Sustavni prikaz duhovnosti sv. Ljudevita Montfortskog

 

Predgovor

Upute za praktično korištenje priručnika

  1. ŽIVOT I DUHOVNI PUT SVETOG LJUDEVITA TE FRANCUSKA ŠKOLA DUHOVNOSTI
    1. Život sv. Ljudevita Marije Grigniona Montforskoga
    2. Francuska škola duhovnosti
    3. Metoda razmatranja francuske škole duhovnosti sv. Sulpicija
  2. TEOLOŠKI TEMELJI DUHOVNOSTI SV. LJUDEVITA MONTFORTSKOG
    1. 1. Bog stvoritelj iz ljubavi
      1. Uzvišeni Bog ljubavi: Otac, Sin i Duh Sveti
      2. Bog ljubavi, Stvoritelj svega što postoji
      3. Bog Stvoritelj čovjeka kao svoje divno remek djelo i živu sliku svoje ljepote
    2. Grijeh i obećanje Spasitelja
      1. Istočni grijeh: čovjek se udaljava od Boga
      2. Božja ljubav ne ostavlja palog čovjeka nego obećava poslati Spasitelja svijeta i razlozi Utjelovljenja Sina Božjega
    3. Utjelovljenje i život Isusa Krista
      1. Otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega, Vječne Mudrosti
      2. Otajstva Isusova života
      3. Ustanovljenje Euharistije
    4. Muka i proslava Isusa Krista
      1. Otajstvo muke i Križa Isusa Krista
      2. Marija u otajstvu Križa Isusova
      3. Spasenjski učinci Isusove smrti na križu
      4. Otajstvo Isusove proslave po križu i Uskrsnuće
      5. Marija i uskrsnuće Isusovo
    5. Duh Sveti, Crkva i povijest
      1. Duh Sveti
      2. O Crkvi i dovršenju povijesti
    6. Čovjek i milost Božja
      1. O čovjeku
      2. O milosti Božjoj
    7. Marija i rađanje vjernika na život milosti
      1. Kristocentrizam i utjelovljenja kao sažetak svih Isusovih otajstava
      2. Presveto Trojstvo i Marija u otajstvu utjelovljenja Vječne Mudrosti
      3. Marija i Duh Sveti u otajstvu utjelovljenja i rađanja vjernika na život u Kristu
      4. Marijin odgovor Bogu kod utjelovljenja
      5. Marija pridružena Otkupitelju u djelu spasenja
      6. Marija majka otkupljenih
      7. Marija kraljica srdaca
      8. Marija posrednica svih milosti nam je potrebna za spasenje
  3. NARAV I TEMELJNE DINAMIKE POSVETE ISUSU KRISTU PO MARIJI
    1. Početak praktično angažirano život vjernika prema sv. Ljudevitu
      1. Osobe koje ostaju izvan autentičnog puta kršćanskog života
      2. Sami čin obraćenja
      3. Obnova krsnih zavjeta: početak puta osobnog duhovnog života vjernika
    2. Narav posvete Isusu Kristu po Mariji
      1. Potpuno predanje Mariji i Isusu po Mariji
      2. Savršena obnova krsnih zavjeta
      3. Posveta Isusu Kristu po Mariji ili sveto ropstvo ljubavi; upotreba različitih pojmova za izraziti istu duhovnu stvarnost
    3. Temeljna dinamika odgoja na putu rasta u monfortanskoj duhovnosti
      1. Svetost kao cilj monfortanske duhovnosti i ljubav kao savršenstvo kršćanskog života
      2. Težnja usmjerena prema cilju te Božanska milost i ljudska djela kao sredstva za postići svetost
      3. Vrijeme i progresivna pedagogija postizanja svetosti
      4. Temeljne postavke nauka sv. Ljudevita o stupnjevima i etapama rasta u duhovnom životu
  4. PUT ČIŠĆENJA ILI PRVI PERIOD ŽIVLJENJA PREDANJA ISUSU PO MARIJI
    1. Posveta Isusu Kristu po Mariji kao put čišćenja
    2. Prakse duhovnog života i dinamike čišćenja na putu sazrijevanja i rasta u monfortanskoj duhovnosti posvete
      1. Program svakodnevnog življenja vjere i vršenje staleških dužnosti
      2. Molitva, glavno sredstvo za ustrajnost u milosti i duhovni rast
      3. Meditacija, poglavito meditacija svete krunice temelj duhovnog života
      4. Poteškoće kod razmatranja
      5. Borba protiv grijeha
      6. Borba protiv požude
      7. Borba sa napastima i kušnjama
      8. Čišćenje kao nastojanje oko posvećenja vlastitoga bića
      9. Ispit svijesti, spoznaja samoga sebe, rast u kreposti i traženje volje Božje
    3. Ljubav prema bližnjemu i čišćenje duše za duhovni rast
  5. POSVETA ISUSU KRISTU PO MARIJI KAO PUT SAZRIJEVANJA ILI PROSVIJETLJENJA TE POTICAJI NA POSVETU
    1. Opis temeljne dinamike iskustva puta prosvijetljenja u spisima sv. Ljudevita
    2. Dinamike življenja posvete oko kojih se treba truditi za rast, duhovno sazrijevanje i ulazak na put prosvjetljenja
    3. Teološke istine o pobožnosti prema presvetoj Djevici
      1. Isus Krist je zadnji cilj pobožnosti prema Presvetoj Djevici
      2. Mi pripadamo Isusu i Mariji u svojstvu robova
      3. Trebamo se isprazniti od svega zla koje je u nama i obući novoga čovjeka, Isusa Krista
      4. Marija svojom majčinskom ulogom olakšava osobni susret s Kristom
      5. Nosimo blago milosti u glinenim posudama
    4. Oznake lažne i prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici
    5. Poticaji na ovu pobožnost
      1. Ova je pobožnost divno sredstvo ustrajnosti
      2. Ova nam pobožnost daje veliku unutarnju slobodu
      3. Ova nas pobožnost sasvim posvećuje Božjoj službi
      4. U ovoj pobožnosti nasljedujemo primjer Isusa i vježbamo se u poniznost
      5. U ovoj pobožnosti Marija se dariva svome robu ljubavi te čisti, uljepšava i prikazuje naša djela svome Sinu
      6. Ovom pobožnošću prinosimo Bogu najveću slavu
    6. Pobožnost posvete donosi našemu bližnjem velike koristi te apostolatska i misionarska dimenzija duhovnosti posvete
    7. Pobožnost posvete dovodi do sjedinjenja s našim Gospodinom
      1. Kratki put
      2. Savršen put
      3. iguran put
    8. Življenje posvete je lagan put za proći kroz tamne noći i čišćenja duše neophodna za sjedinjenje s Bogom
    9. Nasljedovanje Krista po križu kao sredstvo čišćenja, duhovnoga rasta i prosvjetljenja
  6. SREDSTVA KOJIMA POSTIŽEMO VJEČNU MUDROST KAO IZRAZ DUHOVNOG RASTA SVE DO SJEDINJENJA
    1. Žarka želja i duhovni rast
    2. Neprestana molitva i razvojni put molitve u duhovnom životu
    3. Sveopće mrtvljenja i duhovni rast
    4. Nježna i istinska pobožnost prema presvetoj Djevici, privilegirano sredstvo za postići Božju Mudrost
  7. UČINICI ŽIVLJENJA POSVETE
    1. Prvi učinak: prezir samoga sebe i mudrosna spoznaja vlastitog ništavila
    2. Drugi učinak: dioništvo u Marijinoj vjeri
    3. Treći učinak: milost čiste ljubavi
    4. Četvrti učinak: veliko pouzdanje u Boga i Mariju
    5. Peti učinak: udjeljivanje duše i duha Marijina
    6. Šesti učinak: preobraženje duše u Mariju, a po njoj u Isusa
    7. Sedmi učinak: najveća slava Božja
  8. POSVETA ISUSU KRISTU PO MARIJI KAO PUT SJEDINJENJA
    1. Potpuno vršenje volje Božje kao ideal ostvarenja svetosti i savršenstva duhovnosti posvete
    2. Rast vjere, ufanja i ljubavi na putu postizanja savršenstva i sjedinjenja s Bogom
    3. Duh Sveti i duhovni rast od obraćenja pa sve do sjedinjenja
    4. Apostolatski i misionarski ideal svetosti življenja posvete
    5. Posveta kao iskustvo mističnog sjedinjenja s Bogom
      1.  Putovi mistike u životu sv. Ljudevita
      2. Mistika i mistično iskustvo kao takvo
      3. Posveta Isusu Kristu po Mariji kao mistično iskustvo
    6. Opis učinaka i nutarnjeg stanja iskustva sjedinjenja s Isusom Mudrošću po življenju posvete te njegova apostolatska i marijanska dimenzija
  9. MISTAGOGIJA I ŽIVLJENJE POSVETE U SVAKODNEVNICI
    1. Priprema za obavljanje posvete i njeno svakodnevno i godišnje obnavljanja
    2. Uzgajanje i rast drveta života ili način kako u svakodnevnici usvajati duh posvete i ići putem sjedinjenja s Isusom po Mariji
    3. Nutarnje vježbe življenja posvete
    4. Kako živjeti duhovnost posvete Isusu Kristu po Mariji kod svete pričesti
    5. Vanjske vježbe življenja posvete
    6. Življenje posvete i posebne pojedine pobožnosti koje sv. Ljudevit preporuča
  10. BITNE KARAKTERISTIKE MONFORTANSKE DUHOVNOSTI
    1. Trojstvena i Kristološko – mudrosna karakteristika monfortanske duhovnosti
    2. Marijanska karakteristika monfortanske duhovnosti
    3. Crkveno – antropološka karakteristika monfortanske duhovnosti
    4. Liturgijska, osobna i pučka karakteristika monfortanske duhovnosti
    5. Apostolatsko – misionarska i eshatološka karakteristika monfortanske duhovnosti
  11. KRITERIJI PROVJERE RASTA U MNONFORANSKOJ DUHOVNOSTI
    1. Prvi kriterij: kriva ili prava pobožnost Majci Božjoj?
    2. Drugi kriterij: Postojanje težnje za svetošću i duhovnim rastom?
    3. Treći kriterij: Življenje sredstva za postići i sačuvati Mudrost
    4. Četvrti kriterij: Kakvi su učinci življenja posvete?
    5. Peti kriterij: Ljubav kao središte koje ujedinjuje duhovni život

DODATAK:

  1. Monfortanska duhovnost u životima svetaca duhovnih velikana i naučiteljstvu crkve
  2. Čin slavljenja posvete Isusu Kristu po Mariji
  3. Metoda molitve krunice po uputama i razmatranjima sv. Ljudevita Montfortskoga
  4. Sve činiti po Mariji, s Marijom, u Mariji i za M ariju - Praktične vježbe i upute za rasti u nutarnjem duhu posvete Isusu Kristu po Mariji prema uputama sv. Ljudevita Montforskoga
    1. Vježbe za sve činiti po Mariji
    2. Vježbe za sve činiti s Marijom
    3. Vježbe za sve činiti u Mariji
    4. Vježbe za sve činiti za Mariju

SUSTAVNI PRIKAZ DUHOVNOSTI sv. Ljudevita Monfortskog

Duhovnost svetog Ljudevita je već odavno prisutna u Crkvi u Hrvata. Ona počinje s prvim prijevodom Rasprave na hrvatski jezik koji je učinio sluga Božji nadbiskup vrhbosanski dr. Josip Stadler 1894. godine. Od tada su ponovljena različita izdanja Rasprave a prevođeni su i drugi spisi sv. Ljudevita. Mnogi vjernici su se nadahnuli na Montfortu. Svakako valja spomenuti blaženog kardinala Stepinca i slugu Božjega o. Antu Antića koji su živjeli i širili posvetu Isusu Kristu po Mariji kako je naučava sv. Ljudevit.

Diljem svijeta sv. Ljudevit poznat je kao autor Rasprave o pravoj pobožnosti prema presvetoj Djevici Mariji, a danas i kao svetac na kome se bio nadahnuo sveti otac Ivan Pavao II i od kojega je preuzeo svoje papinsko geslo Totus tuus- Sav tvoj. To su prve riječi skraćenog oblika posvete na latinskom jeziku Isusu Kristu po Mariji koje nalazimo u Raspravi br. 233: Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj presvetoj Majci.

Novi veliki poticaj za upoznavanje i širenje duhovnosti sv. Ljudevita na nivou opće Crkve dao je pokojni veliki papa Ivan Pavao II. koji je skupa sa vatikanskim kongregacijama u više službenih dokumenta spominjao i preporučivao duhovnost sv. Ljudevita Montfoskoga. Dosta je spomenuti marijansku encikliku Otkupiteljeva Majka br. 48., Direktorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti br. 204 i papino apostolsko pismo Krunica Djevice Marije br. 8 i 15.

Povijest same družbe misionara monfortanaca u Hrvatskoj počinje 1973. Od tada su misionari monfortanci bili su izdavači raznih djela sv. Ljudevita u više izdavačkih kuća koja su uglavnom bila džepnog i divulgativnog tipa, a neka su još uvijek u prodaji. Među vrednija izdanja spisa sv. Ljudevita svakako spadaju Sabrana djela I od Sympsiona, Split 1979., a u pripravi je izdanje šest glavnih djela sv. Ljudevita u suradnji sa Kršćanskom sadašnjosti.

Široj čitalačkoj javnosti sv. Ljudevit je poznat kao promicatelj pravog štovanja Blažene Djevice Marije otkrivajući mjesto koje je Ona od Boga imala u otajstvu Spasenja. Naš blagopokojni uzoriti kardinal Franjo Kuharić u predgovoru djela sv. Ljudevita za Symposion s pravom tvrdi da se ta mariologija sveca ispravno shvaćena podudara s naukom Drugog vatikanskog sabora.

Na žalost manje je poznat, a isto taka vrijedan, nauk sv. Ljudevita o Isusu Kristu, Vječnoj i utjelovljenoj Božjoj Mudrosti, duhovnosti i teleologiji Križa kao i Trojstveno viđenje povijesti spasenja. Upravo oni daju pravi kontekst Marijanskoj poruci sveca što je jasno vidljivo iz čitanja i studija dijela sv. Ljudevita.

Treba napomenuti da je način izražavanja sv. Ljudevita prilagođen njegovu vremenu ali bogati sadržaj misli ostaje aktualan i suvremen i danas. Govor sv. Ljudevita nije onaj akademskog tipa spekulativnog teoretičara, nego njegovu teologiju treba razumjeti kroz osobno iskustvo duboke vjere i pobožnosti. Upravo zbog toga čitanje Montfortovih spisa ima otajstvenu snagu potaći čitatelja na veću ljubav i pobožnost prema Mariji i Isusu.

Družba Marijinih misionara monfortanaca, Kćeri Mudrosti i Braća sv. Gabrijela, tri redovničke obitelji, koje je utemeljio sv. Ljudevit su njegovale i istraživale duhovnost posvete. A sažetak i kruna tog studijskog rada je Rječnik monfortanske duhovnosti izdan 1994. g. sa preko 80 znanstvenih članaka koji obrađuju sve vidike monfortanske duhovnosti. Na tom rječniku su više godina radila 68 stručnjaka iz cijelog svijeta iz svih područja teologije i duhovnosti. Rječnik je dostupan na engleskom, francuskom, španjolskom i talijanskom jeziku.

Izdavanje djela sv. Ljudevita na hrvatskom jeziku ima svoju bogatu povijest ali istraživanje i studij monfortanske duhovnosti posvete su gotovo nepostojeći. Ovaj naš rad želi nadoknaditi tu prazninu. Kao jedan od rijetkih pokušaja ukazujemo na naše Meditacije o pripravi na posvetu Isusu Kristu po Mariji prema uputama sv. Ljudevita Montforskog, Sav Tvoj, Zagreb 2005, čije smo dijelove ugradili u ovu knjigu ali oni i novom kontekstu daju novo svijetlo na duhovnost posvete.

Sv. Ljudevit u umro u naponu snage i nije sam napisao sustavni prikaz duhovnosti posvete. Goruća molitva, Ljubav vječne Mudrosti i Rasprava svakako su njegova glavna djela koja daju teološki kontekst i sadržaj duhovne poruke sveca, ali u njima Montfort često kratko ukazuje na druge teme i sadržaje koje možemo pronaći u njegovim drugim spisima. Koristeći znanstvena istraživanja monfortanske duhovnosti željeli smo hrvatskoj čitalačkoj javnosti omogućiti uvid u cjelovitost duhovnosti posvete, poglavito jer se nažalost duhovna poruka sv. Ljudevita često krivo interpretira.

U pisanju knjige smo pošli od pretpostavke da osobno iskustvo sveca i njegova duhovna poruka čine cjelinu. Druga pretpostavka je da svi spisi sv. Ljudevit, a ne samo glavna djela, su na svoj način izraz duhovnosti koju je on živio i naučavao. U tom smislu u knjizi su vrednovani i naglašeni tekstovi sv. Ljudevita koji se rjeđe pojavljuju u monfortanskim studijama.

Po količini citiranih tekstova sv. Ljudevita knjiga bi se pravom mogla nazvati komentirana antologija. Svjesno smo izabrali taj pristup jer metoda i cilj pri našem radu je bila dati prostora svecu da on sam uvodi čitatelja u svoju duhovnu poruku. Mi smo skrupulozno nastojali u svakoj temi iskazati cjelovitost poruke sveca jer samo tako se korektno može ići u interpretacije i aktualizacije duhovne poruke.

Tako smo nastojali izbjeći određeni neadekvatni pristup svetačkoj literaturi koji je bio prisutan nakon drugog vatikanskog koncila a temeljio se na nektičkom biranju svetačkih tekstova prikazujući parcijalno njihovu poruku, često puta sa zaključcima i aktualizacijama koji tvrde upravo suprotno od izvorne svetačke poruke.

Isto tako u pisanju knjige nastojali smo iznositi materiju ne toliko rukovodeći se znanstvenim kriterijima nego više na divulgativan način jer nam je cilj bio da prosječni kršćanski vjernik može knjigu koristiti kao priručnik za duhovni život te je kritički aparat, iako prisutan, u djelu u drugom planu. U tu svrhu na kraju većine pojedenih cjelina nalaze se poticaji za razmišljanje o osobnom putu rasta u vjeri povezani s temom o kojoj se razmišlja. Pa ipak u knjizi se nalaze rezultati našeg dugogodišnjeg istraživanja koji se mogu lako znanstveno obraditi i prezentirati.

Napominjemo da smo imali određenu slobodu u korištenju sekundarne literature jer glavni istraživački cilj našeg rada nije usmjeren na općenite teme iz duhovnosti nego na duhovnu poruku sv. Ljudevita i upravo u tome je glavna originalnost ove knjige. U tom smislu nastojali smo načelno citirati sekundarne izvore preuziamanja pojednih razmišljanja, a ako je to negdje preskočeno to je iz razloga jer su pojedine stranice knjige nastajale kao plod čisto pastoralnog rada s grupama koji žive posvetu te naknadno niti mi sami nismo sigurni u porijeklo svih korištenih odlomaka.

Iz samog naslova knjige uočljivo je da se radi o sustavnom pristupu i izlaganju materije, a to je moguće samo zato jer je duhovna poruka sv. Ljudevita uistinu cjelovita u smislu jedne škole duhovnosti koja obrađuje sve bitne sadržaje. Tako da je i u povijest monnfotanske literature pod tim vidikom ovo bitno novo i originalno djelo. A upravo zato što se radi o sustavnom pristupu koji daje uvid u cjelovitost poruke sveca svako od poglavlja, pa i pojedine cjeline mogu biti predmetom daljnjeg istraživanja.

Nakon kratkog prikaza života i duhovnog puta sv. Ljudevita u drugom poglavlju obradili smo teološke temelje monfortnaske duhovnosti, jer svaka autentična duhovnost koja želi nositi to ima treba biti teološki jasno utemeljena. Sv. Ljudevit je jedan od onih duhovnih autora čija su djela teološki dobro utemeljena i razrađena do te mjere da ga je veliki papa naših dana Ivan Pavao II nazvao „vrsnim teologom“.

Isto tako svaka autentična duhovnost treba obraditi temeljne dinamike duhovnog života po kojima vjernik nakon prihvaćanja duhovnosti može rasti sve do vrhunaca svetosti. U tom smislu smo u trećem poglavlju obradili narav i temeljne dinamike rasta u posveti. Nakon toga obradili samo posvetu kao duhovno iskustvo triju klasičnih putova duhovnog rasta od čišćenja preko prosvjetljenja do sjedinjenja.

Posveta kao put čišćenja je istovremeno usvajanje klasičnih praksi i vrijednosti katoličke duhovnosti koje na svoj način ostaju temelj cjelokupnog duhovnog života i preduvjet rasta. U poglavlju o posveti kao putu sazrijevanja ili prosvjetljenja iznijeli samo onaj dio duhovnog nauka sveca koji se obično prepoznaje kao središnja duhovna poruka sv. Ljudevita, ali napominjemo da kada je Montfort izlaže bilo u Raspravi bilo u Marijinoj tajni pretpostavlja da je čitatelj već prošao i usvojio temelje duhovnog i kršćanskog života. Kao i mnoge druge stvari sv. Ljudevit to slikovito izražava.

Tako u Raspravi piše: „Ali, spomeni se da se u uzor-formu baca samo ono što je rastaljeno i tekuće: to jest, treba da smrviš i rastališ u sebi staroga Adama, da postaneš novi u Mariji“ (PP 221). Ili još jasnije „Stoga, ako se koja duša daruje njoj bez ograničenja, i Marija se njoj dariva neograničeno. Samo, naše pouzdanje u Mariju ne smije biti preuzetno, nego treba da sa svoje strane nastojimo steći kreposti i ukrotiti svoje strasti“ (PP 181).

Dok u Marnijoj tajni slikovito opominje: „Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj. Povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga, uz uvjete: prvo, da je saopćiš samo onim osobama koje to zaslužuju po svojim molitvama, milostinjama, mrtvenjima, podnesenim progonstvima, revnošću za spas duša i slobodom srca“ (MT 1).

Dakle za sv. Ljudevita posveta je privilegirani put koji je on predlagao kao vrsno sredstvo obraćenja, čišćenja i ustrajnosti onima koji su tek započeli kršćanski i duhovni život, (vidi 4. poglavlje), ali i sredstvo sigurnog duhovnog napretka nakon prve faze i usvajanja temelja duhovnog života koje vodi dušu putem sazrijevanja i prosvjetljenja ka sjedinjenju s Kristom Mudrošću.

Nakon što smo u 5. poglavlju prikazali posvetu upravo kao put prosvjetljenja obradili smo u monfortanskoj duhovnosti 4. privilegirana sredstva duhovnog rasta za postići i sačuvati Mudrost. U prikazivanju tih sredstava u 6. poglavlju nastojali smo iznijeti dinamiku samog duhovnoga rasta koju sobom nosi prakticiranje tih sredstava i držimo da je to novost u odnosu na sve druge monfortanske studije o ovoj temi.

Svako življenje duhovnost mora biti popraćeno i učincima u duhovnom životu. Tu temu smo obradili u sedmom poglavlju dok je posveta kao put sjedinjenja i ostvarenja svetosti prikazana u 8 poglavlju. Bilo koja škola duhovnosti pa tako i posveta ne može ostati samo na općenitim principa duhovnog iskustva i života nego se treba prevesti u praksu svakodnevnice. Upravo to samo obradili u devetom poglavlju govoreći o uvođenju u samu duhovnost posvete ili mistagogiju i njeno življenje u svakodnevici.

U predzadnjem poglavlju smo naglasili sve bitne karakteristike monforanske duhovnosti posvete kako bi se lakše uvidjelo da svako svođenje duhovne poruke sv. Ljudevita samo na marijansku komponentu ne odražava bogatstvo i cjelovitost poruke sveca. I na kraju kao sažetak poruke duhovne dinamike življenja posvete i sredstvo ispitivanja vlastitog življenja posvete ukratko smo obradili kriterije provjere rasta u monfortaskoj duhovnosti.

Knjiga ima i više dodataka koji su priređeni za one koji se žele praktično vježbati u življenju posvete Isusu po Mariji. Onima koji knjigu žele koristiti kao priručnik za pomoć u vlastitom duhovnom životu preporučamo da na temelju poticaja vode jednu vrstu vlastitog duhovnog dnevnika, na taj način nakon nekog određenog vremena vraćajući se više puta na iste cjeline mogu pratiti promjene u osobnom duhovnom iskustvu.

Radili smo na knjizi ljubavlju duhovnoga sina s osjećajem zahvalnosti Bogu za poziv, sv. Ljudevitu za tolika nadahnuća i darove koje Družba Marijinih misionara montfortanaca prima preko svoga utemeljitelja i svima onima koji su se duhovno obogatili čitajući Montfortova djela i nas poticali na pisanje. Knjiga je plod naših dugogodišnjih studija monfortanske duhovnosti, od akademskih i znanstvenih do divulgativnih, ali i pastoralnog rada s vjernicima koji žive duhovnost posvete.

Isto tako ona je na određeni način naš odgovor na poticaj velikog pokojnoga pape Ivana Pavla II trima mnofotranskim redovničkim obiteljima u pismu od 21.6. 1997. g. da čine sve kako duhovno blago posvete koje su baštinili od svoga utemeljitelja ne bi ostalo skriveno nego poznato i plodonosno.

Knjigu posvećujemo svima onima koji su čitali ili će čitati djela sv. Ljudevita Montfortskoga, te im od srca želimo i molimo da više uzljube Isusa Krista, njegovu i našu Majku Mariju i Crkvu, te se posvete Bogu samome. Dao Bog, Majka Božja i zagovor sv. Ljudevita da objavljivanje ove knjige donese obilje duhovnih plodova u našem hrvatskom narodu.

U Zagrebu na spomendan sv. Ljudevita M.G. Montfoskoga 28. 4 .2009.
p. Miljneko Sušac s.m.m. – misionar monfortanac

 

Upute za praktično korištenje priručnika

Na određeni način priručnik je nastavak i nadopuna naših Meditacije o pripravi na posvetu prema uputama sv. Ljudevita Montforskoga u izdanju Sav Tvoj, Zagreb 2005. Naime, sv. Ljudevit drži da oni koji se žele posvetiti trebali bi se pripraviti za sami čin posvete, što smo obradili u Meditacijama. No nakon priprave za posvetu i samog čina vjernik je treba živjeti u svakodnevnici te duhovno rasti i sazrijevati.

Ova knjiga je nastala na poticaj brojnih vjernika koji su se posvetili i nastoje živjeti monfortansku duhovnost posvete i kao odgovor na njihova traženja da dobiju jedan sustavni prikaz s praktičnim uputama za duhovni život.

Dugo smo razmišljali i dvoumili o tom, kako nam se često činilo prezahtjevnom, poduhvatu, pristupu i načinu ostvarenja. Pa evo nakon više godina studija, molitve, rada s pojedincima i grupama koji žive posvetu djelo je dovršeno. Pod tim vidikom ovaj priručnik je novost i u monfortanskoj tradiciji. Rado prihvaćamo sve eventualne dobronamjerne kritike i sugestije u smislu poboljšanja izložene materije.

Onima koji žele ovu knjigu koristiti kao praktični priručnik duhovnog života donosimo nekoliko uputa. Prije svega priručnik ne može nadomjestiti čitanje djela sv. Ljudevita koja ostaju izvori monfortanske duhovnosti. Ova knjiga, kako to kaže i sam njeni naslov je jedan studij izvora i njihov sustavni prikaz.

Bilo bi dobro pročitati barem jedanput cijelu knjigu i tako dobiti uvid u cjelovitost njene poruke. A pojedina poglavlja, kao što smo rekli u predgovoru, su međusobno povezana idejom vodiljom sustavnog prikaza duhovnosti posvete. Ako čitatelj knjigu želi koristiti i kao priručnik za vlastiti duhovni život predlažemo mu da na temelju poticaja razmišlja o temi koju je čitao te vodi neku vrstu duhovnog dnevnika, no to nije nepohodno. Na taj način pri ponovnom povratku na iste teme nakon dužeg ili kraćeg perioda bi mogao uvidjeti razlike u vlastitom iskustvu.

Nakon prvog čitanja ovisno o vlastitom zanimanju, iskustvu ili potrebi čitatelj se može više puta vraćati na pojedine cjeline.

Onima koji su se posvetili i žele živjeti posvetu u svakodnevici u sklopu cjeline poruke priručnika, naravno uz redoviti sakramnetalni život, preporučamo na poseban način nastojanje oko prakticiranja pojedenih praksi koje su od bitne važnosti za rasti u duhu posvete kao što su: prakticiranje sredstava za postići i sačuvati Mudrost (vidi poglavlje 6); molitva krunice prema uputama sv. Ljudevita (vidi cjeline 4.2.3. i dodatak br.3); pričest s Marijom (vidi cjelina 9.4.); te nutarnje vježbe življenja posvete (vidi cjelina 9.3. i dodatak br.4) te stil življenja posvete opisan u cjelini 9.2.

SKRAĆENICE

PP = Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici
LJVM = Ljubav vječne Mudrosti
MT = Marijina tajna
PPK= Pismo prijateljima Križa
TSK= Čudesna tajna svete krunice za obratiti se i spasiti se
GM = Goruća molitva
P = Pjesme
KP = Knjiga propovijedi sv. Ljudevita
PKM = Pravila Kćeri Mudrosti
PM = Pravila misionara družbe Marijine
MS = Massime della divina sapienza
PBM = Preparazione alla buona morte
KKC = Katekizam Katoličke Crkve
LG = Svijetlo naroda
GS = Radost i nada
SSC = Konstitucija o svetoj liturgiji
DSM = Dizionario di spiritualità monfortanan, Rim, 2005.
DES = Dizionario enciclopedico di spiritualità, Rim, 1992.
DS = Dizionario di spiritualità, Milano 1985.
DM = Dizionario di Mistica, Vatikan 1998.

1. ŽIVOT I DUHOVNI PUT SVETOG LJUDEVITA TE FRANCUSKA ŠKOLA DUHOVNOSTI

Poruka svakog sveca i njegovi spisi su duboko označeni osobnim iskustvom i duhovnim putem kojim se on uspinjao do sjedinjenja s Bogom. Isto tako veliki utjecaj na svaku osobu uvijek imju obitelj, povijesni kontekst u kojem je živjela i duhovnost u kojoj je odgajna, pa to vrijedi i za sv. Ljudevita. Zbog toga ćemo u prvom poglavlju kratko prikazati život sv. Ljudevita i njegov put duhovnoga rasta a nakon toga francusku školu duhovnosti u kojoj je Montfort odgajan a kojoj i sam pripada.

1.1. ŽIVOT SV. LJUDEVITA MARIJE GRIGNIONA MONTFORSKOGA

Ljudevit-Marija Grignion se rodio 31. siječnja 1673.g.,u Montfort-La-Cane- u Bretanji, kao prvorođenac u brojnoj obitelji. Otac Ivan Baptista je bio odvjetnik, i uz određene ekonomske probleme je vodio svoju obitelj. Majka sv. Ljudevita je imala dva brata svećenika. Svetac sam priznaje da su ga roditelji kršćanski odgajali u „strahu Božjem“ (Pis. 20).

Ljudevit će proživjeti svoj životni vijek prijelaznom povijesnom periodu gdje jedna civilizacija gasne, a rađa se druga. U istom stoljeću u kome je živio naš svetac francuska revolucija i prosvjetiteljstvo će jedanput zauvijek dokinuti ustaljeni stoljetni društveni poredak triju staleža i kraljevsku vladavinu. Montfort će živjeti u vremenu duhovnih gibanja u kojima se već naslućuje kraj jednog sustava života i vrednovanja, i to baš kad je francusko kraljevstvo izgledalo na vrhuncu moći.

U socijalno političkom smislu nalazimo se u vrijeme apsolutizma, Grand siècle, francuski veliki vijek. Sva vlast je u rukama kralja sunca Luja XIV (1643. – 1715.) i njegova dvora. Ne radi se samo o vladavini, nego o stilu življenja koji sve prožima. Luj XIV svojevoljno, često nerazumno i pogrešno donosi odluke presudne za život svih u Francuskoj. Ostati će u povijesti zapamćen po izreci; posije mene potop, kralj raskoši, gizdavosti, ratova, poznatih javnih ljubavnica i bijede puka.

Najveći društveni problem ovog perioda u Francuskoj je siromaštvo i bijeda velikog broja stanovnika. Životni uvjeti seljaka su se stalno pogoršavali. Osjećali su se prepušteni samovolji vlastodržaca i plemića. Porezi i nameti dovedoše mnoge u bijedu, tako da postadoše beskućnici i prosjaci bez stalnog mjesta boravka, a često su se organizirali i u bande. Tako na primjer, u vrijeme Luja XIV Pariz je imao 450 000 stanovnika od kojih 40 000 bijahu prosjaci bez doma i prihoda. U Ruenu bijaše čak 12 000 prosjaka na 26 000 stanovnika, a u samoj Francuskoj Kralja sunca, koji se ponosi Versajskim dvorcem, od 17 milijuna stanovnika 2 milijuna su bili beskućnici i prosjaci.

Život i preživljavanje cijele nacije zavisili su od žetve i uroda zemlje. Na primjer, u kriznim godinama lošeg uroda 1693 – 1694 od neishranjenosti umrije 2. 835 000 ljudi, a ako dodamo još i oštru zimu, samo u zimskom periodu 1709 – 1710 umrije 800 000 siromaha. Baš u to vrijeme sv. Ljudevit bijaše na vrhuncima svoga apostolata te opisa tu strašnu dramu u svojim pjesmama, a posebno je dojmljiva Krik siromaha. Sv. Ljudevit će cijeli svoj život provesti kao zadnji siromah, budeći nadu u siromasima i brinući se za njihovo dostojanstvo.

Na kraju 17-og stoljeća u Francuskoj je bilo nezamislivo živjeti bez religije i vjere. Nije bilo nekrštenih, a zanemariv broj osoba se deklarirao ateistima. Više puta će sam sv. Ljudevit govoriti o slobodnjacima. Radilo se o osobama koje su zanemarivale određene crkvene i pobožne prakse živeći djelomično suprotno onome što je Crkva naučavala, ali uz to oni nisu negirali postojanje Boga niti dogme Katoličke Crkve.

Pa ipak, Katoličku Crkvu toga doba na poseban način muče određeni problemi. U cijeloj Evropi, pa i u Francuskoj, širi se jansenizam, teološki i duhovni pokret koji je naglašavao moralni rigorizam i pesimističko viđenje života, a svojim krivim naukom o predodređenju dovodio u pitanje pastoralni i misijski zamah Crkve. Galicanizam bijaše drugi veliki problem koji je potresao Francusku tog doba. Naime u Francuskoj Crkvi su bili jaki pokreti koji su zahtijevali ako ne potpuno neovisnost o papi onda veliku samostalnost u bitnim stvarima za zajedništvo opće Crkve.

Crkvu u Francuskoj je potresao i kvijetizam. Bijaše to još jedan krivovjerni duhovni pokret u Katoličkoj Crkvi koji je imao svoje korijene u nauku M. Molinosa. Radi se o odnosu između kontemplacije i meditacije te akcije. Molinos je naučavao potpuno predanje u Boga i jedno stanje mistične pasivnosti u kontemplaciji, a bitno umanjivao ljudsku odgovornost i vrijednost čina, djela i vježbi na putu duhovnog napretka u vjeri. Papa Inocent XI. 1687. osudio je taj nauk kao krivovjeran. Montfort u svojim djelima aludira na svoje suvremenike i njihove sljedbenike Madame Guyon ( + 1717) i biskupa F. Fénelona ( + 1715) koji su bili osuđeni kao kvijetisti. Zbog problema s kvijetizmom u Francuskoj 17-og stoljeća se proširilo nepovjerenje prema mistici.

Na kraju, počevši od 1673. godine u marijanskoj pobožnosti se širio krivovjerni spis Adama Widenfeldta, kanonika iz Kelna, Monita salutaria, u kojem jansenistički nadahnuti kanonik stavlja u Marijina usta svoje propovijedi i prikazuje Majku Božju na jedan zastrašujući način kako tjera od sebe one koji joj se utječu. Widenfeldt pod utjecajem protestantizma dovodi u pitanje pobožnost prema Mariji. Malo nakon izdavanja knjiga je stavljena na indeks zabranjenih djela, ali utjecaj tih ideja će se dugo osjećati.

Sv. Ljudevit će u životu često biti proganjan od ljudi u Crkvi u Francuskoj koji su bili po utjecajem tih krivovjernih razmišljanja. U svojim djelima više puta aludira na neke od tih polemika. On će zaživjeti sve ono čemu su se ti crkveni krugovi protivili te će to biti jedan od razloga mnogobrojnih nerazumijevanja i progona u njegovu životu. Nasuprot njima Ljudevit će postati strastveni misionar, potpuno odan Crkvi, poslušan papi, auteničan mistik te najveći pobožnik, pobornik i promicatelj prave, nježne i sinovske pobožnosti prema Mariji.

Prve godine života Ljudevit je proveo dijelom kod dojilje u obližnjem mjestu, djelom s roditeljoma. Veći dio svoga djetinjstva je proveo nedaleko od rodnog mjesta, u Iffendic-u1.

Još od prvih godina života svetac je pokazivao posebne znakove sklonosti prema pobožnosti i molitvi. Udaljavao se od druge djece za vrijeme igre i molio krunicu pred Gospinom slikom, na to je poticao i drugu djecu, a poglavito rođenu sestre Guyonne – Jeanne koju su u obitelji zvali Luiza jer je primjećivao da ga je više od drugih u tome slijedila. Kao dječak znao se približiti svojoj majci kada ju je vidio pritješnjenju teretima života i govoriti o Božjoj ljubavi.

Prva formacija

Godine 1685. dječak Grignion se upsuje u humanističku srednju školu u Rennes-u u isusovačkom zavodu svetog Tome Becketa. Boravio je kod strica svećenika Alaina a školu je pohađao kao vanjski učenik. U ovom povoljnom ambijentu svetac će provesti 8. godina života, od svoje 11-te do 19-te godine. Isusovački zavod u Rennes-u je bio među najvažnijim u Francuskoj. U njemu se nakon završene humanističke škole mogao nastaviti studij filozofije i teologije.

Pored intelektualnog obrazovanja u isusovačkom kolegiju se na posebna način brinulo o duhovnoj formaciji učenika. Poseban utjecaj na mlade u dobi odrastanja ostavljaju odgojitelji. Neki od njih su ostavili duboki trag u duhovnoj formaciji Ljudevita Marije. On je za prvog svog duhovnika izabrao patera Filipa Descartesa, koji je bio nećak poznatog filozofa. Pod njegovim vodstvom mladi Grignion je otkrio prvenstvo traženja Boga u životu, važnost evanđeoskog siromaštva, te došao u dodir sa klasicima kršćanske duhovnosti i mistike. Ljudevita se posebno dojmio i p. Franjo Gilbert tada tridesetogodišnjak koji je mladima prenosio ljubav prema misijama, a bio je uzor mladima u strpljivom prihvaćanju problema i protivština života u mučnim situacijama, a sam će napustiti profesorsku službu i poći u misija gdje će i umrijeti u 39-toj godini.

Isusovci su posebnu važnost u formaciji davali marijanskoj pobožnosti. U kolegiju su osnivali marijansku kongregaciju čiji članovi su gajili ozbiljan duhovni i sakramentalni život. U toj kongregaciji Ljudevit koji je po karakteru bio zatvoreniji prema vršnjacima uspostavio je važna prijateljstva s Blainom i Klaudijom Poullartom des Places koja će ga pratiti cijeli život. Predstojnik marijanske kongregacije p. Provost poticao je mlade prije svega svojim primjerom na veliku pobožnost Majci Božjoj. Tako se Ljudevit poučen vjerom, u molitvi svom jednostavnošću i snagom svoga osjećajnog srca s djetinjom lakoćom otvarao Mariji, Majci koju mu je Isus dao. Blain zapisa:

“Svi znaju da je Mariju zazivao samo kao svoju dobru Majku, ali ne znaju svi da se od svoje mladosti njoj utjecao s dječjom jednostavnošću povjeravajući njoj sve svoje potrebe bilo vremenite bilo duhovne. Kad je dječak Grignion bio pred Marijinom slikom, izgledalo je kao da nikoga više ne poznaje …Njoj se utjecao s velikim povjerenjem te je držao da će sigurno biti uslišan. Nikada se nije uznemirivao, sumnjao, dvoumio…Po njemu sve je već bilo riješeno nakon što je molio svoju dobru Majku”.

U gradu Rennsu Ljudevit je sudjelovao u inicijativama svećenika Belliera koji je okupljao mlade, uvodio ih u služenje siromasima i slao po okolnim selima kako bi siromasima držali predavanja iz katekizma. Svi ovi odgojitelji su na svoj način ostavili duboki trag u duhovnoj formaciji mladog Grigniona koji će i sam kao svećenik zaživjeti te iste ideale.

Ljudevit Marija se istinski trudio oko intelektualnog i duhovnog napretka. Bio je među najboljim đacima i redovito za uspjeh u učenju je na kraju godine dobivao pohvale i nagrade. A njega je još više od studija privlačio duhovni život. Periodi dubokog zajedništva s Bogom se nastavljaju u njegovu životu, a na poseban način gorljivost mladog učenika se povećala ulaskom u marijansku kongregaciju. O tome prijatelj i očevidac Blain svjedoči: „Prepuštao se molitvi i pokori, nije mogao ni čemu drugom kušati slast osim u Bogu. Sve drugo bilo mu je odbojno“.

U međuvremenu cijela obitelj Grignion se preselila u Rennes. Još od đačkih dana Ljudevit je kušao neodoljivu privlačnost prema siromaštvu i siromasima. A ta njegova želje nailazila je na nerazumijevanje i suočavala se sa očevom zamisli o socijalnom i društvenom promoviranju njega i obitelji koja je sve više naginjala prema siromaštvu kao i cijeli srednji sloj francuskog društva tog doba. U međuvremenu Grignion je završio filozofske studije. Odlučio se za svećenički poziv i u istom kolegiju sv. Tome Becketa 1693.g. upisao je studij teologije.

U pariškom sjemeništu

Nekoliko mjeseci kasnije ukazala se prilika sv. Ljudevitu da po preporuci gđice de Montigny pođe na studij teologije u Pariz u sjemenište sv. Sulpizija. Bijaše to san svakog klerika tog doba. U jesen 1693. devetnaestogodišnji mladić Grignion se uputi u Pariz. Odlazak iz obiteljskog okružja za Ljudevita predstavlja i definitivno opredjeljenje za put potpunog siromaštva i posvemašnjeg predanja u ruke Božje providnosti. To oslobađanje od obiteljskog ograničenja za socijalnim promaknućem čini i jednom gestom na mostu Cesson. Siromasima daruje sve novce koje je dobio za putovanje, s jednim od njih mijenja svoje novo odijelo i učini zavjet potpunog siromaštva koji će cijeli život vjerno opsluživati.

U Parizu je bio primljen u zajednicu Klaudija Bottu de la Barmondiere-a, gdje su častili »siromašni život Isusov, da se priprave na službu božanskog svećeništva pod zaštitom Presvete Djevice, Svetog Josipa, Svetih Apostola i apostolskih muževa«. Time duhovni put sjemeništarca Grigniona prolazi kroz nove faze. On definitivno izlazi iz ozračja isusovačke formacije i ulazi u sulpicijansku francuske škole duhovnosti.

Ljudevit je teološke studije pohađao na obližnjoj Sorboni, a u sjemeništu je živio u okruženju koje je pogodovalo njegovim najdubljim duhovnim stremljenjima. Bio je slobodan slijediti nutarnje poticaje na molitvu i mrtvljenje sve do svetih asketskih ludosti ili kako to kaže njegov prijatelj Blain koji me se pridružio u Parizu, prakticirao je „mrtvljenje bez ograničenja“. Montfort siromašan bez ikakvih prihoda i ljudske sigurnosti po predanju u Božju providnost vidi da ga Bog vodi na način da mu ne nedostaje potrebno za život iako oskudno živi te u duši kuša mistiku oslobađajućeg siromaštva. Cijeli život svetac će proživjeti radikalno i doslovno živeći evanđelje bez ikakvih ljudskih oslonaca u potpunom siromaštvu i predanju u Božju providnost po Marijinu zagovoru usprkos svih nutarnjih i vanjskih kušnji i trpljenja.

U jesen 1694.g. iznenada umire ravnatelj sjemeništa de la Barmondiere i cijela zamjenica se nađe u nezavidnom položaju. Velika ekonomska kriza potresa Francusku i budućnost zajednice je krajnje neizvjesna. Poslije raznih dogodovština većina sjemeništaraca je bila je pripušten u zavod de Montaigu-a, zajednicu gosp. Boucker-a. Ako su prije sjemeništarci živjeli u siromaštvu koje se moglo nazvati dostojnim, u novom zavodu su se našli na rubu same bijede gdje su često oskudijevali u hrani i ogrjevu.

Usprkos oskudice sjemeništarac Grignion je nastavljao sa svim praksama pokore i mrtvljenja, te se u zimu teško razbolio. Zbog straha da bolest ne bi bila zarazna premjestili su ga u Hotel- Dieu parišku ubožnicu zadnjih siromaha. Osoblje se do te mjere zabrinulo za njegovo zdravlje te su smatrali da treba pripravljati sve potrebno za njegovu smrt i ukop. A svetac ih je sa svom sigurnošću uvjeravao da će uskoro ozdraviti što se uistinu i dogodilo.

Nakon što je prevladao bolest tijekom 1695.g. vođen čistom Božjom providnošću ulazi u malo Sjemenište Svetog Sulpicija, ono zbog kojega je došao u Pariz.

Malo nakon toga duhovni put Ljudevita dolazi do prvih mističnih obilježja. Naime on, iako je bio jedan od boljih studenata odluči nakon prvog ciklusa teoloških studija prestati pohađati teološka predavanja na Sorboni, zadovoljivši se večernjim predavanjima koje je jedan od doktora Sorbone održavao u sjemeništu. Blain reče da je Grignion odabrao „znanost svetaca“.

Na poseban način su ga dojmili spisi Surina i Boudona. Pod njihovim utjecajem svetac usredotočuje duhovni život u čistu ljubav prema Bogu, prenoseći svaku afektivnost sa stvorenja na Stvoritelja „nije nikada gubio s vida Boga ni njegovu prisutnost“, a još je pojačavao ritam pokore i mrtvljenja.

U marijanskoj pobožnosti Montfort je došao do posvemašnjeg predanja ili svetog ropstva ljubavi. Na prigovor sjemeništaraca da više ljubi Mariju od Isusa sjemeništarac Grignion duhovno i teološki razrađuje sveto ropstvo ljubavi ili posvetu i utemeljuje je na kristocentrizmu i povezuje sa obnovim krsnih zavjeta. Uza sve to pokazivao je veliku gorljivost u obranu Božje časti.

Takav je dnevni raspored sjemeništarcu ostavljao više vremena za vlastitu osobnu lektiru. A lektiri je među ostalim pogodovalo to da je bio zadužen službom bibliotekara. Montfort je bio veliki čitač. Njegov prijatelj Blain ide dotle te kaže da su »skoro sve knjige koje raspravljaju o duhovnom životu prošle kroz njegove ruke«. čitajući pravio je bilješke po temama, kako nam svjedoči rukopis naslovljen Bilježnica, koju će kao misionar nositi sa sobom na raznim putovanjima.

U svakodnevnom životu uz uspjehe i radosti, probleme i poteškoće poglavito u druženju i rekreaciji odgojitelji su počeli uočavati Grignionovu posebnost i po njima pretjeranost. Duhovni vođa, vlč. Leschassier odluči ga podvrgnuti kušnji duhova koja se prvenstveno sastojala u ograničavanju njegovih mrtvljenja i molitava te javnom ponižavanju pred drugim sjemeništarcima kako bi kušao njegovu poslušnosti i poniznost.

Ovo sučeljavanje s duhovnikom je u biti bio odraz različitog shvaćanja duhovnosti i karaktera dviju osobnosti. Ljudevit je usvajao mističnu misionarsku struju duhovnog života koja je bila izražena kod utemeljitelja sjemeništa sv. Sulpicija Oliera, nasuprot odgojnih principa njegovih nasljednika koji naglašavaju odmjerenost, pravila do sitničarenja, nepovjerenje u posebnosti u aniti mističnom ozračju koje se širilo cijelom Crkvom u Francuskoj.

Svetac je besprijekorno prošao mučno iskustvo razlikovanja duhova, iako s posljedicom naglašenog nepovjerenja u samoga sebe. Nakon toga uz službu bibliotekara, Montfort je u zajednici uspješno obavljao i službe sakristana, ceremonijera te katehete u siromašnim pariškim četvrtima. Pa ipak glas o njegovoj posebnosti će ga pratiti cijeli život i biti uzrokom mnogih nesporazuma i poteškoća.

Neke epizode iz sjemenišnih dana otkrivaju nam odlučan i poduzetan karakter sv. Ljudevita. Kako bi zaradio neke novce bdio je po cijele noći pored pokojnika provodeći vrijeme uglavnom u molitvi, organizirao je prikupljanje milodara među sjemeništarcima za najsiromašnijeg od njih koji je bio ismijavan zbog lošeg odijela, ponekada bi na ulicama Pariza intervenirao protiv onih koji su javno lošom štampom i pjesmama vrijeđali Boga. Imao je naglašen osjećaj za siromahe i konkretne potrebe Crkve u naviještanju. Još kao sjemeništarac odabrao je svoj put, želio je biti duhovna osoba koja će sama kroči putem svetosti i na te putove voditi druge, poglavito siromahe i to sve u nejasnom opredjeljenju za misijski poziv.

Negdje pred kraj sjemenišnog života duhovnik Leschassier, iako nesklon mistici, uvjeren da je Grignion došao do visokog stupnja sjedinjenja s Kristom naložio mu je da mu o tome napiše izviješće, što je Ljudevit i učinio. Na žalost taj spis je izgubljen.

Nekoliko mjeseci prije ređenja Ljudevit skupa sa još jednim sjemeništarcem u ime cijele zajednice hodočasti pješice u Marijino svetište u Chartres gdje provede cijeli dan u molitvi „kao u nekoj ekstazi“.

Prve godine svećeničkog iskustva

Neposredno pred ređenje Ljudevit oklijeva, osjeća se nedostojnim svećeničkog poziva. Duhovnik Leschassier ga poziva i potiče da učini taj korak i tako 5. 6. 1700.g. Grignion je zaređen za svećenika. Prvu misu je slavio na Marijinom oltaru u sjemenišnoj crkvi sv. Sulpicija. Za tu misu Blain reče: „Vidjeh tada čovjeka koji je izgledao kao anđeo na oltaru“.

Pa ipak nakon ređenja svetac osjeća nesigurnost, i nejasno nazire što bi htio raditi kao svećenik. Izrazio je duhovniku želju da postane misionar u stranim zemljama. Isprva je mislio na Kanadu. Duhovni vođa, vlč. Leschassier, odvraća ga od toga i predlaže mu da ostane u njihovu sjemeništu i posveti se odgoju mladih svećenika, što je Ljudevit odbio izražavajući svoju želju da kao misionar radi sa siromasima.

Leschassier ga nakon par mijeseci upućuje u zajednicu vlč. Lévéque-a u Nantes. Pomanjkanje dinamizma i misionarenja u zajednici dovodi mladog svećenika Grigniona u mučnu neaktivnost, i on pred duhovnim vođom ne skriva svoje razočaranje. Nakon samo nekoliko mjeseci boravka u u Nantesu Grignion piše svome duhovniku u Pariz izvještavajući ga o stanju zajednice i svoje duše. On kuša naizgled suprotne osjećaje. S jedne strane privlačnost prema kontemplativnom životu, a s druge želju da kao misionar radi po župama i pomaže siromasima.

U istom pismu iz njegova svetačkog srca izlazi i želja za osnivanjem nove redovniče zajednice koju će on cijelog života gajiti i na tome raditi: „Zaista, moj predragi Oče, ja nisam vrijedan tako časne službe, ali, videći potrebe Crkve, ne mogu a da bez prestanka uzdišući ne tražim jednu siromašnu družbu dobrih svećenika koji bi tu službu obavljali pod zaštitom Preblažene Djevice“.

Na poticaj Leschassiera vlč. Lévéque počevši od ljeta 1701. je Ljudevitu omogućio da u biskupiji obavi niz misija među kojima se ističu misije u Grandchamps-u. No već u proljeću iste godine, svetac se u Fontevrault-u prigodom redovničkih zavjeta svoje sestre susreće s gđom de Montespan koja ga je dovela u vezu s mons. Girardom, biskupom u Poitiers-u jer joj je Ljudevit u razgovoru naglasio svoju želju da radi za dobrobit siromaha. Na njen poticaj Ljudevit je posjetio Poitiers. Za vrijeme posjete gradu i ubožnici siromasi ga zamjenjuju za jednoga od njih i čak skupljaju milostinju da mu kupe novo odijelo što ostavlja duboki dojam na sveca.

Montfort ponovno piše duhovniku u Pariz traćeći savjet jer ne osjeća posebnu privlačnost za preuzimanje službe kapelana samo jedne ubožnice. Godine 1702. pisao je vlč. Leschassiere-u: »Samo nada da bih s vremenom mogao zaredati diljem sela, da koristim mnogima, može mi dati nešto sklonosti da idem u ubožnicu«.

Spletom okolnosti i zahvaljujući vezi s gđom de Montespan, zbog ne aktivizma zajednice u Nantes, uz dopuštenje duhovnika koncem studenoga 1701. g. Ljudevit je postao kapelanom opće ubožnice u Poitiers-u. Odmah je pokušao preurediti ono što je ubožnicu činilo „kućom nereda i malim Babilonom“.

Svećenik C. Dubois koji je pomagao sv. Ljudevitu na radu u ubožnici prvim životopiscima sveca je posvjedočio: “Gospodin Grignion je uvijek budno pazio da prikrije vlastite nutarnje milosti i sve što bi moglo i malo povećati njegov poseban ugled. O tim njegovim nutarnjim milostima sa sigurnošću bi mogli govoriti samo ispovjednici, ali u periodu od tri mjeseca tijekom kojih sam živio sa svetim svećenikom i pod njegovim nadzorom radio u ubožnici pažljivo sam promatrao cjelokupno njegovo ponašanje i bilo mi je nemoguće ne zaključiti o njegovoj nutarnjoj svetosti.

Od četiri sata ujutro pa sve do deset sati navečer nikada nije gubio vrijeme. Svoje pobožne vježbe nikada nije prekidao, osim za djela ljubavi i skrivena mrtvljenja. Mentalna molitva, časoslov, slavljenje svetih otajstava, ispovijedi, propovijedi, katekizam, posjete bolesnicima ili grešnicima, duhovne pjesme i druge vježbe trajno su ga zaokupljali. Usprkos tih obaveza strogo je postio tri dana u tjednu, srijedom, petkom i subotom, od jutra do noći njegov jedini obrok bijaše posna juha, dva jaja i malo sira. Uvijek je nosio pokorničke lance, bičevao se, spavao je slabo pokriven na malo slame …za vrijeme objeda uvijek bi pored sebe imao nekog siromaha kojemu bi davao piti iz svoje čaše…zatim bi on pio. Svakom drugom bi se gadilo…

Grignion je imao poseban talent za smiriti siromahe koji su se često ljutili zbog stege pravila Ubožnice. A kad bi nailazio na otpor ili bi njegov ukor razljutio siromahe, kleknuo bi čak i u blato, i ne bi se dizao dok nije vidio da su se smirili. Ubrzo i oni sami bi kleknuli i molili za oproštenje… A kad bi u ovakvim ili sličnim situacijama doživio posebno žive uvrede običavao je kazati da je to naknada za njegove dobre nakane. Grignionovi napori bijahu istovremeno tako veliki i teški za dušu i tijelo, a njegove pobožne vježbe trajne, mrtvljenja neprekidna tako da sam držao jednom vrstom čuda da je sve to mogao podnositi a da nije već tisuću puta umro”.

Ljudevit je isprva bio lijepo primljen u ubožnici. Organizirao je život siromaha tako da su imali zajedničku jutarnju i večernju molitvu, razmatranje i misu, a sam je išao prositi hranu za potrebe ubožnice jer ono što je grad darivao nije bilo dovoljno za siromahe. Montfort je organizirao raspodjelu hrane siromasima ne kao što je prije bilo kada se davao obrok za cijeli dan odjedanput, nego je to rasporedio u tri obroka dnevno.

Tijekom tih mjeseci, kad mu je bilo dano služiti siromasima, susreo je u ispovjedaonici šesnaestogodišnju Mariju-Lujzu Trichet, kći odvjetnika i predsjednika suda u gradu, djevojku iz jedne od najboljih obitelji. Mlada djevojka je ispovjedniku povjerila da želi postati redovnica, a Ljudevit prosvijetljen od Boga joj nagovijesti da je pozvana s njim surađivati na jednome djelu koje Bog želi ostvariti.

Ali ubrzo Ljudevit doživljava protivljenja u svojoj službi. Naime, uprava ubožnice i osoblje nezadovoljni novim naporima koje bi trebali ulagati kako bi slijedili započetu obnovu pobuniše se, a potaknu i neke od siromaha kojima nova stega nije prijala te svi skupa započnu stvarati probleme gorljivom kapelanu.

Ljudevit osjeća svu mučninu novonastale situacije. U jednom prijašnjem pismu on tri puta pa i u redovitim zgodama života je pitao svog pariškog duhovnika: „Činim li dobro“? U svojoj svetačkoj duši kušao je određenu nesigurnost i navezanost na duhovnika, vjerojatno kao posljedice mučne prakse razlikovanja duhova kojoj je bio podvrgnut, vlastitog karaktera i visokih ideala svetosti.

Na to pismo vel. Leschassier mu je odgovorio ohrabrujući ga, ali i tražeći od njega da izabere novog duhovnika što je Montfort i učinio. On je za duhovnika u Poitiers-u izabrao isusovca p. de la Toura. Vjerojatno zbog vedrog iskustva s ocima isusovcima u pravoj formaciji u Rennsu od tada pa sve do kraja života svetac će se uvijek njima obraćati za duhovno vodstvo. Pa ipak u novonastaloj situaciji Ljudevit treba pomoć piše i Leschassieru u Pariz jer smatra svojim duhovnim ocem koji ga je vodio prema svećenstvu. Kuša svu mučninu situacije u kojoj se nalazi i u pismu moli duhovnika da mu odgovori: „Gospodine i dragi oče, počastite me kojim svojim pismom“.

Priželjkivano pismo iz Pariza od Leschassiera ne dolazi, a ta šutnja uz sve protivštine koje ima u ubožnici samo povećava Ljudevitovo trpljenje. Ali iz glavnog grada dolaze druge alarmantne vijesti. U više navrata ljubljena rođena sestra Ivana-Guyonne, Luiza, koja je ostala u domu sv. Josipa u Parizu pisala je bratu svećeniku. U ljeto 1702. godine njena situacija u Parizu ponovno postaje dramatična. Pariška gradska uprava donese nevjerojatan dekret. Sve djevojke koje ne mogu dokazati da su rođene u Parizu neće više biti izdržavane u karitativnim institutima glavnoga grada.

Sama redovnička družba koja vodi dom sv. Josipa želi se prilagoditi toj odredbi. Više ne primaju djevojke iz provincija, a uz to Luiza nije opskrbljena mnogim za život potrebnim stvarima, tako da dvadesetogodišnja Bretonka mora do 24. rujna napustiti dom sv. Josipa. Kao i svaki put u životu Luiza će prvi krik za pomoć uputiti svom bratu Ljudevitu. Bratska ljubav je jača od svega. Ljudevit odluči poći u Pariz.

Ivana-Guyonne, Luiza, željela je postati redovnica ali joj to nije bilo moguće bez određene sume novca jer u to vrijeme, djevojke su morale snositi dio troškova formacije do vječnih zavjeta. Ljudevit koji toliko želi da Luiza postane redovnica tri mjeseca pokušava na sve načine pronaći potreban sredstva ali ne uspijeva. A na kraju biskup ga poziva da se vrati obavljati svoju službu u Poitiers-u. Kada je već odlučio vratiti se pri zadnjem susretu s časnom majkom sestara benediktniki od Presvetog Sakramenata osoba koja je slučajno bila prisutna i čula sve dogodovštine odluči platiti sve troškove za boravak Ivane-Guyonne, Luize, u samostanu. Providnost u koju se svetac uvijek uzdao otvorila je željeni put ostvarenja životnog poziva od djetinjstva najdražoj sestri.

Po povratku u ubožnicu Montfot nastavlja svoj apostolat ali i bitku sa starim problemima i istim osobama. U ubožnici osniva malu zajednicu Mudrosti, te poziva Mariju-Lujzu Trichet, da i sama uđe u ubožnicu. Ljudevit je imao na pameti s njom osnivati novu žensku redovničku zajednicu Kćeri Mudrosti, ali joj to nije izravno rekao nego ju je uvjeravao da će postati redovnica. Na blagdan prikazanja 2. 2. 1703. Marija Luiza u ubožnici oblači sivo redovničko odijelo nalik na haljine siromašnih žena tog doba. Ubrzo je poželjela pridružiti joj se i Katarina Brunet. Malo nakon toga protivljenja i progoni sv. Ljudevita u ubožnici se ponovno pojaviše i to takvom žestinom da mu je bilo nemoguće nastaviti bilo kakav apostolat.

Tamna noć duha i mistični brak s Kristom Mudrošću

U proljeće 1703.g. nakon nepune 3. g. od ređenja i dva naizgled neuspjela apostolata u Nantesu i u Poitiers-u Ljudevit odluči ponovno se vratiti u Pariz i potražiti pomoć od Leschassiera i sulpicijanaca. U tami i čistoj vjeri sv. Ljudevit ponovno pješači prema Parizu. Frustriran u svom apostolatskom poletu, ta stalno i svima je samo ponavljao da želi biti misionar a svi ga žele vezati uz ove ili one službe, frustriran u svećeničkom radu koji ne cijene i ne priznaju, naprotiv protive mu se, frustriran u svojim svetačkim željama obnove crkve i utemeljenja novih družbi, Ljudevit hodi u tami. Ima krajnju potrebu za tim, ali putovi duha i Božji putovi nisu ljudski putovi. Neizmjerno ih nadilaze.

Ljudevit ne samo da neće za vrijeme boravka u Parizu dobiti traženo svjetlo nego će doživjeti najveću tamu u duhovnom životu i najveća poniženja, neprihvaćanja, nerazumijevanja i čišćenja, tamnu noć duha po kojoj će ga Bog dovesti do najvećeg duhovnog dara zaručničkog sjedinjenja i mističnog braka s Isusom Kristom, Mudrosti. Tražeći pomoć, Ljudevit dobiva veće kušnje i križeve, po svetačkom prihvaćanju Volje Božje i svega što mu Providnost šalje u životu, vođen od Marije, kako sam kaže s lakoćom će proći najveća čišćenja i doći do vrhunaca mističnog sjedinjenja s Kristom po križu.

Po dolasku u Pariz Montfort pomaže u pariškoj ubožnici La Salpetriere gdije je još jednom našao prigodu da poslužuje bolesnima i siromasima. Ali i iz nje bio otpušten. Do kraja godine 1703. uspješno je surađivao u obnovi pustinjačkog života samotišta u Mont-Valerien-u.

Nakon toga nema se više gdje ni skloniti. Sulpicijanci ga ne žele primiti, jer su smatrali da kao pitomac njihova kolegija ostavlja krivi dojam i o njima. Držali su da je Grignion odveć nestalan i nerazboriti, više nalik na prosjaka pored puta do li na svećenika, člana dostojnog staleža društva toga doba kakve su oni hitjeli odgajati. Sam Leschassier ga jednom zgodom kojoj je osobno prisustvovao i Blain odbi ledena lica bez da ga je saslušao. Montfort u Parizu nosi pečat sumnjive osobe. Duhovnici i svećenici se pitaju da li je vođen dobrim duhom ili je zaveden i umišljen.

Ljudevit traži odgovor na sva svoja pitanja u životu. Oci isusovci, niti jedan kilometar od sjemeništa sv. Supicija u kome je bio odgojen, prihvatiše ga na boravak u mračnom pod stepeništu svoga novicijata. Isusovac pater Descartes, prvi duhovni vođa Grigniona još iz đačkih dana u Rennsu koje se zatekao u Parizu prihvati duhovno vodstvo Ljudevita kojega u crkvenim krugovima uglavnom svi izbjegavaju. Montfort provodi veći dio dana i noći u molitvi.

Svetac proživljava ono što se u mistici naziva tamna noć duha. Najbolji prijatelji nisu u stanju biti mu potpora. Blain, jedini koji zalazi u podstepenište, više dolazi tražiti objašnjenja svojim sumnjama o njemu ili pojašnjenje glasina što o njemu kruže doli podržati ga kao prijatelja. Luiza Trischet, duhovna kći sv. Ljudevita, samo nakon par mjeseci njegova odlaska iz Poitiersa, i sama u sumnji, pokuša postati redovnica u nekom samostanu, pokazujući tako nepovjerenje u put utemeljenja nove redovničke zajednice kojim je vodi Montfort.

Njegova rođena sestra miljenica Luiza, Ivana-Guyonne, jedna od rijetkih osoba koja je uvijek imala potpuno povjerenje u Ljudevita i koja zahvaljujući njegovoj bratskoj ljubavi uđe u samostan, razboli se te dođe u pitanje nastavak njene redovničke formacije. Ljudevit trpi sa svih strana, u svim svojim planovima, željama i prijateljima. Grandet je zapisao da je proživljavao “jedan slijed najtežih križeva, napuštenosti, lišenosti, suhoća, poništenja i umiranja…”

Na sve to skupa Ljudevit odgovara molitvom, pokorom, kontemplacijom i traženjem Božje Mudrosti koja se očituje u Križu Kristovu. Uza svu tamu noći duha i trpljenja Blain na svoje veliko čuđenje nalazi svoga prijatelja u miru.

Isusovac pater Descartes, koji preuze vodstvo sv. Ljudevita u najtežem trenutku njegova života jednom će zgodom, razgovarajući s Blainom o njemu, puno godina nakon ovih događanja, reći: “Najteži križevi za njega bijahu kao slamčica bačena u veliku vatru, u čas bi bila spaljena”.

Puno puta su se životopisci i duhovni autori koji su studirali sv. Ljudevita pitali otkuda njemu toliki mir i predanje u tim i za svece najtežim čišćenjima, križevima, patnjama i progonstvima. Sam Ljudevit u svojim djelima otkriva tajnu svoga duhovnoga puta koja se sastoji u svetom ropstvu ljubavi ili posveti Isusu Kristu po Mariji.

Ljudevit u molitvi traži odgovore na pitanje životnog poslanja. Da li treba nastaviti rad sa siromasima ili održavati pučke misije po zapuštenim župama čemu je osobno više sklon? Ili možda treba poći u misije u daleke zemlje kao što je to osjećao još od sjemenišnih dana? A možda bi se trebao opredijeliti za kontemplativni monaški ili pustinjački poziv prema čemu je oduvijek imao sklonosti?

U njegovom duhovnim životu prevladava traženje Mudrosti? Svetac je time očaran i traži od svojih prijatelja da od Boga za njega mole da zadobije Mudrost po križevima. Kako bi je zadobio svetac je spreman podnijeti svaki napor: „Gdje je tvoje prebivalište, Mudrosti, reci mi? Ja ću odmah tamo doletjeti. Ljubav mi to zapovijeda. Ako treba i zemlju optrčati, ako treba i vjetar uhvatiti, sve je to premalo, pripravan sam sve učiniti“ (P 126, 3).

