duhovne utjehe je iskusila Lujza u tim časovima. Sve će to ona dugo pohranjivati u svojoj duši i neprekidno se vraćati na svaki Božji dodir koji ju je zahvatio po svetom misionaru. Lujza mu je govorila i o poteškoćama kod napuštanja ubožnice u Poitiersu, o boli koju su osjetile napuštajući to mjesto u koje su uložile toliko ljubavi i snage. Govorila mu je i o neizvjesnoj budućnosti.

A Montfort je ponovno uskliknuo:

Kćeri, za ubožnicu u Poitiersu ništa nije izgubljeno kao što ti misliš. Pozvat će vas, vratiti ćete se i ostati!

S čuđenjem i u slijepoj vjeri sestre su slušale proroštvo svoga utemeljitelja. A kao što bijaše njegova povijest ulaska i napuštanja ubožnice na sličan način će i Kćeri Mudrosti za samo nekoliko godina biti ponovno pozvane u ubožnicu. Morat će je i napustiti zbog neslaganja s upravom, pa ipak tridesetak godina poslije smrti svetog Ljudevita, pet Kćeri Mudrosti će konačno preuzeti vodstvo ubožnice u Poitiersu godine 1748!

Šetajući s Marijom Lujzom od Isusa, utemeljitelj joj je govorio o njezinu pozivu i poslanju u družbi koja nastaje. Oči mu padoše na dirljivu sliku koja se često susreće u seoskim domaćinstvima:

Tebe je kćeri moja Bog izabrao i postavio na čelo ove male zajednice koja se rađa. Moraš biti odlučna, ali blagost mora nadvladati sve ostalo. Gledaj onu kvočku koja pod svoja krila skriva piliće, s koliko pažnje, brige i dobrote ih privija k sebi. Tako se i ti moraš ponašati prema svojim kćerima kojima ćeš od sada biti majka. 

Sve troje proveli su vrijeme u ugodnoj šetnji po seoskom putu i divnoj prirodi koja je počela pupati i radovati se proljetnom suncu. Malo pomalo približili su se do konačišta svetog Eligija gdje je boravio Montfort i slavili Gospodina na svetoj misi, zahvaljujući za sve ono što je učinio kroz ovo vrijeme i njegovoj providnosti povjerili neizvjesnu budućnost njihovih dviju Družbi.

Škola je otvorena

Duhovno okrijepljene susretom s ocem Montfortskim dvije sestre započinju svoj novi apostolat. Škola za djevojčice je otvorena i pod budnim okom Kćeri Mudrosti započinje s radom. Rad s djevojčicama je dobro napredovao. Uvjeti su nadasve skromni, ali sestre su oduševljene interesom roditelja koji imaju puno povjerenje u njihov način rada.

Jedna zgoda govori u prilog tomu, a Montfort će je pun oduševljenja ispričati sestrama: Jutros sam bio posebno radostan kada sam čuo nekoliko djevojčica kako međusobno razgovaraju i govore jedna drugoj: „Idemo u školu kod Kćeri Mudrosti“.

Sestre su živjele u zaista skromnim da ne kažemo siromašnim uvjetima. Škola je bila besplatna i njihovo uzdržavanje ovisilo je u dobroj mjeri od biskupa koji zapravo nije bio dobro upoznat s njihovim stvarnim potrebama. Često su bile svjedoci čudesnih zahvata Božje providnosti koja se majčinski brinula za njihove potrebe. Isto tako i Montfort se zauze za sestre kod samog biskupa kada god im je trebalo učiniti neku uslugu.

Rad sestara ubrzo je naišao na prve prepreke zbog ljubomore učiteljica drugih škola koje su gubile svoje djevojčice zbog radosna odlaska sestrama. U novoj školi dobivao se i kršćanski odgoj i prvi temelji duhovnog života.

Montfort pažljivo nadgleda rad škole dajući vrijedne savjete. On i sestre oduševljeni su prvim ohrabrujućim rezultatima! Za kratko vrijeme školu je pohađalo oko 400 djevojčica! Jedan od razloga je taj što je škola bila besplatna i što je uživala podršku lokalnog biskupa. Marija Lujza posvetila se na poseban način djevojčicama od 14 do 15 godina. Unutar tih razreda osnovala je jednu pobožnu zajednicu od 33 mlade članice koja je imala za uzor 33 godine života našeg Spasitelja. Za tu zajednicu adolescentica sastavila je jedan mali pravilnik koji je odobrio biskup Champflour. U tom prvom edukativnom uspjehu Marija Lujza pokazala je svoju karizmu dobre odgojiteljice koja ima srce majke i učiteljice.

U to vrijeme naglo se razbolio otac Marije Lujze „ dobri odvjetnik Trichet“ i on će te iste godine preminuti u Gospodinu. Naravno da je njegova smrt za Lujzu još jedna kušnja jer je otac ostavio svoju obitelj u nezgodnoj financijskoj situaciji. Unatoč tomu ona će nastaviti svoje novo poslanje prikazujući svoju bol za posvećenje djevojčica koje joj je povjerio Gospodin.

Sestre i u svojoj zajednici proživljavaju križeve i razočaranja. Jedna djevojka iz Nanta neko je vrijeme provela s njima kao kandidatkinja za Družbu, uznemirila je život zajednice otkrivši se lažnom mističarkom, a za sobom povede i drugu djevojku koja bijaše pridošla.

Ipak, ima i dobrih plodova. Pridružile su im se i prve kandidatkinje: Marija Valleau i Marija Ana Regnier.

Marija Valleau sestra od Utjelovljenja treća Kći Mudrosti (1699-1767)

Neko vrijeme Otac Montfortski zadržao se u La Rochelleu zbog pisanja Pravila Kćeri Mudrosti. Već duže vrijeme on se za to pripremao. Savjetovao se i s Blainom koji je u Rouenu radio na pravilima za jednu novoosnovanu družbu. U konačištu svetog Eligija Ljudevit je molio, razmišljao, čitao, savjetovao se s Marijom Lujzom i pisao pravila svojoj ljubljenoj Družbi Mudrosti.

Jednog dana kandidatkinja Valleau ušla je u sobu oca Montfortskog i našla ga u ekstazi za stolom. Htjede vidjeti što je pisao, jer je pred sobom imao listove papira, ali sveti strah je prevladao. Isto tako osjetila je veliku želju da mu odreže pramen kose kao relikviju za sestre, ali je odustala. Kada je sve to pripovjedila Mariji Lujzi, ova joj sa žaljenjem reče: “Ah, kćeri moja, trebala si to učiniti”!

Maria Valleau je kći stolara iz La Rochelle. Godine 1715. kada su dvije sestre doputovale u taj grad imala je oko petnaestak godina i bila je osoba s kojom se providnost poslužila da sestrama nađe prvi smještaj. Iako mlada, ušla je u zajednicu Kćeri Mudrosti i pomalo učila vještinu poučavanja djece.

Na samom početku njezine formacije stekla je važna duhovna iskustva koja će ostaviti traga u njezinom posvećenom životu: slušala je predavanja svetog Ljudevita koja je on držao sestrama, vidjela ga je u ekstazi, čula je njegovo proroštvo o razvoju Družbe, sudjelovala je u svečanom činu u kojem je Marija Lujza primila na koljenima Pravilo od Montforta, ispraća prve sestre koje bivaju premještene i koje joj na taj način posvjedočiše svetu poslušnost, a i osobno je doživjela iznenadnu smrt utemeljitelja, svetog Ljudevita Montfortskog , te će u svoje vrijeme biti svjedok zadnje duhovne obnove koju će Marija Lujza održati svojim sestrama.

Marija Ana Regnier sestra od Križa - četvrta Kći Mudrosti (1685-1759)

Mariju Anu Regnier Montfort je upoznao za vrijeme misija koje je održao u njezinom rodnom mjestu blizu La Rochelle 1712. U ono vrijeme razgovarali su i o mogućem redovničkom pozivu u družbi Kćeri Mudrosti. U pismu broj 30, od 12. kolovoza 1715. koje je Ljudevit napisao baš njoj i njezinom ocu udovcu, misionar ju požuruje da se odluči odgovoriti na Božji poziv i da uđe u redovničku zajednicu. Evo jednog izuzetno duhovnog i pedagoški mudrog pisma:

“La Rochelle, 11. kolovoza 1715, na dan svete Klare.

Draga kćeri, živio Isus, živio njegov Križ! 

Milost Duha Svetoga ne trpi zakašnjavanja. Bog, kad štogod traži od svojega stvora, govori mu tiho i neće nanositi silu njegovoj slobodi; ali što stvorenje više oklijeva učiniti ono što Bog od njega traži na tako nježan način, to više slabi njegovo pozivanje, to njegov glas postaje nečujniji, a pravednost srditija. Pazi na sebe! Monsinjor, s kojim sam pred nekoliko dana govorio o tebi, želi da dođeš ovamo kod Kćeri Mudrosti i ja to želim i molim te za to. A zato da se ne bi mogla opirati pozivu Svevišnjega, šaljem ti jednog posebnog teklića i jedno udobno sredstvo. Donesi sa sobom sukna koliko je potrebno da se sašije siromašan habit poput habita svete Klare ili radije što odgovara Isusovu siromaštvu. Kćeri Mudrosti te ljube i traže. Tisuću razloga naravi i milosti, koje ne nabrajam, zovu te sutra ovamo. 

Pred Uznesenje neminovno odlazim na teške i duge misije. Ali hoću da te vidim ovdje prije odlaska. Monsinjor, koji te želi vidjeti, također odlazi. Požuri, dakle! Što više kasniš, toliko će tvoja žrtva i tvoja pobjeda biti manje ugodna Bogu; a ja ti kažem, ako ne prihvatiš ovo svjedočanstvo prijateljstva kakvo ne poklanjam nikomu drugom, neću te više nikada vidjeti. Tvoja će smetenost rasti iz dana u dan, i možda će to biti početak tvoga gubljenja. Nemoj reći: Božjem ću se pozivu odazvati nakon berbe; jer bi time nanijela krutu nepravdu tako velikom Gospodinu. Učinila bi kao onaj mladić u Evanđelju koji je izgubio svoje zvanje zato što je htio pokopati svoga oca prije nego pođe za Isusom. Sav sam tvoj.

U istom pismu otac Montfortski obraća se i gospodinu Regnieru, ocu Marije Ane, koji je bio ugledan trgovac u Saint Sauveuru.

Ono što slijedi je za tvoga oca.

Majstore Regnier, pozdravljam Vas u Isusu Kristu i molim Vas da se ne usprotivite Božjoj volji glede vaše kćeri, koju je on postavio na čuvanje u Vaše ruke. Ona Vam je bila predana samo zato da je do današnjeg dana čuvate u nevinosti njezinog krštenja, kako ste to izvršili veoma dobro. No vi je ne smijete prisvojiti. Ona je Božje dobro, dobro drugih što ga vi ne možete nekažnjeno otimati. Ako je žrtvujete Bogu, s onim ocima i majkama koji su svoje jedine sinove i kćeri žrtvovali, kao Abraham, kakvi li su - vidim – blagoslovi pripravljeni da siđu na Vašu osobu i na one koji Vam pripadaju, kakva li je slava i kakva kruna -vidim - pripravljena za Vas u vječnosti! No…!

Pismo završava upravo tako, bez daljnjeg teksta. Iz pisma se da iščitati Montfortova opomena ako bi otac djevojke drugačije postupio.

U jednostavnosti kršćanskog srca i djevojka i otac pristadoše na svečeve poticaje te Marija Ana Regnier doputova u La Rochelle dan kasnije i uđe u Družbu Kćeri Mudrosti.

Njezine jedine riječi koje su ostale zapisane oslikavaju njezinu krepost prema zavjetu poslušnosti: Ako mi poglavarica zapovijedi da odem u pakao, ja bih to istog trena učinila znajući da će moja poslušnost rastjerati sve zle duhove.

Riječi koje naizgled odzvanjaju kao duhovno pretjerivanje, međutim, zorno opisuju uvjerenost i radikalni smjer sestre Marije od Križa.

Sveti Ljudevit izuzetno je cijenio njezin duhovni profil tako da je jednom povjerio Mariji Lujzi: Kćeri moja, Marija Regnier, koju ti želim pridružiti, sveta je duša!

Možemo dakle samo zamisliti s koliko ljubavi i pažnje je bila prihvaćena u zajednici kada je ušla s takvom preporukom!

U povijesti Družbe bit će zapisana kao njezina četvrta članica. Ponizno i u ljubavi će živjeti svoje zvanje i nakon 44. godine redovništva umrijet će tri mjeseca prije Marije Lujze, na glasu svetosti. Njezina vjera i duhovnost bili su toliko cijenjeni u narodu pa su neki došavši na pogreb tražili od Boga potrebne milosti za svoj život po njezinu zagovoru.

Nova Pravila Kćeri Mudrosti – 1715.

Kao što je rečeno, pored svojih zahtjevnih misionarskih obveza, Montfort je dobio jedno novo nadahnuće. Nalazi se između misija i želi se posvetiti pisanju novih Pravila Kćeri Mudrosti. Riječ je na neki način o njegovoj duhovnoj i životnoj sintezi, o djelu koje izražava njegovu duhovnu veličinu, zrelost i razboritost. Umjerena su i uravnotežena bez pretjerane strogosti, prilagođena životu zajednice. Nova Pravila nadopuna su onih prvih iz 1702. godine i postat će „magna charta“ Kćerima Mudrosti za godine koje slijede. S vremenom će zadobiti određene izmjene u duhu „aggiornamenta“ ali ostat će trajno blago i nadahnuće sestrama sve do današnjeg dana. 

Rukopis ima 63 stranice, podijeljen je na 28 poglavlja od kojih je 14. posvećeno Savjetima. U Pravilu je naglašena duhovna dimenzija Družbe, a odnosi se na traženje i zadobivanje Božanskog života vječne, utjelovljene i raspete Mudrosti, dok su vanjske aktivnosti zapravo izraz sestrinskog života posvećenog Bogu samome. Važno je naglasiti da je to novina jer u ono vrijeme kada su napisana Pravila, žena-redovnica nije još bila dovoljno posvećena služenju po gradovima i selima. Pravila su pisana na način da ne otežavaju polet srca i ne guše duh redovničkog života.

Pišući Pravila, Montfort je želio jasno definirati identitet Kćeri Mudrosti, a u svojim „duhovnim savjetima“ dao je jasne smjernice za zdravi duh redovničkog života koji ne smije biti okužen mudrošću ovoga svijeta. Riječ je zapravo o jednom duhovnom programu, „dukumentu Duha“ koji je nadahnut evanđeljem i konkretnim savjetima koji omogućuju duhovni i moralni rast sestara Kćeri Mudrosti.

Zavjet radosne poslušnosti je temelj Pravila ukoliko je Vječna Mudrost-Isus Krist iz poslušnosti prema Ocu postao čovjekom. Sestre nose habit siromaštva Isusa Krista pouzdajući se u Božju providnost, a zavjetom čistoće ljube Ga nepodijeljena srca.

Donosimo nekoliko navoda:

Svrha Družbe:

Duhovna svrha Kćeri Mudrosti je zadobivanje Božanske Mudrosti.

Vanjska svrha ima tri elementa i odgovara talentima sestara:

a) odgoj i poučavanje gradske i seoske djece u školama koje su besplatne

b) briga o siromasima u bolnicama ili izvan, bez obzira jesu li bolesni ili nisu, izlječivi ili neizlječivi

c) briga o vođenju kuća duhovnih vježbi tamo gdje su na to pozvane.

Budući da svaka sestra ima talent, poglavarica će je premjestiti vodeći računa o njezinim sposobnostima na one dužnosti na koje je Gospodin zove i to nakon godine novicijata ili nakon više godina ako ta jedna nije dovoljna.

Neki duhovni savjeti:

Pazite da ne izostavljate razmatranje radi izgovora jer ste rastresene, uznemirene, mlake; ili vam se možda čini da to nema smisla raditi. Pazite da ne budete površne u razmatranju ili kao da na to niste pozvane, ili da mislite da je vaše zvanje svedeno samo na vanjsku aktivnost, a ne na razmatranje i kontemplaciju. To su napasti zlog duha.

U svakoj vašoj molitvi hranite se što je više moguće čistom vjerom ne polazeći od vidljivih i osjetnih stvari. Imajte poštovanja prema duhovnim utjehama, ali imajte isti tako samopoštovanja prema sebi kada ih ne osjećate i nemojte vjerovati da je sve izgubljeno kada ih ne opažate.

Pazite da ne budete previše aktivne u razmatranju ne dopuštajući dovoljno mjesta djelu Božjem u vama koji djeluje samo u smirenosti.

Sva vaša djela činite u Božjoj prisutnosti i samo za Boga.

Svetu Djevicu smatrajte Poglavaricom i Majkom čitave zajednice. Njoj u čast svakog dana molite Krunicu. Njoj na čast prikažite post jednom tjedno ako to dopušta zdravlje i neka to bude subotom.

Sva svoja djela činite na veću slavu Božju u zajedništvu s Isusom i Marijom. Ako se neko djelo produži obnavljajte s vremenom na vrijeme tu nakanu.

Sestre ne čeznu za vizijama, posebnim objavama, niti nekim posebnim prosvjetljenjima, jer njima je dovoljna vjera. Ali ako bi to sve i dobile jer je to Božja volja, podijelit će ta iskustva s duhovnikom, ne oslanjajući se previše na te objave, strahujući da im se kroz te izvanredne stvari može redovito provući neka duhovna iluzija.

Sestre se obraćaju Bogu molitvom apostola: Gospodine, umnoži našu vjeru ili mole Djevicu Mariju: Djevice vjerna, moli za nas, ili molitvom crkve koja se nalazi u Vjerovanju.

Rekreacija:

1) Svakodnevno provode dva sata u rekreaciji, prva je poslije ručka a druga je poslije večere. Za vrijeme tih časova razgovarat će u duhu slobode, radosti i svetosti.

2) Ako vas neka od sestara uvrijedi, podnosite je bez osvrtanja na to; ako govori protiv vas, popustite i bit ćete pobjednice.

3) Kada sestre primaju posjete, izlaze iz svojih soba kako bi razgovarale s gostima u prostorima koji su namijenjenu za tu svrhu... .

Isusovac, pater Milange, ravnatelj sjemeništa u La Rochellu dobio je nalog biskupa da istraži valjanost novo napisanog pravila za redovnički život. Na kraju studija pobožni isusovac je o svom radu izvijestio biskupa ovim riječima: “Tko god bude opsluživao ova pravila, postat će anđeo”.Jedan drugi autor vidio je Monfortova Pravila kao djelo „mistika-organizatora“.

Monsinjor Champflour je odobrio pravila 1. kolovoza 1715. Konačno priznate od navedenog biskupa, Kćeri Mudrosti postale su redovnice u pravom smislu riječi. Nakon biskupskog odobrenja karizma sestara se uključuje u jedan širi program biskupijskog školskog pastorala.

Prvi javni zavjeti sestara i oblačenje novakinja

Montfort se još nekoliko tjedana zadržao u gradu. Propovijedao je sestrama i pripremao ih za polaganje zavjeta. Dok im je jednoga dana govorio, potresen u duhu uskliknu:

“O kćeri moje, kako su velike stvari koje mi Bog daje spoznati u ovom trenutku. Vidim u Božjim planovima cijeli jedan rasadnik Kćeri Mudrosti”.

Mala zajednica će rasti prolazeći svoje kušnje, u radosti služiti Gospodinu slijedeći ga na putu protivljenja i križa koji će se ubrzo oboriti na nju. Pa ipak, usprkos svemu, Kćeri Mudrosti će ostati vjerne pozivu i karizmi utemeljitelja te prerasti u veliku redovničku Družbu. Kad Marija Lujza 1759. umre, Družba će brojiti 175 redovnica u 35 zajednica, a 1947. kada je Ljudevit Grignion proglašen svetim, družba će diljem svijeta brojiti 5 000 redovnica u 400 zajednica na svim kontinentima. Kćeri Mudrosti duhovno su začete u Ubožnici Poitieresa, a u La Rochellu zadobit će čvrste temelje i pravnu fizionomiju. Sjeme raste i poprima prve znakove konkretne biljke koja će se u svoje vrijeme razviti u veliko stablo.

Došlo je i vrijeme prvih plodova. Nakon duhovnih vježbi 22. kolovoza 1715. u crkvi sv. Josipa od Providnosti u La Rochelle, otac Montfort uz sudjelovanje svećenika Adriena Vatela, predvodi obred polaganja prvih javnih redovničkih zavjeta Marije Lujze od Isusa i Katarine Brunet od Začeća (sestra Koncepcija) te obred oblačenja Marije Valleau od Utjelovljenja i Marije Ane Regnier od Križa.

Za vrijeme obreda, Marija Lujza, prva poglavarica kćeri Mudrosti kleči ispred svetog Ljudevita dok joj on u ruke stavlja i povjerava nova Pravila za život nove redovničke zajednice Kćeri Mudrosti, govoreći: Primi ovo Pravilo, vrši ga i učini da ga slijede sve one sestre koje će tebe slijediti.

Nakon svečanih obreda prvih zavjeta Montfort nastavlja svoju misionarsku aktivnost po biskupiji. Rastanak sa sestrama je kratak i jednostavan i one ne naslućuju da je to zapravo posljednji put da vide svojeg utemeljitelja i duhovnog oca.

Kratka prisutnost u ubožnici

Osim odgoja djevojčica, sestre u karizmi utemeljenja imaju i brigu o siromasima. Upravo zbog toga je biskup u dogovoru s Upravom gradske ubožnice zatražio od Kćeri Mudrosti stručnu pomoć u radu same Uprave. Novu dužnost upraviteljice preuzet će sestra Katarina kojoj će pomagati nova postulantica. Godine 1717. zajednici će se pridružiti nova postulantica Mare-Anne Bourdin, koja će biti prva nakon smrti utemeljitelja.

Bila je to zaista vrlo delikatna obaveza. Dva mjeseca nakon ulaska u upravu sestra Katarina piše Montfortu o svojim poteškoćama te ga moli da napusti to mjesto jer je naišla na velike otpore u vezi s ostvarivanjem svoje vizije obnove ubožnice. Evo odgovora na njezino pismo:

Živio Isus, živio njegov Križ!

Za ime Isusovo, draga kćeri, pazi na svoje zvanje i da ne napustiš Ubožnicu po sili jedne napasti. Ako to učiniš, neću te više nikad vidjeti. (…) Budi vjerna općem i posebnom Pravilu, što ga je Isus, tvoj ljubljeni zaručnik, dao mojim posredovanjem. Pazi na sebe, kažem još jednom, i nemoj slijediti svoj vlastiti osjećaj. Dobrog Isusa molim na koljenima da te podrži protiv cijelog pakla koji se boji obnove Ubožnice.

Sav sam tvoj, draga kćeri, samo ako poslušaš.

24. listopada 1715.

Uočljivo je da se Montfort protivio napuštanju Ubožnice. S vremenom je nerazumijevanje Uprave prema dobronamjernom načinu rada sestre Katarine postalo tako veliko, da joj je on sam savjetovao da napusti to mjesto. Ipak nekoliko godina kasnije točnije 1725., Kćeri Mudrosti će potpuno preuzeti Upravu ubožnice.

Posljednji mjeseci života svetog Ljudevita

Iako već doista iscrpljen i bolestan, Otac Montfortski ne prestaje velikim zanosom držati misije po biskupiji. On je sveti propovjednik koji živom riječju osvaja srca za Gospodina.

U svojoj pjesmi broj 165 Montfort pjeva Bogu, blagoslivlja ga u svim svojim životnim situacijama i tako opisuje svoje nutarnje stanje duha prožeto vjerskim radikalizmom:

Evo mog redovitog slogana: Neka je blagoslovljen Bog! 

Bilo što da mi se događa na zemlji, neka je blagoslovljen Bog! 

Bog sve čini ili dopušta zbog toga sam svime zadovoljan. Pobjeđujem li ili gubim, neka je blagoslovljen Bog

Radim li ili se odmaram, neka je blagoslovljen Bog! 

Sve sam izgubio, ništa nemam, neka je blagoslovljen Bog! 

Zaustavlja me se u mom hodu, neka je blagoslovljen Bog! 

Bog sve čini ili dopušta, zbog toga sam svime zadovoljan.

Jedan prijatelj mi je nevjeran, neka je blagoslovljen Bog

Jedan moj sluga se buni, neka je blagoslovljen Bog! 

Kada izgubim oca ili majku, neka je blagoslovljen Bog! 

Kada izgubim sestru ili brata, neka je blagoslovljen Bog! 

Ako me se blati ili optužuje, neka je blagoslovljen Bog! 

Ako me daruju ili odbijaju, neka je blagoslovljen Bog! 

Bog sve čini ili dopušta zbog toga sam svime zadovoljan. Kada me miluju ili vrijeđaju, neka je blagoslovljen Bog! 

Kada me liječe ili zapostavljaju, neka je blagoslovljen Bog! 

Kada me svatko progoni, neka je blagoslovljen Bog! 

Kada mi se nitko ne protivi, neka je blagoslovljen Bog! 

U miru ili oluji, neka je blagoslovljen Bog! 

U gubicima ili dobitcima, neka je blagoslovljen Bog! 

Bog sve čini ili dopušta zbog toga sam svime zadovoljan. 

Ako sam na toplome, hladnom ili na mrazu, neka je blagoslovljen Bog

Bilo da je dobra ili loša godina neka je blagoslovljen Bog! 

Jesam li dobre ili loše sreće, neka je blagoslovljen Bog

Bilo da su ljubazni sa mnom ili mi smetaju, neka je blagoslovljen Bog! Bilo da me uzdižu na prijestolje, ili me svode na prosjaka, neka je blagoslovljen Bog! 

Bog sve čini ili dopušta, zbog toga sa svime zadovoljan. 

Bilo da sam sluga ili gospodar, neka je blagoslovljen Bog! 

Pobjeđujem ili sam pobjednik, neka je blagoslovljen Bog! 

Bilo da me slijede ili pretječu, neka je blagoslovljen Bog! 

Bilo da dobivam ili gubim mjesto, neka je blagoslovljen Bog

Pjevali nada mnom pobjedu, ili me krunili salvom, neka je blagoslovljen Bog! 

Bog sve čini ili dopušta, zbog toga sa svime zadovoljan. Držali me stručnim, ili smatrali beskorisnim, neka je blagoslovljen Bog! 