Svoja razmišljanja i traženja Montfort je dijelio sa svojim duhovnikom p. Descartesom koji je još od njegovih đačkih dana poznavao svu ljepotu njegove svetačke duše kao i njegove mogućnosti u odnosu s ljudima te mu nalaže da neka niti ne razmišlja o napuštanju misionarskog poziva te neka čeka da mu Bog otvori putove.

Sv. Ljudevit Marija Grignion će u samoći podstepeništa doći do svoje karakteristične duhovne fizionomije koja će se samo iskristalizirati u daljnjem toku njegova života. On definitivno umire sam sebi, umire u njemu Ljudevit Grignion, umiru u njemu tipično sulpicijanski naglasci svećeničkih ideala opreza, odanosti ustaljenom redovitom putu, konformizma važećim pravilima i tradiciji društva i Crkve, a rađa se otac Montfortski, ili kraće Montfort, rađa se s njim jedna nova škola duhovnosti. Grignion zadobiva nutarnju slobodu duha za slijediti svoj svetački genij, postaje Montfort, misionar bez oca, majke, kuće, slobodan od svega, spreman prihvati sve izazove novog načina služenja u Crkvi, potpuno predan i sjedinjen s Isusom po Mariji, sav prožet željom za uspostavom Božjeg kraljevstva na zemlji, baš kako on moli Boga u Gorućoj molitvi za misionare svoje družbe.

Potaknut i ohrabren od duhovnika Ljudevit ponovno ide u susret ljudima. U Parizu je još jedan njegov prijatelj iz đačkih dana Klaudijo Poullartom des Places koji se posvetio osnivanju sjemeništa za odgoj novih svećeničkih zvanja. Dvojica prijatelja su se srdačno susrela i razmijenila razmišljanja o planovima. Kludijo je kazao Ljudevitu da on osobno ne osjeća sklonost prema održavanju pučkih misija što je Ljudevita najviše privlačilo, ali da može računati da će njegovo sjemenište biti otvoreno za suradnju i odgoj misionara za družbu koju svetac toliko želi utemeljiti.

Po prvi puta u životu Montfort može konkretno razmišljati o ostvarenju svojega sna. Prijatelj mu je širom otvori vrata nade. Bijaše to rezultat providonosnog susreta i početak zajedništva i razumijevanja koje će trajno ostati između Montforta i sjemeništa Duha Svetoga. Iako će Klaudijo Poullart des Places živjeti još samo šest godina, umrijeti će 12. listopada 1709, obaveze zadane riječi on će prenijeti na svojega nasljednika, a ovaj će ih u potpunosti poštovati.

Jedan od prvih životopisaca sveca Besnard nam donosi i podatak da Klaudijo Poullart des Places, kao znak duhovnog zajedništva, zatraži od Montforta da u sjemeništu održi niz predavanja. Isti autor nam donosi i sažetak tema o kojima svetac progovori; potpuna lišenost, siromaštvo i predanje Božanskoj Mudrosti.

Znamo da Ljudevit boravi u podstepeništu isusovačkog novicijata te na raspolaganju ima njihovu veliku biblioteku. Plod tih studija, meditacija, molitve i konferencija u sjemeništu Duha Svetoga je remek djelo Montfortanske duhovnosti Ljubav vječne Mudrosti. Nije to knjiga za površno čitanje, nego cijeli program duhovnog života, plod svetačkih molitava i traženja, knjiga koja odiše željom da i čitatelja potakne na obraćenje i ljubav prema Isusu Kristu, Vječnoj i Utjelovljenoj Mudrosti.

U međuvremenu su, siromasi iz Poitierske ubožnice napisali molbu u Pariz da im se vrati njihov duhovnik jer se stanje po njegovu odlasku bitno pogoršalo. Potaknut od duhovnika Montfort se u proljeće 1704.g. po treći puta vraća na službu kapelana opće ubožnice u Poitiers-u. Potpomognut novim biskupom La Poype, započinje rad na duhovnoj obnovi ubožnice. Tu su i duhovne kćeri, prve sestre Mudrosti Marija Luiza od Isusa i Katarina Brunet koje mu pomažu i očekuju ostvarenje redovničkog zvanja, uprava koja želi spasiti ubožnicu a siromasi preživjeti. A duhovni život sv. Ljudevita ide putem vrhunaca svetosti i mistike.

Nakon što je Božja providnost otvorila nove putove sv. Ljudevitu i svim njegovim planovima svetac kao kapelan opće ubožnice u Poitiersu u pismu od 28. 8. 1704. distancirajući se od vlastite obitelji, piše vlastitoj majci. On joj djelomično otvara dušu i govori o zadovoljenju najviše nutarnje želje za sjedinjenjem s Mudrošću i vrhuncima mistike do koje je došao

“U novoj obitelji kojoj pripadam vjenčao sam se s Mudrošću i križem, tu je moje čitavo blago, vremenito i vječno, zemaljsko i nebesko, a ono je tako veliko da, kad bi bilo poznato, mojoj bi sudbini zavidjeli najbogatiji i najmoćniji kraljevi zemlje. Nitko ne pozna tajne o kojoj govorim, ili posve malo njih. Ti ćeš je upoznati u vječnosti, ako se sretno spasiš, jer se može dogoditi i protivno: dršći i više ljubi... Pozdravljam tvoga anđela čuvara i tvoj sam sav u Isusu i Mariji, Montfort, svećenik i nevrijedni rob Isusov koji živi u Mariji” (Pis. 20).

Ljudevit svojoj majci i nama dade naslutiti nešto od veličine svoje svetačke duše. On govori o mističnom braku svoje duše sa Mudrošću i križem. Naime u proteklom periodu u duhovnom životu traženje Mudrosti bijaše dominantna težnja svečevog nutarnjeg života, a ovdje nam govori o mističnom vjenčanju s Mudrošću u smislu jednog trajnog duhovnog stanja, sjedinjenja, posjedovanja. Ovaj tekst nije jedino svjedočanstvo o mističnom životu sv. Ljudevita. Znamo da je Grignionu još kao sjemeništarcu duhovnik Leschassier uvjeren u njegovo duboko sjedinjenje s Kristom naložio da mu napiše o tome izvještaj koji nažalost nije sačuvan, a pred kraj života svetac u zadnjem suočavanju s Blainom, sam je svom prijatelju priznao da trajno osjeća u duši Isusovu i Marijinu prisutnost.

Više puta u svojim djelima svetac aludira na te vrhunce mistike, a ti tekstovi odišu njegovim vlastitim iskustvom: “Tko god želi da zadobije veliko blago Mudrosti, treba da je poput Salomona traži vrlo rano, ako je moguće već od svoje mladosti. Neka je traži duhom i čisto kao što čisti zaručnik traži svoju zaručnicu. Tražiti je treba ustrajno i neumorno sve dok je ne nađe. Jedno je sigurno: Vječna Mudrost toliko ljubi duše da ih uzima za svoje zaručnice i s njima sklapa duhovni, ali pravi brak kakav ovaj svijet ne poznaje“ (LJVM 53).

Sv. Ljudevit je misionar i živio je apostolatsku duhovnost. I u mistici je usmjeren na naviještanje jer svetac tvrdi: „Mudrost ne daje čovjeku samo svjetlo da spozna istinu, već daje i divnu sposobnost da tu istinu preda drugima“ (LJVM 95).

A visine mističnog sjedinjenja do kojih je došao teško je iskazati riječima. Tako majci govori, da će u vječnosti, ako se spasi spoznati tu vrstu sjedinjenja s Bogom.

I drugi mistici, kad govore o tom vrhunskom sjedinjenju duše s Bogom, koriste iste ili slične usporedbe predokusa vječnosti. Tako sv. Terezija Avilska govoreći u Zamku duše u sedmoj odaji o duhovnome braku kaže: ”Tako je velika tajna i tako uzvišena milost ono što tu Gospodin saopćava duši u jednom času da ne znam s čime da to usporedim, nego s time da joj Gospodin hoće pokazati u tom času kakva je slava na Nebu, na tako uzvišen način kakvo nije nijedno viđenje niti duhovni užitak”.( VII. 2. br.3)

Sv. Ljudevit je sam kazao da u duši kuša trajnu Isusovu i Marijinu prisutnost. Montfort o Marijanskoj karakteristici svoga mističnog sjedinjenja govori i u pjesmi Pobožni rob Isusa Krista u Mariji. Svetac pjeva:“Ova dobra Majka i Učiteljica posvuda me snažno pomaže – i kada zbog slabosti padnem ona me odmah podiže… Evo, kazujem vam nevjerojatnu stvar - ja nosim Mariju u sebi - urezanu crtama slave - ali u tami vjere”. Uistinu mlad sa samo 31. godinom sv. Ljudevit se vinuo do najvećih vrhunaca mistike.

Sv. Ljudevit živi mistiku sjedinjenja s Mudrošću i križem po Mariji, a sve skupa on sažimlje u formulu posvete ili svetog ropstva ljubavi.

Život u ubožnici teče svojim tokom, ponovno se javljaju nezadovoljstva dijela osoblja a sam Ljudevit ponovno kuša veliku želju za misionarenjem, o tome razgovara i sa biskupom Poitiers-a La Poype, koji načelno podupire njegove planove i spreman je pružiti mu mogućnost tog apostolata u biskupiji. Ljudevit pita za mišljenje i Mariju Luizu. Ona mu savjetuje da je za njega bolje definitivno napustiti ubožnicu, a on joj u nekoj vrsti proroštva preporuča da ona treba ostati još 10 godina u ubožnici te da se uzda jer će Bog ostvariti utemeljenje Kćeri Mudrosti.

Konačno misionar

Ljudevit se stavlja na raspolaganje biskupu Poitiersa La Poypeu za misionarski rad. Biskupu je uistinu trebalo svetih svećenika koji bi se bavili pastoralnim radom po zapuštenim župama. On ne samo da prihvati Ljudevita nego ga imenova voditeljem misionarske grupe svećenika, a sam se pobrinu za okupljanje grupe u koju čak uvrsti i jednoga od svojih generalnih vikara. Po biskupovoj odredbi Montfort živi u ulici des Feuillantes, u Kući pokornika.

Montfort je održao prve misije u Montbernageu većem zaselku župe sv. Radegonde s druge strane rijeke Clain koja teče kroz Poitiers. Sv. Ljudevit u Montbernageu prvo nađe neki kućerak i dade mu ime Kuća Providnosti te u nju poče skupljati siromahe.

Besnard opisuje: “Okupi ih nevjerojatno velik broj…Kuća posta obitavalište siromaha više do li njegovo. Kako bi im olakšao patnje prao ih je, čistio im odijela, dijelio milostinju koju je primao, služio ih za stolom, grlio ih, čak bi im ljubio i noge.”

Sv.Ljudevit zatim okupi djecu, predaje im katekizam i uči ih pjevati pobožne pjesme koje sam piše za tu zgodu. Oduševljena djeca postadoše mali misionari u obiteljima te se ubrzo cijeli Montbernage okupi i poče pomno slušati misionareve propovijedi. Ritam misija bijaše prožet redovitom zajedničkom molitvom svih 15. otajstava Gospine krunice podijeljene u tri dijela tokom dana. Na poticaj svetog misionara gotovo svi stanovnici se ispovjediše. Montfort održi niz kateheza i predavanja po kategorijama, mladima, djeci, muževima, ženama…

Na kraju misija svetac organizira veliku svečanu procesiju koja je završavala pred župnom crkvom. Na ulazu u Crkvu pored krstionice pred svima đakon je držao otvorenu Bibliju, a svi oni koji su sudjelovali u misijama ponaosob su dolazili preda nj i ispovijedali vjeru riječima: Čvrsto vjerujem sve istine Evanđelja Isusa Krista. Pred krsnim zdencem svatko je obnavljao zavjete svoga krštenja, a zatim je pred Marijinim oltarom posvećivao samoga sebe Isusu Kristu po Mariji riječima: Potpuno se predajem Isusu Kristu po Marijinim rukama da bi za njim nosio svoj križ kroz sve dane moga života. To bijaše novost koju Montfort uvede u pučke misije. Uspjeh misija je bio preko svakog očekivanja tako da je on nastavio s održavanjem misija po župama u samom gradu.

Kuća Pokornika u kojoj je stanovao sv.Ljudevit brzo je postala mjesto trajnih misija. U crkvi koja je u sklopu tog zdanja on svakodnevno propovijeda, gotovo trajno ispovijeda, poučava katekizam… Jednog dana negdje sredinom 1705.g. dok je sjedio u ispovjedaonici te iste crkve vidje u klupi na koljenima nekog mladića kako pobožno moli sv. Krunicu. Misionar bijaše zadivljen njegovom pobožnošću. Nakon molitve približi mu se i započe razgovor.

Mladić mu reče da se zove Maturino Rangeard, te da je iz župe Bouille-Laurent iz pokrajine Anjoua. Potaknut propovijedima nekog kapucina u rodnoj župi odlučio je ući u samostan kapucina u Poitiersu. Maturino nastavi: “Čini mi se da me Isus zove da ga slijedim. Slučajno sam ušao u ovu crkvu”. Sv. Ljudevit na to odgovori: “Ne, sigurno nisi slučajno ušao nego po Providnosti. Da li bi htio pomagati misionarima u njihovom radu”? “O, da “- odvrati mladić, a Montfort nastavi: “Slijedi me. To je sigurno tvoje zvanje”. Od toga dana brat Maturino će postati nerazdruživi i najvjerniji pratilac sv. Ljudevita sve do njegove smrti i predstavljati će sjeme i početak misionarske družbe koji svetac želi osnovati.

U gradu među klerom su se javljale napetosti između onih koji su podržavali misijski rad sv. Ljudevita i protivnika njegovih, po njima novih metoda. I situacija se zakomplicirala za vrijeme misija u župi posvećenoj Isusovoj Kalvariji. Biskup je bio privremeno odsutan. Misije su bile pred završetkom kada su neki vjernici bez znanja sv. Ljudevita načinili lutku koja je trebala simbolizirati samog đavla, oko nje su bacali knjige nemoralnog sadržaja i sve htjeli spaliti. Neki su u tome vidjeli praznovjerje i pretjerivanje, a poglavito jesnenizmu sklon generalni vikar De Villeroi se usredotočio protiv djelovanja sv. Ljudevita.

U veljači 1706., u tjednu karnevala biskup La Poype se vratio u Poitiers. Vikar De Villeroi jednostrano biskupu prikaza misionarsko djelovanje sv.Ljudevita po župama. Biskup, vidjevši veličinu pomutnje koja se stvorila oko Montforta i opasnost da nastanu podjele u upravljanju biskupijom, žrtvuje misionara. Dok sv. Ljudevit 16. veljače 1706. drži duhovne vježbe dominikanskim sestrama sv. Katarine stiže mu od biskupa pismena zapovijed da odmah napusti biskupiju.

On nađe vremena samo da posjeti dvije Kćeri Mudrosti u gradskoj ubožnici u želji da im ulije sigurnost da njegov odlazak neće narušiti Božje planove s njima, te im ponovo naloži da u idućih 10 godina ne napuštaju ubožnicu. U isusovačkom samostanu Montfort potraži patera La Toura da se s njime posavjetuje i da mu zahvali za duhovno vodstvo i potporu tijekom boravka u Poitiersu. U društvu brata Maturina u tišini i molitvi svetac bez riječi napusti grad.

Bio je bio prisiljen napustiti grad. Nad Ljudevitom se nadvila sjena još jedne kušnje, a odnosi se na njemu najdraži vid apostolata, misije. Pita se koje je njegovo mjesto u Crkvi? Što činiti? Koje područje apostolata izabrati? Nakon razgovora s isusovcem La Tourom Montfort odluči hodočastiti u Rim i izložiti samome Papi svoje želje i planove te tako doći do sigurnosti vršenja volje Božje u svojim apostolatskim opredjeljenjima. Papa, Kristov vikar na zemlji je siguran glas volje Božje i za njega. U proljeće 1706. g. Ljudevit se uputi u Rim, a brat Maturino je ostao u opratiji otaca isusovaca da čeka njegov povratak. Sam, pješice, bez ikakve materijalne sigurnosti Ljudevit se uputi k papi na put dug peko 2000 km. Usput je u Italiji posjetio i marijasnko svetište Loreto.

Primljen je u audijenciju od pape Klementa XI. 6. lipnja 1706., i ponudio se da radi u misijama Istoka. Papa ga zamoli da ostane u krivovjerjima uznemirivanoj Francuskoj i odobri mu cilj i način apostolata kojega se do sada držao: obnoviti kršćanski duh obnovom krsnih zavjeta. Vraća se u domovinu opskrbljen naslovom apostolskog misionara, kojim ga je počastio Vrhovni Svećenik. Nakon 5. mjeseci pješačenja i 4000. prijeđenih kilometara Montfort se vrati u Poitiersu. Istog tog dana kad je Monfrot susreo brata Maturina u isusovačkoj u opatiji biskup mu ponovno pismeno naloži da mora u roku od 24. sata.

On i Maturino napuste grad i u okolici otpočinu nekoliko dana, a zatim se odluči za novo hodočašće. Preko Saumur-a, gdje je u Marijinu svetištu susreo i u pozivu utvrdio Ivanku La Noue, buduću blaženicu, uputio se u Mont-Saint-Michel, da svetkuje blagdan svetog Mihaela Arhanđela, 29. rujna 1706. i zatraži njegovu posebnu zaštitu u pučkim misijama. Tako se približio rodnoj Bretanji, kamo ga je privlačila osoba vlč. Leuduger, koji je bio najpoznatiji živući pučki misionar tog doba. O njemu mu je govorio vlč. Bellier, svećenik u Rennes-u, koji ga je još kao đaka upućivao na skrb oko siromaha, te je razgovarao s njime o bretonskim misijama.

Negdje oko svih svetih 1706. g. poslije 13 godina Ljudevit se vraća u rodni kraj. Već je prešao tolike putove, a sada ponovno susreće poznate krajolike i svoj narod. U Renns, grad svoje mladosti gdje trenutno živi njegova obitelj ulazi kao stranac. Ne želi da ga itko u prvom trenutku prepozna, niti odmah ide svojima. Skupa sa Maturinom nalazi utočište u siromašnom svratištu blizu ubožnice sv. Ivana. Kada je njegov stric, svećenik Alan i obitelj saznala da se Ljudevit pojavio u gradu prekore ga što se nije prvo njima javio. Sutradan odvjetnik Grignion pozva rođake i prijatelje te pripravi svečani ručak u čast sinu misionaru koga nije vidio trinaest godina. A Ljudevit prije ručka uze po malo od najboljih jela i posla siromasima.

U Rennsu će Montfort ostati nekoliko dana tijekom kojih njegova pastoralna aktivnost ne prestaje. Propovijeda, posjećuje siromahe i drži duhovne vježbe sjemeništarcima. Redovnici sv. Ivana Eudesa mu predložiše da im se pridruži u misionarenju što on odbi.

U međuvremenu Ljudevit vjerojatno na preporuku vlč. Belliera primi poziv od nekoga iz misionarske grupe Leudugera da im se pridruži u gradu Dinanu. Montfort se priključio misionarskoj ekipi a za sebe izabra službu katehete djece, bolesnika i siromaha i dobije dopuštenje da sam drži misije vojnicima. Jedne večeri tijekom misija u Dinanu Ljudevit naiđe na nekog siromaha, koji bespomoćno, sav u ranama i čirevima ležaše na ulici. Misionar nije čekao da mu ovaj uputi poziv za pomoć, nego prvi priđe siromahu, uzme ga na svoja leđa i donese pred kuću u kojoj su boravili misionari. Iz svega glasa povika, uzvikom u kome je sažet njegov svećenički život: “Otvorite! Otvorite Isusu Kristu”! Odnese siromaha u svoju sobu i osobno ga je njegovao sve do njegove smrti.

U veljači 1707. konačno se Montfort susreo sa Leudugerom i ušao u krug njegovih užih suradnika. Pridružiti se Leudugeru, bijaše dječački i mladomisnički san sv.Ljudevita. U Montfortovu životu slijedi naporan misionarski period. Leudugerova grupa gotovo neprekidno održava misije u biskupijama sv. Malo i sv. Brieuc. Ljudevit, kao jedan od mlađih suradnika ekipe koja se okupljala sa svih strana i bijaše sastavljena od svećenika koji su se bavili najrazličitijim pastoralnim aktivnostima, slijedi misije u Baulonu, Vergeru, Merdrignacu, Plumieuxu, Brieucu, Porhoetu, Moncontouru pa i u rodnom mjestu sveca Montfortu.

Sv. Ljudevit će surađivati sa Leudugerom do kolovoza 1707.g. Neki banali incident izazvao je njihov rastanak, a čini se da je najdublji uzrok ležao u različitom shvaćanju stila apostolskog života, a vjerojatno i želja Leudugera da se Grignion osamostali u vođenju pučkih misija.

Kao i svaki put u životu, nakon napornog misionarskog rada i progona kada treba tražiti nove putove, sv. Ljudevit se povlači u osamu i molitvu. S bratom Maturinom ovaj put se povlači u samotište sv. Lazara u blizini rodnog mjesta Montfort sur Meu u biskupiji sv.Malo. Srednjovjekovna građevina, prozvana sv.Lazara sa kapelicom iz XIII st. još od vremena križara bijaše prihvatilište za bolesne i nemoćne. Nakon toga jedno vrijeme bijaše i kuća za gubavce, ali s vremenom je ostala prazna, u ruševinama. Jesen je 1707. i zima je pred vratima. Montfort odluči s Maturinom obnoviti par soba i tu u rodnom kraju provesti neko vrijeme u molitvi i sabranosti. Pridružio im se još jedan mladić Ivan, koji je slično kao Maturino odlučio slijediti sv. Ljudevita. Tako se po prvi puta rodila montfortanska zajednica. Jedan san i jedna utopija sv.Ljudevita; zajednica obnovljena u duhu Mudrosti i po Mariji Isusu Kristu posvećena koja se bori za Božju obnovu Crkve i svijeta.

Prvu polovinu 1708. Montfort provodi u izmjeničnom ritmu propovijedanja po okolnim župama i apostolatu u samotištu ili bolje reći već svetištu sv.Lazara. Njegove pastoralne aktivnosti su ponovno gotovo neprestane. Propovijeda ili drži misije u Bretielu, Tanlensacu, Landuianu, Medereacu i Rouilleu. A kad boravi u sv. Lazaru siromasi i narod neprestano dolaze.

U ljeto 1708. g. biskup Desmarets je u pastoralnom posjetu u Montfortu sur Meu. Ponovno sluša, ovaj puta odmjerenije, prigovore ljubomornih okolnih župnika na račun Ljudevitova apostolata. Kako bi smirio podijeljeni kler i udovoljio njihovim zahtjevima biskup zabrani sv. Ljudevitu svaku pastoralnu aktivnost izvan župnih crkava u njegovoj biskupiji. Iz zabrane, koja bijaše ograničenje misionarskog djelovanja, vidi se u čemu bijaše problem. Župnici su željeli ugušiti pastoralni rad u sv. Lazaru. Na to Montfort odluči napustiti biskupiju sv. Malo.

Poslije 8. godina Montfort, s nerazdruživim pratiocem Maturinom se na poziv generalnog vikara Barrina vraća u Nant, grad u kojem je započeo svoje svećeničko djelovanje. Gospodin Leveque, davno je preminuo a njegova zajednica bez potpore sulpicijana jedva životari i pomalo gasne. Biskup nastoji provesti nove pastoralne programe u biskupiji, ali uvijek ostaju područja, pogotovu seoska, u kojima se toliko osjeća potreba obnove. Kao i većina francuskih biskupija u tom vremenu Nant ima problema s otvorenim ili prikrivenim jansenizmom i galikanizmom.

Za početak, Barrin pridruži sv.Ljudevita isusovcu p. Joubartu, poznatom voditelju duhovnih vježbi i pučkom misionaru, koji održava misije u gradskoj župi sv. Smilijana. Odmah nakon tog iskustva Montfort će sam biti vođa nove misionarske ekipe u biskupiji. Ubrzo je došla do izražaja sva veličina Ljudevitove svetačke duše, i po cijelom gradu se pronio glas o njemu. Barrin, profinjeni duhovnik i intelektualac čuvši te glasine, u želji da provjeri sve što je čuo o Montfortu, ali i iz radoznalosti, skupa s isusovcem paterom Martinetom umiješa se među narod kako bi slušao propovijed sv. Ljudevita bez njegova znanja.

Dugi niz godina nakon toga pater Martinet o tome je pripovjedao Blainu: ”Reče mi, da kad su došli nađoše sve bez iznimke u suzama: pa i crkvene službenike i druge koji se ne uzbuđuju tako lako i čije suze nešto znače. Sam p. Martinet se trudio kako bi u svojim očima zaustavio suze, ali njegovo srce čuvši Montforta ne mogaše dugo ostati mirno pod dojmom gorućih strelica njegovih riječi. Duboko dirnut i prožet živim osjećajima pobožnosti, skoro neprimjetno dopusti svojim očima da se zarose, miješajući svoje sa nezaustavnim suzama cijelog puka. A Barrin, koji je Montforta smatrao svecem i branio ga uvijek kad je trebalo, ne mogaše se ni sam oduprijeti te dade prinos svojih suza propovjedniku…Riječju je krotio najbuntovnije, raznježivao najtvrđe i zapaljivao najhladnije”.

Barrin pomaže Ljudevitu u prikupljanju svećenika suradnika u misionarskoj ekipi. Tako predloži da mu pratilac postane i velečasni Petar de Bastieres, sin dobrostojeće obitelji iz Moustiersa. Mladi svećenik zaređen samo prije godinu dana, spreman na žrtvu i napore svećeničkog poslanja postat će jedan od najvjernijih suradnika i prijatelja sv.Ljudevita.. Vjerno će ga pratiti u preko 40 misija. Rijetko tko će tako duboko upoznati sv. Ljudevita kao on živeći s njime sedam godina, dijeleći sve napore i radosti misionarskog rada, a što je za nas najvažnije bit će izravni svjedok i dragocjeni izvor informacija za prve životopisce sv. Ljudevita.

U životu sv. Ljudevita slijede 3 godine gotovo neprestanog održavanja misija po župama. Održao je misije u st. Smilijenu, Valetu, la Renaudiere, Landemontu, la Chervolieru, Vertou, st Fiacreu, Campbonu, Pontchateau, Crossacu, Besneu, La Chapelle - des Marais, Missilacu, Herbignacu, Camoelu, Asseracu, Donazianu, Bouguenaisu…

Nantskom puku koji ga je s toliko pažnje i ljubavi primao i slijedio sv. Ljudevit želi dati nešto više. Ne želi podizati u svakoj župi križ podsjećanja na misije, nego podići u pokrajini veliku Kalvariju i Križ, napraviti svetište žrtvi Kristovoj na otvorenom u prirodnoj veličini kao ono kod pustinjaka na brdu Valerienu u Parizu što mu je ostalo u sjećanju. On sam se uvjerio kako jedno takvo mjesto brzo postane svetište i središte duhovnosti za tisuće duša i veliki dar za buduće naraštaje. Ali cijeli kraj oko Loire je ravničarski, bez ijednog brežuljka. Ništa zato, trebalo bi prvo navozeći zemlju napraviti brežuljak a zatim podići Kalvariju. Ove misli se motaju već duže vremena sv. Ljudevitu po glavi i ne ostavljaju ga na miru.

U svibnju 1709.g. za vrijeme misija u Pontchateau, savjetujući se najprije s klerom, nakon dirljive propovijedi o muci Isusovoj sv. Ljudevit nagovijesti ideju izgradnje Kalvarije. Narod s entuzijazmom odgovori na misionarev prijedlog. On sam odabra mjesto na kome će na pustoj poljani prozvanoj od Magdalene nastati svetište. Nakon odluke o izgradnji Kalvarije i početka radova, pobožna tradicija kaže da su dvije golubice same radnicima pokazale idealno mjesto na kome treba napraviti Kalvariju, tako da su noseći iskopanu zemlju u kljunu više puta pred svima odlijetale par stotina metara dalje i uvijek je na isto mjesto odlagale.

Kalvarija u Pontchateau je Montfortova Kalvarija ne samo zato što joj je on idejni začetnik, projektant i nadzornik radova, nego i zato što predstavlja vrhunac križeva i progona koje je svetac doživio. Ljudevit je sam označio tri koncentrična kruga dužine 200, 170 i 140 m. Prostor između dva veća kruga postade mjesto iskopa a zemlja se nanosila na površinu omeđenu najmanjim krugom te se tako stvaralo umjetno brdašce za Kalvariju. Iskop je trebao priječiti životinjama prilaz posvećenom brežuljku. Projekt bijaše uistinu veličanstven za to vrijeme, tim više jer je cijela Francuska u krajnjoj bijedi i oskudici zbog rata i gladi.

Cijela regija se pokrenula. Svakodnevno je preko 500 osoba besplatno radilo na izgradnji Kalvarije i tako 15. mjeseci neprekidno. Brzo se pročula vijest o radovima na cijelom sjeveroistoku francuskoga kraljevstava. Hodočasnici iz Bretanje, Normandije, Vandeje pa čak i iz Flandrije i Španjolske zaustavljali su se i divili djelu siromašnog i ispaćenog nantskog puka. Više njih i sami poželiše dati svoj doprinos izgradnji Kalvarije te se zaustavljahu nekoliko dana pomažući u radovima. Rad je besplatan i stvara se ozračje ljubavi i bratstva. Duhovno ozračje budi snove siromaha. Oni osjećaju da čine nešto veliko, za povijest, osjećaju da izlaze iz anonimnosti i postaju protagonisti. Za plaću radnici traže od Ljudevita da mogu u vrijeme odmora ili navečer nakon napornoga rada kontemplirati veliki kip Isusa Krista i njegove Majke koje je Montfort dao napraviti po svom nacrtu u jednom ateljeu u Nantu

Svećenici, Montfortovi suradnici iz misionarske ekipe, zapisli su o toj mobilizaciji nantskoga puka: “Vidjelo se gospodu i gospođe, pa čak i više svećenika, kako rade”. Do sto pari volova istovremeno je kolima navlačilo zemlju na brežuljak.

Radovi u Pontchateau će potrajati 15 mjeseci, a Montfort zbog izgradnje Kalvarije neće prekinuti svoju misionarsku aktivnost. On održava misije po svim okolnim župama i mjestima, a jedan dan tjedno provodi na gradilištu i daje svima upute za daljnji rad. Iz tjedna u tjedan prilikom izgradnje Kalvarije događa se i duhovna obnova naroda, rastu pouzdanje i polet. Kalvariju u Pontchateau je gradio svetac, čovjek koji je do zadnjeg atoma svoga bića, cijelog sebe uložio u ludost ljubavi otajstva Križa Kristova, koji izgara u vjernosti i nasljedovanju poniženog Sina Božjega. Kalvarija je plod dvaju dubokih duhovnih stremljenja sv.Ljudevita: misionarenja i kontemplacije. Misionar je uspio na siromahe i Nantski puk prenijeti krik vjere i misao svoga srca, ljubav prema Kristu Raspetome koja oslobađa dušu i vraća dostojanstvo patniku, grešniku otvara put novoga života te nešto veliko i lijepo u životu ostavlja na spomen budućim generacijama.

Kalvarija u Pontchateau je najveći apostolatski napor i poduhvat koji je Montfort poduzeo u životu, remek djelo genija njegove umjetničke duše prožete pobožnošću i željom za lijepim, ali istovremeno i vrhunac križeva i progona koje je svetac doživio. Montfort je htio Kristu Raspetome podići monumentalni spomenik a Krist s Križa na neponovljiv način privukao je i suobličio Montforta sebi.

Kalvariju je ovako opisao svećenik Olivier, član misionarske ekipe sv.Ljudevita: “Brdašce bijaše završeno. Na vrhu se izgradio kružni zid visok 1,5 m, opsega otprilike 30 m. Na zidu bijahu učvršćeni drveni stupovi koji su nosili lanac zamišljen kao Ružarij čija zrnca bijahu veličine boća. Unutar bijahu postavljena tri križa. Onaj u sredini bijaše obojen u crveno. Pod središnjim križem bijaše još jedno uzvišenje na koje se penjalo po 15 drvenih stepenica tako da se moglo kružiti oko križa. Pokraj središnjeg križa bijahu postavljena još druga dva, jedan obojen u zeleno drugi u crno. Na crveni križ pričvrstiše Krista visine 170 cm a iznad njega kip golubice Duha Svetoga, na zeleni križ pričvrstiše dobrog razbojnika kojega donesoše na triumfalnim kolima okruženim kipovima anđela i barjacima u procesiji dužine 2 km. Na crni križ pričvrstiše zlog razbojnika koji je sebi razdirao prsa. Pred Kristovim križem bijahu postavljeni kipovi Marije, Ivana Evanđeliste i Magdalene. Na vratima ograđenog prostora bijaše velika posuda koja se punila vodom, a koja se izlijevala kroz usta zmije, reprodukcija mjedene zmije Starog Zavjeta. Na ulazu bijaše vidljiv prizor Evo čovjeka.

Na brdo se penjalo spiralnim putem koji je kružio oko njega a na kraju puta su se trebale napraviti tri kapelice, svaka sa malim vrtićem i kapelicom s 15 otajstava krunice. Na rubu iskopa u podnožju brdašca bijaše okruženo zidom dužine 100 m. A zid opet bijaše okružen drvoredom u obliku krunicom zasađenih jela i borova. Ovi zadnji su služili za razdvajanje postaja krunice tako da se moglo šetajući alejom između zida i dna iskopa moliti krunicu služeći se zasađenim stablima, šetajući oko Kalvarije. Stabla već bijahu veličine do 4 m. Na vanjskom zidu bijaše samo jedan ulaz, a odmah nakon ulaza s obadvije strane bijahu dva vrta veličine 5 kvadratnih metara; jedan je bio imenovan Rajem zemaljskim, drugi Maslinskim vrtom.

Kalvarija bijaše predmet divljenja za cijelo mjesto a vidjela se s udaljenosti i od 20 km unaokolo. Mjereći Kalvariju od dna iskopa do vrha križa na kome bijaše pričvršćen simbol Duha Svetoga ona bijaše visoka 35 m.”

S dopuštenjem biskupa svečani blagoslov Kalvarije, svetišta u prirodi koji je narod pod vodstvom Montforta izgradio za sebe kako bi bilo mjesto molitve i mira, bijaše predviđen za 14. rujna 1710, blagdan uzvišenja Svetoga Križa. Na desetke tisuća vjernika i hodočasnika iz cijele regije se slijevalo u Pontchateau. Među njima je i već ostarjeli otac sv. Ljudevita, Ivan Baptista Grignion koji je došao kako bi sudjelovao u proslavi i velikom djelu svoga uvijek progonjenog sina. Konačno, jedanput u životu sav ponosan na sina on govoraše okupljenima: “Ljudevit me nikada u životu nije ožalostio”.

Program blagoslova je izvanredan i prilagođen događaju. Četiri propovjednika na četiri strane Kalvarije trebaju puku objasniti otajstvo križa i simboliku Kalvarije. Montfort je sam pripremio liturgiju i spjevao za tu prigodu nove pjesme. Nikada progonjeni misionar nije bio bliže u životu priznanju i slavi, ali Kalvarija u Pontchateau ima i svoju povijest paralelnu ovoj koju smo iznijeli.

Uoči samog blagdana i blagoslova Kalvarije 13. rujna Ljudevitu predadoše pismo od biskupa iz Nanta u kojem se apsolutno zabranjuje blagoslov Kalvarije.. Montfort se odmah zaputio i Nant. Nakon cijelonoćnog pješačenja ujutro rano, monsinjor De Bauveau ga primi, ali ne opozva zabranu blagoslova Kalvarije, niti reče svetom misionaru svu istinu. Možda nije imao srca za to ili se i on nadao nekom daljnjem razvoju situacije. U međuvremenu, u Pontchateau se program se odvijao kako bijaše i predviđeno, izuzev samog čina blagoslova Kalvarije. Jedina sjena u toj svečanosti bila je odsutnost Montforta. On se tek sutradan vratio iz Nanta. Slijedeće nedjelje započeo je misije u obližnjoj župi u nadi da će za koji dan Kalvarija biti blagoslovljena.

Dok je Montfort sa siromasima gradio Kalvariju njegovi protivnici i progonitelji su radili protiv njega. Stari protivnik sv.Ljudevita koji se još sjećaše starih računa s misionarom, Giuscardo de la Chauveliere, upravitelj Pontchateaua u ime duka iz Coislina od samoga početka izgradnje Kalvarije nije ju odobravao.

Još na početku izgradnje Kalvarije na terenu koji je pripadao obitelji duka iz Coislina, Giuscardo je pokušao zaustaviti gradnju. Ali Montfort je preko prijatelja iz sjemenišnih dana biskupa Quebeca Saint – Valliera dobio odobrenje od biskupa Metza, duke Henrika iz Coislina koji je nakon smrti brata Petra ostao jedini vlasnik. Zloba upravitelja se nije zaustavila ovdje. Nakon prvog neuspjeha ponovno je pokušao spriječiti radove.

Francuska bijaše u ratu, a samo godinu dana ranije odigra se pomorska bitka s Englezima u blizini otoka Meta. Giuscardo guverneru Bretanje marešalu De Chateaurenaultu napisa da misionar Grignion pod isprikom pobožnosti gradi vojnu utvrdu opasanu zidom s iskopima u koju bi se neprijatelj mogao ugnijezditi u slučaju invazije te da to treba svakako spriječiti. Guverner Bretanje je smatrao svojom dužnošću o tome obavijestiti ministra markeza Torcya koji o svemu izvijesti kraljev dvor. Tako vijest o izgradnji Kalvarije u Pontchateau dođe do samoga Kralja sunca. S kraljevskog dvora dođe nalog za inspekciju koju je obavio Ferrand intendant Bretanje.

On u društvu ugledne gospode dođe na gradilište, ali ga sv.Ljudevit primi hladno jer ni on, a ni žene koje su ga pratile, sve prožete duhom svijeta u oblačenju i ponašanju ne pokazivaše minimum poštovanja prema Raspelu. Intendant Ferrand uze mjere iskopa i okruženja, a u izvještaju koji je napisao kralju prikazao je Kalvariju doslovno kao vojnu utvrdu. Vijest je odjeknula kraljevskim dovrem. Spas Francuske bijaše u pitanju i bez odlaganja 12. rujna biskupu Nanta De Bauveau stiže kraljevska naredba o razorenju Kalvarije.

Biskup pokuša spasiti barem dio Kalvarije od uništenja, te 20. rujna 1710. piše kraljevu ispovjedniku isusovcu Tellieru moleći ga za zagovor kod kralja da od dekreta izuzme uništenje kapelice sv.Magdalene i barem jedan križ kako se narod ne bi bunio. Bit će uslišan na pola, od monumentalne Kalvarije neće ostati ništa, jedino će obližnja kapelica biti pošteđena.

Biskup je Montfortu saopćio kraljevsku odluku o razorenju Kalvarije i nalog da napusti Nantsku biskupiju, a svetac iako na čas izgubi svoju smirenost, ubrzo se pribra i vedra duha sve prihvati na čuđenje svojih prijatelja. Kao i sve druge planove uspjehe i neuspjehe on s povjerenjem predaje Bogu po Marnijim rukama jer vjera ne uklanja tamu. Ona je treba i osvjetljuje. Na putu rasta u vjeri ostaje istovremeno dramatičnost tame i pobjeda vjere po povjerenju i predanju u volju Božju. Vjera poraze pretvara u pobjedu; ta po smrti nas je Isus otkupio, spasio i došao od slave uskrsnuća. Tako i sv. Ljudevit ako sada gleda razorenje Kalvarije on u vjeri već motri i njenu ponovnu izgradnju što se uistinu i dogodilo 1821.g. a malo nakon toga misionari njegove družbe bili su imenovani njenim čuvarima.

I zadnja gesta sveca u Nantu kojemu je darovao 3 godine svoga života a iz kojega mora poći kao izgnanik je čin čiste ljubavi. Rijeka Loira je nabujala poplavila okolna sela. Mnogi su ostali zarobljeni i na krovovima uzalud čekali pomoć. Nitko pa ni najiskusniji mornari nisu se usuđivali savladati bujicu. Tada Montfort sam stade na čelo povorke barki uvjeravajući da će sve dobro proći i izvede siromašne ljude na sigurno. Blain s dozom ironije i gorčine zapisa:”Cijeli Nant je prisustvovao ovom čudu ljubavi gospodina Montforta, pa ipak progoni protiv njega se nastaviše”. Treba također spomenuti da je u tom razdoblju postao član Dominikanskog Trećeg reda.

Godine misionarske i spisateljske zrelosti

Nakon tri mjeseca karitativnog apostolata, stanke, odmora i molitve sv. Ljudevit ponovno nastavlja svoju misionarsku aktivnost. Početkom 1711.g. vjerojatno prijatelj Barrin je uputio sv.Ljudevita na dva biskupa koja će ga sigurno prihvatiti. Monsinjor Ivan F.S. de Salgues, biskup Lucona i monsinjor Stjepan Champflour, biskup La Rochellea bijahu istinski prijatelji još iz dana sjemeništa. Slične formacije kao i sv.Ljudevit, prvo bijahu u isusovačkom kolegiju, a zatim u sv.Sulpiciju pod vodstvom Tronsona. De Salgues 1699. postade biskup Lucona, a tri godine kasnije Champflour biskup susjedne biskupije La Rochellea.

Osim uzajamnog istinskog poštovanja i prijateljstva bijahu i istih uvjerenja u uzburkanim crkvenim prilikama u Francuskoj tog doba; do kraja vjerni i odani papi te uvjereni protivnici jansenizma koji se tako lako uvlačio i u više crkvene krugove. Ova dva biskupa otvoriti će širom vrata svojih biskupija sv. Ljudevitu koji je do tada prikupio cijelu zbirku biskupskih zabrana propovijedanja kuda je prolazio. To je prva i velika novost u monfortanskoj dogodovštini. Prvi put u životu sv.Ljudevit će biti bezrezervno podržan od biskupa koji neće popustiti mišljenjima svecu protivnih struja. Do kraja svoga misionarskoga rada i života sv. Ljudevit će gotovo isključivo djelovati na teritoriju ovih dviju biskupija.

Ponovno je život sv. Ljudevita samo jedna kronika i ljetopis misija koje slijede jedne iza drugih. Mi ćemo slijediti taj ljetopis svečeva djelovanja pun čudesnih događaja, ozdravljenja, epizoda življenja u potpunom predanju u Providnost, čitanja u savjesti, proricanja budućnosti, protivljenja…Čudo u životu sv.Ljudevita nikada nije gubilo svoju proročku dimenziju i poticalo je na obraćenje i promjenu života. U svemu tome Montfort živi svoje svetačko iskustvo mistika koji je označen znakom križa i vjenčan s Mudrošću te je navjestitelj i donositelj Isusa Krista, znaka protivljenja koji prožima srca i savjesti te potiče na obraćenje ili protivljenje.

U svibnju 171. sveti misionar s bratom Maturinom uputi se u La Rochelle. Sutradan pater Collusson predstavi Montoforta biskupu Champflouru koji ga rado primi i odmah ga posla propovijedati u prigradsku župu Lhoumeau. Misije bijahu uspješne preko svakog očekivanja, te biskup pozva Montforta da održi misije u samom gradu La Rochelle.

Ove misije, jedne od najuspješnijih u dugogodišnjem misionarskom iskustvu sv. Ljudevita ukazuju na svetačku mudrost koja ne zapostavlja ni jedan detalj kako bi se cijeli grad pokrenuo i aktivno sudjelovao u programu misija. La Rochelle je grad s posebnom tradicijom u cijeloj Francuskoj. Spletom okolnosti u prošlosti bijaše postao uporište kalvinista hugonita koje su Englezi podupirali i tako nastojali ostvariti svoje uporište na francuskom teritoriju. U ratu 1628. hugoniti i Englezi bijahu poraženi i grad ponovno dođe pod francusku kontrolu, ali je ostao dubok razdor u narodu. Mnogi stanovnici La Rochellea kroz iduća desetljeća su ispovijedali kalvinističku vjeru sve do vremena sv.Ljudevita.

Ljudevit odluči održati tri misije jedne iza drugih po kategorijama. Prvo za muškarce, zatim za žene a na kraju za vojnike. Mnoga obraćenja od samog početka misija ostaviše veliki utisak na sve, a hugoniti se silno uzbuniše, posebno nakon obraćenja gospođe Mailly. Bijaše to ugledna osoba u gradu i duboko uvjerena u ispravnost hugenotske ispovijesti, te za sektu bijaše stijeg i ponos pred svima. Nakon nekoliko razgovora sa svecem ugledna gospođa se obrati na katoličku vjeru.

Sve je još više uzbudilo duhove i samo zahvaljući providnosti Montfort je izbjegao atentat. Željni osvete, hugoniti ne odustaju. Nađoše načina da svetom misionaru koji je svojim propovijedanjem gotovo iskorijenio zadnje ostatke sekte u gradu, stave otrov u napitak koji poslije propovijedi ponudiše Montfortu kako bi ugasio žeđ. Čim je ispio čašu Ljudevit primijeti da je nešto smrtonosno bilo u piću i požurio uzeti protuotrov i neutralizirati učinak. Svetac od ovoga trovanja neće umrijeti, ali će njegovo čelično zdravlje biti narušeno. Posljedice toga trovanja uz neprekidne misionarske napore i pokore bit će razlog njegove prerane smrti.

I pristaše jansenizma u redovima klera pokušali su omesti rad sv. Ljudevita kao već toliko puta u njegovu životu. Optužili su Montforta kod biskupa za odveć veliko milosrđe prema grešnicima. Monsinjor Champflour, kako bi ušutkao nezadovoljne, naložio je trojici kanonika da slijede propovijed sv.Ljudevita i istraže njegovu pravovjernost. Nakon pomnog istraživanja trojica kanonika potvrdiše potpunu pravovjernost sv.Ljudevita, a biskup sam sklon svecu više ne dopusti nikakva daljnja sumnjičenja.

Opće duhovno ozračje u gradu za vrijeme misija Besnard je ovako opisao: “Cijeli grad La Rochelle bijaše dirnut, potresen i skoro potpuno promijenjen. Među narodom mnogi ga slušahu sa suzama i uzdasima a misionar ih moljaše: “Sinovi moji, ne plačite, sprečavate mi propovijedati”! Najveći i najtvrdokorniji grešnici na kraju propovijedi dolazili bi i padali mu pred noge. Jedva da je dostajalo ispovjednika za životne ispovijedi. Nevjerojatno koliko se ljudi izmirilo i vratilo ono što im ne pripada. Sam glas o njegovoj svetosti i način na koji je govorio bijahu kao jedno neprekidno propovijedanje koje se prepričavalo u svim obiteljima”.

Na kraju kao i uvijek završna procesija. Svi vojnici bosih nogu hodali s krunicom u jednoj i križem u drugoj ruci, a časnik, i sam bos na čelu procesije nosio je zastavu s križem. Svi dođoše pred krsni zdenac, obnoviše svoja krsna obećanja i posvetiše se Mariji kako bi vjernije i vjerodostojnije pod majčinskom zaštitom živjeli svoju vjeru.

Ponovno je život sv. Ljudevita samo jedan slijed misija u biskupijama Lucon i La Rochelle. Misije jedne za drugima u župama Salleertain, St. Christophe, la Garnache, Thaire, St. Vivien, Esnades, Courson...

Nakon duhovnih vježbi koje je održao kod sestara augustinki u gradu La Rochelle neka pobožna osoba dala je Montfortu na korištenje jednu sobu niskog stropa, s malim vrtom i bunarom iza kuće, samotište sv. Eligia. Bit će to višegodišnje redovito boravište sv. Ljudevita. U jesen 1712. u tom samotištu Montfort piše Raspravu o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, remek djelo monfortanske duhovnosti koje će kao i njen autor imati svoju mučnu povijest protivljenja, gubljenja, pronalazaka i slave. Nakon što je po proročkom predviđanju sv. Ljudevita rukopis bio više od sto godina izgubljen i 1842. pronađen bez prvih stanica i naslova tadašnji general misionara montfortanaca p. Dalin prilikom prvog objavljivanja iste godine dao je spisu naslov po kome će postati poznat u cijelom svijetu. Rasprava će se proširiti u cijeloj Katoličkoj Crkvi i postat će najviše prevođena i najviše objavljivana knjiga na svijetu koja govori o Mariji i posveti.

I dok piše Raspravu Montfort nastavlja misionarsku aktivnost. Pred kraj 1712. on održava misije u Thaireu, Saint-Vivienu, Esnandesu.

Ljudevit Marija Grignion je prošao dug i naporan put daljnjeg duhovnog sazrijevanja. Zahvaljujući mudrosti Križa, koju znamo da svetac živi kao posvećeni rob ljubavi u stanju mističnog braka i trajne prisutnosti Isusa i Marije u duši, kako on sam reče Blainu, Montfort je tijekom godina misionarenja od jedne tipično kontemplativne duhovnosti s naglascima na općem mrtvljenju i trajnoj sabranosti došao do misionarske duhovnosti, gdje apostolat ne samo da ne priječi sjedinjenje s Isusom, nego postaje sredstvo novih duhovnih napredaka.

U tom smislu, uz pomoć milosti Ljudevit je uložio dodatne napore i na uravnoteženju svoga karaktera. Znamo da je Montfort još od djetinjstva introverzan, više okrenut svojoj nutrini do li drugima, a uz to poteškoće s ocem u obitelji samo bijahu potencirale tu crtu njegova karaktera. Isto tako znamo da je naš svetac bio premalo sklon zajedničkom življenju, rekreacijama te da je često agresivno reagirao u dogodovštinama života ne obazirući se na prilike i posljedice.

Njegov ideal života potpunoga predanja i krajnjeg siromaštva bijahu prešutna kontestacija ne samo mudrosti svijeta nego i sustava življenja svećeničkog staleža tog perioda sa svim njegovim ekonomskim sigurnostima. Sve to skupa je u Montfortu još više naglasilo proročku dimenziju radikalnog nasljedovanja Isusa Krista i doslovnog življenja evanđelja. Ako tome dodamo i veliki utjecaj galikanizma i jansenizma na kler i crkvu u Francuskoj protiv kojih se svetac javno i otvoreno borio onda možemo lako razumijeti kako njegov život i djelo za mnoge bijaše nelagodno i uznemiravajuće. Za vrijeme apostolata Montfortu je u više biskupija bilo zabranjeno propovijedanje.

Ali na duhovnom putu sv. Ljudevita u posljednje dvije godine dogodile su se važne stvari i izvan njega i u njemu samome. Prije svega, prvi puta u životu Montforta bezrezervno podržavaju monsinjor Ivan F.S. de Salgues, biskup Lucona i monsinjor Stjepan Champflour biskup, La Rochella, koji si bijahu i najistaknutiji protivnici jansenizma u Francuskoj, te Ljudevit bez straha od zabrana i progona može obavljati svoju misionarsku aktivnost.

Svetac sustavno evangelizira župe, često se vraća u mjesta gdje je već bio kako bi utvrdio put obraćenja onih kojima je propovijedao. Montfort je sazrio u blagosti, razboritosti i svetačkoj uravnoteženosti te uspješno surađuje u lokalnoj Crkvi. Njegova misionarska aktivnost više nije isključivo usmjerena onima na rubu društva. Tako u La Rochellu, marešal di Chamilly više puta ga je pozvao na velike objede. Montfort ne odbija te pozive iako naknadnim pokorama, nadoknađuje te trenutke koji su bili više u svjetskom duhu. Jedanput je čak marešalova supruga pozvala jednu crnkinju između poslužiteljica koja je imala lijep glas da zapjeva gostima. Montfort iako nezadovoljan time, nije odbio ili barem nije agresivno protestirao kao toliko puta ranije.

Događaji obraćenja ugledne gospođe de Mailly, do tada gorljive članice hugenotske sekte i gospođice Benigne samo potvrđuju da je Montfort, kapelan siromaha, u La Rochellu postao i ispovjednik ugledne plemićke gospode. O njemu se govorilo po gradskim salonima i to ne samo s porugom i prezirom nego s očaranjem i divljenjem.

I na kraju, Ljudevit nakon misija koje je održao u svibnju 1913.g. u župi La Seguinieru osjeti neuobičajenu iscrpljenost.. Njegovo tijelo atlete ne može više kao prije slijediti i podnositi duhovne poticaje, teške napore pokore i misionarenja. Tisuće i tisuće prepješačenih kilometara, bdjenja, postovi, pokore, progoni, bolesti i posljedice trovanja odraziše se na zdravlju sv.Ljudevita.

Sve je to početak nagovještaja kraja, tako da se paradoksalno taj mladi četrdesetogodišnji čovjek u punini snage i zrelosti iznenada našao pred naslućivanjem blizine smrti. Sv. Ljudevitu ostaju još samo tri godine života u kojima on neće nimalo usporiti svoje misionarske aktivnosti. Intenzitet i snaga njegova svetačkog života prerano ga dovedoše do kraja. Montfort kao baklja koja svijetli ne štedeći nimalo samoga sebe sagorjeti će u ljubavi za Boga i spas bližnjega.

Još od prvih mjeseci svojega svećeničkog djelovanja on sanja, želi i moli Družbu misionara koji bi pod zaštitom Presvete Djevice Marije naviještali Evanđelje. Ljudevit ima 40. godina i narušeno zdravlje, naslućuje da mu se budućnost skraćuje, ali ljubomorno njeguje svoje mladenačke snove utemeljenja i svetačke želje za plodnošću i duhovnim očinstvom. On je puno puta u životu kušao križ progona, promašaja, nerazumijevanja i neuspjeha u svojim pastoralnim aktivnostima. Slično Montfort kuša i u najdražim željama za utemeljenjem novih redovničkih zajednica.

Sv. Ljudevit osjeća da mora nešto učiniti za družbu koju toliko želi i za koju već tolike godine moli. Sjetio se jednoga obećanja. Naime, prije 10. godina od Klaudija Poullarta des Placesa on je dobio obećanje da će u sjemeništu Duha Svetoga u Parizu biti odgajani mladi svećenici koji će se, ako budu hitjeli, moći pridružiti njemu u misionarenju.

Montfort je već razgovarao sa monsinjorom Stjepanom Champflourom, biskupom La Rochella o planovima utemeljenja družbe Marijinih misionara i Kćeri Mudrosti. Kao i u svim misionarskim aktivnostima, biskup je pokazao razumijevanje i za Montfortove planove vezane uz osnivanje novih družbi. Ljudevit, ohrabren obećanjima koja je dobio u Parizu i razumijevanjem biskupa, u predahu misionarskih aktivnosti 1713. napisao je Pravila misionara Marijine družbe i Goruću molitvu. U toj molitvi on je sažeo svu svoju svetačku strast i ljubav za Boga i Crkvu te žarko moli da Bog sam podigne i sabere toliko željenu družbu.

Usprkos iscrpljenosti Montfort ponovno ide na put od preko 400 km pješice po ljetnom srpanjskom suncu 1713. Već 10. godina je izbivao iz Pariza. Sjemenište Duha Svetoga rano je ostalo bez svoga mladog utemeljitelja. Poullart des Places prerano je u svojoj mladosti 2.10. 1709. preminuo. Iste godine zajednica se premjestila u ulicu sainte Genevieve. Ljudevit Bouic, nasljednik des Placesa, koji ne bijaše ni upoznao utemeljitelja jer je u zajednicu ušao nakon njegove smrti, mudro je i razborito u izvornom duhu poštujući utemeljitelja vodio sjemenište koje je u vrijeme Montfortovog dolaska u Pariz brojilo do 70. bogoslova. U sjemeništu se još sjećaju Ljudevita Montfortskog, njegovog prijateljstva sa des Placesom i uzajamnih obećanja.

Koje li utjehe za Montforta. Bouic kao i des Places potpuno je otvorio vrata srca i sjemeništa siromašnom misionaru koji bijaše dočekan sa svim počastima kao netko tko podsjeća na utemeljitelja i izvorni duh zajednice. Montfort će u Parizu ostati dva mjeseca i imati punu slobodu za buđenje misionarskog duha među sjemeništarcima. Vallois, Vatel, Thomas, Hedan bijahu sjemeništarci koju su slušali Montforta i koji će se za koju godinu pridružiti njegovoj družbi. Od sada pa nadalje on će sjemenište Duha Svetoga doživljavati kao sjemenište svoje družbe te je i u izvornim pravilima zapisao: “U Parizu ipak ima jedno sjemenište gdje se mladi klerici, koji se osjećaju pozvanima za misije u Družbi pripravljaju znanjem i krepostima da u nju uđu”.

Sestra Katarina od sv.Bernarda – Ivana Guyonne (Luiza) iz Rambervilliersa, svjesna koliko mora biti zahvalna Ljudevitu za svoje zvanje piše bratu u Pariz i poslije toliko godina želi ga vidjeti. Ako je već u Parizu, mogao bi nastaviti još malo put prema istoku i doći do nje. Zahvaljujući toj sestrinskoj želji ostao nam je jedan od najljepših bisera koje je napisao Montfort, Pismo od 15. kolovoza 1713. koje najbolje održava mističan život milosti sv. Ljudevita koji je bitno usmjeren naviještanju evanđelja:

“Živio Isus, živio njegov Križ! Kad bi ti znala moje križeve i moja poniženja u pojedinostima, sumnjam da bi tako živo željela vidjeti me, jer u svakom kraju gdje se nađem uvijek pružam jedan krak križa svojim najboljim prijateljima da ga nose, često protiv moje i protiv njihove volje. Nitko me ne može podržavati niti se usuđuje izjasniti za mene, a da zbog toga ne bi trpio, a često pada i pod udar pakla protiv koga se borim, svijeta komu se protivim i tijela koje progonim. Mravinjak grijeha i grešnika što ih napadam ne pušta nikakva mira ni meni ni mojima.

Uvijek u pripravnosti, uvijek na bodljikama, na oštrom kamenju, osjećam se kao lopta u igri: još nije udarena s jedne strane, već je biju s druge krutim udarcem. To je sudbina siromašnog grešnika. Tako sam bez predaha i bez odmora već 13. godina, otkako sam izišao iz sv.Sulpicija.

Ipak, draga sestro, blagoslivljaj Boga za mene, jer sam zadovoljan i radostan posred svih svojih patnja, te ne vjerujem da na svijetu ima išta slađe za mene od najgorčega križa, kad je natopljen u krvi raspetoga Isusa i u mlijeku njegove božanske Majke. No, osim ove nutarnje radosti, imamo još jednu veliku korist kad podnosimo križeve. Želio bih da proživljavaš ono što ja proživljavam. Nikad nisam postigao toliko obraćenja koliko nakon najoštrijih i najnepravednijih zabrana. Hrabro, predraga sestro, nosimo nas troje naš križ u dva suprotna područja kraljevstva. Nosi ga dobro sa svoje strane, ja ću nastojati pomoću Božje milosti da ga nosim sa svoje strane, i ne tužimo se, ne mrmljajmo, ne skidaj ga i ne ispričavaj se, i ne plačimo poput djece koja prolijevaju suze i koja se tuže na to što im se daje da nose stotine librica zlata, ili kao onaj zemljoradnik koji je očajavao nad time što su mu polje pokrili zlatnicima da ga obogate”.

Trebalo bi biti svetac pa moći u duhu komentirati ovakvo pismo, a mi se držimo slova. Rijetko kada kao u ovom pismu svetac razotkriva svoju dušu. On govori o mističnom sjedinjenju s Kristovim Križem koje postaje izvor plodnog apostolata.

Na povratku u La Rochelle put prolazi kroz Poitiers. Montfort već 7. godina nije bio u tom gradu u kome Marija Luiza Trichet i Katarina Brunet strpljivo čekaju osnivanje družbe Kćeri Mudrosti. Ali stari nesporazumi su još prisutni i biskup mu nalaže da u roku od 24. sata napusti grad. Montfort je posjetio Kćeri Mudrosti i porazgovarao s njima o iskustvima proteklog perioda i planovima utemeljenja u La Rochellu za koje biskup ima razumijevanja.

Iscrpljen od misionarskih napora, izmoren od putovanja u Pariz i povratka po ljetnoj žezi, krajem kolovoza 1713. Montfort je ušao u biskupiju La Rochellea, a župnik u Mauzeu odmah je zatražio od njega da održi misije u njegovoj župi. Usprkos svega Ljudevit ne odbi ponudu. Ali njegovo tijelo više ne može slijediti velikodušnost duha svetog misionara. Usred misija Montfort je dobio visoku groznicu i teški bolovi u području trbuha prisiliše ga na mirovanje. Nije mogao nastaviti misije. Prebacili ga u La Rochelle u bolnicu Braće ljubavi. Dva mjeseca će potrajati kalvarija sv.Ljudevita. Liječnici su ustanovili da mora podnijeti cijelu seriju delikatnih i bolnih operacija bez anestetika koji u to vrijeme ne bijahu poznati.

Nakon dva mjeseca boravka u bolnici, ne zaustavljajući se ni radi oporavka Montfort nastavlja svoj apostolatski rad. Počeo je s dvije trodnevnice o pripravi na dobru smrt koje je održao u bolnici i župi Courcon. Prve misije nakon izlaska iz bolnice održao je u župi Vanneau u biskupiji di Saintes.

U prvoj polovici 1714. u životu sv.Ljudevita slijedi neprekinuti niz vrlo uspješnih misija, na otoku Oleron, i župama Saint- Christophe, Verinesu, Saint-Medard, Le Gue-d’ Aller, Saint- Saveur, Nuailles, La Jarrie, Croix-Chapeau, Marennes…

Između jednih misija i drugih u samotištu sv. Eligija Montfort piše još jedan od bisera svoje duhovnosti, Čudesnu tajnu svete Krunice za obratiti se i spasiti se. Molitva svete krunice zauzima primarno mjesto u duhovnom iskustvu i pastoralu sv.Ljudevita. Ona je za sveca čudesni Božji dar na putu obraćenja i ustrajnosti, a on ju je preporučivao svima s kojima je dolazio u dodir.

Početkom ljeta 1714. sv.Ljudevit planira još jedno putovanje od preko 500 km. pješice. Bit će to zadnje veliko putovanje u njegovu životu. On kani poći u Rouen i susresti vel. Blaina, prijatelja još iz đačkih dana. Montfort ne ide najkraćim putem u Rouen, nego se zaustavlja u gradovima, mjestima i usput propovijeda.

U Rensu gradu svoje mladosti Montfort se ponadao da će mu se otvoriti mogućnosti za apostolat te zatražio od biskupa ovlast za propovijedanje u biskupiji, što ovaj spremno odbio. Na to se Ljudevit povukao k ocima isusovcima na duhovne vježbe od 8. dana. U tišini i uzvišenoj kontemplaciji Krista patnika Ljudevit je tijekom tih dana napisao jednu malu knjižicu, remek djelo kršćanske literature, Pismo prijateljima Križa. U tom pismu upućenom prvenstveno udrugama koje je svetac osnovao tijelom apostolata, on sažimlje svoje svetačko iskustvo i duhovnost Križa koja se sastoji u nasljedovanju Isusa Krista.

Susret s Blainom: dvije mudrosti življenja evanđelja

U međuvremenu Montfort je pismom obavijestio Blaina da mu dolazi u posjetu. Tko zna s koliko emocija u duši dvojica prijatelja očekivahu ponovni susret nakon više od 10 godina. Uz to Montfort se potajno nadao, da bi mu se Blain mogao pridružiti u misionarenju i osnivanju toliko željene družbe. Zbog toga je i došao u Rouen.

Prepustimo ponovno riječ Blainu, učesniku tog događanja: “Došao je oko podne u društvu s jednim mladim bratom iz svoje družbe, nakon što je tog jutra posteći, u pokorničkoj haljini od kostrijeti na sebi i lančićima oko mišice već bio propješačio šest lega (24 km). Čim sam ga vidio primijetio sam da se jako promijenio, premoren, iscrpljen i uništen od apostolata i pokora. Bijah uvjeren da kraj njegova života više nije daleko, iako tada nije imao više od 42 godine života”.

To je slika sv. Ljudevita kako nam ga je opisao Blain. Zagrljaj starih prijatelja bijaše dug i srdačan. Prisjetili su se rado svih trenutaka provedenih skupa i pričali o godinama u kojima se nisu vidjeli. Blain je lako primijetio da Ljudevit već na licu nosi znakove blizine smrti. Nije to više bilo tijelo atlete, niti slika prijatelja čudesne snage i jakog karaktera koja je ostala Blainu u sjećanju na Ljudevita.

A kada razgovor postade ozbiljan, Blain je Ljudevitu iznio sve priče koje kruže o njegovu misionarenju, stilu života i osobi. Cijela povijest i drama sv. Ljudevita u svim segmentima njegova života, kontroverznog studenta sv.Sulpicija, neprihvaćenog kapelana ubožnice, progonjenog misionara, kao i njegov osobni put svetosti iziđe na vidjelo tijekom razgovora.

“Počeh razgovor iznoseći sve što sam nosio u srcu i što sam čuo protiv njegova ponašanja. Upitah ga, koji bijahu njegovi planovi. Želi li imati suradnike, i kako se može nadati da će ih pronaći provodeći tako težak život, u potpunom oslanjanju na Providnost? Ne može se bez straha pristati na taj stil života, jer on bijaše za apostole i posebne ljude koji imaju milost i kreposti slične njihovima. Ako dakle želi da se drugi ljudi iz Crkve pridruže njemu, ili treba malo ublažiti strogost života i prilagoditi se njihovim slabostima, suobličujući se njihovom redovitom stilu života, ili isprositi im milost i spremnost koja će im dati snagu da žive kao on…”

Blain, koji prije 11. godina bijaše na rubu odluke da se pridruži Ljudevitu, u međuvremenu je prošao svoj put u duhu sulpicijanske formacije, poštivanja normi, pravila, potpune integracije u crkvu i društvo svoga vremena. On je postao čestiti kanonik, koji je živio svoj miran život bez stresa krajnjeg siromaštva, lica koje ne odaje znakova pokore i preuranjenih bora, sklon konformizmu, ugledan, i odmjeren. Postao je čovjek čije mišljenje traže oni koji hode putem razbora, prijatelj i savjetnik sv. Ivana Battiste de la Salle kome je savjetima pomagao osnovati Družbu braće kršćanskih škola.

Blain je zaživio u potpunosti ideale sv.Suplicija. Upravo one koje je Ljudevit odbacio kako bi mogao kročiti svojim proročkim putem svete avanture, trajnog i potpunog siromaštva, isključivog oslanjanja na Providnost, neprestane pokore i mrtvljenja, neprekidnog misionarenja, nenavezanosti na jedno mjesto i službu. Na tom putu potpunog i većeg darivanja već sa 40. godina sv.Ljudevit je sagorio, i na licu je nosio vidljive znakove blizine smrti. Ali ima i druga strana te medalje. Pšenično zrno koje umre ne ostaje samo. Tisuće i tisuće ljudi diljem Francuske zahvaljuju Montfortu za svoje obraćenje i smatraju ga ocem svoje duše. Bezbrojni siromasi blagoslivljaju Boga jer su u životu susreli Ljudevita. A vidjet ćemo da će Bog svojim otajstvenim putovima učiniti da zažive i ostvare se svi ideali utemeljenja novih družbi koje svetac nosi u srcu.

Odgovor Ljudevita na Blainov upit je jednostavan i težak istovremeno, jedna gesta. On izvadi svoj Novi Zavjet i predoči ga sugovorniku. Priča Blain: “Upita me da li imam što reći na ono što je naučavao i živio Isus Krist, te da li mu mogu pokazati život koji bi više sličio njegovu životu i životu apostola od siromašnog života pokore i predanja u Providnost. Reče mi da on nema drugih ciljeva osim, koliko mu je to moguće, slijediti Isusa Krista. A ako mu Bog želi pridružiti kojeg dobrog svećenika na tom putu, bio bi zadovoljan, ali to nije njegova nego Božja stvar, a da na njega jedino spada hoditi za Isusom Kristom. Upita me da li imam što reći na taj program? Ima onih koji hode putem na kome se manje napreže i trpi i on to dopušta, ali neka njega puste na miru na njegovu putu, te da nitko ne može negirati da je taj put bliži izboru koji je učinio sam Isus Krist svojim primjerom i naukom, te je kao posljedica toga je kraći, sigurniji i savršeniji put za dolazak do Isusa.”

A Blain nastavi u duhu odgoja sv.Sulpicija. Kao da su na njegovim ustima Leschassierove riječi: “Gdje ćeš naći u evanđelju primjere i dokaze za tvoje posebno i vanredno ponašanje? Zašto ih se ne odrekneš ili ne moliš od Boga milost da te od njih oslobodi. Odbojnosti i progoni te posvuda prate zbog tvoje posebnosti. Činio bi više dobra, i naišao bi na više pomoći i razumijevanja, kad bi pobijedio sama sebe i ne bi činio ništa vanrednoga. Tako ne bi davao svjetovnim ljudima i slobodnjacima povoda protiv tebe i tvojih uspjeha u apostolatu. Govorio sam mu o ljudima provjerene mudrosti koji ne daju povoda da se o njima govori, te da bi i on tako trebao činiti”.

Blain priziva sjene u Ljudevitovu ponašanju i izgrađenosti njegova karaktera o kojima se govori još iz sjemenišnih dana. Montfort odgovori slojevito i u velikoj poniznosti koja odražava svečevu ljudsku zrelost. On priznaje svoje slabosti, ali i one same su u službi želje za većim savršenstvom i svetošću:“Ako imam posebnosti u ponašanju, to je protiv moje volje, dolaze mi od mog karaktera i ja ih ne primjećujem. One mi koriste da se više ponizim. A između ostaloga, treba dobro pojasniti ono što vi zovete vanrednim ponašanjem. Ako pod tim smatrate neredovite čine gorljivosti, velika mrtvljenja i herojsku praksu kreposti, onda je to vanrednost svih svetaca te sam sretan i tim se ponosim da bih po tome bio vanredan i u društvu svetaca. Osim toga ne treba puno da te u svijetu proglase vanrednim, dosta je ne prilagoditi se mnoštvu i ne slijediti njihov način življenja…

A što se tiče primjera koje mi citiraš, treba reći da postoji više vrsta i stupnjeva mudrosti. Jedna je mudrost osoba koje žive u zajednici i po pravilu, druga je mudrost misionara i apostolskih muževa. Prvi ne poduzimaju ništa novoga, nego žive po pravilu svetih kuća, dok drugi trebaju pribaviti slavu Bogu na uštrb sebe poduzimajući nove poduhvate. Ne treba se dakle čuditi ako prvi uvijek ostaju u miru i o njima se ne govori jer ne čine ništa posebnoga, dok drugi trajno boreći se sa svijetom, duhom tame i porocima, moraju se pomiriti da će od protivnika podnositi velike progone. Ako su prvi dobro prihvaćeni od svijeta to je znak da ih se pakao toliko ne boji. To je tako kada se živi kao prijatelji svijeta…

Drugi su apostolski muževi, koji uvijek poduzimaju nešto novo, neko sveto djelo, utemeljuju ili brane, nemoguće je da se o njima ne govori…Kad bi mudrost bila samo u tome da se ne čini ništa vanrednoga i novoga za Boga, ne poduzimlje ništa novoga za slavu Božju prvi za prekoriti bili bi apostoli koji su izišli iz Jeruzalema, i nisu se zatvorili u dvoranu cenakula, sv.Pavao koji prođe uzduž i poprijeko grčko-latinski svijet, sv.Petar koji je došao u Rim i pokušao podići križ na Kampidoliju i podložiti kraljevski grad cijeloga svijeta Isusu Kristu. Po prvoj mudrosti Sinagoga se ne bi toliko uzbunila i podigla progonstva protiv malog Spasiteljeva stada, ali i to malo stado ne bi raslo, svijet bi bio i danas što bijaše tada, pun idolopoklonika, perverzan, dokraja pokvaren u svome ponašanju i vrijednostima…”

Blain, ogoljen pred sobom u svom osrednjem životu iznese svom prijatelju još jednu primjedbu. “Rekoh mu da ga optužuju da sve radi po svojoj glavi, i da bi bilo bolje činiti manje dobra ali slušajući, savjetujući se s poglavarima i ne poduzimati ništa bez njihova pristanka i zapovijedi”.

Možda je ova primjedba najdublje pogodila nježno srce sv.Ljudevita. On nije znao da li može iskazati svome prijatelju što je sve poslušnost za njega značila u životu i koliko je zbog nje pretrpio. Kako objasniti da se on nikada ni u najdražim poduhvatima nije opirao odredbama onih koji ga nisu razumjeli ili su ga progonili.

Ljudevit je odgovorio: “Potpuno sam uvjeren u važnost poslušnosti i da je ona siguran znak volje Božje te se ne treba nikada od nje udaljiti. Moja savjest me ne optužuje ni za kakav neposluh. Uvijek i u svim susretima bijah potpuno spreman slušati i ne činiti ništa bez dopuštenja poglavara. Ali bilo je situacija u kojima nisam mogao konzultirati poglavare. Tada sam nastojao interpretirati njihovu volju, spreman na najmanji znak njihova neodobravanja potpuno se podložiti. Nisam mogao spriječiti lažne izvještaje, klevetanja, zavisti i ljubomore koje su protivnici dobro znali predočiti poglavarima te me ocrniti i navesti ih da krivo prosuđuju o meni i mome djelovanju”.

Blain razoružan sam reče da mu je Montfort u svim primjedbama koje je iznio zatvorio usta. Njegovi ideali se ne mogu ni na koji način dovesti u pitanje. Već davno Leschassier je napisao da Montfort ima visoke ideale savršenstva, i tko mu može prigovoriti što im je ostao do kraja vjeran.

Nakon suočenja i traženja objašnjenja ponovno je vrijeme za ozračje prijateljstva. Blain je priznao Ljudevitu da ga ne može slijediti jer je već previše vezan uz obaveze u Rouenu. Uz to je zatražio od Ljudevita mišljenje o prijedlogu koji mu je dao biskup da postane župnik župe sv. Patricija. A Montfort u svome karakterističnom stilu koji je oprečan onome njegovog prijatelja koji ga toliko cijeni proročki mu reče: “Prihvatit ćeš ponudu, postati župnik, ali ćeš u župi naići na mnoge križeve i napustit ćeš tu službu”. Blain koji je zbunjeno slušao Ljudevita kako čita budućnost kao da ima knjigu života pred sobom, priznao je da se sve dogodilo kako mu je prorekao Montfort.

Da je razgovor bio srdačan i otvoren vidimo iz povjerenja koje uzajamno iskazuju dvojica prijatelja. Vjerojatno su svjesni da se zadnji put u životu susreću te otvoreno o svemu govore. S dozom strahopoštovanja Blain je zapisao: “Priznao mi je da mu je Bog udijelio rijetku i posebnu milost trajne prisutnosti Isusa i Marije u dnu njegove duše. Teško sam mogao dokučiti tako posebnu milost, a suzdržao sam se od traženja objašnjenja. A možda ih ni on sam ne bi mogao dati, jer u mistici ima neobjašnjivih djelovanja milosti i za dušu koja prima te iste milosti”.

Montfort se posavjetovao s Blainom i o družbama koje kani osnovati, jer on bijaše duhovnik muške družbe u nastajanju Braće kršćanskih škola te bijaše zadužen za zadnju reviziju pravila Sestara Srca Isusova iz Ernemonta utemeljenih 1698. Iskustvo razborite osobe od povjerenja u mnogome može pomoći u tako delikatnim poduhvatima.

Sutradan kanonik povede Ljudevita u katedralu da slavi svetu misu na zavjetom Marijinom oltaru koji su stanovnici Ruena podigli 1637. godine u čast Majci Božjoj za prestanak kuge u gradu po njenom zagovoru. Montfort je u Ruenu održao meditaciju o pobožnosti Mariji u zajednici sestara Srca Isusova, posjetio neku redovnicu benediktinku od Presvetog Sakramenta koju je upoznao u Parizu. I već sutradan Ljudevit s bratom Nikolom je na putu za povratak u La Rochelle.

Zadnje godine života i put prema salvi

Tako velik uloženi napor u zdravstvenoj situaciji kakva je Montfortova samo za jedan boravak od 48. sati u Ruenu, bez postignuća glavnog cilja puta. Mnotfort sada zna da ne može računati na Baina u osnivanju družbe. Ali bez ovoga puta i razgovora ne bismo imali apologiju sv.Ljudevita pred poviješću za sve ono za što su ga optuživali, ne bismo vidjeli do koje mjere je svetac sazrio u svijesti svoga posebnog misionarskog poslanja i svu vedrinu prihvaćanja svojeg karaktera i svoje osobnosti. Ljudevitov život svetosti pod Marijinim plaštem je proročki krik za novost i radikalizam Evanđelja te vapaj za poštivanjem dostojanstva siromaha. Progonstva su sudbina svih proroka. S potpunom sviješću i vedrinom u duši Ljudevit do kraja kroči svojim putem, tražeći načina da Božje djelo započeto s njim nastavi živjeti u povijesti po družbama koje će Bog podignuti oko njega.

Nakon sedam, osam mjeseci izbivanja sv.Ljudevit se vratio u La Rochelle, grad i biskupiju u kojima je bio najbolje prihvaćen u svom misionarskom apostolatu. O tom povratku brat Nikola pripovjeda: ”Vidio sam više osoba, pa i najuglednijih, kako s puno poštovanja na koljenima mole za njegov blagoslov”. A Ljudevit potresen u duši im odgovaraše: “Sinovi moji, neka vas Gospodin blagoslovi i molim ga da svi postanete sveti”.

Po povratku u La Rochelle u studenom 1714. Montfort, već iscrpljen, poduzima najveće aktivnosti svoga života. Svetac se ne povlači, ne popušta u apostolatu, ni u snovima i željama za utemeljenjem novih družbi. Do Montfortove smrti slijedi gotovo neprekinuti niz misija. On je htio biti misionar, osjeća se i živi kao misionar, želi i umrijeti kao misionar. Jednom zgodom još kao mladi svećenik Blainu reče: “Što mi radimo ovdje dok se toliko duša u Japanu i Indiji gube jer nemaju propovjednika…Neću biti zadovoljan dok ne umrem pod nekim stablom kao sv. Franjo Ksaverski…”. Dati se do kraja i potpuno sagorjeti u svom misionarskom pozivu, ideala koji je sebi predočio mladi svećenik, a evo otajstvenim putem Montfort kroči u susret njegovu ostvarenju.

Osim misionarske aktivnosti, koja ostaje glavna briga sv.Ljudevita, sve preostalo vrijeme on upotrebljava za rad na otvaranju besplatnih škola za djecu siromaha, utemeljenje Kćeri Mudrosti i Družbe Marijinih misionara. Tijekom održavanja misija Montfort se uvjerio u važnost odgoja i prosvjećivanja djece najsiromašnijih slojeva francuskog društva. O tim svojim planovima i željama sv.Ljudevit je razgovarao s biskupom, a ovaj ga je u potpunosti podržao. Škole za siromahe su već postojale, trebalo ih je samo obnoviti i dati im novi duhovni poticaj.

Svetac oko sebe okuplja laike suradnike koji će mu u tome pomagati. A iz grupa tih laika, suradnika sv. Ljudevita u osnivanju besplatnih škola za siromašne dječake razvila se redovnička, nesvećenička, družba Braće sv. Gabrijela. Na poseban način su bili reorganizirani od p.G.Deshayesa jednoga od nasljednika sv.Ljudevita u upravljanju Družbom Marnijih misionara montfortanaca, nakon Francuske revolucije. U Francuskoj su javno priznati 1853. dekretom cara Napoleona III.. I danas Braća sv.Gabrijela djeluju diljem Evrope, u Aziji i Africi. U izvornom duhu se posvećuje odgoju mladih u školama, te uz družbe Marnijih misionara montfortanaca i Kćeri Mudrosti, Braća sv. Gabrijela su dio su velike monfortanske obitelji koja njeguje i svjedoči duhovnost sv. Ljudevita a ima svoje korijene u njegovu apostolatu.

Krajem 1714. i početak 1715. godine Montfort ponovno održava misije. Prve su na otoku d’Aixu. Slijede misije u Fourasu, Loireu, Santi-Laurentu -de-la-Prée.

Pred kraj siječnja 1715. Montfort je ponovno u La Rochelleu i nastavlja započeto djelo reforme besplatnih škola za siromahe. Škola za dječake već par mjeseci djeluje i daje neočekivano velike i utješne rezultate. Montfort kani osnovati školu i za djevojčice. Monsinjor Champflour je entuzijasta, potiče ga na taj poduhvat i obećava mu pomoći. A sv.Ljudevit koji nema prikladnih suradnica za to veliko djelo na slavu Božju već odavno je planirao pozvati iz Poitiersa dvije Kćeri Mudrosti i povjeriti im taj apostolat i istovremeno tako započeti put utemeljenja i osamostaljenja družbe. Prije nekoliko mjeseci bijaše im natuknuo o tome, ali nije dobio odgovor, a nije siguran ni da su sestre dobile pismo. Pod kraj siječnja 1715. Montfort ponovno piše Kćerima Mudrosti i traži od njih da napuste Poitiers uvjeravajući ih da je došlo vrijeme za utemeljenje Kćeri Mudrosti.

Dok čeka dolazak Kćeri Mudrosti Montfort naviješta u La Rochellu. Sestre od Božje Providnosti zamolile su Montforta da im održi duhovne vježbe. On je prihvatio, ali radost propovijedanja svecu bijaše potamnjena viješću da svećenik, koji je već bio obećao suradnju u misijama koje slijede, otkazuje svoje sudjelovanje. I dok je on propovijedao u kapelicu uđe novozaređeni svećenik Adrijano Vatel. Rođen 1680. u uglednoj kršćanskoj dobrostojećoj obitelji u Rouenu. Vatel bijaše bogoslov u sjemeništu Duha Svetoga. On je 1713. slušao Montforta u Parizu. U međuvremenu je postao svećenik. Kao i Ljudevit u mladosti, prolazio je krizu traženja načina ostvarenja svećeničkog poziva. Bijaše u La Rochellu u prolazu. A kada je saznao da je Montfort u gradu potražio ga je, jer je htio s njime razjasniti neke stvari u savjesti. I dok je Vatel slušao propovijed osjetio je razočaranje u duši. Previše se priča o Montfortu i njegovoj svetosti, mislio je, a njemu on eto izgleda kao prosječan propovjednik. I dok je on tako u svom srcu razmišljao, sv.Ljudevit usred propovjedi uskliknu: “Ovdje unutra ima netko tko mi se opire! Osjećam da se Božja Riječ vraća natrag, ali taj mi neće izmaći”.

Ove riječi kao grom iz vedra neba su pogodile srce mladog svećenika. On je problijedio i umjesto odbojnosti osjetio bezrezervno divljenje prema Montfortu. Njegovu čuđenju ne bijaše ovdje kraj. Nakon mise pođe potražiti Ljudevita da mu kaže kako mu je čitao u savjesti, a Montfort podižući oči prema pridošlici prvi progovori: ”Dobro, dobro, jedan svećenik ne drži svoju riječ, a evo dobri Bog mi šalje drugoga. Trebate mi se pridružiti, raditi ćemo skupa”.

Vatel se poče ispričavati, da je to nemoguće, da je on u prolazu te da ide u misije u Kanadu, da je kapetanu broda koji je tražio kapelana za to putovanje već obećao da će se ukrcati i da za par dana polaze, ali eto došao je samo posavjetovati se s njime. Naime, polazeći iz Pariza kardinal mu je dao ovlast da može djelovati kao svećenik u Kanadi, a s druge strane je čuo od teologa kanonskog zakona da samo papa može dati crkvenu ovlast jednom svećeniku za sva područja, pa ne zna što učiniti.

Montfort je potvrdio Vatelu mišljenje teologa, a da bi ga u to uvjerio otišao je skupa s njim do Monsinjora Champfloura koji mu reče to isto. Mladi svećenik se uvjerio u površnost preporuke pariškog kardinala i neispravnost ovlasti koje je dobio te ostao zatečen ne znajući što učiniti. S druge strane i sam biskup mu je dao naslutiti da bi za njega bilo dobro pridružiti se misionarskoj ekipi sv.Ljudevita. Neuobičajan susret i čudan splet okolnosti, ili bolje Božja Providnost, pridruži prvog svećenika družbi sv.Ljudevita. I uistinu, Vatel ne samo da će surađivati s Montfortom u misijama kao toliki drugi svećenici prije njega, nego će postati prvi svećenik član toliko željene družbe Marijinih misionara.

Uz puno poteškoća prilikom odlučivanja i napuštanja ubožnice u Poitiersu, nakon što je biskup La Rochellea dao za njih pismene garancije obiteljima Marija Luiza i Katarina Brunet u proljeće 1715. dođoše u sudjelovati u osnivanju ženskih škola za siromahe. U međuvremenu sv. Ljudevit nije više mogao čekati na dolazak sestara u La Rochelleu jer je morao održati misije u Taugonu. Po završetku misija u Taugonu Montfort je našao malo vremena i uputio se u La Rochelle. Kada to saznadoše Kćeri Mudrosti iziđoše mu u susret kod Petit-Plessisa, isusovačke kuće samo 1. km izvan grada. Utemeljitelj i sestre podijelili su veliku uzajamnu radost, razmišljanja o budućnosti i utemeljenju družbe.

Sredinom travnja 1715. Montfort ponovo polazi u misije. Skupa s misionarskom ekipom on se nalazi u Saint- Armand- sur Sevre. Glas svetosti prati Montforta i ljudi za njim hrle. Misije više nisu samo župski događaj. Neki vjernici dolaze i iz mjesta udaljenih 150 km kako bi slušali sv.Ljudevita. U Saint- Armandu crkva je pretijesna da bi primila sve one koji ga žele slušati te misionar propovijeda uz rijeku Sevr.

Na kraju misija Montfort je ponovno osjetio veliku iscrpljenost. Svetac se povukao par dana na odmor kod gospođe de Beauvau, posjetio obnovljeno Marijino svetište, a išao je i u Nant. Želio se osobno uvjeriti o tome kako napreduje rad u bolnici za neizlječive, koja čuva i kipove njegove Kalvarije iz Pontchateaua. Petnaest dana predaha i ponovno u misije. Ovaj put u Mervent, osamljenu župu izoliranu od drugih naseljenih mjesta veličanstvenim šumom od 3 000. hektara površine.

Sredinom srpnja 1715. Montfort je ponovo u La Rochelleu. Nadgleda rad škola i događaje u maloj družbi Mudrosti. Glavi razlog ovog Ljudevitova boravka u gradu bio je pisanje Pravila Kćeri Mudrosti. Već duže vremena on se za to pripravljao. Savjetovao se i sa Blainom koji je u Rouenu radio na pravilima za jednu novoosnovanu družbu. U samotištu sv.Eligija Ljudevit je molio, razmišljao, čitao, savjetova se sa Marijom Luizom i pisao pravila svojoj ljubljenoj Družbi Mudrosti.

Uz to još od sjemenišnih dana Ljudevit je pisao i Pjesme duhovnog sadržaja za pastoralne potrebe i misije. U tome je ustrajao cijeli život, a neke od njih su napisane upravo u ove zadnje godine života, tako da nam je svetac ostavio opus od nevjerojatnih 20 000. stihova.

Nakon toga Misionarska ekipa se premjestila u Fontenay -le-Comte. Po završetku misija Ljudevit se povukao u samotiše u Mervant. Narod kad ga je vidio na putu prekidao je posao i trčao mu u susret tražeći njegov blagoslov. A on sam je tražio odmor u Bogu, osami i očaravajućoj prirodi i čudesnim bojama jesenske šume.

Odmor u samoći nije trajao dugo. Marijine sestre iz Fontenaya zatražile su od misionara da im održi duhovne vježbe. I za vrijeme duhovnih vježbi dogodio se jedan od najznačajnijih susreta u njegovu životu i najvažniji za budućnost misionarske družbe koju je svetac toliko sanjao. Svećenik Renato Mulot pokucao je na vrata samostana i zatražio od Montforta da propovijeda misije i u Sanit- Pompainu, gdje je župnik njegov rođeni stariji brat Ivan. Renato Mulot je rođen u Fontenayu u uglednoj dobrostojećoj kršćanskoj obitelji koja je crkvi dala više svećenika i redovnica. On je postao svećenik u biskupiji Lucon i preuzeo službu kapelana u Soullansu. U to vrijeme Montfort je propovijedao u La Garnascheu. On je kao i mnogi drugi smatrao Ljudevita buntovnim fanatikom i čudakom, ali kad je od župnika iz La Garnaschea čuo svjedočanstvo o plodovima misija, nepovjerenje prema Montfortu se pretvorilo u divljenje.

Ubrzo nakon toga Mulot se razbolio i bolest mu je ozbiljno narušila zdravlje. Djelomično paraliziran, trpio je velike bolove. U Sanit- Pompainu, koliko su mu snage dopuštale pomagao je u župi. Cijela pokrajina govorila je o Montfortu, a i sam župnik iz Fontenaya nije nalazio riječi da iskaže dovoljno hvale sv.Ljudevitu za sve što je učinio u njegovoj župi. Tako je Renato pomislio da bi bilo dobro da i župljani njegova brata čuju tog vanrednog svećenika.

Montfort mu odgovori da ne može prihvatiti ponudu, da je zauzet te da je već drugdje obećao održati misije. Usprkos tomu Mulot se zadržao na ručku sa misionarskom ekipom. Vidjevši vedro ozračje vjere koje vlada među misionarima, a pogotovu pažnju s kojom se sv. Ljudevit odnosio prema nekom siromahu koji bijaše uz njega za vrijeme objeda, nakon ručka Mulot podvostruči svoje prošnje i dodao svetom misionaru: “Da imam snage, zdravlja, sposobnosti i znanja posvuda bih vas slijedio”.

Montfort istraživaše lice sugovornika koji želi više od svojih snaga, svojim pogledom je prodirao u njegovu dušu i tražio planove Božje Providnosti u tim riječima te rekao: “Ako mi se želite pridružiti i raditi sa mnom cijeli vaš preostali život, ići ću propovijedati u župu vašega brata, u protivnom ne. Sve vaše slabosti će nestati čim počnete raditi za spas duša. Probajte to već za vrijeme misija u Vouvantu i vidjet ćete”.

Tako se Renato Mulot pridružio sv.Ljudevitu i neće ga više ostavljati do kraja njegova života. Povjerenje u riječi koje mu s toliko blagosti i autoriteta reče misionar duboko se urezaše u njegovu dušu i promijeniše njegov život. Postat će prvi nasljednik sv.Ljudevita i poglavar Marijine družbe. U par mjeseci svecu se pridružiše dvojica svećenika, Vatel i Mulot koji će jednoga dana naslijediti njegovu misionarsku baštinu. Nijedan od njih naizgled nije imao jaki karakter, niti je u mladosti pokazivao bilo kakve znakove vanrednosti i posebne nadarenosti. Ljudski govoreći oni nisu imali nikakvih predispozicija da postanu prvi članovi Montfortove družbe toliko uzvišenih ideala.

Krajem listopada i početkom studenoga 1715. Montfort je započeo misije u Vouvantu. Sv. Ljudevit i njegova misionarska ekipa ostavili su dubok dojam na župljane u Vouvantu, te neki od njih poželiše iskazati Montfortu zahvalnost dajući mu u posjed neka dobra. Svetac, svjestan da mu se bliži kraj, nije mislio na sebe, nego na Družbu, i prihvatio je darove.

Posjedi koje je dobila Družba u Vouvantu i darovnica načinjena kao pravi akt od 2. i 3. siječnja 1716. prva su povijesna svjedočanstva pravnog karaktera o postojanju Družbe. Darovnicu je potpisao i “Ljudevit Marija Montfortski Grignion, svećenik misionar Duha Svetoga”.

Ipak valja naglasiti da tada nijedan od prisutnih svećenika u misionarskoj ekipi nije vezan zavjetima uz Družbu. Des Bastiers, Mulot i Vatel su skupa sa sv. Ljudevitom kao svećenici suradnici, kao i drugi koji su već bili neko vrijeme s njim bez ikakvih čvršćih veza i zavjeta. Pa ipak, Družba već postoji. Četiri brata laika su se obavezala zavjetima poslušnosti i siromaštva na služenje u Bogu u njoj.

U siječnju 1716. Montfort je započeo misije u St. Pompainu, kako je obećao Renatu Mulotu. Po završetku misija u Villiersu krajem ožujka 1716. cijela misionarska ekipa se ponovno okupila u St. Pompainu. Više nego ikad prije Montfort je razmišljao o družbi za koju je već odavno napisao pravila. U razgovoru sa članovima Udruge bijelih pokornika koji su se oduševili propovijedanjem sv. Ljudevita on dođe na ideju da organizira pokorničko hodočašće u Marijino svetište u Saumur. Montfort je sam odabrao 33 muškarca, napisao im dnevni red hodočašća i zamolio Mulota i Vatela da ga predvode, jer je on obavljao duhovne vježbe u župi.

Jedini cilj hodočašća bijaše: “Po zagovoru Presvete Djevice isprositi od Boga dobre misionare koji će nasljedovati apostole, potpuno se oslanjati na Božju Providnost i prakticirati sve kreposti pod Marijinom zaštitom, posjedovati Mudrost te spoznati, kušati i živjeti istinu te druge voditi da je kušaju i žive”.

Marijino svetište u Saumuru trajno se isprepleće sa životom sv.Ljudevita u svim najvažnijim trenucima. Svetište je posvećeno otajstvu Marije i Križa. Marija nježno majčinski sebi privija mrtvo tijelo svoga Sina i u duši preplavljenoj bolju isčekuje slavu uskrsnuća. Montfort se dugo zadržao u kontemplaciji punoj pouzdanja. Pred Marijom se lišava svega, sve joj predaje i polaže u njeno majčinsko krilo sve svoje želje. Neka Marija Majka bdije nad njim i njegovim družbama. U potpunom predanju, čistoj vjeri i nadi, slobodan od sebe i svojih najsvetijih želja, koje je gajio od mladosti Montfort nastavlja svoj put. Dogovoreno je sastati se s misionarskom ekipom u Saint-Laurentu-sur-Sevru.

Na samu Cvjetnicu 5. travnja. započeše misije u Saint-Laurentu. Montfort je zakasnio par trenutaka na početak procesije i sklonio se u Marijinu kapelicu na molitvu, a kad je vidio da se procesija približila potaknut neodoljivom pobožnošću prišao je čelu procesije i sam s velikom pobožnošću preuzeo nošenje križa. Otvorio misije, vjerojatno ni sam svjestan da su mu zadnje u životu, govoreći prisutnima o otajstvu Križa Kristova.

Misije idu svojim uobičajenim tijekom. Ni po čemu se ne može naslutiti do koje mjere je Montfort iscrpljen oslabio. Kao već toliko puta on okupljanja siromahe, propovijeda, podučava katekizam, ispovijeda, osniva udruge Djevica i Bijelih pokornika. I u Saint-Laurentu se ponovio događaj koji smo već toliko puta opisali. Neki pokornik želeći se ispovjediti potraži sv.Ljudevita u sakristiji. Otvorivši vrata nađe ga u društvu s prekrasnom Bijelom Gospođom i odmah se povuče. Na izlazu pričeka sveca i ispriča mu se što je ometao razgovor, a Montfort mu s najvećom mogućom jednostavnošću kao da se radi o najobičnijem događaju reče: “Prijatelju, bio sam u društvu Marije, moje dobre Majke”!

Iz La Rochella mu stižu vijesti od Kćeri Mudrosti. U zadnjem pismu utemeljitelj im poručuju da budu učenice Mudrosti i križa Gospodinova.

A onda za vrijeme misija u župu stiže velika i radosna vijest. Monsignor Champflour će 22. travnja posjetiti Saint-Laurent. Biti će prvi i jedini puta da neki biskup osobno prisustvuje misijama sv.Ljudevita. Cijelo mjesto se pokrenulo. Montfort sam je duboko potresen u duši. Želi iskazati zahvalnost biskupu koji ga je velikodušno prihvatio i u ovih pet godina postao mu otac i prijatelj pun razumijevanja za sve njegove korake i planove. Razumljiva je želja i skrb svetog misionara da što bolje dočeka biskupa.

Montfort je napregnuo sve sile kako bi organizirao veliku procesiju koja će izići u susret monsinjoru Champflouru sve do granica župe i dopratiti ga do crkve. Na kraju procesije i svečanog bogoslužja sv. Ljudevit bijaše potpuno iscrpljen; znojan i teško dišući ispričao se za poziv na zajednički ručak u župskom dvoru. Izdaju ga snage i trese ga groznica.

U popodnevnim satima po programu je bila predviđena propovijed u prisutnosti biskupa. Mulot, koji je postao ispovjednik sveca, uzalud ga je preklinjao da ostane u krevetu. Snagom volje više nego fizičkom Montfort se podiže i pođe u crkvu. Ne želi dati povoda protivnicima i njihovim glasinama da se ne usuđuje podložiti izravnoj provjeri biskupa svoj način propovijedanja. Nesigurnim korakom, drhtava glasa sveti misionar se zadnji put u životu popeo na propovjedaonicu.

Prisutni su imali osjećaj da neće potrajati njegova propovijed, ali kad je Montfort uzeo riječ glas mu je ponovno postao topao i snažan. Propovijedao je o ljupkoj ljepoti i neizrecivoj blagosti Isusa Krista. A kada dođe to tajne zla, grijeha i srca koje odbija Isusovu ljubav glas sv.Ljudevita uzdrhta i on u suzama progovori: “O Juda, kako je jezovita i nakazna tvoja zloba! Približuješ se Isusu kao prijatelju, pozdravljaš ga kao što bi učenik pozdravio svoga učitelja, poljubiš ga kao što bi se poljubio otac, a svojim poljupcem ga izdaješ”.

Glas sv. Ljudevita se slomi i on pred svima zaplaka. Videći misionara u tom stanju u crkvi nitko nije uspio zadržati suze. Tako je završio svoje propovijedanje jedan od najvećih pučkih misionara Katoličke crkve. Kada je sišao s propovjedaonice osjetio je da ga sile izdaju i da se približava kraj. Pomogli su mu da se vrati u kuću Providnosti. Pao je u krevet. Pozvali su liječnika, a on je ustanovio akutnu upalu plućne maramice, i pokazao se nemoćan pomoći Montfortu. Napori, pješačenja, postovi, pokore, bdjenja, trovanje, bolest, operacija, neredovita ishrana i sve ono što je pratilo teški život siromašnog misionara iscrplo je zadnje atome snage nekad atletskog tijela.

Smrt svetaca je velika tajna. Ona kuša i potvrđuje u naizgled običnim stvarima život založen za Boga te očituje dar njegove milosti. Tako je i smrt sv.Ljudevita potvrda i očitovanje njegova života koji bijaše potpuno predanje misionarskom pozivu i čista nada u Božju Providnost bez ljudskih oslonaca. On umire kao misionar koji je sagorio, kao rob ljubavi u svome apostolatu živeći mističan život milosti, ne u samostanskoj ćeliji, nego na putovima Francuske. U smrti, tom zadnjem ogoljavanju bića, on će reći svoju posljednju riječ, služenja, predanja, ljubavi, vjere i nade.

Tri dana prikovan uz krevet svetac osjeća da je agonija blizu. Koliko je puta u životu propovijedao trodnevnicu priprave za dobru smrt. Evo, sada je mora proživjeti. Od Mulota, koji je postao njegovu srcu najbliži, zatražio je ispovijed i bolesničko pomazanje. U prisutnosti trojice svećenika Montfort diktira svoju oporuku.

Montfort želi da mu srce bude u podnožju Marijinih nogu, a do sitnica se brine za ono čime može raspolagati pazeći da u pravdi nikoga ne povrijedi. Tvrdoglava je nada sveca u budućnost Družbe koja praktički još ne postoji dok on umire.

Ljudevit vidi u Mulotu nasljednika koji će baštiniti njegovu misionarsku tradiciju i nastaviti okupljati družbu, a siromašni svećenik se osjeća potpuno neprikladnim za to djelo i otvoreno je to rekao Montfortu. Sv. Ljudevit mu doda zadnje riječi: “Povjerenja, imaj povjerenja i vjeru”. Mulot navodi da je na te riječi osjetio novu, do tada nepoznatu snagu, a njegova je bolest potpuno nestala.

Sutradan je Mulot shvatio da je kraj blizu. Negdje u 4 sata poslije podne siromasi se skupiše pred vratima tražeći da zadnji put vide svoga misionara. Montfort želi da ih puste u sobu. Tri puta se soba napunila siromaha koji izmjenjujući zadnje poglede ljubavi sa njihovim ocem primiše od njega blagoslov s križem koji mu je dao papa Klement XI. Ljudevit je skupio zadnje snage i zapjevao pjesmu koju je sam davno napisao: “Idemo,dragi prijatelji, idemo u Raj, ma što se može ovdje zadobiti, Raj vrijedi više…”.

Držeći u jednoj ruci papin križ, u drugoj Marijin kip koji je uvijek sobom nosio Montfort uđe u komu. Još jedanput na trenutak dođe k svijesti te snažno i silovito izreče zadnje riječi: “Uzalud me napadaš! Ja sam između Isusa i Marije. Bogu hvala i Mariji. Na kraju sam svoga puta, gotovo je, neću više griješiti!” Bijaše 8. sati navečer, utorak 28. travnja 1716. Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski umrije sa 43 godine, 2 mjeseca i 28 dana života.

Već za sutradan bijaše zakazan sprovod. Vijest o smrti svetog misionara se u par sati raširila po cijeloj regiji. Iz svih obližnjih mjesta narod je pohitio zadnji put pozdraviti dobrog oca Montfortskoga. Računa se da ja na ukopu bilo prisutno više od 10 000 ljudi. Isti dan trebao se podići križ na mjestu koje je svetac označio kao znak sjećanja na misije. Shrvan od boli Mulot reče samo jednu rečenicu: “Braćo moja, danas imamo dva križa podići. Prvi, ovaj koji je pred vama izložen, a drugi ukop oca Montfortskoga”. Na te riječi okupljenima su se oči ispunile suzama.

Montfort bijaše poželio da samo njegovo srce bude ukopano u podnožju Marijina oltara, ali svećenici i narod u znak poštovanja prema onome koga smatrahu svecem cijelo njegovo tijelo ukopaše u Marijinoj kapelici župske crkve u Saint-Laurentu-sur-Sevru.

Marija Luiza i Kćeri Mudrosti će koji dan nakon toga u La Rochelleu od slučajnog prolaznika saznati za smrt svojega utemeljitelja.

Od smrti sv.Ljudevita pa do dolaska njegovih družbi u Saint-Laurent-sur-Sevr

Nakon smrti sv.Ljudevita redovničke družbe koje je on osnovao proživljavale su velike kušnje. Kako nastaviti tako veliko djelo koje je započeo Montfort? Braća laici koji su bili sjedinjeni s Montfortom po zavjetima raziđoše se svaki na svoju stranu. Sam Mulot se ponovno razbolio. Što će biti od družbe? Pa ipak Montfortove riječi ne ostavljaju na miru Mulota. On i Vatel se povukoše u Sanit-Pompaine i živjeli su kod brata župnika. Mulot je provodio duge sate pred Presvetim moleći za dar riječi i propovijedanja, pa ipak u njemu je prevladavao duboki osjećaj nedostojnosti i nesposobnosti da naslijedi baštinu sv.Ljudevita.

On i Vatel mole, idu po okolnim župama, pomažu župnicima i tako provedoše gotovo dvije godine. U korizmi 1718. župnik iz Logesa, koji je cijenio Montforta i smatrao ga svecem a poznavao je situaciju Mulota i Vatela i smatrao ih sposobnima nastaviti djelo sv.Ljudevita poslužio se svetim lukavstvom. Pozvao je u župu dvojicu svećenika. Oni dođoše misleći da se radi o uobičajenoj ispomoći za korizmeno ispovijedanje, a župnik u njihovoj prisutnosti navijesti narodu da će Montfortovi nasljednici održati misije u župi. Sjećanje na svetog misionara bijaše još živo u narodu koji u iznimno velikom broju dođe slušati njegove misionare. Mulot i Vatel se nisu više mogli povući.

Budući da nisu pripremili misije da su umjesto propovijedi su čitali odlomke iz nekih dobrih knjiga i komentirali ih, pa ipak uspjeh misija bijaše iznad svakog očekivanja. Jednom zgodom će Vatel reći da ni u jednim misijama koje su poslije propovijedali nije bilo toliko plodova kao u ovim prvima. Dvojica misionara sve to pripisaše zaslugama i zagovoru Montforta, a njima samima to bijaše znak i poticaj da nastave njegovo djelo. Mulot, dostojan nasljednik sv.Ljudevita, izrast će u velikog pučkog misionara koji će propovijedati preko 230 misija u životu, a kao i Montfort umrijeti će za vrijeme misija u Questembetu 12. svibnja 1749.

U međuvremenu Kćeri Mudrosti u La Rochelleu su nailazile na velike poteškoće koje su s mukom nadilaze. Iz Poitiersa 1719. ih pozvaše ih da se vrate u Ubožnicu u kojoj po njihovu odlasku ponovno zavladaše neredi. Sestre se vratiše u Poitiers, pa ipak ne ostaše dugo u ubožnici jer je uprava hitjela imati nadzor nad njihovom zajednicom, što za redovnice bijaše neprihvatljivo.

Konačno Marija Luiza stupi u kontakt sa gospođom Bouille, koju Montfort čudesno ozdravi u Poitiersu. Ona je iz zahvalnosti prikupljala sve korisne informacije o njemu potrebne za pokretanje postupka za proglašenje blaženim. Kada udovica Bouille sazna za situaciju duhovnih kćeri sv. Ljudevita odluči im 1720. kupiti kuću za njihovu redovničku zajednicu u Saint-Laurentu. Biti će to Maison - Longue – Duga Kuća, tako prozvana zbog neuobičajenog izgleda, prva kuća matica Kćeri Mudrosti. Dvije godine kasnije ista osoba misionarima Zajednice Duha Svetoga ili Družbe Marijine kupi kuću Chene - Vert – Zeleni hrast. Biti će to prva kuća matica misionara montfortanaca.

Pet godina nakon smrti sv.Ljudevita 1722. obadvije njegove družbe su okupljene u mjestu gdje počivaju posmrtni ostaci njihova utemeljitelja. Te iste godine prve 3 novakinje nakon Montfortove smrti dadoše zavjete u Družbi Kćeri Mudrosti. U Družbi misionara kojoj se u međuvremenu pridružiše iz sjemeništa Duha Svetoga u Parizu Le Valios i Thomas, te Guillemont župnik iz Contra i brat Joseau, izabraše Mulota za Poglavara te svi položoše zavjete osim brata Maturina. On i nakon Montfotove smrti nikada nije napuštao grupu, a zavjete nije položio zbog skrupula u savjesti. Pa ipak će sve do svoje smrti 1760. ostati najvjerniji suradnik družbi u misijama. Konačno redovničke zajednice koje je svetac toliko želio bile su na nogama i mogle su započeti svoj povijesni hod pod Marijinom okriljem i zaštitom utemeljitelja.

1. 2. FRANCUSKA ŠKOLA DUHOVNOSTI

Duhovnost se može definirati kao življeni kršćanki život i cjelovito iskustvo vjere koje podrazumijeva postepeni rast, upoznavanje struktura, dinamika i zakonistosti proživljenog iskustva vjere u Duhu Svetome. Naravno da se temelji na načelima objave, a to podrazumijeva da duhovnost ima trojstveni temelj u planu Boga Oca koja nas je u Kristu htio otkupiti i posvetititi te je darovao Duha Svetoga u kome kršćanin treba živjeti. Temelj i uzor duhovnog života jest sam Isus Krist, u kojeg smo mi po krštenju ucijepljeni da bi po sakramentalnom životu po njemu i s njime živjeli oživljeni Duhom Svetim.2

U središtu duhovnog života je ljubav prema Bogu i čovjeku. A put duhovnog rasta i sazrijevanja određen je ljudskih odgovorom na Božju milost i rastom u krepostima. On uključuje sva za to potrebna sredstva, u crkvenoj zajednici i konkretnom životu u služenju Bogu i ljudima u svom specifičnom staležu i pozivu uz poštovanje dinamika ljudskog rasta i sazrijevanja.

Valja naglasiti da se sve različite škole duhovnosti pozivaju na jednu i jedinstvenu kršćansku – katoličku duhovnost i identificiraju se s njom. Sve duhovnosti imaju iste izvore, Boga, Sveto Pismo, sakramente, molitvu; sve imaju isti cilj, svetost ili punina zajedništva s Ocem po Kristu u Duhu; sve se moraju suočiti s istim preprekama koje proizlaze iz požude tijela, požude očiju i oholosti života; sve podrazumijevaju Božju milost i ljudsku suradnju s njome; sve se pozivaju na isti uzor a on je Isus Krist i prepuštaju se djelovanju Duha Svetoga; sve se trude oko izgradnje naroda Božjega, Crkve; sve se trude pomoći svakom čovjeku da bude vjeran i dosljedan svome pozivu i poslanju i na kraju sve djeluju na izgradnji solidarnog ljudskog suživota na vječno spasenje vjernicima. Iz ovoga slijedi da su zajednički elementi svim školama duhovnosti najdragocjeniji, postojani i najvažniji a odnose se na bit kršćanskog života3.

Pa iako stvari tako stoje postoje objektivni razlozi koji opravdavaju različitost škola duhovnosti. Kristovo otajstvo je tako veliko i bogato da ga smo jedna osoba ili način kršćanskog života ne mogu dosljedno provesti u praksu i iscrpsti. Milost Božja koju on slobodno daruje prilagođava se različitosti karaktera i čežnji osobe koja je prima. Također treba naglasiti da različitost putova traženja savršenstva u ljubavi ovisi i o tome koji poziv i službu neki vjernik ima u Crkvi i svijetu.

Različitost pojedinih škola duhovnosti zavisi o različitom načinu korištenja i prikazivanja sredstava duhovnog života, bitnih elemenata zajedničkog puta svetosti, odabira različitih putova koji su prikladni osigurati plodno korištenje tih sredstava i sustavnog prikaza temeljnih načela duhovnog nauka te uputa duhovnog života sve do onih praktičnih koji čine bit svake škole duhovnosti.

Na početku nove škole duhovnosti imamo dva subjekata, Boga i čovjeka. Boga kao izvor svakog dobra i duhovnog velikana preko kojega Bog na divan način djeluje u povijesti po poslanju koje je on odredio za tog čovjeka. Tako da su uz Boga na postanka nove škole duhovnosti utjecale i karakteristike duhovne osobe preko koje je Bog djelovao, prirodna nadarenost razuma i srca, temperament, sklonosti, vjerska i intelektualna formacija, obitelj u kojoj je odgajana, pripadnost pojedinom narodu pa i regiji, povijesni i socijalni trenutak u kome je živio itd...

Da bi škola duhovnosti uistinu zaživjela i zadobila specifične oblike učenici ili sljedbenici utemeljitelja trebaju ići njegovim stopama i truditi se proći put savršenstva koji je on iskusio i zacrtao, pa i iznijeti u svojim spisima duhovni nauk koji je naučavao, poglavito ako utemeljitelj to nije sam učinio.

Dakle za postojanje određene škole duhovnosti trebaju biti slijedeći elementi: originalnost putova i sredstava u traženju savršenstva rasta u ljubavi, određen sustavni prikaz nauka provjeren od Crkve i iskustveno potvrđen sljedbenika.4

Pojedine škole duhovnosti samu bit duhovne intuicije koja ih karakterizira sažimale su u samo jednoj izreci koja potječe bilo od samog utemeljitelja ili sljedbenika ili teologa duhovnog života. Tako na primjer možemo posjetiti na moli i radi za benediktinsku školu, motriti i razmotreno drugima prenijeti za dominikansku školu, sve na veću slavu Božju i kontemplativni u djelovanju za ignacijansku školu, bliskost s Bogom po razmatranju i kontemplaciji za karmelićansku školu, traženje volje Božje i njeno vršenje u ljubavi za alfonzijasnku školu. Za francusku školu duhovnosti ta izreka glasi: pristajanje i ucjepljenje u nutarnja stanja i čine Utjelovljenje Riječi.

Sv.Ljudevit Marija Grignion je prošao svoju formaciju i pripravu za svećeništvo u sulpicijanskom duhovnom ambijentu. Utemeljitelj Olier pripada duhovnim strujanjima koja su poznata kao Francuska škola duhovnosti koja ima svoje početke u teologiji i duhovnosti kardinala de Berulla.

Kardinal De Bérulle se rodio u Yonneu 1575.g. a većinu svog života proveo je u Parizu. Bio je vrstan đak, studirao je prvo kod Isusovaca a zatim na Sorboni. Uz put je čitao klasike duhovne tradicije i održavao kontakte s najuglednijim duhovnim ljudima svoga doba. Imao je vanredan spisateljski i apostolatski dar utemeljen na dubokim i originalnim teološkom temeljima. Početna faza njegovog duhovnog života je obilježena čitanjem renano-flmanskih mistika od kojih će usvojiti naglašen smisao za Božju uzvišenost.

Dvoje duhovne vježbe koje je sam obavljao 1602. i 1607. usmjeriti će definitivno njegov duhovni put prema kontemplativnom kristocentrizmu. Još 1604. odlazi u Španjolsku i sobom dovodi u Francusku nekoliko karmelićanki koje će postati jezgro Karmela u Francuskoj. A u idućih pedesetak godina nakon toga u Francuskoj će biti osnovana 62. karmelska samostana. Kako bi pomogao obnovi klera 1611.g. De Bérulle je utemeljio družbu Oratorija a za subraću je napisao i Službu u čast Isusu, tražeći da Isusu daju zavjet ropstva ljubavi. Obavljao je mnoge diplomatske službe, a papa Urban VIII, 1627. dvije godine prije njegove smrti proglasio ga je kardinalom. Najpoznatija djela su mu: Kratki govor o nutarnjem poništenju; Kratki sažetak o kršćanskom savršenstvu; Govor o stanjima i veličinama Isusovim; Život Isusov koji je ostao nedovršeno djelo.5

Puno duhovnih velikana i svetaca, među kojima se ističu Ch. Condred, L. Trnonson, J. Olier, sv. Vinko Paulski, sv. Ivan Eudes, F. Bourgoing, L. Lallement, sv. Ivan Battista de la Salle, sv. Ljudevit Montforski, sa različitim naglascima, slijediti će postavke tog puta posvećenja, zbog toga je prikladno da u par stranica prikažemo teološke temelje na kojima je Ljudevit bio odgojen i izgradio svoju duhovnost.

Teolozi i povjesničari duhovnosti nazvaše tu školu Trojstveno teocentičnom s idejom vodiljom našeg ucijepljenja i pristajanja uz Utjelovljenu Riječ, kako bi se Bogu iskazalo dostojno klanjanje. Ove ideje će prožimati teologiju i duhovnost Francuske škole sve do razrađivanja praktične metode meditacije koja ima za cilj oblikovanje takvog stila življenja duhovnosti u svakodnevnici.

Sam De Bérulle polazi od uzvišene ideje o svetosti i veličine Boga Stvoritelja kojemu čovjek treba iskazati kult i klanjanje iz ljubavi sve do potpunog predanja i žrtvovanja samoga sebe. To treba biti istovremeno vjernički stav ljubavi, predanja u poslušnosti kao i poštovanja Boga i njegove uzvišenosti. A temeljni stav stvorenje pred Bogom treba biti ljubezno klanjanje.

De Bérulle je taj stav pred Bogom usvojio kao reakciju na određeni pravac humanističke duhovnosti koja je bila izložena riziku zaborava veličine, uzvišenosti i svetosti Boga samoga.

Grijehom je čovjek izgubio svoju iskonsku nevinost i stanje prijateljstva s Bogom, no on ostaje stvoren na sliku Božju s naglašenom prirodnom željom za Bogom. Isus Krist, Sin Božji, Utjelovljena Riječ nas je otkupio, spasio i obnovio u nama sliku Božju. Tako da samo milost koju Krist daruje može pozitivno riješiti čovjekov nutarnji konflikt između vlastite bijede i želje za posjedovanjem Boga. Zbog toga u posvećenju duše imamo dvostruko djelovanje: djelovanje Božje usmjereno prema duši se naziva milost a djelovanje same duše prema Bogu krepost. Milost Božje je najuže povezana s Kristom ne samo kao jedinim posrednikom milosti nego i kao njenim izvorom. Od tuda proizlazi temeljni princip francuske škole duhovnosti, vjernik se treba potpuno isprazniti od starog i obući novog čovjeka u Kristu. Bitna metoda za to postići je pristajanje uz Krista i subličenje njemu.

Kardinal se na poseban način usredotočuje na otajstvo Utjelovljenja i promatra ljudsku narav Isusa Krista koja se pri Utjelovljenju prikazuje Ocu i “poništava”. Božanska osoba Sina Božjega uzima tu ljudsku narav. Radi se o kristocentrizmu francuske škole duhovnosti. Može se prigovoriti da je cjelokupno kršćanstvo kao takov kristocentrično, što je i točno, ali svaka škola duhovnosti na sebi svojstven način motri Isusa Krista. De Bérulle i njegovi učenici su bili privučeni kontemplacijom Isusa kao utjelovljenje Riječi Božje koji u svojoj ljudskoj pobožnasvenjenoj naravi iskazuje Ocu savršenu čast i salvu.

U konkretnom povijesnom životu Isus se potpuno predaje, posvećuje i iz ljubavi poništava u služenju Ocu i ljudima. Isus Krist u svojoj ljudskoj naravi u Duhu Svetome je iznad svega prvi pravi klanjatelj Oca kojemu iskazuje čast i slavu. On vjernike u Duhu Svetom posvećene uvodi u vječni Božanski Trojstveni život klanjanja i slave. Isus je sluga Očev jer njegova ljudska narav je potpuno podložna volji Očevoj u Duhu Svetome, a kao Otkupitelj je za nas izvor milosti, spasenja i dara Duha Svetoga. Da bismo i mi vjernici iskazali kult, klanjanje i slavu Ocu moramo biti ucijepljeni u Isusa i posvećeni Duhom Svetim, povezani s Isusom i potpuno mu pripadati kao sluge koje iz ljubavi vrše njegovu riječ.

Na posebno dubok način De Berulle razrađuje teologiju otajstava života Isusa Krista, posebno naglašavajući Utjelovljenje i Muku. U otajstvima života Isusa Krista on razlučuje povijesne prolazne činjenice i trajno nutarnje stanje milosti tako da kardinal može reći: ta otajstva “kao događaj pripadaju prošlosti, ali su sada prisutna po krepostima sadržanima u otajstvu”. (De Berulle, opuscule de piété, 77, 1052.).6

Taj kardinalov nauk usvojio je i Katekizam Katoliče Crkve u broju 521., citirajući sv. Ivana Eudesa, koji i sam pripada istoj francuskoj školi duhovnosti: “Moramo u sebi nastavljati i dopunjati stanja i otajstva Isusova i često ga moliti da ih sam dovrši i ostvari u nama i u svoj svojoj Crkvi (…) jer Sin Božji je naumio uspostaviti stanovito zajedništvo te svoja otajstva u nama i u svoj svojoj Crkvi nekako proširiti i nastaviti po milostima koje nam želi priopćiti i plodovima što ih tim otajstvima želi u nama izvesti. Time želi da ih u nama dovrši”.

Tako da cijela francuska škola duhovnosti osim motrenja događaja iz Isusova života u molitvi želi ući u kontemplaciju i nutarnjih duhovnih čina Isusove duše koja komunicira sa svojim nebeskim Ocem i u njih se na određeni način ucijepiti i zaživjeti u osobnom iskustvu. Sudjelovati u Isusovim stanjima znači razmatrati pojedina otajstva Isusova života kako bi mislili, osjećali kao on i usvajali njegove nutarnje stavove. Na taj način berulijansko klanjanje se pretvara u želju, ljubav i zajedništvo s Kristom. Kršćanski život ima Krista i Kristov život u nama za cilj. Tako da izreka sv. Pavla: Ne živim više ja nego Krist živi u meni (Gal 2,20) postaje središnji moto francuske škole duhovnosti. To ucjepljenje u Krista i Kristov dolazak i život u duši treba potpuno preobraziti kršćanski život. Za francusku školu duhovnosti to je središte i vrhunac kršćanskog života prema kojemu treba voditi duše.

Na tim teološkim osnovama u vremenu kada je prevladavao jurisdikcisko i centralističko viđenje Crkve, francuska škola duhovnosti je stavila naglasak na mističnu dimenziju viđenja Crkve svojstvenu otačkoj teologiji prvih stoljeća kršćanstva po kome je Crkva Otajstveno Tijelo Kristovo koje kao takvo treba izgrađivati.

Kontemplirajući otajstvo Utjelovljenja dolazi se do Marijine uloge u Božjem planu spasenja i njenog neponovljivog odnosa s Presvetim Trojstvom. Marija je od Boga smještena u središte kršćanskog otajstva. Tako da pobožnost Mariji naravski proizlazi iz kontemplacije života Isusa Krista. Ona koja je prva posvećena, aktivno svojim pristankom sudjeluje u Utjelovljenju Sina Božjega po Duhu Svetome i posvećenju njegove ljudske naravi.

Ona je pod Isusovim Križem aktivno sudjelovala u otajstvu otkupljenja i postala Majkom Crkve. Kontemplirajući Marijinu ulogu u otajstvu Utjelovljenja i Otkupljenja dolazimo do paradigme rađanja i rasta u vjeri. Kao što je Duh Sveti u Mariji i po Mariji oblikovao i posvetio ljudsku narav Isusa Krista, tako Duh Sveti po Mariji vodi vjernike do pune zrelosti dobi Kristove pomažući im slušati i vršiti njegovu Riječ. A Marija je kraljica svih ljudi i dobila je od Boga milost darivanja Isusa dušama.

Iz temeljnih duhovno teoloških postavki francuske škole duhovnosti proizlaze glavna usmjerenja duhovnog života. Prvo je dostojno klanjanje Bogu velikome i svetome usprkos ljudske ništavnosti po ucijepljenju u Krista. Drugo je pobožnost kao ona koja proizlazi iz klanjanja, pobožnost Isusu, suobličenje njemu što podrazumijeva umiranje starog čovjeka. Sve to je popraćeno žarkom željom ljubiti Boga cijelim srcem sve do umiranja samome sebi, poništenja samoga sebe. Da bi duša to ostvarila francuska škola duhovnosti je predlagala življenje svetoga ropstva ljubavi Isusu i Mariji s različitim postavkama i naglascima što predstavlja treće temeljno usmjerenje. Dok je misionarski i apostolatski polet četvrto bitno usmjerenje koje se temelji na prethodnima kao svojem izvoru.

Olier je usvojio nauk De Berula te je postavio iste temelje duhovnosti za sjemenište sv. Sulpicija u kojem je Montfort bio odgojen: “Prvi i zadnji cilj ovog Instituta je živjeti potpuno za Boga, u Isusu Kristu našemu Gospodinu, tako da njegova trajna nutarnja raspoloženja prodiru u najdublje dubine našeg srca, tako da svatko može sa svetim Pavlom o sebi reći: Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni. Utemeljitelj vidi sjemenište kao apostolatski zavod, novicijat duhovnog života i svetosti. Svećenik sudjeluje u nutarnjem stanju i krepostima Krista svećenika, odvojen od svijeta, posvećen kultu, razapinje u sebi starog čovjeka kako bi se sjedinio s Isusom Kristom da bi bio dostojan pastir i apostol koji živi, vrši i naviješta Božju Riječ slušajući poticaje Duha Svetoga.

Francuska škola duhovnosti vjerna svojim teološkim postavkama je naglašavala uzvišeno poimanje svećeničkog poziva. Odgoju u sv. Sulpiciju bio je škola duhovnog života, škola svetosti. Sulpicijani su nastojali provesti reformu klera, ne programima obnove, nego duhovnim životom, programima posvećenja i svetosti. Po njihovoj školi duhovnosti svećenički poziv na poseban način mora biti popraćen sviješću o potrebi težnje za svetošću, jer svećenik sudjeluje u jednom od najuzvišenijih Kristovih otajstava, njegovom Vječnom svećeništvu.

Istinska svećenička duhovnost je vertikalna, mistična i bogocentrična. Svećenik je čovjek Božjeg kulta, klanjanja, odvojen od svijeta i svjetskog duha, potpuno predan Isusu po Mariji. Tek u tom duhovnom ozračju Olier isto toliko naglašava drugu pastoralnu stranu svećeničog poziva i njegovu spremnost na marljivo i predano obavljanje svake crkvene službe. A kao bivši pučki misionar, ugradio je u temelje formacije ljubav prema misijama, te je i sjemeništarcima, zahvaljujući blizini župe, otvori vrata pastoralnog rada.

Sam De Bérulle je imao naglašeni praktični smisao u službi duhovnog života. Kako bi pomogao vjernicima u duhovnom rastu naglašavao je određene prakse koje su se kao takve ustalile u duhu francuske škole duhovnosti. Prije svega naglašavao je liturgiju kao čin klanjanja i žrtve Crkve u sjedinjenju s Kristom. U francuskoj školi duhovnosti naglašeno je liturgijsko slavljenje otajstva utjelovljene Riječi, Naviještenja, Božića, Isusova djetinjstva, svetog tjedna, Duhova. Predstavnici francuske škole duhovnosti nisu se ustručavali sami pisati nove liturgijske obrasce De Bérulle za službu Isusovu, sv. Ivan Eudes Srcu Marijinu, Olier nutarnjem životu Isusa i Marije.

Uvođenje u molitvu poglavito meditaciju je drugi pedagoški naglasak ove škole duhovnosti sve do razrađivanja praktične metode koju ćemo dolje prikazali. Naglašeno je i štovanje Božje Riječi i Euharistije do te mjere da je za predstavnike francuske škole duhovnosti Biblija prvi izvor njihova nauka i glavna knjiga molitve, a meditacije, molitve i tekstovi posvećeni Euharistijskom otajstvu su jedinstvene ljepote što je upečatljivo i u spisima sv. Ljudevita.

De Bérulle je jako naglasio važnost duhovnog vodstva, njegovi sljedbenici to jednodušno prihvatili. Dosta je citirati samo jednu njegovu izreku: „Voditi jednu dušu je voditi jedan svijet“. Zanimljivo da je i praksa zavjeta svetog ropstva ljubavi Isusu i Mariji s različitim naglascima prisutna u francuskoj školi duhovnosti kao važan dio duhovnog nauka.

I kod površnog čitanja djela sv. Ljudevita lako je uočljivo do koje mjere su ova teološka razmišljanja ostavila traga u životu i nauku našeg sveca. Tako da povjesničari duhovnosti sv. Ljudevita nazivaju posljednjim od velikih berullianaca.7 Ipak Montfort vođen vlastitim genijem je usvojio i na svojstven način teološki i duhovno obogatio i izložio nauk francuske škole duhovnosti te je danas široj crkvenoj javnosti jedan od njenih najpoznatijih predstavnika.

1. 3. METODA RAZMATRANJA FRANCUSKE ŠKOLE DUHOVNOSTI SV. SULPICIJA

Teološka promišljanja će prožimati duhovnost Francuske škole sve do razrađivanja praktične metode meditacije koja ima za cilj oblikovanje stila življenja duhovnosti u svakodnevnici tipičnog za tu školu duhovnosti. Za nas je to važno jer nam pokazuje put molitve kojim je kročio sv. Ljudevit. Način meditacije i pristupa Božjem otajstvu u molitvi postepeno vode dušu do oblikovanja jednog stila duhovnog života koji se očituje u spisima i svakodnevnom životu. Montfort je oblikovao svoju dušu djelomično pod utjecajem isusovačke duhovnosti u Rensu, i puno više slijedeći sulpicijanske upute za meditaciju tijekom 8. godina formacije u Parizu. Plodovi ove metode razmatranja su lako uočljivi i spisima sv. Ljudevita i duboko su označili cjelokupni njegov duhovni nauk.

Sulpicijanac, pater. A. Tanquerey,8 govoreći da metoda dolazi od De Berulla, Oliera, Tronson koji je bio poglavar upravo u vrijeme kad je u sv. Sulpiziju boravio sv. Ljudevit, sažeo je taj način meditacije na slijedeći način.

1. Priprava za razmatranje: Kod razmatranja ili meditacije uvijek imamo pripravu i to daljnju, bližu i neposrednu. Daljnja priprava za razmatranje je u biti trajni napor da uskladimo svoj život sa Evanđeljem po mrtvljenu, obraćenju, sabranosti, poniznosti... To su preduvjeti za dobro obavljeno razmatranje koje je na početku nesavršeno, a zatim se sve više kreposti ukorjenjuju u duši kako budemo napredovali u meditaciji.

Bliža priprava se sastoji u tome da prije razmatranja čitamo ili slušamo o predmetu o kojemu želimo razmatrati. Na tu temu treba misliti, buditi u srcu čuvstva i osjećaje koja su s time u skladu. Potruditi se oko razmatranja gorljivo, pouzdano, ponizno želeći ljubiti Boga, slaviti ga i postati bolji kršćanin. Tako duša postaje spremana da razgovara s Bogom.

Neposredna priprava koja je početak razmatranja, sastoji se u tome da se stavimo u Božju prisutnost, da postanemo svjesni Božje prisutnosti koju nalazimo posvuda, a na poseban način u našem srcu, i Presvetom Oltarskom Sakramentu. Dobro je učiniti čin poniznosti pred Bogom, zazvati Duha Svetoga imajući svijest da sami ne možemo moliti kako treba, tražiti zagovor Majke Božje, sv. Josipa ili kojeg drugog sveca.

2. Korpus (glavni dio) razmatranja :

Ideja vodilja je naša privrženost, naše ucjepljenje u osobu Isusa Krista da tako Bogu dostojno iskažemo dužne čine štovanja, klanjanja i slave.

Tri su bitna čina u ovoj metodi razmatranja:

Klanjanje (Isus pred očima)

- Razmatranjem promatramo neko Božje savršenstvo (mudrost, ljubav, pravednost, sve prisutnost....) ili neku krepost Isusa Krista (uzimajući za meditaciju tekstove Evanđelja promatramo na primjer, Isusovu ljubav prema siromasima, milosrđe kod opraštanja grijeha, mudrost i blagost u odnosu s ljudima, predanje u volju Božju u Getsemanskom vrtu, strpljenje i ljubav na križu....).

- Iskazujemo čine klanjanja, divljenja, zahvaljivanja, radosti, žalosti.

Sjedinjenje (Isus u srcu)

- Trebamo postati svjesni da su i nama potrebne i korisne Isusove kreposti o kojima razmatramo.

- U svjetlu razmatane kreposti pogledamo svoj život s osjećajem kajanja za prošlost, nedostojnosti u sadašnjem trenutku i želji da u buduće budemo što suobličeniji Isusu Kristu.

- Moliti Boga za krepost o kojoj smo razmišljali. Posebno da postanemo dionici kreposti Isusa Krista o kojoj razmišljamo. Ako razmatramo o Isusu u Gesemanskom vrtu i o kreposti poniznosti i predanja u volju Božju molimo zazivom: Neka milost otajstva Isusu u Gesemanskom vrtu siđe u moju dušu i učini je dosta poniznom, dionicom Isusove poniznosti.

- Nakon toga treba moliti i za druge potrebe crkve te za osobe za koje smo dužni moliti.

Sudjelovanje (Isus u našem djelovanju) i odluke

- Pod utjecajem milosti odlučimo se vježbati u kreposti o kojoj razmišljamo donoseći barem jednu konkretnu odluku vezanu uz to koju ćemo nastojati provesti u djelo tokom dana. (Na primjer biti strpljiv prema nekoj osobi ili u nekoj situaciji)

- Obnoviti odluku kod ispitivanja savjesti vidjeti da li smo je proveli u djelo.

Molitva prošnje

- Treba s pouzdanjem moliti Boga za pojedine stvari, osobe ili za velike potrebe Crkve (misije, obraćenje grešnika, umiruće, dušu u Čistilištu).

3. Zaključak:

- Zahvaliti Bogu za tolike primljene milosti.

- Zamoliti ga oproštenje za pogreške i nemarnosti u ovoj vježbi

- Moliti ga da blagoslovi naše odluke za danas, čitav život i naš smrtni čas.

- Napraviti kratku duhovnu misao kiticu za taj dan, to jest izabrati neke misli koje su nas jače zaokupile i sjetiti ih se tokom dana.

- Sve povjeriti Majci Božjoj moleći Pod tvoju obranu se utječemo...

Karakteristike i duhovne koristi od ove metode razmatranja:

Sam rast, napor i napredak u duhovnom životu prema ovoj metodi razmatranja nije prvenstveno traženje moralnih i evanđeoskih kreposti, nago se sažimlje u ucjepljenje u osobu i kreposti Isusa Krista. Tako na primjer, naglasak nije toliko na traženju i naporu rasta u poniznosti koliko traženje i nastojanje da se bude sudionik Kristove poniznosti. Isto tako vidimo da ova metoda meditacije vodi osobu do distanciranja od samoga sebe u duhovnom životu, jer sve osobne potrebe i molitve za dobro Crkve i svijeta u drugom su planu u odnosu na suobličenje Isusu Kristu.

Druge škole duhovnosti i načini meditacije više naglašavaju i opisuju duhovno psihološki doživljaj u molitvi, ili stanje u vlastitoj duši na putu duhovnoga rasta, ili općenito vrijednost pojedinih kreposti za duhovni život i rast.

Sveti Ljudevit je duhovno duboko označen baš ovim sulpicijanskim načinom meditacije i primjenjuje je i na molitvu svete krunice (usp. TSK 126). U metodama molitve svete krunice u djelu Čudesna tajna svete Krunice za obratiti se i spasiti se svetac preporuča baš na taj način meditirati otajstva Isusova života u svetoj krunici.9

Razmatrajući po ovoj metodi bilo evanđeoske tekstove bilo svetu krunicu dinamika molitve se usredotočuje na motrenje Isusa i Marije, njihove kreposti i nutarnja stanja te na određeni način pomaže osobi koja moli distancirati se od sebe i svojih poteškoća i problema koji često u meditaciji izbiju u prvi plan te tako priječe da molitva donese svoje plodove i da bolje vidi u svom nutarnjem životu. Meditirati slijedeći ovu metodu ima još jednu prednost. Naime vjernik dok meditira istovremeno moli i za rast u krepostima i pristajanje uz Krista što trajno ostaje sama bit duhovnoga puta. Jedan od razloga zbog kojih se blokira duhovni rast jest i taj što vjernici ne mole za one kreposti koje su im najpotrebnije.

A u svim svečevim djelima vidljivi su tragovi tog načina meditacije, tako da su najljepše stranice njegovih spisa upravo plod tog trajnog napora poniranja u Kristovu i Marijinu dušu kako bi ih bolje upoznao i njima se suobličio.