Bilo da sve ide dobro, bilo da se sve izokreće, neka je blagoslovljen Bog! 

Bilo da mi sve dosađuje, bilo da mi je sve protivno, neka je blagoslovljen Bog! 

Bilo da nebo obećava, bilo da nebo prijeti, neka je blagoslovljen Bog! 

Bilo da Bog pravdu izvršava, ili da milost daje, neka je blagoslovljen Bog! 

Bilo da je neka osoba nepodnošljiva, ili je jako ljupka, neka je blagoslovljen Bog! 

Bog sve čini ili dopušta, zbog toga sam svime zadovoljan. Bilo da sam zdrav ili bolestan, neka je blagoslovljen Bog

Bilo da sam u progonstvu, u životu, ili smrti, neka je blagoslovljen Bog!

Zemljo i more, gradovi i polja blagoslivljate Boga! Blagoslivljajte Boga!

Uvale, brežuljci, planine, blagoslivljate Boga! Blagoslivljate Boga! U svako vrijeme, dobro ili ružno, neka je uvijek blagoslovljen Bog! Samo grijeh me žalosti, uvijek i posvuda ga mrzim. Bog sve čini ili dopušta, zbog toga sam svime zadovoljan. Neka je blagoslovljen Bog!

Poslije jedne nadahnute propovijedi, župnik koji ga je pozvao na svoju župu želeći saznati njegovo ime. Montfort mu je odgovorio: Ja sam siromašan svećenik koji hodi svijetom u nadi da će svojim naporima i znojem zadobiti koju dušu za Isusa Krista.

Do zadnjeg časa svojega života bit će aktivan i neumoran propovjednik. Za vrijeme jedne misije usred svoje propovijedi, sveti Ljudevit odjednom uskliknu: Ovdje unutra ima netko tko mi se opire! Osjećam da se Božja Riječ vraća natrag, ali taj mi neće izmaći! Bio je to mladi svećenik Adrian Vatel kojem je Montfort nakon mise odmah rekao jasno i glasno:Trebate mi se pridružiti, radit ćemo zajedno! I uistinu, Vatel ne samo da će surađivati s Montfortom nego će postati prvi svećenik željene Družbe koju je Montfort namjeravao osnovati. 

Jednom pak dok je držao duhovne vježbe redovnicama Marijinim sestrama, svećenik imenom Renato Mulot, pokucao je na vrata tog samostana i zatražio od Montforta da propovijeda misije u njegovoj misionarskoj skupini. Ipak nakon nekog vremena požalio se Montfortu rekavši mu da mu je zdravlje ozbiljno narušeno i da namjerava odustati od misionarenja :Da imam snage, zdravlja, sposobnosti i znanja posvuda bih vas slijedio. Montfort mu je na to proročki odgovorio: 

Sve vaše slabosti će nestati čim započnete raditi za spas duša. Probajte to već za vrijeme misija u Vouvantu, i vidjet će te.

Tako se Renato Mulot pridružio svetom Ljudevitu i neće ga više ostavljati do kraja njegova života. Povjerenje u riječi koje mu s toliko blagosti i autoriteta reče misionar duboko se urezaše u njegovu dušu i promijeniše njegov život. Postat će prvi nasljednik oca Montforta i poglavar Misionara Monfortanaca. U nekoliko mjeseci svecu se pridružiše ta dvojica svećenika, Vatel i Mulot koji će jednoga dana naslijediti njegovu misionarsku baštinu. Nijedan od njih naizgled nije imao jak karakter, niti je u mladosti pokazivao bilo kakve znakove izvanrednosti i posebne nadarenosti. Ljudski govoreći, oni nisu imali nikakvih potrebnih predispozicija da postanu prvim članovima Montfortove družbe toliko uzvišenih ideala.

Misije u Vouvantu su važne i za budućnost Družbe misionara koju želi osnovati otac Montfortski. Prije svega valja naglasiti da potkraj 1715. nijedan od prisutnih svećenika u misionarskoj skupini nije vezan zavjetima za Družbu. Des Bastiers će ga nakon sedam godina suradnje iznenada napustiti, Mulot i Vatel su zajedno s Ljudevitom kao svećenici suradnici, kao i druga braća koji su već bili neko vrijeme s njim bez ikakvih čvršćih veza i zavjeta.

Treba spomenuti i zvanje brata Maturina Rangearda kojega je Montfort pozvao 1705. u njegovoj osamnaestoj godini života i upravo se ta godina smatra godinom utemeljenja Družbe Misionara Monfortanaca. Od toga dana brat Maturino će postati nerazdruživi i najvjerniji pratilac svetog Ljudevita sve do njegove smrti. A nakon toga, prvi suradnik male Družbe u pučkim misijama sve do njegove smrti 1760. godine. U svim poteškoćama na koje će u misijama nailaziti Montfort, a bit će ih mnogo, te nakon svečeve smrti i u njegovoj Družbi brat Maturino će ponizno i vedro živjeti svoj jednostavni apostolat ekonoma, zvonara, navjestitelja misija, pjevača i vjernog suradnika, koji ipak nikada neće položiti redovničke zavjete vjerojatno zbog pomalo skrupuloznog duha. Služio je u misijama 55 godina.

U pravilima Družbe koje je svetac napisao 1713. i dao na razmatranje biskupu Champflouru, Montfort je svoju družbu nazvao Družba svećenika Marijinih misionara, a prilikom pisanja pravnog akta u Vouvantu, pa i u svojoj oporuci na samrti, on sam ju nazivaDružba Duha Svetoga.

Družba će nakon smrti svoga utemeljitelja pa sve do papinskog priznanja Pija IX. 1853. nositi ovo drugo ime. Nakon papinskog priznanja prozvat će se Družba Marijinih misionara Monfortanaca.

Posljednja pisma Kćerima Mudrosti

Možemo samo pretpostaviti je li 1715. Montfort ipak još jednom posjetio Kćeri Mudrosti. Iz pisma broj 32, koje im je napisao 31.12.1715. u kojem se one žale na njegovu odsutnost reklo bi se da nije:

Predrage Kćeri u Isusu Kristu! 

Evo knjige pisane za vas, koju vam šaljem. Čitajte je zajednički i svaka za sebe. Ja vam govorim što vam govori knjiga. Nemojte biti nestrpljive zbog moje odsutnosti. Moja osoba i moja vlastita volja, koja je uistinu đavolska koliko god se čini da je dobra, kvari sve. Što manje budem sudjelovao u tom smještaju, toliko će on bolje uspjeti; o tom sam siguran.

Ipak, neka mi svaka piše svakog mjeseca da mi označi: 1. svoje glavne napasti u tom mjesecu; 2. glavne križeve dobro podnesene; 3. glavne pobjede nad sobom. Obavijestite me o glavnim promjenama koje se dogode. Posvuda vas nosim u svom srcu. Otvorite, drage kćeri, otvorite svoje srce Majci predstojnici i svome ispovjedniku, ako vas Bog na to potiče. Sve dajem za vas, sve u Bogu samom. Želim vam godinu punu borbe i pobjeda, punu križeva, siromaštva i prezira.

Monfortovo pismo završava na jedan zaista iznenađujući način, on želi sestrama mnogo križeva i prezira. Naravno progovara iz svojeg vlastitog životnog i pastoralnog iskustva. Otac Montfortski je mistik i duboko evanđeoska osoba koja govori o duhovnoj plodnosti križa.

U jednom svojem pismu iz 1713. pod brojem 26, Montfort donosi jedno zapažanje koje se odnosi na njegovo već do tada dugogodišnje iskustvo: Nikad nisam postigao toliko obraćenja koliko nakon najoštrijih i najnepravednijih zabrana.

U pismu 32. isto tako dolazi do izražaja svečeva zrela poniznost. On sam ne želi biti glavni oslonac sestrama. Ako one žele ići putem kojim ih on vodi, moraju se osloniti isključivo na Providnost bez ljudske sigurnosti, upravo kako je i on hodio kroz život. Vjeruje se da je knjiga o kojoj Montfort govori na početku pisma prijepis knjigeLjubav vječne Mudrosti koju je on napisao daleke 1703. u Parizu, ili bolje rečeno koju je on tada započeo pisati, a na kojoj je radio cijeloga života.

„Ljubav vječne Mudrosti“ kapitalno je djelo svetog Ljudevita. Ono i samo ono nam pruža monfortansku duhovnost u svoj njezinoj cjelini. Djelo u sebi sadrži sintezu svih velikih tema koje je obrađivao svetac i može nam dati točnije i shvatljivije poimanje prave pobožnosti prema Majci Božjoj koju je on detaljnije razradio u svojem najpoznatijem pisanom djelu: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji.

Može se s pravom reći da je „Ljubav vječne Mudrosti“ temeljno pisano djelo iz kojeg proizlazi duhovnost sestara Kćeri Mudrosti.

Posljednji pozdrav Kćerima Mudrosti

Iz La Rochella ocu Montfortu stižu vijesti od Kćeri Mudrosti. U zadnjem pismu utemeljitelj im napisa: “Želim vam godinu punu borbe i pobjeda, punu križeva, siromaštva i prezira.”

Određene svetačke želje izgleda da Bog odmah uslišava. Sestre u La Rochelle bijahu stalna meta raznih protivljenja. Kao da su u gradu zaboravili dobro koje su činile za odgoj mladeži. Nisu ih htjeli više trpjeti u kući gdje su stanovale, u Isusovačkoj ulici. Trebalo je tražiti drugu, a nisu mogle naći nijednu koja bi odgovarala njihovom staležu i službi.

Sestra Marija Lujza od Isusa pismom se utekla utemeljitelju. Tada je on bio u misijama u Saint-Laurentu. Ona mu je opisala sve muke i neprilike u kojima se nalazila. Otvorila je srce govoreći o svojem žalosnom položaju i tražila odgovor za sebe, za Družbu i djevojčice iz škole.

Pismo koje slijedi je zadnja stranica koju je u svom životu napisao sveti Ljudevit. Za Mariju Lujzu ono vrijedi kao posljednji izraz utemeljiteljeva srca koje je odisalo ljubavlju prema Isusu Kristu, trpljenju i križevima i koji na otajstven način po Marijinim rukama postaju plodni u redovitom apostolatu. U pismu izrazite duhovne strasti svetac sabire svoje iskustvo i ukazuje na put kojim treba hoditi Zajednica Kćeri Mudrosti. Prvo se obraća Mariji Lujzi, a na kraju i ostalim sestrama.

Eto svečeve poruke, za one koje je ljubio kao zjenice svoga oka:

Predraga kćeri u Isusu Kristu, Živio Isus! Živio njegov Križ! 

Klanjam se pravednom i ljubeznom vodstvu božanske Mudrosti kojim vodi tvoje malo stado što se nalazi u tjesnoći među ljudima, da bude smješteno i sakriveno u širini njezinog božanskog Srca koje je bilo probodeno u tu svrhu. O, kako je spasonosno i ugodno to sveto skrovište za dušu koja je istinski mudra! Duša je izašla s krvlju i vodom, kad ga je koplje probolo, pa u njemu ponovno nalazi svoje sigurno sklonište kad je progonjena od neprijatelja, i prebiva tu sakrivena s Kristom u Bogu, ali tu je veća pobjednica od heroja, okrunjena više negoli kraljevi, sjajnija od sunca i uzvišenija od nebesa. Ako si učenica Mudrosti i izabrana među tisućama, neka ti se tvoje napuštenosti, preziri, siromaštvo i tvoja tobožnja zarobljenost učine slatkima, jer sa svim tim vrijednim stvarima kupuješ Mudrost, bogatstvo, slobodu, božanstvo Srca raspetoga Isusa. Da mi je Bog dao samo oči koje sam dobio od svojih roditelja, tužio bih se, uznemirivao bih se s luđacima i luđakinjama ovoga pokvarenoga svijeta. No ja se čuvam da toga ne učinim. Znaj da ja očekujem još znatnije i osjetljivije nevolje, da se naša vjera i pouzdanje stave na kušnju, zato da se Zajednica Mudrosti osnuje ne na živom pijesku zlata i srebra, kojim se đavao uvijek služi da učvrsti i obogati one koji mu pripadaju, pa niti na snazi ruku i tijela jednog smrtnika, koliko god bio posvećen i moćan koji nije drugo do li šaka sjena, nego da se utemelji na samoj mudrosti Kalvarijskoga Križa. On je natopljen, ovaj Božji i klanjanja vrijedni Križ, natopljen je i zaogrnut grimizom Božanske Krvi, izabran je da bude od svih stvorova jedina zaručnica njegova srca, jedini predmet njegovih želja, jedino središe svih njegovih težnji, jedino žezlo njegove carske vlasti, jedina kruna njegove slave, jedina pratnja njegovog suda, ovaj je križ s prezirom i užasom zakopan i zaboravljen pod zemljom kroz četiri stotine godina, itd. 

Drage Kćeri, primijenimo to na stanje u kojem se vi sada nalazite. Posvuda vas nosim sve do svetog oltara. Nikada vas neću zaboravitidok ljubite moj dragi križ, na kojem sam vam saveznik dok ni u čemu ne činite svoju vlastitu volju, nego svetu volju Božju u kojoj sam sav vaš. Montfort. 

Pismo je napisano najvjerojatnije dva tjedna prije njegove smrti koju je on sam prorekao rekavši da će sigurno umrijeti još iste godine.¹⁷

Zadnje misije i smrt svetog Ljudevita 28. travnja 1716.

Prije održavanja posljednjih misija sveti Ljudevit je organizirao pokorničko hodočašće u Marijino svetište u Saumur. Montfort je sam odabrao 33 muškarca, napisao im dnevni red hodočašća i zamolio svećenike Mulota i Vatela da ga predvode, jer je on obavljao duhovne vježbe u župi.

Jedini cilj hodočašća bijaše: Po zagovoru Presvete Djevice isprositi od Boga dobre misionare koji će nasljedovati apostole, potpuno se oslanjati na Božju Providnost i prakticirati sve kreposti pod Marijinom zaštitom, posjedovati Mudrost te spoznati, kušati i živjeti istinu te druge voditi da je kušaju i žive“.

Na samu Cvjetnicu 5. travnja 1716. započeše misije u Saint-Laurentu.

Misije idu svojim uobičajenim tijekom. Ni po čemu se ne može naslutiti do koje mjere je Montfort iscrpljen i slab. Kao već toliko puta on okupljanja siromahe, propovijeda, podučava katekizam, ispovijeda, osniva udruge Djevica i Bijelih pokornika. I u Saint-Laurentu se ponovio događaj koji smo već više puta opisali.

Neki pokornik želeći se ispovjediti, potraži svetog misionara u sakristiji. Otvorivši vrata, nađe ga u društvu s prekrasnom bijelom Gospođom i odmah se povuče. Na izlazu pričeka sveca i ispriča mu se što je ometao razgovor, a Montfort mu s najvećom mogućom jednostavnošću, kao da se radi o najobičnijem događaju, reče: Prijatelju, bio sam u društvu Marije, moje dobre Majke!

A onda za vrijeme misija u župu stiže velika i radosna vijest. Monsignor Champflour će 22. travnja posjetiti Saint-Laurent. To će biti prvi i jedini put da neki biskup osobno nazoči misijama svetog Ljudevita. Cijelo mjesto se pokrenulo. Montfort sam je duboko potresen u duši. Želi iskazati zahvalnost biskupu koji ga je velikodušno prihvatio i u ovih pet godina postao mu otac i prijatelj pun razumijevanja za sve njegove korake i planove. Razumljiva je želja i skrb svetog misionara da što bolje dočeka biskupa.

Montfort je napregnuo sve snage kako bi organizirao veliku procesiju koja će izići u susret monsinjoru Champflouru sve do granica župe i dopratiti ga do crkve. Na kraju procesije i svečanog bogoslužja Ljudevit bijaše potpuno iscrpljen; znojan i teško dišući ispričao se za poziv na zajednički ručak u župskom dvoru. Izdaju ga snage i trese ga groznica.

U popodnevnim satima bila je predviđena propovijed u prisutnosti biskupa. Mulot, koji je postao ispovijednik sveca, uzalud ga je preklinjao da ostane u krevetu. Snagom volje Montfort se podiže i pođe u crkvu. Ne želi dati povoda protivnicima i njihovim glasinama da se ne usuđuje podložiti svoj način propovijedanja izravnoj provjeri biskupa. Nesigurnim korakom, drhtava glasa sveti misionar se zadnji put u životu popeo na propovjedaonicu.

Prisutni su imali osjećaj da neće potrajati njegova propovijed, ali kad je Montfort uzeo riječ, glas mu je ponovno postao topao i snažan. Propovijedao je o ljupkoj ljepoti i neizrecivoj blagosti Isusa Krista. A kada dođe to tajne zla, grijeha i srca koje odbija Isusovu ljubav, glas oca Montforta uzdrhta i on u suzama progovori: O Juda, kako je jezovita i nakazna tvoja zloba! Približuješ se Isusu kao prijatelju, pozdravljaš ga kao što bi učenik pozdravio svoga učitelja, poljubiš ga kao što bi se poljubio otac, a svojim poljupcem ga izdaješ.

Glas svetog Ljudevita se slomi i on pred svima zaplaka.Videći misionara u tom stanju u crkvi nitko nije uspio zadržati suze. Tako je završio svoje propovijedanje jedan od najvećih pučkih misionara Katoličke Crkve. Kada je sišao s propovjedaonice osjetio je da ga sile izdaju i da se približava kraj. Pomogli su mu da se vrati u kuću Providnosti. Pao je u krevet, a liječnik je ustanovio akutnu upalu plućne maramice rekavši da se ništa ne može učiniti. Napori, pješačenja, postovi, pokore, bdijenja, trovanje, bolest, operacija, neredovita ishrana i sve ono što je pratilo teški život siromašnog misionara, iscrpilo je zadnje snage nekadašnjeg atletskog tijela.

Tri dana prikovan za krevet svetac osjeća da je agonija blizu. Koliko je puta u životu propovijedao trodnevnicu priprave za dobru smrt. Evo, sada je mora proživjeti. Od Mulota, koji je postao njegovu srcu najbliži, zatražio je ispovijed i bolesničko pomazanje. U prisutnosti trojice svećenika Montfort diktira svoju oporuku.

Ljudevit želi da mu srce bude u podnožju Marijinih nogu, a do detalja se brine za ono čime može raspolagati pazeći da u pravdi nikoga ne povrijedi. Tvrdoglava je nada sveca u budućnost Družbe koja praktički još ne postoji dok on umire.

Ljudevit vidi u svećeniku Mulotu nasljednika koji će baštiniti njegovu misionarsku tradiciju i nastaviti okupljati družbu, a siromašni svećenik se osjeća potpuno neprikladnim za to djelo otvoreno to rekavši Montfortu. Sveti Ljudevit mu doda zadnje riječi: Povjerenja, imaj povjerenja i vjeru. Mulot navodi da je na te riječi osjetio novu, do tada nepoznatu snagu, a njegova bolest potpuno nestade. 

Sutradan je Mulot shvatio da je kraj blizu. Negdje oko 16 sati poslije podne siromasi se skupiše pred vratima tražeći da zadnji put vide svoga misionara. Montfort želi da ih puste u sobu. Tri puta se soba napunila siromasima koji izmjenjujući zadnje poglede ljubavi s njihovim ocem primiše od njega blagoslov s križem koji mu je dao papa Klement XI. Ljudevit je skupio zadnje snage i zapjevao pjesmu koju je sam davno napisao: Idemo, dragi prijatelji, idemo u Raj, ma što se može ovdje zadobiti, Raj vrijedi više… .

Držeći u jednoj ruci Papin križ, u drugoj Marijin kip koji je uvijek nosio, Montfort padne u komu. Još jedanput na trenutak dođe k svijesti te snažno i silovito izreče zadnje riječi: Uzalud me napadaš! Ja sam između Isusa i Marije. Bogu hvala i Mariji. Na kraju sam svoga puta, gotovo je, neću više griješiti! 

Brat Aleksije koji je bio prisutan času smrti svetog Ljudevita posvjedočio je u jednom pismu: Umro je ljubeći raspelo i izgovarajući: Deo gratias – Bogu hvlala!Bijaše osam sati navečer, utorak 28. travnja 1716. Ljudevit Marija Grignion Montfortski umrije s 43 godine, 2 mjeseca i 28 dana života. Kada je biskup La Rochella monsignor Champflour saznao za Montfortovu smrt, uskliknu: Izgubio sam najboljeg svećenika u biskupiji!

Spomenimo već sada jednu iznenađujuću podudarnost: Marija Lujza od Isusa umrijet će u istom mjestu, istog mjeseca i dana i istog sata baš kao i Montfort!

Već za sutradan bijaše zakazan pogreb. Vijest o smrti svetog misionara u nekoliko se sati raširila cijelom regijom. Iz svih obližnjih mjesta narod je pohrlio zadnji put pozdraviti dobrog oca Montfortskog. Zabilježeno je da je na ukopu bilo prisutno više od 10 000 ljudi. Isti dan trebao se podići križ na mjestu koje je svetac označio kao znak sjećanja na misije. Shrvan od boli Mulot reče samo jednu rečenicu:Braćo moja, danas imamo dva križa podići. Prvi, ovaj koji je pred vama izložen, a drugi ukop oca Montfortskoga. Na te riječi okupljenima se oči ispuniše suzama.

Montfort bijaše poželio da samo njegovo srce bude ukopano u podnožju Marijina oltara, ali svećenici i narod u znak poštovanja prema onome koga smatrahu svecem, cijelo njegovo tijelo ukopaše u Marijinoj kapelici župske crkve u Saint-Laurentu-sur-Sevru.

Marija Lujza i Kćeri Mudrosti koji dan nakon sprovoda u La Rochelleu saznat će od slučajnog trgovca prolaznika za smrt svojega utemeljitelja. U svojem zadnjem pismu koje im je poslao baš iz svoje posljednje misije Montfort im je jasno dao do znanja: Nikada vas neću zaboraviti…

Život bez Utemeljitelja

Prerana i iznenadna smrt utemeljitelja i duhovnog oca bio je pravi šok za Mariju Lujzu i za malu tek osnovanu zajednicu Kćeri Mudrosti. Kako sada nastaviti živjeti bez onoga koji je bio trajno nadahnuće, uzor i poticaj za nove životne izazove? Fizički je nestao svećenik kojega su sestre izuzetno cijenile i u njemu nalazile živo i hodajuće evanđelje. Na koga se sada osloniti i kome otvoriti dušu?

Otišao je onaj preko kojega je Marija Lujza dobila zvanje redovnice i s kojim je proputovala jednu važnu dionicu svojeg životnog puta. Možemo samo zamisliti kako Lujza proživljava te prve dane, tjedne, mjesece bez Ljudevita. Od sada će većina odluka ovisiti samo o njezinoj duhovnoj i ljudskoj zrelosti, o njezinu razlučivanju i o njezinoj sposobnosti da zaživi riječi koje joj je ostavio kao životno geslo sveti Ljudevit: Predobri Bog hoće da Marija Trichet bude Majka Predstojnica, samo neka bude odlučna i blaga.

Te nadahnute riječi neprestano će lebdjeti pred njezinim očima: biti blaga, a opet odlučna! Kako je to zapravo zahtjevno poslanje! Kako povezati u jednu ove dvije naizgled suprotne vrline? Međutim kroz sve godine koje predstoje ona će zapravo pokazati svojim životom kako je postupno usvajala taj duhovni program svojeg voljenog utemeljitelja i duhovnika. Ona sada ima 32 godine i spremna je započeti novo putovanje sa svojim susestrama i s ocem Montfortskim koji će je duhovno podržavati svojim svetačkim zagovorom kod Isusa, Vječne, Utjelovljene i Raspete Ljubavi!

Na njezina leđa past će odgovornost daljnjeg utemeljenja Kćeri Mudrosti. Sve ono što je započeo Montfort trebalo je sada mudro usmjeravati i nadograđivati. Družbi treba jedna stabilna struktura i novicijat. Njezini najbliži suradnici su dva svećenika monfortanca i četiri časna brata.¹⁸Zajednicu Kćeri Mudrosti 1717. činit će poglavarica majka Lujza, časna sestra Katarina Brunet od Začeća, i tri novakinje. Skromno društvo bilo je pozvano ostvariti velike planove i vizije oca Montforta. 

Otac Besnard, prvi životopisac Lujzine biografije, napisat će zanimljiv podatak: Ovih pet sestara mislilo je da će ostatak života provesti zajedno trošeći svoj život u skrovitosti. Međutim događanja koja su uslijedila pokazat će suprotno. Sestre će biti izuzetno aktivne i tražene u karitativnom radu.

Već nakon nekoliko godina vidjet će se itekako važna uloga Marije Lujze jer će se upravo ona pokazati duhovnim mostom života i djela oca Montfortskog i budućih otaca monfortanaca. Kao živi svjedok moći će na novi naraštaj Družbe Marijine i Kćeri Mudrosti prenijeti svježinu duhovnosti i karizme svetog utemeljitelja.

Kratak boravak u Poitiersu - 1719.

Sestre Kćeri Mudrosti nastavljaju svoju redovitu školsku aktivnost, broj djevojčica je u stalnom porastu, roditelji su zadovoljni. Dječja radost ponekad zna biti bučna pa počinje smetati prvim susjedima koji čak zahtijevaju prekid nastave. Zbog tih neprekidnih zanovijetanja, vlasnik objekta u kojem je smještena škola ne želi obnoviti ugovor sa sestrama o iznajmljivanju prostora. Tako da su one prisiljene, i to usred školske godine, tražiti novu adresu za svoj rad. Sestre će se snaći, međutim smještajni prostor bit će mnogo manji nego prijašnji tako da će to utjecati na njihov uobičajen rad. Biskup će im izići u susret i pronaći će prikladnije mjesto za održavanje nastave. Sestre će se u jednoj školskoj godini seliti čak tri puta.

U to vrijeme sestra Katarina se zbog velikih nesuglasica, 1. svibnja 1717. vraća iz bolnice natrag u školu.

Suočena s novim životnim stvarnostima, Marija Lujza od Isusa pokazala je staloženost i mirnoću duha. Nošena molitvom, svaku novu poteškoću prepuštala je Božjem vodstvu vjerujući da on ne ostavlja one koji Mu se utječu čista srca.