Ova metoda se temelji na našem sjedinjenju s Isusom i našoj obavezi koja iz toga proizlazi, da mi u sebi zaživimo njegova nutarnja raspoloženja i kreposti. Da bi to mogli činiti trebamo imati pred očima Isusa Krista kao što to naglašavaju autori francuske škole duhovnosti. O tome donosimo lijepi citat sv. Ljudevita Montforskoga:

«Glavna briga kršćanske duše je težnja k savršenstvu: Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca (Ef 5,1), poručuje nam veliki Apostol. To je obveza koja je sadržana u vječnom Božjem planu našeg predodređenja, kao jedino sredstvo za postizanje vječne slave.

Sveti Grgur iz Nise lijepo kaže da smo mi slikari. Naša duša je pripremljeno platno po kojem prelaze kistovi, original koji treba naslikati je Isus Krist, živa slika i savršen odraz vječnog Oca, a kreposti su boje koje služe da bi ga istaknule. Kako dakle jedan slikar, da bi uživo naslikao pravi portret, stane pred originalom i pri svakom potezu kista ga promatra, tako kršćanin uvijek treba držati pred sobom život i kreposti Isusa Krista kako bi govorio, mislio i radio samo ono što je njemu suobličeno».

U ovoj metodi najprije dolaze do izražaja čini štovanja i ljubavi prema Bogu, a molitva prošnje za osobne potrebe je tek u drugom planu, a to je upravo bio stil života sv. Ljudevita. Ona naglašava važnost i ulogu milosti, ali traži i od ljudske volje energičan napor i stalan trud jer se donose odluke koje treba obnavljati, provoditi u djelo i navečer vidjeti njihovo ostvarenje u ispitu savjesti.

Ova metoda je afektivna, budi i potiče vjeru nadu, ljubav i osjećaje u srcu prema Bogu, i potiče vjernika na ustrajno promatranje i svoje nutrine jer treba gledati sebe u svjetlu Isusa Krista i njegovih kreposti, s osjećajem kajanja za prošlost, nedostatnosti u sadašnjosti te čvrste odluke i odlučnosti za nasljedovanje Isusa u budućnosti.

Odluke koje donosimo trebaju biti popraćene ne toliko pouzdanjem u samoga sebe nego pouzdanjem u Isusa Krista i Marijin zagovor. Zaključak same meditacije je čin zahvalnosti Bogu. Ova metoda priprema dušu i za pojednostavljenu molitvu, jer se naglašava da nije nužno izražavati uvijek ovim izloženim redom sve naše dužnosti u molitvi prema Bogu, nego da je dobro prepustiti se i osjećajima koja nam Bog daruje i često obnavljati one koje u nama pobuđuje Duh Sveti. Početnici u meditaciji će bez sumnje trebati posvetiti više vremena razmišljanjima nego li drugim činima, ali ih ova metoda vodi i do toga da su osjećaji u molitvi (kada srce gori) pozitivno vrednovani.

2. TEOLOŠKI TEMELJI MONTFORSKE DUHOVNOSTI

Duhovnost sv. Ljudevita Marije Grigniona Montforskoga je teološki dobro utemeljena do te mjere da ga je veliki pokojni papa našeg vremena Ivan Pavao II nazvao «vrsnim teologom».10 Kao što je naglašeno u prvom poglavlja sv. Ljudevit slijedi teološko duhovne postavke francuske škole duhovnosti te je jedan od njenih velikih predstavnika, danas možda široj javnosti najpoznatiji.

Sustavni prikaz monfortanske duhovnosti, ako želi biti vjeran svojim izvorima, nužno mora slijediti temeljnu teološku postavku dvostruke raspodijele koja je prisutna u djelima sveca. Budući da je sv. Ljudevit iznad svega duhovno mistični, a ne teološko akademski autor, ta raspodjela nije sustavno izložena ali je utkana u njegove spise kao teološki temelj svega nauka. Ta dvostruka teološka raspodjela se sastoji iz silazno Božjeg djelovanja, povijesno spasenjskog, to jest od onoga djela koje je Bog učinio za čovjeka u te od uzlaznog onoga koje čovjeka vodi do sjedinjenja s Bogom kao što je to opisano i u Bibliji i izloženo u teološkoj i duhovnoj tradiciji katoličke Crkve.11

2. 1. Bog stvoritelj iz ljubavi

Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom nam je objavio čudesno otajstvo Boga u sebi samome. Bog nije samotnjak nego je ljubav i zajedništvo. U jednoj Božjoj naravi nalazi se zajedništvo triju Božanskih osoba, Oca, Sina i Duha Svetoga. To uzvišeno otajstvo presvetog Trojstva osvjetljava sve tajne kršćanske vjere i svemu daje značenje, a čovjek je pozvan da se ostvari u zajedništvu ljubavi s Bogom i braći ljudima.

2.1.1. Uzvišeni Bog ljubavi: Otac, Sin i Duh Sveti

U središtu Božje objave je osoba i djelo Isusa Krista, jedinog Spasitelja svijeta kojega svetac kontemplira kao Vječnu i Utjelovljenu Mudrost, koja nam objavljuje Presveto Trojstvo, Boga ljubavi.12

Montfort zaljubljen u Vječnu i Utjelovljenu Mudrost nas vodi do dubina Presvetog Trojstva te pripovijeda o Bogu samome i njegovom djelovanju u povijesti kako bi u našim srcima pobudio vjeru, divljenje, strah Božji, klanjanje, pouzdanje i ljubav. Svetac uči:

«Poslušaj, o dušo kršćanska, ono što ti govori vjera kako bi to dobro zapamtila. Pjevaj pobožno: Vjerujem u jednoga Boga, Oca dobrostivog, Biće beskrajno, posvuda prisutno, i svemogućeg Stvoritelja Neba i zemlje. U Bogu su tri osobe: Otac, Sin, Duh Sveti. Trojica beskrajno dobra. Vjerujem jer je to božanska Riječ. To Trojstvo čini jednoga Boga jer su Trojica jedno Biće. Otac je Bog, Sin je Bog i Duh Sveti je Bog. Sva Trojica iste biti» (P 109, 1-2).

Bog sam u sebi je, dakle, tajna ljubavi i veliko otajstvo, Presveto Trojstvo, Otac, Sin i Duh Sveti. Presveto Trojstvo je temeljno i središnje otajstvo naše vjere koje osvjetljuje sve druge istine kršćanstva. Sve što je Bog učinio u stvaranju i povijesti spasenja je objava ljubavi Presvetoga Trojstva koja izlazi u susret svojim stvorenjima da ih otkupi, pomiri i sa sobom sjedini.

Montfort, svetac uzvišene kontemplacije koji i nas želi voditi putem molitve i veće ljubavi, ostao je očaran tom tajnom Boga koji je sam u sebi čista Ljubav: “O ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ljubav koju si nam pokazao... O Ljubavi, o Ljubavi kako si malo poznata! “ (LJVM 166)

“Oče, ti vječno rađaš Sina koji je Bog kao i Ti, vječan, istobitan s tobom, iste moći, iste dobrote, iste mudrosti s tobom. Oče i Sine, ljubeći se nadišete Duha Svetoga koji je Bog kao i Vi. Vi, tri Božanske osobe, dostojne klanjanja, vi ste samo jedan Bog. Oče ljudi po stvaranju, uzdržavanju i otkupljenju. Milosrdni Oče grešnika, Oče prijatelju pravednih, veličanstveni Oče svetih ... Divimo se beskonačnosti, veličini, slavi i savršenstvu Božje biti, koji se uistinu naziva Onaj koji jest, onaj koji bitno, nužno i vječno postoji. Biće svih bića, uzrok svih bića, koji u sebi eminentno sadrži savršenstva svih ostalih bića. On je svugdje po svojoj biti, prisutnosti i moći bez da ga to ograničava”. (TSK 41).

Sv. Ljudevit kao i cijela francuska škola duhovnosti, ima duboku svijest Božje uzvišenosti. Bog je onaj koji sve nadilazi, temelj i počelo svega stvorenja. Ta dimenzija Božje uzvišenosti je jasno ocrtana i u Novom zavjetu jer Bog je: Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, koji je jedini besmrtan i koji boravi u nepristupačnoj svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti. Njemu čast i vječna vlast! Amen (1 Tim 6,16). Svetac piše: «Tko je Bog? On je duh vječan, neovisan, stalan, beskrajan, neizmjeran, svemoguć, beskrajno lijep, beskrajno svet» (KP 7).

Uzvišeni Bog ljubavi je sve stvorio a na poseban način u ljudsko srce je upisao duboku želju za svojim Stvoriteljem. Crkva uči: «Čežnja za Bogom je upisana čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprestano traga». (KKC br. 27)

Montfort iako naglašava Božju uzvišenost ne želi da u srcu vjernika prevladava strah od Boga shvaćenog kao zastrašujuće otajstvo, ne radi se o Bogu svemogućemu ali odsutnome nego o Ocu koji izlazi u susret čovjeku po svome Sinu, Vječnoj Mudrosti. Svetac očaran tajnom Božje ljubavi koja nam daruje posrednika piše:

«Jer Bog nam zaista nije bez razloga dao posrednika kod svoga Veličanstva. On je vidio našu nedostojnost i nesposobnost, i bilo mu nas je žao, pa da nam dade pristup k svome milosrđu, priskrbio nam je moguće zagovornike kod svoga Veličanstva. Stoga, ne mariti za te posrednike i približiti se izravno k Božjoj svetosti bez ikakve preporuke, značilo bi nemati poniznosti, nemati poštovanja prema Bogu, toliko visokom i tako svetom. (...) Naš je Spasitelj svojim otkupljenjem postao naš odvjetnik i naš posrednik kod Boga Oca; po njemu nam se treba moliti sa svom slavnom i vojujućom Crkvom. Po njemu imamo pristup k božanskom Veličanstvu, i nikada drukčije ne smijemo preda nj pristupiti nego oslonjeni na Isusove zasluge i obučeni u njih. (PP 83-84).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Kakva je moja slika o Bogu? Ljubim li Boga ili ga se bojim i bježim od njega? Što me priječi da se potpuno predam i povjernim svoj život Bogu ljubavi? Istraži svoj život i pokušaj uvidjeti u kojim njegovim segmentima živiš zaboravlajući na Boga i koje su posljedice toga?

2.1.2. Bog ljubavi, Stvoritelj svega što postoji

Sv. Ljudevit, kao misionar, propovjednik i navjestitelj Evanđelja kada govori o Bogu glavni naglasak stavlja na Božje djelo spasenja u povijesti, te vodi dušu putem motrenja Boga koji sve iz ničega stvara i ulazi u naš ljudski život kao prvi darovatelj. Bog sam usebi je Presveto Trojstvo, Otac, Sin i Duh Sveti te kao takav stvara i djeluje u povijesti.13

Bog Otac je iz ljubavi stvorio i stvara sva stvorenja. On ni iz čega stvara i poziva na postojanje, tako da Božja djela otkrivaju tko je On u sebi, a istovremeno tajna ljubavi njegova nutarnjeg Bića osvjetljava ispravno razumijevanje i vrednovanje njegovih stvorova. Sva stvorenja, po onim mjestima koja im je Bog dodijelio, ostvaruju svoju puninu i pokazuju svu svoju ljepotu i dobrotu. Kada promatramo Boga Stvoritelja, onda time želimo reći da je On u slobodi dao početak svemu što postoji, te da nebo i zemlja ovise o Bogu koji im daje da budu, postoje i opstoje14. Tako da je Bog istovremeno prvi izvor, autoritet, ali je istovremeno dobrota i nježnost za svoju djecu. Novi zavjet nam otkriva da je Bog sve stvorio po svojoj vječnoj Riječi, ljubljenome Sinu kojega sv. Ljudevit naziva Vječnom Mudrošću. Divimo se i mi skupa sa svecem:

“Božanska je Mudrost zabljesnula iz Božjeg Krila u času kad je, nakon čitave vječnosti, stvorila svjetlo, nebesa i zemlju. Sv. Ivan nam kaže da je sve stvoreno po Riječi, tj. po Vječnoj Mudrosti: Sve je po njoj postalo (Iv 1, 3.). Salomon kaže da je ona majka i sazdateljica svega: Ona je roditeljka svega toga. Mudrost je umjetnica u svemu (Mudr 7, 12-21.). On je ne zove samo sazdateljicom, već i majkom, jer običan radnik ne može toliko ljubiti svoje djelo kao što majka ljubi svoje dijete.

Pošto je sve stvorila, Vječna Mudrost ostaje u svim stvarima da ih podržava i obnavlja: ispunja sve, sve obnavlja (Mudr 1, 7; 7, 27.). I ta je vrhunska i prava ljepota u stvorenom svijetu postavila divan red koji u njemu kraljuje. Ona je odijelila, sastavila, izmjerila, pridodala i izbrojila sve što je na njemu. Ona je razapela nebesa, ona je postavila Sunce, Mjesec, zvijezde i planete i izvagala sve do izvora. Konačno, reče ona: bila sam s Bogom i upravljala sam svim stvarima savršenom točnošću na najrazličitije načine, a to je bila vrsta igre da se zabavim i razonodim svoga Oca: Bila sam kraj njega kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje ... (Izr 8, 30-31.).

Ta neopisiva igra božanske Mudrosti doista se vidi u različitim stvorenjima koja je stvorila u svemiru. Ne govoreći o različitim bezbrojnim anđelima, niti o veličini različitih zvijezda, niti o raznim temperamentima ljudi, vidimo tolike divotne izmjene godišnjih doba, najraznovrsnije instinkte životinja, mnogobrojne vrste biljaka, ljepote cvijeća, voće raznih okusa. Tko je mudar, neka o svemu tom razmišlja! (Ps 106, 43) ” (LJVM 31-33).

Vidimo da bi svetac i nas htio uvesti u tajnu kontemplacije svijeta koji je stvoren na slavu Božju, ne da bi uvećao Njegovu slavu nego da očituje svijetu Božju dobrotu, ljubav, nježnost, vjernost, milinu... Montfort tu stvarnost izražava slikom majčinstva. Božja ljubav ima crte ne samo očinske nego i majčinske ljubavi. Bog je još u usta proroka Izaije stavio riječi: “Može li žena zaboraviti svoje dijete, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa i kad bi koja zaboravila, tebe ja zaboraviti ne ću” (Iz 49,15). To je nježnost ljubavi koja tješi, ostaje vjerna, postojana u strpljivosti i razumijevanju, spremna na praštanje, nesavladiva čudesnom snagom majčinstva.

Drugi vidik te iste Božje stvaralačke ljubavi prema sv. Ljudevitu je divni red i sklad stvorenoga svijeta u kome ostaje odraz Stvoritelja. I Katekizam Katoličke Crkve uči: “Ako Bog stvara sa mudrošću, stvorenje ima svoj red” (br. 299). Sv. Ljudevit govori o neopisivoj igri Božanske Mudrosti koja se očituje u različitim stvorenjima. I mi gledajući ljepotu i sklad netaknute prirode, cvijeća, mora, rijeka, planina uskliknimo sa svecem: “Pa kako divan mora biti Stvoritelj, ako je njegovo djelo tako lijepo” (P 99,28).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Uviđam li ljepotu, sklad i dobrotu svega što je Bog stvorio i za to mu zahvaljujem?Prepoznajem li u mom životu svari i stvorenja koje mi služe u potrebama i pomažu mi kao dar Božje očinsko – mjačinske ljubavi? Kakav je moj odnos prema stovrenim i ljudima darovanim stvarima?

2.1.3. Bog Stvoritelj čovjeka kao svoje divno remek djelo i živu sliku svoje ljepote

Čovjek u Božjem planu zauzima posebno i jedinstveno mjesto među stvorenjima. Bog je stvarao ovaj svijet radi čovjeka, a on je «jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga» (GS 13). Čovjek je stvoren na sliku Božju, sposoban upoznati i ljubiti Boga, te ostvariti sebe dajući se u ljubavi ulaziti u zajedništvo s drugim ljudima.

Pa ipak, odnos čovjeka i Boga zauzima posebno mjesto u stvaranju. Bog je htio čovjeka da u slobodi i vjeri, milošću pozvan, odgovori u ljubavi na ponuđeno Božje prijateljstvo i sudjelovanje u Božjem životu. Neshvatljiva i beskrajna Božja ljubav je zadnji razlog tog velikog dostojanstva ljudskog Bića. Montfort to tako proživljeno svjedoči:

“Između Vječne Mudrosti i čovjeka postoji nevjerojatno tijesna veza prijateljstva. Mudrost je za čovjeka, a čovjek je stvoren za Mudrost. Ona je neiscrpiva riznica ljudima (Mudr. 7, 14), a ne za anđele, ni za druga stvorenja. To prijateljstvo Mudrosti prema čovjeku proizlazi iz same njegove biti već u stvaranju, jer je čovjek zgusnuti sadržaj njezinih čudesa, njezin mali i veliki svijet, njezina živa slika i namjesnik na zemlji.

Ta vječna i toliko ljupka ljepota toliko želi prijateljstvo ljudi, da je nadahnula i knjigu da postigne to prijateljstvo otkrivajući čovjeku svoju uzvišenost i živu želju kojom ga želi imati. Ta je knjiga kao pismo ljubljene svom ljubljenom da zadobije njegovu ljubav. Tako žarkom željom čezne za čovjekovim srcem i tako nježno traži njegovo prijateljstvo, a izrazi i pozivi toliko su puni ljubavi, da, rekao bi, dok ih sluša, da to nije Vladarica neba i zemlje, i da joj je potreban čovjek da tek onda postane sretna.”(LJVM 64-65).

Sv. Ljudevit u kategorijama zaručničke ljubavi opisuje odnos čovjeka i njegova Stvoritelja.15 Stvaranje i povijest spasenja zapisani u sv. Pismu su svjedočanstvo tome, a temelj za razumijevanje Božje poruke je njegova očinsko-majčinska strastvena ljubav prema čovjeku. Povijest odnosa Boga i čovjeka je dinamika prijateljstva, čiji je prvi čin stvaranje, a nastavlja se u dijelu otkupljenja nakon čovjekova pada u grijeh.

Bog je sve stvorio radi čovjeka, a njega je stvorio da mu služi, da ga ljubi, da gospodari nad svim stvorenjima i da mu ih prikazuje skupa sa sobom i svojim djelovanjem u svijetu. Tako da se mi, ljubljena Božja bića, trebamo prepoznati u svim svojim dimenzijama. Cijelo naše biće je dar Božje ljubavi koju trebamo prepoznati i tako slaviti Boga. S druge strane, čovjek ostvaruje puninu svoga bića samo u Bogu. Govoreći o tome u kategoriji Božje Mudrosti svetac klikće:

“O kad bismo znali kakvo je beskrajno blago za čovjeka ta Mudrost, a kažem vam da o njoj nisam još ništa rekao, mi bismo dan i noć uzdisali za njom i odletjeli bismo do nakraj svijeta, i kad bi trebalo, prošli bismo kroz oganj i vatru samo da je postignemo! Ali pripazimo da se ne prevarimo pri izboru Mudrosti, jer je ima više vrsti.” (LJVM 73).

Čovjek, stvoren na sliku Božju, istovremeno je tjelesno i duhovno biće. Bog je htio takvog čovjeka, a mi trebamo prihvatiti sami sebe i proslaviti Boga u svemu. Stvoritelj svakom čovjeku izravno stvara dušu, koja često u Bibliji označava i sam ljudski život kao takav ili ono najnutarnjije, najuzivišenije u čovjeku, duhovno počelo po kojemu se on razlikuje od drugih stvorenja. I ljudsko tijelo, oživljavano duhovnom dušom, ima udjela u dostojanstvu čovjeka, tako da je cijela ljudska osoba određena postati po Kristu hramom Duha Svetoga.

Bog je htio stvoriti muško i žensko, htio je da postoje u savršenoj jednakosti dostojanstva, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane da budu u različitosti svoga bića. Tako da je biti muškarac i žena nešto dobro, što Bog hoće, te oni kao takvi odražavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu. Bog je u svom planu stvaranja i spasenja pozvao muškarca i ženu da kao Božji upravitelji sebi podlože zemlju i da im služi sve stvoreno. No, taj odnos prema stvorenjima ne smije biti rušilački odnos potpunog gospodstva, nego u odgovornosti za svijet i sudjelovanju u Božjoj Providnosti i ljubavi prema svemu stvorenome. Čovjek, tako divno stvoren, u biti je sažetak cjelokupnog stvorenja, svemir u malome. Sv. Ljudevit to tako lijepo kaže:

«Ako su moć i ljupkost Vječne Mudrosti toliko zablistale u stvaranju, u ljepoti, i redu svemira, ona je još divnije zasjala u stvaranju čovjeka, jer je on njezino divotno remek-djelo, živa slika njezine ljepote i njezinih savršenosti, velika posuda njezinih Milosti, čudesna riznica njezinih bogatstava i njezin jedinstveni zamjenik na zemlji. Mudrost je tvoja sazdala čovjeka da vlada nad stvorovima tvojim ... (Mudr 9, 2.). Trebalo bi da ovdje, na slavu te lijepe i moćne djeliteljice, objasnimo ljepotu i izvornu uzvišenost koju je dala čovjeku kad ga je stvorila.» (LJVM 35-36).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesam li svjestan da me je Bog stvorio i da mu trebam zahvaliti za sve dimenzije, darove i talente moga bića? Jesam li svjestan veličine i ljepote poziva na prijateljstvo s Bogom, na koje me On poziva? Koliko i kako odgovaram na Božju Očinsku ljubav i u poniznosti svojim životom služim ljudima.

2. 2. Grijeh i obećanje Spasitelja

Grijeh sam po sebi je neposluh Bogu, prekid prijateljstva s njim i odbijanje Božje ljubavi. U svijetlu vjere se ispravno shvaća sva težina grijeha kao i njegove posljedice koje čovjeka vode putem propasti. Ali istovremeno sa svom dramatičnošću grijeha Sveto Pismo još od prvih stranica objavljuje i naviješta Božje milosrđe koje čovjeka poziva na obraćenje pružajući mogućnost praštanja i posvećenja.

2.2.1. Istočni grijeh: čovjek se udaljava od Boga

Prvi čovjek, stvoren od Boga, kao i svako drugo stvorenje, bio je dobar. I vidje Bog sve što je učinio bijaše veoma dobro (Pos. 1,31). Samo u svijetlu otajstva otkupljenja u Isusu Kristu shvaća se ta izvorna stvarnost ljudskog bića. Čovjek je bio u prijateljstvu sa Bogom svojim Stvoriteljem, a kao posljedica toga, u skladu sa samim sobom i drugim stvorenjima oko sebe. Sudjelujući u Božjem životu bio je postavljen u stanje svetosti i izvorne pravednosti.

Ljubav koju je osjećao prema Bogu i Božja milost, uzdizale su i oplemenjivale sva područja ljudskog života. Čovjek nije morao ni trpjeti ni umrijeti, vladao je sklad između muškarca i žene, te između njih i cijeloga stvorenja. To je bilo stanje izvorne ljudske pravednosti. U Božjem naumu čovjek je trebao vladati svijetom, a to se očitovalo i u vladanju samim sobom, te cjelovitošću ljudskog bića koje je bilo slobodno od svake požude, padanja u ropstvo sjetilnim užicima, pohlepe za bogatstvom i isticanja samoga sebe. Sv. Ljudevit poticajno o tome govori:

“Sve je u čovjeku bilo svijetlo bez tmina, lijepo bez ružnoga, čisto bez ljage, usklađeno bez nereda, bez ikakve ljage i nesavršenosti. Njegov je duh dobio u baštinu svjetlo Mudrosti kojim je savršeno poznavao svoga Stvoritelja. U duši je nosio Božju milost kojom je bio nedužan i ugodan u očima Svevišnjega. Njegovo je tijelo nosilo besmrtnost. U srcu mu je gorjela čista ljubav te se nije bojao smrti, i tom je ljubavlju neprestano, neprekidno i čisto ljubio Boga radi njega samoga. Čovjek je, uz to, bio tako pobožanstvenjen da je bio stalno u zanosu, uronjen u Boga, jer se nije morao boriti sa strastima, niti je trebao odupirati se neprijateljima. O divne li darežljivosti Vječne Mudrosti prema čovjeku! Sretnoga li čovjeka u svoj svojoj nedužnosti!” (LJVM 38).

Bog je, dakle, stvorio čovjeka na svoju sliku u prijateljstvu sa sobom. Budući da je čovjek slobodan, da je duhovno biće, on može živjeti svoje prijateljstvo s Bogom samo ako se slobodno opredijeli za Boga i njemu se iz ljubavi preda na služenje. Čovjek mora svoju slobodu upoznati, cijeniti i s pouzdanjem poštovati, a jer je stvorenje, njegova je stvarnost ovisnost o svome Stvoritelju. Tako da je podvrgnut Božjim zakonima i moralnim normama koji ravnaju uporabom njegove slobode.

Ali đavao je napastovao čovjeka, koji je u srce pustio sumnju i dopustio da u njemu zamre povjerenje prema Bogu koji ga je stvorio, te je on zlorabio svoju slobodu i nije poslušao Božju zapovijed. Tako će u zadnjem korijenu svakog grijeha u povijesti biti zloupotrijebljena sloboda, neposluh prema Bogu i nedostatak povjerenja u njegovu Očinsku dobrotu. Čovjek je pod utjecajem đavla sagriješio, sebe pretpostavio svome Stvoritelju, te time prezreo Boga.

Svetac uči da je sam Sotona od anđela postao đavao, a pao je zbog oholosti (P 29, 68) i za sobom povukao druge pale anđele, te na isti grijeh navodi čovjeka: “Đavao te uči lukavstvu i zlobi protiv Svemogućega Boga. On čini da kraljuje porok, u svemu se opirući Bogu koji želi ozdraviti i spasiti naše duše, zavodi ih, kvari i vodi u vječnu vatru”(P 107, 2).

Čovjek se odlučio za sebe protiv Boga, protivno stvarnosti svoga bića, Božjeg stvorenja, a time i protiv svoga vlastitog dobra. “Zaveden od đavla, htio je biti kao Bog, ali bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom. Pismo pokazuje dramatične posljedice tog prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti. Plaše se Boga o kome su stvorili krivu sliku, to jest Boga ljubomorna na svoje povlastice”. (KKC 398.) Montfort naglašava svu dramatičnost tog stanja, te piše:

“Ali evo teške nesreće! Božanski se brod razbio na tisuće komada, lijepa je zvijezda pala, te krasno sunce pokriveno je blatom! Čovjek griješi i griješeći gubi svoju mudrost, svoju nedužnost, svoju ljepotu i besmrtnost. Gubi i sva dobra koja je primio, a napada ga bezbroj zala. Duh mu je otupio i postao zamračen, te više ništa ne vidi. Srce mu je ohladnjelo prema Bogu. Duša mu se grijehom zamračila i sliči zloduhu. I strasti su mu se raspojasale i više im nije gospodar. Dao je u sebi prebivalište zlodusima, te je postao njihovim robom. Stvorenja ga napadaju i vode s njime rat. Eto, tako čovjek postaje robom demona, predmet Božje srdžbe i žrtva pakla.

Sam sebi je postao ružan da se sakrio od srama. Na sebi nosi prokletstvo i osuđen je na smrt. Istjeran je iz zemaljskog raja, a i onaj na nebu mu je zatvoren. Na ukletoj zemlji mora provoditi nesretan život bez ikakve nade da će biti sretan. Dapače, mora umrijeti kao zlikovac, a nakon smrti, dušom i tijelom, sa svom svojom djecom, bit će poput đavla zauvijek odbačen. Eto, to je strašna nesreća koja se nakon grijeha sručila na čovjeka. To je zaslužena osuda što ju Božja pravda izrekla protiv njega.” (LJVM 39).

Svetac živim slikama opisuje razoreni sklad koji je vladao u čovjeku.16 Poremećeno je gospodstvo čovjek nad samim sobom. Duhovne moći duše i tijela, veza između muškarca i žene, sklad sa stvorenjima, narušeni su i podvrgnuti napetostima i požudama. Sam u sebi, čovjek duboko doživljava izranjenost svoga bića, a sama smrt je ušla u povijest čovječanstva. Nakon prvoga grijeha, bujica grijeha preplavljuje svijet, počevši od Kainovog ubojstva Abela do naših dana.

Posljedice istočnog grijeha se odnose na cijelo čovječanstvo, svi ljudi svih naraštaja su zahvaćeni tom stvarnošću. “Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici” (Rim 5,19). Velika bijeda koja tišti ljude i čovjekove sklonosti na zlo, ne mogu se razumjeti bez povezanosti čovječanstva s istočnim grijehom i činjenicom da mi već rođenjem primamo istočni grijeh. Radi se o velikoj tajni koju nije lako shvatiti, a u kojoj svi iskustveno sudjelujemo.

Osobni grijeh prvih ljudi zarazio je ljudsku narav kao takvu, koju su oni rađanjem prenijeli budućim generacijama u palom stanju, te sve generacije ljudi prenose ljudsku narav u stanju lišenom svetosti i pravednosti, tako da je stvarnost istočnog grijeha naslijeđena, a ne počinjena. To je naslijeđen, a ne počinjen grijeh; stanje, a ne čin. Stanje koje duboko pogađa i uvjetuje svakog pojedinca. Ne biti svjestan da svaki čovjek ima izranjenu narav i zlu sklonu narav uzrokuje teške posljedice i zablude u području morala, odgoja i suživota ljudi. Znamo da je Isus Kist otkupio čovjeka od svakoga grijeha: “Dakle, grijeh jednoga svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga svim ljudima na opravdanje i život” (Rim 5, 18). Sv. Ljudevit naglašava dramatičnost grešnoga stanja čovjeka kako bi na vidjelo još jače izašla sva nježnost Isusove otkupiteljske ljubavi:

“U tom je stanju Adam očajan: ne može primiti lijeka ni od anđela ni od drugih stvorenja. To stanje nitko više ne može popraviti, jer je on bio tako lijep i tako divno sazdan, a sada je po grijehu odviše ružan i okaljan. Shvatio je da je istjeran iz raja i udaljen od Božje nazočnosti. Božja ga pravda progoni zajedno sa svim njegovim potomstvom. Nebo je za njega zatvoreno, a pakao otvoren, i nikoga nema da mu ponovno otvori nebo, a zatvori pakao. Vječna Mudrost je duboko ganuta nesrećom jadnoga Adama i njegovih potomaka. Sa žalošću promatra kako je razbijen njezin počasni brod, rastrgan njezin vjerni portret, razoreno njezino remek-djelo, a njezin namjesnik na zemlji svrgnut s prijestolja. Ona nježno osluškuje njegov plač i uzdahe. Blago gleda znoj njegova čela, suze u očima, napore njegovih ruku, bol njegova srca i žalost njegove duše.” (LJVM 40-41).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesam li svjestan sve ljepote ljudskoga bića u Bogu? Koje su zle sklonosti koje posebno osjećam u sebi? Zazivam li Božji blagoslov na moju izranjenu ljudskost, kao i na druge osobe? Što za mene kao kršćanina znači imati svijest da su svi ljudi pred Bogom grešni?

2.2.2. Božja ljubav ne ostavlja palog čovjeka nego obećava poslati Spasitelja svijeta i razlozi Utjelovljenja Sina Božjega

Prema sv. Ljudevitu posebna ljubav i nježnost potiče Vječnu Mudrost da se zauzme za čovjeka usprkos njegova grijeha. Montfort motri ljubav Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega, na zemlji za čovjeka i prirodo je prenosi kao takvu i u vječnost prije Utjelovljenja, jer se radi o istoj osobi. Kad govori o tom otajstvu svetac koristi izraze prožete naglašenom ljuskom nježnošću kako bi potakao čitatelja da uzvrati ljubavlju na ljubav Vječne Mudrosti.

Montfort u slikovito zamišljenom prikazu savjetu Presvetog Trojstva opisuje dramatičnost posljedica grijeha kao boj Božje Pravde i Vječne Mudrosti želeći naglasiti kako grijeh sam po sebi vodi samo u smrt.

«Pričinja mi se da vidim kako ta blaga Gospodarica i po drugi put poziva i okuplja, da tako kažemo, Presveto Trojstvo da bi ono čovjeka popravilo kao što ga je i sazdalo. I na tom savjetovanju kao da se odigrao boj između Vječne Mudrosti i Božje Pravde.

Kao da čujem kako Mudrost govori u prilog čovjeku: da je on uistinu grijehom zaslužio da bude zauvijek sa svojim potomstvom osuđen s buntovnim anđelima, ali treba da mu se iskaže milosrđe, jer je više sagriješio iz slabosti i neznanja negoli iz zlobe. I tumači dalje kako je velika šteta da jedno remek-djelo ostane zauvijek u ropstvu neprijatelja te da milijuni i milijuni ljudi zbog grijeha jednoga budu vječno izgubljeni. S druge pak strane pokazuje na nebu prazna mjesta otpalih anđela koja treba popuniti i ukazuje na veliku Božju slavu u vremenu i vječnosti ako čovjek bude spašen.

Čini mi se također da čujem Pravdu koja odgovara da je čovjek sa svim svojim potomstvom osuđen na smrt i vječno odbačenje te da se osuda mora izvršiti bez odlaganja i milosrđa kao što je izvršena nad Luciferom i njegovim pristašama. Čovjek, nezahvalan za primljene darove, u svojoj je neposlušnosti i oholosti slijedio đavla, pa neka ga sada slijedi i u kazni, jer grijeh mora biti primjerno kažnjen.

Vidjevši da u svemiru nema ničega dostojnijega da okaje čovjekov grijeh, da zadovolji pravdi i da ublaži srdžbu, Vječna Mudrost je pronašla divno sredstvo da spasi toga jadnog čovjeka kojega je nježno ljubila. Čudo neshvatljive i zapanjujuće ljubavi koja ide do skrajnosti! Ta ljubazna i uzvišena Vladarica sama se nudi kao žrtva svome Ocu da zadovolji Pravdi, da mu ublaži srdžbu, a nas da izvuče iz đavolskoga ropstva i paklenoga ognja te nam tako pribavi vječnu sreću». (LJVM 42- 45)

Ovaj način govora sv. Ljudevita bi se lako mogao krivo shvatiti, i bilo bi nepravedno na temelju samo ovoga teksta stvarati krivu sliku straha o Bogu Ocu koji priziva Pravdu dok bi Sin, Vječna Mudrost bio zagovornik milosrđa. Mnogi drugi tekstovi sv. Ljudevita govore o Očevoj nježnosti koja nam daruje utjelovljenog Sina. Kao potvrdu toga dosta je citirat slijedeći tekst:

«Ako tu Mudrost promatramo u njezinu izvoru, vidimo da je sama dobrota i milina. Ona je dar ljubavi vječnoga Oca i kao učinak ljubavi Duha Svetoga. Ona je dana po ljubavi i oblikovana po ljubavi. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina”(Iv 3, 16.). Mudrost je, dakle, sva ljubav, ona je ljubav Oca i Duha Svetoga». (LJVM 118)

Sv. Ljudevit cijelu povijest Starog zavjeta kontemplira kao jedan dijalog ljubavi između Boga i čovjeka. U predviđanju Utjelovljenja Bog daruje milost ljudima tražeći njihov odgovor ljubavi na svjedočanstva djela svoje ljubavi u korist čovjeka. Slijedeći biblijsku postavku koja govori o Božjem djelu spasenja u svijetlu Kristova otajstva u Starom zavjetu, konkretno za Izraelce u pustinji, izraženu u 1 Kor 10, 4. Pili su iz duhovne stijene a ta stijena bijaše Krist, i za sv. Ljudevita Krist sam kao Vječna Mudrost je bio prisutan i djelatan u cijeloj povijesti spasenja.17 A sav taj nagovor za cilj ima potaći u duši čitatelja ljubav prema Božjoj Mudrosti i otvoriti svoje srce kako bi ljudski život postao njeno tajno boravište.

«Prijedlog Mudrosti je prihvaćen i donesena je odluka: Vječna Mudrost, Božji Sin, postat će čovjekom u odgovarajućem vremenu i u točno određenim okolnostima. Kroz nekih četiri tisuće godina koje su protekle od stvaranja svijeta i Adamova grijeha do utjelovljenja božanske Mudrosti, Adam i njegovi potomci umirali su prema Božjem zakonu koji se okrenuo protiv njih, ali zbog budućega utjelovljenja Božjeg Sina i oni su dobivali milosti da se mogu pokoravati njegovim zapovijedima i da mogu činiti dostojnu pokoru nakon što su te iste zakone prekršili. I, ukoliko su umrli u milosti i prijateljstvu s Bogom, duše su im sišle u limb čekajući svoga Spasitelja da im otvori nebeska vrata.

Kroz sve vrijeme prije svoga utjelovljenja Vječna Mudrost je davala ljudima znakove svoga prijateljstva kao i veliku želju da im daruje svoje čari i da boravi s njima. Moja su radost, kaže ona, djeca čovjekova (Izr 8, 31.). – Ona hodi naokolo tražeći sebi dostojne (Mudr 6, 16.). Traži osobe dostojne svoga prijateljstva i svoga blaga, same svoje osobe. Ta se Mudrost izlila na različite narode, na svete duše da od njih učini Božje prijatelje i proroke. Zato je ona sama oblikovala sve svete patrijarhe, Božje prijatelje, proroke i svece Staroga i Novoga saveza. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u svete duše i čini od njih Božje prijatelje i proroke (Mudr 7, 27.).

U slijedećem poglavlju Knjige Mudrosti Duh Sveti navodi različita zla od kojih je Mudrost oslobodila Mojsija i lzraelce dok su boravili u pustinji. I ovome možemo dodati da su svi oni koji su, bilo u Starom bilo u Novom Savezu, bili oslobođeni velikih opasnosti, upravo oslobođeni i izliječeni posredovanjem Vječne Mudrosti: Danijel iz lavlje jame, Suzana od zločina za koji su je lažno optužili, tri mladića u Babilonu iz ognjene peći ... sveti Petar iz tamnice, sveti Ivan iz kotla kipućeg ulja, kao i bezbrojni mučenici i priznavaoci koji su oslobođeni bilo od tjelesnih muka, bilo od kleveta kojima su kaljali njihov dobar glas. Nam per Sapientiam sanati sunt quicumque placuerunt tibi, Domine, a principio. (Mudr 9, 19.)

Recimo i mi zanosno: Tisuću puta blažena je ona duša u koju je ušla Mudrost da se u njoj nastani! Ma morala vojevati u mnogim bojevima, uvijek će izići kao pobjednica! Prijetila joj ne znam kakva opasnost, iz nje će biti oslobođena, tištila je bilo kakva žalost, razveselit će se i bit će utješena, zapadne li u teška poniženja, bit će uzdignuta i proslavljena u vremenu i u vječnosti». (LJVM 46-51)

U djelima sveca razlog utjelovljenja druge Božanske osobe, Sina Božjega, Vječne Mudrosti nije samo nadoknada za grijehe ljudi te bi na neki način bila uvjetovana grijehom čovjeka.18 Montfort naglašava i jednu drugu crtu Utjelovljenja izraženu kategorijama želje, blizine, potpunog ostvarenja svih dimenzija ljudskog bića, kao što to uči i Drugi Vatikanski koncil:

«Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljenje Riječi ... Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome, te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva» (GS 22)

Svetac tako proživljeno i poticajno piše:

«Konačno, da bi se vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala Čovjekom» (LJVM 70)

«Nestvorena i Utjelovljena Mudrost, koja u sebi sadrži svu puninu božanstva i čovještva, sve što ima velika na nebu i na zemlji, sva stvorenja vidljiva i nevidljiva, duhovna i tjelesna. Sv. Ivan Krizostom kaže da je naš Gospodin sažetak svih djela Božjih, zgusnuta slika svih njegovih savršenosti kao i onih u svim stvorenjima» (LJVM 9)

«Nakon ovih snažnih i nježnih riječi Duha Svetoga kojima nam pokazuje ljepotu, uzvišenost i bogatstvo Mudrosti, može li postojati koji čovjek, a da je ne uzljubi i da je ne traži svim srcem? Neka je traži tim više, jer je ona neizmjerno blago svojstveno čovjeku jedinom, ta za nju je čovjek i stvoren, a ona sama živo želi da se tom čovjeku potpuno preda.

Između Vječne Mudrosti i čovjeka postoji nevjerojatno tijesna veza prijateljstva. Mudrost je za čovjeka, a čovjek je stvoren za Mudrost. Ona je neiscrpiva riznica ljudima (Mudr. 7, 14.), a ne za anđele, ni za druga stvorenja». (LJVM 63 -64)

Dakle utjelovljenje Sina Božjega prema sv. Ljudevitu osim nadoknade za grijehe sadrži i ostvarenje ljudske želje ljubavi i blizine, punine bića i savršenstva vlastite osobnosti kao i ispunjenje usmjerenosti između čovjeka i Boga.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li u svom životu računam na beskrano Božje milosrđe? Imam li duboko vjerničko uvjerenje da Bog nikoga ne ostavlja nego da jedino čovjek može ostaviti Boga? Motreći Božji plan utjelovljenja Sina Božjega uviđam li u njemu Božju želju da bude blizak ljudima? Da li sam uvjeren da koliko više autentično živim vjeru istovremeno ostvarujem i puninu svog ljudskog bića?

2. 3. Utjelovljenje i život Isusa Krista

S ciljem priprave dolaska svoga Sina među ljude Bog je strpljivo odgajao izabrani narod u Starom Zavjetu i svjedočio ljudima svoju ljubav i vjernost. A susret s Bogom za ljude je uvijek bio prožet novošću i iznenađenjima. A to se posebno dogodilo u odabiru i načinu ostvarenja njegova plana spasenja koje počinje s otajstvom utjelovljenja.

2.3. 1. Otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega, Vječne Mudrosti

Silazak Sina Božjega u ljudsku povijest je događaj ljubavi.19 Montfort, zaljubljenik u Vječnu Mudrost piše: «Ona je dar ljubavi vječnoga Oca i kao učinak ljubavi Duha Svetoga. Ona je dana po ljubavi i oblikovana po ljubavi. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina”(Iv 3, 16.). Mudrost je, dakle, sva ljubav, ona je ljubav Oca i Duha Svetoga. Rođena je od najmilije, najnježnije i najljepše od svih majki, božanske Marije» (LJVM 118).

S navještenjem arkanđela Gabrijela Mariji započela je punina vremena u kojem se dogodilo ispunjenje obećanja koja je Bog kroz stoljeća davao svome narodu. Marija je začela Isusa u kome će prebivati «tjelesno sva punina božanstva» (Kol 2,9). Još je Elizabeta pozdravila Mariju usklikom koji trajno u povijesti ostaje bit svake pohvale i molitve upućene Gospi: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (Lk 1,42). Marijina uloga u povijesti spasenja je sva usredotočena na njeno Bogomajčnistvo. Svetac uči:

«Izjavljujem sa svecima,: božanska je Marija zemaljski raj novoga Adama, gdje se on utjelovio po Duhu Svetom, da tu učini nečuvena čudesa. Ona je veliki divni Božji svijet gdje ima neizrecivih ljepota i bogatstava. Ona je Veličanstvo Svevišnjega gdje je on sakrio, kao u svome krilu, svoga jedinoga Sina i s njime sve što ima najodličnijega i najdragocjenijega. Oh! Oh! Koliko li je ovaj svemogući Bog učinio velikih i otajstvenih stvari u ovom divnom stvoru, tako da je i ona sama, u svoj svojoj dubokoj poniznosti, prisiljena izjaviti: Velika mi djela učini Svesilni (Lk 1,49).

Sveci su izrekli čudesne stvari o ovom svetom Božjem gradu; nisu nikada bili rječitiji i zadovoljniji, kako sami priznaju, nego kad su govorili o Mariji. Još kliču da se ne može pogledom dohvatiti visina njezinih zasluga, koje je ona uzdigla sve do božanskoga prijestolja; da se ne može izmjeriti širina njezine ljubavi, koju je ona rasprostranila dalje od zemlje; da se ne može pojmiti veličina njezine moći, koju vrši i nad samim Bogom; i, napokon, da se ne može doseći dno dubine njezine poniznosti i svih njezinih kreposti i zasluga, tom pravom bezdanu. O nedokučive visine! O neizrecive širine! O neizmjerne veličine! O nedosežna bezdana!» (PP 6-7)

Sv. Ljudevit kontemplira povijesni trenutak od Boga određen kada su utjelovio Sin Božji. Za sveca Utjelovljenje Vječne Mudrosti je iščekivano od Boga i od stvorenja, ono je ostvarenje velike uzajamne čežnje i želje ljubavi između Boga i čovjeka (LJVM 46-47; 64-73), a cijela povijest spasenja još od prvog čovjeka ima kristološke temelje. Utjelovljenje Sina Božjega je u središtu ljudske povijesti u kojoj je još od početaka na određen način Isus Krist prisutan i djelatan.20 Izbor Marije za Majku utjelovljenog Sina Božjega je čisti Božji dar. Marija je dostojno prijestolje Mudrosti koje je sam Bog pripravio za svoga Sina. Ali isto tako Marija je slobodnom vjerom i posluhom, zaslugama i krepostima aktivno sudjelovala u otajstvu Utjelovljenja.

Kod Utjelovljenja Sina Božjega, u ime cijeloga čovječanstva, izrekla je svoj neka mi bude, te je po poslušnosti postala nova Eva, majka živih. O tom velikom otajstvu Božje ljubavi i Marijinog aktivnog sudjelovanja u njemu sv. Ljudevit zanosno piše:

«Vječna Riječ, Vječna Mudrost velikom odlukom Presvetog Trojstva odlučila je postati čovjekom da spasi izgubljenog čovjeka. S tom je odlukom, vjerojatno, upoznala i Adama, a starim je patrijarsima obećala, kako nam kaže Sv. Pismo, da će postati čovjekom da otkupi svijet. “I zato su, žarkim molitvama zazivali Mesiju da dođe - svi sveti ljudi staroga zavjeta kroz one četiri tisuće godina od postanka svijeta. Uzdisali su, plakali i vapili: Oblaci, daždite pravednika, o zemljo, nek iz tebe nikne Spasitelj”(Iz 45, 8.).“O Mudrosti, što si proizišla iz usta Svevišnjeg, dođi da nas spasiš!”

Ali njihovi vapaji, njihove molitve i žrtve nisu bile dosta snažne da privuku Vječnu Mudrost, Božjega Sina, iz krila njegova Oca. Dizali su ruke prema nebu, no one su bile prekratke da dosegne do Božjega prijestolja. Prikazivali su trajne žrtve, pa i žrtve svojih srdaca, ali ona nisu bila toliko dragocjena da zasluže primiti tu milost nad svim milostima.

Konačno je došlo vrijeme spasenja, i Vječna Mudrost sama je sazdala sebi kuću (Izr 9,1.), boravište dostojno nje same. Ona je oblikovala božansku Mariju u krilu svete Ane uz veću radost nego kad je stvarala svjetove. Nemoguće je, s jedne strane, opisati to neizrecivo davanje Presvetog Trojstva tom divnom biću, a, s druge strane, ne može se sagledati vjernost toga bića kojom je ona odgovarala na milosti svoga Stvoritelja.

Snažna bujica beskrajne Božje dobrote nasilno zaustavljena zbog grijeha ljudi od postanka svijeta, opet je snažno proključala u svoj svojoj punini u srcu Marijinu. U svojoj velikodušnosti Vječna joj Mudrost daje sve one milosti koje bi primio Adam sa svim svojim potomcima da je ostao u stanju prvotne pravednosti. Konačno, sva punina božanstva, kaže neki svetac, izlila se na Mariju u onoj mjeri u kojoj ju je to čisto stvorenje moglo primiti.

O Marijo, remek-djelo Svevišnjega, divoto Vječne Mudrosti čudo Božje svemogućnosti, bezdane milosti, sa svim svetima izjavljujem da nema nikoga osim Onoga koji te je stvorio tko bi poznao svu visinu, širinu i dubinu milosti kojima te je obasuo!

Božanska je Marija već s četrnaest godina tako snažno rasla u milosti, mudrosti i u savršenoj vjernosti prema Bogu da je zadivila ne samo anđele nego i samoga Boga! Očarala ga je njezina duboka poniznost u kojoj se pred njim snizila do ništavila, privukla ga je božanska čistoća, a njezina živa vjera i žarke molitve pune ljubavi potpuno su ga svladale. Marija je pobijedila tu Mudrost, jer ju je s toliko ljubavi tražila! “O velike li ljubavi Marijine koja je pobijedila Svemogućega!”, veli sv. Augustin.

I začudno, ta je Mudrost htjela iz Očeva krila sići u krilo Djevice da u njemu boravi među ljiljanima njezine čistoće i da joj se posve preda postavši u njoj Čovjekom. Zato joj šalje arkanđela Gabrijela da je pozdravi i kaže da je osvojila Srce te iste Mudrosti i da je poželjela da se u njoj utjelovi. Očekuje samo njezin pristanak. Arkanđeo je izvršio svoj zadatak i uvjerio Mariju da će postati majkom i ostati djevicom, a iz srca joj je iznudio na to pristanak unatoč opiranja njezine duboke poniznosti. Na taj je pristanak čekalo Presveto Trojstvo sa svim anđelima i cijelim svemirom kroz duga i duga stoljeća, a ona se ponizila pred svojim Stvoriteljem i rekla: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”(Lk 1, 38.).

I u tom času pristanka na Božju ponudu dogodiše se čudesa. Duh je Sveti u Marijinu tijelu sazdao i divotno uredio malo tijelo, a Bog je stvorio najsavršeniju dušu koja će ikada opstojati. A Vječna Mudrost se ili Božji Sin, u jedinstvu osobe sjedinila s tim tijelom i s tom dušom. I evo najvećeg čuda na nebu i na zemlji, objave prekomjerne Božje ljubavi: “RIJEČ JE TIJELOM POSTALA”(Iv 1, 14.), Vječna Mudrost se utjelovila. Bog je postao Čovjekom, a da nije prestao biti Bogom. Taj se Bogo-Čovjek naziva Isus Krist, što znači Spasitelj. (LJVM 104 -108)

Druge teološke naglaske otajstva utjelovljenja u teologiji i duhovnosti sv. Ljudevita obraditi ćemo kada budemo govorili o otajstvu Križa i Marijinoj ulozi u Božjem planu spasenja.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesam li zahvalan Isusu Kristu Sinu Božjemu zato što je postao čovjekom i Mariji što je pristala biti njegovom Majkom? Da li sam otvoren za put odgajanja i rasta u vjeri? Iskazujem li Mariji počast dostojnu Majke Božje?

2.3.2. Otajstva Isusova života

Iskustvo majčinstva za Mariju je značilo i jedinstvenu i nenadmašivu blizinu sa Sinom Božjim. Isus je uzeo ljudsku narav od svoje Majke, a Ona je bila i prva njegova odgajateljica. Kao i svaka majka Marija je aktivno sudjelovala u oblikovanju, sazrijevanju i odrastanju ljudske dimenzije svoga i Božjega Sina. « A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima» (Lk 2,52). Gospa je ljubila Isusa svom snagom prečistog majčinskog srca, okruživala ga pažnjom i poštovanjem. Odgajala ga svojim jednostavnim i vedrim životom predanim radu, predanjem i povjerenjem u Boga i iskazivanjem ljubavi prema bližnjemu. Ipak valja naglasiti da sjedinjenje i život s Isusom nisu u Marijinom životu odstranili dramatičnost egzistencije i poteškoće svakodnevice. Osim radosti Sveta obitelj je kušala progonstvo, izbjeglištvo, siromaštvo pa i nerazumijevanje. « A oni ne razumješe riječi koju im je rekao» (Lk 2,50).

Marija je živeći s Isusom prošla autentičan put sazrijevanja u vjeri. Na otajstven način sam Isus, ukoliko Sin Božji, koga je Majka odgajala, odgajao je Mariju u vjeri počevši još od djetinjstva kada je kao dvanaestogodišnjak u hramu uvodio Majku u otajstva svog potpunog pripadanja Ocu i predanja djelu spasenja svijeta. Isus je poticao Majku na duhovni rast i razumijevanje njegova otajstva Utjelovljenja, Muke i Uskrsnuća, a Marija je cijelim svojim bićem na to pristajala.

Svetac slijedeći tipične postavke francuske škole duhovnosti o tim uzajamnim odnosima Majke i Sina piše:

«Bog Sin je sišao u njezino djevičansko krilo, kao novi Adam u svoj zemaljski raj, naslađivati se i otajstveno izvoditi čudesa milosti. Bog, koji je postao čovjekom, smatrao je svojom slobodom svoje utamničenje u Marijinu krilu; svoju je snagu pokazao kad je pustio da ga nosi ova djevojčica. Držao je svojom i Očevom slavom sakriti svoj sjaj u svakome stvoru na ovoj zemlji i otkriti ga samo Mariji. Proslavio je svoju nezavisnost i svoje veličanstvo oviseći o ovoj ljubeznoj Djevici u svom začeću, u svom rođenju, u svom prikazivanju u hramu, u svom skrovitom životu kroz trideset godina, sve do svoje smrti kojoj je htio da i ona prisustvuje, da s njom zajedno prinese jednu te istu žrtvu i da se s njezinom privolom žrtvuje Vječnome Ocu, kao nekoć Izak Abrahamovom privolom Božjoj volji (usp. Pos 22,2). Upravo ona ga je dojila, branila, uzdržavala, odgajala i žrtvovala za nas.

O divne li i nečuvene ovisnosti samoga Boga, koju Duh Sveti nije mogao prešutjeti u Evanđelju, da nam tako pokaže njezinu vrijednost i neizmjernu slavu, iako nam je sakrio skoro sva divna djela koja je ova Utjelovljena Mudrost učinila u svom skrovitom životu, Isus Krist je dao više slave Bogu, svome Ocu, podložnošću svojoj Majci kroz trideset godina, nego bi je bio dao da je obratio sav svijet tvoreći najveća čudesa. Oh! Kako puno slavimo Boga kad se, da mu ugodimo, podlažemo Mariji po primjeru Isusa Krista, našega jedinog uzora!» (PP 18).

Ovo stanje Isusove podložnosti svojoj Majci je iz ljubavi i na bilo koji način se ne odnosi na dostojanstvo same osobe utjelovljenog Sina Božjega. Zato svetac opominje: «Ali se čuvajmo da tu zavisnost ne bismo shvatili kao neko poniženje i nesavršenost Isusa Krista. Jer Marija je neizmjerno niža od svoga Sina, koji je Bog, pa mu ne zapovijeda kao što bi zemaljska majka zapovijedala svom djetetu, koje je niže od nje». (PP 27)

Sv. Ljudevit u svom djelu Ljubav vječne Mudrosti je napisao jedan sažetak Isusova života dodavajući nekoliko u pučki kolorit obojenih epizoda. Ovaj prikaz služi kao neki prvi navještaj vjere a krajnji cilj je uvesti čitatelja u otajstvo Isusove ljubavi, što Montfort čini odmah u poglavlju koje slijedi.

«Osmi je dan prema Mojsijevu Zakonu bio obrezan, premda nije bio podložan tom Zakonu, i dobio je s neba mu dano ime Isus. S Istoka došla su tri mudraca da mu se poklone, jer im se ukazala neobična zvijezda koja ih je dovela do Betlehema. Taj se blagdan slavi 6. siječnja i naziva se Epifanija, što znači Božja objava, Bogojavljenje.

Četrdeseti dan nakon rođenja sam se htio prikazati u Hramu i ispuniti sve što Mojsijev Zakon traži za otkup prvorođenaca. Neko vrijeme kasnije anđeo obavijesti Josipa da uzme Dijete Isusa i njegovu Majku i da ode u Egipat pred Herodovim bijesom Josip je to i učinio. Neki smatraju da je Gospodin bio u Egiptu oko dvije godine, neki drže tri, a drugi opet, kao Baronius, da je tamo bio do osme godine. Njegova je nazočnost posvetila tu zemlju da sva bude dostojna kao boravište svetih pustinjaka, kako će se to kasnije vidjeti. Euzebije tvrdi da su se s Isusovim ulaskom u Egipat đavli dali u bijeg, a sv. Atanazije kaže da su se srušili svi idoli.

S dvanaest godina Sin je Božji raspravljao u hramu među učiteljima s tolikom mudrosti da ih je sve zadivio. Nakon toga događaja sveta nam povijest ne govori ništa o njemu do njegova krštenja što se dogodilo oko njegove tridesete godine života. Tada se Isus povukao u pustinju i postio bez jela i pića. Pobijedio je tu i demona i odonda ostao nad njim pobjednik.

Iza toga počeo je propovijedati po Judeji, sabrao je učenike-apostole i izvodio je divna i čudesna djela o kojima nam govore sveti tekstovi. Dosta je da spomenem da je u trećoj godini svoga javnog djelovanja, tj. u trideset i trećoj godini života uskrisio Lazara, da je 29. ožujkaslavno ušao u Jeruzalem te da je 2. travnja, koji je pao u četvrtak, tj. 14. dana mjeseca Nisana, slavio Pashu sa svojim učenicima, oprao apostolima noge i uspostavio presveti sakramenat Euharistije pod prilikama kruha i vina.

Uvečer istoga dana uhvatili su ga neprijatelji koje je vodio izdajnik Juda. Sutradan, 3. ožujka, unatoč blagdana, osuđen je na smrt nakon strašnog bičevanja, krunjenja trnjem i skrajnjeg ponižavanja. Isti je dan odveden na Golgotu i pribijen na križ između dva zločinca. Tako je Bog nevinosti htio umrijeti najsramotnijom smrti i podnijeti bičeve umjesto Barabe kojega su mu Židovi pretpostavili. Stari Oci govore da je Isus bio prikovan na križ s četiri čavla i da je na tom križu bilo izbočeno drvo kao sjedalo na kojem je tijelo počivalo. 

Nakon tri grozna sata na križu Spasitelj svijeta je izdahnuo u svojoj trideset i trećoj godini života. Josip iz Arimateje imao je snage da zamoli Pilata za Isusovo tijelo koje je položio u novi grob. Ne zaboravimo ni to da je cijela priroda pokazala svoju žalost nad Isusovom smrću različitim čudesnim znacima koji se dogodiše u času kad je Isus izdahnuo». (LJVM 111 – 116)

Nakon što je ispripovijedao u glavnim crtama život Isusa Krista sv. Ljudevit nam duhovnu interpretaciju s tipičnim svojim svetačkim naglascima.21 Iznad svega život Isusa Krista Utjelovljene Mudrosti je svjedočanstvo njegove velike ljubavi. Isus kako nam ga predočuje Montfort, želi očarati srca vjernika svojom blagošću i ljupkošću. Isus kao osoba je blag i krotak, blag je u svojim riječima, gestama i djelima. Na taj način svetac bi htio u srcima čitatelja pobuditi odgovor ljubavi, a djeca, siromasi i grešnici su privilegirane kategorije koje na posebna način zaslužuju Isusovu pažnju.

«Budući da se Mudrost utjelovila samo zato da k svome prijateljstvu privuče ljudska srca da je nasljeduju, ona se ukrasila svim ljupkostima i svim ljudskim čarima i dražestima u kojima nema ni sjenke kakve manjkavosti i nesavršenosti.

Proroci, koji su unaprijed vidjeli tu Utjelovljenu Mudrost, nazivaju je ovcom i “krotkim janjetom”(Jer 11, 19.). Zbog svoje blagosti “neće slomiti ni napola prelomljenu trsku, niti ugasiti stijenj koji tek tinja” (Mt 12, 20.). Ta će se Mudrost u svojoj blagosti tako sažaliti nad jadnim slomljenim grešnikom, zaslijepljenim i upropaštenim zbog grijeha, s jednom nogom već u paklu, da ga neće do kraja slomiti, osim ako je sam grešnik na to prisili.

Sveti Ivan Krstitelj, koji je tridesetak godina boravio u pustinji da svojim strogim životom zasluži spoznaju i ljubav Utjelovljene Mudrosti, netom ju je vidio, pokazao ju je prstom svojim učenicima i povikao: “Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!”(Iv 1, 29.).On nije rekao, kako bi se to nama činilo da je trebao kazati: “Evo Svevišnjega, evo Kralja slave, evo Svemogućega”, već, jer ga je poznavao kao nijedan drugi čovjek u njegovoj biti, rekao je: “Evo Jaganjca Božjega, evo te Utjelovljene Mudrosti koja je ujedinila u sebi milinu Boga i čovjeka, neba i zemlje, da bi očarala naša srca i otpustila nam grijehe.”

No, što nam označuje ime Isus, to ime koje je vlastito Utjelovljenoj Mudrosti? Ono nam označuje žarku i beskrajnu ljubav i neopisivu milinu. Isus Spasitelj, onaj koji spašava čovjeka, kojemu je vlastitost ljubiti i spašavati! «Što nježnije da zapjevaš, što ljupkije da poslušaš, ili što da draže promatraš, no što je Isus, Gospod naš»! O kako to Isusovo Ime blago zvuči u duši i u srcu jedne predodređene duše: “U ustima slatki med, u uhu divna pjesma, a u srcu radosno klicanje!”

”Isus mio licem, blag u riječima, krotak u djelma.” Taj ljubezni Spasitelj imao je tako milo i dobrotvorno lice da je očarao milinom sve koji su ga vidjeli. Pastiri koji su ga došli vidjeti u štali bili su tako zaneseni ljupkošću i ljepotom njegova lica da su danima bili kao izvan sebe dok su ga promatrali. A kada su ponosni kraljevi vidjeli mile crte lica toga lijepog Djeteta, odložili su svu svoju uznositost i pali preda nj uz njegove jasle. Koliko li su puta sebi rekli: “O kako je divno biti ovdje! Ni u našim palačama ne nalazimo radosti slične ovoj što je osjećamo u ovoj štali uz to drago Dijete!”

Dok je Isus bio još malen, k njemu su dolazile žalosne osobe i djeca iz svih obližnjih mjesta da ga vide i da se obraduju. Govorili su: “Dođite da vidimo maloga Isusa, to lijepo Marijino Dijete!” “Ljepota i uzvišenost njegova lica, kaže sv. Krizostom, bile su tako blage i dostojanstvene da su ga zavoljeli svi koji su ga upoznali. Čak su i kraljevi iz udaljenih zemalja čuli o njegovoj ljepoti i htjeli imati njegov portret. Priča se, pače, da je sam Gospodin poslao takav svoj portret kralju Abogaru kao znak posebne naklonosti. Neki autori tvrde da su rimski vojnici i Židovi pokrili Isusu lice ne da ga jače ćuškaju i muče, već zato što je iz njegovih očiju i iz njegova lica zračio poseban bljesak ljepote, tako blage i tako zanosne da je razoružavao i najokrutnije među njima.

Isus je blag u svojim riječima. Dok je živio na zemlji, sve je pridobivao blagošću svojih riječi i nikada ga se nije moglo čuti da viče niti da žučljivo raspravlja, kako su već i proroci pretkazali: “On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama.”( Iz 42,2.). Svi oni koji su ga bez zlobe slušali bili su zadivljeni riječima što su izlazile iz njegovih ustiju da su govorili: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek”! (Iv 7, 46.). A i oni koji su ga mrzili, iznenađeni rječitošću i mudrošću njegova govora, govorili bi: “Odakle mu tolika mudrost u govoru”?(Mt 13, 54.).

Na tisuće siromaha ostavljalo je svoje kućice i obitelji da ga slušaju pa i u pustinji bez jela i pića kroz nekoliko dana, zasićujući se milinom njegove same riječi. Tom je milinom privukao kao na neki mamac i svoje apostole da ga slijede, ozdravljao je i neizlječive bolesnike i tješio neutješive. Bilo je dosta da kaže Mariji Magdaleni: “Marijo!” - i ispunio ju je radošću i utjehom.

Isus je konačno bio blag u činima i krotak u svem svojem ponašanju. “Sve je dobro radio”(Mk 7, 37.), a to znači da je sve što je radio činio s toliko odmjerenosti, mudrosti, svetosti i blagosti da mu se nije mogla naći ni najmanja zamjerka. Pogledajmo s koliko li se blagosti ponašala ta ljupka Mudrost u svemu svom vladanju.

Siromasi i mala djeca slijedila su ga posvuda kao njima ravnoga. Oni su u tom dragom Spasitelju vidjeli toliko jednostavnosti, krotkosti, dobrohotnosti i ljubavi da su se tiskali oko njega da mu budu što bliže. Jednog su se dana djeca htjela po običaju dogurati do njega dok je propovijedao na nekoj ulici. Apostoli koji su bili uz njega htjedoše ih odgurnuti. Isus to opazi i ukori ih: “Pustite k meni tu dječicu.”(Mk 10, 4.). A kad su došli do njega, on ih je zagrlio i blagoslovio. Kakve li blagosti i nježnosti! Kada su siromasi vidjeli kako je siromašno obučen i kako je jednostavan u svom držanju bez nadutosti i pretjeranog ponosa, bili su uz njega sretni i tražili su njegovu zaštitu protiv bogatih i oholih koji su ih vrijeđali i progonili, dok ih je on u svakom susretu bodrio i blagoslivljao.

Kakva je tek bila Isusova blagost prema jadnim grešnicima! Kako je blago postupao s Magdalenom grešnicom, s kakvom milosrdnošću obratio Samaritanku, s kolikim je milosrđem oprostio ženi preljubnici, a s koliko je ljubavi išao jesti k javnim grešnicima samo da ih pridobije. Nisu li njegovi neprijatelji uzeli upravo tu njegovu dobrotu kao dokaz protiv njega da krši Mojsijev zakon i progonili ga vrijeđajući ga i nazivajući ga prijateljem carinika i grešnika? S koliko li je dobrote i poniznosti pokušavao pridobiti Judino srce kad ga je već odlučio izdati, dok mu je prao noge i nazvao ga prijateljem! Konačno, s koliko li je ljubavi molio Oca za svoje krvnike ispričavajući ih da ne znaju što čine». (LJVM 118- 129)

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Vjerujem li u Isusovu ljubav i blagost prema meni u životu? Što priječi moje povjerenje u Isusa? Da li se uspijevam uzdići iznad problema, negativnih isustava i događanja te motriti osobu Isusa Krista kako nam je predočuje svetac?

2.3.3. Ustanovljenje Euharistije

Euharistija je iznad svega događaj ljubavi. Gospodin, budući da je ljubio svoje do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao trenutak odlaska s ovoga svijeta Ocu, za vrijeme posljednje večere, da bi apostolima pokazao i dokazao veličinu ljubavi prema ljudima za čije spasenje je htio umrijeti, želio ih je učiniti dionicima svoje Muke i Uskrsnuća, a time i božanskog vječnog života. Uz to je Isus želio ostaviti dokaz da nikada neće napustiti svoje učenike, te je ustanovio Euharistiju.

«Zatim uze kruh zahvali i razlomi im ga govoreći: Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite meni na spomen. Isto tako poslije večere uze kalež i reče: Ovo je kalež Novoga saveza u mojoj krvi koja se za vas prolijeva». (Lk 22, 19-20).

Isus je apostolima zapovjedio da slave Euharistiju sve do njegova konačnog dolaska. A da bi učenici što bolje shvatili to veliko otajstvo, kao događaj ljubavi i služenja, prilikom uspostave Euharistije Isus je htio učenicima oprati noge, te im je naložio: «Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, ljubite vi jedni druge. Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici». (Iv 13, 33).

Montfort ne nastoji sustavno istraživati otajstvo Euharistije nego kao navjestitelj Evanđelja u službi života vjernika govori o toj istini vjere.22 Ustanovljenje Euharistije svetac vidi kao produžetak u vremenu one ljubavi koja je dovela Isusa, Vječnu Mudrost do utjelovljenja i smrti na Križu i iznašašće ljubavi kao ga smrt ne bi odijelila od druženja s ljudima. Isto tako euharistija je dar Mudrosti po kome Isus nije htio samo na izvanjski način nego nutarnje ostati s ljudima.

«Konačno, da bi se vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala Čovjekom, da je postala Djetetom, postala je siromahom i za čovjeka umrla na križu.

I koliko je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp.Mt 11, 28.). Ta ja sam vam sličan, ja vas ljubim. A vi ste grješnici? - Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grješnika! Udaljili ste se iz ovčinjaka svojom krivnjom? - Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni gnusobama, ucviljeni žalošću? – Baš zato dođite k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću vas odmoriti!

Htijući zasvjedočiti čovjeku ljubav do smrti koju je prihvatila mjesto njega da ga spasi, i ne mogavši se od njega odijeliti, našla je divnu tajnu po kojoj će istodobno umrijeti i živjeti i ostati s njime do konca vjekova, a to je veličanstveno i puno ljubavi iznašašće Euharistije. A da ostvari svoju ljubav u tome otajstvu, nije se ustručavala ni toga da promijeni i preokrene čitavu narav.

Budući da nije htjela samo na izvanjski način ostati uz čovjeka, nije se skrila pod sjaj dijamanta ili kojeg drugog dragog kamena, već se sakrila pod priliku komadića kruha koji je hrana svojstvena čovjeku, da bi po blagovanju ušla u njegovo srce i tamo našla svoju radost i slast. “To je svojstvo onih koji žarko ljube.” “O vječna Mudrosti, Bože, koji sam sebe razdaješ iz ljubavi prema čovjeku!”

Ako nas ne takne ova žarka želja kojom nas s toliko ljubavi traži i ako nas ne ganu toliki znakovi prijateljstva ove ljubezne Mudrosti, znajmo da je velika okorjelost našega srca i da smo vrlo nezahvalni. I ako se, umjesto da je slušamo i tražimo, oglušimo na njen poziv i izbjegavamo je, i ako je, umjesto da je častimo i ljubimo, preziremo i vrijeđamo, kakva je naša okrutnost, i kakva nas čeka kazna već na ovom svijetu! I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru, i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti, da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova (Mudr 10, 8.) (LJVM 70 -72)

Poslušna riječi Isusovoj Crkva slavi spomen čin njegove žrtve na križu. A o Euharistiji uči da prinoseći Ocu njegove darove kruha i vina, oni liturgijski snagom Isusovih riječi i Duha Svetoga pretvaraju se u Tijelo i Krv Kristovu, te je Isus prisutan u svakoj misnoj žrtvi.

Euharistija je najviši izraz života Crkve jer po njoj, sjedinjeni s Kristom, sudjelujemo u žrtvi hvale i zahvale koju je Spasitelj svijeta jedanput zauvijek prikazao Ocu umrijevši na križu. Crkva i čovječanstvo po ovom svetom sakramentu trajno i svakodnevno baštine izljeve milosti, spasenja i posvećenja.

Sama bit Euharistije je spomen čin Kristova djela spasenja koje je on izvršio životom, smrću i uskrsnućem. Ne radi se samo o pukom navještanju i prepričavanju prošlih divnih događaja koje je Bog učinio za ljude, nego mi postajemo sakramentalno dionici istih događanja. To jest, Kristova pobjedna muka i Uskrsnuće se uprisutnjuju u našem liturgijskom slavlju tako da žrtva koju je Isus jedanput zauvijek prinio na križu ostaje uvijek aktualna. Euharistija dakle, čini prisutnom žrtvu križa jer je njen spomen čin i jer uprisutnjuje njen plod za dobro Crkve i svijeta.

Isto tako obnavljanje Kristove žrtve, u kojoj se nekrvno žrtvuje isti Isus Krist koji je sebe prikazao na križu, postaje i žrtvom njegova Tijela, Crkve. Naime, život vjernika, njihove radosti i nade, patnje i žalosti sjedinjuju se s Kristom i dobivaju novu vrijednost, tako da svi vjernici tijekom cijele povijesti imaju mogućnost sjedinjenja sa Kristovim pashalnim Otajstvom.

Iako sv. Ljudevit ne razrađuje bitno dvije glavne teme kojima Crkva interpretira euharistiju kao sjedinjenje po pričesti i žrtvu ipak o i tome govori:

«Pravednik koji se pričešćuje postaje drugi Isus Krist, ispunjen njegovim duhom i njegovim životom. Jedimo ovaj živi kruh, pijmo anđeosko vino, često i sveto. Jedimo i pijmo, jačajmo, jedimo i pijmo, opijmo se i dajmo našu hvalu Bogu». (P 158, 9)

“Neka bude hvaljen Presveti Sakrament, njegova ljubav je beskrajna. Bog nas tako nježno ljubi da se osiromašio u ovom Sakramentu. Ah, tko može povjerovati? Daje se cio, a ne dijeli se na dijelove, daje nam svoje Tijelo za jelo, svoju Krv za piće, svoju dušu i svoje beskrajno biće da bi nas preobrazio u sebe. Iznenađujuća je tvoja ljubav jer se sad sjedinjuje sa stvorenjem. Isuse Ti i duša postajete jedno, sve vam postaje zajedničko”. (P 132, 3-4)

“Evo savršene žrtve koja sadrži sve one u zakonu i koja sama u sebi sadrži svu pravdu. Bog se žrtvuje Bogu kao svećenik i žrtva kako bi dao zadovoljštinu, potakao da nam obdari i udjeli oproštenje, da nas okruni, da mu iskažemo uzvišenu čast». (P 158,6)

Crkva uči da u svetoj Misi se događa pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, te pod posvećenim prilikama, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Isus Krist; živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv skupa sa dušom i božanstvom. Kojeg li uzvišenog Otajstva i neprestane mogućnosti motrenja punine lika Kristova, na koje nas sam Crkva poziva.

Sv. Ljudevit u svojim pjesmama posvećenim Euharistiji (P 112, P od 128 do 136 i 158) govori o svim velikim temama euharistijske duhovnosti između ostalih: vjeri u stvarnu Isusovu prisutnost, nauk o uzvišenosti Presvetog Oltarskog Sakramenta, slave i zahvale, prošnje i nadoknade Bogo-Čovjeku stvarno prisutnom, proslavljenom – sniženom, traženje oproštenja za grijehe, osjećaj nedostojnosti pred Presvetim, klanjanja kao rast u krepostima, sjedinjenju Isusa i Marije po euharistiji, Mariji kao euharistijskom uzoru kao i o poletu i žaru ljubavi prema euharistijskom Isusu.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li sam svijestan važnosti i ljepoti euharistije u kršćanskom životu? Da li redovito sudjelujem na svetoj misi? Ljubim li euharistiskog Isusa? Da li ga pohađam i kanjam mu se slaveći ga i zahvaljujući mu za njegovu prisutnost s nama?

2. 4. Muka i proslava Isusa Krista

Isus je u svom cijelom životu objavio Boga ljubavi, ali na poseban način se to ostvarilo u potpunom predanju samoga sebe volji Očevoj u muci i smrti za spasenje ljudi, te u proslavi uskrsnuća po kome je Bog definitivno potvrdio Isusov nauk i osobu.

2.4.1. Otajstvo muke i Križa Isusa Krista

Otajstvo muke i Križa Isusova uz utjelovljenje je drugo veliko otajstvo montforske duhovnosti. Ta dva otajstva su najuže međusobno povezana.23 Za sv. Ljudevita. Otajstvo Utjelovljenja: «je ovo prvo, najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo ... on je u ovom otajstvu izveo sva slijedeća otajstva svoga života tim što se je primio da ih izvrši. Ulazeći u svijet Krist govori: Evo dolazim vršiti tvoju volju (Heb 10,7); da ovo otajstvo, dosljedno tome, sadrži u jezgri sva otajstva i uključuje volju i milost svih otajstava». PP (248)

Slijedeći otačku teologiju iz prvih stoljeća kršćanstva i tipične postavke francuske škole duhovnosti, te izravno citirajući biblijske temelje te teološke misli: Evo dolazim vršiti tvoju volju (Heb 10,7), Montfort kontemplira Drugu Božansku osobu, Sina Božjega, Vječnu i Utjelovljenju Mudrost koja još u vječnosti od Oca u ljubavi prihvaća poslanje utjelovljenja i smrti na križu za spasenje ljudi (usp. LJVM 42- 45). Isto poslanje i odabir je u vječnosti i vremenu još od samog početka. Svetac diveći se tom otajstvu u usta Isusa stavlja slijedeće riječi: «...Moj Oče, dok ostajem u tvom krilu, izabirem taj križ, izabirem ga u krilu moje Majke; ljubim ga svim srcem i stavljam ga u svoje srce da bude moj zaručnik i moj gospodar». (LJVM 169).

Svetac cijeli Isusov život prikazuje kao jednu usmjerenost prema križu: «Utjelovljena je Mudrost ljubila taj križ već od svog djetinjstva: “Uzljubih ga od svoje mladosti”(Mudr 8, 2.). I za vrijeme čitava života ona ga je gorljivo tražila. I kad je trčala kao ožednjeli jelen iz grada u grad i iz sela u selo, kad je divovskim korakom stupala prema Kalvariji, i kad je češće govorila svojim apostolima i učenicima, pa čak i prorocima u svom prebraženju, o svojoj muci i o smrti, često je ponavljala: - “Vruće sam želio” (Lk 22, 15.), a svi njezini koraci, sva zanosna traženja i osjećaji, smjerali su prema križu, jer je smatrala za najveću sreću i čast umrijeti u njegovu zagrljaju» (LJVM 169 -170).

Jedini razlog i motiv koji je vodio Isusa Krista prema ostvarenju plana Očeva spasenja ljudi po smrti na križu je ljubav. Montfort piše:

«I otkad je iz preobilne ljubavi prema čovjeku Mudrost postala njemu slična postavši i sama čovjekom i predala se u smrt da ga spasi, ona ga ljubi kao svoga brata i prijatelja, kao učenika, sljedbenika, cijenu svoje krvi i subaštinika svoga Kraljevstva» (LJVM 64)

Sv. Ljudevit pripovjedački prikazuje muku Isusovu kao poziv vjerniku da upozna ljubav njegovu, uzljubi svoga Spasitelja i pokaje se za grijehe koji su uzrok Njegove patnje.

«Jedan od najsnažnijih razloga koji nas mogu, po mom mišljenju, potaknuti da uzvratimo ljubav Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, jesu njegove boli koje je htio podnijeti da nam zasvjedoči svoju ljubav. Postoji najjači motiv, kaže sv. Bernard koji me neodoljivo sili da ljubim Isusa Krista, a to je, o moj dobri Isuse, kalež gorčine koji si za nas ispio da tako izvedeš djelo otkupljenja po kojemu si postao drag našim srcima. To, naime, vrhunsko dobročinstvo koje si nam iskazao i taj divni dokaz tvoje ljubavi nužno povlače našu ljubav, jače nas privlače k tebi i nukaju nas na sebedarje i uzvraćanje ljubavi. I dalje obrazlaže riječima: Moj je dragi Spasitelj mnogo podnio i mnogo pretrpio da nas sve otkupi. Koliko li nam je muka i tjeskoba uklonio!

No, ono što nam još jasnije pokazuje tu veliku ljubav te Mudrosti prema nama jesu okolnosti koje prate samo Isusovo trpljenje.

Prva ta okolnost jest uzvišenost njegove osobe koja, jer je u svemu neizmjerna, neizmjerno uzdiže sve što je pretrpjela. Da je Bog poslao kojeg serafina ili anđela, ma i najnižeg reda da postane za nas čovjekom i da umre, bilo bi to veličanstveno djelo dostojno da mu kroz cijelu vječnost zahvaljujemo. A koliku nam je prekomjernu ljubav iskazao sam Stvoritelj neba i zemlje, Jedinorođeni Božji Sin i Vječna Mudrost kad je sam došao za nas položiti život uz koji su životi svih anđela, ljudi i svih stvorenja zajedno manje vrijedni od života mušice kad se usporedi sa svim kraljevima svijeta. Kakvo li nas mora obuzeti udivljenje i kolika treba biti naša zahvalnost!

Druga okolnost jesu osobine osoba za koje trpi. To su ljudi, ružna i njemu neprijateljska stvorenja, kojih se nije trebao bojati i od kojih se nije imao čemu nadati. Bilo je takvih prijatelja koji su umrli za svoje prijatelje, no da li se ikada našao tko osim Sina Božjega da umre za svoje neprijatelje? – “Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas”(Rim 5, 8-9.).

Treća okolnost jest mnoštvo, težina i trajanje njegovih trpljenja. Mnoštvo njegovih boli bilo je tako veliko da je nazvan čovjek boli (Iz 53, 3.), u kojemu od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane (Iz 1, 6.). Taj dragi prijatelj naših duša trpio je u svemu: izvana i iznutra, u duši i u tijelu.

Trpio je u svojim dobrima: da ne govorimo o njegovu siromaštvu pri rođenju, o bijegu i boravku u Egiptu i o cijelom njegovu životu, a u Muci bio je lišen čak i svojih haljina koje su međusobno podijelili vojnici i gola ga prikovali na križ, ne ostavivši mu ni komad krpe da bi se mogao pokriti.

Odrekao se svoje časti i dobra glasa, bio je zasićen pogrdama, a nazvaše ga bogohulnikom, zavodnikom, pijanicom i izjelicom i opsjednutim od zloga. Lišio se i svoje mudrosti, jer su ga smatrali neznalicom i varalicom, i postupali su s njim kao s luđakom i bezumnikom. Kao da je odložio i svoju moć: držali su da je čarobnjak i neki šarlatan koji svoja nazovi čudesa čini u savezu s đavlom.

Trpio je i od svojih učenika: jedan ga je prodao i izdao, prvi među njima ga je zanijekao, a svi ga ostaviše i napustiše. Trpio je od svih vrsti ljudi: od kraljeva i upravitelja, od sudaca, upravitelja i dvorjana, od vojnika, prvosvećenika i svećenika, crkvenih ljudi i svjetovnjaka, Židova i pogana, muškaraca i žena, jednom riječju: trpio je od sviju. Njegova sveta Majka još mu je povećavala boli kad ju je vidio uronjenu u more žalosti dok je stajala pod križem.

Naš dragi Spasitelj trpio je na svim dijelovima svoga tijela. Glava mu je bila trnjem okrunjena, kosa i brada počupane, obrazi išćuškani, lice pokriveno pljuvačkom, vrat i ruke stegnute užetima, ramena opterećena i izderana od tereta križa, a ruke i noge probodene čavlima. Bok mu je bio otvoren sulicom, a cijelo mu je tijelo bilo izbrazdano bez milosrđa s nekih pet tisuća udaraca, tako da su se vidjele napola gole kosti.

I sva su mu se sjetila kupala u moru boli: oči su mu gledale grimase i poruge njegovih neprijatelja i suze žalosti prijatelja, uši su slušale uvrede i lažna svjedočenja, kletve i grozne hule koje su ta nesretna usta rigala protiv njega, njegov je nos osjećao zadah pljuvački što su mu pokrivale lice. Usta su mu gorjela od žeđi koju su mu utažili octom i žući, dok su mu udovi i cijelo tijelo osjećali neizrecive boli prouzročene bičevima, trnjem i čavlima.

Njegova je presveta duša bolno trpjela zbog grijeha svih ljudi koji su vrijeđali njegova ljubljenog Oca, kao i zbog vječne osude tolikog broja duša koje ne prihvaćaju njegovu Muku i Smrt kao izvor spasenja. Duša mu je suosjećala ne samo sa svim ljudima zajedno, već i sa svakim pojedinim koga poimence poznavaše.

Što je još više povećavalo njegove muke bilo je njihovo trajanje, jer su one počele časom začeća i trajale su sve do smrti, jer je On kao vječna i neizmjerna Mudrost jasno vidio sva ta trpljenja koja će morati pretrpjeti. Tomu svemu dodajmo još najokrutnije i najstrašnije trpljenje od svih, a to je bila njegova posvemašnja zapuštenost na križu da je uzviknuo: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46.).

Iz svega ovoga možemo zaključiti sa sv. Tomom i drugim svetim ocima da je naš Isus trpio više od svih mučenika zajedno, od onih koji su bili, kao i od onih koji će doći do konca vjekova. Ako je, dakle, najmanja patnja Sina Božjega vrijednija i učinkovitija nego smrt i uništenje svih anđela i ljudi zajedno umjesto nas, kakva li mora biti naša žalost zbog grijeha, naša zahvalnost i naša ljubav prema njemu koji je za nas trpio sve ono što se može pretrpjeti, i to s tolikom ljubavlju! A uza sve to, on to nije morao učiniti! “Namjesto određene mu radosti podnese križ” (Heb 12, 2.).

Prema svetim ocima to znači da je Isus Krist, Vječna Mudrost, mogao ostati u slavi na nebesima neizmjerno udaljen od naših bijeda, ali je iz ljubavi prema nama više volio sići na zemlju i postavši čovjekom za nas umrijeti na križu. A kad je već postao čovjekom, mogao je svom tijelu dati istu radost, istu besmrtnost i blaženstvo koje sada uživa, ali on to nije htio, samo da može trpjeti.

Sv. Rupert dodaje da je vječni Otac u času utjelovljenja predložio svom Sinu da spasi svijet bilo radostima, bilo trpljenjem, slavom ili prezirom, bogatstvom ili siromaštvom, životom ili smrću. Tako je Gospodin mogao otkupiti svijet, da je samo htio živeći u radostima, užicima, u slavi i bogatstvu, u časti i pobjedi, i na taj način sve ljude dovesti u raj. No, On je radije odabrao trpljenje i križ da uzvrati Ocu više slave, a nama ljudima zasvjedoči više ljubavi.

Štoviše, on nas je toliko ljubio da nije htio skratiti svojih muka, već ih je naprotiv produžio u želji da još mnogo više pretrpi. I zato je na križu, zasićen pogrdama i uronjen u more muka, uzviknuo kao da mu još nije dosta: “Žedan sam!” (Iv 19, 27.). A čega je bio žedan? “Žeđaš“, veli sv. Lovro Justinijani, “od žara svoje ljubavi, od preobilnog svog milosrđa i dobrohotnosti prema nama. Žedan si nas samih i žeđaš da nam se dadeš da trpiš iz ljubavi prema nama.”

Nakon svega toga ne moramo li i mi uzviknuti sa sv. Franjom Paulskim: “O ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ta ljubav koju si nam pokazao u svojoj muci i smrti!” Ili sa sv. Magdalenom Paciškom: “O ljubavi! O ljubavi! Kako si malo poznata!” A sveti je Franjo ponavljao vukući se po blatu usred ulice: “O Isuse, moja raspeta ljubavi, tako te malo poznaju! O Isuse, moja ljubavi, kako si malo ljubljen!”

I zaista, sveta Crkva ponavlja svaki dan: “Svijet ga nije upoznao”(Iv 1,10) I ako zdravo promislimo, spoznati što je Isus za nas pretrpio i ne uzvratiti mu žarkom ljubavlju, gotovo je moralno nemoguća stvar» (LJVM 154-166).

Cijeli život Isusa Krista je škola vjere i ljubavi. Pa ipak, vrhunac objave i ostvarenja Isusove ljubavi sastoji se u slobodnom i svjesnom prihvaćanju potpune žrtve na križu za spasenje i otkupljenje svijeta. Nerazrješivo sjedinjenje Krista Mudrosti i križa ostvareno je na Kalvariji jer se u križu očituje i ostvaruje Isusova ljubav i potpuno predanje spasenjskom poslanju i proslavi Oca.

Tu uzajamnost svetac opisuje u mudrosnim kategorijama mistike kao u nekom uzajamnom zaručništvu: «Mudrost je križ, i križ je Mudrost» (LJVM 180) te «nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa (LJVM 172).

Dajmo ponovno riječ svecu:

«Evo što je, po mom mišljenju, najveća kraljeva tajna (Tob 12, 7.), najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ. O kako su misli i putovi Vječne Mudrosti udaljeni i različni od misli i putova ljudi, pa i od onih najmudrijih! Taj veliki Bog želi otkupiti čovjeka, otjerati i sputati đavle, zatvoriti pakao i otvoriti ljudima nebo i povratiti vječnome Ocu beskrajnu slavu. Evo te velike odluke, toga teškog djela i ogromnog pothvata. Kojim će se sredstvom poslužiti ta Mudrost “koje se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom?” (Mudr 8, 1.). Ona ima svemoguću mišicu i samim jednim jedinim njezinim pokretom može uništiti sve što joj se protivi i učiniti sve što hoće; jednom jedinom riječi svojih ustiju može sve stvoriti i sve uništiti. Potrebno je da samo nešto htjedne, i sve će se dogoditi.

Ali njezina ljubav daje zakone njezinoj svemoći. Želi se utjeloviti da pokaže ljudima svoje prijateljstvo, sama želi sići na zemlju, da se čovjek popne na nebo. Neka bude! Ali prije nego li će se ta Utjelovljena Mudrost pojaviti u slavi i veličanstvu, praćena milijunima i milijunima anđela i izabranika, i prije nego li će u sjaju slave, bez sramote, poniženja, siromaštva i slabosti, poraziti sve svoje neprijatelje, ona će za se pridobiti srca ljudi svojom milinom i svojim čarima, svojom veličinom i svojim bogatstvom. Da, upravo tako! Ali čudne li stvari!

Među Židovima ona vidi predmet sablazni i užasa, a među poganima predmet ludosti,(usp. 1Kor 1,23.) jer vidi komad drva kojega preziru i odbacuju, kojim su sramotili i mučili najveće zločince i robove, a to se drvo nazivalo vješalima, drvetom križa ili križem. I ona gleda taj križ i u njemu nalazi svoju nasladu, uzljubila ga je iznad svih velikih i znamenitih stvari na nebu i na zemlji, jer on će biti oruđe njezinih pobjeda i ukras njena veličanstva, njezina bogatstva, slast njezina kraljevstva, prijatelj i zaručnik njezina srca. “O dubino mudrosti i znanja Božjega!”(Rim 11, 33.) Kako je iznenađujuć njezin izbor, i kako su njezini sudovi i njezine odluke uzvišeni i neshvatljivi! A kako je tek neizreciva njezina ljubav prema tom križu!

Ona se već u svom utjelovljenju zaručila s njim u najvećoj ljubavi, nosila ga je i tražila s neopisivom radošću, tako da je čitav njezin život bio neprestani križ te je mogla reći idući u susret križu i smrti na njemu na Kalvariji: “O kako sam tjeskoban dok se to ne izvrši!” (Lk 12, 50.). Tko će mi ga zabraniti? Tko će me zaustaviti? O kada ću te zagrliti, dragi križu Kalvarije!?

Konačno je stigla k ispunjenju svojih želja. Bila je obasuta pogrdama, bila je pribijena i kao srasla s križem, i radosno je umrla u zagrljaju tog dragog prijatelja kao na prijestolju slave i pobjede.

Ne vjerujte da se nakon smrti, da lakše trijumfira, Mudrost odijelila od križa, da je odbacila križ. Ni izdaleka! Ona se toliko sjedinila s njim i kao da se njemu pritjelovila, da nema ni anđela, ni čovjeka, ni bilo kojeg stvorenja na nebu ni na zemlji koji bi je mogao od njega rastaviti. Veza je nerazrešiva i savez je vječan: Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa». (LJVM 167- 172).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Što meni znači da je Isus Krist htio u slobodi i ljubavi podnijeti muku i smrt na križu za spasenje svijeta? Da li sam svijestan da dramatičnosti grijeha te da je Isus zbog njega podnio muku? Kada razmišljam o muci Isusovoj da li mu zahvaljujem, molim za pokajanje svojih grijeha i želim ljubavlju uzvratiti za njegovu neizmjernu ljubav sve do smrti na križu?

2.4.2. Marija u otajstvu Križa Isusova

Marija je usko povezana sa Kristom od početka do kraja Njegova života. Kod Utjelovljenja izrekla svoj neka mi bude, posredovala je kod čuda u Kani Galilejskoj gdje je Isus učinio prvo znamenje i tako probudio vjeru u srcu svojih učenika, pa sve do Kalvarije gdje je prisustvovala i aktivno prikazala Ocu otkupiteljsku smrt svoga Sina koji je umirao za spas svijeta. A Gospodin ju je s križa učinio Majkom svih vjernika. Isus je htio, ne bez razloga, zacrtati duhovni put svojih učenika tako da, prije ili poslije, na njemu susretnu Mariju i uzmu je za svoju Majku. Tako da je Gospa Isusov dar učeniku kojega treba prihvatiti u duhovnom životu.

Sv. Ljudevit sam je svim srcem prigrlio taj Isusov dar a to preporuča i svima: «Više volim umrijeti nego živjeti a da ne budem sav Marijin. Ja sam je tisuću i tisuću puta uzeo za sve dobro moje sa sv. Ivanom Evanđelistom, podno križa, i isto toliko puta predao se njoj» (MT 66) ... «Oh, sretna li onoga koji je sve predao Mariji, i koji se Mariji u svemu i sasvim povjeri i u njoj se izgubi! On je sav Marijin, a Marija je sva njegova. On može slobodno reći s ljubljenim učenikom: Uzeh je k sebi (Iv 19,27), to jest: primih je za sve svoje dobro» (PP 179)

Iako sv. Ljudevit ne govori toliko o Mariji u otajstvu muke i smrti Isusove kao kod utjelovljenja ipak naglašava njeno aktivno sudjelovanje i prikazanje Bogu žrtve svoga Sina,24 a opijevao je svetac i njenu majčinsku supatnju.

«Isus je proslavio svoju nezavisnost i svoje veličanstvo oviseći o ovoj ljubeznoj Djevici u svom začeću, u svom rođenju, u svom prikazivanju u hramu, u svom skrovitom životu kroz trideset godina, sve do svoje smrti kojoj je htio da i ona prisustvuje, da s njom zajedno prinese jednu te istu žrtvu i da se s njezinom privolom žrtvuje Vječnome Ocu, kao nekoć Izak Abrahamovom privolom Božjoj volji (usp. Pos 22,2). Upravo ona ga je dojila, branila, uzdržavala, odgajala i žrtvovala za nas». (PP 18).

«Promatrajmo ožalošćenu Mariju podno križa Spasiteljeva. Pogledajmo njenu svetu dušu probodenu oštricom žive boli. Ona cvili i uzdiše u poletima patnje ljubavi. Marija trpi veliko mučeništvo skriveno našim očima. Umirući Isus je njezina muka. Ljubav, njeno najveće mučeništvo. Njeno srce je velika žrtva. O Bože kako je velika njezina patnja. Videći na sramnom drvu križa predmet svih svojih želja Ona trpi u duši više od svih mučenika.

Marija osjeća iste udarce kao i njen predragi umirući Sin. To je jedinstven odjek njegovih povika i istinski odraz njegove patnje. Suze teku obilno, Ona drhti, gubi svijest, tijelo je klonulo, ali ga njena velika ljubav krijepi. Grešnici, mi svojim grijesima činimo od Marije i Isusa dvije nevine žrtve. Ah! Ne griješimo nikada više. O naša božanska Učiteljice, suosjećamo s tobom. Svojim srcem, punim nježnosti, moli svog predragog Sina za nas. Probodi naše srce strjelicom ljubavi svoga Srca kako bi u njemu načinila ranu te tako i mi uzmemo udjela u tvojoj boli. Učini nas dionicima tvojih patnji, o Majko lijepe ljubavi, da bismo okajali svoje grijehe i dali ti neku zadovoljštinu». (P 74).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Prihvaćam li Mariju za majku u svom duhovnom životu i potpuno joj se posvećujem? Da li u predanju volji Božjoj gledam Mariju kao uzor i molim je da mi isprosi milost pouzdanja, ustrajnosti i vjernosti u teškim situacijama života? Suosjećam li s Marijinom mjačinskom patnjom koja želi da svaki čovjek upozna njenog Sina kao Spasitelja?

2.4.3. Spasenjski učinci Isusove smrti na križu

Nakon što smo objasnili kako svetac shvaća muku i smrt Isusovu donosimo i kratki prikaz njenih spasenjskih učinka za čovjeka.25 Radi se samo o čisto formalnom razlikovanju kako bi jasnije shvatili jedno i nedjeljivo otajstvo Isusa kao osobe i ostvarenja njegova djela spasenja. Motfort se prije svega trudi da nam predoči preobilje ljubavi Krista Mudrosti kako bi nas potakao da odgovorimo ljubavlju na njegovu ljubav. U prikazu spasenjskih učinaka Isusove muke i smrti možemo pronaći više načina interpretacije:

Prvi način se sastoji u tome da Isus Krista nadoknađuje Bogu za neizmjeran grijeh koji je čovjek učinio (LJVM 36). Budući da on sam je za to nesposoban (LJVM 40) Isus se prikazao kao žrtva i oslobodio palog čovjeka:

«Ta ljubazna i uzvišena Vladarica sama se nudi kao žrtva svome Ocu da zadovolji Pravdi, da mu ublaži srdžbu, a nas da izvuče iz đavolskoga ropstva i paklenoga ognja te nam tako pribavi vječnu sreću» (LJVM 45). Oslanjajući se na otačku teološku postavku, koju je dodatno razradio sv. Toma Akvinski, da je Isusova duša još od utjelovljenja imala blaženo viđenje Oca, dakle i uvid u njegovu svespoznaju svetac motri Isusa koji se prikazuje umjesto svakog čovjeka ponaosob kao nadoknada kako bi «povratio vječnom Ocu beskrajnu salvu». (LJVM 167).

«Njegova je presveta duša bolno trpjela zbog grijeha svih ljudi koji su vrijeđali njegova ljubljenog Oca, kao i zbog vječne osude tolikog broja duša koje ne prihvaćaju njegovu Muku i Smrt kao izvor spasenja. Duša mu je suosjećala ne samo sa svim ljudima zajedno, već i sa svakim pojedinim koga poimence poznavaše». (LJVM 162)

Drugi način kako sv. Ljudevit prikazuje spasenjeske učinke Isusove muke je prosvjetljenje i objava isitne. Vječna Mudrost je bila prisutna kod stvaranja a na poseban način u povijesti spasenja kada je postala čovjekom u umrla za naše spasenje te prosvjetljuje čovjeka i objavljuje mu puninu istine.

«Sama Mudrost prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. Ona je sama sišla s neba da nas pouči o tajnama Božjim, i mi nemamo drugog pravog Učitelja doli tu Utjelovljenu Mudrost koja se zove Isus Krist. Ona upravlja i usmjeruje k cilju sva djela Božja, a pogotovo svece, nadahnjujući im što treba da čine i oslađujući im ono što su spoznali da lakše čine». (LJVM 56).

«Ostanimo, dakle, u Isusu Kristu, Vječnoj i Utjelovljenoj Mudrosti, jer je izvan njega samo zabluda, laž i smrt: - “Ja sam Put, Istina i Život”(Iv 14, 6.). (LJVM 89).

Prema sv. Ljudevitu kada se Isus objavljuje istovremeno i prosvjetljuje dušu spasenjskom spoznajom: «Hoćemo li u srcu imati korijen besmrtnosti, imajmo u duhu spoznaju Mudrosti. Spoznati Krista, Utjelovljenu Mudrost, znači dosta znati, makar drugo ne poznavao. Znati sve, a njega ne upoznati, znači uistinu ništa ne znati». (LJVM 11).

Treći način kako svetac prikazuje spasenjeske učinke Isusove muke se sastoji u pobožanstvenjenju te u poniženju koje postaje proslavljenje. Vječna Mudrost se snizuje, ovo sniženje vječne Božje slave i svemogućnosti je spasenjsko za ljude.

«Budući da je ta uzvišena ljepota po prirodi prijateljica dobra (Mudr 7, 22.), a posebno dobra koje posjeduje čovjek, njezina je najveća radost da se saopćuje. Zato kaže Duh Sveti da ona među narodima traži osobe nje dostojne i da se izlijeva i predaje svetim dušama (Mudr 6, 17; 7, 27.). I upravo ta komunikacija Vječne Mudrosti čini od tih duša Božje prijatelje i proroke» (LJVM 90).

«Namjesto određene mu radosti podnese križ (Heb 12, 2.). Prema svetim ocima to znači da je Isus Krist, Vječna Mudrost, mogao ostati u slavi na nebesima neizmjerno udaljen od naših bijeda, ali je iz ljubavi prema nama više volio sići na zemlju i postavši čovjekom za nas umrijeti na križu. (LJVM 163) ... «Po njezinoj smrti pogrde Križa postale su slavom, siromaštvo i golotinja bogatstvom» (LJVM 172).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li se u sve predajem Kristu da me kao Spasitelj oslobodi od svega što je protivno ljudskom dostojanstvu? Što mi znači poruka sveca da je Isus i za mene osobno iz ljubavi trpio kako bi me doveo do spasenja? Da li napredujem u spasenjskoj spoznaji Isusa Krista?

2.4.4. Otajstvo Isusove proslave po križu i Uskrsnuće

Za kršćane ne postoji Kristov križ bez slave. Patnja nije sama sebi razlog. Ona je sredstvo kojim se Isus htio poslužiti. Uskrsnuće Isusovo je najviša istina vjere te je kao središnju istinu treba vjerovati i živjeti u Crkvi. Upravo je čudesno otajstvo Uskrsnuća pomoglo učenicima da shvate značenje Isusova života, propovijedanja i poglavito njegova poniženja, muke i smrti na križu. Tako da se s pravom može reći kako se vjera Crkve rađa iz smrti i uskrsnuća Isusova. Uzašavši jednom zauvijek u nebesko svetište, Isus Krist nas bez prestanka kao posrednik zagovara kod Oca i trajno nam osigurava izljev Duha Svetoga. Crkva s pravom naglašava: «Zato smo i uzeti u otajstvo Njegova života, suobličeni Njemu, s Njime umrli i uskrsnuli, dok ne budemo s Njime kraljevali» (LG 7).

Uskrsnuće je i ključ odgovora na bitna pitanja ljudske egzistencije kao što su pobjeda života nad smrću, ljubavi nad mržnjom, zajedništva nad egoizmom, svjetlom nad tamom koja se trajno nadvija nad čovječanstvom.

Sv. Ljudevit ima jasnu viziju cjelovitosti Božjeg silaska u povijest, ostvarenja spasenja te proslave i povratka u salvu s posebnim njemu svojstvenim teološko duhovnim naglascima otajstva proslavljenog Gospodina. Svetac piše:

«Tu ćemo Mudrost promatrati u vječnosti - u njezinu božanskom podrijetlu u Očevu krilu kao predmet Očeve radosti. Gledat ćemo je u vremenu kako sja u svim stvorenjima svemira. Promatrat ćemo je, zatim, u posvemašnjem poniženju u utjelovljenju i smrtnom životu, da joj se potom divimo u pobjedničkoj slavi na nebesima». (LJVM 14).

«Nakon tri grozna sata na križu Spasitelj svijeta je izdahnuo u svojoj trideset i trećoj godini života. Josip iz Arimateje imao je snage zamoliti Pilata za Isusovo tijelo koje je položio u novi grob. Ne zaboravimo ni to da je cijela priroda pokazala svoju žalost nad Isusovom smrću različitim čudesnim znacima koji se dogodiše u času kad je Isus izdahnuo. Uskrsnuo je, i nekoliko se puta ukazao svojoj svetoj Majci i učenicima kroz četrdeset dana. Poveo je učenike na Maslinsku goru, odakle je, njima naočigled, svojom vlastitom snagom uzašao na nebo da sjedne s desne Ocu, dok je na zemlji ostavio tragove svojih svetih stopa» (LJVM 116)

Svetac u razmatranju uzajamno povezanog otajstva muke i proslave Isusa Krista naglasak stavlja na slavnu muku i slijedeći novozavjetnu teološku postavku sv. Ivana evanđeliste po kome je već Isusova muka istovremeno i njegova proslava (usp. Iv 13, 31-36).

Tekstovi sv. Ljudevita koji govore i uskrsnuću nisu brojni ali su od bitne važnosti za ispravno shvaćanje njegovog viđenja Isusa Krista kao i duhovnog života kršćanina.26 Kada motri proslavljenog Isusa Krista Montfort ne zaboravlja njegovu povezanost s križem i to promatra u kategoriji mističnog sjedinjenja zaručništva jer njegova muka je najveći izraz i ostvarenje ljubavi.

«Konačno je stigla k ispunjenju svojih želja. Bila je obasuta pogrdama, bila je pribijena i kao srasla s križem, i radosno je umrla u zagrljaju tog dragog prijatelja kao na prijestolju slave i pobjede.

Ne vjerujte da se nakon smrti, da lakše trijumfira, Mudrost odijelila od križa, da je odbacila križ. Ni izdaleka! Ona se toliko sjedinila s njim i kao da se njemu pritjelovila, da nema ni anđela, ni čovjeka, ni bilo kojeg stvorenja na nebu ni na zemlji koji bi je mogao od njega rastaviti. Veza je nerazrešiva i savez je vječan: Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa». (LJVM 171 – 172).

Sv. Ljudevit vidi proslavljenog Krista kao Spasitelja (LJVM 116;167) i suca cijele ljudske povijesti (LJVM 172) kontemplira kontinuitet ljubavi i blagosti uskrslog Spasitelja prema svakom čovjeku, kao i potrebu da vjernik nasljeduje Isusa po križu na putu u vječnu domovinu.

«Od časa kad je vječna Mudrost po Križu ušla u nebo, potrebno je da i mi ulazimo u nebo istim putem. Kud god se vi okrenuli, kaže “Nasljeduj Krista” svuda ćete naći križ. Naći ćeš križ kao odabranik, ako ga nosiš kako treba, strpljivo i radosno, iz ljubavi prema Bogu; naći ćeš ga i kao odbačenik, ako ga nosiš nestrpljivo i protiv volje, kao i toliki jadnici koji će ponavljati čitavu vječnost u paklu: “Bazali smo stazama propasti” (Mudr 5, 7.), uzalud smo se trudili i patili brinući se za svijet, i konačno, evo smo osuđeni. Prava se Mudrost ne nalazi na zemlji niti u srcu onih koji žive po vlastitim prohtjevima. Ona se tako trajno nastanila u križu, da je nećete naći izvan njega na ovome svijetu, i tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost» (LJVM 180).

«I nemojmo misliti da sada proslavljeni Isus Pobjednik ima manje blagosti i spremnosti da nam se približi. Nasuprot, njegova slava na neki način usavršava njegovu blagost. On i sada više želi opraštati nego se pokazati u slavi, i više mu je stalo pokazati nam bogatstvo svog milosrđa negoli slave.

Ako pogledamo kroz povijest, vidjet ćemo, kad se ta slavna Utjelovljena Mudrost objavila svojim prijateljima, da im se nije pokazala uz munje i grmljavinu, nego na ljubak i blag način, i nije uzela veličanstvenost vrhovne Gospodarice svemira i Boga nad vojskama, već nježnost zaručnika i milinu prijatelja.

Nakon svega ovoga, nećemo li još više zavoljeti tu Vječnu Mudrost koja nas je toliko ljubila i još nas uvijek ljubi, a koje ljepota i milina nadvisuje sve što je najljepše i najljupkije i na nebu i na zemlji!» (LJVM 127 -131).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Vjerujem li da je Isus Krist po svome uskrsnuću Gospodin koji ima svu vlast na nebu i na zemlji nad svime što je protivno čovjeku? Vjerujem li da mi Krist pobjednik želi iskazati ljubav, oprostiti grijehe i voditi me putem istinske sreće sve do života u vječnosti?Da li se u vjeri znam zadiviti pred uzvišnošću i mudrošću otajstva Isusove muke i proslave po kojemu smo spašeni?

2.4.5. Marija i uskrsnuće Isusovo

Kao što je opjevao Marniju prisutnost pod križem svetac ne propušta nam progovoriti ni o njenoj Majčinskoj radosti kada je susrela uskrslog Isusa. Montfort jednostavno motri učinke Kristove pobjede te nas želi potaći i mi sudjelujemo u Marijinoj radosti.

«Zdravo Marijo, kad je tvoj Sin uskrsnuo i beskrajnom te milošću pohodio. Koju ti je radost, predraga Učiteljice, donio u tom trenutku» (P 90, 25).

«O velika Kraljice neba, neka tvoje ljubljeno Srce više ne bude u tuzi, neka zaigra od radosti, Isus je uskrsnuo. O preslatka Istino! Pjevajmo svi Aleluja, a zatim Zdravo Marijo! Naši su grijesi izbrisani, đavao poražen, Isus ogrnut slavom nad svima je pobijedio. Oholi su poniženi, neće se više podići. Pjevajmo svi Aleluja, a zatim Zdravo Marijo! Isus je zatvorio pakao, izvukao naše pretke iz okova, otvorio vrata vječne slave, uspostavio opći mir. Uistinu, Isus je pobjednik za spasenje grješnika. Pjevajmo svi Aleluja, a zatim Zdravo Marijo!

O Majko predivne Ljubavi, drhti od radosti ovoga dana. Neka anđeli, ljudi i mi svi, takvi kakvi smo, slavimo ovaj dan i pjevajmo Aleluja, a zatim Zdravo Marijo! O dostojna Majko Božja, neka te cijeli svijet slavi, o preslavna Djevice, o tisuću puta blažena, što si nosila ovog velikog Kralja. Pjevajmo svi Aleluja, a zatim Zdravo Marijo! Isprosi nam od Isusa udjela u svim njegovim krepostima, u njegovu novom životu kako bi svatko zauvijek obznanjivao: Isus je uskrsnuo! Pjevajmo svi Aleluja, a zatim Zdravo Marijo! BOG SAM». (P 84).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li se raduješ zbog Isusove pobijede i svoje vjere koja ti otvara put u život? Da li razmatram o uskrsnuću Isusovu i Marijoj radosti zbog proslave svoga Sina? Da li je u evanđelje u mom životu radosna vijest?

2. 5. Duh Sveti, Crkva i povijest

Gospodin Isusu je uzišao k Ocu u slavu i poslao Crkvi obećanoga Duha Svetoga. Crkva živi po daru Duha Svetoga kojega u vjeri i poniznosti prihvaća. Darom Duha i po poslanju Crkve Isus je novi način ostao prisutan i djelatan u povijesti kako po privlačio ljude sebi i vodio ih Ocu. Vrijeme Crkve je vrijeme i Duha Svetoga a ono se događa počevši od Isusova uskrsnuća i trajati će do dovršenja povijesti i sveopćeg suda i uskrsnuća.

2.5.1. Duh Sveti

Crkva uči da Duh Sveti, je jedna od osoba Presvetog Trojstva, istobitan sa Ocem i Sinom, te je s njima na djelu od početka do svršetka plana spasenja. Kada Bog šalje Sina, uvijek šalje i Duha Svetoga, njihovo je poslanje združeno i nerazdvojivo. Svojom smrću u uskrsnućem Isus je postao Gospodinom, te od svoje punine, On kao Spasitelj izlijeva Duha Svetoga na svoju Crkvu, koju Duh izgrađuje, oživljava i posvećuje.

Montfort kao misionar i navjestitelj evanđelja kada govori o Duhu Svetome ne zadržava se toliko na teološkom umovanju o Duhu Svetom unutar Presvetog Trojstva. Svetac kratko napominje da Duh Sveti je «bitna ljubav Oca i Sina» (PP 36), veza ljubavi Oca i Sina: «Slava Ocu vječnomu, slava uzvišenoj Riječi, slava Duhu Svetomu koji ih svojom ljubavlju ujedinjuje vezom neizrecivom» (P 85, 6), «Oče i Sine, ljubeći se nadišete Duha Svetoga koji je Bog kao i Vi» (TK 41).

Sv. Ljudevit usredotočuje svoju pažnju na razmatranje o ulozi Duha Svetoga u čudesnim Božjim djelima u povijesti spasenja. U duhu francuske škole duhovnosti svetac slijedi trojstvenu postavku.

Kada Montfort govori o Duhu Svetome redovito ga spominje u odnosu sa druge dvije Božanske osobe, Ocem i Sinom te Marijom u kontekstu ostvarenja Božjeg plana spasenja u povijesti: utjelovljenje, otkupljenje, posvećenje. Montfort tvrdi:

«Kako su se tri božanske osobe Presvetoga Trojstva vladale kod Utjelovljenja i prvoga dolaska Isusa Krista, tako se vladaju uvijek, na nevidljiv način, u svetoj Crkvi, i tako će se vladati sve do konca vjekova, kod zadnjeg dolaska Isusa Krista» (PP 22).

Duh Sveti je oblikovao Isusa U Marijinu krilu: «Izjavljujem sa svecima: božanska je Marija zemaljski raj novoga Adama, gdje se on utjelovio po Duhu Svetom, da tu učini nečuvena čudesa. (PP 6) ... Marija je proizvela s Duhom Svetim najveće djelo što ga je ikada bilo ili će ga biti: Boga-Čovjeka; i ona će, dosljedno, proizvesti najveće stvari i u zadnja vremena» (PP 35).

Montfort često govori o rođenju i rastu u Krista u dušama vjernika. Svetac vidi posvećenje duše kao nastavak dinamike utjelovljenja s naglascima na ulogu Marije i Duha Svetoga. Radi se o jednoj od središnjih tema monfortanske duhovnosti koju ćemo detaljnije izložiti u poglavlju koje govori o Mariji. Odvije citiramo samo jedan tekst koji o tome govori.

«Duše Sveti, spomeni se da proizvedeš i uobličiš sinove Božje sa svojom božanskom i vjernom Zaručnicom Marijom. Ti si s njome i u njoj uobličio glavu izabranih; ti moraš s njome i u njoj uobličiti i udove. Od tebe ne proizlazi nijedna božanska osoba u Bogu, ali zato ti sam uoblikuješ sve božanske osobe izvan Boga, i svi sveti koji su bili i koji će biti do kraja svijeta bit će djelo tvoje ljubavi koja se sjedinjuje s Marijom» (GM 15).

Montfort govori i o ulozi i djelovanju Duha Svetoga u Crkvi. Kao i kod nekih drugih tema ne treba tražiti u djelima sv. Ljudevita cjeloviti teološki prikaz. Tako i kada piše o djelovanju Duha Svetoga u Crkvi on ne govori o Duhu kao počelu jedinstva Crkve, ne govori o uskrsnuću tijela kao djelu Duha Svetoga ali svetac naglašava neke posebne odnose Duha Svetoga i Crkve.

Duh Svet je graditelj Crkve, a vjernici su njegovi hramovi: «Vi dobro znate, prijatelji moji, da ste hram Duha Svetoga (usp 1Kor 6,19). Jednom će i vas Gospodin, Bog ljubavi, upotrebiti kao živo kamenje za gradnju nebeskoga Jeruzalema (usp Otk 21,2). Budite dakle pripravni, za života biti odrezani, obrađeni i izvajani čekićem križa, da ne ostanete neobrađeno kamenje, kamenje koje ne služi ničemu, bezvrijedno je i baca se daleko. Čuvajte se, da se ne opirete kladivu, koje vas teše, pazite na ruku, koja vas okreće i na dlijeto, kojim vas vaja. Možda ovaj ljubazni i okretni majstor iz vas želi isklesati jedan od prvih kamena temeljaca za svoju vječnu građevinu, ili jedan od najljepših kipova u svom nebeskom hramu. On, jer vas ljubi, iskusan je i zna što radi; dopustite mu neka radi po miloj volji». (PPK 28).

Sv. Ljudevit u svojom proročkim tekstovima govori o budućoj obnovi Crkve (GM 17) i u tom velikom Božjem djelu vidi Duha Svetoga kao činioca u obraćenju naroda (GM 17), kao i pripravi misionara koji će raditi na obnovi Crkve (GM 17, PP 46-47).

Nijedna duhovnost ne može se zrelo živjeti bez oživljavajućeg djelovanja Duha Svetoga. Montfort je duboko svjestan da Duh Sveti svojom milošću budi našu vjeru i proizvodi novi život, koji se sastoji u spoznaji Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista (usp. Iv 17,3).

Svetac je djelovanje Duha Svetoga na divan način sintetizirao u pjesmo 141 kao u nekoj maloj raspravi, no o tome ćemo govoriti u poglavlju koje raspravlja o duhovnom rastu vjernika.27

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Imam li svijest o prisutnosti Duha Svetoga na mom putu rasta u vjeri? Je li moje iskustvo Duha Svetoga popraćeno i spoznajom o važnosti Marijine prisutnosti u njemu? Molim li se Duhu Svetome i zazivam njegovu vjernu Zaručnicu? Razmišljam li o tome kako je Marija odgovarala na poticaje Duha Svetoga?

2.5.2. O Crkvi i dovršenju povijesti

Nakon drugog Vatikanskog koncila došlo je do velikog procvata teološkog razmišljanja o Crkvi. Glavno shvaćanje Crkve prema saboru sastoji se u tome da je ona narod Božji. Po krštenju vjernici se nanovo rađaju kao nova zajednica, izabrani narod Božji. Taj narod dobiva udio u službi Krista svećenika, proroka i kralja. Cijelo čovječanstvo je pozvano da postane dio tog Božjeg naroda. Crkva sebe opisuje na više načina uz pomoć slika i modela. Tako se opisuje kao tijelo Kristovo, zajednica vjernika, znak i sakrament spasenja u svijetu, Crkva navjestiteljica, moliteljica i služiteljica.

Naravno da nije moguće u vremenu u kojemu je živio sv. Ljudevit, kao ni u spisima sveca moguće pronaći ovakvo viđenje Crkve. U vrijeme katoličke obnove nakon Tridentskog koncila kada se govorilo o Crkvi naglasci su bili više na poimanju osobnog spasenja i potrebi pripadanja Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu koje ima na raspolaganju sva sredstva spasenja, na uštrb poimanja i osjećaja crkvenog zajedništva, pa ipak i taj se duh već po malo budio u 17 –tom stoljeću.28

Sam sakramentalni ustroj Crkve svetac je opjevao u jednoj od svojih pjesama ovako:

«Sakramenti općenito. Vidljivim znakom sakramenti daju onome koji ga prima nevidljivu milost. Isus Krist ih je ustanovio da bi nas obasuo milostima, posvetio, nahranio i pomogao nam ići njegovim stopama.

Sakramenti. Kao i cijela Crkva, i ja vjerujem u sedam sakramenata i to: Krštenje potrebno u svim vremenima, kao i ispovijed, Sveta Euharistija, Sveti red, Potvrda, Ženidba i Pomazanje na koncu života.

Krštenje. Samo krštenje briše istočni grijeh, daje nam milost, otvara Nebo. Čini od nas djecu Božju i djecu Crkve. Nitko nije opravdan, nitko neće biti spašen ako nije kršten.

Potvrda. Sakrament što ga zovemo Potvrda, ispunja čovjekovo srce snagom i pomazanjem. Potvrda daje Duha Svetoga i jača čovjeka da bi postojano ispovijedao sve što nas vjera uči, pa i u opasnostima za život.

Ispovijed. Ispovijed briše sve sadašnje grijehe dajući nam milost nadnaravnih dobara. Tri su temeljna čina Ispovjedi: kajanje, ispovijed, pokora.

Euharistija. Sveta Euharistija sadrži uistinu tijelo, krv, život i božanstvo Isusa Krista, skrivenog pod prilikama kruha i vina. U to čvrsto vjerujem usprkos protivljenjima.

Posljednje pomazanje. Crkva nam pritječe u pomoć Posljednjim pomazanjem kad nas u zadnjem času napastuje đavao. Posljednje pomazanje pomaže nam dobro umrijeti ili nam ponovno daje život ,brišući čak i grijehe koji su nam se sakrili. Ono nas posvećuje.

Sveti red. Svećeničko ređenje daje smrtnim ljudima da budu službenici Crkve, službenici oltara. Nad Spasiteljevim tijelom svećenik ima moć, on sam otvara i zatvara Nebo kao i u ispovijedi.

Ženidba. Svrha ženidbe, i njezin duh, jest da nepodijeljeno ujedini muža i ženu kako bi imali djecu i odgajali ih da ljube i služe Isusu Kristu. Eto, to je njezin neizostavan cilj i njezina narav koji su neophodni» (P 109, 7-15).

Sv. Ljudevit koji se sve vrijeme formacije pripremao za misionarski rad s narodom imao je duboki osjećaj za crkvu i crkvene dimenzije koje danas izražavamo kategorijama naroda Božjega, Božjeg kraljevstva i misionarskog poslanja Crkve. Iako izražene drugim rječnikom brojni su tekstovi sveca koji o tome govore. A da shvatimo duh kojim se vodio Montfort dosta je citirati dva teksta iz njegova života.

Kao mladi svećenik nakon par mjeseci pastoralnog iskustva Ljudevit piše svom duhovniku: «S druge pak strane osjećam veliku želju da širim ljubav prema Gospodinu i Njegovoj Svetoj Majci, tako da bih na jednostavan i siromašan način počeo katehizirati siromahe po selima i pobuđivati grešnike na pobožnost prema Blaženoj Djevici. Tako je činio jedan dobar svećenik, koji je nedavno umro na glasu svetosti. Hodio je od župe do župe da katehizira siromahe oslanjajući se samo na Providnost. Zaista, moj predragi Oče, ja nisam vrijedan tako časne službe, ali, videći potrebe Crkve, ne mogu a da bez prestanka uzdišući ne tražim jednu siromašnu družbu dobrih svećenika koji bi tu službu obavljali pod zaštitom Preblažene Djevice. Ja se trudim, premda s mukom, da stišam ove dobre i neprekidne čežnje potpunim zaboravom na moju ulogu postavljajući sve u ruke Božje Providnosti i posve se podlažući Vašim odredbama, koje će mi uvijek biti kao zapovijedi». (Pis. 5).

A pred kraj života u razgovoru s prijateljem Blainom svetac opravdava svoj život misionarskom mudrošću koja sve čini za potrebe Crkve. Ljudevit odgovara Blainu:

«Jedna je mudrost osoba koje žive u zajednici i po pravilu, druga je mudrost misionara i apostolskih muževa. Prvi ne poduzimaju ništa novoga, nego žive po pravilu svetih kuća, dok drugi trebaju pribaviti slavu Bogu na uštrb sebe poduzimajući nove poduhvate. Ne treba se dakle čuditi ako prvi uvijek ostaju u miru i o njima se ne govori jer ne čine ništa posebnoga, dok drugi trajno boreći se sa svijetom, duhom tame i porocima, moraju pomiriti da će od protivnika podnositi velike progone. Ako su prvi dobro prihvaćeni od svijeta to je znak da ih se pakao toliko ne boji. To je tako kada se živi kao prijatelji svijeta…

Drugi su apostolski muževi, koji uvijek poduzimaju nešto novo, neko sveto djelo, utemeljuju ili brane, nemoguće je da se o njima ne govori…Kad bi mudrost bila samo u tome da se ne čini ništa vanrednoga i novoga za Boga, ne poduzimlje ništa novoga za slavu Božju prvi za prekoriti bili bi apostoli koji su izišli iz Jeruzalema, i nisu se zatvorili u dvoranu cenakula, sv. Pavao koji prođe uzduž i poprijeko grčko-latinski svijet, sv.Petar koji je došao u Rim i pokušao podići križ na Kampidoliju i podložiti kraljevski grad cijeloga svijeta Isusu Kristu. Po prvoj mudrosti Sinagoga se ne bi toliko uzbunila i podigla progonstva protiv malog Spasiteljeva stada, ali i to malo stado ne bi raslo, svijet bi bio i danas što bijaše tada, pun idolopoklonika, perverzan, do kraja pokvaren u svome ponašanju i vrijednostima…”.

Kada se radi i Crkvi i njenom životu te poslanju u svijetu svetac nije naivni idealista. On je duboko svjestan da grijeh označava također i život kršćana u Crkvi. Opis tog lošeg stanja svijeta i Crkve je duboko označava svečeve spise.

«Spomeni se ove družbe, Gospodine, radi svoje pravednosti. Čas je, Gospodine, da se javiš: oskvrnuše Zakon tvoj (Ps 118, 126), vrijeme je da učiniš što si obećao učiniti, jer se tvoj božanski zakon obeščašćuje, tvoje se Evanđelje napušta, potoci nepravde poplavljuju čitavu zemlju pa odnose i tvoje službenike; sva je zemlja opustošena (Jr 12, 11.), nepravda caruje, oskvrnjeno je tvoje svetište, groza pustoši nalazi se na svetom mjestu (Dan 9, 7; Mt 24, 15; Mk 13, 14.) (GM 15) ... Crkva je «oslabljena i uprljana grijesima svoje djece» (GM 20).

Sv. Ljudevit vidi Crkvu kao hodočasnicu u svijetu koja se prepoznaje grešnom, potrebitom trajne duhovne obnove. On sam je cijeli svoj život posvetio upravo tome. Montfortov apostolat se predstavlja kao poziv na trajno obraćenje:

«Ne otvrdnjuj srce pred glasom koji te zove, ne budi buntovnik prema ovom moćnom Gospodinu. Što, zar će vrijeme za Boga koji te toliko ljubi biti izgubljeno? Dobro izaberi, molim te, izaberi zlo ili dobro, smrt ili život, Bog želi sve ili ništa. Izaberi rat ili mir, izaberi munju ili križ, izaberi nebo ili zemlju, Bog te stavlja pred izbor... U ovom vremenu milosti, okoristi se pučkim misijama, a Bog će oprostiti i najgrešnijima. Što, zar će muke Boga koji te toliko ljubi biti izgubljene? Što, zar će krv Boga koji te toliko ljubi biti izgubljena?» (P 105, 5-10).

Svetac se trudio oko sredstava ustrajnosti u obraćenju naroda u pučkim misijama. Te je svima koji su sudjelovali na kraju predlagao ispovijest vjere pred, obnovu krsnih zavjeta i posvetu Mariji kao i mali obrazac ugovora saveza s Bogom koji je tiskao kao listiće na koje bi se osoba na kraju svega potpisala i sačuvala kao znak obaveze i sjećanja.

Jedna od dubokih intuicija sv. Ljudevita koja je bila važni element njegova misionarskog rada a bitno je vezana uz svaki osobni put svetosti kao i uz obnovu cijele Crkve je insistiranje na obnovi krsnog saveza. (PP 127). O tom aspektu monfortnske duhovnosti govoriti ćemo u jednom od slijedećih poglavlja. 29

Opći kontekst povijesti spasenja koji je sv. Ljudevit opisao u svojim djelima iznosi na svjetlo i eklezijalnu dimenziju njegova nauka, a posebno neki među važnijim elementima monfortanskog nauka imaju veliku crkvenu važnost kao što su inzistiranje na utjelovljenu, mističnom tijelu Kristovu, otajstvu proslavljenog Križa (pashalno otajstvo), krštenju i Mariji, posveti i apostolatu.

Ipak kada drugi Vatikanski koncil govori o općem pozivu na svetost, o eshatološkom značenju putujuće Crkve i njezinom sjedinjenju s nebeskom Crkvom te o Marijinoj ulozi u misteriju Krista u Crkve ostaje se iznenađenim koliko je sv. Ljudevit u mnogim elementima taj nauk prethodio.

Montfort u potpunom skladu s crkvenom praksom danas, predlaže put duhovnosti koji se temelji na obnovi krsnih zavjeta (PP 120 – 134) a tako poticajno piše o općem pozivu na svetost: «Dušo, živo sliko Božja, otkupljena dragocjenom krvlju Isusa Krista, Gospodin tvoj želi da u ovom životu postaneš sveta kao On, a u drugom slavna kao On! Posve je sigurno da je tvoj poziv postići svetost Božju. Tome moraju smjerati sve tvoje misli, sve tvoje riječi, svi tvoji čini, sve tvoje pokore i sva tvoja nastojanja u životu; inače se protiviš Bogu, jer ne činiš ono za što te je stvorio i radi čega te uzdržava. Oh, divnoga li djela! Prah se pretvara u svjetlo, blato u čistoću, grijeh u svetost, stvor u Stvoritelja i čovjek u Boga! Oh, divnoga li djela! – ponavljam, ali to je djelo tako teško u samome sebi i nemoguće samoj naravi. Jedini ga Bog može proizvesti svojom milošću, i to milošću obilnom, izvanrednom. Stvaranje čitavog svemira nije tako veliko remek-djelo kao to». (MT 3)

Eshatološko značenje putujuće Crkve i njezino sjedinjenje s nebeskom Crkvom drugi Vatikanski sabor posebno naglašava:

«Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj po Božjoj milosti postižemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada dođe vrijeme obnove sviju (Dj ap 3, 21) i kad se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnovi i cijeli svijet, koji je tijesno spojen s čovjekom i po njemu dolazi do svoje svrhe (usp. Ef l, 10; Kol l, 20; 2 Petr 3, 10-13).

... Obnova koja nam je obećana i koju čekamo već je dakle počela u Kristu, napreduje u slanju Duha Svetoga i po njemu se nastavlja u Crkvi u kojoj po vjeri bivamo poučeni također o smislu našega vremenitog života, dok dovršujemo djelo koje nam je od Oca u svijetu povjereno, s nadom u buduća dobra, i dok radimo za svoje spasenje (usp. Fil 2, 12)...

Već su dakle k nama došla posljednja vremena ( usp. 1 Kor 10, 11) i neopazivo je ustanovljena obnova svijeta i na neki način anticipirana u ovom vremenu: jer Crkva već na zemlji ima znakove prave svetosti, iako nesavršene». (LG 48)

Sv. Ljudevit kao rijetko koji duhovno autor govori proročki o budućnosti kao i o eshatološkom dovršenju povijesti. Kada svetac podiže pogled prema budućnosti opisuje ga kao jednu sintezu sadašnjosti i prošlosti. Buduća vremena to jest «posljednja vremena» (PP 50 -54, 58) će biti «teška vremena» (PP 114) u kojima će đavao «podvostručiti svoje napore i svoje navale» (PP 50). Ali isto tako biti će i «sretno vrijeme» u kome će Duh Sveti i Marija pripremiti Kristovo Kraljevstvo (PP 217). Izrazi sveca «zadnja vremena» i «apostoli zadnjih vremena» označavaju svu složenost budućnosti Crkve. Montfort polazi od svog sadašnjeg trenutka i sučeljava ga s Božjim planom te proročki zaključuje s naglaskom na neodložive duhovne i misionarske zadaće.30

Sv. Ljudevitu se njegovo vrijeme činilo kao kritičnim zbog erupcije grijeha kao «opći nered» (PP 127), «kraljevstvo pokvarenog svijeta» (MT 59) i «kraljevstvo neprijatelja Božjih» (GM 14), a ta dinamika će rasti sve do «antikristova kraljevstva» (PP 51).

A pred tom dramatičnom situacijom svetac ne očajava niti se prepušta rezignaciji nego vapije Bogu u molitvi uvjeren da ostvarenje Božjeg kraljevstva se ne treba odlagati na onostrani svijet nego se treba ostvariti na zemlji. Kršćani svaki da u molitvi Očenaša zazivaju ostvarenje tog kraljevstva. Motfort tako sugestivno piše:

«Čas je, Gospodine, da se javiš: oskvrnuše Zakon tvoj (Ps 118, 126), vrijeme je da učiniš što si obećao učiniti, jer se tvoj božanski zakon obeščašćuje, tvoje se Evanđelje napušta, potoci nepravde poplavljuju čitavu zemlju pa odnose i tvoje službenike; sva je zemlja opustošena (Jr 12, 11.), nepravda caruje, oskvrnjeno je tvoje svetište, groza pustoši nalazi se na svetom mjestu (Dan 9, 7; Mt 24, 15; Mk 13, 14.).

Hoćeš li tako pustiti da sve propadne, pravedni Gospodine, Bože osvete? Hoće li sve konačno postati Sodoma i Gomora? Hoćeš li dovijeka šutjeti? Ne treba li da se tvoja volja vrši na zemlji kao i na nebu i da dođe tvoje kraljevstvo (Mt 6, 10.)? Nisi li ti unaprijed pokazao nekima od svojih prijatelja buduću obnovu svoje Crkve? Nemaju li se Židovi obratiti k istini?

Ne očekuje li to Crkva? Ne vapiju li k tebi svi nebeski sveci za pravdom: vindica – osveti! (Otkr 6, 10.). Ne govore li pravednici na zemlji: Amen, dođi, Gospodine! (Otkr 22, 20.). Sva stvorenja, pa i ona bez osjeta, uzdišu pod nepodnosivim teretom Babilonskog grijeha i traže da dođeš da uspostaviš sve stvari: Sva stvorenja uzdišu i sva se skupa nalaze u porođajnim mukama sve do danas». (Rim 8, 22) (GM 5).

Prema sv. Ljudevitu treba doći do preokreta u sadašnjoj situaciji odnosa koja će dovesti do ostvarenja Kristova kraljevstva. A tko će biti činilac te preobrazbe svijeta? Montfort nema sumnje. Samo Bog to može učiniti. On će zahvatiti povijest «potopom plamena ljubavi» Duha Svetoga (GM 15-16), uz višestruku Marijinu suradnju (GM 13, 15, 24-25); PP 49- 56), ali i po djelovanju velikih svetaca «apostola zadnjih vremena» koji će «uništi grijeh i uspostavi kraljevstvo Isusa Krista» (GM 59) što će dovesti do reforme Crkve i obnove svijeta (GM 5,17).

Svetac ne govori o trajanju kraljevstva Isusa Krista, ni vremenu ni načinu, «samo Bog to zna» (PP 59), ali govori o naravi tog kraljevstva.31 Ne radi se o parusiji – Kristovom ponovnom dolasku koje bi podrazumijevalo vidljivu i osobnu Isusovu prisutnost nego dinamički dolazak koji progresivno ostvaruje prijelaz prema većoj spoznaji i služenju Isusu Kristu po Duh Svetom i Mariji:

«Marija treba biti poznata i otkrivena po Duhu Svetome, da po njoj privede ljude na spoznanje, ljubav i na službu Isusa Krista» (PP 49). Isti progres u kontinuitetu nalazimo kod Montforta kada govori o «kraljevanju Duha» koje počinje od Križa i smrti Isusove:

«Kad će planuti ovaj potop ognja čiste ljubavi što si ga ti došao zapaliti po svoj zemlji na tako blag i silan način da će se njime zapaliti i obratiti svi narodi, Turci, pogani i sami Židovi? Ne skriva se ništa žaru njegovu (usp. Ps 18, 7.). Neka se razgori taj božanski oganj što ga je Isus Krist došao baciti na zemlju prije negoli ti zapališ oganj svoje srdžbe koji će cijelu zemlju u prah satrti. Pošalji dah svoj i stvorit će se i obnovit ćeš lice zemlje (usp. Ps 103, 30.); pošalji dah svoj, koji je sav oganj, na zemlju da na njoj podigne svećenike, koji će biti sama vatra, da pomoću njih lice zemlje bude obnovljeno i tvoja Crkva preobražena». (GM 17).

A sami kraj ljudske povijesti će prema Montfortu će gledano pneumatološki završiti s «potopom ognja, ljubavi i pravde» (GM 16), kao i «ognjem Božje srdžbe koji će cijelu zemlju u prah satrti». (GM 17), a s tim potopom uz Kristov opći sud završava ova ljudska povijest. «Bog doći i drugi put, kao što očekuje cijela Crkva, da posvuda zavlada i da sudi žive i mrtve». (MT 58).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li imam svijest o važnosti pripadnosti Crkvi Kristovoj? Uz to što je sveta jer je posvećena od Krista Crkva je trajno potrebna obnove zbog osobnih grijeha vjernika i duha svijeta, da li istinski ljubim Crkvu i molim za nju? Crkva je zajednica vjernika u službi Krista i krljevstva Božjeg u svijetu, da li u skladu s mojim pozivom i staleškim dužnostima služim Kristu za uspostavu krljevstva Božjeg na zemlji?

2.6. Čovjek i milost Božja

Snagom uskrslog Gospodina prisutnog i djelatnog u Crkvi i po daru Duha Svetoga dolazi do oblikovanja novog čovjeka u Kristu. On živeći u Božjoj milosti u svjetlu evanđelja proživljava svoje složeno i plodno životno iskustvo svjestan da je pozvan na ispunjenje punine svog života u vječnosti gdje će Otac „biti sve u svima“ (1Kor 15,28). A Crkva s pravom uči da „tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjek“ (LG 41).