U takvim okolnostima početkom 1719. u La Rochelle dolazi u nenajavljen posjet gospođa Trichet, majka sestre Lujze. Gospođa je prije samog puta razgovarala s biskupom Poitiersa koji je o Mariji Lujzi čuo pohvalne riječi u vezi s njezinim radom i dobrim organizacijskim sposobnostima. Bio je to jedan diplomatski posjet, i u ime Uprave ubožnice u Poitiersu. Budući da otac Montfortski nema više utjecaja na Lujzu, mislila je da će moći lakše uvjeriti svoju kći na novi pothvat. Majka ju je zapravo trebala nagovoriti da se vrati u svoj rodni grad kako bi opet preuzela posao upraviteljice. U isto vrijeme mogla bi osnovati i kuću maticu i novicijat za svoje sestre u istom objektu same ubožnice. Prijedlog je bio privlačan za Kćeri Mudrosti.

Trebalo je donijeti konačnu odluku. Lujza nije mirna u duši. Je li to zaista Božja volja ili je riječ o mogućoj napasti? Biskup Champflour odrješito joj je odgovorio: Radi se o napasti…moraš se tome oduprijeti!Lujza svejedno nema nutarnju jasnoću, uostalom, u njezinom srcu odjekuju Montfortove riječi da će se Kćeri Mudrosti jednog dana vratiti u Poitiers. Je li možda to baš sadašnji trenutak? Trebalo je prekinuti rad u školi i otvoriti se novom izazovu. Svoje dvojbe podijelila je s jednim svećenikom koji ju je usmjerio prema odluci da napusti La Rochelle. Gospođa Trichet isto tako nije gubila vrijeme te je nagovorila biskupa da pusti njezinu kći kako bi započela u Poitiersu novi i lakši život. S velikim negodovanjem biskup je popustio i Kćeri Mudrosti bile su na kraju spremne otputovati.

Zajedno sa sestrom Katarinom i Anom od svetog Josipa otputovaše u Poitiers, dok su se druge dvije sestre Maria Valleau i Maria Regnier, nagovorene i navezane na zavičajno mjesto, odlučile ne otići zajedno s Lujzom te su se vratile svojim obiteljima. Zbog svega se dogodila i prva podjela u Družbi koju će na sreću u svoje vrijeme, za četiri godine, mudra poglavarica Marija Lujza popraviti na najbolji mogući način.

Međutim, dolaskom sestara 23. siječnja 1719., članovi uprave zatražili su u Ugovoru o radu dva neprihvatljiva uvjeta: pravo na biranje glavne upraviteljice, i raspolaganje polovicom miraza koji će dobivati buduće novakinje i koji će se utrošiti za potrebe bolnice.

Marija Lujza od Isusa shvatila je da se tim prijedlozima narušava i umanjuje privatnost i samostalnost njezine redovničke zajednice pa je odbila potpisivanje ugovora. Mogući plan osnivanja kuće matice i novicijata doživio je neuspjeh. I biskup Poitiersa ima svoje zahtijeve: sestre bi trebale položiti svoje zavjete u ruke biskupa i na taj način bi stalno bile vezane za tu biskupiju. Lujza osjeća otpor prema tim zahtjevima jer dobro zna da otac Montfort nije tako zamišljao njihovu Družbu; bio bi to zaista preskučen način posvećenog života i služenja koji bi uveliko ograničio slobodno djelovanje Božjeg Duha u njihovoj Družbi koja je tek u nastajanju! U toj izuzetno osjetljivoj situaciji Lujza će pokazati svu svoju razboritost i odlučnost te bez velikog predumišljanja izreći će svoj jasan “ne“ biskupovom prijedlogu. „Ne!“ – poradi Družbe, poradi budućnosti, poradi Isusa Krista koji zove nju i sestre prema novoj i širokoj slobodi srca.

Nakon donošenja velike odluke sve postaje lakšim, ipak u njoj se gomilaju pitanja, a odgovori izostaju. Osim toga Lujza susreće u gradu i oca Vatela - prvog Montfortovog suradnika - koji svojom izjavom: ...da nije trebala napuštati La Rochelle i da će jednog dana polagati Bogu račun za svoju ishitrenu odluku, još više pogoršava duševno stanje sestre Lujze.

Našla se opet u velikoj nedoumici i s velikim osjećajem praznine u srcu. Kako dalje? Što učiniti? Kamo poći? Na kraju je ipak prihvatila privremenu službu ekonome ostavši u bolnici nešto više od godine dana zajedno sa svojim sestrama. O osnivanju novicijata više se ne razmišlja unatoč tomu što je jedan od razloga njihova dolaska u Poitiers bio baš taj. Tijekom toga mučna razdoblja, poslanje Kćeri Mudrosti naizgled je narušeno. Trebalo je prihvatiti i nositi i taj križ kako bi svanulo novo sunce milosti. Bio je to jedan od najneizvjesnijih perioda u životu mlade sestre Lujze. Opet se ne nazire izlaz, opet je sama i napuštena s gorkim osjećajem promašenosti u srcu. Ona ipak uporno nastavlja moliti i utjecati se Božjoj dobroti i zagovoru svetog oca Montfortskog. I upravo u tom neizvjesnom razdoblju života dogodio se naizgled slučajan susret koji je zapravo bio predodređen Božjom providnosti. Susret je to koji će odrediti daljnji smjer života i djelovanja Kćeri Mudrosti.

Baš u vrijeme velike nutarnje pomutnje susreće mladog Jacques Goudeaua, učenika svetog Ljudevita, kojemu je svetac za vrijeme jedne svoje misije u Montbernageu povjerio na čuvanje svetište „Marije Kraljice Srdaca“. On joj je savjetovao da se obrati gospođi Madame de Boulle koju je Montfort čudesno ozdravio u Poitiersu. Madame je živjela u okolici Saint Laurenta, u mjestu u kojem je preminuo sveti Ljudevit.

Mladić joj je jasno poručio: Ta gospođa će ti pomoći!

Ovaj providonosni susret kao da je isplanirao sam Montfort s neba. Kao da je želio svoju predragu duhovnu kći bliže sebi, bliže svojem grobu koji se nalazio upravo u tome gradu! Nije li to bio zaista njegov izmoljeni dar?

Biskup de la Poype koji je vodio biskupiju sa sjedištem u Saint Laurentanu osobno je cijenio rad Marije Lujze, pa ipak prije nego će je službeno primiti, saziva vijeće župe zajedno sa župnikom jer u ono vrijeme nije bilo uobičajeno da se osniva jedna redovnička zajednica na području jedne župe. Trebalo je sastaviti sadržaj ugovora između župe i zajednice sestara Kćeri Mudrosti. Lujza je odmah uvidjela određeni rizik u tom ugovoru jer je njoj na srcu prije svega bilo osnivanje kuće matice i zajednice novicijata. Nakon što se ugovor ispravio, Lujza pristade na suradnju. Svi su se složili oko dolaska Kćeri Mudrosti i kod javnog bilježnika 24. rujna 1719. potvrdili su nakanu njihovog dolaska: sestre će voditi školu za djevojčice i besplatno će se brinuti o bolesnima i siromašnima.

Budući da su izmijenile pisma, gospođa udovica dolazi u Poitiers i u jednom prijateljskom ozračju ponudi Lujzi konkretnu pomoć i suradnju u vezi s dolaskom sestara. Ona je o svemu tome obavijestila i dobrostojećeg plemića iz Magnanne gospodina Enrika di Racappe koji je za vrijeme Monfortove misije u Sain- Laurentanu ugostio svetog Ljudevita. Taj plemić će u svoje vrijeme postati veliki dobrotvor sestara i misionara Monfortanaca. On sam je iskoristio svoj ugled i napisao zamolbu biskupu tražeći da Kćerima Mudrosti da dopuštenje kako bi u miru napustile Poitiers. Biskup će se obratiti Mariji Lujzi dajući joj svoje osobno dopuštenje govoreći: Kćeri moja, dopuštam tvoj odlazak jer su to želje tvojeg srca. Čini mi se da se u svemu tome što se događa vidi Božji prst!Međutim civilne vlasti se usprotiviše toj odluci i navodeći da se i kralj Francuske ne slaže s njihovom odlukom. I sam gradonačelnik je prijetio sestrama: Saznao sam da vi sestre namjeravate napustiti siromahe u bolnici? U ime samoga kralja ja vam to zabranjujem. Ako to učinite, ja ću vas sigurno pronaći!Lujza se i u ovoj izuzetno osjetljivoj situaciji pokazala ženom odlučne volje i istančanog diplomatskog duha. Uz pomoć žene gradonačelnika koja je bila pobožna vjernica i nakon svih peripetija koje su zahtijevale mnogo razgovora i strpljenja, napokon će nakon nekoliko mjeseci čekanja moći slobodno krenuti prema novom odredištu.

Dolazak u Saint-Laurent-sur Serve 20. lipnja 1720!

Sestra Marija Lujza od Isusa opet kreće na put. Putuje na konju u društvu jednog mladića od povjerenja. Pred njom je opet jedna nova i nepoznata dionica koju polako otvara Božji Duh. Opet se od Lujze traži živa vjera u Gospodina Isusa: Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i On će sve voditi.Ona već ima iskustvo bezuvjetnog predanja u Očeve ruke i u konkretnu pomoć Blažene Djevice Marije. Zna dobro da vjerovati znači: truditi se, ali od Boga očekivati rezultate! Ima pred očima vjeru oca Montfortskog koji je Božju providnost nazvao svojom „dragom majkom“!

U njezinoj duši odzvanjaju Montfortove riječi iz njegova pisma: Ako se štogod ne riskira za Boga, neće ništa biti učinjeno za njega!Sveti Ljudevit je svoje pouzdanje u Boga Oca izrazio riječima sinovskog predanja: Ma što se sa mnom dogodi, ja se ne uznemirujem. Imam na nebu Oca koji ne može uzmanjkati. 

Utemeljitelj svojim zagovorom prati malu tek rođenu zajednicu, upravo kako je obećao: Nikada vas neću zaboraviti!

Gospođa Bouille bila je mlada udovica koju je biskup u Sant Laurentu delegirao za prikupljanje svih korisnih informacija i svjedočanstava od osoba koje su primile određenu milost po zagovoru oca Montfortskog, a sve zbog pokretanja postupka za njegovo proglašenje blaženim. Biskup je 1717. naložio da se prikupe svi dokazi i materijali o čudesnim ozdravljenjima koja je Bog učinio po svetom Ljudevitu. Stoga se u studenom iste godine pristupilo ekshumacijimisionarevog tijela. Na iznenađenje svjedoka tijelo budućeg blaženika ostalo je doslovno sačuvano dok je lijes istrunuo! Ta činjenica osnažila je Mariju Lujzu za nove izazove koje je pred nju stavljala Božja providnost.

Razgovarajući s Lujzom, Gospođa Bouille shvati njezine ozbiljne nakane u vezi s osnivanjem nove redovničke zajednice. Biva oduševljena tim projektom odlučivši im kupiti kuću koja će odgovarati njihovim potrebama. Bit će to Maison Longue - Duga Kuća, tako prozvana zbog neuobičajenog izgleda, prva kuća matica Kćeri Mudrosti.

Lujza dolazi u St Laurent navečer. Nitko je nije dočekao. Potpuno je sama i prepuštena samoj sebi.

Uputi se prema crkvi u kojoj se nalazio grob utemeljitelja i njegovom zagovoru povjeri sve ono što će je dočekati u ovom gradu. A dočekala ju je mračna kuća u ruševnom stanju čije sobe zaudaraše po vlazi i koju je trebalo od temelja obnoviti i urediti za pristojan život sestara. Lujza će se suočiti sa siromaštvom u pravom smislu te riječi. Možemo samo zamisliti o čemu je razmišljala ležeći na starom krevetu bez čiste posteljine udišući pljesniv noćni zrak. Pred njom je opet neizvjesnost. Mora krenuti od početka, trenutno sama s toliko misli u svojem srcu.

Nova kuća u koju se uselila Lujza bila je zaista trošna i zapuštena i zahtijevala je potpunu obnovu. Lujza je sama. Božja ruka nije ostala prekratka i ponovno joj šalje jedan neočekivan dar. Jedan mladić, imenom Rene’ Joseau, tridesetogodišnjak, koji živi na redovnički način s odlukom da posveti svoj život Bogu, dolazi i nudi joj svoju pomoć. On bijaše upoznao oca Montfortskog i zato s oduševljenjem započinje s Lujzom uređenje budućeg doma Kćeri Mudrosti. Među njima se razvila dobra komunikacija pa će Rene postati čovjek od povjerenja koji će sa sestrama surađivati punih četrdeset godina.

Radovi na obnovi kuće napreduju, sve se nekako nastoji popraviti, uređuje se kućna kapelica, okućnica postaje sve ljepša i pomalo sve poprima izgled pravog doma za buduće sestre. Dolaskom u Saint- Larent Marija Lujza imala je 35 godina.

Sestra Katarina Brunet ne mogavši više čekati u Poitiersu, iznenada bane u kuću nakon svega osam dana, doputovavši sama na konju. Još jedna marljiva ženska ruka i radosno srce pridružilo se Lujzi i Reneu. Tjedan dana kasnije pridružuju im se Marija Ana Bourdin zajedno s rođenom sestrom Marije Lujze od Isusa – Frančeskom Trichet! Sestre zajedno žive u novoj kući, zajedno mole, zajedno trpe, zajedno poslužuju lokalnu Crkvu u skladu s vlastitom karizmom.

Međutim, župnik nije pokazao oduševljenje dolaskom sestara. Bio je na neki način prisiljen prihvatiti redovničku zajednicu u svoju župu. Očekivao je da će se one u potpunosti posvetiti župskom pastoralu, radu u školi i sa siromasima. Međutim, one provode strogi redovnički život koji ima svoj dnevni molitveni ritam te se brinu i koriste za odgoj mladih sestara. Toliko je bio nezadovoljan, da je odbio biti njihov osobni ispovjednik.

Osim toga i gospođa Boulle je došla živjeti u kuću sa svojim dvjema kćerima koje su bile slobodnijeg ponašanja te svojevoljno preuzima poslove koji su u nadležnosti poglavarice Marije Lujze od Isusa. Lujza dobro zna da je ona njihova dobrotvorka i da joj Kćeri Mudrosti mnogo duguju, i zato prema njoj mora biti oprezna i strpljiva. U svoje vrijeme, točnije 1725. Lujza će zatražiti da gospođa Boulle napusti kuću maticu Maison-Longe kako bi zaštitila zajednicu od svjetovnog duha i njezinog miješanja u život samostana. Bit će to vrlo smiona odluka jer će zajednica izgubiti neophodnu materijalnu potporu koju je primala od te udovice i tako se izložiti još većem siromaštvu. Na odlasku iz samostana, zbog svoje velike rastrošnosti, Gospođa Boulle ostavit će zajednici svega šest franaka. Sa šest franaka Lujza je trebala pokrivati troškove svoje zajednice! Biograf Besnard ovako opisuje reakciju Marije Lujze: Otišla je odmah u kapelu i pod noge kipa Malog Isusa položila je taj novac moleći ga da umnoži ta sredstva kako bi se nastavilo Božje djelo koje je započeo sa sestrama. Ostavila je novac kod Isusa preko noći vjerujući u njegovo čudo i opet ga uzela sutradan ujutro. 

Nekoliko dana kasnije njezina molitva biva uslišana. Dvije tek pristigle novakinje donose dobar miraz koji će omogućiti kupnju novog zemljišta za potrebe sestara. Međutim, neki mještani prijavljuju sestre navodeći da ne plaćaju porez na tu nekretninu pa sve završava na sudu, ali na sreću s povoljnim ishodom za Kćeri Mudrosti. Tek mnogo kasnije, za vrijeme velike gladi koja je pogodila cijelu Francusku 1739., mještani će prihvatiti sestre jer su prema njima pokazale svoju nesebičnu pomoć dijeleći im svoje zadnje zalihe pšenice i raži.

Mala i siromašna zajednica Kćeri Mudrosti prolazi kroz neprestane poteškoće i kušnje i zato sestre često pohađaju grobno mjesto svetog utemeljitelja Ljudevita Montfortskog, zajedno sa svojom poglavaricom Lujzom, moleći njegov zagovor i pomoć. Iznad groba oca Montfortskog je predivan epitaf koji sestre uvijek podsjeća na velika djela koja je Gospodin Bog činio po njihovom utemeljitelju:

“Prolazniče što vidiš? Ugašenu baklju, čovjeka koji je sagorio u vatri ljubavi, koji bijaše sve svima, Ljudevit Marija Grignion Montfortski. Ako pitaš za njegov život, nijedan nije bio tako čist, za njegovu pokoru, nijedna ne bijaše stroža, za gorljivost, ne bijaše je veće, za pobožnost Mariji, nitko od njega nije više sličio svetom Bernardu. Kristov svećenik, u svom životu je ižaravao Krista, posvuda je riječju propovijedao Krista, neumoran, nije počinuo do li u grobu. Bio je otac siromaha, zaštitnik udovica, pomiritelj grešnika. Njegova slavna smrt je nalikovala njegovu životu. Kako je živio, tako je i umro. Zreo za Boga, otišao je u Raj. Umro u godini Gospodnjoj 1716. u dobi od 43. godine”.

Prvo pismo Marije Lujze od Isusa

Marija Lujza od Isusa napisala je svoje prvo pismo te iste godine 1721. Pismo je adresirano na brata Juliena Tricheta. Julien je drugo od osmero djece obitelji Trichet. Bio je jedini koji se oženio 1710. i ostavio potomstvo. Kao njegov otac završio je Pravni fakultet i postao odvjetnikom u Poitiersu. Julian je jako volio Lujzu i Bogu hvala, sačuvao je njezina dragocjena pisma.

Donosimo cijelo pismo jer opisuje nutarnje raspoloženje Lujze u ovim posebnim godinama razvoja Družbe Kćeri Mudrosti. Lujza se nalazi osam mjeseci u Saint-Laurentu u novoj kući u izuzetno teškim uvjetima. Pismo je odgovor na ono bratovo u kojem je pita novosti o njezinom životu u novoj sredini. Treba napomenuti da mala zajednica sestara i novakinja jedva preživljava i da često na stolu nemaju ništa osim komada tvrdog kruha.

S obzirom na naš Institut (Družbu) ne mogu za sad reći ništa sigurno. Postoje velike kontradikcije, ali kao što ti to dobro znadeš, Božjim djelima se uvijek suprotstavlja. Nije mi žao da sam započela ovo što sada činim i nadam se da će me Bog podržati jer želim vršiti njegovu svetu volju. Kao što i sam znadeš put do neba se osvaja jedino trpljenjem. Ja sam jako zadovoljna stanjem u kojem me Bog želi. Ne brini za mene. Mnogo ti dugujem i stoga jer si zainteresiran za sve ono što se odnosi na mene. 

U svojem kratkom, ali dubokom pismu Lujza objavljuje sebe kao iskrenu i izuzetno duhovnu osobu koja otvorena srca prihvaća život iz Božje ruke. Opisuje svoje stanje u duhu čiste vjere. Zadovoljna je staležom u kojem živi i ne prigovara iako ima razloga za to.

Dolazak Misionara Duha Svetoga u Saint-Laurent - 1721.

Zbog nesuglasica sa župnikom Lujza traži razgovor s lokalnim biskupom koji je ohrabruje i potiče da nastavi djelo koje je započela u njegovoj biskupiji rekavši joj: Budi strpljiva još šest mjeseci! 

Lujza se neće obeshrabriti nego će moliti Gospodina za dolazak Misionara Monfortanaca u Saint- Laurent.

Mala Družba o kojoj je sanjao Montfort napreduje malim koracima. Patri Mulot i Vateltek dvije godine nakon njegove smrti tj. u korizmi 1718. započeli su voditi pučke misije na tragu karizme svetog Ljudevita. Oni još nemaju jedno stabilno prebivalište za svoju redovničku zajednicu i ne obdržavaju Pravilo koje im je napisao utemeljitelj godine 1713. U to vrijeme kada Lujza opet proživljava svoje nutarnje tegobe u vezi s budućnošću svoje Družbe, patri drže misije blizu Saint-Laurenta na župi brata patra Mulota.

Budući da su sestre žudile za kvalitetnim i duhovnim ispovjednikom, Mariji Lujzi nadošlo je zanimljivo nadahnuće koje je podijelila s biskupom za vrijeme duhovnih vježbi koje je on sam držao sestrama. Lujza je željela da upravo nasljednici svetog utemeljitelja preuzmu duhovnu skrb za njezine sestre. U početku je pater Mulot oklijevao, međutim, iznenadilo ga je pismo od 27. rujna 1720. biskupa Champfloura:

Propovijedao sam duhovnu obnovu sestrama Kćerima Mudrosti, vama povjeravam ovlast da ih nastavite voditi, usmjeravati i ispovijedati.

Nakon ovog jasnog pisma, pater Mulot je poslušao biskupa i preuzeo novu ulogu duhovnika sestara, a postat će ujedno i poglavar Kćeri Mudrosti.

Tim činom sestre i patri započet će u istom gradu zajednički redovnički život jer će i patri nastaviti živjeti pokraj njih.

Zajednica Duha Svetoga ili Družbe Marijine uz pomoć plemića gospodina Enrika iz Magnanne, kupit će kuću Chene Vert - Zeleni hrast. Biti će to prva kuća matica misionara Monfortanaca u koju će se prvi nastaniti u siječnju te godine pater Jacques Le Valois i brat Rene Joseau: jedan svećenik i jedan seljak. Dakle pet godina nakon smrti svetog Ljudevita, obje njegove družbe su okupljene u mjestu gdje počivaju posmrtni ostaci njihova utemeljitelja. Budući da će Maison Lounge postati premala za potrebe sestara koje su vodile brigu za šesdesetak djevojčica, 1723. patri će im prepustiti njihovu puno veću, a oni će nastaviti boraviti u kući sestara. Bratsko-sestrinska razmjena na veću slavu Božju! Kod otaca misionara taj dobri plemić naći će prebivalište, osobno i materijalno će im pomagati u radu i usput pisati pobožne knjižice koje će dijeliti jednostavnom puku za čitanje.

Nova kapela sestara u novoj kući bit će posvećena Gospi i svetom Josipu, a ona od misionara Duhu Svetomu, koji će se i službeno nazvati Misionari Duha Svetoga. Kralj Ljudevit 1773. javnom poveljom priznat će Družbu pod tim imenom kao javnu ustanovu u Francuskoj. Od 1853. u svim dokumentima nosit će ime Družba Marijinih Misionara, a na prvom Generalnom kapitulu 1919. prvi put će se nazvati Misionari Monfortanci i taj će naziv postati službenim: Družba Marijina – Misionari Monfortanci.

Svečani redovnički zavjeti 16. prosinca 1722.

Godina 1722. ostaje nezaboravna i izuzetno važna u povijesti Kćeri Mudrosti i Misionara Monfortanaca: patri izabiru svojeg poglavara, četiri novakinje polažu svoje prve redovničke zavjete, a sestre i braća laici polažu svečane zavjete.

Otac Montfortski za života je jasno odredio da će njegov nasljednik biti pater Mulot, međutim, on se smatrao nedostojnim tako da se zajednica trebala izjasniti glasanjem kojemu je prethodila duhovna priprema od osam dana. Budući da je dobio glasove od sviju, pater Mulot je izabran pa je prihvatio svoju novu dužnost.

Tog istog dana brat Rene’ i svećenik Jacques će se isto tako posvetiti Bogu po redovničkom zavjetima. Za vrijeme jednog svojeg hodočašća kojim je htio dobiti odgovor u vezi sa zvanjem, brat Rene’ stavši na čavao zadobio je tešku infekciju stopala. Izvadivši iz torbe svoj kipić Majke Božje, napravio je znak križa na stopalu i doživio trenutno čudo ozdravljenja. Uspješno će raditi kao učitelj u školi za dječake koja će se otvoriti iste godine na blagdan Svih svetih. Rene’ će se se brinuti i o bolesnicima nakon što će završiti tečaj za bolničkog brata kod jednog poznatog kiriruga. Kao što smo već spomenuli, on i svećenik Jacques Le Vallois bit će prvi koji će se nastaniti u kući „Zeleni Hrast“ u siječnju 1722. i na taj način će neslužbeno započeti živjeti u prvoj zajednici misionara u Saint-Laurentu. Nekoliko mjeseci kasnije, uselit će patri Mulot i Vatel s još trojicom misionara. 

Polaganju redovničkih zavjeta sestara jako je negodovao župnik, koji je zapravo javno govorio da mu je drago da ima ove dvije Družbe na svojoj župi, međutim, nije prestao stvarati probleme sestrama. Budući da dvije Družbe nisu imale prikladan liturgijski prostor za polaganje zavjeta, ta ceremonija trebala se održati u njegovoj župnoj crkvi.

Zbog protivljenja župnika, pater Mulot se obratio biskupu koji je onda odlučio intervenirati kod župnika jer je osobno cijenio Majku Lujzu, i dade sestrama i patrima svoje dopuštenje za korištenje župne crkve: Dopuštamo da misionar Mulot preda habit Mudrosti svim onim novakinjama koje će se predstaviti i da se ceremonija služi u župnoj crkvi u Sain-Laurentu u našoj biskupiji.Na taj način redovničko oblačenje i svečani redovnički zavjeti zadobit će i svoj pravni crkveni pečat. Godinu dana kasnije biskup će podijeliti sakrament Krizme u samostanskoj kapeli sestara kao znak svoje pastoralne ljubavi prema njima. 

U župnoj crkvi u Saint-Laurentu u kojoj je pokopan sveti Ljudevit, 16. prosinca 1722. organizirano je polaganje zavjeta. Nakon jednosatne mučne rasprave s dekanom koji je napokon popustio zbog biskupovog pisma, iz Duge kućeupriličena je svečana procesija prema župnoj crkvi u kojoj je Ljudevit Montfortski prije svoje smrti održao svoju zadnju propovijed.

Za vrijeme obreda četiri novakinje, među kojima je i mlađa sestra Marije Lujze, Frančeska Trichet, primaju redovničko odijelo. Pater Mulot ih je dopratio do Montfortova groba gdje su ostale u tihoj molitvi. Prve redovničke zavjete položile su ove sestre: sestra od Kalvarije (Louise Le Bel), sestra od Rođenja (Marie Ganrnier), sestra od Anđela (Madeleine Renou) i sestra Serafika (Francoise Trichet). Prije dvadeset godina Lujza je po rukama oca Montfortskog prvi put obukla sivi habit Kćeri Mudrosti, a sada je njegov nasljednik otac Mulot primio njezine vječne zavjete zajedno s ostale tri sestre: Katarinom Brunet, Marijom Valleleau i Marijom Regnier.

Družba Misionara Monfortanaca i Kćeri Mudrosti zajednički u radosnom slavlju veličaju Boga po zagovoru svetog Utemeljitelja! Marija Lujza je naprosto sretna i svima njima koji uživaju u radosti Gospodnjoj ponavlja one svoje kristalno jasne riječi koje su nekako ušle u povijest dviju Družbi: Ah, da smo znate koliko ste koštali oca Montforta! Koliko pokore, koliko hodočašća, koliko molitava!

Vrlo brzo u tim dvjema kućama bit će organizirane duhovne obnove za ljude iz grada i obližnjih mjesta. Te iste godine lokalni biskup posjetit će zajednicu i izrazit će svoju potporu radu Kćeri Mudrosti. Početak utemeljenja Kćeri Mudrosti će završiti, a slijedi vrijeme širenja i osnivanja drugih kuća i zajednica.

Nova zajednica u Rennesu – 1724.

Za vrijeme jedne misije u Nantesu sveti Ljudevit je upoznao Elizabetu Dauvaise koja je upravljala Domom neizlječivih, a u isto vrijeme je osnivala tzv. „škole dobrote“ za siromašnu djecu, a jedna od tih ustanova nalazila se u gradu Rennesu, središtu pokrajine Bretanje. Nezadovoljna radom postojeće upraviteljice, a na tragu poznanstava s Montfortom, gospodična se obraća Mariji Lujzi za pomoć. To je zapravo bio jasan znak da je rad sestara Kćeri Mudrosti u odgojnim ustanovama bio na dobrom glasu. Moli sestru Lujzu da preuzme odgovornost vođenja škole kojoj je prijetilo zatvaranje zbog lošeg upravljanja. Naravno da je Lujza oduševljena pozivom, a i ugledom koje njezine sestre uživaju ne samo u Saint-Laurentu nego i šire. Dobar glas se na daleko čuje! I dok prepričava sestrama sadržaj pisma, podsjeća ih na Montfortovo proroštvo izrečeno prije mnogo godina kada je ona bila vrlo zabrinuta za budućnost:

Nemoj biti zabrinuta, kćeri moja, ako ovo djelo ne uspije ovdje, u Rennesu postoji jedna kuća gdje ćete otići!

Sestra od Anđela koja je položila svoje zavjete 1722. započet će predavati kao obrazovana nastavnica u novoj školi. Zajedno s Majkom Lujzom kreće na put. U Nantu se susreću s gospođom Elizabetom koja će ih osobno dopratiti u Rennes. Došavši u Rennes na njihovo veliko iznenađenje našle su se ne pred školom nego bolje reći pred jednom građevinom bez prozora i vrata, bez krova i namještaja. Pred njima je bila doslovno ruševina koju je trebalo iz temelja obnoviti. U svojem pismu koje je poslao upraviteljici još 1716. Montfort je izričito tražio sljedeće: Prva stvar koju treba učiniti u toj kući bit će da se ondje usadi jedan križ. To će biti prvi namještaj unesen u kuću. Iz poštovanja prema želji utemeljitelja Lujza će na ulazna vrata još neuređene kuće postaviti veliki križ kao znak Isusa koji ljubi svaku svaku osobu i svako dijete koje ulazi u ovaj posvećeni prostor. 

Zbog napetih odnosa s bivšom ravnateljicom škole koja se i dalje miješala u rad sestara, Lujza će morati ostati u Rennesu šest mjeseci kako bi svojim školskim iskustvom pomogla u rješavanju postojećih teškoća. Budući da je bivša ravnateljica napustila školu, dolaze u Rennes i druge dvije Kćeri Mudrosti: sestra od svetog Josipa i sestra od Rođenja Isusova. U Rennesu je osnovana druga zajednica Družbe – po proročkoj riječi svetog Utemeljitelja i odvažnoj vjeri Kćeri Mudrosti. Bila je to zapravo prva škola koju je osnovala upravo Marija Lujza od Isusa. Još jedna mlada sestra se pridružuje 1725., bit će to sestra Katarina koja će u tom gradu umrijeti svega nakon mjesec dana, a kod njezina groba ljudi će doživljavati čudesne milosti.

Za vrijeme šestomjesečnog boravka u tom gradu, Lujza je odgovorila na drugo pismo svojeg brata Juliana koji ju vjerojatno poziva da navrati u Poitiers jer se razboljela njihova majka koja je živjela sama sa sinom. Iskreno i taktično ona odgovara na bratov poziv objašnjavajući mu da za sada ne može navratiti zbog izvanrednih obaveza:

Svim srcem željela bih utješiti našu bolesnu majku i olakšati joj muke, i to bi za mene predstavljalo veliku radost, ali Gospodin dobri Bog u ovom času od mene traži nešto drugo i ja ne mogu, a ne vršiti njegovu volju ostajući ovdje gdje me želi Božja Providnost.

Godinu dana kasnije gospođa Frančeska Trichet će preminuti u 65. godini.

Ponovno osnivanje zajednice u La Rochellu - 1725.

Kada je Majka Lujza napustila La Rochelle 1719., u tom gradu su ostale dvije Kćeri Mudrosti koje nisu krenule na put za Saint-Laurent gdje će sestre osnovati Kuću maticu.

Sestre su trebale ostati samo privremeno u La Rochellu, međutim, ostale su zapravo punih šest godina. To su bile sestra od Utjelovljenja (Marie Valleau) i sestra od Križa (Marie Regnier). S vremenom su osnovale svoju redovničku zajednicu i promijenile redovničko odijelo iako ih je biskup poticao da se povežu i vrate svojoj matičnoj zajednici. Živjele su po Pravilu svetog Ljudevita i primale novakinje. 1725. bilo je osam članica te nove zajednice koja je organizirala nastavu u nekoliko škola.

Kada ih je bolnički kapelan pozvao raditi u bolnici, intervenirala je Marija Lujza doputovavši osobno u La Rochelle kako bi utjecala na daljnji razvoj tih događanja. Nakon šest godina sestre se nanovo susreću sa svojom poglavaricom i malo po malo nerazumijevanja je sve manje. U svim tim razgovorima i susretima koji su zahtijevali veliku staloženost i životnu mudrost, došla je na poseban način do izražaja Lujzina zrelost. Njezin izgrađen karakter žene, redovnice i poglavarice dobro je utjecao na cijelu situaciju. S „odvojenim“ sestrama provela je dva mjeseca utječući na njihovu odluku o nastavku svoga života u krilu Družbe. U tim trenutcima odzvanjale su joj u srcu Montfortove riječi: Moraš biti odlučna, ali blagost mora nadvladati sve ostalo! I uspjela je u svojem naumu ponovno ujediniti svoje sestre u jednu obitelj Kćeri Mudrosti! 

Marija Lujza je 13.lipnja 1725. potpisala u ime Družbe ugovor o suradnji s bolnicom i osnovala novu zajednicu sestara. Biskup je bio zadovoljan jer je dugogodišnja napetost između sestara završila. Padre Mulot dao je sestrama odobrenje da kao zajednica mogu djelovati u La Rochellu, a njemu je pak biskup povjerio službu bolničkog kapelana. Prije nego će sestre preuzeti službu, glavni ravnatelj bolnice želio se uvjeriti u kakvoću rada sestara pitajući za mišljenje biskupa iz Poitiersa. Evo što mu je odgovorio u pismu biskup:

Počašćen sam što vam mogu reći da vaša bolnica nije mogla izabrati bolje osobe od Kćeri Mudrosti za obavljanje posla u bolnicama i u besplatnim školama. Družba sestara je utemeljena na revnosti pokojnog gospodina božjeg sluge Grigniona Montfortskog. Sestre su bile kroz određeno vrijeme na službi u mojoj biskupiji u gradu Poitiersu, u kojem su učinile zaista izvanredne stvari. Te sestre su vrlo mudre, snalažljive i sposobne za službu koju im povjeravate. Rade na slavu Božju i za spas duša.

+Jean Claude, biskup iz Poitiersa

Potaknut i ovom biskupovom preporukom, pater Mulot u dogovoru s Marijom Lujzom, poslat će ubrzo pet sestara iz St. Laurenta za La Rochelle: sestru od Začeća (Katarina Brunet), sestru od Kalvarije, sestru od Rođenja Isusova, i dvije juniorke: sestru Magdalenu i sestru od Srca Isusova.

Nakon pet godina provedenih na službi u bolnici, osoblje uprave bolnice napisalo je svoje mišljenje o radu sestara. U ljetopisu bolnice stoji napisano:

Mi upravitelji i osoblje opće bolnice u gradu La Rochelle, potvrđujemo i svjedočimo da gospođe zvane Kćeri Mudrosti upravljaju bolnicom tijekom pet godina i oduševljava nas kako provode red, i kako iskazuju ljubaznost i dobrotu prema siromasima. Bolnica nije nikada bolje funkcionirala, osjeća se mir i povećana je pobožnost među bolesnicima. Nitko od 600 bolesnika nije pokazao niti najmanje negodovanje. U čestim posjetama koje obavljamo uvijek se susrećemo sa sestrama koje treba pohvaliti zbog njihove velikodušnosti,mudrog vođenja financija i ljubavi.

Potpisala Uprava bolnice, 9. kolovoza 1730.

I dok se Lujza spremala za St. Laurent zajedno sa sestrom od Utjelovljenja (Maria Valleau) dođoše pozivi za suradnjom s Kćerima Mudrosti iz drugih gradova. Tako da je uslijedilo otvaranje još nekoliko kuća: u La Flotte gdje će preuzeti jednu školu i u Niortu gdje će se posvetiti bolesnicima u bolnici koja je kod preuzimanja bila potpuno zapuštena, a i pitka voda je bila upitne kakvoće pa će vjerojatno i zbog toga nekoliko sestara ubrzo umrijeti.

U toj bolnici bolesnici će je prozvati „Dobra Majka Isus“! Kućna poglavarica te kuće sestra od Srca Isusova naglo će preminuti samo mjesec i pol dana od postavljenja, vjerojatno od pothranjenosti i napornog posla u bolnici. Osim nje u razmaku od nekoliko godina preminut će još pet sestara u svojim najboljim godinama. S pravom je kuća u Niortu nazvana „groblje Kćeri Mudrosti“.

U svim tim novim nastojanjima otvaranja kuća, Lujza će uvijek prva provjeravati stanje na terenu i ostati sa sestrama sve dok se ne stvore potrebni uvjeti za njihov život i rad. Na srcu joj prije svega stoji da sestre mogu provoditi zdrav redovnički život u skladu s njihovim Pravilom i karizmom. Sestre moraju, prije svega, svugdje biti uočene kao osobe posvećene Bogu koje služe ljudima kao svojoj braći.

U osjetljivim i zahtjevnim situacijama pokazat će se kao prava majka koja ljubi svoje susestre, moli i osmišljava njihovu svakodnevnicu osluškujući znakove Duha, a istodobno odlično vodeći posao. Jašući na konju, neprestano je posjećivala zajednice i unosila u njih duh svetog Utemeljitelja. Jednom riječju: pravi realist i mistik. Ovisno o zajednici i poslu koji će morati raditi, Marija Lujza od Isusa bit će medicinska sestra, učiteljica, katehistica, misionarka. A za svoje Kćeri Mudrosti prije svega i uvijek prava sestra i brižna majka.

Družba će 1725. imati 21 sestru i tri postulantice smještene u pet redovničkih zajednica.

O marljivom radu sestara pročulo se čak i u Kanadi. Prisjetimo se želje oca Montfortskog koji je želio otići propovijedati u tu daleku zemlju. Biskup Quibeca poslao je zamolbu Mariji Lujzi, međutim, ona nije u tom času prihvatila taj veliki izazov, zasigurno imajući opravdane razloge. Tek 1884. sedam Kćeri Mudrosti ukrcat će se na brod i započeti služiti siromahe u Sjevernoj Americi.

Kralj Francuske podupire rad sestara

Nesebično služenje sestara dobiva pohvale sa svih strana jer su vođene duhom iskrene žrtve i sebedarja. Međutim, u vlastitom gradu bivaju doslovno progonjene, pojedinci neprestano pokušavaju uništiti zajednicu Kćeri Mudrosti tjerajući ih da napuste grad u kojem su posmrtni ostaci njihova utemeljitelja oca Montforta. Bile su i lažno optužene za neisplaćene obveze samostana prema gradu.

Sestre su čak dobile službeni zahtjev da isprazne svoju kuću unutar petnaest dana inače će biti poslani žandari... da obave taj posao. Čim je primila prijeteće pismo, Marija Lujza je obavijestila patera Le Valloisa koji je tada jedini bio u kući misionara: Idi se pomoliti zajedno sa svojim sestrama, stavimo naše povjerenje u Božje ruke, a ja ću odgovoriti na ovo pismo!

Pater je odgovorio na lažne optužbe protiv Družbe sestara dokazujući njihovu nevinost podastrijevši uredno isplaćene potvrde. Bura se za kratko smirila, međutim, iste te godine dolazi nova optužba: ovaj put samostan navodno ne plaća porez državi! Vrhovna poglavarica Marija Lujza želi o svim tim nepravednim klevetama osobno obavijestiti samoga kralja Francuske Ljudevita XV. Kralj je osobno napisao dopis mjerodavnim civilnim vlastima u kojemu je stao na stranu sestara:

Tražim da se promiče u svakoj okolnosti Družba Kćeri Mudrosti koja je vrlo korisna u mojem Kraljevstvu. Isto tako kralj se i osobnim pismom od 27. listopada 1723. obratio sestri Lujzi pišući između ostalog da slobodno nastavi s radom svoje karitativne Družbe pod njegovom kraljevskom zaštitom! 

U Francuskoj i kasnije u drugim zemljama, sestre Kćeri Mudrosti služile su Gospodinu radeći raznovrsne poslove u prihvatištima za siromahe, u školama za djevojčice, u domovima za neizlječive, na župama, u kućama za žene s ruba društva, u bolnicama...

Umire Katarina Brunet – 1725.

Zdravlje sestre Katatrine Brunet postalo je sve narušenije. Prisjetimo se da je ona prva susestra Marije Lujze. Kada se pridružila Lujzi, imala je 48 godina što znači da je bila starija od nje dvadesetak godina. Njih dvije su zajednički započele put poslanja sestara Kćeri Mudrosti i postavile su čvrste temelje za budućnost. Vezalo ih je iskreno i duboko prijateljstvo, iako vrlo različitih naravi. Katarina je bila radosna redovnica koja je svojom vedrinom svjedočila prisutnost Uskrslog Gospodina. Životopisac Besnard napisao je da je Katarina imala urođenu „umjetnost u nasmijavanju ljudi.“

Pater Mulot poslat će 1725. Katarinu u La Rochelle na dužnost poglavarice kao i patera Vatela kao duhovnika bolnice. U ugovoru bolnice ovako se potpisao: A. Vatel, svećenik misionar zajednice Svetoga Duha.Nakon šest mjeseci zdravlje sestre Katarine jako se pogoršalo. Sestra je punih deset godina strpljivo podnosila jake bolove trpeći od bubrežnih kamenaca.

Negdje u isto vrijeme razboljela se i Marija Lujza kojoj su liječnici predvidjeli blizu smrt. Bila je potpuno iscrpljena od čestih i napornih putovanja i briga. Na liječničke sumnje ona je odrješito odgovorila:

Ne, neću umrijeti! Prvo moramo opet preuzeti upravljanje bolnice u Poitiersu. Otac Montfortski mi je prorekao da će mi ta bolnica biti opet povjerena!

U međuvremenu Katarina je umrla, tako da zadnji put nije vidjela svoju voljenu poglavaricu i veliku prijateljicu. Predala je dušu Gospodinu 14. prosinca u šezdesetoj godini i s jedanaest godina redovničkog života. Njezino je tijelo isprva pokopano ispod propovjedaonice s koje je naviještao radosnu vijest sveti Ljudevit Montfortski. Kasnije će se njezini posmrtni ostaci pohraniti u kapeli u kojoj su sahranjeni biskupi katedrale u St. Lauerntu. I ove pojedinosti govore koliko je sestra Katarina bila ljubljena i poštovana od klera i naroda! U istoj godini Marija Lujza će izgubiti svoju majku i svoju prvu susestru.

Na Katarinino mjesto Lujza će poslati mladu sestru Magdalenu koja je tek prije pola godine položila svoje zavjete. Lujza dobro razumije njezino neiskustvo u vođenju jedne redovničke zajednice i odlučuje se na jedinstven čin poniznosti. Dvije susestre izmijenit će uloge kako bi Magdalena „na brzinu“ naučila biti poglavarica. Dogovorile su se da će Lujza biti obična sestra, a Magdalena njezina nadređena! Lujza će joj biti poslušna u svemu kako bi Magdalena naučila voditi sestre u ljubavi i poniznosti. Bio je to ubrzani tečaj stjecanja vještine vodstva sestara u duhu evanđelja. Zahvaljujući tom primjeru Magdalena će dužnost poglavarice vršiti brižno i dostojanstveno.

Čudesno ozdravljenje sestre Terezije

Godinu dana kasnije,1726. u zajednicu ulazi šest novih postulantica, ali nažalost tijekom tri tjedna preminut će još tri sestre.

Odmah nakon tih radosnih, a isto tako i žalosnih događaja, ozbiljno se razboljela sestra Terezija koja je tek došla u samostan i bila je u svojim najboljim godinama. Sestra je već u agoniji, očekuje se da će ubrzo preminuti i sestre su se već pripremale za pogreb. Lujza je naravno dirnuta tom iznenadnom bolešću koju nitko ne može shvatiti. I nema joj druge nego početi moliti u kapeli za njezino ozdravljenje. Prostrta ispred svetohraništa Lujza zaziva čudo po zagovoru svetog Ljudevita.

Sjeća se ona dobro njegovih riječi u Pjesmi broj 124.: Vjerujem bez oklijevanja: ništa mi nije nemoguće. Tko vjerujući moli, dobit će; tko vjerujući kuca, ući će; tko vjerujući traži, naći će!

Vjerujući u veliku moć i dobrotu svojeg božanskog Zaručnika i u nebesku pomoć svetog Utemeljitelja, Lujza se vraća k postelji teško bolesne Terezije. I gle čuda! Terezija se povratila iz nesvijesti i rekla pred sestrama koje su bile sabrane u molitvi za bolesnicu:

Majko, ja znam da ste se sada molili za mene kod našeg oca Montforta i da ste mu prikazali za moje ozdravljenje jedan zavjet. Učinilo mi se da sam to vidjela u duhu. Ne osjećam više bolest u sebi! Dajte mi da nešto pojedem! Nakon ovog čudesnog ozdravljenjasestra će živjeti još pedeset godina i preminut će u svojoj 91. godini.

Služenje u vojnoj bolnici: 1733. - 1736.

Marija Lujza će poslije pomnog razmišljanja i molitve 1773. preuzeti prvi put upravljanje jednom vojnom bolnicom u mjestu Chateau d’Oleron. Prisjetimo se da je otac Montfortski održao nekoliko misija vojnicima, i u tu svrhu osnovao je bratovštinu svetog Mihaela Arkanđela i napisao pjesmu Dobri vojnik.

Kćeri Mudrosti očekivalo je sasvim novo djelovanje. Rad u vojnoj bolnici bit će specifičan po tome što će redovnička zajednica ovisiti o mjerodavnosti Ministarstva rata i mornarice. Lujza će napustiti vođenje matične kuće u Saint-Laurentu povjeravajući vođenje samostana jednoj mladoj sestri. Odlučuje povesti sa sobom sedam Kćeri Mudrosti zbog mogućnosti profesionalnog usavršavanja.

One će biti jedine odgovorne za rad bolnice, samo što će morati polagati izvješće o svojem radu izravno Ministarstvu i prihvaćati savjete vojnog inspektorata. Lujza će dobro organizirati posao što će ubrzo primijetiti liječničko i vojno osoblje. Sestre će se izuzetno dobro snaći u toj novoj sredini i znat će unijeti vedar evanđeoski duh u bolnicu. Jedna od sestara pokazat će svoju stručnost u pripremanju lijekova za bolesnike i njezin laboratorij smatrao se jednim od bolje uređenih u tom kraju.

U bolnici će sestre susretati posebnu vrstu bolesnika. Bit će najviše mladih vojnika koji su zadobili rane za vrijeme svojih obuka i vojnih vježba, daleko od svojih obitelji i ponekad upitnog moralnog života. U Ljetopisu Kćeri Mudrosti zapisano je da su mjerodavne osobe u bolnici izjavile:

Prema svjedočanstvu časnika, ranjeni bolesnici nisu bili nikada bolje njegovani, brže bi ozdravljali i postajali bi pobožniji.

U bolnici sestre ostvaruju nova prijateljstva i s osobljem razvijaju dobre odnose. Sestre mole i rade. Neki vojnici luteranske vjeroispovijesti promatrajući svakodnevni rad sestara i svjedočenje njihove vjere, odlučuju prijeći na katoličku vjeru.

Duhovno djelovanje sestara posebno je došlo do izražaja u još jednom milosnom događaju. Na iznenađenje mnogih liječnika i civilnih medicinskih sestara, jedan vojni časnik koji je radio kao kirurg, potpuno se duhovno promijenio. Doživio je unutarnje obraćenje svoga srca i prihvatio Gospodina Isusa za svojeg spasitelja!

Sestre će ostati u vojnoj bolnici zajedno sa svojom Majkom poglavaricom tri godine. Osim bolničkog služenja jedna sestra će raditi u školi, a druga će ići bolesnicima u kućne posjete.

Presveto u Zelenom Hrastu

Godina posebne radosti i oduševljenja za Kćeri Mudrosti bila je 1734.Već duže vrijeme Lujza je željela da u njihovoj samostanskoj kući „Zelenog Hrasta“ u kapelici bude pohranjen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Biskupska Kurija odobrila je da u samostanskoj kapeli trajno prebiva njihov Božanski Zaručnik! Njezina briga za duhovnu skrb sestara i u ovoj situaciji došla je do izražaja. Gospodin Isus, središte redovničkog života, i najveća Ljubav sestara moći će na taj način privlačiti k sebi svaku sestru koja će željeti provesti svoje vrijeme do nogu Učiteljovih! Bit će to veliki dar posebno za starije i bolesne Kćeri Mudrosti koje će svojim molitvama podupirati rad i djelo svojih dragih sestara. U svojim molitvama klanjanja pjevat će i Pjesme svetog Ljudevita. Evo jedne od mnogih u kojoj je opjevao Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu:

Čudesan mi izgledaš dobri Isuse, zbog svoje ljubavi. Nisi se zadovoljio biti s nama 33 godine u radu i muci, nego si iz velike ljubavi htio ostati s nama kako bi postao sve svima. Neka bude hvaljen Presveti Sakrament, neka mu se svi klanjaju i ljube ga. Isuse, ljubiš nas do kraja jer da bismo imali slobodan pristup tvojoj svetoj prisutnosti, sakrio si svoje božanstvo, sjaj i uzvišenost pod neznatnim prilikama. Izgleda kao da si zaboravio svoju uzvišenost da bi zadobio naša srca.
Neka bude hvaljen Presveti Sakrament, njegova ljubav je beskrajna. Bog nas tako nježno ljubi da se osiromašio u ovom Sakramentu. Ah, tko to može povjerovati? Daje se cio, a ne dijeli se na dijelove, daje nam svoje Tijelo za jelo, svoju Krv za piće, svoju dušu i svoje beskrajno biće da bi nas preobrazio u sebe. Neka bude hvaljen Presveti Sakrament, dostojan je svake slave!

Briga za napuštene djevojke

Biskup 1739.g. poziva sestre u Lujzin rodni grad Poitiers i predlaže im novo djelovanje: brigu o mladim ženama koje su izgubile svaki oslonac u društvu. Trebalo je preuzeti kuću pod nazivom „Kuća Pokornica“, jer su u njoj nalazile utočište djevojke koje su bile prepuštene samima sebi zbog svojeg nemoralnog načina života. Neke od njih bile su bivše prostitutke. Žene siromašne, napuštene i obezvrijeđene trebale su u sestrama pronaći nadu za novi život. Četiri sestre bit će poslane na ovu novu službu.

Odmah na početku Lujza se morala suočiti s jednim vrlo osjetljivim biskupovim zahtjevom kojim je tražio da Kćeri Mudrosti žive u toj kući kao u klauzuri kako bi se mogle što bolje posvetiti preodgoju žena štićenica. Tom njegovu zahtjevu čak se na trenutak priklonio i pater Mulot. Lujza ga je savjetovala da je bolje da se Kćeri Mudrosti i odreknu ove nove službe nego da zapostave svoju izvornu karizmu koju im je u Pravilu predao sveti utemeljitelj Otac Montfort. Bila je odlučna i ustrajna u svojoj namjeri pa je biskup popustio odobrivši njihovo služenje u skladu s karizmom Družbe.

Marija Lujza uspjet će od te ustanove učiniti jednu toplu sredinu koja će terapeutski djelovati na duhovno i fizičko zdravlje štićenica. Te mlade žene osjetit će iskrenu ljubav sestara i započet će s njima put molitve, obraćenja i pokore. Sestre će im pomoći da duhovno progledaju i krenu obnovljene duše u susret životnoj borbi. Neke od njih će ostati u toj komuni kao aktivne suradnice tijekom cijelog života.

U rodnom gradu susret će nakon dvadeset godina i rođenog brata Đuliana s kojim će tijekom života nastaviti gajiti topao sestrinski odnos.

I dok osniva nove zajednice sestara Lujza ne prestaje posjećivati one već osnovane. Razgovara i kontaktira sa sestrama na sve moguće načine tako i putem pisama. Evo jednog ohrabrujućeg pisma upućenog jednoj zajednici Kćeri Mudrosti:

Neka vas ne obeshrabri stanje u vašoj zajednici; ruka Gospodnja nije postala prekratka. I budući da su Montfortove Družbe djelo Božje, Njemu je u interesu sačuvati ih i zaštititi.Nikada nas neće napustiti ako budemo vjerne i ako budemo revno i ispravno vršile sveto Pravilo koje smo prigrlile. Ne boj se stado malo; ne budite osobe male vjere koje u sve sumnjaju i koje u mukama gube povjerenje. Ruka koja nas je udarila znat će nas i utješiti!