2.6.1. O čovjeku

Sv. Ljudevit kao i toliki drugi duhovni autori naglašava crkveni nauk o uzvišenom dostojanstvu i dubokoj bijedi čovjeka (usp. GS 13). To podrazumijeva s jedne strane da je čovjek stvoren na sliku Božju te ima uzvišeno dostojanstvo sa svim darovima i talentima koje je dobio stvaranjem kao ljubljeno Božje biće te poziv na vječni život u zajedništvu s Bogom (LJVM 35-36; 64-65); a s druge duboku slabost i bijedu koja se očituje u životu svakog čovjeka kao posljedica grijeha (LJVM 38-41). Za sveca nema sumnje čovjek i nakon pada u grijeh ostaje ljubljeno Božje stvorenje, a njegovo dostojanstvo proizlazi iz odnosa s Bogom.32

«I otkad je iz preobilne ljubavi prema čovjeku Mudrost njemu slična postavši i sama čovjekom i predala se u smrt da ga spasi, ona ga ljubi kao svoga brata i prijatelja, kao učenika, sljedbenika, cijenu svoje krvi i subaštinika svoga Kraljevstva. I kad joj srce kojeg čovjeka odbije ljubav, ili joj se ta ljubav preotme, tad je nad njom izvršen pravi zločin i pravo nasilje (LJVM 164).

Nakon pada u grijeh čovjek u svom biću je duboko označen kontradiktornošću koji je još apostol Pavao izrazio riječima: Ja naime znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, dubući da ne činim dobro koje hoću nego činim zlo koje neću... Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtnog tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu! (Rim 7, 18-19; 24).

Riječ je o požudi koja je jedna od posljedica istočnog grijeha. Budući da se čovjek rađa s grijehom izranjenim stanjem naravi, požuda je u njemu prisutna od samoga rođenja. Kao posljedica i trag grijeha ona ostaje u duši i nakon krštenja. A osobni grijesi još više jačaju snagu požude u nama. Ona je izraz snage grijeha u nama, posljedica grijeha na izranjenu ljudsku narav koja ostaje u čovjeku, te ga izaziva na duhovnu borbu sa samim sobom. Pa, ipak požuda nema zadnju riječ, nije nepobjediva, čovjek uz suradnju s Božjom milošću je može nadvladati.

Da bi uspio pobijediti i nadići nutarnju razdijeljenost prema Montfortu vjernik se treba isprazniti od samoga sebe i mrtvi starog čovjeka.

«Mudrost se, kaže Duh Sveti, ne nalazi kod onih koji žive po vlastitim prohtjevima, koji daju svojim strastima i svojim sjetilima sve što im se svidi. “Jer oni koji žive po tijelu, ne mogu se svidjeti Bogu, a tjelesna je mudrost neprijateljica Bogu”(Rim 8, 7-8.). “Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan”(Post 6, 3.).

Svi koji pripadaju Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, razapeli su svoje tijelo s manama i požudama, uvijek nose u tijelu mrtvenje Isusa Krista, stalno trpe silu, nose svaki dan svoj križ, i konačno su umrli i pokopani s Kristom (usp.Lk 9,23;Rim 6,4). Ovim nam riječima Duh Sveti bjelodano pokazuje, ako želimo zadobiti Isusa Krista, utjelovljenu Mudrost, da treba da se vježbamo u mrtvenju i odricanju od svijeta i samih sebe». (LJVM 194).

A iznad svega čovjek treba prihvatiti svoju ovisnost o Bogu kako bi ostvario samoga sebe. Sv. Ljudevit je vidio potpuno predanje samoga sebe iz ljubavi, posvetu, kao ostvarenje čovjeka i njegove slobode jer u krajnjoj liniji on je za Boga stvoren kao biće komunikacije i dijaloga čiju slobodu i Bog poštuje.

«Nakon ovih snažnih i nježnih riječi Duha Svetoga kojima nam pokazuje ljepotu, uzvišenost i bogatstvo Mudrosti, može li postojati koji čovjek, a da je ne uzljubi i da je ne traži svim srcem? Neka je traži tim više, jer je ona neizmjerno blago svojstveno čovjeku jedinom, ta za nju je čovjek i stvoren, a ona sama živo želi da se tom čovjeku potpuno preda». (LJVM 63).

Ljudski život je u svoj biti primanje, sam po sebi je čisti Božji dar, a kada čovjek odbacuje Boga time ne gubi i autentično ostvarenje svoje osobnosti koja tek u Bogu pokazuje svu svoju puninu i ljepotu.

Predanje sebe u ljubavi odgovara osobnoj strukturi ljudskog bića a zrelost bilo kojeg čovjeka se može vrednovati po njegovoj sposobnosti darivanja. Čovjek se ostvaruje u odnosu primanja i darivanja jedne autentične ljubavi. Kršćanska ljubav je ima Isusa za uzor po svojoj naravi treba voditi čovjeka prema prikazanju sebe Bogu i drugima na služenje u slobodi.

Kada se čitaju tekstovi sv. Ljudevita koje je napisao o čovjeku lako se uočava njegovo vrednovanje dostojanstva ljudskog bića (LJVM 36-38), ali i sva kontradiktornost, podijeljenost i dramatičnost situacije čovjeka nakon pada u grijeh. Zbog toga svetac naglašava potrebu umiranja sebi, mrtvljenja egoizma i požude te predanja Bogu kao put ostvarenja čovjeka. Tako da monfortanska duhovnost vodi vjernika zahtjevnim putem umiranja starog i rađanja novog čovjeka u Isusu Kristu, Vječnoj i utjelovljenoj Mudrosti.

Svetac naglašeno poziva na odvojenost i prezir duha svijeta, (P 29 – 39), pokoru, mrtvljenja, do te mjere da se može steći dojam negativnog viđenja ljudske naravi, ali u sklopu cjelokupne monfortanske duhovnosti to ne znači gubljenje vlastite osobnosti nego se radi o mističnom iskustvu preobrazbe čovjeka u Božjoj ljubavi koja postaje nasljedovanje i svjedočanstvo raspetoga i proslavljenog Krista.

Naravno da u mudrosnoj viziji čovjeka sv. Ljudevita ne treba tražiti naglaske tipične za postknocilsku teologiju kao što su milost izvor ljudske slobode, oslobođenje čovjeka kao denunciranje mehanizama koji priječe ostvarenje socijalne i ekonomske dimenzije ljudskog bića, zauzetost za osobnu i društvenu solidarnost, ali valja naglasiti i to da je svetac polazeći i od svog osobnog iskustva uvidio da je čovjek stvoren za ljubav, slobodu, snove i ostvarenje dubokih želja u Bogu.

Tako je na primjer još od prvih godina svećeničkog djelovanja sv. Ljudevit je njegovao san o osnivanju nove redovničke družbe (Pis 5) i cijeli život je ostao tome vjeran usprkos svim protivštinama.

Možda je još uočivljija ta dimenzija sveca koje se raduje uspjesima u životu kada sam piše svojoj rođenoj sestri Jeanne- Guyonne (Luizi) koja je zahvaljujući njegovoj bratskoj zauzetosti i putu u Pariz mogla ući u redovničku zajednicu sestara Benediktinki od Presvetog Sakrmenta.

“Draga sestro u Isusu Kristu, čista Božja ljubav neka vlada u našim srcima. Dopusti mojemu srcu da zapliva u radosti skupa s tvojim, mojim očima da rone pobožne suze i ruci da na ovom papiru ispiše radost koja me nosi. Ja nisam ništa izgubio svojim zadnjim putovanjem u Pariz, ti nisi ništa izgubila svojim predanjima i pretrpljenim križevima. Gospodin ti se je smilovao». (Pis 12).

A istoj svoj sestri nakon što je položila prve zavjete svetac radosno piše: «Nakon što sam čestitao sebi, nemam li pravo sebi čestitati, ako ne kao tvome bratu, barem kao tvome svećeniku»? (Pis. 19).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li sam svjestan moga i dostojanstva svake ljudske osobe kao Božjega dara? Da li sam spreman priznati i svoju bijedu? Koliko se te dvije svijesti odražavaju u mom životu i suživotu s ljudima?Da li kršćanski zrelo ljubim sebe i drugog čovjeka? Da li me put rasta u vjeri čini plemenitijim i čestitijim čovekom?

2.6.2. O milosti Božjoj

U djelima sv. Ljudevita kada se govori o milosti glavni naglasak je na nestvorenoj milosti, to jest na osobnom sjedinjenju s Isusom Kristom: «Sva naša savršenost stoji u ovome: upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti» (PP 120), a ne na stvorenoj milosti shvaćenoj kao određenom daru koji nam Bog daruje mada i o tome govori.33

Misao sveca je naglašeno usredotočena na promjenu života vjernika i iznalaženje sredstava za ustrajnost na putu vjere, a Montfort je duboko svjestan apsolutne potrebe Božje milosti:

Svetac piše: «Bezuvjetno je potrebna milost Božja da se svim tim sredstvima spasenja i posvećenja možemo poslužiti, a ta se milost daje svima u većoj ili manjoj mjeri. U to nitko ne sumnja. Kažem: u većoj ili manjoj mjeri, jer Bog, premda je neizmjerno dobar, ne podjeljuje svoje milosti svima u istoj mjeri, ali ipak svakome daje dostatno milosti. Duša, vjerna velikoj milosti, čini veliko djelo, a s malom milosti, malo djelo. Vrijednost i veličina milosti koju Bog daje, a duša slijedi, čini vrijednost i veličinu naših djela. Ta su načela neoboriva». (MT 5)

Sv. Ljudevit kao gorljivi misionar se ne zaustavlja na moraliziranju niti na psihološkoj perspektivi nego želi uzdići vjernika na teološki nivo, otajstven nedokučiv ljudskim snagama, i voditi ga do motrenja Božje ljubavi koja nam se daruje i traži naš odgovor u ljubavi:

«Vječna Mudrost, ta vječna i toliko ljupka ljepota toliko želi prijateljstvo ljudi, da je nadahnula i knjigu da postigne to prijateljstvo otkrivajući čovjeku svoju uzvišenost i živu želju kojom ga želi imati. Ta je knjiga kao pismo ljubljene svom ljubljenom da zadobije njegovu ljubav. Tako žarkom željom čezne za čovjekovim srcem i tako nježno traži njegovo prijateljstvo, a izrazi i pozivi toliko su puni ljubavi, da, rekao bi, dok ih sluša, da to nije Vladarica neba i zemlje, i da joj je potreban čovjek da tek onda postane sretna.

Ta vječna i toliko ljupka ljepota toliko želi prijateljstvo ljudi, da je nadahnula i knjigu da postigne to prijateljstvo otkrivajući čovjeku svoju uzvišenost i živu želju kojom ga želi imati. Ta je knjiga kao pismo ljubljene svom ljubljenom da zadobije njegovu ljubav. Tako žarkom željom čezne za čovjekovim srcem i tako nježno traži njegovo prijateljstvo, a izrazi i pozivi toliko su puni ljubavi, da, rekao bi, dok ih sluša, da to nije Vladarica neba i zemlje, i da joj je potreban čovjek da tek onda postane sretna». (LJVM 65)

Bog ljubavi ulazi u našu te povijest spasenja ima osobno dijaloške karakteristike susreta i sjedinjenja Boga i čovjeka. Bog sam se založio kako bi uzdigao čovjeka u zajedništvo sa sobom. Čovjek sa svoje stane treba učiti svaki napor kako bi zadobio Božju Mudrost:

«Tko želi imati znanje o stvarima u redu milosti i naravi, i to ne obično, suho i površno, već izvanredno, sveto i duboko, mora poduzeti sve napore da steče Mudrost bez koje čovjek, ma kako bio učen pred ljudima, pred Bogom ne vrijedi ništa». (LJVM 58)

«Spoznaja Vječne mudrosti nije samo najplemenitija i najugodnija nego je također i najkorisnija i najpotrebnija, jer se život vječni sastoji u tome da upoznamo jedino pravoga Boga i njegova Sina Isusa Krista (Iv 17, 3.), jer tebe znati, uzvikuje Mudrac govoreći o Mudrosti, savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti (Mudr 15, 3.). Želimo li uistinu imati život vječni, težimo za spoznajom Vječne Mudrosti. Želimo li već na ovom svijetu savršenu svetost, i ponovno, upoznajmo Mudrost. Hoćemo li u srcu imati korijen besmrtnosti, imajmo u duhu spoznaju Mudrosti. Spoznati Krista, Utjelovljenu Mudrost – znači dosta znati, makar drugo ne poznavao. Znati sve, a njega ne upoznati – znači uistinu ništa ne znati». (LJVM 11)

Božja ljubav se na poseban način očituje i ostvaruje u otkupiteljskoj ljubavi Isusa Krista koji se žrtvovao za nas do smrti na Križu. Križ je događaj ljubavi u Božjim planovima još od vječnosti i u vremenu (LJVM 42- 46; 168). Bog ljubavi koji nam se daruje u Križu za sv. Ljudevita je temelj i kriterij života milosti. Kršćanski život on opisuje kao pripadanje Bogu, i ucjepljenje u Isusa Krista po krsnoj milosti čiji smo mi udovi:

«Iz našega odnosa prema Isusu možemo zaključiti da mi nismo svoji, kako veli Apostol, nego sasvim Isusovi, kao njegovi udovi i njegovi robovi, koje je on kupio neizmjerno skupo, svom cijenom svoje krvi. Prije krštenja pripadali smo đavlu kao njegovo roblje; no krštenje nas je učinilo pravim robovima Isusa Krista, te više ne smijemo živjeti, raditi i umirati nego samo da donesemo rod ovome Bogo-Čovjeku, da ga slavimo u svom tijelu i učinimo kraljem svoje duše, jer smo njegova tekovina, njegov stečeni narod i njegova baština (usp. Rim 7,14)». (PP 68).

Istu misao potpunog pripadanja Isusu i kršćanskog života kao njegova nasljedovanja na drugom mjestu svetac temeljeći se na evanđelju (usp. Iv 15,13-15) izražava pojmom prijatelj: «Napokon je savršeni prijatelj Križa, pravi Kristonosac, što više drugi Isus Krist, tako da u istinu može reći sa apostolom : Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni (Gal 2,20)». (PPK 4).

Iz svega do sada rečenoga lako je uočiti da svetac kršćanski život vidi u tipično krsnoj dimenziji Kristovog djela posvete vjernika i našeg odgovora, prijateljstva, što sobom podrazumijeva i asketski vidik kršćanskog života, umiranja sebi, mrtvljenja, pokore a on je plod ozbiljnosti vlastitog pristajanja uz Krista (PPK 21, LJVM 176).

Na putu života i rasta u milosti Montfort govori i o Mariji, a vjeran viđenje njene uloge Majke Božje u povijesti spasenja pojašnjava i njenu ulogu u životu vjernika.

«Dakle, poteškoća je znati uistinu naći božansku Mariju, da tako nađemo svaku milost u izobilju. Bog, budući da je apsolutni gospodar, može dati sam što redovno daje samo preko Marije. Ne možemo nijekati, a da ne upadnemo u nepromišljenost, da on to koji puta i čini; međutim, prema redu koji je utvrdila Vječna Mudrost, on se daje ljudima – u redu milosti – samo po Mariji, kako kaže sv. Toma. Da se uzdignemo do njega i s njime sjedinimo, treba se služiti istim sredstvom kojim se on poslužio da siđe k nama, da postane čovjekom i da nam dade svoje milosti, a to sredstvo jest prava pobožnost Svetoj Djevici». (MT 23).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Koliko cijenim u mog životu Božju milost i prijateljevanje s Kristom? Da li brižno pazim oko čuvanja milosti u duši izbjegavajući sve što bi me po grjehu udaljilo od Boga? Uječem li se Mariji kako bi zadobio i sačuvao milost Božju?

2.7. Marija i rađanje vjernika na život milosti

Sv. Ljudevit motri plan spasenja Presvetog Trojstva i dolazak Vječne Mudrosti po utjelovljenju ljudima koji se ostvario u Mariji. Bog je postao čovjekom kako bi se čovjek pobožanstvenio. Svetac je svjestan da je Marijina uloga čisti dar Božje ljubavi i odabira:

«Priznajem sa svom Crkvom da je Marija puko stvorenje, izašlo iz ruku Svevišnjega pa je, u usporedbi s njegovim neizmjernim Veličanstvom, manja od atoma; ili, radije, ona nije ništa jer je on sam Onaj koji jest (Iz 3,14); dosljedno, ovaj veliki Gospodin, uvijek neovisan i dostatan sam sebi, nije uopće ni najmanje trebao Presvetu Djevicu, niti je treba, da može izvršiti svoju volju i očitovati svoju slavu. Njemu je dosta htjeti, pa će sve biti.

Međutim, kažem i ovo: uzevši stvari kako stoje, otkad je Bog stvorio Presvetu Djevicu, on je po njoj htio početi i dovršiti svoja najveća djela, pa možemo slobodno vjerovati da on neće svoj postupak promijeniti kroza sve vjekove, jer je on Bog, te nimalo ne mijenja ni svoje misli ni svoje ponašanje (usp. Heb 1,12)». (PP 14-15)

Čitajući djela sv. Ljudevita lako je uočiti da on nikada o Mariji ne govori u individualističkom smislu nego uvijek u odnosu na Božji plan njene uloge u životu Krista i Crkve.34 Budući da je najuže povezana sjedinjena sa središnjim otajstvom vjere, osobom i djelom Isusa Krista Marija je povezana i sa svim drugim stvarnostima vjere do te mjere da Montfort vidi i na neki način definira Mariju kao biće odnosa s Bogom. Ovdje valja spomenuti da je sv. Ljudevit na neki način preteča današnjeg teološkog razmišljanja u kojem se ljudsko biće, stvoreno na sliku Božju ostvaruje samo u odnosu prihvaćanja i darivanja.35

Za sveca Marija je čisti odnos Božji: «Napokon, ti nikada ne misliš na Mariju, a da Marija mjesto tebe ne misli na Boga; niti ti ikada hvališ i častiš Mariju, a da Marija zajedno s tobom ne hvali i ne časti Boga. Kod Marije se sve odnosi na Boga i ja ću je s potpunim pravom nazvati “Božjim odnosom” jer se u svemu odnosi na Boga; ona je Božja jeka, koja kazuje i odjekuje samo Bog. Ako ti kažeš: Marija, ona odgovara: Bog. Sveta Elizabeta pohvali Mariju i nazva je blaženom što je uzvjerovala; a Marija, vjerni Božji odjek, zapjeva: Veliča duša moja Gospodina (Lk 1,45). Što je učinila u toj prigodi, to radi i svaki dan: kad je hvalimo, ljubimo, častimo ili darivamo; Boga hvalimo, Boga častimo, Boga ljubimo, Bogu dar nosimo po Mariji i u Mariji» (PP 225).

2.7.1. Kristocentrizam i utjelovljenja kao sažetak svih Isusovih otajstava

Svetac u svojim djelima jasno naglašava središnje mjesto Isusa Krista u kršćanstvu. Radi se o jednom važnom i potrebnom navještaju otajstva Isusa Krista koji sprječava razvoj marijanskog kulta i pobožnosti koji ne bi bili vezani uz bit kršćanskog života. Marija nije drugo doli ponizna službenica Gospodnja. Samo je On naš Spasitelj i sve naše. Pobožnost Mariji nas mora voditi Isusu Kristu. To je duboko uvjerenje Montforta koje će on puno puta ponoviti.

«Isus Krist, naš Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, treba biti vrhovni cilj svih naših pobožnosti, inače bi one bile krive i lažne» PP (61).

«Želimo li već na ovom svijetu savršenu svetost, upoznajmo Mudrost. Hoćemo li u srcu imati korijen besmrtnosti, imajmo u duhu spoznaju Mudrosti. Spoznati Krista, Utjelovljenu Mudrost – znači dosta znati, makar drugo ne poznavao. Znati sve, a njega ne upoznati – znači uistinu ništa ne znati.

Što koristi strijelcu da zna gađati oko cilja, ako sam cilj promaši? Što će nam sve ostale znanosti spasenja, ako ne poznamo Isusa Krista koji je jedini ono potrebno i koji je cilj kojem moramo svi prispjeti? Premda je veliki Apostol poznavao mnoge stvari i bio stručnjak u ljudskom umijeću, ipak je izjavio da ne želi znati drugo do li Isusa Krista, i to raspetoga: jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2, 2.). Recimo i mi s njime: Ali sve to što mi je bilo vrijedno, izgubilo je u mojoj cijeni vrijednost za me zbog Krista. Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina (Fil 3, 7-8). Sve su mi ove spoznaje ništavne u usporedbi s Isusom Kristom, mojim Gospodinom. Sada vidim i sam proživljavam da je ta spoznaja tako ugodna, korisna i divna da do ostalih više ništa ne držim, te, iako su mi se prije toliko sviđale, sada mi se čine prazne i smiješne, da mi se čini gubitkom vremena dok se njima bavim» (LJVM 11-12).

Budući da je po volji Božjoj Marija sjedinjena s osobom i djelom Isusa Krista na otajstven način je povezana i sa otajstvima iskona i svršetka vremena, s protologijom i eshatologijom. U svijetlu Biblije od početka knjige postanka sve do knjige Otkrivenja Montfort motri u svoj kozmičkoj i povijesnoj širini Isusovo otajstvo, to jest ono se odnosi na sve stvoreno i cjelokupnu ljudsku povijest.

U toj perspektivi koja je svojstvena svetačkoj otačkoj teologiji prvih stoljeća kršćanstva i postavkama francuske škole duhovnosti, na poseban način kardinala Berulla, svetac vidi utjelovljenje kao ponovno postavljanje Krista kao glave svemu stvorenju te kao otajstvo koje u sebi kao početak i nakanu već sadrži sva otajstva otkupljenja i Crkve. Ta tvrdnja je povezana s teološkim uvjerenjem koje je tipično gotovo cjelokupnoj svetačkoj tradiciji a na poseban način ga je obrazložio sv. Toma Akvniski da je Isusova duša stvorena u trenutku utjelovljenja imala blaženo viđenje Boga i u Bogu cjelokupne povijest.

«Vrijeme mi ne dopušta ovdje duže tumačiti odlike i veličine otajstva Isusova življenja i vladanja u Mariji, to jest otajstva Utjelovljenja. Zato ću se zadovoljiti da kažem, sa dvije tri riječi, da je ovo prvo, najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo; da je Isus u ovom otajstvu izvršio izbor svih odabranika, u dogovoru s Marijom – boraveći u njezinu djevičanskom krilu, koje sveci stoga nazvaše dvoranom Božjih tajna; da je on u ovom otajstvu izveo sva slijedeća otajstva svoga života tim što se je primio da ih izvrši. Ulazeći u svijet Krist govori: Evo dolazim vršiti tvoju volju (Heb 10,7); da ovo otajstvo, dosljedno tome, sadrži u jezgri sva otajstva i uključuje volju i milost svih otajstava, napokon da je ovo otajstvo prijestolje milosrđa za nas, jer pošto se Isusu možemo približiti jedino po Mariji, to ga bez njezina posredovanja ne možemo ni vidjeti ni s njim govoriti. Isus, koji vazda uslišava svoju Majku, s toga prijestolja vazda dijeli milosti i pokazuje svoje milosrđe bijednim grešnicima. Pristupimo, dakle, s pouzdanjem k prijestolju milosti! (Heb 4,16).

Otajstvo Utjelovljenja je također prijestolje Kristove darežljivosti prema Mariji, jer je ovaj novi Adam za svog boravka u ovom pravom zemaljskom raju tu skrovito učinio tolika čudesa, da ih ne shvaćaju ni anđeli ni ljudi. Zato sveci nazivaju Mariju Božjom veličanstvenošću, kao da je Bog veličanstven jedino u Mariji. Samo je ondje Gospodin veličanstven (Iz 33,21). Kristovo utjelovljenje je također prijestolje slave nebeskome Ocu. Isus Krist je, naime, u Mariji savršeno ublažio svog Oca, rasrđena na ljude; u njoj mu je savršeno povratio slavu, koju mu je bio oteo grijeh; u njoj je, žrtvom svoje volje i samoga sebe, dao svom Ocu više slave nego bi mu je ikad bile dale sve žrtve Staroga zakona; u njoj je, napokon, dao nebeskom Ocu neizmjernu slavu, kakve još nikad ne bijaše primio od ljudi». (PP 248)

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li je Isus Krist cilj svih mojih nastojanja u življenju vjere? Rastem li u spoznaji nauka i osobe Isusa Krista? Dok razmatram otajstvo utjelovljenja prepoznajem li u njemu uzajamnu majčinsko – sinovsku ljubav i ovisnost Isusa i Marije koji odgovaraju Božjem planu spasenja?

2.7.2. Presveto Trojstvo i Marija u otajstvu utjelovljenja Vječne Mudrosti

Marija je od Boga bila predodređena da postane Isusovom Majkom te je od samog začeća bila obdarena za to svim potrebnim milostima. Iako dogma o bezgrešnom Marijino začeću još nije bila zvanično proglašena sv. Ljudevit naglašava tu istinu vjere. Gospa je puna milosti, najodličniji plod Otkupljenja i već od prvog časa svoga začeća je bila potpuno očuvana od svake ljage istočnog grijeha. A cijeloga svoga života ostala je slobodna i od svakog osobnoga grijeha. Montfort motri stvaranje Marijine bezgrešne duše kao neizrecivu komunikaciju Božje ljubavi. «Ona je rođena Bezgrešna, grijeh nikada nije zatamnio njenu ljepotu» (P 75, 19).

«Konačno je došlo vrijeme spasenja, i Vječna Mudrost sama je sazdala sebi kuću (Izr 9,1.), boravište dostojno nje same. Ona je oblikovala božansku Mariju u krilu svete Ane uz veću radost nego kad je stvarala svjetove. Nemoguće je, s jedne strane, opisati to neizrecivo davanje Presvetog Trojstva tom divnom biću, a, s druge strane, ne može se sagledati vjernost toga bića kojom je ona odgovarala na milosti svoga Stvoritelja.

Snažna bujica beskrajne Božje dobrote nasilno zaustavljena zbog grijeha ljudi od postanka svijeta, opet je snažno proključala u svoj svojoj punini u srcu Marijinu. U svojoj velikodušnosti Vječna joj Mudrost daje sve one milosti koje bi primio Adam sa svim svojim potomcima da je ostao u stanju prvotne pravednosti. Konačno, sva punina božanstva, kaže neki svetac, izlila se na Mariju u onoj mjeri u kojoj ju je to čisto stvorenje moglo primiti.

O Marijo, remek-djelo Svevišnjega, divoto Vječne Mudrosti čudo Božje svemogućnosti, bezdane milosti, sa svim svetima izjavljujem da nema nikoga osim Onoga koji te je stvorio tko bi poznao svu visinu, širinu i dubinu milosti kojima te je obasuo!» (LJVM 105-106).

Neke osobe kada čitaju djela sv. Ljudevita mogle bi krivo razumjeti pridjev «božanska» koji sv. Ljudevit pripisuje Mariji zato ćemo pojasniti o čemu se radi. Rimski teolog Lethel koji je napisao više znanstveni članaka i o monfortanskoj duhovnosti, je dokazao da se radi o terminologiji koju je francuska škola duhovnosti preuzela iz prvih stoljeća kršćanstva od grčkih crkvenih otaca. Naime grčka otačka teologija posvećene naziva i pobožnastvenjenje, te su taj termin koristili i za izraziti svetost neke osobe. Tako se kod grčkih autora nalaze i pojmovi kao na primjer «božanski Pavao», «božanski Mojsije» «božanska Marija», a radi se jednostavno o tome da je to način govora za izreći «sveti Pavao», «sveti Mojsije», «sveta Marija», a ne želi se tako na bilo koji način govoriti o naravi ljudskog bića što bi bio apsurd i očito krivovjerje krivovjerje.36

Kao što se vidi iz dosada rečenog sv. Ljudevit u perspektivi kristologije odozgo, to jest promatranja otajstva Isusa Krista počevši od vječnosti i odluke Presvetog Trojstva o utjelovljenju (LJVM 42- 45) naglašava Kristovu Božansku narav i Mariju kao čisto stvorenje, dijaloški odnos dara, poziva i odgovora, to jest veličinu Božjeg dara milosti Gospi i vjernost kojom je ona odgovarala Bogu.

A kad promatramo Marijinu ulogu kod otajstva utjelovljenja govorimo o središtu monfortanske mariologije. To kristocnetično trojstveno viđenje povijesti spasenja u kojem posebnu ulogu zauzima Marija je jasno uočljivo u teologiji i duhovnosti sv. Ljudevita. Svetac predočava Mariju obavijenu tajnom Presvetog Trojstva i tu istinu sažimlje u molitvi:

«Pozdravljam te, Marijo, ljubezna Kćerko Vječnoga Oca; pozdravljam te, Marijo, divna Majko Božjega Sina; pozdravljam te, Marijo, prevjerna zaručnice Duha Svetoga». (MT 68).

Ovaj izraz ima duboko teološko kao i antropološko značenje jer stavlja svaku od osoba Presvetog Trojstva u relaciju s tri najdublje dimenzije Marije kao ženskog bića: kći, majka i zaručnica.

Bog Otac je pripravio bezgrešnu Marijinu dušu, obdario je svim potrebnim milostima na koje je Marija vjerno odgovarala te je ljubljena kći Očeva, a on je i izvor njene djevičanske plodnosti koja se ostvaruje u Duhu Svetome kako bi se oblikovao Isus i njegovo otajstveno Tijelo, Crkva.

«Božanska je Marija već s četrnaest godina tako snažno rasla u milosti, mudrosti i u savršenoj vjernosti prema Bogu da je zadivila ne samo anđele nego i samoga Boga! Očarala ga je njezina duboka poniznost u kojoj se pred njim snizila do ništavila, privukla ga je božanska čistoća, a njezina živa vjera i žarke molitve pune ljubavi potpuno su ga svladale». (LJVM 107)

«Bog Otac udijelio je Mariji svoju plodnost, koliko je puko stvorenje bilo sposobno za to, dajući joj moć da rodi njegova Sina i sve udove njegova otajstvenog Tijela» (PP 17).

Marija i Bog Otac imaju istog Sina jer Otac rađa Vječnu Mudrost u trojstvenom krilu u vječnosti a Mariji daruje moć da postane djevičanska Majka Mudrosti koji je poslao u svijet da se utjelovi. Tu povezanost svetac je izrazio i u molitvi:

«Vječna i Utjelovljena Mudrosti, preljubezni i klanjanja dostojni Isuse, pravi Bože i pravi čovječe, jedini Sine vječnoga Oca i Marije vazda Djevice! Duboko ti se klanjam u krilu i sjaju tvojega Oca u vječnosti i u djevičanskom krilu Marije, tvoje predostojne Majke u vremenu tvoga utjelovljenja» (LJVM 223).

Druga osoba Presvetog Trojstva, Vječna Mudrost, Sin Božji ne samo da se utjelovio u Mariji nego je s njom podijelio i ono što ga čini Sinom, ovisnost o Ocu. Isus izražava i živi svoje sinovstvo prema Ocu u vremenu u Mariji i po Mariji, jer živi u Mariji sjedinjen s njom vezom neizrecive ljubavi kao Sin. Svetac uvijek ima na umu naglasiti potpunu slobodu Boga u njegovom djelovanju, kao i njegov izbor, a to je Marijina uloga u planu spasenja:

«Ova beskrajna Mudrost, goreći od neizmjerne želje za slavom Boga, svoga Oca, i za spasom ljudi, nije našla zato savršenijega i zgodnijega sredstva negoli se u svemu podložiti Presvetoj Djevici ... Ovdje čovjeku, opet kažem, zastaje pamet kad se ozbiljno zamisli u to ponašanje utjelovljene Mudrosti, koja se je mogla izravno dati ljudima, ali nije htjela nego preko Presvete Djevice; koja nije htjela doći na svijet u dobi gotova čovjeka, neovisna o drugome, nego kao siromašno i malo djetešce, zavisno o brizi i njezi svoje Presvete Majke». (PP 139).

«Bog Sin je sišao u njezino djevičansko krilo, kao novi Adam u svoj zemaljski raj, da se tu naslađuje i otajstveno izvodi čudesa milosti. Bog, koji je postao čovjekom, smatrao je svojom slobodom svoje utamničenje u Marijinu krilu; svoju je snagu pokazao kad je pustio da ga nosi ova djevojčica. Držao je svojom i Očevom slavom sakriti svoj sjaj u svakome stvoru na ovoj zemlji i otkriti ga samo Mariji. Proslavio je svoju nezavisnost i svoje veličanstvo oviseći o ovoj ljubeznoj Djevici u svom začeću, u svom rođenju, u svom prikazivanju u hramu, u svom skrovitom životu kroz trideset godina, sve do svoje smrti kojoj je htio da i ona prisustvuje, da s njom zajedno prinese jednu te istu žrtvu i da se s njezinom privolom žrtvuje Vječnome Ocu, kao nekoć Izak Abrahamovom privolom Božjoj volji (usp.Pos 22,2). Upravo ona ga je dojila, branila, uzdržavala, odgajala i žrtvovala za nas.

O divne li i nečuvene ovisnosti samoga Boga, koju Duh Sveti nije mogao prešutjeti u Evanđelju, da nam tako pokaže njezinu vrijednost i neizmjernu slavu, iako nam je sakrio skoro sva divna djela koja je ova Utjelovljena Mudrost učinila u svom skrovitom životu, Isus Krist je dao više slave Bogu, svome Ocu, podložnošću svojoj Majci kroz trideset godina, nego bi je bio dao da je obratio sav svijet tvoreći najveća čudesa. Oh! Kako puno slavimo Boga kad se, da mu ugodimo, podlažemo Mariji po primjeru Isusa Krista, našega jedinog uzora!» (PP 18).

Kao što se to vidi iz citiranog teksta svoju ovisnost o Ocu na analogan i sličan način Isus živi i objavljuje i u svojoj ovisnosti i Mariji. To je posebni vidik milosti koju je Sin darovao svojoj Majci. Krist i kao glava Crkve se slobodno u ljubavi podložio Mariji. Montfort iz toga zaključuje da Isusov stav podložnosti Mariji koji nalazimo kod utjelovljenja se treba nalaziti i u vjernicima koji su udovi njegova otajstvenog Tijela, Crkve. A budući da je Isus sam Božja milost, Marija je «Majka milosti» (MT 8), te svaka milost na otajstven način ovisi o njoj.

Isus svoju podložnost Mariji nije živio samo kod utjelovljenja njego je to stav koji je kao dinamična stvarnost bila prisutna sve vrijeme njegova života, a na slikovito govoreći i u vječnosti.

«Ako pomnije pregledamo ostali život Isusa Krista, vidjet ćemo da je on htio početi svoja čudesa po Mariji. On je posvetio svetog Ivana Krstitelja u krilu njegove majke svete Elizabete na Marijinu riječ: netom je Marija progovorila, Ivan se posvetio (usp.Lk 2,51); i to je njegovo prvo i najveće čudo milosti. On je na svadbi u Kani pretvorio vodu u vino na njezinu poniznu molbu (usp.Iv 2,1-12); to je njegovo prvo čudo na prirodi. On je počeo i nastavio svoja čudesa po Mariji, i nastavit će ih tvoriti po Mariji sve do konca vjekova». (PP 19)

«Božji Sin, Vječna Mudrost bio njoj savršeno podložan kao dijete Majci i što joj je dao neprotumačivu majčinsku i prirodnu vlast nad sobom ne samo za svoga zemaljskog života već i u nebu, jer slava ne uništava narav, nego je usavršuje. I zbog toga je i u nebu, još više nego ikada, Isus Marijino Dijete, a Marija Isusova Majka. I kao takva, ona ima nad njim vlast, i on joj je u neku ruku podložan, naravno, jer on tako želi. Na taj način Marija svojim moćnim zagovorom svoga bogomajčinstva postiže od Isusa sve što želi. I ona te milosti daje kome želi i izvodi ih u dušama u kojima želi» (LJVM 205).

Svetac ne ostavlja ni najmanji prostor za krivo tumačenje te ovisnosti:

«Budući da milost usavršuje narav, a slava usavršuje milost, to je sigurno da je naš Gospodin jednako Marijin Sin i na nebu, kao što je bio na zemlji i da je, dosljedno, zadržao svu podložnost i posluh najsavršenijega djeteta prema najboljoj od svih majki. Ali se čuvajmo da tu zavisnost ne bismo shvatili kao neko poniženje i nesavršenost Isusa Krista. Jer Marija je neizmjerno niža od svoga Sina, koji je Bog, pa mu ne zapovijeda kao što bi zemaljska majka zapovijedala svom djetetu, koje je niže od nje. Kako je Marija potpuno preobražena u Boga milošću i slavom, koja sve svece u nj preobrazuje, to ona niti što pita, niti hoće, niti čini što bi bilo protivno vječnoj i nepromjenljivoj Božjoj volji» (PP 27).

Vječna Mudrost kod utjelovljenja dijeli s Marijom i potpuno predanje Ocu u ljubavi. Isus se utjelovio kako bi nas spasio prikazivanjem samoga Ocu već kod utjelovljenja (PP 248), i Mariju koja izriče svoj neka mi bude pridružuje tom potpunom predanju.

«Klanjajmo se svi Isusu koji živi u Marijinoj utrobi. Promatrajmo divljenjem Veličanstvo umanjeno. Klanjajmo se Bogu koji je postao djetetom da bi nam dao život. Ova utroba je sveti hram u kojem se Bog naslađuje, to je nebo uvijek obasjano Suncem pravde. Ona je naše sigurno utočište u kojem Bog pokazuje svoje milosrđe... Njihova se srca, čvrsto povezana unutarnjim vezama prikazuju zajedno kao dvije žrtve, da bi zaustavili kaznu što je zaslužuju naši grijesi».(P 87)

«O Isuse, koji živiš u Mariji, dođi i živi u nama duhom tvoje svetosti. Ovaj način govora puno bolje pokazuje usko jedinstvo između Isusa i Marije. Oni su tako usko ujedinjeni, da je jedno sasvim u drugome: Isus sav u Mariji, a Marija sva u Isusu; ili radije, Marije više nema, nego je samo Isus u njoj, pa bi se lakše moglo rastaviti svjetlo od sunca negoli Marija od Isusa. Zato možemo nazvati našega Gospodina Isus Marijin a Presvetu Djevicu Marija Isusova» (PP 247)

Budući da je Marija sudjelovala na otajstven način u životu svoga Sina Montfort može tvrditi:

«Što kažem o Kristu apsolutno, to govorim o Presvetoj Djevici relativno, jer je nju Isus Krist izabrao za nerazdruživu drugaricu svoga života, svoje smrti, svoje slave i svoje moći na nebu i na zemlji, te joj je dao svojom milošću sva prava i povlastice svoga Veličanstva što ih on ima po svojoj naravi» (PP 74).

Svetac kuša jednu vrstu razočaranja zašto to neraskidivo jedinstvo između Sina i Majke još nije u potpunosti shvaćeno te piše:

«Sad se časkom obraćam tebi, mili moj Isuse, da se ljubazno potužim tvome božanskom Veličanstvu što većina kršćana, pa i najmudrijih, ne poznaju nužne veze koja postoji između tebe i tvoje svete Majke. Ti si, Gospodine, uvijek s Marijom, a Marija uvijek s tobom; niti ona može biti bez tebe; inače bi prestala biti ono što jest; ona je tako milošću preobražena u te da ne živi više ona, da nije više ona. Ti sam, moj Isuse, živiš i kraljuješ u njoj, savršenije nego u svim anđelima i blaženima» (PP 63).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Kakvu sliku imam o Bogu i razmišljam li o njegovom Očinskom planu spasenja za sve ljude? Što mislim o Marijinom odnosu s Bogom? Razmišljam li o velikim djelima koja je Bog učinio u Mariji kao i o njenoj spremnosti da odgovori na volju Božju?

2.7.3. Marija i Duh Sveti u otajstvu utjelovljenja i rađanja vjernika na život u Kristu

Montfort uči da je svaka od tri Božanske osobe u relaciji s Marijom prema vlastitim svojstvima, te trebamo reći da se Duh Sveti darovao Mariji kao beskrajna ljubav koja sjedinjuje Oca i Sina. Otac po Sinu šalje Duha Svetoga kako bi posvetio one koji su otvoreni Duhu i tako postali dionici trojstvenog života i bili preobraženi u novo stvorenje. Marija je preobražena i posvećena do te mjere da je to ljudskom duhu neshvatljivo. Motreći tu stvarnost svetac dolazi do klicanja:

«Marija je vjerna Zaručnica Duha Svetoga i zapečaćeni studenac (usp. Pj 4,12) kamo može ući samo on. Marija je svetište i počivalište Presvetoga Trojstvu gdje se Bog nalazi na divniji i božanstveniji način nego na ijednom mjestu svemira, ne izuzevši njegovo boravište nad kerubinima i serafinima; niti je dopušteno ikomu stvoru, ne znam koliko on bio čist, unići tamo bez velike povlastice» (PP 5).

«Sveci su izrekli čudesne stvari o ovom svetom Božjem gradu; nisu nikada bili rječitiji i zadovoljniji, kako sami priznaju, nego kad su govorili o Mariji. Još kliču da se ne može pogledom dohvatiti visina njezinih zasluga koje je ona uzdigla sve do božanskoga prijestolja; da se ne može izmjeriti širina njezine ljubavi koju je ona rasprostranila dalje od zemlje; da se ne može pojmiti veličina njezine moći, koju vrši i nad samim Bogom; i, napokon, da se ne može doseći dno dubine njezine poniznosti i svih njezinih kreposti i zasluga, tom pravom bezdanu. O nedokučive visine! O neizrecive širine! O neizmjerne veličine! O nedosežna bezdana!» (PP 7)

Kada govori o odnosu Duha Svetoga i Marije Montfort ga raščlanjuje na tri nivoa: osobni, funkcionalni i tipološki. Osobni se odnosi na djelo Duha Svetoga koje je učinio u Mariji kao što se to vidljivo iz gore citiranih tekstova, a druga dva na djelovanje Duha Svetoga i Marijinu ulogu kod oblikovanja Isusova čovještva u otajstvu utjelovljenja te na oblikovanje Isusa u dušama vjernika gdje svetac vidi Mariju kao tip ili sliku Crkve.

«Duh Sveti je neplodan u Bogu, to jest on ne proizvodi nijednu drugu božansku osobu, ali je postao plodan po Mariji, koju je uzeo za Zaručnicu. Po njoj, u njoj i od nje proizveo je svoje remek-djelo, Boga-Čovjeka, i proizvodi svaki dan i proizvodit će do konca svijeta predodređenike i udove otajstvenoga tijela te božanske Glave. Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu.

To ne znači da Presveta Djevica daje plodnost Duhu Svetomu, kao da je on ne bi imao, jer kao Bog ima plodnost ili sposobnost proizvoditi, kao što je ima Otac i Sin, premda to svojstvo ne provodi u djelo, pošto ne proizvodi nijednu drugu božansku osobu. Nego hoćemo reći da Duh Sveti svoju plodnost ostvaruje preko Presvete Djevice, kojom se služi jer hoće, premda mu nije bezuvjetno potrebna, te proizvodi u njoj i po njoj Isusa Krista i njegove udove. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima!» (PP 20-21).

Sv. Ljudevit je svjestan mogućeg krivog shvaćanja kada govori o neplodnosti Duha Svetoga u Bogu zato odmah teološki pojašnjava svoju misao slijedeći klasični nauk o božanskim osobama Trojstvu koje sve imaju istu božansku narav, dakle i plodnost, ali je različitost naglašena kada se radi o relacijama u Trojstvu i u tom kontekstu treba shvatiti govor sv. Ljudevita o neplodnosti Duha Svetoga. Prema klasičnom katoličkom nauku unutar presvetog Trojstva su relacije iz kojih proizlaze Božanske osobe37 a koje svetac ukratko sažimlje ovako: “Oče, ti vječno rađaš Sina koji je Bog kao i Ti, vječan, istobitan s tobom, iste moći, iste dobrote, iste mudrosti s tobom. Oče i Sine, ljubeći se nadišete Duha Svetoga koji je Bog kao i Vi» (TK 41).

Kako bi izrazio djelatno i učinkovito sjedinjenje, savez te poseban i privilegiran odnos u ljubavi između Marije i Duha Svetoga svetac Matiju naziva «zaručnica Duha Svetoga», «draga zaručnica», «vjerna, nerazrješiva, plodna» zaručnica. Radi se o jednom odnosu ljubavi i suradnje Marije i Duha Svetoga.

Tako i sv. Ljudevit kada govori o Duhu Svetome redovito ga spominje u odnosu sa druge dvije Božanske osobe, Ocem i Sinom te Marijom u kontekstu ostvarenja Božjeg plana spasenja u povijesti: utjelovljenje, otkupljenje, posvećenje. Svetac tvrdi:

«Kako su se tri božanske osobe Presvetoga Trojstva vladale kod Utjelovljenja i prvoga dolaska Isusa Krista, tako se vladaju uvijek, na nevidljiv način, u svetoj Crkvi, i tako će se vladati sve do konca vjekova, kod zadnjeg dolaska Isusa Krista (PP 22)... Izjavljujem sa svecima: božanska je Marija zemaljski raj novoga Adama, gdje se on utjelovio po Duhu Svetom, da tu učini nečuvena čudesa. (PP 6) ... Marija je proizvela s Duhom Svetim najveće djelo što ga je ikada bilo ili će ga biti: Boga-Čovjeka; i ona će, dosljedno, proizvesti najveće stvari i u zadnja vremena» (PP 35).

Marijina majčinska uloga u oblikovanju i posvećenju Crkve sukladno Božjem planu, traje do konca svijeta. Crkva uči: «I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih» (GS 62).

Polazeći od utjelovljenja koje je za sv. Ljudevita kao neko otajstvo kodeks koje otkriva neopozivu datost sjedinjenja Marije i Duha Svetoga u povijesti spasenja te Marijine prisutnosti pod križem Isusovim sv. Ljudevit promatra ulogu Marije i Duha Svetoga na djelu u Crkvi. Taj povlašteni i jedinstveni odnos između Marije i Duha Svetoga proizlazi iz suradnje na planu spasenja i posebnog osobnog sjedinjenja. Marija živi u ljubavi usko sjedinjena s Duhom Svetim i od njega preobražena. Radi se jednom nerazrješivom i plodnom savezu, gdje Duh Sveti po Mariji djeluje i daruje svoje darove i milosti. O tom velikom otajstvu svetac piše:

«Duše Sveti, spomeni se da proizvedeš i uobličiš sinove Božje sa svojom božanskom i vjernom Zaručnicom Marijom. Ti si s njome i u njoj uobličio glavu izabranih; ti moraš s njome i u njoj uobličiti i udove. Od tebe ne proizlazi nijedna božanska osoba u Bogu, ali zato ti sam uoblikuješ sve božanske osobe izvan Boga, i svi sveti koji su bili i koji će biti do kraja svijeta bit će djelo tvoje ljubavi koja se sjedinjuje s Marijom» (GM 15).

«Bog Duh Sveti je udijelio Mariji, svojoj vjernoj Zaručnici, svoje neizrecive darove i nju je odabrao za djeliteljicu svega što ima. Zato ona dijeli sve njegove darove i milosti komu hoće, koliko hoće i kada hoće, i nijedan se nebeski dar ne daje ljudima ako ne prođe preko njezinih djevičanskih ruku. To je volja Boga koji je htio da sve imamo po Mariji; jer je tako trebalo da Svevišnji obogati, uzvisi i proslavi onu koja se osiromašila, ponizivala i skrivala svojom dubokom poniznošću do dna ništavila za svoga života. Eto, to su osjećaji Crkve i svetih Otaca» (PP 25).

U duhovnosti sv. Ljudevita Marija, dakle, nije samo uzor suradnje s Duhom Svetim. Ona je Majka vjernika kojoj se treba predati i posvetiti, kako bi i u njemu Duh Sveti učinio svoja velika djela. Posveta je najbolji način da otajstveni savez između Duha Svetoga i Marije donese plodove i u našem životu, jer:

«Ako ovu pobožnost vjerno obavljamo, ona proizvodi u duši bezbroj učinaka. Ali glavni dar koji duše uživaju jest uspostava Marijina života u duši ovdje na zemlji, tako da ne živi više duša nego Marija u njoj: ili duša Marijina postaje njezina duša, da tako kažemo. Dakle, kada je po neizrecivoj ali istinskoj milosti Marija kraljica u jednoj duši, kakve li sve divote u njoj ne izvodi! Budući da je umjetnica velikih čudesnih djela, posebno u nutrini, ona tu radi potajno, čak i bez znanja te duše, koja bi pokvarila ljepotu njezinih djela kada bi to saznala» (MT 55)

Dakle u svakodnevnom nastojanju življenja vjere u Duhu Svetome i po Marijinom majčinskom djelovanju, imajući Nju stalo pred očima kao uzor, postepeno dolazi do preobraženja nutarnje stvarnosti naše duše i do oblikovanja Marijina lika u nama. Tako ovaj način življenja duhovnosti prihvaća i usvaja evanđeoski stav duhovnih siromaha i malenih kojima pripada kraljevstvo Božje. Stav koji je Marija jedinstveno, neponovljivo i nenadmašivo živjela te može one koji joj se posvete slobodno voditi tim putem čineći ih dionicima svojih kreposti. Tako se u duši stvara potrebno raspoloženje i stanje koje ne stavlja prepreke životvornom djelovanju Duha Svetoga. Sv. Ljudevit, koji je i sam to kušao u životu tako, divno svjedoči:

«Bog Duh Sveti hoće u njoj i po njoj oblikovati sebi odabranike, pa joj kaže: U mojim odabranicima puštaj korijenje.(Si 24,13) Puštaj, miljenice moja i Zaručnice moja, korijenje svih svojih kreposti u moje odabranike, da se množe sve to više. Toliko sam se u tebi nasladio kada si, živeći na zemlji, vršila najuzvišenije kreposti da te još i sada želim naći na zemlji, a da ne moraš ostaviti nebo. Stoga se obnavljaj u mojim odabranicima, da u njima s uživanjem gledam korijenje tvoje nepobjedive vjere, tvoje duboke poniznosti, tvoga općeg mrtvljenja, tvoje uzvišene molitve, tvoje žarke ljubavi, tvoga stalnog ufanja i svih tvojih kreposti. Ti si moja Zaručnica uvijek jednako vjerna, jednako čista i jednako plodna, kao što si nekoć bila. Neka mi tvoja vjera daruje vjernike, tvoja čistoća neka mi daje djevice, tvoja plodnost neka mi daje izabranike koji su moji hramovi.

Kad se Marija ukorijeni u kojoj duši, ona tu proizvodi čudesa milosti, kako to može samo ona, jer samo je ona plodna Djevica, koja niti je kada imala niti će ikada imati sebi slične u čistoći i plodnosti. Marija je proizvela s Duhom Svetim najveće djelo što ga je ikada bilo ili će ga biti: Boga-Čovjeka; i ona će, dosljedno, proizvesti najveće stvari i u zadnja vremena. Njoj je pridržana tvorba i odgoj velikih svetaca, koji će se pojaviti pri koncu svijeta, jer samo ova izvanredna i čudesna Djevica može u zajedništvu s Duhom Svetim proizvesti osobite i izvanredne stvari.

Kada Duh Sveti, njezin Zaručnik, nađe Mariju u kojoj duši, on tamo leti i ulazi u svoj svojoj punini, te se toj duši daje to obilatije što više mjesta ona dade njegovoj Zaručnici. Jedan od najglavnijih razloga zašto Duh Sveti ne čini sada golema čudesa u dušama jest taj, što u njima ne nalazi dovoljno sjedinjenja sa svojom vjernom i nerazdruživom Zaručnicom. Kažem: nerazdruživom Zaručnicom, jer Duh Sveti, ta bitna ljubav Oca i Sina, otkada je zaručio Mariju da proizvede Isusa Krista, Glavu odabranika, i njega u odabranicima, otada se nije više rastavio od nje, jer mu je ona uvijek ostala vjerna i plodna «( PP 34-36)

Kao što se vidi iz tekstova sv. Ljudevita, uzajamno djelovanje Duha Svetoga i Marije se usklađuje u životu vjernika bez miješanja uloga. Marija nikada ne zauzima mjesto koje pripada Duhu Svetome. Duh Sveti je treća Božanska osoba, Gospodin i Životvorac a Marija samo ponizna službenica Gospodnja. Marijina djelatna djevičanska prisutnost ni na koji način ništa bitno ne oduzima niti dodaje prvenstvu djelovanja Duha Svetoga u življenju vjere. Ona samo ponizno i djelatno s njim surađuje.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Imam li svijest o prisutnosti Duha Svetoga na mom putu rasta u vjeri? Je li moje iskustvo Duha Svetoga popraćeno i spoznajom o važnosti Marijine prisutnosti u njemu? Molim li se Duhu Svetome i zazivam njegovu vjernu Zaručnicu? Razmišljam li o tome kako je Marija odgovarala na poticaje Duha Svetoga?

2.7.4. Marijin odgovor Bogu kod utjelovljenja

Marijina uloga u Božjem planu spasenja je naglašena kod sveca i kada govori o njenom slobodnom pristanku u ljubavi na Božju ponudu. Marijin neka mi bude je potrebno Bogu kako bi ostvario svoj plan spasenja. Govoreći u strogo teološkom smislu Bog je neovisan o bilo čemu i svetac je toga svjestan (PP 14), ali isto tako Bog odabire da po Mariji postane čovjekom i traži Marijin slobodan pristanka. Sv. Ljudevit tvrdi:

«Ako je Presveta Djevica nužna Bogu takozvanom uvjetnom nuždom, uvjetovanom njegovom voljom, koliko li je onda potrebnija ljudima da mogu postići svoj konačni cilj» (PP 37).

«I začudno, ta je Mudrost htjela iz Očeva krila sići u krilo Djevice da u njemu boravi među ljiljanima njezine čistoće i da joj se posve preda postavši u njoj Čovjekom. Zato joj šalje arkanđela Gabrijela da je pozdravi i kaže da je osvojila Srce te iste Mudrosti i da je poželjela da se u njoj utjelovi. Očekuje samo njezin pristanak. Arkanđeo je izvršio svoj zadatak i uvjerio Mariju da će postati majkom i ostati djevicom, a iz srca joj je iznudio na to pristanak unatoč opiranja njezine duboke poniznosti. Na taj je pristanak čekalo Presveto Trojstvo sa svim anđelima i cijelim svemirom kroz duga i duga stoljeća, a ona se ponizila pred svojim Stvoriteljem i rekla: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”(Lk 1, 38.)» (LJVM 107).

Montfort slijedeći sv. Tomu Akvinskog tvrdi da je Marija dala pristanak Bogu u ime cijelog čovječanstva te je kod utjelovljenja na određeni način obuhvaćeno cjelokupno čovječanstvo.

«Samo Marija je ona koja je našla milost pred Gospodinom za sebe i čitav ljudski rod» (LJVM 203). Možemo reći da prema sv. Ljudevitu Marija kod navještenja sažimlje u sebi sve želje ljudi koji žude za otkupljenjem, te na neki određeni način i cijeli svemir izriče svoj Bog svoj da.

«Bog Otac dao je svoga Jedinca samo po Mariji. Uza sve uzdisaje patrijarha, uza sve molitve proroka i svetaca Staroga zavjeta, kroz četiri tisuće godina, da dobiju to blago, Marija ga je jedina zaslužila i našla milost pred Bogom svojim žarkim molitvama i visokim krepostima. Budući da je svijet bio nedostojan, kaže sv. Augustin, primiti Sina Božjega neposredno iz Očevih ruku, Otac ga je dao Mariji, da ga svijet primi od nje. Sin se je Božji utjelovio za naše spasenje, ali u Mariji i po Mariji. Bog Duh Sveti je oblikovao Isusa Krista, ali tek kad je zatražio njezinu privolu po jednom od prvih službenika svoga dvora» (PP 16).

Marijin pristanak kod navještenja je spasenjski jer je takvo utjelovljenje (PP 248) po kome nam je darovan Spasitelj. A budući da je Marijin pristanak sastavni dio povijesti spasenja možemo reći da traje zauvijek te Isus zauvijek ostaje plod njenog krila i njene vjere.

«Proroštva Staroga zavjeta su se ispunila u tvom Djetetu. Po tebi je Nebo dobilo novu radost, zgazila si glavu đavlu i zadobila oproštenje grijeha nevjernima. To si učinila bez rata, po jednom pristanku koji je cijela zemlja žudno željela. Slava, čast i blagoslov tvojoj vjeri, Spasitelj je nama došao jer si ti povjerovala anđelovoj riječi» (P 63, 7).

«Jer slava ne uništava narav, nego je usavršuje. I zbog toga je i u nebu, još više nego ikada, Isus Marijino Dijete, a Marija Isusova Majka» (LJVM 205).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Koliko si spreman dopustiti Bogu da uđe u tvoj život i po uzoru na Mariju izeći svoj neka mi bude? Možeš li pred Bogom i sobom kazati da si sluga Gospodnji? Kušaš li aktualnost marijinog poslanja i u svome duhvnom životu?

2.7.5. Marija pridružena Otkupitelju u djelu spasenja

Sv. Ljudevit promatra Marijino Bogomajčinstvo kod utjelovljenja kao temelj i središte koje objedinjuje sve druge stvarnosti u vjeri vezene uz Marijinu ulogu. Marija je Bogorodica i počevši od toga svetac nas želi vodi motrenjem njenog lika i mjesta u Isusovom životu i otajstvu vjere. Tako i kad govori o Marijinom sudjelovanju u otajstvu otkupljenja Montfort ga povezuje s utjelovljenjem.

«Klanjajmo se svi Isusu koji živi u Marijinoj utrobi. Promatrajmo divljenjem Veličanstvo umanjeno. Klanjajmo se Bogu koji je postao djetetom da bi nam dao život. Ova utroba je sveti hram u kojem se Bog naslađuje, to je nebo uvijek obasjano Suncem pravde. Ona je naše sigurno utočište u kojem Bog pokazuje svoje milosrđe.

U ovoj utrobi On se naslađuje dan i noć, a Marija ga pak ljubi svom svojom snagom. Tako jedno drugome u ljubavi uzvraćaju zahvalnost. O kako je Isus darežljiv prema svojoj prečistoj Majci! Ulio je u njeno djevičansko krilo svoju milost bez mjere. Njezino Srce je njegovo kraljevsko prijestolje i njegovo sigurno boravište. I tako potpuno sjedinjen s njezinim nepodijeljenim Srcem, u kojem ni najmanji grijeh nije načinio ikakvu mrlju, Isus u njemu slika bez ikakvih zapreka svoj istinski lik.

Njihova se srca, čvrsto povezana unutarnjim vezama prikazuju zajedno kao dvije žrtve, da bi zaustavili kaznu što je zaslužuju naši grijesi. U ovom su otajstvu, izabranici primili novo rođenje. Marija i Isus, zajedno su unaprijed izabrali da uzmu udjela u njihovim krepostima, njihovoj slavi i moći. Kako je čudesno ovo otajstvo! Koje divno ushićenje!» (P 87, 1-7)

U zamisli sv. Ljudevita Marijin neka mi bude kod utjelovljenja čini bit njene osobnosti te nju prati cijeli život kao i Isusa kojemu je nerazdruživo pridružena. Po tom pristanku Marija je pridružena svome sinu Otkupitelju. A njena prisutnost i uloga pod križem je nastavak i potpuno ispunjenje njenog posvemašnjeg predanja Bogu i sjedinjenja s osobom i ulogom Isusa Krista u djelu spasenja koje je započelo s utjelovljenjem. Svetac poručuje:

«Proslavio je svoju nezavisnost i svoje veličanstvo oviseći o ovoj ljubeznoj Djevici u svom začeću, u svom rođenju, u svom prikazivanju u hramu, u svom skrovitom životu kroz trideset godina, sve do svoje smrti kojoj je htio da i ona prisustvuje, da s njom zajedno prinese jednu te istu žrtvu i da se s njezinom privolom žrtvuje Vječnome Ocu, kao nekoć Izak Abrahamovom privolom Božjoj volji (usp.Pos 22,2). Upravo ona ga je dojila, branila, uzdržavala, odgajala i žrtvovala za nas» (PP 18).

«Zdravo Marijo, podno Spasiteljeva križa gdje si ti hostija ugodnoga mirisa. O ucviljena Majko na Kalvariji, učini me dionikom tvoje boli» (P 90,18).

Montfort na još jedan način aludira na Marijinu ulogu u otkupljenju kad slijedeći temu otačke teologije uspoređuje Evu i Mariju. Marijina vjernost nasuprot Evine nevjernosti je naglašena kao sudjelovanje u djelu otkupljenja koje je učinio njen i Božji Sin:

«Što je Eva upropastila i izgubila neposluhom, to je Marija spasila posluhom. Eva, slušajući zmiju, upropastila je sa sobom svu svoju djecu i podvrgla ih pod zmijinu vlast, a Marija, pokazavši se savršeno vjerna Bogu, spasila je sa sobom svu svoju djecu i sluge i posvetila ih Božjem Veličanstvu» (PP 53).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesam li svjestan da je grijeh bio uzrok Isusova trpljenja i da je Marija bila sudionica Sinovljeve muke te da svaki grijeh i danas ranjava Crkvu, tijelo Isusovo? Prepoznajem li u tajni Kristova Križa Isusovui Marijinu ljubav kao i svu rugobu i dramatičnost grijeha?

2.7.6. Marija majka otkupljenih

Za sv. Ljudevita nema dileme, uloga koju je Marija po volji Božjoj imala u povijesti spasenja, na poseban način kod utjelovljenja određuje njenu ulogu i u Crkvi. Način sudjelovanja vjernika u božanskom životu otajstveno odgovara onome utjelovljenja Vječne Mudrosti:

«Kako su se tri božanske osobe Presvetoga Trojstva vladale kod Utjelovljenja i prvoga dolaska Isusa Krista, tako se vladaju uvijek, na nevidljiv način, u svetoj Crkvi, i tako će se vladati sve do konca vjekova, kod zadnjeg dolaska Isusa Krista» (PP 22)

U svojim spisima svetac često govori o Marijinom materinstvu. Kada saberemo sve naslove kojima Montfort opisuje Marijino majčinstvo izgleda kao da čitamo litanije na tu temu. Sv. Ljudevit Mariju naziva: «moja dobra majka, slatka majka, moja istinska majka, majka preodređenika, najbolja majka, majka dobrote, darežljiva majka, majka milosti, moja najdraža draga majka, majka živućih, majka lijepe ljubavi, majka kršćana, majka udova Isusa Krista».

Marija skupa sa Presvetim Trojstvom učinkovito i djelatno iz ljubavi surađuje u rađanju vjernika na život milosti, to jest ucijepljene u Isusa Krista i rast u vjeri. Svetac drži da Marijina majčinska uloga u životu vjernika je dinamična i prati vjernika kroz cijeli život.

«Kao što u naravnom i tjelesnom rađanju postoje otac i majka, tako i u nadnaravnome i duhovnome postoji Otac, a to je Bog i majka, a to je Marija. Sva prava Božja djeca i predodređenici imaju Boga za Oca i Mariju za majku; a tko nema Mariju za majku: heretici, raskolnici itd., koji mrze ili gledaju s prezirom ili ravnodušnošću Djevicu, nemaju Boga za oca, ma koliko se oni hvastali da imaju, jer nemaju Mariju za majku. Jer, da je imaju za majku, ljubili bi je i častili, kao što svako pravo i dobro dijete naravski ljubi i časti svoju majku, koja mu je dala život.

Bog Sin hoće da sebe oblikuje i, na neki način, neprestano utjelovljuje u svojim udovima po svojoj dragoj Majci, te joj veli: Uđi u baštinu Izraelu (Si 24,8). Kao da joj time kaže: Bog, moj Otac, dao mi je u baštinu sve narode zemlje, sve ljude, dobre i zle, predodređenike i odbačenike. Jedne ću voditi zlatnom palicom, a druge gvozdenom. Jednima ću biti otac i odvjetnik, drugima pravedan osvetnik, a svima sudac. Ali ti, moja mila Majko, ti ćeš imati za svoje nasljedstvo i posjed samo predodređenike, kojih je praslika Izrael; kao dobra majka ti ćeš ih roditi, hraniti, odgojiti; a kao njihova vladarica ti ćeš ih voditi, njima upravljati i braniti ih.

Čovjek i čovjek rođen je u njoj”(Ps 86,5), kaže Duh Sveti. Neki Oci tumače te riječi tako da je prvi čovjek, koji se je rodio od Marije, Čovjek-Bog, Isus Krist; a drugi da je samo čovjek, posinak Božji i Marijin. Ako se je Isus Krist, Glava ljudi, rodio od Marije, tada se i predodređenici, koji su udovi ove Glave, nužno moraju roditi od nje. Nikad jedna te ista majka ne daje na svijet glavu bez udova, niti udove bez glave, jer bi to bila nakaza u prirodi; jednako u redu milosti Glavu i udove rađa jedna te ista majka. Ako bi se koji od mističnoga tijela Kristova, koji predodređenik, rodio od druge majke, a ne od Marije, koja je rodila Glavu, to on u stvari ne bi bio predodređenik niti od Isusa Krista, nego nakaza u redu milosti.

Uz to, budući da je Isus plod Marijin sada kao i uvijek, kako to o njemu ponavljaju nebo i zemlja tisuću i tisuću puta svaki dan: I blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus, to je sigurno da je Isus Krist zbilja plod i djelo Marijino, kao za svakoga čovjeka koji ga posjeduje, tako i za sve ljude uopće. Zato, ako je koji vjernik oblikovao Isusa u svome srcu, on može slobodno reći: “Velika hvala Mariji! Onaj koga ja posjedujem, njezino je djelo i njezin plod; ja ga bez nje ne bih imao”. Mariji se mogu primijeniti, s većim pravom negoli ih sveti Pavao primjenjuje sebi, ove riječi: Djeco moja, koju ponovno s bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama (Gal 4,19). Ja rađam - veli Marija - svaki dan djecu Božju, sve dok se Isus, moj Sin, ne oblikuje u njima u puninu svoje dobi.

Sveti je Augustin nadvisio sama sebe i sve što ja rekoh, kad je kazao da su svi predodređenici, kako bi mogli odgovarati slici Sina Božjega, dok su na svijetu, skriveni u krilu Presvete Djevice gdje ih ova dobra Majka čuva, hrani, uzdržava i odgaja, dok ih poslije njihove smrti ne porodi za slavu, a tada i jest pravi njihov rođendan, kako Crkva naziva smrt pravednika. Otajstva milosti, nepoznata odbačenicima, a malo poznata predodređenicima» (PP 30-33).

Kako bi opisao Marijino duhovno majčinstvo Montfort se poglavito nadahnuo na otajstvu utjelovljenja dok je Isusova smrt i Marija pod Križem kao neko obznanjivanje te stvarnosti. Otkupitelj s Križa, u najsvečanijem trenutku svog života pobjede nad protivnikom i pomirenja ljudi s Ocem, izgovara sedam riječi koje su oporuka i testament njegove ljubavi. Jedna od njih se odnosi na njegovu Majku (usp. Iv. 19, 26-27). Pa iako svetac nikada izravno ne citira te Isusove riječi on se na njih više puta poziva.

Isus je htio, ne bez razloga, zacrtati duhovni put svojih učenika tako da, prije ili poslije, na njemu susretnu Mariju i uzmu je za svoju Majku. Tako da je Gospa Isusov dar učeniku kojega treba prihvatiti u duhovnom životu.