Vrativši se nakon nekoliko mjeseci u kuću maticu u St. Laurent, Lujza zateče nove poteškoće i križeve. U to vrijeme cijelu Francusku pogodila je velika glad pa su ljudi umirali od izgladnjelosti. Opet se postavlja gorko pitanje: Kako preživjeti? Velika bijeda i siromaštvo itekako se osjetilo i u samostanima. Božja providnost putem dobrih ljudi pomagala je vrlo često na čudesne načine preživljavanje sestara u ta teška vremena, međutim: „ruka Gospodnja nije postala prekratka“. Unatoč materijalnim i novčanim poteškoćama sestre se nastavljaju brinuti za siromašnu djecu i za iznemogle siromahe dijeleći s ljudima iz okruženja svoja skromna dobra i zalihe prepuštajući se brižnoj ljubavi Božje providnosti.

Posljednje godine života Majke Lujze

Kako je to jasno prorekao Montfort, Kćeri Mudrosti će se prije ili kasnije opet vratiti u Ubožnicu u Poitiers. Godina je 1748. Opći nered, podijeljnost među osobljem i neorganiziranost u radu vladaju Ubožnicom. Potrebna je hitna obnova.

Tko će popraviti nastalo stanje? Jedino rješenje je ponovno pozvati Kćeri Mudrosti koje biskup dobro poznaje i cijeni. Osim toga prepoznat je njihov marljivi rad u bolnicama u La Rochelle i u Niortu. Pet sestara će preuzeti ovu novu obavezu. Prije dolaska samih sestara kao i obično Marija Lujza najprije želi ispitati kakvo je stanje iznutra u samoj bolnici. Ona već ima 64 godine i sve teže podnosi putovanja. Ipak, srce je vuče na mjesto u kojem je sazrijevalo njezino redovničko zvanje, a osim toga moći će opet posjetiti svojeg voljenog brata Đulijana s kojim se nije vidjela već nekoliko godina. Lujza je brzo uvidjela probleme i sa svojim već velikim iskustvom u sličnim situacijama, dala je jasne smjernice za njihovo rješavanje. Sve je spremno za dolazak pet sestara i za osnivanje još jedne zajednice „Sagesse“.

Lujza je posjetila obitelj svojeg brata zaključivši da je ostala utemeljena na tradicionalnim i čvrstim temeljima vjere. Stariji nećak je dvije godine svećenik, a mlađi završava studij prava baš kao i njegov djed.

Lujza se vraća u Kuću maticu zadovoljna i obnovljena u svojoj duši. Njezina fizička, a i duhovna obitelj dobro napreduju na putovima Gospodnjim! Na putu prema St. Laurentu pjevuši u sebi Marijinu pjesmu hvale: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje…“

Lujza sve više osjeća na svojim leđima teret svojih godina. Zato će 1749. deset godina prije svoje smrti izabrati sestru Florencu za svoju pomoćnicu. Ona je ušla u Družbu kao tridesetogodišnjakinja i dokazala se na poseban način kao dobra poglavarica vodeći samostan sestara u bolnici u Niortu. Lujza joj povjerava novi zadatak jer osjeća da više nije tako pokretna. Sestra Florenca bit će njezina desna ruka tijekom deset godina, osoba od velikog povjerenja i vrsna savjetnica. Sačuvat će vrijedne Ljetopise o posljednjim godinama Majke Marije Lujze od Isusa.

Savjetujući se s novim poglavarom patrom Audibonom koji ima 39 godina i koji je postao drugi general po redu godine 1749., Lujza dobiva njegovo dopuštenje da zadnji put obiđe sve sestre po njihovim zajednicama.

Taj pater je otkrio svoje misionarsko zvanje čitajući u svojoj 32. godini životopis oca Montfortskog. Čim je porazgovarao s patrom Mulotom, otišao je pozdraviti i Kćeri Mudrosti. Majka Lujza nije ga uopće poznavala, međutim, čim ga je ugledala osjetila je nutarnje nadahnuće i izravno mu rekla u lice: Gospodine, Dobri Bog vas zove među Misionare!Kada je čuo njezine riječi, svaka sumnja otopila se oko njegova srca i bez oklijevanja (nekoliko mjeseci kasnije, g.1742.) odlučio se priključiti Družbi Marijinih misionara Monfortanaca.

Lujza ima 66 godina i sprema se na obilazak zajednica Kćeri Mudrosti. Godina je 1750. Osjeća to kao svoju dužnost, ali i kao zahvalu sestrama za njihov požrtvovni rad. Opet je - da se baš doslovno izrazimo - na konju! Ima i pratnju: kraj nje će jahati brat Ivan. Obilazi kuće sestara, moli zajedno s njima, provodi divne sestrinske časove. Osjeća da je to zapravo njezino posljednje putovanje.

Posljednji put dolazi u svoj rodni Poitiers i nanovo ostaje oduševljena marljivom radom sestara u Općoj bolnici i u Kući Pokornica. Upoznaje i mladu Anu Salmon koja je sada novakinja, a nešto kasnije u svoje vrijeme postat će Majka generalica! Put se nastavlja i Lujza u sebi prebire riječi svetog Utemeljitelja Montfortskog:

“O kćeri moje, kako su velike stvari koje mi Bog daje spoznati u ovom trenutku. Vidim u Božjim planovima cijeli jedan rasadnik Kćeri Mudrosti”.

Iz jedne od tih zajednica šalje pismo svojem ispovjedniku:

Oče, stigla sam ovdje jako umorna od puta, ali ipak dobrog zdravlja, čak se i bolje osjećam nego u zadnje vrijeme. Bila bih itekako sretna da po ovim naporima zadovoljim na neki način Božju pravdu prema kojoj se osjećam veliki dužnik. Započela sam danas u svetoj pričesti tražiti od mojeg ljubljenog Isusa milost da mogu govoriti i djelovati kao On.

Nakon nekoliko mjeseci provedenih u posjetu svojim dragim sestrama Lujza se vraća u Kuću maticu. Sabire zajednicu Kćeri Mudrosti, dijeli s njima svoja prekrasna iskustva i kao zahvalu za sve primljene milosti poziva sestre da pjevaju Bogu njihov Te Deum-Tebe Boga hvalimo!

Radosni duh molitelja koji pjeva i slavi Boga, Ljudevit je opjevao u svojoj pjesmi O korisnosti hvalospjevapod brojem 1: 

Pjevajmo, ali žarom, pjevajmo, svidjet ćemo se Gospodinu, pjevajmo, tako ćemo ga proslaviti, pjevajmo, ispjevat ćemo pobjedu. Znajte da jedan posvećeni hvalospjev rasvjetljuje našu dušu, tjera iz srca tminu i čini Boga prisutnim u našem pamćenju. Kad je srce potišteno, hvalospjev donosi krjepost; pjevajte usprkos vašoj tuzi i postat ćete radosni. Pjesma, onako kako je napisana, otvara srce Duhu Svetomu. Bog silazi u dušu koja pjeva i daje joj obilje milosti. Hvalospjev ublažava naša zla i rasterećuje nas u radu. Pjevajući spremniji smo i za rad.

Od tog dana Majka Lujza neće više napuštati St-Lautrent. Organizaciju novih fondacija prepustit će drugim sestrama. Sestra koja je stalno putovala zajedno s Majkom Lujzom izjavila je da je za vrijeme svih tih putovanja podnosila mnoge tegobe puta i da ju osobno smatra, po onome što je pretrpjela, pravom mučenicom!

Sestre i patri umiru u Gospodinu

Zajednica „Mudrost“ rođena u Poitiersu 1702. predstavlja se još uvijek kao maleno sjeme. Na samom početku utemeljenja u zajednici je preminulo desetak sestara i naravno da su ti događaji deprimirajuće djelovali na Mariju Lujzu i sestre.

Pater Jacques Le Valois umro je 1742., a bio je velika podrška na samom početku osnivanja kuće u St.-Laurentu te je tijekom dvadeset godina njezin vjerni suradnik i stalni ispovjednik u crkvi s časoslovom u rukama. Njegovo prazno mjesto u ispovjedaonici popunit će Pater Croissant te će ujedno nastaviti duhovno voditi Kćeri Mudrosti.

Pater Vatel preminuo je 1748., prvi je Montfortov suradnik misionar i prvi kapelan u Kući matici, koji joj je pomagao kod osnivanja zajednice u La Rochelleu.

Godinu dana kasnije umire u dobi od 66 godina Montfortov nasljednik general reda Renato Mulot koji će za vrijeme svojeg svećeničkog života održati 220 misija, svaka u trajanju po mjesec dana. Sestre će sačuvati srce svojeg prvog generala u relikvijaru kojeg će staviti na zid kapele. Na njegovom grobnom mjestu između ostalog je napisano: Umro na glasu svetosti 12. svibnja 1749.

Na Cvjetnicu predat će dušu Gospodinu plemić Enrik iz Magnanne, veliki dobročinitelj obiju Družbi. Za njega će Marija Lujza reći: Živio je kao svetac i umro je kao svetac. Iz poštovanja prema svemu što je učinio za sestre i patre pokopan je tik do grobnog mjesta kraj oca Montforta. Godine 1755. preminut će i drugi Montfortov nasljednik, general Družbe pater Audubon. Skočivši nespretno u čamac kojim je trebao doploviti do jedne župe, nespretno je doskočio i zadobio bruh. Nastavio je pučke misije unatoč jakim bolovima, no ipak je morao biti operiran, a zahvat je bez anestezije trajao tri sata za vrijeme kojeg je ponavljao: Kako sam sretan što ću umrijeti za vrijme održavanja misija.

Gospodin će ga pozvati k sebi sa samo 45godina.

Naslijedit će ga kao treći general Družbe pater Charles Besnard s 38 godina.

Pater Besnard upoznat će još za života Mariju Lujzu i napisat će pet mjeseci nakon njezine smrti prvi i najdetaljniji životopis o njezinu liku i djelu u knjizi od oko 400 stranica!

Svi navedeni odlasci Gospodinu uzrokovali su veliku prazninu u Lujzinu srcu. Ona gubi svoje ljudske oslonce, a i sama je sve starija. Bit će to isto tako veliki gubitci i za patre Monfortance. Njezino srce sve više nalikuje polju na kojem su posijani bezbrojni križevi.

Trebao se dogoditi veliki zamah zvanja i određeni kontinuitet, međutim, osjeća se kao da zajednica ne raste. Dolaze mlade sestre, ali u isto vrijeme umiru one nešto starije. Ipak nakon tog početnog raslojavanja krenulo je na bolje jer će Kćeri Mudrosti sve više brojčano rasti i uživati dobar ugled među narodom i biskupima.

Otvaranje zajednice u Dinanu - 1751.

Blizu grada Dinana živio je bračni par konte i kontesa de la Garaye. Majka Lujza ih je upoznala još prije 25 godina u vrijeme kada je osnivala zajednicu u Rennesu. Kao mladi bračni par živjeli su svjetovnim duhom, bez vjere, uživajući u lovu i raskošnim zabavama. Iznenada se dogodila nesreća zbog koje kontesa više nije mogla imati djece. Uslijedilo je istinsko obraćenje i bračni par se posvetio brizi za siromašne tako da su svoj dvorac doslovno pretvorili u jednu vrstu ubožnice u kojoj su dijelili hranu i odjeću. Čak su počeli izučavati medicinu i osnove kirurgije kako bi liječili bolesne za koje su prilagodili poseban odjel u svojem dvorcu. Zbog svojeg kirurškog znanja dovodili su im bolesnike čak iz Pariza i Engleske. Na kraju su imali bolnicu s četrdesetak kreveta.

Njih dvoje već neko vrijeme razmišljaju o tome kako bi u samom gardu Dinanu otvorili „Kuću dobrote“ za potrebite.Više puta su molili sestre Kćeri Mudrosti da preuzmu brigu oko tog projekta. Dobili su čak potrebne dozvole Francuskog parlamenta za njihov dolazak.Vrijeme je sazrijelo i 1751. tri sestre bivaju poslane u Dinan. Unatoč hladnoj zimi sestre kreću na put. Jedna od sestara, iako jako bolesna, odaziva se tom izazovu koji pred njih stavlja Božja providnost. Zapravo sestra Doroteja imala je tumor na desnoj ruci koji je sve više napredovao. Kada su stigle jašući na konjima - kako to opisuje Ljetopis Kćeri Mudrosti - „ruka je već potpuno obamrla i bila crna kao ugljen“. Zahvaljujući medicinskoj vještini i kirurškoj intervenciji bračnog para de la Garaye, sestra je ozdravila iako je upala trajala još punih šest mjeseci. Sestra Doroteja bit će poglavarica zajednice u Diananu sve do svoje smrti godine 1786. Tako je utemeljena još jedna zajednica sestara, čije vođenje im je povjerila jedna plemićka obitelj.

Osim ove, na Lujzinu veliku radost, sestre će otvoriti još jednu Ubožnicu u Poitiersu za neizlječive bolesnike. To su bili zaista teški bolesnici, osobe najčešće oboljele od raznih oblika tumora i zaraznih bolesti od kojh je društvo diglo ruke. Bili su odbačeni i često su znali živjeti na periferiji grada po spiljama ili napuštenim mjestima hraneći se otpatcima hrane. Kada je boravio u Poitiersu, Otac Montforski često ih je obilazio i pružao im svekoliku utjehu. Grad će 1748. osigurati jednu veliku kuću za te terminalne bolesnike s više od tridesetak kreveta, a skrb o njima povjerit će Kćerima Mudrosti, ali tek poslije Lujzine smrti.

Tamna noć Majke Lujze duhovnost križa

Kao i većina svetih utemeljitelja, tako će i buduća blaženica morati proživjeti ozbiljne poteškoće kako bi do zadnjeg časa bila prokušana njezina ljubav prema Gospodinu. Ovaj put kušnja dolazi iznutra, iz same Družbe. Besnard će napisati:

Jednostavan i jasan način života koji je Majka Lujza nastojala ulitisvojim sestrama nije bio uvijek općenito dobro prihvaćen od svih sestara.

Pri kraju svojeg života, točnije od 1755. do1757., Lujza je morala proći tešku životnu kušnju. Dvije sestre napravile su zavjeru protiv nje šireći neistine kako je prestara i nesposobna te da više nije u stanju voditi Kćeri Mudrosti. Budući da su htjele preuzeti vodstvo nad Družbom, oklevetale su Lujzu pred novim i neiskusnim generalom otaca monfortanaca koji im je naivno povjerovao. Dobra većina sestara, pa čak i zavedene novakinje, počele su sumnjati u njezinu iskrenost i sposobnost. Majka bi znala nalaziti ispod stolnjaka u blagovaoni papiriće s napisanim uvredama.

Dvije sestre su čak počele govoriti kako nije dostojna niti svete pričesti. Lujza je bila ponižavana do krajnjih granica. Morala je čak, po običaju onog vremena, kleknuti na pod u blagovaonici i moliti za oproštenje! A ona bi odšutjela ne sve te lažne optužbe puštajući Gospodina Isusa da bude njezin zagovornik. Potpuno napuštena i neshvaćena prolazila je svoju tamnu noć nutarnjeg pročišćenja. Trpjela je velika poniženja i bila prikovana na križ s kojega nije htjela, a niti mogla sići. To je bilo vrijeme kontemplacije Križa na vlastitoj koži. U toj tjeskobnoj molitvi motrenja Isusove patnje sporo prolaze dani, tjedni, mjeseci.

Sada kao nikada prisjeća se svetog Utemeljitelja oca Montfortskog koji bi osobama u muci znao jednostavno reći: Klanjam se Isusu Kristu raspetome u tebi! 

Vrijeme je to za ozbiljno razmatranje i za životno usvajanje Isusovih riječi: Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!

Ali isto tako nadošlo je i vrijeme njezine duhovne zrelosti da ju oblikuje sveti nauk Montfortovih duhovnih spisa o tajni Križa koju je on opisao u temeljnom spisu za duhovnost Kćeri Mudrosti: „Ljubav vječne Mudrosti“. Između ostalog o tom otajstvu Montfort navodi sljedeće:Križ je dobar i dragocjen iz mnogo razloga:
Čini nas sličnim Isusu Kristu; Po njemu postajemo dostojna djeca nebeskog Oca, dostojni udovi Isusa Krista i dostojni hramovi Duha Svetoga. Bog Otac kažnjava svu svoju djecu koju prihvaća.

Isus Krist priznaje za svoje samo one koji nose svoje križeve. Duh Sveti kleše i obrađuje svaki živi kamen nebeskog Jeruzalema, tj. sve predodređenike. Križ je dobar jer prosvjetljuje duh i daje mu veću spoznaju nego što mu daju sve knjige svijeta: “Tko nije ništa iskusio, malo znade!”

Ako ga dobro nosimo, postaje izvor, hrana i svjedočenje ljubavi. On u srcu raspiruje vatru božanske ljubavi i odvaja ga od stvorenja. On podržava i povećava tu ljubav. I kao što je drvo hrana vatri, tako je i Križ hrana ljubavi. On je najsigurniji dokaz da ljubimo Boga, a Bog se tim dokazom služi da nam pokaže svoju ljubav, no također traži taj dokaz da mi njemu zasvjedočimo svoju ljubav. Križ je dobar jer je obilan izvor svih slasti i utjeha i jer daje radost, mir i milost u duši. Konačno, Križ je dobar jer donosi onome tko ga nosi izvanredno veliku vječnu slavu.

Ako je spoznaja tajne Križa tolika posebna milost, što je tek kad duša uživa u njemu i stvarno ga posjeduje! Takav dar Vječna Mudrost daje samo svojim najvećim prijateljima nakon mnogih molitava, želja i preklinjanja. Ma kako bio uzvišen dar vjere kojim se posebno dopadamo Bogu, njemu se približujemo te nadvisujemo svoje neprijatelje i bez kojega bivamo odbačeni, dar Križa još je mnogo veći.

Po velikom križu koji je nosila na svojim redovničkim leđima, Gospodin ju je želio učiniti što sličnijom sebi; nevino osuđenu, odbačenu, prezrenu.Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa! govorio bi sveti Utemeljitelj. 

Svoje stanje duše Lujza je podijelila sa svojim ispovjednikom: Oče, osjećam se obveznom upoznati vas s mojim intimnim raspoloženjima, sa stanjem u kojem sam se našla i u kojem se smatram žrtvom na tri različita načina, i vjerujem da to stanje želi moj ljubljeni Isus: žrtva šutnje, žrtva poslušnosti i žrtva nutarnjeg i vanjskog križa.

Lujza želi otvoriti svoju intimu ispovjedniku u kojeg ima bezrezervno povjerenje, ima potrebu izraziti svoje stanje duha jer smatra da je sve ovo što prolazi željeno i planirano od Boga i stoga je spremna njemu za ljubav ući u stav prihvaćanja vjerujući da On to vodi i da zna dobro koji je smisao ove muke. Lujza se nalazi u stanju nutarnjeg duhovnog boja:

Oh, koliko borbi je prisutno u mojem umu, koje mi dolaze od đavla, od moje naravi i od samoljublja i to sve bilo bi nemoguće nadvladati da ne razmatrammojeg ljubljenog Isusa umirućeg na križu kako bi poslušao ljubljenu volju svoga Oca. Darujem se i žrtvujem čitavim svojim srcem toj dragoj kreposti poslušnosti.

Kao što se vidi iz ovih riječi, Lujza proživljava svoju nutarnju muku razmatrajući Isusovu poslušnost i nastoji usvajati njegovo žrtveno predanje Ocu za ljubav.

Svjesna je vrijednosti patnje koju prikazuje jer je ona dar s neba za pročišćenje njezine duše, ali u isto vrijeme osjeća i božansku utjehu: Uvjeravam vas, oče, kako zapravo ne mogu izraziti primljene utjehe od mojeg božanskog Isusa, u tim malim kušnjama koje mi šalje.

Lujza je na velikim mukama, ali nije ostavljena od Isusa, svoju patnju čak i relativizira uspoređujući ju s malim kušnjama.Znak je to njezine psihičke i duhovne stabilnosti s kojom se suočava u svojoj tamnoj noći. 

Ona piše svojem ispovjedniku jer osjeća da nije dobro ostati sama u tom stanju križa i moli ga duhovnu podršku:

Molim vas da zahvalite mojem ljubljenom Isusu za sve milosti koje mi dopušta, za oproštenje svih mojih slabosti i kukavičluka i za pomanjkanje hrabrosti da učinim sve ono što on želi od mene. Nadam se tim milostima od vaše dobrote.

Lujza ostaje vedra duha unatoč nutarnjem i vanjskom križu, a to se jasno vidi jer poziva svojeg ispovjednika da zahvaljuje Gospodinu za sve ovo što prolazi. I ne samo to, ona samu sebe okrivljuje za ovu kušnju svjesna svojih grijeha i propusta: Uvjerena sam da moji osobni grijesi zaslužuju još više! Koliko otpora sam već uzrokovala ljubaznim pozivima mojeg božanskog Gospodina.

Pater general Besnard nije više mogao gledati Lujzino trpljenje i tek što se posavjetovao s Lujzinim ispovjednikom patrom Croissantom odlučio je javno stati u njezinu obranu. Budući da se sve razotkrilo, dvije sestre koje su klevetale Lujzu udaljene su iz Družbe, međutim, prije njihovog odlaska Majka Lujza im je pristupila i u duhu evanđelja, sve im oprostila u ime Gospodnje.

Kasnije će general Besnard reći: Ako Majka Lujza nema kvalitete jedne poglavarice, jer je pretrpjela sve ove kušnje, onda ih zaista nema nitko!

Posljednji mjeseci Marije Lujze od Isusa

Budući da se oluja oko Majke Lujze stišala, mir se vratio u Družbu, sestre su opet zadobile povjerenje u svoju poglavaricu, a njezin ugled ostat će nepoljuljan do njene skore smrti. Uskoro će postati najstarija Kći Mudrosti. Pater general Besnard bit će neprestano u njezinu društvu kako bi prikupljao dragocjena svjedočanstva o ocu Montfortskom i o povijesti Kćeri Mudrosti.

U ožujku 1758. umire jedna od njezinih najbližih suradnica i prijateljica, sestra od Kalvarije, koja je bila jedna od prvih sestara Družbe.

Iste godine mjesni dekan koji se stalno protivio služenju sestara u svojoj župi, došao je iznenada u zajednicu i pred svima izrekao svoje iskreno pokajanje:

Tješite se jer vjerujem da će vam Gospodin pomoći. Priznajem sada da je Božji prst prisutan u obje zajednice i da one neće propasti sve dok budete imale vjere u Gospodina. Tisuću puta zahvaljujem Gospodinu jer vas je pozvao u ovaj grad. Određene osobe su me zavele i sada shvaćam da je to bilo đavolsko djelo. Nema veće radosti za mene nego kada čujem da utemeljujete i otvarate nove kuće vaših sestara.

U rujnu 1758. Lujza organizira duhovne vježbe na koje će pozvati samo sestre koje su bile s njom od samih početaka osnivanja Družbe. Želi zapravo čuti njihovo mišljenje kako bi zajednički još jednom proučile nove Konstitucije koje su bile zapravo tumačenje prvog Pravila sestara i koje je pripremao pater Besnard. Sestre su proučavale običaje drugih redova i družbi onoga vremena i nastojale su pripremiti nove Konstitucije koje bi realno trebale oslikavati postojeći duh Družbe.

Na taj radni susret bila je pozvana i Marie Regnier koja je provela punih četrdeset godina radeći s djecom na jednoj župi i brinući se za bolesnike. Sestra od Križa - to je zapravo njezino redovničko ime - bila je četvrta Kći Mudrosti, posjetila je Kuću maticu prije dvadesetak godina tako da je neke sestre nisu uopće poznavale. Na ulazu u kuću saginje se sa suzama u očima i ljubi stubište samostana izrazivši tako svoju ljubav i pripadnost svojoj redovničkoj obitelji. Željela je još jednom vidjeti Majku Lujzu predosjećajući da je njihovo vrijeme za odlazak k Gospodinu vrlo blizu. Umrijet će prije Marije Lujze 12. siječnja 1759.

Marija Lujza doživjet će 1758. točnije 14. prosinca jedan nezgodan pad koji će joj zadati velike zdravstvene probleme. Prolazeći kroz polumračni hodnik samostanske kuće nespretno je stala, izgubila ravnotežu i udarila o zid teško uganuvši rame. Liječnik je došao tek za dva dana i trebala su mu dva sata kako bi uspio namjestiti puknutu kost i mobilizirati ozlijeđeno rame.

Pater Besnard će u životopisu blaženice navesti jednu, rekli bismo, nevjerojatnu reakciju unesrečene Lujze: U toj svojoj boli cijelo vrijeme bila je zaokupljena kostima Isusa Krista na križu!

Lujza je morala trpjeti strašne bolove i pedesetak dana nije izišla iz postelje. Svjesna svojeg teškog stanja povjerila se jednoj sestri: Osjećam da postajem veliki teret za zajednicu.

Početkom 1759. skidaju joj zavoj s ramena te ona nastavlja provoditi svoje vrijeme u Kući matici u molitvi i razmišljanju diveći se ljubavi sestara koje ju njeguju s velikom ljubavlju. Za vrijeme jedne rekreacije jedna sestra primijetivši kako je Lujza bila sva utonula u sebe, radoznalo je zapita: Majko, ništa nam ne govorite? A Lujza joj sabrano odgovori: Bila sam sa svojim Isusom!

U subotu 21. travnja te iste godine Majka je osjetila iznenadnu tupu bol na ramenu, rekavši sestri Florenci svojoj zamjenici: Kćeri moja, ovo je znak da ću uskoro umrijeti.

Tijekom noći dobila je visoku temperaturu i oštra bol je postajala sve jača. Pater general Besnard odgodio je svoje putovanje i ostao kod nje kako bi joj pružio utjehu i duhovnu podršku. Lujza mu reče: Drago mi je da će moj poglavar biti nazočan kod moje smrti. Pater je spontano negodovao: Ali ova bolest ne mora biti na smrt. 

Lujza mu povjerava da je nezgoda koja joj se dogodila u prosincu prošle godine bila za nju jasan znak da će umrijeti i da se od tada priprema kako bi bila što spremnija za odlazak Gospodinu.

Zatraži generala da je ispovijedi kajući se za svoje grijehe i propuste i u trenutku kada je primila svete sakramente glasno uzvikne: Koje li radosti primiti Boga!Poslije pričesti ostade još dugo u molitvi klanjanja. 

Sestra Đulija posvjedočila je nakon njezine smrti da je Majka Lujza imala u sebi veliku želju za smrću jer se željela sjediniti s Gospodinom. Njezine riječi su zabilježene i u Positio beatifikacije. Nekoliko dana prije nego će umrijeti čula je Lujzu kako govori:

Doći ću uskoro i ubrzo te vidjeti moj dragi Zaručniče; i tebe oče moj Montfortski ubrzo ću vidjeti; i tebe draga moja Majko Marijo!Sestra Đulija je potvrdila: Lijepo je izgledala, glava joj je bila obasjana svijetlom, a isto tako i tijelo kao da je bilo obasjano nekom posebnom zrakom svijetla. A to nije bilo moguće objasniti jer su bili tek ranojutarnji sati. Bila sam prožeta radošću i čuđenjem. Nikada u životu nisam osjetila takovu radost niti unutarnju slast u duši kao u tim časovima.

Dan za danom snage su sve više napuštale Majku Lujzu. Ona unatoč tome nije gubila svoju prisebnost ponavljajući radosno kako će uskoro vidjeti svojeg Gospodina, Majku Božju i Oca Montfortskog. Osjećajući da joj se bliži kraj, odluči napisati svoju oporuku kako bi ostavila zapisanim ono što se njoj čini bitnim za Družbu Kćeri Mudrosti.

Oporuka Marije Lujze od Isusa i njezina smrt

U Ime Našega Gospodina Isusa Krista, dok se pripremam položiti račun svojem Stvoritelju o načinu na koji sam se odnosila prema Kćerima Mudrosti, čije sam redovničko odijelo radosno prva nosila, vidjevši kako se u potpunosti ostvarilo sve ono što mi je otac Montforski rekao, tj. da ću biti na čelu jedne mnogobrojne zajednice i da će se u budućnosti vidjeti rasadnik Kćeri mudrosti, osjećam obavezu reći svim sestrama, nazočnim i budućim, da se nikada ne udaljuju od prvobitnog duha našeg svetog utemeljitelja, koji je duh poniznosti, siromaštva, nenavezanosti, dobrote i zajedništva jedne prema drugima.

Štoviše preporučam njima, u ime Gospodina Isusa Krista, da uvijek bezrezervno ovise o zajednici u St. Laurent sur Serve, smatrajući je kućom maticom cijele Družbe, priznajući poglavaricu svih sestara onu slijedeću koja će je naslijediti na toj dužnosti, kao vrhovnu generalicu. Da će poštovati i slušati poglavara Misionara Duha Svetoga koji su isto tako utemeljeni od oca Montforta, i njegove nasljednike na toj istoj dužnosti, kao one kojima je on dao upravljati i održavati na snazi Pravilo u čitavoj Družbi. Da imaju zahvalnosti za onog misionara koji će biti tako dobar kako bi preuzeo zaduženje ispovjednika kćeri Mudrosti. Ponašajući se tako, ostvarit će moje želje, učinit će ono što je meni Bog dao, milost da sprovedem u djelo dok sam bila na zemlji i izvršit će posljednju želju jedne majke koja ih je uvijek voljela, voli ih, voljet će ih i neće ih zaboravit ni nakon svoje smrti.

Ne mogavši ja sama u potpunosti napisati gore navedeno zbog svoje velike slabosti, dala sam to sve napisati sestri Honoreji magistri novakinja i osobno sam potpisala, u St.Laurentu, 25.travnja 1759.

Pater Besnard pitao je Majku Lujzu mišljenje o njezinoj nasljednici na čelu Družbe, a ona je odgovorila:Ne želim se baviti s time: potrebne su mnoge kreposti budućoj Poglavarici, a ja to nisam zaslužila biti! Treba posjedovati mnogo strpljenja, puno poniznosti, blagosti i obzirnosti prema sestrama.Nesvjesno Lujza je na ovaj način opisala svoju osobnost kojom je vodila sestre tijekom četrdesetak godina. 

U srijedu, tri dana prije smrti, zamolila je sestru Florencu da joj čita duhovnu pjesmu teologa Surina o podložnosti Božjoj volji.

U noći s petka na subotu proživljava đavolsku napast izgovarajući pri tome glasno svoje predanje Isusu: Idi u pakao gdje ti je mjesto! Već odavno moje misli i želje pripadaju Isusu!

Dan prije samog odlaska Gospodinu Lujza je primila bolesničko pomazanje. Svećenik joj pruža poljubiti križ, a ona plačući uskliknu: Moj dragi Zaručniče, ti si umro za mene na križu, nije li dakle pravo da i ja umrem s tobom i za tebe?

Pater Besnard pruža Lujzi Montfortov kipić koji je on uvijek nosio sa sobom, ona ga snažno stisne rukom i blagoslovi svoje sestre: prisutne, odsutne i buduće. Ponavlja naglas molitve Veliča, Zdravo Kraljice i Kraljice neba i prije samog zalaska sunca tiho ponavlja: Aleluja, aleluja… .Budući da su sestre htjele znati je li još pri svijesti jedna ju je upitala: A što znači ta riječ: Aleluja?A umiruća Lujza joj odgovori: Znači, radujmo se u Gospodinu!I prije nego će predati svoju dušu Bogu, ponavlja svoju zadnju molitvu: Moj Gospodine i moj Bože!

Marija Lujza od Isusa umrla je u subotu 28. travnja 1759. u 75. godini, u istom mjestu, istog mjeseca i dana i istog sata baš kao i njezin duhovni otac sveti Ljudevit Grignion Montforski! Zaista neočekivana podudarnost!

U pismu koje je general Besnard napisao Kćerima Mudrosti u povodu njezine smrti, između ostalog stoji zapisano:

Moje drage kćeri, u zadnje dvije godine osjetio sam bol zbog odlaska deset Kćeri Mudrosti, ali danas moja bol je dosegla vrhunac zbog smrti tako pobožne i prečasne sestre Marije Lujze od Isusa, prve Monfortove kćeri, utemeljiteljice i prve poglavarice Kćeri Mudrosti. Poučena i vođena kroz mnogo godina od tog mudrog duhovnika učinila je veliki napredak u svim krepostima.

Prisjetite se njezine blagosti kojom vam se obraćala, susretljivosti s kojom je zaslađivala vaše male muke kada ste joj se povjeravale, djelatne dobrote koja je sačuvala jedinstvo među vama, neprestane brige oko održavanja reda u svim kućama, njezine hrabrosti u prihvaćanju križeva, njezine žarke ljubavi prema Isusu, njezinih neprestanih uzdaha kako bi zadobila božansku Mudrost. Prisjetite se njezine nježne pobožnosti prema Majci Božjoj pogotovo prema otajstvu Bezgrešnog začeća, njezinog povjerenja prema svetom Josipu i mnogih drugih pobožnih čina koje ste vidjeli da ona vrši.

Čini se kao da se ugasila i nestala s naših očiju, međutim, ona je kao sunce koje se samo načas sakrilo na kraju jednog dana kako bi se pokazalo za koji čas kasnije s još blistavijim sjajem.

Requiescat in pace. 

Vaš ponizni sluga Besnard, 

svećenik misionar i poglavar Kćeri Mudrosti.

Marija Lujza od Isusa pokopana je za tri dana jer se prije pogreba nastojao uzeti otisak njezina lica.

Sahranjena je po običaju sestara s križem i krunicom na ruci.

Pokopana je u župnoj crkvi u Saint-Laurentu pokraj groba svetog Ljudevita. Monfortanska obitelj to zajedničko grobno mjesto naziva „grobovi naših utemeljitelja“. Blažena Marija Lujza od Isusa bila je na čelu Družbe punih četrdeset godina! Osnovala je 35 kuća u kojima će 175 sestara raditi i živjeti svoj redovnički život.

Za vrijeme redovitog biskupijskog procesa za beatifikaciju u Luconu od 1953. do 1954., povijesna komisija saslušala je 22 svjedoka. Osim herojskih kršćanskih kreposti koje su krasile život buduće blaženice, svjedoci su govorili o mnogim čudesnim obraćenjima i ozdravljenjima na grobu Marije Lujze: produženje noge jedne novakinje, ozdravljenje od upale pluća, ozdravljenje od izljeva krvi u mozak, od tifusa, raka na jetri, od moždang udara i druga ozdravljenja koja je učinio Gospodin Bog po njezinu zagovoru.

Godinu dana kasnije u 73. godini preminut će i brat Maturino, vjerni suradnik svetog Ljudevita. Punih 55 godina živio je u poniznom služenju misionarima i sestrama.

 

PSIHOLOŠKO - DUHOVNI PORTRET BLAŽENE MARIJE LUJZE OD ISUSA

U svojem pismu sestrama Kćeri Mudrosti general Besnard opisao je Lujzu ovim riječima: živa preslika kreposti Isusa Krista !

Koje su to ljudske vrline na poseban način označile psihološko duhovni profil osobnosti blaženice?

Marija Lujza bila je razborita i dobro odgojena osoba koju je Gospodin oblikovao u mudru redovnicu, nadasve promišljenu i diskretnu ženu koja je s ljudske strane bila nadarena za poslanje koje je trebala izvršiti. Nekoliko njezinih osobina zaokružuju njezin život u jednu cjelinu: bila je pobožna redovnica, brižljiva sestra, mudra odgojiteljica i hrabra utemeljiteljica.

Marija Lujza - majka i susestra

U Ljetopisu sestre Florence je zapisano da je Marija Lujza zbog prirodne nadarenosti bila osposobljena za velike stvari, bila je oprezna, imajući uravnotežen sud o stvarima i osobitu sposobnost intuicije.

Što se tiče njezinog fizičkog izgleda, prvi životopisac ovako opisuje Lujzu:bila je malo viša od prosječne visine žena onog vremena, imala je plave oči i svijetlo plavu kosu, vedra i ljubazna izgleda lica i iskrena osmijeha. Imala je snažne i pokretljive ruke sposobne za svaku vrstu posla. Tko bi je susreo, odmah bi primijetio da je bila kreposna žena i redovnica prožeta Božjim Duhom.

Njezine sestre imale su prema njoj duboko i iskreno poštovanje. Njezin prvi biograf ovako opisuje taj sestrinski odnos: Sve sestre otvarale bi joj svoju dušu s potpunim povjerenjem, dragovoljno su joj polagale računa o svojem duhovnom životu i o stanju zajedničkog života u zajednicama. Bile su sretne jer imaju Lujzu za svoju poglavaricu i majku. Sestre bi plakale kada bi Lujza napuštala njihove zajednice jer ih je ona ohrabrivala više sa svojim primjerom nego s riječima. Lujza nije donosila sa sobom lijepe i duhovne sadržaje nego je unosila među setre svoju osobnost.

Lujza se u mnogim situacijama pokazala vrlo osjetljivom i pažljivom. Kada je trebala opomenuti koju sestru,činila je to uvijek privatno, nasamo, u svojoj sobi ili u sobi sestre koja bi se ogriješila o Pravilo. Razgovarala bi s toliko blagosti i susretljivosti da je bilo naprosto nemoguće ne popraviti svoje ponašanje.

Kada bi se osnivala nova zajednica u nekom mjestu, Lujza bi redovito pratila sestre i provodila s njima određeno vrijeme dok se sama ne bi uvjerila da imaju sve potrebne uvjete za rad.

U La Rochelle je došla zajedno sa sestrom koja je trebala preuzeti upravljanje bolnicom i postati poglavaricom zajednice. Lujza ju je zamolila da odmah preuzme tu dužnost, dajući sestrama korisne savjete o vođenju kuće. Međutim, sama je provela nekoliko mjeseci s njima provodeći svakodnevnicu radeći najteže poslove i ponašajući se kao obična sestra, a ne kao vrhovna poglavarica. Sebe je u tim časovima stavila na stranu samo da bi se nove sestre uspješno privikle na nove uvjete života. Može se zaključiti da nije marila za hijerarhiju i svoj autoritet, nego se znala uživjeti čitavom svojom osobom u ponizno služenje radi dobra zajednice. Ona nastoji podijeliti muke svojih sestara ostavljajući im primjer za nasljedovanje.

Vođena je pogledom vjere na sve probleme sestara. Ohrabruje sestre i potiče ih na vjeru. Jedna sestra se razboljela, Lujza je tješi kraj njezina kreveta i u isto vrijeme joj progovara: Živio Isus, živio njegov Križ! Da smo potpuno prožete Božjom ljubavlju, ne bi se toliko žalile na naše bolesti!

Jedna druga joj je izrazila svoje strahove u vezi s neizvjesnom budućnosti jedne zajednice Kćeri Mudrosti, a Lujza joj odgovara sa sigurnošću: Neka vas ne obeshrabri stanje u vašoj zajednici; ruka Gospodnja nije postala prekratka. I budući da su Montfortove Družbe djelo Božje, Njemu je u interesu sačuvati ih i održati.Nikada nas neće napustiti ako budemo vjerne… 

Jedna poglavarica žalila se pak na teške odnose s jednom sestrom. Lujza joj odgovara:Treba imati strpljenja. Nemoj mi reći da si već duže vrijeme strpljiva s njom. Ako se Bog naljuti na naše svakodnevne bijede i nevjernosti, gdje ćemo završiti ti i ja?

Jedna druga sestra joj se već duže vremena ne javlja pismom. Lujza joj se prva javlja napisavši: Čini mi se da si zaboravila na mene, znaj da ja tebe nikada zaboraviti neću.

Sestrama na službi u dvorcu d’Olron piše: Nježnost koju osjećam prema vama nitko ne može izbrisati iz mojeg srca jer sam vaša majka u Isusu Kristu.

U jednom svom pismu obraća se poglavarici kuće u kojoj živi jedna jako bolesna sestra: Jako mi je žao zbog bolesti naše sestre. Preporučam joj da se previše ne uznemiruje i neka trpi strpljivo jer i na taj način vrši svetu volju božju. Molit ću devetnicu za njezinu nakanu na grobu našega Utemeljitelja.

U nekim malim zajednicama zajedno žive samo po dvije sestre koje imaju različite karaktere i to ponekad stvara ozračje određene napetosti. Lujza će ih redovito obilaziti nastojeći pomiriti prije svega njihova redovnička srca u Gospodinu, znajući da je duhovno zajedništvo sestara važan preduvjet kakvotnoga rada na slavu Božju i korist ljudi.

Jedna sestra prolazi krizu zvanja zbog nedoličnog odnosa s jednom muškom osobom. Lujza puna razumijevanja poziva je da obnovi svoju vjeru u Boga:Molim te da provedeš svaki dan pola sata kod nogu Isusa Krista. Slušaj što će ti reći u dubinama tvojeg srca…. .

Lujza se naravno osobno brinula i za duhovni život sestara. Zahtijevala je da svaka sestra u Kući Matici obavi svoje godišnje duhovne vježbe. Sestre Kćeri Mudrosti zvale su Mariju Lujzu od Isusa od milja „naša poglavarica“, i tim naslovom pokazale koliko cijene njezine ljudske, ali duhovne kvalitete. Lujza se služila svojim autoritetom vrhovne poglavarice kada bi trebalo opomenuti sestre ako bi znale zastraniti u duhovnom i moralnom životu, međutim, kada bi se pripremala za svetu ispovijed, tražila bi od njih da joj u ljubavi kažu otvoreno sve ono što na njoj samoj nije bilo u skladu s Pravilom i duhom evanđelja. Nekoliko mjeseci prije nego će umrijeti pokazat će na svojem primjeru važne osobine koje bi trebala imati svaka poglavarica: Koliko puta sam otišla tražiti sestre koje su imale neku tegobu na duši. Evo kako bi to trebala činiti svaka poglavarica: mora tražiti svoje sestre!

Zanimljivo je spomenuti da su svih pet budućih vrhovnih poglavarica bile odgojene u duhovnoj školi sestre Marije Lujze zadobivši formaciju koja im je omogućila buduće vođenje Družbe Kćeri Mudrosti.

Marija Lujza – odgojiteljica

Odgajati druge može samo ona osoba koja je dopustila Bogu da u njoj prvoj započne proces odgajanja vlastite osobnosti. Radi se o cjeloživotnom odgoju naše ljudske naravi u kojoj se razvija duhovni život i posreduju vrijednosti posvećenog života. Druge možemo voditi samo dotle, dokle smo mi sami stigli. Lujza je u sebi dobro integrirala duhovni, psihički i redovnički život. Sazrijevala je kao cjelovita osoba.

Profinjenekvalitete odgojiteljice znala je pokazati na poseban način u formaciji mladih sestara. U tome joj je pomogla njezina izražena intuicija, odlučnost i blagost. Montfort joj je preporučio da kao poglavarica treba biti odlučna i blaga. Inzistirala je na tome da se prema novakinjama odnosi kao prema biljkama koje su tek presađene, a to znači krhke i nježne. 

Kao odgojiteljica došla je do izražaja u La Rochellu i Rennesu kada je u školama potpuno obnovila edukativni pristup u radu s djevojčicama i s adolescenticama među kojima je osnovala molitvenu zajednicu od 33 članica. Škole koje je osnivala bile su izuzetno posjećivane i cijenjene od strane roditelja

Imala je izražen dar razlučivanja duhovatako da bi znala opravdati ponašanja koje bi drugi možda olako osuđivali. Znala je procijeniti kod sestre Antoniette milost pokore koja je uznemirivala druge sestre: Pustite je neka čini pokoru, ima svojih razloga.

Međutim isto tako bi znala biti odrješita i odlučna kada bi uvidjela namjernu laž: odmah je poslala kući novakinju koja bi postila pred drugima u blagovaonici, a sakrivala hranu ispod jastuka.

Gospodin je obdario Mariju Lujzu i jednim posebnim i rijetkim darom, tj. darom spoznanja muke koju bi prolazile sestre. O tome postoje konkretna svjedočanstva. Kada bi pozvala novakinje u svoju sobu na razgovor, one bi se osjećale oslobođene od svojih nemira i bile bi utješene božjom milošću. Ako bi imale poteškoća u otvaranju svoje intime, Lujza bih ih ohrabrivala pozivajući ih da zajedno kleknu na pod:Kleknimo i molimo Veni Creator kako bismo zazvale Duha Svetoga koji će ti pomoći otvoriti svoje srce Bogu.

Jednom je jedna djevojka posjetila samostan Kćeri Mudrosti. Lujza ju je pozvala na stranu i rekla joj odrješito: Gospodična, da ste poslušali glas Duha Svetoga već odavno biste bili ovdje u samostanu i posluživali bi siromahe u bolnici.Djevojka osta zatečena i dan kasnije povjeri Lujzi da je prije nekoliko mjeseci razgovarala o svojem zvanju s jednim svećenikom, ali da se nije imala hrabrosti odvažiti i donijeti konkretnu odluku te da su je njezine riječi doslovno probudile i podarile joj novo oduševljenje za Gospodina.

Jedna je pak novakinja bila u napasti da napusti novicijat. Već se odlučila pod pritiskom kušnje za povratak svojoj obitelji. Marija Lujza nalazila se na vratima kuće i pozvala ju u sakristiju govoreći joj: Kćeri moja, kleknimo i molimo zajedno jednu Zdravomariju. Kad su se pomolile i ustale, Lujza nastavi: Znam i osjećam da si jako napastovana. Budi hrabra i Bog će pobijediti u tebi, a ne đavao. Tražim od tebe da sada otiđeš u kapelu na pola sata i moliš pred Presvetim; poslušaj dobro što će ti Gospodin reći u srcu, a onda se vrati k meni.Novakinja je posvjedočila kako je Lujza s lakoćom i jasnoćom uvidjela njezin problem srca i kako se vratila Lujzi prosvijetljena milošću Duha Svetoga te nastavila mirno svoj put formacije.

Marija Lujza – utemeljiteljica

Marija Lujza nije namjeravala postati utemeljiteljicom Kćeri Mudrosti niti se je ikada smatrala takvom. Željela je biti obična redovnica koja živi svoj život posvećen Bogu samome. Međutim jednostavno se našla u tijeku zbivanja koja su od nje zahtijevala konkretnu odgovornost i suradnju. U svojem radu na osnivanju zajednica vodila se istančanim osjećajem za stvarnost, ravnotežu i dobru mjeru. Nije posjedovala sposobnost velikih vizija i projekata kao Montfort nego je bila ustrajna u ostvarenju malih izazova u redovitosti svakodnevnog života. Znala je biti osjetljiva na poticaje Duha Svetoga koji joj je govorio preko oca Montfortskog i preko biskupa lokalnih crkava. Životopisci govore o tome da je bila nošena velikom nutarnjom energijom koja joj je omogućavala prebroditi kušnje koje su je redovito pratile kao utemeljiteljicu.

Možemo se zapitati: Kako je sveti Ljudevit utjecao na Lujzu i na tragu toga, kako je Lujza utjecala na događanja poslije njegove smrti? Lujza je od samog početka bila vođena velikim svecem, mistikom i organizatorom. Već kod prvog susreta koji je bio označen posebnom milošću, bila je dirnuta njegovim darom čitanja srca. Njihovo duhovno prijateljstvo se razvijalo sve više, tako da joj se u pismu broj 15 Montfort obraća kao svojoj dragoj kćeri,a ne samo kao osobi koju duhovno vodi. Lujza je slušala njegove propovijedi, promatrala njegovu ljubav prema siromasima, usvajala njegov duh žrtve, divila se njegovoj slijepoj poslušnosti prema biskupima. U njemu je pronašla evanđeoski uzor za svoj budući redovnički život. Njegova proroštva su bila kao misao vodilja u njezinu životu, iako ponekad s oprezom i sumnjom. Sjetimo se da je za vrijeme boravka u Poitiersu tri puta pokušavala naći svoje mjesto u samostanima koji su već bili utemeljeni, iako joj je Montfort rekao da čeka u Ubožnici deset godina. 

Božja providnost nije dopustila da joj se otvore nijedna vrata jer je Gospodin imao s njom svoj plan utemeljenja zajednice Kćeri Mudrosti. Božji Duh stalno ju je vraćao na putove na koje ju je usmjeravao sveti Ljudevit. Njezino zvanje se sastojalo u postupnom usvajanju Montfortovih poticaja i vizija. Bila je prije svega njegova učenica, iako se radilo o vrlo kratkom poznanstvu i nadasve kratkim susretima koji su se ipak razvili u duhovni odnos povjerenja od petnaest godina. Prije nego će podastrijeti Pravila Kćeri Mudrostibiskupu, Montfort je htio čuti Lujzino mišljenje prihvativši njezina opažanja i ispravke, znajući da će ona biti ta koja će u budućnosti živjeti po tom Pravilu i tumačiti njegov sadržaj svojim sestrama. 

Lujza će postati poduzetna utemeljiteljica jer je dopustila svetom Ljudevitu da je odgaja u školi Isusovog evanđelja! Kao što kaže jedan njezin životopisac: Bila je poslušna radnica koja ostvaruje nadahnute planove učitelja.Međutim nije bila samo izvršiteljica Monfortove karizme nego aktivna, slobodna i odgovorna su-utemeljiteljica Družbe Kćeri Mudrosti! Svojom ženskom osobnošću dala je toplinu i kreativnost Montfortovoj karizmatičnoj osobnosti. Znala je ugraditi u svakodnevnicu njegove duboke ideale i zahtjevni radikalizam. Mudro je znala utjeloviti sve one izvanredne darove svetog Ljudevita u redovitu i konkretnu duhovnost. U svojem pismu sestrama nakon njezine smrti general Besnard nazvao ju je utemeljiteljicom, a u Ljetopisimaje napisano: grobovi naših utemeljitelja.

Treba istaknuti da je Montfort preminuo 1716., a vrijeme utemeljenja zajednica Kćeri Mudrosti se proteže od 1715. do 1758. godine. Nakon Montfortove smrti, Družba Kćeri Mudrosti imala je samo četiri sestre i dvije zajednice, a pri kraju Lujzinog života bilo ih je 175provjeri smještenih u 35 kuća. Znači da je skoro sve zajednice osnovala Marija Lujza bez sudjelovanja svetog Ljudevita, ali njegovom karizmom utemeljenja. Lujza je u potpunosti svjesna uloge svetog Ljudevita u svojem životu i stoga će sestrama u svojoj Oporuci preporučiti da se nikada ne udaljuju od duha našeg svetog utemeljitelja.

Kada je sv. Ljudevit preminuo, Lujza je imala 32 godine. Dakle, započela je osnivanje kuća sestara u prilično mladoj životnoj dobi. Njezin životni program mogao bi se sažeti u nekoliko riječi: prihvaćati život iz Božje ruke u duhu oca Montforta.

Osnivanje prve kuće u la Rochellu bila je zasebna priča. U pismu 32., Montfort pokazuje da ima veliko povjerenje u Lujzu kao utemeljiteljicu rekavši: Što ću manje imati udjela u ovom osnivanju kuće, siguran sam da će bolje uspjeti. U tom osnivanju Lujza je naučila da Gospodin djeluje po njezinoj konkretnoj suradnji i aktivnosti i da se samo uz njezino bezuvjetno predanje i ustrajnu molitvu mogu ostvariti njegova djela. Isto tako kada je 1722. osnovala zajednicu u Sain-Laurentenu, koja će postati buduće središte Družbe, napisala je bratu Julianu: Nisam se uopće pokajala jer sam započela ovo što sam učinila. Bog će me podržati jer sam izvršila samo njegovu volju.

Pet godina kasnije opet će s njim podijeliti svoje oduševljenje:Ima nas 25 i biskup Poitiersa je obavijestio patera Mulota da su stanovnici jako zadovoljni s mojim dragim kćerima, ovdje i gdjegod se nalazile.

Lujza primjećuje da je njezin rad i rad sestra cijenjen u crkvi i kod običnih ljudi, a takva percepcija će joj dati potreban poticaj za nastavak Božjeg djela. Lujza je bila uspješna utemeljiteljica redovničkih zajednica u punom smislu te riječi: poduzetna, odlučna i dobro organizirana u svojim namjerama.

 

BITNI ASPEKTI DUHOVNOG ŽIVOT BLAŽENE MARIJE LUJZE OD ISUSA

Marija Lujza je odrasla u tradicionalnoj katoličkoj obitelji koja je bila upoznata s temeljnim istinama naše vjere. U prilog tomu govori i njezin izlazak iz jedne redovničke zajednice koja je bila pod utjecajem jansenizma. Izašla je na inzistiranje svoje majke koju je savjetovao jedan svećenik. Majka je uvidjela da je taj samostan bio pod utjecajem jansenizma i da predstavlja duhovnu opasnost za odgoj kćeri pa je inzistirala da Lujza napusti tu redovničku zajednicu.