Sv. Ljudevit sam je svim srcem prigrlio taj Isusov dar a to preporuča i svima: «Više volim umrijeti nego živjeti a da ne budem sav Marijin. Ja sam je tisuću i tisuću puta uzeo za sve dobro moje sa sv. Ivanom Evanđelistom, podno križa, i isto toliko puta predao se njoj» (MT 66) ... «Oh, sretna li onoga koji je sve predao Mariji, i koji se Mariji u svemu i sasvim povjeri i u njoj se izgubi! On je sav Marijin, a Marija je sva njegova. On može slobodno reći s ljubljenim učenikom: Uzeh je k sebi (Iv 19,27), to jest: primih je za sve svoje dobro» (PP 179).

U gorućoj molitvi Montfort motri vjernike kako ih Otkupitelj povjerava Majci.

«Spomeni se, Gospodine, svoje zajednice koju si posjedovao od cijele vječnosti, misleći na nju u svom duhu od početka ti si je držao u svojoj ruci kad si izveo svemir iz ništa, u početku; nosio si je u svom srcu kad ju je tvoj Sin, umirući na križu, zarumenio svojom krvlju i posvetio svojom smrću, povjeravajući je svojoj svetoj Majci» (GM 1).

Prema sv. Ljudevitu otajstvo utjelovljenja Isusa, Glave Crkve, u sebi sadrži i milost rođenja djece Božje jer je naš život milosti sadržan u božanskom životu Spasitelja. Ta biblijska ideja tako smo i mi mnogi, jedno tijelo u Kristu (Rim 12, 5), na poseban način je obrađena u svetačkoj otačkoj teologiji prvih stoljeća a naglašena je i kod sv. Ljudevita. Vječna Mudrost, kako se to moli i u vjerovanju, je onaj «koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetome od Djevice i postao čovjekom».

Marijin pristanak kod utjelovljenja nije nepromišljen, bez razumijevanja što će se u njoj dogoditi nego aktivan, odgovoran, svjestan kao što je to Bog i želio i to u ime cijelog čovječanstva. Ona je pristala u ljubavi na ljubav Boga koji želi otkupiti svijet. Kao što je s vremenom rasla spoznaja osobe i poslanja svoga Sina i njen pristanak je postajao jasniji, precizniji i jačao je s vremenom. Za Mariju biti majkom otkupitelja svijeta podrazumijevalo je biti i majkom udova njegova tijela jer Isus u redu božanskog života čini sa svojim udovima jedno mistično tijelo Crkvu. Montfort kršćanina vidi samo kao onoga koji je sjedinjen s Kristom, glavom.

Zato svetac tvrdi: «Samo je Marija ona koja je našla milost pred Gospodinom za se i za čitav ljudski rod, samo je ona utjelovila u svom tijelu i rodila Vječnu Mudrost; samo je ona kadra, da tako kažem, da po Duhu Svetom tu Mudrost utjelovi i u izabranicima» (LJVM 203).

Svetac motreći otajstvo utjelovljenja odmah otkriva djelovanje Božje milosti koje su oci iz prvih stoljeća nazivali pobožanstvenjenje, jer je milost utjelovljenja za cijeli ljudski rod uzdignuće u božanski život. «Kako bi spasio ljude, Bog je našao čudesno otajstvo. Postao je ono što smo mi, da bismo mi mogli postati ono što je On. Taj uzvišeni Gospodin se snizuje da bi nas uzdigao na nebesa. Silazi k našoj niskosti da bi nas obdario svojim slavnim bićem. Sveo je sebe do nemoći da bi nas učinio svemogućima. Postao je Djetetom da bismo mi živjeli zauvijek» (P 64, 1-3).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesi li svijestan Marijine majčinske uloge u tvome duhovnom životu? Da li prepozanješ i kušaš u svojoj nutrini Marijino djelovanje koja se želi sve više vodi putem suobličenja Kristu? Ljubiš li Mariju kao svoju majku, majku svoje duše?

2.7.7. Marija kraljica srdaca

Nije moguće ostvariti istinski odnos sa nekom osobom koju poznajemo samo po čuvenju. Vjera je prvenstveno naše pristajanje uz osobu Isusa Krista. Slično je i sa pobožnošću prema Presvetoj Djevici Mariji. Ona se izražava i živi prije svega u osobnom odnosu prema Gospi. Tvrditi da je Marija nama blizu, da se brine za nas nije samo slikoviti način izražavanja, nego stvarnost. Gospa neprekidno djeluje u životu Crkve i svakoga vjernika ponaosob.

Teološki temelj te istine je jedinstveno sjedinjenje Isusa i Marije u životu i slavi. Teološki temelj te istine danas se shvaća tako da, kao Isus koji je uskrsnuo i živi novu dimenziju u Bogu nevezanu na vrijeme i prostor, može biti prisutan i djelatan u svakoj epohi, tako i Marija, jer je uznesena dušom i tijelom na Nebo već sada potpuno sudjeluje u slavi Uskrsnuća svoga Sina gdje je uzvišena kao kraljica svemira da bude što sličnija svome Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću.38

Svetac kao u jednom dahu klikće: «Zdravo Marijo, u tvom svetom uznesenju, odnesena i uzdignuta do Siona. O velika Kraljice i vladarice, udijeli svima svoj blagoslov» (P 90, 31)

U dva navrata papa Pio XII. je ovako izrazio značenje pojma Marija Kraljica: “Radi se o sudjelovanju u utjecaju, po kojem njen Sin i naš Otkupitelj, s pravom se kaže, kraljuje nad razumom i voljom ljudi”(11.10.1954). “Marijino kraljevanje je izvanzemaljsko, ali u isto vrijeme proniče do srži ljudskih srdaca i dodiruje ih u dubinu njihova bića, tamo gdje su duhovna i besmrtna” (1.11.1954). Marija je kraljica neba i zemlje; budući da je Službenica Gospodnja koja je sudjelovala u Otajstvu Isusa Krista, od Boga je primila vlast. Ona je još više kraljica srdaca, jer je kraljevstvo Isusa Krista u nutrini. Vjernici duhom osjećaju da trebaju i Mariju ako hoće doći do Boga; još više ako hoće napredovati putem savršenstva. Sv. Ljudevit na sebi svojesten način iznosi ti isitnu:

«Što kažem o Kristu apsolutno, to govorim o Presvetoj Djevici relativno, jer je nju Isus Krist izabrao za nerazdruživu drugaricu svoga života, svoje smrti, svoje slave i svoje moći na nebu i na zemlji, te joj je dao svojom milošću sva prava i povlastice svoga Veličanstva što ih on ima po svojoj naravi: Sve što Bogu ide po naravi, to Mariju ide po milosti, vele sveci; tako da njih dvoje, po njihovim riječima, imaju iste podložnike, sluge i robove, budući da imaju istu volju i istu moć» (PP74)

«Marija je primila od Boga veliku vlast u dušama odabranika. Zaista, ona se ne bi mogla nastaniti u njima kako joj je to Bog Otac naredio, niti ih oblikovati, othraniti ni roditi za vječni život kao njihova majka; niti ih imati za svoju baštinu i svoj dio, niti ih oblikovati u Isusu Kristu ni Krista u njima, niti pustiti u njihovo srce korijenje svojih kreposti, niti biti nerazdruživa družica Duha Svetoga u svim njegovim djelima milosti; ne bi, kažem, ona mogla ništa od toga učiniti, kad ne bi imala vlast i gospodstvo u njihovim dušama po osobitoj povlastici Svevišnjega koji, davši joj vlast nad svojim jedinim i naravnim Sinom, dao joj je također vlast i nad svojom posinovljenom djecom, i to ne samo s obzirom na tijelo nego i s obzirom na dušu.

Marija je Kraljica neba i zemlje po milosti, kao što je Isus Kralj po naravi i po pravu pobjednika. No, kao što je kraljevstvo Isusa Krista osobito u srcima, to jest u unutarnjosti čovjekovoj, prema onoj riječi: Kraljevstvo je Božje u vama (Lk 17,21), isto je tako kraljevstvo Presvete Djevice poglavito u čovjekovoj unutarnjosti, to jest u ljudskoj duši, i upravo u dušama Marija sa svojim Sinom prima veću slavu negoli u svim vidljivim stvorenjima. Zato je sa svecima možemo nazvati Kraljicom srdaca» (PP 37-38).

Kao nerazdvojno sjedinjenu sa svojim Sinom u životu i slavi svetac motri Mariju kao kraljicu. Za njega to je logična posljedica činjenice da je ona uistinu majka svih ljudi a njen autoritet i kraljevanje se ostvaruje u njenoj majčinskoj ljubavi. Marijo kraljevanje je rašireno kao i ono njenog Sina ali je podređeno njemu i usmjereno na njega. Kao majka Otkupitelja i otkupljenika Marija ostvaruje svoj utjecaj i vladavinu nad svijetom, a prema sv. Ljudevitu na poseban način nad srcima ljudi, privlačeći sve ljude i potičući ih svojom ljubavlju da se po uzoru na nju potpuno predaju i posvete Isusu Kristu.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Prihvaćam li Mariju kao Isusov dar? Jesam li svjestan Gospina djelovanja u mome duhovnom životu? Vjerujem li da je Marija Kraljica, a Krist kralj svemira, i očekujem li u povjerenju i suradnji od njih da ravnaju mojim životom? Prikazujem li svoje životne putove Majci Božjoj?

2.7.8. Marija posrednica svih milosti nam je potrebna za spasenje

Sv. Ljudevit jasno naglašava potpunu slobodu i neovisnost Boga u njegovu djelovanju (PP 14-15), ali i Marijinu ulogu kao svoj izbor te može kazati:

«Treba zaključiti: Ako je Presveta Djevica nužna Bogu takozvanom uvjetnom nuždom, uvjetovanom njegovom voljom, koliko li je onda potrebnija ljudima da mogu postići svoj konačni cilj. Zato se ne smije miješati pobožnost prema Presvetoj Djevici s pobožnostima prema ostalim svecima, kao da nam pobožnost prema Mariji ne bi bila nužnija, ili kao da bi bila preko naše dužnosti» (PP 39).

Za sv. Ljudevita iskustva svetaca još od prvih stoljeća kršćanstva o neophodnoj Marnijoj ulozi u duhovnom životu za postići svetost su dodatna potvrda njegova mišljenja. Božja volja, Sveto pismo, svetačka tradicija Crkve, razum i iskustvo su dovoljan razlog za uvjeriti čitatelja o potrebi pobožnosti Mariji za postići spasenje.

«Učeni i pobožni Suarez, isusovac, umni i bogoljubni Justus Lipsius, Louvainski doktor, i mnogi drugi, izrazili su osjećaje Otaca, na primjer sv. Augustina, sv. Efrema, đakona iz Edese, sv. Ćirila Jeruzalemskoga, sv. Germana Carigradskog, sv. Ivana Damašćanskoga, sv. Anselma, sv. Bernarda, sv. Bernardina, sv. Tome i sv. Bonaventure, kad su rekli i nepobitno dokazali da je pobožnost prema Presvetoj Djevici nužna za spasenje; da je očiti znak da je netko odbačen, ako nema štovanja ni ljubavi prema njoj, što je izjavio i sam Ekolampadij i neki drugi heretici; da je, naprotiv, neprevarljiv znak da je predodređen onaj koji je potpuno i istinski njoj odan i pobožan.

To dokazuju slike i riječi Staroga i Novoga Zavjeta, to potvrđuju izreke i primjeri svetaca, to nas uči i pokazuje nam razum i iskustvo. Samoga đavla i njegove sluge često sili moć istine da to i ne htijući priznaju. Sabrao sam veliku zbirku navoda iz svetih Otaca i Naučitelja, da dokažem tu istinu. Da ne budem dug, donosim samo jednu izreku: Pobožnost prema tebi, o Presveta Djevice - veli sv. Ivan Damašćanski - jest kao spasonosno oružje što ga Bog daje onima koje hoće spasit.

Ako je pobožnost prema Presvetoj Djevici potrebna svim ljudima jednostavno zato da se spase, to je još mnogo potrebnija onima koji su pozvani na posebnu savršenost; i ne vjerujem da neka osoba može postići unutarnje sjedinjenje s našim Spasiteljem i savršenu vjernost Duhu Svetomu bez najužeg jedinstva s Presvetom Djevicom i bez velike ovisnosti o njezinoj pomoći» (PP 40-41).

Sv. Ljudevit uči da svaka milost koja se daje ljudima nakon istočnog grijeha je Kristova milost bilo kao čisti dar u predviđanju utjelovljenja bilo kao sudjelovanje u Isusovu životu koji je sam osobno Božja milost dana ljudima, a Marija koja je rodila Tvorca milosti je majka milosti: Svetac jasno poručuje :

«Kroz nekih četiri tisuće godina koje su protekle od stvaranja svijeta i Adamova grijeha do utjelovljenja božanske Mudrosti, Adam i njegovi potomci umirali su prema Božjem zakonu koji se okrenuo protiv njih, ali zbog budućega utjelovljenja Božjeg Sina i oni su dobivali milosti da se mogu pokoravati njegovim zapovijedima i da mogu činiti dostojnu pokoru nakon što su te iste zakone prekršili» (LJVM 46).

«Jedina je Marija našla milost kod Boga, i to za sebe i za svakog čovjeka napose. Patrijarsi i proroci, svi sveci Staroga Zavjeta nisu mogli naći tu milost. Marija je dala bivovanje i život Tvorcu svih milosti i – zbog toga – nazvana je Majkom milosti.39 Bog Otac, od kojega dolazi svaki savršeni dar i svaka milost kao iz svoga bivstvenog izvora, dajući joj svoga Sina, dao joj je sve svoje milosti; tako da joj je, kako kaže sv.Bernard, u njemu i s njim dao volju Božju.

Bog ju je odabrao za blagajnicu, upraviteljicu i djeliteljicu svih milosti; tako da sve njegove milosti i svi njegovi darovi prolaze kroz njezine ruke. I po toj primljenoj povlastici, kako kaže sv.Bernardin, ona dijeli milosti Vječnoga Oca, kreposti Isusa Krista i darove Duha Svbetoga kome hoće, kako hoće, kada hoće i koliko hoće» (MT 7-10).

Marija nije bila samo puki instrument kojim se Bog poslužio. Ona je nježna majka Gospodinova svjesno i odgovorno sjedinjena sa osobom svog Sina. Zahvaljući njenoj vjeri i pristanku u ime cijelog čovječanstva kod utjelovljena Vječnoj Mudrosti je otvoren put da postane čovjekom, a ljudima je otvoren pristup Isusu, Tvorcu milosti. Primiti milost od Boga znači sudjelovati u božanskom životu Isusa Krista ali putem koji je on izabrao, a to je Marija.

«Samo je Marija našla milost kod Boga (usp.Lk 1,38) bez pomoći ikojeg pukog stvora. Svi koji su poslije nje našli milost kod Boga našli su je samo po njoj, pa i svi koji se unaprijed rode, jedino će po njoj naći milost.

Ona je već bila puna milosti kada ju je pozdravio arkanđeo Gabrijel (usp.Lk 1,28) a Duh Sveti je opet preobilno napuni milošću kada je pokri svojom neizrecivom sjenom. Ona je tu dvostruku puninu toliko umnožavala iz dana u dan, iz časa u čas da je dostigla neizmjeran i nedokučiv stupanj milosti. Stoga ju je Svevišnji učinio jedinom blagajnicom svoga blaga i jedinom djeliteljicom svojih milosti, da ona oplemeni, uzgoji i obogati koga ona hoće, da ga dovede na uski nebeski put, da ga uvede kroz tijesna vrata života, da ga provede kroz sve zapreke i dade mu prijestolje, žezlo i kraljevsku krunu. Isus je posvuda i uvijek plod i Sin Marijin, a Marija je uvijek i posvuda pravo stablo koje donosi taj plod života i prava majka koja ga rađa» (PP 44).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Shvaćam li vjeru kao osobni odnos i susret u ljubavi s Isusom i Marijom? Predajem li ustrajno i redovito samoga sebe Isusu Kristu po Mariji? Imam li sinovsko povjerenje u moju nebesku Majku? Jesam li svijestan da mi je Marija potrebna na putu duhovnoga rasta za napredak i ustrajnost do kraja?

3. NARAV I TEMELJNE DINAMIKE POSVETE ISUSU KRISTU PO MARIJI

Nakon što smo prikazali teološke temelje monfortanske duhovnosti sada ćemo istražiti viziju duhovnog puta vjernika kako ga je sveti misionar opisao u svojim djelima. Sv. Ljudevit nije sustavno izložio sve dinamike i etape rasta duhovnog života ali u svojim djelima govori o svim njihovim bitnim elementima. Montfort je prošao svoju formaciju u ozračju isusovačke duhovnosti u Rennsu i sjemeništu sv. Sulpicija u Parizu u duhu francuske škole duhovnosti. Sam je prošao put duhovnog sazrijevanja do vrhunaca svetosti i mistike, a bio je pučki misionar te je svjesno svoj duhovni nauk prilagodio puku. Sve to uza vrsnu teološku naobrazbu koju je stekao za vrijeme studija je duboko označilo život i spise svetog misionara koji nama služe kao izvori monfortanske duhovnosti.

3. 1. Početak praktično angažirano život vjernika prema sv. Ljudevitu

Pastoralna aktivnost sv. Ljudevita se uključuje u nastojanja Katoličke Crkve u Francuskoj da zaživi smjernice katoličke protureformacije i tridentskog koncila.40 U periodu neposredno nakon Tridentskog koncila pučke misije su smjerale nadoknaditi nedostatke u župnim aktivnostima te se svodile na učenje katekizma i pripravu za primanje sakramenata. U vremenu kada je živio sv. Ljudevit obnovom redovitih pastoralnih aktivnosti po župama misije dobivaju novo značenje. One su postale sredstvo i prilika za duhovnu obnovu vjernika, poziv na autentičan kršćanski život i svetost s posebnim naglaskom na molitvi, produbljivanju vjere i vjerodostojnom sakramentalnom praksom. Cijeli svećenički život, apostolat, misionarski rad i pisanje duhovnih djela sv. Ljudevit je usmjeravao upravo obnovi kršćanskog života vjernika.

«Oh, ugodan li je i mio očima Božjim i njegove Presvete Majke takav Marijin štovatelj, koji nimalo ne gleda sebe u njezinoj službi. Ali, i rijedak li je danas! Upravo zato da ne bude tako rijedak, uzeo sam pero u ruke da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio javno i privatno u svojim misijama kroz dugo godina» (PP 110).

Svetac je želio svakoga vjernika dovesti do svjesnog osobnog opredjeljenja za Isusa Krista i življenja vjere u svakodnevnom životu. S tim ciljem Montfort je planski sustavno u sklopu pučkih misija koje je održavao razrađivao katehetske propovijedi.

U rukopisu Bilježnice propovijedi sv. Ljudevita u koju je on skupljao materijale za svoj misionarski rad imamo teme i programe misija koje je svetac održavao. Montfort je u pučkim misijama propovijedao o klasičnim temama katoličke vjere i pobožnosti. U Bilježnici nalazimo propovijedi o ljubavi Božjoj, važnosti Svetog pisma, Križu, krštenju, ispovijedi, euharistiji, ljupkosti Isusa Krista, pobožnosti Mariji, sakramentima, gotovo o svim glavnim krepostima, teškim grijesima i porocima, smrti, sudu, Raju, Paklu, Čistilištu, obraćenju, pokori, ponašanju u Crkvi…Iz programa misija saznajemo da je svetac svakodnevno propovijedao ujutro i navečer, a za blagdane i jedanput tokom dana. Ostalo vrijeme od 4 sata ujutro pa do 9 sati navečer bilo je raspoređeno za osobnu molitvu, ispovijedi, katekizam, pastoralni rad sa siromasima, obiteljima, djecom, muževima, ženama.41

Osim samog sadržaja katehetskih propovijedi proživljena svetost i stil propovijedanja sv. Ljudevita bili su veliko sredstvo njegova apostolata. Montfort se odlikovao jezgrovitošću i jednostavnošću u propovijedanju. Izbjegavao je govorničke vještine lijepog i uglađenog govorništva koje su imale za cilj pobuditi divljenje slušatelja. On se radije obraćao direktno savjesti vjernika nastojeći je potresti i potaći na put obraćenja. Rado se koristio slikama, usporedbama, izravnim govorom i usklicima o ljepoti Božjoj i rugobi grijeha. Ipak, temelj njegova propovijedanja je bila proživljena istina vjere u svetosti koju on kao živu riječ naviješta i koja je baš zato prodirala u dubine srdaca njegovih slušatelja Oni često bijahu do te mjere potreseni da nisu uspijevali zadržati suze. O tome daru Mudrosti Montofrt u Pravilima svećenika misionara družbe Marijine piše:

“Pošto je služba propovijedanja Riječi Božje veoma raširena, veoma potrebna za spasenje i najteža od svih, misionari se neprekidno podaju studiju i molitvi da dobiju od Boga dar mudrosti koji je tako potreban pravom propovjedniku da upozna, kuša i dade drugima kušati istinu.

Najlakše je propovijedati po modi. Ali je teško uzvišeno propovijedati na apostolski način; govoriti mudro, kako Bog savjetuje, ili, kako kaže Isus, iz preobilja srca; teško je i znamenito dobiti od Boga, kao nagradu za trud i molitve, jezik i rječitost i mudrost kojima neće moći odoljeti svi protivnici istine. Od tisuću propovjednika, a da ne kažem, od dvije tisuće, jedva ima jedan koji posjeduje taj veliki dar Duha Svetoga. Većina ima samo ljudski jezik, ljudsku rječitost i mudrost; stoga je malo duša rasvijetljeno, ganuto i obraćeno po njihovim riječima, premda su te riječi uzete iz Svetog pisma i Otaca, premda su istine što ih propovijedaju vrlo dobro utvrđene, vrlo dobro dokazane, vrlo dobro povezane, vrlo dobro izgovorene, vrlo dobro poslušane i nagrađene pljeskom.

Njihovi su govori dobro sastavljeni, jezik im je uglađen i biran, misli genijalne, u navodima Svetog pisma i Otaca su udomaćeni, geste su im usklađene; govor im je živahan; ali – jao! – pošto je sve to samo ljudsko i naravno, to donosi samo ljudski i naravni plod. Potajna dopadnost, koja se rađa iz tako dobro sastavljenog i naučenog govora, služi Luciferu, tom oholom mudracu, kao bljesak da zaslijepi propovjednika; divljenje naroda, koje svjetovnim ljudima za vrijeme govora služi kao zabava, a poslije govora kao ugodno zadržavanje u društvu, to je sav plod njihovog truda i znoja. Pošto oni samo zrak šibaju i samo ušima ugađaju, ne treba se čuditi što ih nitko ne napada, što duh laži ne kaže ni riječi: u miru je sve što posjeduje; i kako propovjednik po modi ne udara na srce, koje je tvrđava kamo se je taj tiranin zatvorio, on nije mnogo iznenađen velikom bukom koja se vani razvija.

Ali neka dođe propovjednik pun riječi i duha Božjega i neka samo otvori usta, čitav pakao zvoni na uzbunu, usplahiri se kao na obranu nebo i zemlja. U tom se slučaju zameće krvava bitka između istine, koja izlazi iz ustiju propovjednika, i laži koja izlazi iz pakla; između onih slušatelja koji prihvaćaju tu istinu i drugih koji, po svojoj nevjeri, postaju podložnici oca laži. Propovjednik, tako na božanski način prekaljen, samim svojim riječima istine, kako god ih jednostavno izrekao, uskomeša čitav grad, čitavu pokrajinu ratom što ga je navijestio; a to je nastavak onog strašnog boja koji se vodio na nebu između istine svetog Mihaela i Luciferove laži, i posljedica onog neprijateljstva što ga je sam Bog zametnuo između roda izabranika Svete Djevice i prokletog roda zmije. Ne treba se dakle, čuditi lažnom miru u kojem ostaje propovjednik po modi, kao ni čudnim progonima i klevetama što se izbacuju protiv onog propovjednika koji je primio dar vječne riječi, kakvi će jednog dana nužno biti sva djeca Družbe Marijine, koji će naviještati Radosnu vijest velikom silom” (PM 60 – 61).

Sv. Ljudevit je cijeli svoj svećenički i misionarski život nastojao potaći ljude barem na minimum autentične ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a one koji su se uputili tim putem voditi do svetosti. Taj minimum duhovnog života i ljubavi je najjasnije izražen u Ugovoru saveza s Bogom koji je Montfort kao listiće dijelio vjernicima koji su aktivno sudjelovali u misijama. On je od njih tražio ispovijed vjere u Evanđelje Isusa Krista, odreknuće do zla i grijeha te obećanje da će uz pomoć Božje milosti opsluživati sve Božje i crkvene zapovijedi i izbjegavati grešne prigode. A na kraju svetac je tražio da osoba koja se svjesno opredjeljuje za Boga obnovom krsnih obećanja se preda i posveti Mariji kako bi ona majčinski bdjela nad putem obraćenje i rasta u vjeri. U biti sv. Ljudevit je želio da vjernik živi cjelovitost Isusove evanđeoske poruke posredovane crkvenim naukom i praksom.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Kako je započeo moj put življenja vjere? Da li zahvaljujem Bogu na tom daru? Kojim ljudima se Bog poslužio da me privede putu vjere, i dali molim za njih?

3.1.1. Osobe koje ostaju izvan autentičnog puta kršćanskog života

Montfort je u svom pastoralnom iskustvu susretao ljude koji su kršteni ali u svom življenju vjere nisu nikada napravili minimalni odlučujući korak osobnog opredjeljenja za Boga, kao i one koji su bili obnovili krsni savez ali su se vratili neautentičnom kršćanskom životu. U svojim djelima svetac na više mjesta spominje te osobe kao njihovo duhovno stanje i razloge tome. Neodlučnost u opredjeljenju za Boga i svjesno ne odbacivanje grijeha i duha svijeta protivna evanđelju su glavni razlog i uzrok takvog stanja. Tu dvoličnost kršćanskog života Montfort na samo njemu profinjen način opisuje u svojim pjesmama:

«Dobar kršćanin je svetac, kaže apostol, on nije kao drugi ljudi. Svjetovni kršćani slobodnjaci, vi niste naši. Ti, kršćanin? Idi drugima to govoriti, idi drugima. Istinski kršćanin nije od ovog svijeta, on već ima srce u Domovini. Istinski kršćanin je ponizan i dobrodušan, čist i revan, milosrdan i iskren. Svjetovni kršćani, vi niste naši. Ti, kršćanin? Idi drugima to govoriti, idi drugima. Znači li to ljubiti Boga, može li se reći da ljubiš Boga kad ga vrijeđaš čak i ranjavaš? Ti ljubiš Boga? Lažeš, kaže apostol. Može li se vidjeti od Pariza do Rima nekog brutalnijeg? Ti nisi čovjek. Poput poganina, ti ljubiš samo svijet i ljubiš poput nečiste životinje. Svjetovni kršćani slobodnjaci, vi niste naši. Ti, kršćanin? Idi drugima to govoriti, idi drugima.

Poput lisice plijeniš finoćama i poput psa laješ neprestano. Prepireš se za sitnicu i plešeš poput skakavca. Oholi paune, ljubiš samo slavu, proždrljivo prase, tražiš samo jesti. Zlo govoriš i ubijaš poput zmije, srdiš se poput lava. Poput žabe ljubiš samo zemlju, poput zmaja voliš samo rat. Poput ljutice ujedaš svoga brata i zatvaraš uši na njegovu nevolju. Kad Bog govori, hodaš puževim korakom, a ako se radi o novcu, trčiš ulicom. Spor za dobro, slab za pravdu, spreman za zlo, jak za opačinu. Što ti slijediš? Običaje, navike i modu. Što tražiš? U svemu ugodu. Svjetovni kršćani slobodnjaci, vi niste naši. Ti, kršćanin? Idi drugima to govoriti, idi drugima. Oblikuj svoje ponašanje prema Evanđelju, postani ponizan, blag i pokoran, a mi ćemo reći da si jedan od naših. U protivnom idi drugima to govoriti, idi drugima. BOG SAM» (P 154).

Dvoličnost života i neodlučnost istinskog opredjeljenja za Boga koji poziva na obraćenje kod nevjerodostojnog kršćanina se očituje u lažnom duhu pokore kao i u odgađanju suočavanja s istinom o samome sebi. Kada osoba koja se deklarira kao vjernik svjesno griješi ili ostaje u neodređenom stanju duha svijeta protivna duhu Kristovu, ne sučeljava svoj život s naukom i osobom Isusa Krista te time pokazuje nedostatak vjere i odlučnosti u kršćanskom životu i tako ostaje van puta duhovnog rasta i sazrijevanja često puta usprkos nutarnjih prijekora savjesti na promjenu života koja se najčešće odlaže. Svetac poručuje:

«Kad čovjek izgubi nevinost, ne može je više vratiti, ne može je više popraviti nego pokorom. O kojeg li dobitka! Ona je neizostavan lijek za ozdravljenje grešničke duše i sredstvo da se njezina ružnoća promijeni u divnu svjetlost...

Bog vam obećava praštanje, ali ne sutra nego odmah, uzmite to za sigurno i činite pokoru. "Sutra, sutra," kaže bezbožnik. Jao, "sutra" nije njegovo. Razborit čovjek će reći: "Već danas ću početi mijenjati život".

Bog vam danas daje svoju milost kako biste se obratili. Sutra se nećete moći njome poslužiti jer ona leti i prolazi. Grešniče, opireš se Bogu samome, koji danas govori tvome srcu, ti ne poznaješ svoju nesreću, jao, ona je velika. O nepromišljeni otporu! Bog će se znati osvetiti, jednoga dana ćeš se htjeti promijeniti, a nećeš moći. Teško breme tvojih grijeha, će povećavati se iz dana u dan, a zatim će te povući na dno provalije. Tvoja grešna navika će se ukorijeniti u tvom srcu i na tvoju nesreću, vezat će te vječnim lancem. Đavao će okovati tvoju dušu lancem tako čvrstim da ćeš do smrti biti kod ovog besramnog tiranina. Odgađajući, tvoj grijeh se povećava, što više, Bog se svakog dana više udaljava, manje ti pruža pomoći, manje svoje milosti i moći. Jurit ćeš iz grijeha u grijeh, iz slabosti u bezakonje, iz navike u nužnost i iz provalije u provaliju. Odgađana pokora, često nije visoko cijenjena, to je pokora malih duša koja nije ustrajna. Ali uočavam tvoju prijevaru: Misliš se obratiti kad će ti valjati umrijeti, no smrt je nalik životu...

Prava pokora ima svoje sjedište u srcu bez čega je vanjština uzaludna i za osudu. Obraćenje nikada polovično, podijeljeno srce će propasti, Gospodin će ga odbaciti, jer ga ono vrijeđa. Srce ponizno, bez taštine, je istinski skrušeno, a oholica i tašt čovjek imaju samo privid toga» ( P 13, 14, 23-33, 59-61).

Kao što je lako uočljivo svetac u nedovoljnoj odlučnosti protiv grijeha i prividnoj pokori vidi razlog zašto neke duše ostaju izvan autentičnog puta kršćanskog života, a to svoje stanje mogu prikrivati i prividno dobrim životom molitvenom praksom pa i sakrmantalnim životom bez istinskog pokajanja ili namjere da promjene svoj dvoličan život. Takav deklarirani kršćanski život, bez istinskog svjedočenja vjere u svakodnevnici trajno u povijesti ostaje napast s kojom se svatko ponaosob mora suočiti.

«Preuzetni štovatelji jesu grješnici koji su se pustili svojim strastima, ili su to ljubitelji svijeta koji, pod lijepim imenom kršćanina i Gospinih štovatelja, skrivaju ili oholost, ili lakomost, ili nečistoću, ili pijanstvo, ili srdžbu, ili psovku, ili klevetanje, ili nepravdu, itd.; koji mirno spavaju u svojim zlim navikama, a da se ne trude mnogo oko svoga popravka, pod izlikom da su pobožni Djevici; koji umišljaju da će im Bog oprostiti, da neće umrijeti bez ispovijedi i da neće biti osuđeni, jer mole svoju krunicu, poste subotom, u bratovštini su sv.Ružarija ili Škapulara ili u Gospinim kongregacijama, jer nose haljinicu ili lančić Presvete Djevice, itd.

Kad im tko rekne da takva njihova pobožnost nije drugo do đavolska varka i pogibeljna preuzetnost kadra da ih upropasti, oni neće to da vjeruju. Oni odgovaraju da je Bog milosrdan; nije nas stvorio da nas osudi; nema čovjeka koji ne griješi; da oni neće umrijeti bez ispovijedi; dosta je na smrti lijepo reći: sagriješio sam; k tome da su pobožni prema Presvetoj Djevojci; nose i škapular; mole svaki dan uzorno i bez taštine sedam Očenaša i sedam Zdravomarija na Gospinu čast; dapače, kadgod izmole i krunicu i Gospin časoslov, poste itd.

A za potvrdu onoga što govore i da se zaslijepe još i više, ponavljaju neke događaje, koje su čuli ili čitali u knjigama, bili istiniti ili lažni - nije važno. Prema tim događajima, neke su osobe voljele neke molitve na čast Presvete Djevice, ili su obavljale koju pobožnu vježbu, pa su, umrijevši u smrtnome grijehu i bez ispovijedi, ili bile uskrišene da se ispovjede, ili im je duša čudom ostala u tijelu sve dok se nisu ispovjedile, ili su na času smrti milosrdnim Gospinim zagovorom dobile od Boga savršeno pokajanje i oproštenje svojih grijeha i tako se spasile. Zato se nadaju da će i oni na taj način dobiti istu milost.

Međutim, ništa u kršćanskom životu ne zaslužuje veću osudu od te đavolske preuzetnosti. Može li se reći da netko uistinu ljubi i časti Presvetu Djevicu, dok svojim grijesima ranjava, probada, razapinje na križ i pogrđuje bez ikakva milosrđa Isusa Krista, njezina Sina? Da Marija smatra za se zakonom milosrdno spasavati tu vrst ljudi, to bi ona odabrala grijeh i pomagala bi razapinjanje i vrijeđanje svoga Sina; ali tko bi se usudio i pomisliti na to?

Ima i druga vrst lažnih Gospinih štovatelja. To su licemjerni štovatelji, koji skrivaju svoje grijehe i svoje zle navike pod plašt ove Djevice vjerne, da ih ljudi drže za ono što nisu». (PP 97- 98; 102)

Svetac se puno puta u radu s ljudima susretao s prividnim vjernicima koji su nastojali izmiriti nepomirljivo, to jest, privid dobrog kršćanskog života i svojevoljno pripuštanje grijehu i strastima. Na žalost to se često na profinjeno proračunat način događa i danas. Montfort opominje:

«Dragi subrate, ako želiš živjeti po modi današnjeg vremena i izgubiti dušu; to jest, ako s vremena na vrijeme želiš sebi dopustiti pokoji smrtni grijeh, da bi ga kasnije čim prije ispovjedio, ili pak izbjegavati samo najočitije i najskandaloznije grijehe, brinući se da očuvaš samo svoje prividno poštenje, dakako da ti nije potrebno toliko moliti ili izmoliti toliko Krunica. Dovoljno ti je na brzinu izmoliti pokoju molitvicu ujutro i navečer, koju krunicu koju si dobio za pokoru, te kada ti se prohtije, nesabrano promrmljati nekoliko desetica Zdravomarija. Ne treba ti više da bi živio kao formalni kršćanin. Ako bi manje molio, na putu si da postaneš raspušteni slobodnjak» (TSK 138).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesam li u volji odlučan odbaciti od sebe svaki grijeh? Ako postoje grijesi koje svojevoljno činim koji su razlozi za to? Da li se dovoljno zalažem u molitvi za svoje obraćenje?

3.1.2. Sami čin obraćenja

Svetac kao veliki pedagog u pučkim misijama i osobnom pastoralu je nastojao vjernike dovesti do istinskog obraćenja. U tu svrhu je u propovijedao o temama koje su poticale vjernike na razmišljanje o prolaznosti i krhkosti ljudskog života, o dramatičnosti egzistencije, rugobi i drastičnosti grijeha, potrebi pokore o ljepoti kršćanskog života i kreposnog življenja.42 Donosimo samo neke citate tema o zadnjim stvarima vjere, koje je svetac opjevao u svojim pjesmama:

«Što, zar moram umrijeti i napustiti moja dobra? O okrutni i prokleti času koji mi oduzimaš ono što imam. O užasna i čemerna smrti koja me odjeljuješ od svega, budi milosrdna prema mojim uzvicima i odgodi malo tvoj udarac. Ah, uhvaćen sam u zamku koju mi je Sotona postavio, osjećam sva moja bezboštva, zamjećujem sve moje grijehe. Kolike prezrene milosti, koliki odbačeni savjeti, koliki sati uludo potrošeni, koliki darovi zgaženi nogama...

Vidim te, nesretni đavle, kako me čekaš uz moje uzglavlje. Odvedi me, o ogavniče, jer ti si me i zaveo. Gule me, trgaju jer umirem protiv volje. Jao, zar moram izdahnuti u svojim grijesima koje vidim? Umirem u nepokajanju jer sam do preminuća odgodio moju pokoru. Grešniče, ne idi mojim stopama. Samo je onaj mudar tko se dugo pripremao na ovaj strašni trenutak prelaska. Budi sudac na račun mene. Vidi bolje od mene, molim te, kako bi imao bolju sudbinu. Kakav ti je život takva će ti biti smrt» (P 120, 1-4;15-19)

Na drugom mjestu u obliku dijaloga Montfort dramatizira sudbinu čovjeka koji je hodio putem grešnog života i tako izgubio Božju milost i Boga samoga. Cilj takvih i sličnih prikaza je bio potaknuti vjernike na razmišljanje o vlastitom životu pred Bogom:

«Nesretna prokleta dušo, tko te bacio u vatru, tko te, nesretnicu, stavio u ove tamne zatvore?

Prokleti: Ah, moja me čista zloća uronila u ovu vatru, u kojoj kušam pravdu i osvetu Boga. Moj gubitak je potpun. Ako izgubiš Boga, sve je izgubljeno. Ako izgubiš Boga, užasan je to gubitak. Ove riječi nitko ne sluša.

Poučak: Smrtni čovječe, budi razborit, i čini to iz vlastite računice: ako ne slušaš pouku, trpjet ćeš kaznu.

Odgovor: O, koja nesreća, koja pouka, drhtim, ganut sam. Da, izbjegavajući grijeh, želim biti mudar.

Prokleti: Oh, što sam nesretan! Jer ne mogu ljubiti Boga. O nepodnošljiva nesrećo, koju se može jedino na ovom mjestu razumjeti. Više neman Boga za moga Oca, on je moj srditi sudac koji u svoj svojoj srdžbi kažnjava moje zloće. Kako sam ja u svemu oprečan Bogu svetom i moćnom, on mi ratom uzvraća na rat i sve me više satire. Za ništavnu sitnicu, za trenutno zadovoljstvo izgubio sam život vječni, neprestano pucam od jada.

Poučak: Smrtni čovječe, budi razborit, i čini to iz vlastite računice: ako ne slušaš pouku, trpjet ćeš kaznu.

Prokleti: Da, moj život je prošao. O okrutna li sjećanja! Osjećam kako mi dušu izjeda vječno kajanje. Cvilim bez pokore, gorim bez izgaranja, trpim bez nade, kajem se bez ljubavi. Udišem samo plamen i izvana i iznutra. Vatra prožima moju dušu, ja sam užareni ugljen. U svemu što me okružuje, nalazim novu muku, trpim a da ne nalazim ni najmanje rasterećenje.

Poučak: Smrtni čovječe, budi razborit, i čini to iz vlastite računice: ako ne slušaš pouku, trpjet ćeš kaznu.

Prokleti: Đavli me muče, oni su moji krvnici, okrutni tirani stalno izmišljaju nova mučenja. Beznađe i bijes i škripanje zubima moj su jedini govor usred ove muke. Trgam se i izjedam, srdim se i proklinjem, jer je moja nesreća neobična, jer su moje muke beskrajne. Muka koja me pritišće je duga vječnost. O, užasno "zauvijek"! O, strašna istino. Za uvijek biti s đavlima, prokletima i zmijama, u nepodnošljivoj vatri i u smrdljivim zatvorima.

Poučak: Smrtni čovječe, budi razborit, i čini to iz vlastite računice: ako ne slušaš pouku, trpjet ćeš kaznu.

Prokleti: Imati zauvijek ovo boravište, biti zauvijek proklet, nesretan i proklet čas u kojem sam rođen. Bijes, beznađe, psovka, jer treba zauvijek trpjeti, jer treba ostati ovako i nikada više ne moći umrijeti.

Čekam te, o prokleti oče, koji si učinio da vrijeđam Boga, ili čekam te, o prokleti brate, koji si učinio da vrijeđam Boga, ili čekam te, o prokleta majko, koja si učinila da vrijeđam Boga. Dođi, zauvijek ću ratovati s tobom na ovom mjestu.

Odgovor: O, koja nesreća, koja pouka, drhtim, ganut sam. Da, izbjegavajući grijeh, želim biti mudar. BOG SAM» (P 118).

Ovakvi i slični tekstovi kojih ima dosta u sabranim djelima sv. Ljudevita, a na poseban način u bilježnici propovijedi i pjesmama, imali su za cilj uzdrmati savjesti slušatelja i potaći ih na odgovornost pred vlastitom savješću, a mogu potaći i na strah Božji kao sredstvo za učiniti odlučujući korak u opredjeljenju za Boga. Ali kao veliki poznavatelj ljudske duše i svih dinamika duhovnog života Montfort je vjernike poticao na obraćenje iznad svega vodeći ih putem motrenja Božje ljubavi koja se objavila i darovala u Isusu Kristu. Svetac je znao da čovjek grijehom ranjeni dio svoje duše najlakše i najčešće otvara pred autentičnom ljubavi. Zato stavlja u Isusova usta ove riječi:

«Konačno, da bi se vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala Čovjekom, da je postala Djetetom, postala je siromahom i za čovjeka umrla na križu.

I koliko je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp.Mt 11, 28.). Ta ja sam vam sličan, ja vas ljubim. A vi ste grešnici? - Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grešnika! Udaljili ste se iz ovčinjaka svojom krivnjom? - Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni gnusobama, ucviljeni žalošću? – Baš zato treba da dođete k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću vas odmoriti!» (LJVM 70)

«Kakva je tek bila Isusova blagost prema jadnim grešnicima! Kako je blago postupao s Magdalenom grešnicom, s kakvom milosrdnošću obratio Samaritanku, s kolikim je milosrđem oprostio ženi preljubnici, a s koliko je ljubavi išao jesti k javnim grešnicima samo da ih pridobije. Nisu li njegovi neprijatelji uzeli upravo tu njegovu dobrotu kao dokaz protiv njega da krši Mojsijev zakon i progonili ga vrijeđajući ga i nazivajući ga prijateljem carinika i grešnika? S koliko li je dobrote i poniznosti pokušavao pridobiti Judino srce kad ga je već odlučio izdati, dok mu je prao noge i nazvao ga prijateljem! Konačno, s koliko li je ljubavi molio Oca za svoje krvnike ispričavajući ih da ne znaju što čine» (LJVM 125).

Ali Isusova ljubav i blagost nije razlog da osoba ostane u neodređenosti, a još manje u podijeljenosti između duha svijeta i evanđelja. Sv. Ljudevit želi voditi vjernika do osobnog susreta s Isusom i njegovom beskrajnom ljubavlju, a i sa njegovom zahtjevanošću posvjedočenom u evanđelju. Za svetaca poziv čovjeku je jasan i traži cjelovit odgovor zato u Isusova usta stavlja i slijedeće riječi:

«Isus: Kršćani morate slušati mene ili svijet; izaberite jedno ili drugo. Slušate li me? Neka mi svatko odgovori. Ja poučavam dobru, a svijet zlu. Kršćani morate vjerovati meni ili svijetu. Izaberite jedno ili drugo. Vjerujete li mi, neka mi svatko odgovori. Ja nikada ne varam, a svijet vara.

Kršćani morate slijediti mene ili svijet; izaberite jedno ili drugo. Slijedite li me? Neka mi svatko odgovori. Ja se nikada ne mijenjam a svijet se mijenja. Kršćani morate služiti meni ili svijetu; izaberite jedno ili drugo. Služite li mi? Neka mi svatko odgovori. Ja nikada ne prolazim a svijet prolazi. Ako slijedite ovaj mrski svijet, prisežem vam sada da ću vas zauvijek učiniti nesretnima. Slijedite li svijet ili Mene? Neka mi svatko odgovori» (P 106, 1-5).

Kao što se po grijehu duša udaljava od Boga i na krivi način usmjerava prema stvorenim stvarima koje ipak ne mogu zadovoljiti istinsko traženje duše i dati odgovor na temeljna pitanja ljudske egzistencije, tako se kod obraćenje događa sasvim suprotna stvar. Duša se vraća Bogu i oslobađa od neurednih ljubavi prema stvorenjima. Obraćenje je dakle opoziv i odbacivanje grijeha te pristajanje, i darivanje sebe Bogu koga duša shvaća kao najviše Dobro i najveću vrijednost. Tako da je obraćenje jedan životni zaokret, novo usmjerenje života koji podrazumijeva novi sustav vrednovanja.

Svijest i osjećaj krivnje je sastavni dio procesa prvotnog obraćenja. Osoba u svojoj nutrini postaje svjesna vlastitih zabluda, lutanja i grijeha koje često puta do tada nije uviđala. Tada dušom može ovladati nemir, strah, želja za oproštenjem, nutarnji razdor koji potiče dušu da iziđe iz svoje grešnosti. Pa ipak glavni čimbenik obraćenja je kajanje koje, iako ostaje čin slobodne ljudske volje, je u biti dar Božje milosti po kome se osoba žalosti zbog svojih grijeha s odlukom da će promijeniti život. A ostvarenju i ispunjenju čina obraćenja najviše doprinosi sakramentalna ispovijed.

Iskreno obraćenje se prepoznaje po čvrstoj odluci jer ono ne može ostati samo na nutarnjem kajanju i grižnji savjesti nego se ostvaruje djelima pokore shvaćene kao zadovoljštine, to jest nadoknade ljubavi za u prošlosti neživljenju ljubav te naporu za rasti u krepostima. Samo tako obraćenje ulazi i efektivnu fazu koja postaje autentičan put duhovnog rasta i sazrijevanja.43

Sveti Ljudevit koji je se često u svom svećeničkom radu susretao s obraćenicima je opisao kako sama duša to proživljava:

«Konačno je, Gospodine, tvoja milost pobijedila nad mojim srcem. Vidim sada moje zablude i moju nesreću. Odmaknimo se od svijeta koji viče i vara, udaljimo se od svijeta, on je varalica. Počinjem jasno vidjeti svijet i njegovo sljepilo. Jao, gorko plačem zbog toga. Odmaknimo se od svijeta koji viče i vara, udaljimo se od svijeta radosno. Snaga istine je učinila da vidim moje bezakonje i vratila mi je slobodu. Zbogom svijete koji blatiš i gunđaš, zbogom svijete koji si mi ugađao. Zbogom igre i zabave i prijateljstvo s raskalašenima, zbogom ljudski obziri. Zbogom svijete koji ugađaš i vičeš, zbogom svijete i svi vi slobodnjaci» (P 142, 1- 4).

Obraćenje je uvijek tajna suradnje ljudske volje s Božjom milošću i otkriće Božje ljubavi koje postaje pokretač promjena u cijelom životu:

«Pokornica: Hranim se svojim suzama; moji uzdasi su moja zadovoljstva; osjećam živi nemir, popuštam i polažem oružje, našavši u Bogu više draži nego što moje srce ima želja. Kod moga Boga sve oduševljava i opčinja, on je moj divni vladar, ljubezni zaručnik. O, kako sam jadna, što ga već do sada nisam ljubila.

Uzalud se svijet kiti svojim najsjajnijim čarima, uzalud priprema svoja dobra. A ja koja se od njega dijelim kažem da je škrto srce kojemu Bog nije dovoljan. U tišini, u mojoj povučenosti, sama s Isusom, posjedujem ga skrovito, kušam savršeni mir, kažem mu, ponavljam mu: Moj Bože, samo ti, i ništa više.

Ovaj dobri Pastir me je tražio među mojim zabludama, vidio me je, našao, nježno nosio, i sveto osvojio. Želim ga ljubiti, vrijeme je. Smijem se šalama koje zbijaju na račun moje promjene. Smijem se prijateljima koji me optužuju da sam luda, dala bih tisuću života da ljubim još žarče. O mala stvorenja, moje srce nije stvoreno za vas, vi ste otpad, pustite me, molim vas, ljubiti moga Boga bez mjere, kušati koliko je sladak.

Grešna pokornica, evo moga imena dan i noć, ja sam radosna i trpim, zatvorena i sretna. Nije li to čudno? To je zato što me ljubav vodi. Marija je moja dobra Majka kojoj se uvijek utječem kako bih podnijela svoju bijedu, kako bih umirila Boga moga Oca. Po njoj se nadam da ću uvijek ustrajati. Gora od Magdalene, Isuse, grlim tvoje noge, olakšaj moju muku, slomi moje okove, tvoja ljubav neka me vodi, oprosti, ako te prekomjerno ljubim». (P 94, 1- 10)

Kad se duša nalazi u procesu obraćenja lako može doživjeti bilo kao nutarnju sugestiju bilo kao prijekor izvana da je odveć grešna i nedostojna Boga. Svetac je toga duboko svjestan, pa iako poziva na odgovornost, ukazuje na beskrajnu Božju ljubav i milosrđe te odbacuje strogost koja je bila tipična jansenizmu u vremenu kada je on živio, a temeljila se na krivom poimanju Božje pravde koja je postajala razlogom za strah od Boga i strogost bez mislosrđa i ljubavi u duhovnom životu.

Zato svetac pjeva: „Daleko od mene strogi revni pokornici, puni strogosti i gnjeva, pod isprikom ljubavi. Malo octa s mnogo ulja, pridobiva duhove i srca, obraća i najveće grešnike kako vidimo u Evanđelju. O moj Bože, neka me tvoja milost pomogne kako bih u svemu vršio tvoju volju“ (P 22, 17). Slično u nastavku gore citirane pjesme u obliku dijaloga uči:

«Farizej: O Pravdo, osvetnice moga Boga svetog i moćnog! Pogledaj ovu grešnicu koja ti se približila i moli te. O veliki Bože, koje li drskosti! Odbaci je odmah!

Isus: Farizeju, ti se čudiš, videći kako postupam. Vidiš li ovu osobu? Dat ću joj sva svoja blaga, oprostit ću joj sve grijehe, jer je mnogo ljubila!

Pokornica: O Isuse, ljubim te, iako gunđaju ovdje na zemlji. Tvoja veličina je uzvišena, a tvoja ljubav prevelika. Ljubim i kažem prokleti oni koji te ne ljube. Što ne bih za tebe učinila, Isuse, moj Spasitelju! Htjela bih biti kao grmljavina, pa reći po cijeloj zemlji da je samo jedno potrebno: Ljubiti Boga svim svojim srcem» (P 94, 11 -14)

Montfort skupa sa svom svetačkom tradicijom je duboko uvjeren da je Marijina majčinska prisutnost i njena zagovorna molitva velika pomoć na putu obraćenja i zalog ustrajnosti. Sv. Ljudevit kao veliki zaljubljenik u Majku Božju i navjestitelj cjelovite poruke evanđelja koji se u pismima rado potpisivao kao «nevjerni rob Isusov u Mariji» (Pis 1-15), sam je kušao učinkovitost Marijine prisutnosti u svom životu do te mjere da je uskliknuo: «Ah, zašto ne mogu objaviti čitavome svijetu ovo milosrđe koje si imao prema meni! Zašto da cijeli svijet ne zna da bih ja bez Marije bio već osuđen! Zašto se ne mogu dostojno zahvaliti na tako velikom dobročinstvu!» (MT 66). Svetac ne propušta progovoriti o i Marijinoj prisutnosti u obraćenu kao i o molitvi krunice kao sigurnom sredstvu za izmoliti vlastito obraćenje, a sve skupa je plod i učinak Marijinog duhovnog majčinstva:

«Poslušaj, jadni grješniče, o Marijinoj dobroti: ona me je obasula dobrima i po njoj imam život, život, život. Moji su grijesi zavrijedili vječnu smrt, pravedno bi bilo da padnem u pakao, bez nje bih bio već izgubljen, bez nje, bez nje, bez nje. Bog je spreman osuditi me, ova nježna Majka ga je toliko molila, toliko molila da je On bio kao primoran pričekati, pričekati, pričekati. Tko će shvatiti koliko je ona dobra, tko će razglasiti njenu dobrotu i njenu darežljivost? Nitko, nitko, nitko. Marija je moj oslonac u mojoj velikoj bijedi. U svim mojim velikim potrebama, ja joj kažem poput djeteta: Majko moja, Majko moja, Majko moja!

Ako me đavao napastuje sa svom svojom svitom, neprestano nju zazivam. Na Marijino ime on bježi, bježi, bježi. Ona me vodi u vječni život jer ja u opasnim koracima odmah skrećem oči prema njoj, prema njoj, prema njoj. Vidjevši da sam puno dužan i uvijek nevjeran, ona sebe čini mojom plaćom, mojim pologom i vjernom naknadom. Vjerna, vjerna, vjerna! Ako trpim neku patnju, ona mi pomaže i podržava me, ako sam na rubu ponora, ona dolazi smiriti oluju, oluju, oluju. Past ću ili sam već pao kad me đavao iskušava, ona dolazi blagog lica i pruža mi svoju moćnu ruku, moćnu, moćnu, moćnu.

Ona mi ulijeva iznad svega duboki mir, ljubav prema svom predragom Sinu, zgražanje i prezir prema svijetu, svijetu, svijetu. Što može potaknuti ovu veliku Kraljicu da se brine za siromašnog grješnika? Ljubav njezinog Srca nju potiče, potiče, potiče. Ako netko od vas grješnici želi rastrgati svoje okove i spriječiti propast neka joj dođe služiti. Neka dođe, neka dođe, neka dođe. Ako moji veliki grijesi i moja velika bijeda nisu zaustavili njezinu dobrotu, neka se i grješnik nada istom tome. Istome, istome, istome. Ako netko želi osjetiti njenu majčinsku blagost neka je žarko nasljeduje i bude postojan. Neka joj uvijek bude vjeran, vjeran, vjeran. BOG SAM» (P 79).

Molitva sv. krunice zauzima posebno mjesto u životu i nauku sv. Ljudevita. On je duboko uvjeren u učinkovitost te molitve za postići obraćenje i ustrajati u milosti:

«Vama, grešnici i grešnice, jedan koji je griješio više od vas pruža ovu ružu, crvenu od krvi Kristove, kako biste njome okitili i spasili. Bezbožnici i nepokajani grešnici stalno viču: Okrunimo se ružama!( Mud 2,8) I mi pjevamo: Okrunimo se ružama svete Krunice. Ali koliko su drugačije njihove crvene ruže od naših! Njihove su ruže sjetilni užici, isprazne časti, prolazna bogatstva koje će brzo uvenuti i istrunuti.

Naše su pak ruže Oče Naš i Zdravo Marijo, koje ako su dobro izmoljene i popraćene dobrim djelima pokore, nikada neće uvenuti niti proći. Za sto, za tisuću godina njihova će ljepota i dalje blistati kao danas. Njihove toliko opjevane ruže samo sliče ružama: ustvari one su trnje koje bode uz grižnju savjesti kroz čitav život, koje u trenutku smrti probada uz oplakivanje, koje vječno gori u bijesu i očaju. Ako naše ruže i imaju trnje, to je trnje od Isusa Krista koje on pretvara u ruže. Ako naše ruže bodu, one bodu samo nekoliko trenutaka, jedino zato da bi nas ozdravile od grijeha i da bi nas spasile.

Ako budete vjerno i pobožno molili Krunicu sve do svoje smrti, unatoč množine vaših grijeha, vjerujte mi: primit ćete neuveli vijenac slave (1 Pt 5,4). Ako se nalazite na rubu ponora ili s jednom nogom u Paklu, čak i ako ste prodali dušu đavlu kao kakav vrač ili ste okorjeli i tvrdokorni krivovjernik kao kakav demon, prije ili kasnije ćete se obratiti i spasiti. Samo ako, ponavljam i dobro pripazite na riječi moga savjeta, svakodnevno do smrti pobožno molite svetu Krunicu, da biste upoznali istinu, zadobili milost pokajanja i oproštenje svojih grijeha» (TSK 3 – 4).

Poticaj za ulazak u duhovni život dolazi od Boga, ali treba naglasiti da kod se kod nekih osoba on događa polako i nekako spontano s odrastanjem tako da se kod njih ne može govoriti o određenom trenutku početnog obraćenja. Obično su takve osobe bile odgajane u dobrim kršćanskim obiteljima i od malena su bili odgajani u vjeri pa se ova vrsta vjernika ne nazivaju «obraćenici». Takav životni put je imao i sv. Ljudevit koji je od malena, još od prvih životnih koraka bio usmjeren na Boga. Pa ipak i kod njih se može govoriti o obraćenju kao činu potpunog opredjeljenja za Boga često popraćena sa sviješću, ne vlastite krivnje za grijehe kao kod obraćenika, nego sviješću o vlastitim nesavršenostima i sklonostima na zlo.

A i kod jednih i kod drugih odlučujući korak u duhovnom životu je usvojena svijest o temeljnom opredjeljenju za Boga i svojevoljno prihvaćenje svih obaveza kršćanskog života u zajedništvu sa Crkvom. A to stanje duše je upravo obnova krsnih zavjeta i temeljni životni zaokret prema svetosti, bilo da se on obavi implicitno, bio eksplicitno, bilo da se dogodio u procesu ili je stvar jednog trenutka i čina.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li sam svijestan dramatičnosti grijeha i njegovih posljedica kao i važnosti svojevoljnog opredjeljenja za Boga? Da li želim duhovno rasti i da li se za to molim i dovoljno trudim na tom putu? Da li se u tome oslanjam i na Marijinu majčinsku pomoć po molitvi sv. krunice?

3.1.3. Obnova krsnih zavjeta: početak puta osobnog duhovnog života vjernika

Općenito govoreći cilj propovijedanja sv. Ljudevit je bilo osobno obraćenje vjernika i iskreno pristajanje uz Isusa po obnovi krsnih zavjeta i uvođenje vjernika u dinamiku otkrivanja duhovnog puta koji vodi od krštenja do euharistijske gozbe. Tako da je monfortanska duhovnost već u samim počecima pučka i liturgijska, osobna i crkvena.

Vjernicima koji su sudjelovali u misijama svetac je na kraju predlagao obnovu krsnih zavjeta koja je imala tri bitna elementa: ispovijest vjere, odreknuće od đavla i grijeha i posvetu Mariji.44 Donosimo tekst koji je za tu prigodu sastavio svetac, tiskao ga i dijelio onima koji su obnavljali krsne zavjete, kako bi ga osobno potpisali i sačuvali kao uspomenu i opomenu:

Ugovor saveza s Bogom, zavjeti i obećanja svetog Krštenja

1. Čvrsto vjerujem sve istine svetog Evanđelja Isusa Krista.

2. Zauvijek se odričem đavla, svijeta, grijeha i sebe samoga.

3. Uz pomoć Božje milosti, koja mi neće nikada nedostajati, obećajem da ću vjerno opsluživati sve Božje i crkvene zapovijedi, izbjegavajući smrtni grijeh i prigode za počiniti ga, između ostalog i loša društva.

4. Potpuno se predajem Isusu Kristu, po Marijinim rukama, kako bi nosio s njime moj križ sve dane mog života.

5. Vjerujem da ću ako ostanem vjeran do smrti ovim obećanjima biti spašen zauvijek, a ako ih iznevjerim da ću vječno propasti.

Uvjeren u to potpisujem ja N.N.

Napisano pred Crkvom u Pontchateau 4. 5. 1709. L.M. di Montfort

Prakse onih koji su obnovili krsne zavjete

1. Svaki dan će moliti Malu Gospinu krunicu koja se sastoji od 3 Očenaša i 12 Zdravo Marija.

2. Ispovijedati će se barem svaki mjesec.

3. Kao od kuge bježati će od krčmi, javnih igara, plesova, komedija i drugih spektakala.

4. Svake godine 2.2. obnavljati će zavjete svoga krštenja, moliti će ružarij i klanjati se Presvetom sakramentu.

5. S velikom brigom će čuvati križ koji će im biti predan u času obnove krsnih zavjeta skupa s ugovorom.

6. Izbjegavati će ispraznosti, luksuz u odijevanju itd...

7. Svaki dan će moliti 5 Očenaša i 5 Zdravo Marija na čast pet imena koji su sadržana u primljenom križu i na čast pet rana raspetog Isusa Krista koji je njihova Glava i Uzor.45

Iz ugovora se vidi pastoralna skrb sveca koji vjernika pri obnovi krsnih zavjeta želi potaći na redoviti sakramentalni i molitveni život te ga potaći da bdije u svakodnevnom životu ako bi se odupro duhu svijeta, sačuvao život milosti te tako osigurao neophodne uvjete za duhovni rast i sazrijevanje.

Osobno svjesno prihvaćanje Isusa Krista i svih zahtjeva kršćanskog života po obnovi krsnih zavjeta i posveta Mariji nije bila samo misionarska praksa sv. Ljudevita nego je utkano u bit monfortnaske duhovnosti (PP 110). O tome svetac piše i u glavnom od svojih djela Raspravi u kojoj posvetu razrađuje kao autentičnu školu duhovnosti koja dušu vodi putem sazrijevanja sve do svetosti. Upravo iz Rasprave donosimo prikaz same naravi posvete.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li sam obnovio krsne zavjete i posvetio se Mariji da ona vodi moj život? Koliko se trudim sačuvati krsnu milost i duhovno rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu? Da li učim mudrosno se postavljati u situacijama svakodnevnog života izbjegavajući ono što šteti mome duhovnom rastu?

3. 2. Narav posvete Isusu Kristu po Mariji

Za sv. Ljudevita posveta Isusu Kristu po Mariji je u biti savršena obnova krsnih zavjeta. On traži od svakog kršćanina da se potpuno posveti Mariji kako bi potpuno pripadao Isusu Kristu. Marija je jedina bila savršeno vjerna Bogu u svom životu, te je bila i nastavlja biti nositeljica Krista. Monfortanska posveta izravno se nadovezuje na obnovu krsnih zavjeta i svjesnog preuzimanja svih obaveza kršćanskog života te vodi osobu putem odrastanja u vjeri. Marija koja je uvijek bila vjerna Bogu duši koja joj se posveti pomaže na tom otajstvenom putu. Montfort poručuje:

«Sve naše savršenstvo stoji u ovome: upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti. Zato je, bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje, s njim nas sjedinjuje i njemu posvećuje. Zato je, bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje, s njim nas sjedinjuje i njemu posvećuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema blaženoj Djevici, svetoj Majci našega Gospodina, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu.

Eto zato savršena posveta Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; a baš tu pobožnost ja naučavam; ili, drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju» (PP 120).

Svetac jasno naglašava srž i bit Isusova evanđeoskog najvažnijega poziva i zahtijeva: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48). Svrha i smisao duhovnog života je Bog sam koji nam se objavljuje u Isusu, a savršenstvo se sastoji upravo u onome što kaže Montfort: «upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti» vršenjem volje Božje živeći cjelovitost poruke evanđelja prema Marijinoj izreci: Što vam god rekne, učinite! (Lk 2, 5). Kada se izgubi svijest o tome da je Isus i suobličenje njemu u posluhu vjere iz ljubavi bit kršćanskog savršenstva lako je pasti u zablude i krivovjerja koja je Crkva odbacila.

Neki su tražili savršenstvo u tajnom i privilegiranom znanju (gnostitci), u velikim pokorama i mrtvljenjima (flagelansti), u moralnoj strogosti (jansenisti), u krivom poimanju kršćanske slobode koja dopušta moralnu opuštenosti jer Bog je ljubav (laksisti), u potpunom pasivnom predanju Božanstvu bez potrebne suradnje ljudskog napora (kvijestisti), u isključivo vanjskom djelovanju (amerikanizam). Bit savršenstva se ne sastoji ni u vanjskim pobožnostima, (mogu biti puko nabrajanje) ni u pokorama (ma kako bile velike mogu biti plod traženja samoga sebe), ni posebnim velikim darovima (mogu biti povod oholosti), ni u duhovnoj utjesi (njeno traženje može biti plod čistog sebeljublja), ni u aktivizmu apostolata (iza revnog izvanjskog rada može se skrivati duhovna praznina) niti u nutarnjem i duhovnom životu u općem smislu riječi koji napreduje do savršenstva koje treba postići (ima umjetnika, filozofa, ateista i pripadnika drugih religija s razvijenim nutarnjim životom a nemaju veze s kršćanstvom).46

Vjerodostojan kršćanski život je posve usmjeren na Krista, posve prožet njegovom osobom, naukom i milošću. A svetac kada naglašava kristocentričnost posvete daje i kriterij za razlučiti način kako postići cilj kršćanskog života. Marija je najviše sjedinjena s Kristom i duše koje joj se posvete vodi tim istim putem sjedinjenja.

Kao što smo vidjeli u drugom poglavlju Marijino mjesto koje je Bog želio i odredio u povijesti spasenja treba biti prepoznato od kršćana i usvojeno u duhovnom životu počevši od krštenja. Montfort u svojim djelima neumorno ponavlja da Marija upućuje na Isusa:

«Ti sam, moj Isuse, živiš i kraljuješ u njoj, savršenije nego u svim anđelima i blaženima. Ah, kad bi ljudi znali slavu i ljubav koju primaš u ovom divnom stvoru, sasvim bi drukčije mislili o tebi i o Mariji. Ona je tako usko s tobom sjedinjena, da bi se lakše moglo rastaviti svjetlo od sunca, vrućina od vatre; reći ću i više: lakše bi se mogli rastaviti od tebe svi anđeli i sveci, negoli božanska Marija, jer te ona ljubi žarče i slavi savršenije negoli svi tvoji ostali stvorovi zajedno» (PP 63).

«Presveta je Djevica sredstvo kojim se naš Gospodin poslužio da dođe k nama; ona je također sredstvo kojim se je nama poslužiti da dođemo k njemu, jer ona nije kao drugi stvorovi koji bi nas, da im se priljubimo, radije udaljavali od Boga nego približavali k njemu; naprotiv, Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj svetoj Majci» (PP 75).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li je moj kršćanski život težnja za savršenstvom u Kristu? Kakovo je moje iskustvo Marijijne prisutnosti na tom putu?

3.2.1. Potpuno predanje Mariji i Isusu po Mariji

Svetac poziva vjernika da sve bezrezervno preda i posveti Mariji. Montfort nabrajajući sve ono što posvećujemo, želi naglasiti potpunost predanja Isusu Kristu u Mariji. Danas bismo rekli sve ono što imamo i što jesmo. Mi po posveti stavljamo cijelo naše biće u svim svojim dimenzijama na raspolaganje i službu Bogu.