Vjera je za nju bila čvrsti svjetonazor i smisao njezina života. Znala bi govoriti svojim sestrama: U svemu što radite, imajte uvijek vjerski razlog. Nošena vjerom u Boga, zračila je njegovu prisutnost u poslu koji bi obavljala pa su je u jednoj bolnici prozvali Majka Isus.

U cijelom svojem životu bila je na poseban način prožeta vjerom u Božju providnost i od Boga živoga je očekivala pomoć: Ne boj se stado malo, nemojte biti od onih osoba od male vjere koje sumnjaju i gube povjerenje u teškim časovima života.Lujza je uvela u Družbu svakodnevnu molitvu litanija Božjoj Providnosti. Za vrijeme zajedničke molitve znala bi uzdahnuti i reći sestrama: Predrage kćeri, nemamo dovoljno vjere, obnovimo našu vjeru!

U Pravilu koje joj je predao Montfort 1722. piše: Budući da je vjera temelj čitave duhovnosti (…) zato će za Kćeri Mudrosti ona biti njihov svakodnevni kruh u svim njihovim mislima, riječima i djelovanju.U tom Pravilu Lujza je primala trajno nadahnuće za svoj put vjere. Sveti Ljudevit je ozbiljnost dara vjere u Pravilima Kćeri Mudrosti opisao sljedećim riječima:Nikada se ne udaljujmo od vjere, vjerujmo u Crkvu, katoličku, apostolsku i rimsku. Mi smo kćeri Crkve. Vjerujmo kao kćeri, živimo kao kćeri Crkve i umrimo kao kćeri Crkve.

1. Ljubav vječne mudrosti kao trajno nadahnuće

Duhovni put blažene Marije Lujze od Isusa snažnije započinje s njezinim prvim doticajima s Općom ubožnicom ili prihvatilištem za siromahe u Poitiersu 1701. U toj kući Montfort je osnovao jednu zajednicu djevojaka pod imenom Mudrostkoja će biti kratkog vijeka: od studenog 1702. do ožujka 1703. U zajednici Mudrostdominira Križ iz Poitiersa na kojem je Montfort između ostalog napisao riječi koje će se urezati u srce buduće blaženice: Ako se zastidite Križa Isusa Krista, Isus Krist će se zastidjeti vas pred svojim Ocem.

Lujza isprva posjećuje tu zajednicu i sluša Montfortova predavanja i počinje sve više osjećati redovničko zvanje. Sveti Ljudevit joj ne predlaže ulazak u već neki postojeći samostan, nego je 1703. poziva da dođe živjeti u Ubožnicu

Međutim cjelovitiji pristup svojoj duhovnosti Lujza će dobiti čitajući knjigu Ljubav vječne Mudrosti. U pismu koje je Montfort napisao 1715. i adresirao prema Mariji Lujzi i Katarini Brunet, navodi jednu knjigu koju im osobno šalje: 

Predrage Kćeri u Isusu Kristu! Evo knjige pisane za vas, koju vam šaljem. Čitajte je zajednički i svaka za sebe.

Budući da u navedenom pismu knjiga nema naslova, ne može se s potpunom sigurnošću reći o kakvom se pisanom djelu radi, ali svi životopisci pa i aktualne Kćeri Mudrosti smatraju da Montfort govori o njegovoj knjizi koju je započeo pisati još 1703. godine.

Montfortova knjiga Ljubav Vječne Mudrostinajvjerojatnije je plod konferencija što ih je on držao sjemeništarcima za vrijeme svoga boravka u Parizu od 1703. do 1704.

U toj knjizi Montfort poistovjećuje Isusa s Vječnom, Utjelovljenom i Raspetom Mudrosti. U otajstvu utjelovljenja Mudrost se snizuje na ljudsku razinu, ne izabire put moći i slave nego poniznosti i skrovitosti:

Vječna Riječ, Vječna Mudrost velikom odlukom Presvetog Trojstva odlučila je postati čovjekom da spasi izgubljenog čovjeka.

Razlog radi kojeg Mudrost postaje čovjekom u otajstvu utjelovljenja je taj što Ona neizrecivo ljubi svakog čovjeka: Između Vječne Mudrosti i čovjeka postoji nevjerojatno tijesna veza prijateljstva. Mudrost je za čovjeka, a čovjek je stvoren za Mudrost. 

Isus Krist je svoju ljubav prema čovjeku dokazao svojim trpljenjem za svakog čovjeka: Jedan od najsnažnijih razloga koji nas mogu, po mom mišljenju, potaknuti da uzvratimo ljubav Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, jesu njegove boli koje je htio podnijeti da nam zasvjedoči svoju ljubav.

Vrhunac njegove vječne ljubavi je njegova smrt na križu: Evo što je, po mom mišljenju, najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ. (…) Nikad nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa.

Svaki čovjek je pozvan upoznati i ljubiti božansku Mudrost, tj. Isusa Krista:

Može li se ljubiti ono što se ne pozna?Može li se žarko ljubiti ono što se tek nesavršeno pozna? Zašto tako malo ljubimo Vječnu i Utjelovljenu Mudrost, klanjanja dostojnog Isusa, ako ne zato što ga ne poznamo, ili ga vrlo malo poznamo! (…) Znati sve, a njega ne poznati znači uistinu ništa ne znati.

Ta Mudrost toliko ljubi ljude da se s njima želi sjediniti i u njima nastaviti prebivati: Tisuću puta blažena je ona duša u koju je ušla Mudrost da se u njoj nastani.

Vječnu, Utjelovljenu i Raspetu Ljubav treba tražiti na dostojan način: Da postignemo, dakle, Mudrost, potrebno ju je redovito tražiti, a to znači: potrebno je biti spreman sve ostaviti, sve pretrpjeti i sve poduzeti da je posjedujemo. Malo ih je koji je nalaze, jer ih je malo koji je traže na način koji je nje dostojan. 

Montfort u svojem djelu poziva vjernika na izbor prave mudrosti jer osim one božanske postoje i druge mudrosti koje skrivaju svoju obmanu i udaljuju čovjeka od Boga. Svetac je u knjizi napisao detaljan psihološko-duhovni prikaz različitih mudrosti. Donosimo samo neke:

1. Svjetska mudrost: mudrost koja se savršeno slaže s načelima svijeta i modom.

2. Zemaljska mudrost: ljubav prema dobrima ove zemlje.

3. Tjelesna mudrost: ljubav prema užicima.

4. Đavolska mudrost: štovanje časti i slave.

Sveti Ljudevit nabraja i četiri osnovna sredstva kojima postižemo božansku mudrost:

Prvo sredstvo: žarka želja.

Drugo sredstvo: neprestana molitva.

Treće sredstvo: sveopće mrtvenje.

Četvrto sredstvo: nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici.

U pisanom dokumentu Objašnjenje Pravila Kćeri Mudrosti (1758.-1760.) koje je nadopunio general Besnard, Majka Lujza zajedno s nekoliko sestara uz savjete patra Mulota i Audubona, piše:

Posebno zvanje i način života jedne Kćeri Mudrosti sastoji se u tome da pogazi nogama svekoliku mudrost svijeta kako bi nasljedovala Isusa krista, utjelovljenu Mudrost, u svojem skrivenom i javnom životu.

2. Isus u duhovnom životu Marije Lujze

Marija Lujza bila je vjernica koja je od svoje mladenačke dobi bila duhovno zaljubljena u Isusa. Tražila ga je i željela upoznati. Sljedeći Montfortov tekst mogao bi otkriti stanje njezinog vjerničkog duha:

Nju zavoljeh i za njom čeznuh od svoje mladosti; i nastojah da mi bude zaručnica, i zaljubih se u ljepotu njezinu. Tko god želi zadobiti veliko blago Mudrosti, treba je poput Salomona tražiti vrlo rano, ako je moguće već od svoje mladosti. Neka je traži duhom i čisto kao što čisti zaručnik traži svoju zaručnicu. Tražiti je treba ustrajno i neumorno sve dok je ne nađe. Jedno je sigurno: Vječna Mudrost toliko ljubi duše da ih uzima za svoje zaručnice i s njima sklapa duhovni, ali pravi brak kakav ovaj svijet ne poznaje.

Lujzin duhovni put može se u dvije riječi opisati kao: konstantan i linearan.

U njezinom duhovnom životu nema zastranjenja, kolebanja ili sumnji u vezi s njezinom odanošću Isusu i ljubavi prema redovničkom zvanju. Ona osjeća u srcu da je izabrana od Gospodina od svoje rane mladosti pa mu radosno i bezrezervno posvećuje svoj život. Kada je primila od Montforta prve poticaje za redovničko zvanje, bila je to još jedna kap u čaši njezinih osobnih uvjerenja. Bez ozbiljnih poteškoća u duši napušta svoju obitelj i nastavlja živjeti načinom života koji zapravo nije primjeren njezinom staležu. U srcu nosi samo jednu veliku želju: biti zaručnica Božanskog Zaručnika Gospodina Isusa Krista! Možemo samo zamisliti s koliko veselja je odjenula na sebe svoj prvi sivi siromašni habit. U duhu vjere prihvaćala je svekolika poniženja samo da bi ostala Isusova redovnica! Ona želi biti pod svaku cijenu istinska Kći Mudrosti, uvijek iznova rađana u ljubavi svojeg zaručnika!

Njezin odnos prema Isusu proizlazi prije svega iz čiste vjere: Naviknimo se - govorila bi sestrama – hraniti dušu istinama koje nas uči vjera, bez da stremimo izvanrednim putovima. Nemojmo željeti niti objava niti vizija, ništa što bi nas udaljilo od čiste vjere. To je najsigurniji put, manje podložan iluzijama.

Lujza je gajila posebnu vjeru prema Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Svaki dan se pričešćivala i ostajala bi u kapeli pola sata u zahvaljivanju. Sestre su je često znale vidjeti samu u prostraciji, nekada bi plakala od radosti, a nekada jecala. Prije i poslije putovanja redovito bi odlazila ispred svetohraništa pozdraviti Gospodina.

Pripovijedala je jedna sestra:

Često sam je znala viđati u kapeli, prostrtu na podu kako moli Boga da joj udijeli svoje milosrđe i da joj se smiluje kao da se radi o najvećoj grješnici. Optuživala je samu sebe da je mlaka i lijena i prigovarala sama sebi kako je nedovoljno otvorena milosti. I to sve je bilo popraćeno jecajima i vapajima tako da smo sve koje smo to čule počele jednostavno plakati od ganuća.

U pismu svojem ispovjedniku Lujza opisuje svoju dobru volju da ugodi Isusu:

Uz pomoć Božju želim raditi na tome da uništim u sebi sve ono što se ne sviđa mojem ljubljenom Isusu kako bi osjetila radost da samo Bog kraljuje u meni.

Marija Lujza se trudi nasljedovati Božansku Mudrost i zato se u njezinom djelovanju mogu jasno ocrtavati karakteristike aktivnog i kontemplativnog života:

Kada smo poslane u bolnice to je zato kako bismo se brinule o siromasima, kada idemo u njihova sirotišta, idemo kako bi ih utješili, posjetili i ozdravili od njihovih bolesti. Ne ostvarujemo li zapravo ono što je Isus Krist činio na zemlji?

Redovnički život sestara se poistovjećuje s načinom života koji je Isus Krist, Vječna Mudrost, izabrao živjeti na zemlji. Ne radi se o stilu životu koji je odijeljen od svijeta nego je usmjeren prema služenju bližnjega. Jednom je rekla jednoj sestri u povjerenju: Zašto se ne nalazim u nekoj poganskoj zemlji pa da im svjedočim Boga? Zašto mi nije dopušteno otići po okolnim selima gdje žive siromašne djevojke? Govorila bi im o Bogu i učila ih kako da Ga ljube!

Unatoč svojem itekako aktivnom životu, Lujza nije gubila duhovnu sabranost i molitvu srca. U Pravilupod brojem 1 jasno piše: 

Duhovna svrha Kćeri Mudrosti je zadobivanje Božanske Mudrosti.

Marija Lujza ima u vidu i drugo sredstvo kojim postižemo Isusa-Mudrost, a to je neprestana molitva. Kao što je napisao Montfort: Molitva je redoviti kanal kroz koji nam Bog šalje svoje milosti.

Isusa je potrebno neprestano tražiti ustrajnom i žarkom molitvom. Svetac objašnjava važnost te duhovne borbe kako bi se sjedinili s našim Gospodinom:

Potrebno je moliti za Mudrost ustrajno. Da dobijemo taj dragocjeni biser, treba moliti Boga sa svetim dodijavanjem, jer bez njega nećemo je nikada dobiti. Ne budimo kao mnogi koji mole nešto od Boga. Kada takvi mole neko duže vrijeme, npr. koju godinu, a ne vide da ih je Bog uslišio, oni obeshrabreni prestaju moliti vjerujući da ih Bog i neće uslišiti. Tako gube plod svojih molitava i nanose Bogu nepravdu, jer On voli davati i uvijek uslišava dobre molitve bilo na ovaj ili na onaj način. Ako, dakle, želiš postići Mudrost, moli za nju i danju i noću a da se ne umoriš i ne dodije ti. Blažen i tisuću puta blažen onaj tko dobije Mudrost nakon deset, dvadeset, trideset godina molitava, pa i jedan sat prije smrti! I ako ju je dobio nakon što je čitav život proveo tražeći je i moleći za nju i nastojeći je zaslužiti svim vrstama križeva i napora, neka ne misli da ju je dobio po pravdi kao nagradu, već iz čistog milosrđa, kao milostinju.

Za vrijeme devetnice Duhova, dok je molila u kapeli u nazočnosti dviju sestara, podigla je ruke i oči prema nebu uzviknuvši: Dođi dragi Duše Sveti, dođi i ispuni nas plamenima svoje ljubavi!

Sestri od Svetoga Križa jednom je povjerila: Sama sebi jako predbacujem jer vidim da Gospodin nije voljen i da su razlog tome moji osobni grijesi.

Lujza je crpila svoju duhovnu snagu iz svojeg redovitog razmatranja koje je obavljala u duhu Francuske škole duhovnosti. Metoda je i danas aktualna, a sastoji se od tri bitna elementa: 1. klanjanje – Isus pred očima; 2. sjedinjenje – Isus u srcu; 3. odlučivanje – Isus u djelovanju. Razmatranje se završava molitvom prošnje u kojoj molimo da određena Isusova krepost siđe u dušu molitelja i učini je njemu sličnom.

Pod kraj života znala bi govoriti sestrama i moliti Gospodina: Koliko grijeha kroz ovih 75 godina. Ah, kako mi je žao što vidim svoju dušu tako uprljanu. O moj Isuse, molim te, oprosti mi.

3. Lujzino duhovno prebivalište srca

Lujza je živjela ozbiljnim duhovnim životom. Znala je dobro da je za susret sa živim Bogom neophodna nutarnja šutnja, ali isto tako istinska sabranost koja traži konkretnu samoću. Izgleda da je u sebi proživljavala određenu bol zbog pomanjkanja veće kontemplacije.

Njezin prvi životopisac nam prenosi njezine riječi:

Kada će mi biti dopušteno da se povučem u kakav kutak? Sigurno sam prilično grešna kada je Gospodin kaznio mene koja sam imala veliku čežnju za samoćom, a uvijek sam se morala nalaziti posred velikih pomutnji.

Tijekom jednih duhovnih vježbi koje su bile za vrijeme božićnog vremena, razmatrajući siromaštvo i poniznost djeteta Isusa u jaslicama, odlučila je u svojoj nutrini oblikovati tzv. duhovno prebivalištetj. duhovni prostor duše u kojem će moći prijateljevati s Gospodinom. Lujza će u sebi sagraditi duhovnu kuću koja će biti izgrađena od temeljnih kršćanskih kreposti. Donosimo samo jedan dio njezine molitve kako nam je to prenio životopisac Besnard: 

Ljubljeni moj Isuse, podari mi milost kako bih mogla ostvariti ono što mi je tvoja dobrota nadahnula, tj. da poradim na oblikovanju duhovnog prebivališta u mojoj nutrini kako bi ti u njemu mogao živjeti. Predragi Spasitelju duše moje, pomozi mi jer sam sama i velika je moja slabost. Kako me pritišće težina mojih nemoći! Ljubljeni moj Gospodine, imaj samilosti prema meni!

Poniznost će biti temelj te nastambe. Nadam se da će pod te kuće biti uvijek uljepšan i ukrašen od drage i herojske kreposti poniznosti.

U toj maloj kući bit će četiri stupa. Prvi će biti poslušnost, drugi odvajanje od svih stvorenja, treći će biti ljubav prema trpljenju i četvrti stup oprez.

Stup poslušnosti ću ukrasiti tako da ću biti poslušna kao dijete, bez rasprave i uzvraćanja, popustit ću i radosno ću se podložiti svemu onome što će mi biti zapovijeđeno. Ako mi se dogodi da manjkam u tome, pokajat ću se šireći svoje ruke na križu.

Na stupu odvajanja od stvorenja radit ću koliko će mi biti moguće više da spriječim svome srcu da bude iznenađeno od svega zemaljskog. Milošću Božjom bdjet ću nad instinktima i prohtjevima srca kako bi bili samo za tebe Isuse. Radit ću na tome da umrem svemu stvorenom, a nadasve samoj sebi, da umre u meni stari čovjek kako bih okusila radost cjelovitog zajedništva i bez rezerve bila potpuno i samo Božja.

Na stupu ljubavi prema trpljenju primat ću uvijek, podložna i potpomognuta kako se nadam od Božje milosti, sve križeve koji će mi biti ponuđeni od mojeg ljubljenog Isusa, križeve koje on daruje onima koji ga ljube svim srcem. U stanjima suhoće i boli obratit ću se molitvom samo Bogu i ako budem primorana, razgovarat ću s ispovjednikom.

Stup opreza. Kako bih ga učinila milim Bogu, bdjet ću s krajnjom točnošću nad svojom intimom i vanjštinom, nad svojim pogledom, riječima, mislima, željama, namjerama, nad svojim ponašanjem i nad svim svojim djelovanjem kako bi sve bilo usmjereno prema duhu Isusa Krista i na veću slavu Božju. Opominjat ću svoje sestre blago i čvrsto. Tebe molim, ljubljeni moj Isuse, ovu veliku krepost kako bih mogla nasljedovati onu tvoju blagost s kojom si ti mene podnosio sve do današnjeg dana.

Duhovne zavjese ovog svetohraništa bit će pobožnost; kopče će biti pažljivost za vršenje mojih dužnosti; pokrivalo svetohraništa bit će blagost.

Kakva će to biti radost jer ću moći kroz sve ove male vježbe izgrađivati jedno obitavalište koje će se svidjeti Bogu, u kojem će on moći stanovati. Koje li utjehe za tebe dušo moja jer ću moći raditi na ovom velikom djelu svojeg posvećenja! Kolike koristi dušo moja ako ćeš vršiti preuzete odluke! Nadam se da ću to izvršiti, ljubljeni moj Isuse, jer se pouzdajem u tvoju dobrotu i zbog toga sam tako odlučna. Uz pomoć tvoje milosti to ću izvršiti s najvećom mogućom vjernošću!

Dokument o beatifikaciji Marije Lujze od Isusa - Positio - ovako govori o njezinom duhovnom prebivalištu:

Uočava se hrabar pogled na osobno usavršavanje i stanje poniznosti u kojem se računa samo na Božju milost; određena strogost u nametanju pokore i opreznost da se sve to podloži poslušnosti; čvrsta volja da se ne žali nikome osim ispovjedniku i da to učini na trezven način.

I kao što se vidi iz Lujzinog duhovnog prebivališta krepost poniznosti je temelj te duhovne nastambe, a četiri noseća stupa su: poslušnost, odvajanje od stvorenja, ljubav prema trpljenju i oprez. Lujza navodi još tri važne kreposti: pobožnost, vršenje osobnih dužnosti i blagost. Radi se o vrlo promišljenom duhovnom projektu koji za sestru Lujzu ima samo jednu svrhu: pripremiti u sebi sve one predradnje koje su neophodne za dolazak i primanje najdražeg Gosta, Gospodina Isusa Krista.

Duhovno prebivalište ili oratorij može se definirati kao određeno sveto mjesto u duši u kojem molitelj traži svoga Boga. Kod Marije Lujze naglašen je moralni vidik usavršavanja same sebe u svjetlu osobe Isusa Krista, savršenog uzora svih kršćanskih kreposti.

Sveti Ljudevit će pisati u svojem djelu „Marijina tajna“ o marijanskom duhovnom prebivalištu:

Treba raditi svaku stvar u Mariji, to jest potrebno je naviknuti se malo pomalo da se saberemo sami u sebi da tako u sebi stvorimo neku malu ideju ili duhovnu sliku o Mariji. Ona će biti duši Oratorij u kojemu će obavljati sve svoje molitve Bogu bez straha da će biti odbijena… .

4. Asketski život blažene Lujze od Isusa

Askeza predstavlja svekoliki ljudski napor kako bi se u vjerniku stvorili preduvjeti za suradnju s milošću Božjom.

Sveti Ljudevit navodi sveopće mrtvljenjekao treće sredstvo kojim postižemo Božansku Mudrost:

Da bi se mogla saopćiti, Mudrost ne traži neko polumrtvenje, mrtvenje od nekoliko dana, već mrtvenje sveopće neprestano, odlučno i diskretno. Da zadobijemo Mudrost, potrebno je: ili stvarno ostaviti sva materijalna dobra kako su učinili i apostoli, učenici, prvi kršćani i redovnici – što to prije ostaviš, to bolje za tebe, jer je to najsigurnije sredstvo da dobiješ Mudrost - ili da odlijepiš svoje srce od tih dobara, da ih imaš kao da ih nemaš, ne nastojeći tjeskobno da ih imaš, da ih sačuvaš, da se ne tužiš i ne postaneš nestrpljiv ako ih izgubiš, a to je sve teško izvršiti.

Kao poglavarica Družbe tražila je od svih zajednica uvid u mrtvenja koja su si nametale sestre i to zato jer je bila oprezna u vezi s pokorom koja bi mogla naškoditi zdravlju sestara, a onda i kvaliteti njihovog služenja.

U razgovoru sa sestrama često bi znala izgovarati jednu rečenicu koja pokazuje njezinu dobru volju da ne mora pod svaku cijenu biti u pravu iako je bila poglavarica. Znala bi reći: Da, sestro, ja sam pogriješila.

Kada bi neka novakinja nešto radila s njom znala bi reći Lujzi: Majko bilo bi bolje da to napravimo na drugačiji način, a ona bi bez povrijeđenosti i taštine odgovorila: Da kćeri moja, u pravu si, uradit ćemo ovo kako ti kažeš.

Lujza je morala općenito mnogo trpjeti zbog raznih životnih situacija koje su od nje zahtijevale mrtvljenje njezine volje: napuštanje rodnoga grada Poitiersa i vlastite obitelji, bijedni uvjeti života u la Rochellu, podlaganje biskupima, nesporazumi sa župnicima, mukotrpna putovanja na konju, neprikladna zvanja sestara, razmirice u zajednicama, nerazumijevanja sa suradnicima, strpljivost u radu sa siromasima i bolesnima, zajedno sa sestrama trpjela je zbog nedostatka hrane i potkraj života doživjela je još i velika poniženja nekih sestara u Družbi.

Iako poglavarica, Lujza je obavljala u samostanima sve vrste poslova: prala je veš, nosila drva za vatru, čistila je kuću, prala prljavo posuđe, uređivala vrt. Imala je i jedno posebno zanimanje koje si je sama nametnula: popravljanje i šivanje starih poderanih sestrinskih čarapa.

S jednog od svojih mnogih putovanja javila se pismom svojem ispovjedniku koji ju je podržavao u svojim molitvama:

To sve dugujem vašim molitvama i molim vas da nastavite moliti za mene kako bih mogla nastaviti i završiti ovo veliko putovanje koje poduzimam s radošću unatoč protivljenjima moje naravi, kako bih sve ovo činila na slavu Božju i kao pokoru za moje grijehe.

Na tragu duha pokore onoga vremena, Lujza je bila viđena nekoliko puta kako dragovoljno bičuje vlastito tijelo.

U vrijeme kada joj je umro otac, odrekla se i nasljedstva koje je s pravne strane mogla primiti i sve ostavila svojem bratu Julianu.

Potkraj njezina života general reda je želio je napraviti portret Marije Lujze dok je još živa. Besnard se dobro namučio kako bi je uvjerio da je to dobro za budućnost Družbe i na kraju joj je morao zapovjediti kako bi prihvatila portretiranje svoga lica.

5. Marijanska dimenzija Lujzine duhovnosti

U svojem najpoznatijem duhovnom spisu Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici, Sveti Ljudevit jasno piše o velikoj važnosti Majke Božje u duhovnom rastu vjernika: Ne vjerujem da neka osoba može postići unutarnje sjedinjenje s našim Spasiteljem i savršenu vjernost Duhu Svetom, bez najužeg jedinstva s Presvetom Djevicom i bez velike ovisnosti o njezinoj pomoći.

Životopisac Lujzine biografije Charles Besnard piše kako su joj primjer i savjeti oca Montfortskog pomogli da raste u toj pobožnosti. Može se reći da je ona bila toliko posvećena svojoj nebeskoj Majci i Gospodarici, da se sva pretvorila i izgubila u Njoj.

Po Montfortu jedan od učinaka življenja Posvete je upravo to preobraženje duše u Mariju, a po njoj u Isusa:

Čini mi se da se s pravom mogu one duhovne vođe i pobožne osobe koje hoće oblikovati u sebi ili u drugima Isusa Krista drugim pobožnostima, a ne ovom, mogu usporediti s kiparima koji, uzdajući se u svoju sposobnost, vještinu i umijeće, udaraju bezbroj puta čekićem ili dlijetom u tvrd kamen ili u komad neotesana drveta, kako bi izradili lik Isusa Krista. Taj im lik kadšto ne iziđe naravan, bilo što ne poznaju osobu Isusa Krista, niti ga mogu poznati, bilo što im se omakne koji neoprezan udarac koji im pokvari djelo. Dok oni koji prigrle ovu tajnu milosti, koju im prikazujem, s pravom mogu biti uspoređeni s taliocima i ljevačima koji, našavši lijepu uzor formu – Mariju – u kojoj je Krist bio oblikovan naravno i na božanski način, bacaju se u Mariju i u njoj se gube, da izađu odatle kao vjeran otisak Isusa Krista.

Marija Lujza od Isusa obraćala se Blaženoj Djevici Mariji s naslovom Dobra Marijai životopisac navodi riječi blaženice koje izražavaju njezino djetinje povjerenje u dobrotu Majke Božje u odnosu na Kćeri Mudrosti: 

To je Vaš posao Majko jer one su Vaše kćeri, morate se o njima brinuti, ja se ne želim više zabrinjavati.

Kako se navodi u biografiji, ove riječi zapravo izražavaju Lujzino osobno uvjerenje da nije ona poglavarica Družbe nego da je to Presveta Marija. Smatrala je Majku Božju jedinom poglavaricom i majkom njihovih redovnički zajednica, nazivajući je: poglavarica zajednice.

Lujza je molila svaki dan krunicu. Učinila je dnevni molitveni raspored moljenja krunice: u jutro za Kćeri Mudrosti, popodne za novakinje, a navečer za misionare monfortance koje je zvala sinovi Marijini jer ih je Montfort želio u Družbi Marijinoj. Petkom se molila krunica za oproštenje grijeha, a kada bi neka sestra slavila rođendan ili neki osobni dan, cijela zajednica bi za nju izmolila krunicu.

U svoju marijansku duhovnost ugradila je pobožnost razmatranja u 72 dana prema 72 godine života Blažene Djevice Marije koje je proživjela na zemlji.

Uvela je u Družbu pobožnu vježbu moljenja jedne Zdravomarije svakoga sata. Na poseban način častila je Mariju u otajstvu Bezgrešnog začeća. Kada bi imala neku nevolju odlazila bi redovito do njezinog kipa, upalila bi svijeću i utjecala se njezinoj pomoći. Dan prije nego će umrijeti pater general pružio joj je jednu sličicu majke Božje, na to je Lujza rekla glasno: Oh, moja draga Majko, uvijek sam te voljela, oduvijek sam željela umrijeti između Isusa i Marije. Preminula je u subotu na dan posvećen Majci Božjoj.

6. Ostale pobožnosti

Lujza je njegovala nježnu pobožnost prema djetetu Isusu: Bacam se pod Tvoje noge, božansko dijete Isuse, i molim te i zaklinjem da prihvatiš ovu siromašnu grešnicu. Utječem se tvojoj dobroti i molim te svrni svoj pogled pun nježnosti na mene, tvoju nedostojnu ropkinju.

Majka Lujza nikada nije prestajala moliti molitvu za dobivanje Božanske Mudrosti kako ju je naučio sveti Ljudevit: O, Oče mojih otaca, Gospodine milosrđa.Tu molitvu je uvela kao redovitu uvijek poslije radosnih otajstava svete krunice.

Svakoga dana je molila jednu molitvu svetom Josipu. Jedan dio te molitve nalazi se na početku Pravila Kćeri Mudrosti:

Pozdravljam tesveti Josipe, pravedni čovječe, Mudrost je s tobom, ti si blagoslovljen među ljudima i blagoslovljen je plod Marijin, tvoje vjerne zaručnice. Sveti Josipe, očinska podrško Isusa Krista, moli za nas grešnike i izmoli nam od Boga Božansku Mudrost, sada i na času smrti naše amen.

Za vrijeme jednih duhovnih vježbi odlučila je da će se preporučivati svetom Josipu kada joj dođu napasti:Ne želim se više zabrinjavati kada mi dođu napasti i zato odlučujem svaki dan moliti pozdrav svetom Josipu, s rukama na Križu, kako bi mi izmolio od Boga snagu kako bih pobijedila neprijatelja spasenja.

Po uzoru na svetog Ljudevita, štovala je i Mihaela Arkanđela kao onog koji predstavlja naše duše kod božanskog suca.

Imala je veliku pobožnost prema anđelima čuvarima. U Pravilu Kćeri Mudrosti tražida sestre njeguju prema anđelima zahvalnost za sve usluge koje nam čine svaki dan. Prije nego bi posjetila koju kuću sestara, obraćala bi se anđelima čuvarima gradova i sela u koja bi ulazila. Isto tako zazivala bi u pomoć anđele čuvare svojih sestara koje su živjele u datom mjestu.

Iskazivala je štovanje prema svetoj Redegondi koja je bila zaštitnica njezinog rodnog grada Poitiersa.

Umjesto zaključka

Možemo slobodno reći da je blažena Marija Lujza od Isusa doslovno svojim životom zaživjela misao svetog Ljudevita Monfortskog koju je napisao u jednom svom pismu: Ako se štogod ne riskira za Boga, neće se ništa velikoga učiniti za njega.Bila je poduzetna redovnica koja je u sebi znala ostvariti zdravu ravnotežu prožetu duhom duboke kontemplacije i razborite aktivnosti. Redovničko Pravilo koje je primila od oca Montforta prihvatila je u potpunosti pa je i živjela po njegovim riječima: Primi ovo Pravilo, vrši ga i učini da ga slijede sve one sestre koje će tebe slijediti. 

Njezin božanski zaručnik Gospodin Isus Krist bio je njezina trajna motivacija i istinska ljubav njezina života. Njezin život je bio označen neprestanom žrtvom, ponekad gorkim iščekivanjem planova Gospodnjih koji su se ostvarivali polako tražeći od nje herojsku strpljivost i trajni duh mrtvenja i molitve. Ona je tipična kontemplativna duša u akciji, ukorijenjena u Bogu samome koji ju je hranio tvrdim kruhom svoje božanske providnosti. Svojim plodnim životom postala je svjedok Božje vjernosti koja nadilazi ljudska očekivanja.

Dok postaje duhovna majka svojim kćerima, u isto vrijeme postaje sve više učenicom svojega Gospodina i istinska kći svojeg utemeljitelja i duhovnog oca, svetog Ljudevita Montforta. Lujza je u svojoj osobi zaživjela na jedan prirodan način karizmu poglavarice, sestre i majke koja slijedi put svakodnevnice kao mjesta svojeg posvećenja. Kod nje nema ništa izvanrednoga, a ipak u sebi nosi čudesno djelovanje milosti koja ju je oblikovala i učinila uzorom za sve one koji žele nasljedovati evanđeoski duh u životu jedne posvećene žene. Proživjela je cijeli život okružena stvarnim duhom siromaštva, često gladna i ozebla.

Besnard piše kako mu je osobno rekla: Stalno se bojim da mi dobri Bog povuče svoje blagoslove i da na taj način postanem bogata.

Svoj životopis otac Besnard završava jednim podužim poetskim osvrtom na lik i djelo blaženice. Donosimo samo zadnju strofu koja opisuje ljepotu i važnost imena koje su nosile i koji još danas nose sestre Kćeri Mudrosti zajedno sa svojom prvom poglavaricom blaženom Marijom Lujzom od Isusa i nosit će ga ponosno surađujući s novim izazovima Crkve, i sve dok to bude želio Gospodin:

O Kćeri Mudrosti, 

kolika velika treba biti vaša radost

jer ste dionice nježnosti jednog tako milog srca.

Budite uvijek sve mudrije,

unatoč zamkama đavla.

Neka nijedan oblak nikada ne potamni 

sjaj jednog tako lijepog imena.

Kratki prikaz povijesti sestara Kćeri Mudrosti

2. veljače 1703.

Osnovana je Družba Kćeri Mudrosti u Francuskoj u gradu Poitiersu. Tom prilikom otac Montfortski predaje Mariji Lujzi od Isusa redovničko odijelo. Montfortova je početna namjera bila da se sestre zovu Kćeri Providnosti, međutim u jednom svojem pismu iz 1715., rekao im je da će se zvati Kćeri Mudrosti.

1759.

U 75. godini života, 28. travnja umire Marija Lujza od Isusa. Na istom mjestu, u istom mjesecu i u isto vrije kao i Utemeljitelj. Družba broji 175 redovnica u 36 zajednica

1759. - 1789. 

Družba se utvrđuje u svojoj karizmi i poslanju. Sestre rade najviše u bolnicama i u školama za siromašne djevojčice. Žive u skladu sa svojim Pravilima. Redovito odlaze na duhovne obnove u Matičnu kuću u Saint-Laurent-sur-Sevre (Vandea). Družba broji 335 sestara.

1789. - 1800. 

Vrijeme Francuske revolucije. Sestre su bile prisiljene prisegnuti na civilni ustav, one su to odlučno odbile, pokazujući tako da žele ostati redovnice vjerne Katoličkoj Crkvi. Mnoge su bile zatvorene, a 33 sestre su ubijene mučeničkom smrću, 4 sestre su ubijene pod giljotinjom, 10 njih su masakrirane, a 19 sestara su umrle od zvjerskog mučenja. Kuća Matica zapaljena je godine 1794. Sestre su bile vođene geslom oca generala: „Radije izgubiti sve, ali ne izgubiti vjeru“. Mnoge sestre su morale pobjeći iz Francuske.

1800. - 1876. 

Nakon Francuske revolucije zajednice se ponovno izgrađuju i povećava se broj redovničkih zvanja. Otvaraju se nove bolnice za gluhonijeme i slijepe.

1842.

Pronalazak rukopisa Rasprava o Pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Marijiu polju pokraj jedne kapele u Saint-Laurentu. Rukopis je bio sakriven za vrijeme Francuske revolucije i ponovno otkriven 29. travnja.

14. 11. 1853. 

Družba Kćeri Mudrosti potvrđena kao kongregacija Papinskog prava dekretom pape Pija IX.

22. 1. 1888. 

Beatifikacija Ljudevita Grigniona Montfortskog.

1876. - 1914. 

Sekularizacija sve više osvaja Francusku. Sestre opet bivaju napadane i prijeti im ukidanje reda. Zbog tog pritiska, a želeći ostati vjerne svome pozivu, mnogo sestre napuštaju Francusku i tako nastaju nove zajednice izvan Francuske: Belgija (1846.), Haiti ( 1875.), Nizozemska (1881.), Kanada (1884.), Italija (1887.), Engleska (1891.)

Osnivaju se zajednice u Kolumbiji, Malawiju i Madagaskaru. Utemeljene su nove zajednice u koje nije uvijek bilo lako poslati sestre iz drugih država.

U to vrijeme, francuski zakon od 1881. zabranjivao je sestrama predavati u školama, a nešto kasniji zakoni su im zabranjivali rad u bolnicama, tako da su sestre morale nalaziti nove načine pastorala kako bi bile blizu djeci i mladima: organiziraju ljetne škole, osnivaju kuće za odgoj mladih, ustanove za odgoj djevojaka. Družba je 1903. dosegla svoj najveći broj sestara u povijesti: 5122 sestre.
Karizma Družbe se izražava na poseban način kroz „apostolat zdravlja“ - osnivaju se škole za medicinske sestre u kojima su bile formirane mnoge djevojke i mlade redovnice iz drugih Kongregacija iz cijele Francuske, iz Europe i Sjeverne Amerike.

1914. - 1945. 

Za vrijeme oba svjetska rata sestre su mnogo radile s ranjenicima i žrtvama ratnog nasilja. Otvaraju se nove kuće radi prihvata izbjeglica i ljudi koji su ostali bez vlastitih domova. Mnoge sestre su poginule u oba rata, najviše kada su bili bombardirane bolnice u Nantesu, Angersu e Valenciennesu. Godine 1914. bilo je 430 kuća unutar Družbe, a deset godina kasnije samo 390! Mnoge kuće su bile srušene za vrijeme Drugog svjetskog rata i same zajednice nisu bile dobro povezane zbog ratnih sukoba.

1946. - 1964. 

Nakon rata Družba raste u broju zvanja. Mnoge redovničke kuće u Europi bile su razrušene i trebalo je graditi nove. Otvaraju se novi novicijati u misijama. Sestre rade na osobnoj, stručnoj i redovničkoj izobrazbi. 

20. 7. 1947. 

Kanonizacija svetog Ljudevita Grigniona Montfortskog.

10. 1950. 

Prijenos Križa iz Poitiersaiz Sant-Laurent u Generalnu kuću u Rim. Iste godine Generalna uprava seli u Rim.

1963.

Otvara se prva zajednica u Peruu.

1965.-2000.

Nakon II. vatikanskog koncila, Družba se nastoji obnoviti vraćajući se izvornoj karizmu i duhovnosti oboje utemeljitelja. Na Generalnom kapitulu 1982., sestre su opet izabrale njihovu temeljnu opciju služenja pod geslom: „Tražiti one koje Crkva ne može dostići, a svijet ih je napustio“.

8. 12. 1976. 

Otvara se zajednica u Zagrebu.

1979.

Otvara se zajednica u Indiji

1985.

Uređene su nove Konstitucije pod nazivom „Novo Pravilo Života“. Taj povratak izvorima utemeljenja izražen je i kroz studijsko proučavanje Monfortovih spisa. Tako da je na generalnom kapitolu 1988. formirana jedna komisija koja će proučavati knjigu “Ljubav vječne mudrosti“. Iz tog duhovnog i zajedničkog studija Družba će dobiti novi polet i smjer za budućnost. 

1989.

Otvara se zajednica na Filipinama.

16. 7. 1990. 

Ivan Pavao II proglašuje Mariju Lujzu od Isusa sluškinjom Božjom.

7. 5. 1992. 

Ivan Pavao II odobrava ozdravljenja sestre Rose od Mudrosti iz Italije kao čudo za proglašenje Marije Lujze blaženicom.

16. 5. 1993. 

Marija Lujza od Isusa proglašena je blaženom u bazilici sv. Petra u Rimu. 

19. 9. 1996. 

Papa Ivan Pavao II posjećuje Saint-Laurent-sur-Sevre.

8. 12. 2003. 

Poruka Ivana Pavla II. Monfortanskoj obitelji. 

2003.

Međunarodni susret Prijatelja Mudrostiu Francuskoj. 

Otvara se zajednica u Indoneziji.

2010.

U potresu na Haitiju 12. siječnja poginule su šest Kćeri Mudrosti, jedan otac monfortanac i deset bogoslova monfortanaca.

2008.

Otvara se prvi međunarodni novicijat u Manili na Filipinama na engleskom jeziku.

2009.

Otvara se međunarodni novicijat na španjolskom jeziku u Limi. Iste godine otvara se prva međunarodna zajednica sestara u St-Laurentu u Francuskoj.

2011.

Otvara se međunarodni novicijat u Francuskoj na francuskom jeziku.

2012.

58. Generalni Kapitul u Rimu na kojem su sudjelovale 52 sestre delegatice iz 21 zemlje.

2019.

58. Generalni Kapitul u Rimu na kojem je sudjelovalo 45 sestara delegatica iz 17 zemalja. Geslo Kapitula: Ljubav bez granica

 

Sestre Kćeri Mudrosti u Hrvatskoj

Sestre su došle u Zagreb iz Italije na poziv prvog monfortanca oca Luke Cirimotića na blagdan Male Gospe 8. rujna 1976. i boravile su na staroj adresi prve kuće Monfortanaca u Ulici Pavleka Miškine 164 (sadašnja Ulica Sveti Duh).

Prve dvije sestre su se zvale: Luisa Maria i Maria Teresa dell’Eucaristia. Nekoliko godina kasnije, točnije 31. svibnja 1986. sestre kupuju kuću u Blaškovcu i preuređuju prostor kako bi bila namijenjena životu jedne redovničke zajednice. Prva poglavarica bila je sestra Gabrijela della Trinita koja je izuzetno dobro naučila hrvatski jezik. Osim nje u kući u Blaškovcu provele su određeno vrijeme sestra Lucia del Crocefisso, sestra Giulia dell’Immacolata, sestra Adele iz Čilea i sestra Gabriela.

Sestre su se bavile katehizacijom djece, mladih i odraslih osoba, animirale su liturgiju, posjećivale starije i bolesne. Otvorile su i kapelu za pastoralne potrebe toga područja jer u ono vrijeme nije još postojala župna crkva. Kćeri Mudrosti su ostale u Hrvatskoj do 26. srpnja 1991. kada su se vratile u Italiju.

 

Bibliografija

Sveti Ljudevit Montfortski, Sabrana djela, Symposion, Split 1980.

Sveti Ljudevit Montfortski, Duhovni spisi,Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2011.

Sveti Ljudevit Montfortski, Pjesme I-III, Sav Tvoj, Zagreb 2006. i 2008.

Charles Besnard, La vita di sr. Maria Luisa di Gesu, Centre International Monfortain, Roma 1987.

Benedetta Papasogli, Maria Luisa Trichet, Citta’ Nuova editrice,Roma 1992.

Documenti e ricerche, In diretta con Maria Luisa di Gesu – scritti e parole,Centro internazionale monfortano, Roma 1994.

Pier Luigi Nava, Le Regole delle Figlie della Sapienza, u Quaderni Monfortani, Roma 1985.

Suor Bernardetta dell’Immacolata, Le prime tre Figlie della Sapienza,Torino 1987.

Renata dell’Immacolata, Tempo di Sapienza,Torino 1988.

Lucienne Favre, Un testimone per il nostro tempo, Torino 1993.

Dizionario Monfortano – Rječnik Monfortanske duhovnosti,Roma 1994. 

Agnes Richome, Quale Sapienza,Lion 1980.

Summarium della vita, delle virtu e della fama di santita della Serva di Dio Maria Luisa Trichet, Torino 1987.

Michel Bertrand, Storia della Compagnia di Maria, Bergamo 1997.

Miljenko Sušac, Životopis sv. Ljudevita Montfortskog,Zagreb 2001.

Miljenko Sušac, Posveta Isusu Kristu po Mariji. Sustavni prikaz marijanske duhovnosti prema sv. Ljudevitu Montfortskome,Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2015.

1Miljenko Sušac:Posveta Isusu Kristu po Mariji. Sustavni prikaz marijanske duhovnosti prema sv. Ljudevitu Montfortskome, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2015.

 

2Ovaj životopis napisan je u kampu Marmal u Afganistanu za vrijeme naše druge misije u svojstvu vojnog kapelana (2016. - 2017.).

 

3Montfortovo pismo broj 6

 

4Montfortovo pismo broj 10

 

5Bog je svetog Ljudevita obdario mnogim darovima i karizmama. Prvi životopisci su zapisali sljedećedarove: dar čudesa, ozdravljanja, proroštva, proricanja budućnosti, ukazanja, levitacije, čitanje srdaca, dar propovijedanja koje obraća ljude. Jednom je povjerio svojem prijatelju Blainu: Priznao mi je da mu je Bog udijelio rijetku i posebnu milost trajne prisutnosti Isusa i Marije na dnu njegove duše“.

 

6Jansenizamje hereza-krivovjerje koje je u ono vrijeme bilo prošireno po cijeloj Europi pa i u Francuskoj. Naglašavao je moralni rigorizam i pesimističko viđenje života. Pokret je dobio ime po belgijskom biskupu Jansenu. Hereza naglašava grešnu ljudsku narav koja nakon Istočnog grijeha nije više sposobna za dobro, umanjuje utjecaj slobode i volje; čovjek je izopačen ako nije od Boga predodređen za spasenje. Mnogi biskupi, svećenici i samostani bili su pod utjecajem jansenizma tako da je to dovelo do podjela u francuskoj crkvi. Papa Inocent X. godine 1653. osudio je tkzv. Pet jansenističkih teza.

 

7Redovničko odijelo koje je odjenula Lujza ostat će više - manje nepromijenjenog kroja sve do 1965., kada će ga Kćeri Mudrosti promijeniti prema naputcima Drugog vatikanskog koncila.

 

8U današnjoj liturgiji od 1969. to je blagdan: Prikazanje Gospodnje ili Svijećnica

 

9Montfortovo pismo broj 15

 

10Pismo broj 16

 

11Iz grupa tih laika, suradnika svetog Ljudevita koji postadoše učitelji u kršćanskim školama razvila se redovnička, nesvećenička,Družba Braće sv. Gabrijela. Na poseban način su bili reorganizirani na inicijativu G.Deshayesa, jednoga od nasljednika oca Montforta nakon Francuske revolucije. U Francuskoj su javno priznati 1853. dekretom cara Napoleona III. I danas Braća svetog Gabrijeladjeluju diljem Europe, u Aziji i Africi. U izvornom duhu posvećeni su katoličkom odgoju mladih u školama, te uz družbe Marnijih misionara Monfortanaca i Kćeri Mudrosti, Braća svetog Gabrijela dio su Monfortanske obitelji koja njeguje i svjedoči duhovnost svetog Ljudevita i ima svoje korijene u njegovu apostolatu.

 

12Sveti Utemeljitelj misli na pravila što ih je za Kćeri Mudrosti sastavio 1702. godine, a drugo Pravilo koje im je obećao dati je ono za sestre redovnice što ga je napisao u kolovozu 1715. godine.

 

13Otac četvrte Kćeri Mudrosti bio je osobito cijenjena osoba u svojem gradu, bio je krsni kum velikom broju djece. Prigodom njegove smrti 1719., čitava župa je bila na njegovom sprovodu kao i tri lokalna župnika.

 

14Nove Konstitucije su napisane 1750. Do današnjeg dana napisano ih je nekoliko s povremenim revizijama: 1845., 1905., 1918.,1923.,1953. i 1964. Nadopune zadnjim Konstitucijama su: Knjiga životaiz 1971. i Pravilo životaiz 1985. Najnovije Konstitucije napisane su nakon zadnjeg Generalnog Kapitula 2014.

 

15Pismo broj 31

 

16Sveti Ljudevit počeo je pisati pjesme duhovnog sadržaja još od dana provedenih u sjemeništu i nastavio se poetski izražavati do konca života. Ostavio je opus od nevjerojatnih 20.000 stihova. Pjesme su prevedene na hrvatski jezik i objavljene su u tri knjižice. Montfort piše pjesme o Bogu Ocu, Isusu, Duhu Svetomu, Euharistiji, Mariji, svecima, krepostima i općenito o kršćanskim istinama naše vjere.

 

17Godine 1749. gđa d’Orion dala je pismeno svoja sjećanja na jedne misije na kojima je sudjelovala u veljači-ožujku 1716., a koje je održao Montfort. Ona završava svoj izvještaj ovom tvrdnjom: „Govoreći mi zbogom, a s obzirom na svoju smrt, rekao je: Molit ću Boga za tu stvar (neka milost u korist gospođe)s toliko bdijenja, postova i molitava da će mi je on udijeliti, a ja ću umrijeti prije završetka godine.“

 

18Nakon Montfortove smrti ostala su četiri brata koji su položili redovničke zavjete: Nikola, Filip, Ljudevit i Gabrijel i trojica koja nisu položila zavjete: Maturino, Ivan i Jakov (Storia della Compagnia di Maria, str.11)

 

19Saint-Laurent-sur Sevrje gradić s blagim brežuljcima i puno zelenila kroz koji teče tiha riječica Sevr. Mjesto se nalazi u francuskoj pokrajini Vandea gdje se za vrijeme Francuske revolucije vodio građanski rat. Od 1789. do 1800. sestre Kćeri Mudrosti bile su prisiljene prisegnuti na civilni ustav, ali su to one odlučno odbile, pokazujući tako da žele ostati redovnice vjerne Katoličkoj Crkvi. Mnoge su bile zatvorene, a 33 sestre su ubijene mučeničkom smrću, 4 sestre su ubijene giljotinjom, 10 njih su masakrirane, a 19 sestara su umrle od strahovitogmučenja. Kuća Matica je zapaljena 1794. Sestre su bile vođene geslom oca generala: „ Radije izgubiti sve, ali ne izgubiti vjeru“. Mnoge sestre su morale pobjeći iz Francuske. Za vrijeme Francuske revolucije 1793. mučeničkom smrću umrlo je pet svećenika misionara i dvojica braće.

 

20Svećenik Jacques Le Valoisupoznao je Montforta na bogosloviji Svetoga Duha u Parizu 1713. gdje ga je Ljudevit oduševio svojom karizmom. Montfort je često navraćao u bogosloviju držeći duhovne nagovore. Jednom je pogledao Jakova te mu stavio svoj šešir rekavši: Ovaj je moj! U siječnju 1722. stigao je pješke iz Pariza u Sain-Laurent i tom prilikom posjetio Mariju Lujzu te nakon devetnice koju je molio na grobu sveca odlučio pristupiti misionarima. Postat će kapelan i ispovjednik kod sestara Kćeri Mudrosti tijekom dvadeset godina i odgojitelj buduće braće. Imao je izraženu karizmu duhovnog praćenja, a ne toliko propovijedanja pred mnoštvom ljudi. Provodio je izrazito duhovan život s naznakama mističnih iskustava.

 

21U Isusovačkom zavodu sv. Tome Beketa u Rennesu, koji je bio jedan od najvećih zavoda u Francuskoj, Ljudevit je proveo svoju prvu duhovnu formaciju i produbljivao svoje svećeničko zvanje. O tom razvratnom gradu napisao je pjesmu broj 150, s proročkim nadahnućima: Zbogom Rennes, oplakujemo tvoju sudbinu, naviješteno ti je tisuće patnji, na kraju ćeš propasti ako ne slomiš okove koje skrivaš u grudima. I 1720. veliki požar doslovno je progutao jedan dio grada.

 

22Montfortovo pismo broj 33

 

23Lujzino pismo broj 2

 

24Pjesma broj 132

 

25Lujzino pismo broj 22

 

26Sagesse – na francuskom znači Mudrost.

 

27Lujzino pismo broj 11

 

28Po njemu će se Misionari Monfortanci u svojim početcima zvati –Mulotinci,a Kćeri Mudrosti - Mulotinke.

 

29U kontekstu pisma pod „žrtvom“ se podrazumijeva prinos vlastitog života Bogu kao izraz ljubavi prema njemu, a ne toliko pasivna žrtva kao izraz malodušnog stanja duše. 

 

30Lujzina pisma broj 6 i 7

 

31Čitajući ovo Lujzino pismo, konzultori procesa beatifikacije izrazili su mišljenje da se ovdje radi o milosnom iskustvu mistike.

 

32Tako se zvala u ono vrijeme Družba Marijina – Misionari Monfortanaci 

 

33Montfort je često čitao „Duhovna pisma“ isusovca mistika Jean-Joseph Surina koja su objavljena 1695. i u kojima autor opisuje čistu Božju ljubav prema čovjeku, mistično iskustvo i važnost osobne molitve i askeze kao privilegirana sredstva u traženja Boga.

 

34Križ iz Poitiersa je sačuvan i nalazi se u Generalnoj kući sestara Kćeri Mudrosti u Rimu.

 

35Positio je sustavna studija o životu i krepostima budućeg blaženika ili sveca (super vita et virtutibus), a sastavlja je Kongregacija za kauze svetaca.

 

36Marijina tajna, broj 47

 

37Lujzino pismo broj 11