«Ova, dakle, pobožnost sastoji se u tome da se potpuno predamo Presvetoj Djevici, da tako budemo po njoj potpuno Isusovi. Imamo njoj pokloniti: 1.Svoje tijelo sa svim njegovim osjetilima i udovima; 2. Svoju dušu sa svim njezinim moćima; 3. Sva izvanjska dobra, tako zvana dobra sreće, sadašnja i buduća; 4. Svoja unutarnja i duhovna dobra, a ta su naše zasluge, kreposti i naša dobra djela, prošla, sadašnja i buduća; u jednu riječ, sve što imamo u redu naravi i u redu milosti, i što bismo mogli u buduće imati u redu naravi, milosti i slave, i to bez ikakva ograničenja, ne izuzevši ni jedne banice, ni dlake, ni najmanjega dobra djela, i to za svu vječnost. Pače, ne smijemo tražiti nikakve druge nagrade za taj naš dar i službu, niti joj se nadati, do jedine časti što pripadamo Isusu po Mariji i u Mariji, sve kad ova ljubezna Gospodarica ne bi bila, kao što jest vazda, najvelikodušnija i najzahvalnija od svih stvorova.

Ovdje treba napomenuti da u dobrim djelima koja činimo imaju dvije stvari: naknada i zasluga, to jest naknadna ili isprosna vrijednost i zaslužna vrijednost. Naknadna ili isprosna vrijednost nekoga dobrog djela jest sami dobri čin, ukoliko njime zadovoljavamo kazni za grijehe ili postižemo koju novu milost; a zaslužna vrijednost, ili zasluga, jest dobri čin ukoliko zaslužuje milost i vječnu slavu.

Mi, eto, ovom posvetom poklanjamo Presvetoj Djevici svu naknadnu ili isprosnu i zaslužnu vrijednost svojih dobrih djela; drugim riječima: dajemo joj naknade i zasluge svih svojih dobrih djela. Dajemo joj svoje zasluge, svoje milosti i svoje krjeposti, ne da ih podijeli drugima (jer su naše zasluge, milosti i kreposti, pravo govoreći, neotuđive; jedini je Isus Krist, postavši našom jamčevinom kod Oca, mogao nama podijeliti svoje zasluge), nego da nam ih ona sačuva, umnoži i uljepša, kako ćemo to poslije rastumačiti; no svoje joj naknade dajemo da ih udijeli komu joj je drago i na veću slavu Božju.

Iz toga slijedi: 1.Ovom pobožnošću dajemo Isusu na najsavršeniji način, naime preko Marijinih ruku, sve što mu možemo dati, i to mnogo više nego po drugim pobožnostima, u kojima mu dajemo ili dio svoga vremena, ili dio svojih dobrih djela, ili dio svojih naknada i mrtvljenja. Ovom smo pak pobožnošću dali i posvetili sve, pa i samo pravo da raspolažemo svojim nutarnjim dobrima i naknadama što ih od dana do dana zadobivamo dobrim djelima; takva što ne čini se ni u jednom od redova. Redovnici daju Bogu dobra sreće zavjetom siromaštva, tjelesna dobra zavjetom čistoće, svoju volju zavjetom posluha, a katkada i tjelesnu slobodu zavjetom klauzure; ali ne daju Bogu slobodu ili svoje naravno pravo raspolaganja vrijednošću svojih dobrih djela, niti se lišavaju, ukoliko je to moguće, onoga što kršćanin ima najskuplje i najdragocjenije, to jest vlastitih zasluga i vlastitih naknada» (PP 121-123).

Montfort s odlučnošću koja je tipična za svece želi voditi dušu prema vrhuncu evanđeoskih zahtijeva, potpunom i bezrezervnom darivanju samoga sebe kao odgovor na Kristovu ljubav. Svetac naglašava duh posvete Mariji kao duh najvećeg duhovnog siromaštva jer se vjernik lišava svega pa i onoga što je moliteljima najdraže, duhovna dobra. Posveta je put veće ljubavi, većeg predanja, većeg osobnog osiromašenja pa i većih plodova i milosti. Osoba koja se posvećuje je pozvana sve predati bez ikakvih osobnih zahtijeva osim svijesti da pripada potpuno Isusu po Mariji.47

S naše stane ona znači potpuno predanje cijeloga bića, sa svim što jesmo, posjedujemo u materijalnom i duhovnom smislu. Nekada se na duhovnom putu može javiti navezanost na duhovna dobra i baš ta neprimjetna navezanost priječi rast u čistoj ljubavi prema Isusu Kristu. Posveta koju uči sv. Ljudevit je svjestan slobodan, čin ljubavi po kojem se vjernik potpuno predaje i svojevoljno osiromašuje pred Bogom u Mariji i po Mariji. To je potpuna i trajna spremnost vršenja volje Božje. Na potpuno predanje Mariji iz ljubavi, kako nas Montfort uči, Marija sa svoje strane odgovara većom ljubavlju uvodeći osobu koja joj se posvećuje u svoj jedinstven i nedostižan odnos s Presvetim Trojstvom bdijući i majčinski se brineći za duhovni put spasenja osobe koja joj se predaje.

Sveti Ljudevit je svjestan da bi mogao teološki biti krivo shvaćen zato pojašnjava bitnu razliku kada govori o posveti Isusu i Mariji. Posveta, kao zadnji cilj može imati samo Božansku osobu Isusa Krista. Svetac sam precizira svoju misao bilo kada koristi pojam posvete ili kada koristi pojam ropstva kako bi izrazio školu duhovnosti koju naučava. Svako vjerodostojno tumačenje posvete kako ju naučava Montfort mora biti onakvim kako ga on naučava i naziva: Posveta Isusu Kristu po Mariji ili sveto ropstvo ljubavi Isusu Kristu u Mariji.

«Posvećujući se Presvetoj Djevici mi se, ujedno, posvećujemo i Isusu Kristu: Presvetoj Djevici kao savršenu sredstvu koje je Isus odabrao da se sjedini s nama i nas sjedini sa sobom; a našemu Gospodinu kao svome konačnom cilju, kojemu dugujemo sve što jesmo, jer je on naš Otkupitelj i naš Bog».

«Živimo u ponosnu vijeku, u kojemu ima velik broj nadutih mudraca, koji imaju vazda nešto prigovoriti najtemeljitijim i najsolidnijim pobožnim vježbama. Da im, dakle, ne dam prigode nepotrebnih kritika, mislim da je bolje reći “sužanjstvo Isusu Kristu u Mariji” i nazvati se radije “sužanj Isusov” nego li “sužanj Marijin”. U tom slučaju nazivamo ovu pobožnost radije prema njezinoj konačnoj svrsi, a to je Isus Krist, nego prema putu i sredstvu po kojima stižemo k toj svrsi, to jest prema Mariji; premda možemo sasvim dobro i mirno upotrebljavati i jedan i drugi naziv, kako i ja radim» (PP 245).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Posveta nije samo čin, ona teba postati i stil življenja vjere u svakodnevnici. Da li sav svoj život uključujući sve moitve, milosti i darove svakodnevno predajem i posvećujem Isusu po Mariji? Probaj uvidjeti glavne poteškoće na koje naizlaziš prakticirajući posvetu?

3.2.2. Savršena obnova krsnih zavjeta

«I već sam rekao da ovu pobožnost možemo dobro nazvati savršenom obnovom krsnih zavjeta ili obećanja. Zbilja je svaki kršćanin prije krštenja bio sužanj Sotone, kojemu je pripadao, ali se na svome krštenju, na svoja usta ili preko kuma ili kume, svečano odrekao Sotone, njegovih raskošja i njegovih djela, te je uzeo Isusa za svoga Gospodara i vrhovnog Gospodina, da bude ovisan o njemu kao sužanj ljubavi. A upravo to činimo u ovoj našoj pobožnosti: odričemo se đavla, svijeta, grijeha i samih sebe, kako je to izrečeno u obrascu posvete i potpuno se dajemo preko Marijinih ruku.

Dapače činimo i nešto više, jer na krštenju govorimo redovito na tuđa usta, naime kuma i kume, i dajemo se Isusu samo preko skrbnika; dok se u ovoj pobožnosti dajemo sami po sebi, od svoje volje i s potpunim razumijevanjem onoga što radimo. - Na svetom krštenju ne darivamo se Isusu preko Marijinih ruku, bar ne izričito, niti mu dajemo vrijednost svojih dobrih djela; stoga iza krštenja ostajemo potpuno slobodni namijeniti tu vrijednost komu hoćemo, ili je zadržati za se. U ovoj se pobožnosti, naprotiv, izričito dajemo Isusu preko Marijinih ruku, te mu posvećujemo vrijednost svih djela.

Ljudi se zavjetuju na svetom krštenju - veli Sv. Toma - da se odriču đavla i njegova raskošja. Taj je zavjet najviši i najneophodniji, o kome kaže sv. Augustin: Krštenje je naš najveći zavjet, kojim se zavjetujemo da ćemo ostati u Kristu I To isto tvrde crkveni pravnici: Poglavit je zavjet onaj koji zavjetujemo na krštenju. Međutim, tko vrši taj veliki zavjet? Tko vjerno drži obećanja svetoga krštenja? Ne iznevjeruju li se gotovo svi kršćani obećanju što su ga zadali Isusu na svome krštenju? A odakle može doći ovaj opći nered, ako ne odatle što živimo smetnuvši s pameti obećanja i obveze svetoga krštenja i što gotovo nitko ne potvrđuje sam po sebi savezni ugovor koji smo nekoć sklopili s Bogom preko kuma ili kume?» (PP 126-127).

Po jednoj dubokoj svetačkoj intuiciji, Montfort, vidi posvetu Isusu Kristu po Mariji usko povezanu s krštenjem. Po krštenju ulazimo u dioništvo života Isusa Krista, postajemo sinovi Očevi po Sinu u Duhu Svetome te postajemo članovi Crkve. To je temeljna i bitna posveta kršćanina. Po krštenju nam je darovano posvećenje i novi život u Bog. Ali na taj Božji dar je potrebno odgovoriti i slobodno ga prihvatiti da bi rastao po mjeri dara Božje milosti i naše vjerne suradnje.

Sažimajući misao sveca o naravi posvete možemo pronaći tri glavana razloga zašto on posvetu naziva „savršenom obnovom krsnih zavjeta“. Prvi je taj da vjernik osobno i svjesno obnavlja zavjete i opredjeljuje se za kršćanski život što je neophodan uvjet svakog autentičnog duhovnog puta. Dok se kod krštenja koje se obično u vrijeme u kome je živio svetac, kao uglavnom i danas, obavljalo u djetinjstvu kada se dijete krsti na ispovijed i obavezu odgoja u vjeri koje u njegovo ime ispovijedaju roditelji i kumovi

Drugi razlog je taj što se po posveti predaju Isusu po Mariji sve vrijednosti dobrih dijela, to jest vlastite zasluge na duhovnome putu dok se kod krštenja to ne događa. Na taj način vjernik koji se posveti lišava se zaslužne vrijednosti vlastitih molitava i dobrih djela što je duhovnim osobama često svjesno ili nesvjesno naglašeno važna stvar. Tako da monfortanska posveta vodi dušu putem većeg duhovnog siromaštva bez da duša zbog toga trpi štetu na vlasatome duhovome putu. I treći razlog je taj što se po posveti vjernik izričito daruje Isusu po Mariji dok se to kod krštenja ne događa (usp. PP 126). 48

Marija, koja je uvijek ostala vjerna Bogu, onima koji se njoj posvećuju, svojom majčinskom ljubavlju pomaže na putu njihove vjernosti Bogu. Kako nas i veliki papa uči:“ Kako bismo mogli živjeti naše krštenje a da ne kontempliramo Mariju, blagoslovljenu među svim ženama, koja je do te mjere prihvatila dar Božji? Krist nam je nju dao za Majku. Dao je nju za Majku cijeloj Crkvi. Ona nam pokazuje život. Još više ona nas zagovara. Svaki katolik njoj spontano povjerava svoje molitve i njoj se posvećuje da bi se bolje posvetio Bogu”(Ivan Pavao II. 1-6-1980).

A da se vremena mijenjaju a bit problema ostaje ista potvrđuju nam i slijedeći citati iz učiteljstva dvaju papa našeg vremena:”Činjenici da smo primili sveto krštenje treba ponovno dati svu važnost”(Papa Pavao VI. 6.8.1964).” Ne postoji nego samo jedan problem, taj naše vjernosti savezu sa vječnom Mudrošću, koji je izvor istinske kulture, to jest ljudskog napretka, i onaj vjernosti našem krštenju u ime Oca, Sina i Duha Svetoga”(Papa Ivan Pavao II. 1.6.1980).

Montfort je imao veliku i originalnu intuiciju da poveže pobožnost i posvetu Mariji s krštenjem, dokazujući taj odnos. Posveta Isusu Kristu po Mariji kako ju naučava svetac je poziv kršćaninu da postane svjestan svoga identiteta što podrazumijeva potrebu dubljeg upoznavanja Isusa Krista te spoznaje da po krštenju pripada Kristu i Crkvi kao i potrebu svjesnog opredjeljenja za Krista obnovom krsnih zavjeta, odričući se grijeha, đavla i svega što je protivno kršćanskom životu s predanjem samoga sebe Mariji kako bi vjerno živio kršćanski život. Bilo teološki bilo iskustveno i praktično Monfrot je postavio uistinu prva temelje za autentičan kršćanski život.

Na ovaj način Montfort ukazuje na put svetosti, obnove krsnih zavjeta po Mariji, koji je prikladan svim kršćanima. I uistinu bilo je i imamo kršćane svih staleža i zanimanja koji su živjeli i žive monfortansku duhovnost od pape Ivana Pavla II do, kardinala, biskupa, svećenika redovnika, redovnica i laika svih zanimanja. Posveta koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li svjesno živim kršćansku vjeru u osobnom odnosu s Bogom? Da li shavćam što to u biti znači predavati Mariji vrijednost svojim molitava i dobrih djela? Vježbam li se vjerno u prakticiranju tog predanja?

3.2.3. Posveta Isusu Kristu po Mariji ili sveto ropstvo ljubavi; upotreba različitih pojmova za izraziti istu duhovnu stvarnost

Sv. Ljudevit u svojim spisima koristi različite pojmove kako bi izrazio nauk duhovnog života potpunog predanje samoga sebe i svojevoljne ovisnosti o Bogu. Najčešći i najpoznatiji pojmovi, ali ne jedini, koje koristi su posveta i sveto ropstvo ljubavi. Poglavito ovaj posljednji pojam je u povijesti interpretacije monfortanske duhovnosti često puta krivo naglašavan samo kao određena marijanska pobožnost. U djelima sv. Ljudevita on skupa sa svim drugim pojmovima koje svetac koristi bitno drugačije značenje.

Prije svega nabrojiti ćemo najčešće pojmove kojima Montfort izražava put duhovnog života kojim želi vidi vjernika: «savršena obnova krsnih obećanja» (PP 120); «predanje svetoj Djevici» (MT 31); «savršena posveta Isusu Kristu» (PP 120); «sveto ropstvo Mariji i Isusu po Mariji» (MT 44); «potpuno se darovati Isusu po Marijinim rukama» (MT 35), «sužanjstvo Isusu Kristu po Mariji» (PP 245); «stablo života» (MT 70-78); «posveta samoga sebe Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti po Marnijim rukama» (LJVM 223).

Kao što vidimo svetac koristi različite pojmove koji se međusobno upotpunjuju. Još u prvim stoljećima biblijski grčki pojam dulos (rob, sluga) na zapadu s prijevodom Vulgate se prenosi kao servus kojim se u latinskom svijetu označavalo i antičko ropstvo u socijalnom smislu riječi. Tako se Mariji u Lk 1,38, pripisuje pojam službenice ili ropkinje Gospodnje. A sv. Pavao potiče kršćane da nasljeduju Krista koji je «uzeo oblik sluge (roba)» (Fil 2,7). Osim pojma servus u 10 –tom stoljeću u latinskom se za ropstvo počinje koristiti i pojam sclavus. Ta dva pojma se obično prevode kao sužanjstvo s naglaskom na služenje i ropstvo. U duhovnom smislu pojam označava našu potpunu ovisnost o Bogu i priznavanje Kristova gospodstva nad nama.

Pojam ropstvo se u duhovnosti pojavio u Španjolskoj u 16-tom stoljeću a poziva se na biblijske korijene.49 Tako na primjer sv. Ignacije Loyolski u Duhovnim vježbama sebe naziva nedostojnom robom Marije, Josipa i djeteta Isusa. Časna sestra franjevka od Bezgrešnog Začeća Ines Bautista de San Pablo u samostanu sv. Uršule u Henaresu je osnovala prvu bratovštinu ropstva Majci Božjoj. Bratovštine te vrste su se brzo širile ne samo u Španjolskoj nego i u Njemačkoj, Luksemburgu, Poljskoj, Italiji i Francuskoj. U bratovštinama se bio ustalio običaj nošenja lančića kao znaka ropstva. Pape su više puta intervenirale potičući da se krivo ne bi shvatio pojam ropstva kao i neke prakse bratovština, ali ni na koji način nisu osuđivali niti pobožnost ropstva ni korištenje samog pojma u duhovnom značenju.

Sv. Ljudevit pronalazi nauk svetog ropstva ljubavi u Francuskoj školi duhovnosti i to posebno kod kardinala de Berulla i Boudona koje izričito citira u svojim bilješkama. Iako svetac poznaje i djelomično koristi izvore on s bitno drugačijim naglascima govori o svetom ropstvu ljubavi do te mjere da o tome govori kao o duhovnoj tajni: ««Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj» (MT 1).

Montfort koristi pobožnu praksu svetog ropstva svoga vremena ali prije svega joj daje u Raspravi, dobre teološke temelje skupa s potrebnim objašnjenjima te umjerenošću u vanjskim oblicima pobožnosti.

Za sveca Isus i Marija su prvi uzori svetog ropstva ljubavi po potpunom darivanju Bogu i spremnoj podložnosti. Za Montforta sveto ropstvo ljubavi je biblijski i sakrmantalno utemeljeno na krštenju.

«Ništa u životu ne dovodi čovjeka u veće vlasništvo drugoga negoli ropstvo; jednako, u kršćanskom životu nema ništa što bi nas učinilo potpunijom svojinom Isusa Krista i njegove presvete Majke negoli dragovoljno ropstvo, po primjeru samoga Isusa Krista, koji je za našu ljubav uzeo obličje roba (usp. Fil 2,7), i svete Djevice koja se je nazvala službenicom i ropkinjom Gospodnjom (usp.Lk 1,38). Apostol se s ponosom naziva servus Christi (usp.Rim 1,1; Gal 1,10). I kršćani su više puta u Svetom pismu nazvani servi Christi (usp.1Kor 7,22); a riječ servus, kako je ispravno opazio jedan veliki čovjek, nekada je značila rob, jer još nije bilo slugu u današnjem smislu, budući da su gospodarima služili samo robovi ili slobodnjaci: zato se je Katekizam Svetoga Tridentinskog sabora, da ukloni od nas svaku sumnju kao da ne bismo bili robovi Isusa Krista, izrazio jasnim izrazom, nazivajući nas mancipia Christi, Kristovi robovi. Kad je tomu tako:

Ja kažem da moramo pripadati Isusu Kristu i služiti mu ne samo kao sluge najamnici, nego kao dragovoljni robovi, koji se iz velike ljubavi daruju i posvećuju njegovoj službi u svojstvu robova, radi same časti što njemu pripadaju. Prije krštenja bili smo robovi đavla; krštenje nas je učinilo Isusovim robovima: prema tome su kršćani nužno ili robovi đavla ili robovi Isusovi» (PP 72-73).

Po krštenju mi smo postali posinjena djeca Božja, i udovi otajstvenoga Tijela Isusa Krista. Ta potpuna zavisnost i slobodno pristajanje uz Isusu daje nam snagu da “donesemo plod”, to jest da duhovno rastemo do punine kršćanske zrelosti. Mnogi danas ne prihvaćaju pojam “roba”. U biti se radi o potpunoj pripadnosti Isusu Kristu po krštenju te o slobodnoj i osobnoj obnovi tih krsnih zavjeta u zavisnosti od Marije. Znači u pojam roba je uključena vlastita sloboda koje se predaje Isusu. Točna formula koju koristi Montfort jest ropstvo ljubavi “rob Isus Kristu u Mariji”.

Valja napomenuti da je pojam ropstva prisutan u duhovnoj terminologiji i u današnje vrijeme. Kardinal Wyszynski, 3. svibnja 1966, prigodom tisućugodišnjice krštenja Poljske posvećujući cijeli narod Mariji Kraljici Poljske koristi pojam ropstva.

Papa Ivan Pavao II, koji je osobno živio monfortansku duhovnost, obnavljajući tu posvetu, 4. lipnja 1979, koristi isti pojam roba ljubavi naglašavajući da se radi o potpunom i slobodnom predanju Isusu Kristu po Mariji. U tom smislu ropstvo (nesloboda) označava puninu slobode koje se u ljubavi i zbog ljubavi prema Isusu potpuno predaje i posvećuje.

Papa kaže: «Poznato je da Montfort naučava pobožnost prema Majci Božjoj koju definira kao jednu vrstu ropstva. Taj pojam može smetati našim suvremenicima. Što se mene tiče nemam nikakvih poteškoća s time. Radi se o jednoj vrsti paradoksa koji se često nalazi u Evanđelju, jer riječi sveto ropstvo ljubavi znače da ne možemo bolje koristiti našu slobodu, najveći dar koji nam je Bog darovao. Jer sloboda se mjeri po mjeri ljubavi za koju smo spremni».50

Isus i Marija su primjeri ropstva ljubavi, koje mi moramo nasljedovati. Radi se potpuno slobodnoj pripadnosti Bogu i našoj zavisnosti od Boga u ljubavi. U biti ropstvo ljubavi je izraz najveće slobode i ljubavi jer mi svojevoljno predajemo i posvećujemo svoju slobodu Bogu. Isus je uzeo lik sluge i u svemu je izvršio volju Očevu. Marija je samu sebe nazvala službenicom Gospodnjom potpuno podložna Božjoj Riječi. Da bi i mi bili potpuno poslušni Bogu u ljubavi, svojevoljni robovi ljubavi Isusa Krista, treba da postanemo Marijini robovi, to jest trebamo slušati nju u svemu, uzeti nju kao primjer i prepustiti se njenom vodstvu. Sa svoje strane Marija će nas, bolje i savršenije nego bilo tko drugi, povesti putem potpunog vršenja volje Božje u svakom trenutku našeg života. To je put svetosti i posvete koju uči Montfort, to je značenje ropstva ljubavi.

A sveto ropstvo uistinu zaživljeno postaje istinsko oslobađanje slobode u ljubavi i služenju Bogu: «Ova pobožnost čini dušu uistinu slobodnom u smislu slobode djece Božje. Budući da se mi iz ljubavi prema Mariji predajemo dragovoljno u ropstvo, ova draga Gospodarica, iz zahvalnosti, širi i veseli srce te čini da hodamo divovskim koracima na putu Božjih zapovijedi. Ona uklanja dosadu, žalost i skrupule» (MT 41).

A što se tiče same upotrebe različitih pojmova sv. Ljudevit je u tome imao veliku slobodu te ih je naizmjence koristio. Tako na primjer u djelu Ljubav vječne Mudrosti u broju 223. sam svetac stavlja naslov Posveta samoga sebe Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti po Marnijim rukama, a u samoj molitvi koristi pojam ropstva ljubavi. U Raspravi u središnjem dijelu kada želi govoriti o novosti pobožnosti koju on naučava sam prije broja 120 velikim slovima stavlja naslov Savršena posveta Isusu Kristu. A u Ugovoru saveza s Bogom koji je dijelio narodu nakon misija, vjerojatno svjestan da ropstvo i posveta kao terminologija može samo zbuniti prosti puk krajnje pojednostavljuje svoj nauk i opisuje ga riječima: «Potpuno se predajem Isusu Kristu, po Marijinim rukama, kako bi nosio s njime moj križ sve dane mog života».

Iz navedenog se vidi da je sv. Ljudevit naizmjenično koristio posvetu i sveto ropstvo ljubavi za izraziti istu duhovnu stvarnost, a koristio je i pastoralnu mudrost krajnjeg pojednostavljenja.

I danas se u duhovnoj terminologiji mogu pojmovi posvete i svetog ropstva ljubavi,51 a mi ćemo u knjizi koristiti pojam posvete jer se on više koristi u interpretaciji monfortanske duhovnosti a ušao je i u službenu upotrebu učiteljstvu Crkve.52

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Pojmom posveta ili sveto ropstvo ljubavi Montfort u biti želi izraziti potpuno svojevljnu ovisnost i pripadnost Isusu po Mariji. Da li svjesno pristaješ na to u svome životu? Koji od dvaju pojmova koje koristi svetac ti je bliži i prihvatljiviji?

3. 3. Temeljna dinamika odgoja na putu rasta u monfortanskoj duhovnosti

Sve duhovnosti, u skladu sa svetim pismom, tradicijom i naučiteljstvom Crkve daju veliku važnost načinu i dinamikama duhovnog rasta vjernika koji prigrli pojedinu duhovnost. A u sklopu jedne i jedinstvene katoličke crkvene duhovnosti na sličan način, ali s različitim naglascima slikama i simbolima opisuju duhovni rast vjernika. Sv. Ljudevit koristi više slika i usporedba kada o tome govori. Ipak put53 je slika koja se najčešće susreće u njegovim djelima i dobro ocrtava tu duhovnu stvarnost, a u skladu je i sa osobnim iskustvom sveca koji je kao pučki misionar propješačio veliki dio Francuske i Evrope naviještajući Evanđelje. Montfort je svetac koji je život milosti što ga je doveo do vrhunaca mistike proživio ne u ćeliji samostana nego na putovima Francuske.

Za Montforta: «Ova je pobožnost lagan, kratak, savršen i siguran put da dođemo do sjedinjenja s našim Gospodinom, u čemu je bit kršćanske savršenosti. Ovo je lagan put; probio ga je Isus dolazeći k nama, i na njem nas nikakva zapreka ne priječi doći k njemu. Dakako, možemo i drugim putovima doći do božanskog sjedinjenja, ali to će biti s mnogo većim križevima i čudnim smrtima i uz mnogo više teškoća, koje ćemo teže svladati. Trebat će nam proći kroz tamne noći, čudne borbe i smrtne muke; trebat će nam ići kroz vrletna brda, preoštro trnje i strašne pustinje. A Marijinim putem idemo ugodnije» (PP 152).

U monfortanskoj duhovnosti mogu se pronaći svi bitni elementi puta duhovnog rasta vjernika. P. E. Riche ih je sustavno izložio naglašavajući da se radi o duhovnoj dinamici koja sadrži:

- svetost kao cilj duhovnog života shvaćena kao životni plan,

- težnja usmjerena prema tom cilju,

- nutarnja i vanjska sredstva za postići cilj

- i vrijeme ostvarenja.

3.3.1. Svetost kao cilj monfortanske duhovnosti i ljubav kao savršenstvo kršćanskog života

Montfort jasno naglašava cilj prema kojemu želi voditi vjernika, svetost. Ne zadovoljava se prosječnim, neophodnim, minimum. Kao i drugi sveci, prvo je sam herojski velikodušno živio vjeru, a onda kao duhovni otac i vođa vjeran Kristu i evanđelju sve kršćane poziva na taj isti put. Njegov život i njegovi spisi imaju za cilj potaći i voditi vjernika putem duhovnog savršenstva do svetosti. U tome sv. Ljudevit kao rijetko koji duhovni pisac prethodi nauk Drugog vatikanskog sabora (GS 39 – 43) i naglašava opći poziv na svetost:

«Dušo, živo sliko Božja, otkupljena dragocjenom krvlju Isusa Krista, Gospodin tvoj želi da u ovom životu postaneš sveta kao On, a u drugom slavna kao On! Posve je sigurno da je tvoj poziv postići svetost Božju. Tome moraju smjerati sve tvoje misli, sve tvoje riječi, svi tvoji čini, sve tvoje pokore i sva tvoja nastojanja u životu; inače se protiviš Bogu, jer ne činiš ono za što te je stvorio i radi čega te uzdržava. Oh, divnoga li djela! Prah se pretvara u svjetlo, blato u čistoću, grijeh u svetost, stvor u Stvoritelja i čovjek u Boga! Oh, divnoga li djela! – ponavljam, ali to je djelo tako teško u samome sebi i nemoguće samoj naravi. Jedini ga Bog može proizvesti svojom milošću, i to milošću obilnom, izvanrednom. Stvaranje čitavog svemira nije tako veliko remek-djelo kao to» (MT 3).

Iz teksta je jasno da je za Montforta svetost teologalna kategorija, to jest povezana s našim odnosom s Bogom, sjedinjenjem i preobraženjem duše u Isusa Krista jer kada svetac govori o pozivu na svetost ne ostaje neodređen nego ukazuje i na samu njenu bit: «Ova je pobožnost lagan, kratak, savršen i siguran put da dođemo do sjedinjenja s našim Gospodinom, u čemu je bit kršćanskog savršenostva» (PP 152).

A u konkretnom svakodnevnom životu svetac vidi sve naše čine i djela usmjereni na postizanje svetosti. Bez ucjepljenja u praksu svakodnevnice općeniti poziv na svetost ostaje bez korijena na kojemu mi mogao izrasti bilo kakav plod. Montfort to poručuje kada govori o življenju posvete, uvjerava o potrebi: «da se njome poslužiš da postaneš sveta i nebeska, jer je ova tajna samo toliko velika koliko se koja duša njome okoristi. Pazi da ne ostaneš skrštenih ruku, besposlena, jer bi ti moja tajna mogla postati otrov i biti na propast... I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svoga života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost» (MT 1).

Dakle, po krštenju svetost darovana kao poziv i bitno posvećenje u vjerniku mora zaživjeti mora postati odgovor i u konkretnom životu i proživljena svetost. Za kršćane svetost je najviša vrednota koja nadopunja i usavršuje sve druge ljudske i duhovne vrijednosti i kreposti. Svetost svjedoči o Božjoj prisutnosti u nama koja preobražava, usavršuje i usrećuje privlačeći ljude Bogu. Mi u vjerovanju ispovijedamo: «vjerujem u općinstvo svetih». Dakle svaka svetost je crkvena, eklezijalna, ostvaruje se živeći u Crkvi i za izgradnju same Crkve. Ne postoji privatna svetost nego je uvijek osobna u zajednici vjernika i za izgradnju Crkve.

Slijedeći klasični nauk katoličke duhovnosti koji biblijske temelje pronalazi u hvalospjevu ljubavi apostola Pavla (1 Kor 13), a teološki ga je možda najjasnije izrazio sv. Toma Akvniski: «Savršenstvo kršćanskog života se na poseban način sastoji u ljubavi»54, Montfort naglašava ljubav kao bit kršćanskog života i svetosti.

Taj nauk je potvrdio i Drugi vatikanski koncil: «Jer ljubav je kao veza savršenstva i izvršenje zakona, upravlja svim sredstvima posvećenja, daje im oblik i dovodi ih do savršenstva» (LG 42). U pjesmi Izvrsnost ljubavi u kojoj kao da sama ljubav progovara u prvom licu svetac uči:

«Ja sam kraljevska krepost, ili bolje, božanstvenost, prva teologalna krepost koja se zove ljubav. Ja sama činim da se Boga čisto ljubi, a Bogu za ljubav svoga bližnjega kao sebe samoga... Među krepostima ja sam kraljica, sve druge idu iza mene, ja u svojoj ovlasti imam sva dobra i Bog sam sluša moj zakon. Zakon od mene dobiva život, on u meni doseže cilj, bez mene se ništa ne posvećuje, bez mene svaka krepost vene. Činim sve kreposti ugodnima, njihov sam ljubavni žalac, po mojoj gorućoj snazi i najteži tereti lete u nebo... Bez mene život je beskoristan, čovjek je bez milosti i kreposti, uzalud se u Evanđelje vjeruje, i najveće srce je poraženo» (P 5, 1-2, 5-6, 8).

Sv. Ljudevit uči o posveti Majci Božjoj kao o jednom od privilegiranih sredstava za postići tu savršenu ljubav bez koje kršćanski život nema svoju vjerodostojnost: «kao o prečacu bez pogibelji, kao o neokaljanu putu bez nesavršenosti i kao o čudesnoj tajni da tebe Isuse nađemo i savršeno uzljubimo» (PP 64).

Montfort jasno iznosi na vidjelo ulogu koju je Bog odredio za Mariju na putu vjere. Kao prvo motri uzajamnu ljubav Isusa i Marije: «Ah, kad bi ljudi znali slavu i ljubav koju primaš u ovom divnom stvoru, sasvim bi drukčije mislili o tebi i o Mariji» (PP 63), a zatim pobožnost Mariji ka darovano sredstvo da dođu do istinske ljubavi: «Kako biste ljubili Isusa dan i noć tajna je u ljubavi prema Mariji. Ona je majka i požar lijepe i savršene ljubavi» (P 5, 38).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesam li svijestan da Bog i mene poziva na svetost? Koje su za mene glavne prepreke na tom putu? Da li živeći vjeru s vremenom rasteš u ljubavi prema Bogu i bližnjemu?

3.3.2. Težnja usmjerena prema cilju te Božanska milost i ljudska djela kao sredstva za postići svetost

Svetac je svjestan da je za rast u duhovnom životu potrebna želja i usredotočenost na svetost kao cilj duhovnog sazrijevanja. Ono podrazumijeva rast u svim ljudskim vrlinama te moralnim i teologalnim krepostima koje se postižu i žive u konkretnim činima svakodnevnog života u nasljedovanju Isusa Krista.

«Sve kršćansko savršenstvo se sastoji: u želji i odluci da se postane svet; Ako tko hoće ići za mnom; u obraćenju i mrtvljenju: neka se odrekne samoga sebe; u trpljenju: neka uzme križ svoj; nasljedovanju Isusa i djelovanju: i neka me slijedi!» (PPK 13)

Činiti dobro oplemenjuje ljudski karakter i oblikuje kršćanski stil ponašanja koji se odražava prvenstveno u krepostima. Bez napretka u krepostima nema duhovnog sazrijevanja. O naravi kreposti Crkva uči: “Krepost je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi ne samo da dobro čine izvrši, nego da od sebe dade najbolje. Svim osjetnim i duhovnim silama kreposna osoba teži prema dobru, za njim teži i za nj se konkretnim činima opredjeljuje. Ljudske kreposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život. Krepostan je onaj čovjek koji slobodno čini dobro. Ćudoredne kreposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina; one pripravljaju sve moći ljudskoga bića da uđe u zajedništvo s božanskom ljubavi” ( KKC 1803-1804).

Sv. Ljudevit koji je sam krposno živio duboko svjestan važnosti kreposti u duhovnom životu, o tome je puno propovijedao i poticao vjernike da ulažu potreban napor za postići dobar kršćanski život:

«Svaki je čovjek stvoren za krepost, bez nje je čovjek slab, poražen, bez zadovoljstva i pobjede. Ako ga krepost ne opčini njegovo će srce biti uvijek gladno... Krepost je najsigurnija tajna kako izgraditi bližnjega, obratiti njegovu dušu. Ona je balzam ugodnoga mirisa koji slatko ispunja njegovo srce božanskim plamenom. Ona mu lako govori, snažno ga oduševljava. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, za tobom vapijem...

Prijatelji svetoga Siona, tražimo savršenstvo, jer Bog nam tako zapovijeda. Ali čisto ga želimo i gorljivo tražimo, njegova nagrada je velika. Trudimo se kako bismo ga zadobili, radimo na tome do smrti. Ali treba nastojati biti izvrstan, ne napredovati znači nazadovati. Dakle, napredujmo bez prestanak, ne štedimo ništa kako bismo napredovli, kako bismo u buduće činili bolje, ljubav nas na to potiče. Smatrajmo da prošlost nije ništa, da nismo napravili nikakvo dobro. Skupljajmo novčić po novčić kako se to čini u svakom poslu, nema malih kreposti. Idimo uvijek prema savršenijem, tako su činili i sveci kako bi imali svoju zaslugu. Tko god raste u kreposti, primit će i ostalo još u većoj mjeri. Posramimo se zbog naše mlakosti gledajući svetost naše braće svetaca. Pored ovih moćnih gorostasa mi smo lijeni patuljci, puni svake bijede...

Čista se krepost dobiva jedino nakon što smo izvojevali pobjedu legitimnom borbom. Postimo dakle i molimo bez prestanka, mrtvimo naše strasti, izvore svakog grijeha i prakticirajmo sa žarom velike Spasiteljeve kreposti...

O dostojna Majko Isusova, o velika Kraljice kreposti i njihov savršeni uzore! Ako sam tvoj sluga daj da budem i tvoj nasljedovatelj. O Djevice vjerna, neka tvoje kreposti dođu u mene, naročito mudrost i vjera. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, moja vječna zaručnice! Odstupi lažni svijete, tvoja lažna sreća me prlja i čini pohlepnim. Ti me svojim pompoznim sjajem želiš zauvijek učinit nesretnim. Odlazi, prokleti, besramni, drugima daj tvoj otrov. Krepost je jedina moja pjesma. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, pjevam o tvojoj vatri!» (P 4,10; 16- 23).

Montfort nije samo poticao na želju za savršenstvom i svetošću govoreći o neophodnosti rasta u krepostima na tom putu nego je ukazao i na za to neophodna sredstva teološki precizirajući ulogu Božje milosti na tom put. Na putu duhovnoga rasta prvenstvo svakako ide Božjoj milosti koja prethodi prati i slijedi svako naše dobro djelo. A Bog od vjernika traži slobodnu suradnju i zalaganje u duhovnom životu te na taj način svaka osoba doprinosi svom putu duhovnoga rasta.

„Dušo, što ćeš raditi? Koja ćeš sredstva odabrati da se uspneš kamo te Bog zove? Svima su poznata sredstva spasenja i svetosti: zabilježena su u Evanđelju, rastumačili su rastumačili su ih učitelji duhovnog života, vršili su ih sveci i nužna su svima koji se žele spasiti i postići savršenost. Ta su sredstva: poniznost srca, neprestana molitva, svestrano mrtvenje, predanje Božjoj Providnosti i suglasnost s voljom Božjom.

Bezuvjetno je potrebna milost Božja da se svim tim sredstvima spasenja i posvećenja možemo poslužiti, a ta se milost daje svima u većoj ili manjoj mjeri. U to nitko ne sumnja. Kažem: u većoj ili manjoj mjeri, jer Bog, premda je neizmjerno dobar, ne podjeljuje svoje milosti svima u istoj mjeri, ali ipak svakome daje dostatno milosti. Duša, vjerna velikoj milosti, čini veliko djelo, a s malom milosti, malo djelo. Vrijednost i veličina milosti koju Bog daje, a duša slijedi, čini vrijednost i veličinu naših djela. Ta su načela neoboriva“ (MT 3-5).

Svetac kao u kratkom sažetku nauka o milosti i asketskom dijelu puta duhovnog rasta gdije je naglašenije ljudsko djelovanje, te mističnog dijela puta na kome kome prevladava preobražujuće Božansko djelovanje iznosi teološki jasan temelj odnosa ljudskih čina i Božje milosti koji uzeti skupa su sredstva za postizanje svetosti.

Milost je sudjelovanje u Božjem životu. Ona nas uvodi u intimnost trojstvenog života. Prvu milost ne možemo nikada zaslužiti. Ona je čisti dar Božjeg milosrđa koji duša prima na krštenju. Ali kada smo jednom primili posvetnu milost, prije svega dužnost nam je primljenu milost sačuvati, a možemo i trebamo s njom surađivati, stjecati zasluge i tako rasti u milosti sve do vrhunaca svetosti. Svetac naglašava da je milost za čovjeka, ali nadilazi njega samoga i sve što se može postići ljudskim naporom: «Oh, divnoga li djela! – ponavljam, ali to je djelo tako teško u samome sebi i nemoguće samoj naravi» (MT 3). Duboko svjestan te stvarnosti Montfort potiče vjernika na ustrajno traženje milosti:

«Tražimo milost, sve ostalo je ništa. Nije dobro ono što je prevrtljivo i prolazno. Mi, radosni, tražimo Nebo... Naša je besmrtna duša stvorena za Boga, zemlja je premala, ništavna. Trebamo raditi jedino na našem spasu. Eto našeg cilja, evo našeg jedinog posla. Tražimo Mariju, tražimo Isusa, Isusa i ništa više. Eto slave i života, dođite, slijedite nas i imat ćemo ih svi (P 162, 9,14-16)

Ako općenito gledamo kršćanski kristocentričan život kako ga predočuje Montfort prvenstvo pripada Božjoj milosti a tek onda dolaze ljudski napori pa i sama pobožnost Mariji je plod milosnog djelovanja u duši. A sam život u vjeri i Marijina uloga se temelji na dinamici obnove krsnih obećanja kao što smo to već dokazali.

Suradnja s Božjom milošću se očituje u tome da se vjernik koristi svim sredstvima za rasti u posvećenju i napredovanju na putu spasenja. Svetac je svjestan postoje različita sredstva za tu svrhu koja se upotpunjuju. Osim već gore spomenutih sv. Ljudevit nabraja i mnoga druga sredstva koja ćemo naglasiti kada budemo govorili o etapama duhovnog rasta u življenju posvete. Odvije ćemo još naglasiti samo privilegirano sredstvo za postizanje i ustrajnost u milosti sve do vrhunaca svetosti prema sv. Ljudevitu: prava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Marija je prva među onima koji su slušali i živjeli Božju riječ te Montfort može kao temeljnu i originalnu tvrdnju svoga nauka kazati:

«Sve se dakle svodi na to: kako pronaći lako sredstvo da od Boga postignemo potrebnu milost da postanemo sveti, a ja te upravo o tom želim poučiti. I kažem, da nađemo milost Božju, treba pronaći Mariju. Jedina je Marija našla milost kod Boga, i to za sebe i za svakog čovjeka napose. Patrijarsi i proroci, svi sveci Staroga Zavjeta nisu mogli naći tu milost. Marija je dala bivovanje i život Tvorcu svih milosti i – zbog toga – nazvana je Majkom milosti, Mater gratiae.

Bog Otac, od kojega dolazi svaki savršeni dar i svaka milost kao iz svoga bivstvenog izvora, dajući joj svoga Sina, dao joj je sve svoje milosti; tako da joj je, kako kaže sv.Bernard, u njemu i s njim dao volju Božju. Bog ju je odabrao za blagajnicu, upraviteljicu i djeliteljicu svih milosti; tako da sve njegove milosti i svi njegovi darovi prolaze kroz njezine ruke. I po toj primljenoj povlastici, kako kaže sv.Bernardin, ona dijeli milosti Vječnoga Oca, kreposti Isusa Krista i darove Duha Svbetoga kome hoće, kako hoće, kada hoće i koliko hoće.

Kao što je u naravnom redu potrebno da svako dijete ima oca i majku tako je i u redu milosti. Svako pravo dijete svete Crkve treba da ima Boga za Oca, a Mariju za Majku. Ako se tko hvali da ima Boga za Oca, a prema Mariji ne osjeća ni malo nježnosti pravoga djeteta, lažac je i ima đavla za oca» (MT 6 -11).

Kada sv. Ljudevit govori o pronalasku Marije ne radi se toliko o spekulativnom teološkom umovanju nego o duhovnom iskustvu koje u molitvi i praktičnom življenju vjere postaje usvojeno kao osobno uvjerenje.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri:Da li istinski težim za svetošću i trudim se na tom putu? U ovom trenutku mog života koje kreposti su mi napotrebnije? Molim li Boga da mi udijeli potrebne milosti i da li surađujem s njime? Na koji način je Marija prisutna na putu mog života u milosti?

3.3.4. Vrijeme i progresivna pedagogija postizanja svetosti

Svaki autentičan duhovni put podrazumijeva pedagogiju, a etape rasta ostvaruju se u vremenskim periodima u kojima dolazi do sazrijevanja i plodova po prokušanoj vjernosti. Tako i sv. Ljudevit koji je za vrijeme formacije bio pod utjecajem isusovačke duhovnosti, onima koji se žele posvetiti Isusu Kristu po Mariji preporuča put priprave u trajanju od mjesec dana.55

Iz programa priprave za posvetu koji je jedna vrsta praktičnog uvođenja u življenje duhovnosti posvete u svakodnevnom životu je lako uočljiv dinamički vidik monfortanske duhovnosti koji progresivno vodi dušu putem svetosti kroz pojedine faze duhovnog života čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja. Sadržaj mjeseca priprave jasno ukazuje na put čišćenja po oslobađanju od duha svijeta, prosvjetljenja po duhovno iskustvenoj spoznaji Marije i sjedinjenja s Isusom po Mariji.56

Svetac preporuča da se svake godine obnavlja ta dinamika priprave kako bi duša ušla u duh posvete, a sami čin predanja se može i svakodnevno obavljati: «Barem svake godine, isti dan, obnovit će istu posvetu, vršeći iste pobožne vježbe za tri tjedna. Pače, moći će svakoga mjeseca i svakoga dana obnoviti sve što su učinili, s ovo malo riječi: Tvoj sam sav, i sve moje pripada tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci» (PP 233).

Sv. Ljudevit duhovnost posvete naziva i kratkim putem. U malo vremena učiniti velike napretke u duhovnom životu. To je otajstveni učinak posvete Mariji. I sve to, a da i osoba sama ne zna sa sigurnošću kako se to događa. Ta tajna duhovnoga života se sastoji u potpunom predanju i u poniznosti.

«Više na njemu napredujemo kroz malo vremena naše podložnosti Presvetoj Djevici i ovisnosti o njoj, nego kroz godine i godine svoje volje i oslona na se; jer čovjek poslušan i podložan božanskoj Mariji slavit će sjajne pobjede (Izr 21,28) nad svim svojim neprijateljima» (PP 155).

Ali treba paziti da se krivo ne shvati sveca kada govori o vremenu sazrijevanja na duhovnom putu. Kada govori da je posveta lak put to nipošto ne znači olako, a kada govori da je kratak, brz put za postići svetost to ne znači brzopleto, neposredno, po ljudskoj želji i hiru. Montfort, nazivajući Isusa Božjim Mudrošću, to jasno poručuje:

«Što je veći Božji dar, to ga je teže i zadobiti. Koliko li nam je potrebno, molitava i napora da zadobijemo dar Mudrosti koji je veći od svih ostalih Božjih darova! Poslušajmo što kaže sama Mudrost: “Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se”(Mt 7, 7). Kao da nam time želi reći: Ako me želite naći, treba da me tražite; želite li ući u moju palaču, kucajte na moja vrata; želite li me primiti, treba da me potražite. Nitko me ne nalazi, ako me ne traži; nitko ne ulazi k meni, ako ne pokuca na moja vrata; nitko me ne prima, ako me ne zatraži, jer se sve postiže molitvom.

Potrebno je moliti za Mudrost ustrajno. Da dobijemo taj dragocjeni biser, treba da molimo Boga sa svetim dodijavanjem, jer bez njega nećemo je nikada dobiti. Ne budimo kao mnogi koji mole nešto od Boga. Kada takvi mole neko duže vrijeme, npr. koju godinu, a ne vide da ih je Bog uslišio, oni obeshrabreni prestaju moliti vjerujući da ih Bog i neće uslišiti. Tako gube plod svojih molitava i nanose Bogu nepravdu, jer On voli davati i uvijek uslišava dobre molitve bilo na ovaj ili na onaj način.

Ako, dakle, želiš postići Mudrost, moli za nju i danju i noću a da se ne umoriš i ne dodije ti. Blažen i tisuću puta blažen onaj tko dobije Mudrost nakon deset, dvadeset, trideset godina molitava, pa i jedan sat prije smrti! I ako ju je dobio nakon što je čitav život proveo tražeći je i moleći za nju i nastojeći da je zasluži svim vrstama križeva i napora, neka ne misli da ju je dobio po pravdi kao nagradu, već iz čistog milosrđa, kao milostinju. Ne, ne, Mudrost neće dobiti duše koje ju nemarno i nestalno traže i mole». (LJVM 184 -188)

Montfort poznaje dobro važnost vremena u duhovnom životu. On naglašava napredak i dvostruku dimenziju u duhovnom životu u odnosu na vrijeme: produbljivanje i sve intenzivnijem življenju posvete u svakodnevnici te ustrajnosti do kraja. Nazivajući posvetu stablom života uči:

«Preodabrana dušo, budeš li na taj način uzgajala svoje Drvo života koje je nedavno zasadio u tvojoj duši Duh Sveti, uvjeravam te da će u kratko vrijeme tako visoko uzrasti da će nebeske ptice u njemu prebivati, i postat će tako savršeno da će konačno – kada za to bude vrijeme – dati svoj plod časti i milosti, to jest ljubaznog i poklona dostojnog Isusa, koji je bio i uvijek će biti jedini Marijin plod. Sretne li duše u kojoj je zasađena Marija – Drvo života; još sretnija ona u kojoj Marija raste i cvjeta; veoma sretna je ona u kojoj Marija donosi svoj plod; ali najsretnija od svih jest ona koja taj plod kuša i čuva sve do smrti i u vijeke vjekova. Tako budi» (MT 78).

Sv. Ljudevit uviđa još jednu važnu duhovnu dimenziju vremena koje prolazi. Ono je čovjeku od Boga darovao kako bi ga on koristio za služenje te napredovao u posvećenju. Vrijeme je darovano kako bi vjernik poštujući ritam svakodnevnice rastao u milosti, ali na žalost čovjek može taj dar zloupotrebiti i nepovratno izgubiti te tako umjesto posvećenja uputiti se putem propasti. Svetac u pjesmama o odbacivanju duha svijeta osim same beskorisnosti pojedenih praksi koje vode do grijeha naglašeno oplakuje i gubitak darovanog vremena za tolike ljude:

«Ali koliko je zabranjenih igara, koliki su se u njima izgubili ne vidjevši u njima zla. Kockarske igre su izmislili đavao i odbačenici kako bi se gubilo dragocjeno vrijeme dano čovjeku da čineći pravdu zadobije nebo. O vrijeme, o daru Duha Svetoga, o cijeno krvi Isusa Krista, o vrijeme koje imaš neizmjernu cijenu! Igrati karte i kocke, kad umreš, tisuću ćeš puta žaliti što si tako gubio vrijeme u igrama i ispraznostima, ne čineći pokoru. Kad bi prokleti u paklu imali jedan sat tvoga izgubljenog vremena, bi li oni slijedili tvoju ludost? Vidjeli bismo ih kako plaču, viču, poste i umrtvljuju se. Ah, što bi sve činili kad bi imali taj sat? Ti ga imaš, čini dakle ono što bi oni činili, ostatak svoga života» (P 30, 7-9).

«Jao, uopće se ne računa vrijeme koje se izgubi na plesu, iako je vrijeme najveće dobro, iako ono ima neizmjernu cijenu, vrijeme je kratko i dragocjeno, dano je da se zadobije nebo» (P 31, 23).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Kako provodim i vrednujem vrijeme? Da li vrijeme prepoznajem kao Božji dar? Ako nakon nekog perioda molitve i napora ne vidim učinke u duhovnom životu da li sam sklon odustajanju ili nastavljam put tražeći i prepoznajući volju Božju u onome što živim?

3.3.5. Temeljne postavke nauka sv. Ljudevita o stupnjevima i etapama rasta u duhovnom životu

Montfort u svojim spisima nije sustavno analitički iznio razrađen prikaz stupnjeva duhovnog života, iako o svim njegovim bitnim temama na više mjesta o tome piše. Ako uzmemo cjelovit opus djela sv. Ljudevita u njemu možemo pronaći opis svih važnijih elemente tog puta.57

Svetac o rastu u kršćanskom životu govori koristeći dvije različite kategorije: ljubav prema Isusu Kristu, vječnoj i utjelovljenoj Mudrosti te posveta i pobožnost Mariji.

U djelu Ljubav vječne Mudrosti Montfort napominje o etapama rasta u spoznaji ljubavi Isusa Krista, Božanske Mudrosti:

«Nema ničega ugodnijeg nego spoznati božansku Mudrost:

- Blaženi oni koji je slušaju;

- još blaženiji oni koji je žele i traže;

- a najblaženiji su oni koji slijede njezine putove i kušaju u srcu tu beskrajnu slast koja je radost i sreća vječnog Oca i slava anđela! O, kad bismo okusili slast koju kuša duša koja pozna ljepotu Mudrosti, koja siše mlijeko s tih “Očevih grudiju” uskliknuli bismo sa Zaručnicom: Ljubav je tvoja slađa od vina (Pj 1, 1.), slađa od svih slasti stvorenja, a posebno kad govori dušama koje razmatraju ove riječi: Kušajte i vidite (Ps 33 (34), 9.) - jedite i pijte, i opijte se (Pj 5, 1.) mojim vječnim slastima, jer u drugovanju sa mnom nema gorčine, i nema bola u zajedništvu sa mnom, već sam užitak i radost (Mudr 8, 16.).

Spoznaja Vječne mudrosti nije samo najplemenitija i najugodnija nego je također i najkorisnija i najpotrebnija, jer se život vječni sastoji u tome da upoznamo jedino pravoga Boga i njegova Sina Isusa Krista (Iv 17, 3.), jer tebe znati, uzvikuje Mudrac govoreći o Mudrosti, savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti (Mudr 15, 3.). Želimo li uistinu imati život vječni, težimo za spoznajom Vječne Mudrosti.

Želimo li već na ovom svijetu savršenu svetost, i ponovno, upoznajmo Mudrost. Hoćemo li u srcu imati korijen besmrtnosti, imajmo u duhu spoznaju Mudrosti. Spoznati Krista, Utjelovljenu Mudrost – znači dosta znati, makar drugo ne poznavao. Znati sve, a njega ne upoznati – znači uistinu ništa ne znati» (LJVM 10 -11).

A u drugom tekstu u istoj knjižici sv. Ljudevit pozivajući se na tekst ih knjige Sirahove izričito govori o tri stupnja pobožnosti:

«Nakon što se Mudrost pokazala kao majka i izvor svih dobara, potiče ljude da ostave sve i da nju traže, jer se ona daje samo onima, kaže sv. Augustin, koji je žele i traže tolikom revnošću kako to zaslužuju velike stvari. U 22. retku božanska Mudrost pokazuje tri stupnja pobožnosti, a posljednji predstavlja pravo savršenstvo:

a) služiti Boga poniznom podložnošću,

b) raditi u njemu i po njemu u ustrajnoj vjernosti,

c) tražiti potrebno svjetlo i unutarnje pomazanje da bismo i drugim nadahnuli ljubav prema Mudrosti te ih dovedemo do vječnoga života» (LJVM 30).

Montfort i na drugi način učeći o pobožnosti prema Mariji i posveti, govori o etapama i stupnjevima rasta u duhovnom životu.

«Budući da je bit ove pobožnosti izgrađivati unutarnjost, neće je svatko jednako razumjeti. Neki će se ustaviti na njezinoj vanjštini i neće ići dalje: tih će biti najveći broj. Neki će, i to malo njih, unići u njezinu unutarnjost, ali će se popeti samo na prvu njezinu stepenicu. A tko će se popeti na drugu stepenicu? Tko će doprijeti do treće? Napokon, tko će na toj trećoj stepenici stajati stalno? Samo onaj komu Duh Isusov otkrije tu tajnu. Na tu će visinu sam Duh Sveti voditi dušu jako vjernu, da napreduje od kreposti do kreposti, od milosti do milosti, od svjetla do svjetla, da jednom dospije do svoga preobraženja u Isusu i do punine njegove dobi na zemlji i do njegove slave na nebu» (PP 119).

«Nije dosta jedanput se predati Mariji u svojstvu roba; nije dosta to ponavljati čak ni svaki mjesec, ni svake sedmice: takva bi pobožnost bila suviše kratkotrajna i ne bi mogla uzdići dušu do one savršenosti do koje je može uzdići. Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrinji i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj. Naišao sam na mnogo osoba koje su se na izvanjski način veoma gorljivo dale na ovo sveto ropstvo, ali jako rijetko na one koje su ga imale i još rjeđe na takve koje su u njemu ustrajale» (MT 44).

U Marijinoj tajni bez raspravljanja o lažnim pobožnostima kao u Raspravi svetac govori o postepenom rastu u pobožnosti prema Mariji iako ne koristi riječ stupanj kao u prethodnom tekstu.

«Ima, uistinu, više pravih pobožnosti prema Presvetoj Djevici; i ja ovdje ne govorim o lažnim. Prava se pobožnost sastoji u tome da ispunjavamo kršćanske dužnosti, izbjegavamo teški grijeh, da radimo više iz ljubavi nego iz straha, da se koji put pomolimo Svetoj Djevici i da je častimo kao Majku Božju, bez ikakve posebne pobožnosti prema njoj.

Druga se pobožnost sastoji u tome da prema Djevici Mariji gajimo savršenije osjećaje poštovanja, ljubavi, pouzdanja i čašćenja. Ona nas navodi da stupimo u Bratovštinu ružarija, škapulara, da molimo krunicu i ružarij, da častimo Marijine slike i oltare, da slavimo njezine povlastice, da se upišemo u njezine družbe. Ta je pobožnost – ako se držimo daleko od grijeha – dobra, sveta i hvalevrijedna; ali, ipak, nije tako savršena i toliko moćna da duše otrgne od stvorova i da ih otcijepi od samih sebe, te ih tako ujedini s Isusom Kristom.

Treća pobožnost prema Presvetoj Djevici, koju pozna i vrši jako malen broj osoba, jest ova koju ti želim objaviti, izabrana dušo. Sastoji se u tome da se potpuno predamo Mariji u svojstvu roba, a po Mariji Isusu; zatim da činimo sve s Marijom, u Mariji, po Mariji i za Mariju» (MT 24-28).

Postavlja se pitanje kako shvatiti ove programske tekstove sv. Ljudevita i pronaći teološki i temelj koji objedinjuje problematiku duhovnoga rasta. Ako pažljivo proučimo poruku sveca u kontekstu cjelovitosti njegova nauka lako je uočiti da temelji kriterij razlikovanja stupnjeva puta duhovnoga rasta je rast u ljubavi, dok su razvojni put molitve ili pobožnosti samo sredstva rasta ljubavi.

Sv. Ljudevit skupa sa otačkom i svetačkom tradicijom, vidi ljubav kao bit i savršenstvo kršćanskog života, a rast u duhovnom životu kao rast u ljubavi bez ograničenja. U pjesmi kao da sam ljubav govori u prvom licu svetac poručuje.

«Ja sam kraljevska krepost, ili bolje, božanstvenost, prva teologalna krepost koja se zove ljubav. Među krepostima ja sam kraljica, sve druge idu iza mene, ja u svojoj ovlasti imam sva dobra i Bog sam sluša moj zakon. Zakon od mene dobiva život, on u meni doseže cilj, bez mene se ništa ne posvećuje, bez mene svaka krepost vene. Činim sve kreposti ugodnima, njihov sam ljubavni žalac, po mojoj gorućoj snazi i najteži tereti lete u nebo... Ja sama činim da se Boga čisto ljubi, a Bogu za ljubav svoga bližnjega kao sebe samoga... Činim da se vjerna duša u vatrenim kolima uspne do Boga, zaručujem je s Bogom i preobražavam posve u Boga... Ja razlikujem i mjerim stupanj časti blaženih, ljubav velika i čista nosi dušu u najviše visine neba... Ja sam bez granica, bez kraja i početka, jer voljeti Boga kako on zaslužuje, znači voljeti ga beskrajno. Čista poput zlata i još čišća, ljubim Boga bez interesa» (P 5, 1,10, 26).

U katoličkoj duhovnosti je općenito prihvaćen govor o tri puta koji vode do savršenstva: put čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja. Ali treba odmah naglasiti da se ne radi o tri paralelna puta nego o tri stupnja ili etape jednoga puta koji prolaze duše na putu rasta u duhovnom životu od obraćenja do vrhunaca svetosti. Nakon drugog vatikanskog koncila bilo je kritičkih studija koji su ukazivali na neke problematike trostukog viđenja i podjele duhovnog puta zbog prenaglašenosti obrazaca, premale fleksibilnosti, poteškoća kod praktičnog vrednovanja duhovnog puta na temelju te podijele.58 Javljali su se i novi prijedlozi za cjeloviti opis duhovnoga puta fleksibilnije raspoređenog u 5 etapa koji prema njegovu autoru dobro sažimaju sadržaj kršćanskog otajstva, duhovno iskustvo i ljudsko življenje.59 Donosimo sažetak tog opisa puta duhovnog rasta:

1. Kršćanska inicijacija: Krštenje je korijen i sinteza cijelog duhovnog procesa, te je skupa sa svim drugim sakramentima biti element duhovnog puta. Duhovno iskustvo se ostvaruje kod krštenja, što podrazumijeva pripravu, i rast u slijedećim fazama sve do punine. Ovaj početak duhovnog puta je zanemaren jer se krštenje obično prima u djetinjstvu. Danas se u Crkvi javljaju razne inicijative vezane uz obnovu krsnih zavjeta.

2. Poosobljenje i učvršćenje duhovnog puta. Ima odlučujuću i nezamjenjivu ulogu jer se radi o obraćenju i temeljnom opredjeljenju osobe a odnosi se na cjelokupni život. Vjera se usvaja po mjerilima odrasle osobe. Radi se o pozitivnom trenutku osobnog prihvaćanja vjere koji se kod nekih događa skupa sa krštenjem, a kod drugih nakon više godina kršćanskog života.

3. Kriza identiteta i čišćenja. Proces kršćanskog sazrijevanja ne slijedi uzlaznu liniju u iskustvu. Križ kao kruna Isusova života označuje odlučujuću smjernicu u razvoju kršćanske svetosti. Događaju se iskustva tamne noći u kojima Bog preuzima inicijativu, teologalne kreposti uzimaju oblik uzajamnosti, pasivnosti. A zatim dolazi do brojnih načina djelovanja i čišćenja....

4. Provizorna zrelost. Radi se o fazi relativne punine i zemaljske svetosti. Nije to fiksna točka, jednaka za sve, ni nepomična točka gdje se ostaje godinama sve do trenutka slave. Faza svetosti je prikladni način govora, jer osoba nastavlja rasti u svetosti. Najbolji elementi duhovnog nauka nam ovdje dolaze iz iskustva samih svetaca.

5. Smrt i uskrsnuće. Odlučujuća faza duhovnog puta koja nije bila naglašena u tradicionalnim podjelama. U duhovni put treba integrirati slabost, bolest, starost i smrt kao autentična iskustva, a uskrsnuće kao istinski kraj puta kršćanske svetosti dinamike smrti – uskrsnuća započete kod krštenja.60

Pa ipak usprkos kritika i novih prijedloga klasična podjela duhovnog puta na čišćenje, prosvijetljenje i sjedinjenje i dalje ostaje valjanja i u upotrebi u riječnicima i priručnicima duhovnosti i mistike61 jer dorađena u sebi sadrži sve bitne elemente novih prijedloga. Ipak treba paziti da se ta trostruka podjela ne shvati kao strogo razgraničenje jer i one duše koje se nalaze na putu čišćenja dobivaju milosti prosvjetljenja. Danas je općenito prihvaćen nauk sv. Tome Akvinskog koji citirajući sv. Agustina o različitosti ljubavi kod početnika, naprednih i savršenih u duhovnom životu, obrazlaže put čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja kao jedinstveni put rasta u ljubavi, a stupnjevi duhovnog puta su u biti različite etape zrelosti u ljubavi.

Studiji monfortanske duhovnosti od onih klasičnih,62 pa do današnjih,63 govore o originalnom načinu na koji je sv. Ljudevit usvojio podjelu rasta duhovnoga puta na tri etape sve do vrhunaca svetosti. Prema našem mišljenju p. Rum je to najjasnije izrazio u jezgrovitom prikazu teologije, naravi i etapa sustava monfortanske duhovnosti:

«Svetost zauzima važno mjesto u djelima Montforta: on joj pokazuje izvor (Trojstvo), opisuje porijeklo (kršćanski poziv), ukazuje na činioce (Duh Sveti i Majka Gospodinova), otkriva čudesnu tajnu (prava pobožnost prema Mariji), predlaže uzore (Krista, Mariju, i svece), doziva u pamet potrebnu ljudsku suradnju za zadobiti je (kreposti), zacrtava stupnjeve rasta (tri faze duhovnog života) i označava krajnji cilj (vječni život)».64

Na kraju valja naglasiti da su svi učitelji duhovnog života bili svjesni ograničenosti svih pa i najboljih shema i podjela na stupnjeve i etape puta duhovnog sazrijevanja te su uvijek ostavljali prostor za razlučivanje, originalnost osobnoga puta i jedinstvenost prilika u kojima svatko živi svoj život. Oni su govoreći o raznim etapama duhovnog rasta htjeli samo ukazati na Božansku pedagogiju u posvećenju duša, a ni na koji način ne ograničiti slobodu Duha na osobnom putu vjernika. Tako i Montfort upućuje dušu na put osobnog iskustva kada usvaja duhovnu poruku sveca i na svoj način je asimilira:

«Iskustvo će te poučiti beskrajno više nego što ti ja kažem, i ti ćeš naći, ako budeš vjerna ovom što sam ti rekao, iako je to vrlo malo, naći ćeš toliko bogatstva i milosti u ovoj vježbi da ćeš biti zbog toga zadivljena i tvoja će duša biti puna radosti» (MT 53).

Nakon što smo u djelima sv. Ljudevita ukazali na četiri bitna elementa temeljne dinamike duhovnoga puta, izložiti ćemo stupnjeve i etape rasta u posveti Isusu Kristu po Mariji slijedeći klasičan nauk o trostrukoj podijeli puta duhonvoga rasta.

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li se moja duša s vremenom čisti i što mogu reći o mome putu ako ga usporedim na počecima duhovnog života sa sadašnjom situacijom? Da li duhovno rastem i sazrijevam? Prepoznajem li u mom iskustvu boažansku pedagogiju koja me odgaja?

4. PUT ČIŠĆENJA ILI PRVI PERIOD ŽIVLJENJA PREDANJA1 ISUSU PO MARIJI

Osobno otkriće vjere i opredjeljenje za Boga što predstavlja početak autentičnog i zrelijeg kršćanskog života, bilo da se događa u pozitivnoj i radosnoj životnoj situaciji ili mučnoj i teškoj popraćeno je iskustvom svijesti o Božjoj prisutnosti, gotovo redovito popraćenoj radošću i gorljivošću zbog veličine i ljepote nove spoznaje duhovnog života, dragocjenosti dara Božje ljubavi i zahvalnosti Božjem milosrđu. A vjernik će tek s vremenom naučiti da ne pripisuje sebi zasluge za primljeni dar te da ne zamjenjuje početnu gorljivost i želje sa stvarnom svetošću. Vjernik s vremenom postane svjestan da početni trenutak milosti, lijep i očaravajući je samo početak dugog i zahtjevnog puta. Na poziv i dar milosti treba svakodnevno spremno odgovoriti.

Tko odluči poći za Kristom i nasljedovati ga ubrzo će primjeriti da treba puno toga mijenjati u svom životu. Gospodin traži prihvaćanje napora kojim uz pomoć njegove milosti treba mijenjati mentalitet prosudbe, vrednovanja i ponašanja u životu što podrazumijeva nutarnju preobrazbu i asketski napor za ostvariti umiranje starog i rađanje novog čovjeka.

Idealizirani put savršenstva kršćanskog života tako postaje realističan u sučeljavanju sa stvarnošću i istinom o nama samima. Na taj način početni period duhovnog života, popraćen je povremenim iskustvima Božje slasti, ali i vlastitih slabosti i nedostatka, nesigurnosti i nejasnih motivacija u svakodnevnom životu. Malo po malo vjerniku se bistri slika vlastitog duhovnog identiteta.

Ono što na poseban način karakterizira kršćanski život u ovoj fazi je dublje iskustveno shvaćanje prepreka koje se javljaju na putu ostvarenja naslućenog ideala kršćanske svetosti, a to su grijeh i korijeni grijeha, strasti, slabosti, požude i napasti. Duša koja se u molitvi počne nositi sa tim stvarnostima iskustveno uči dinamike duhovnog života. Radi se o vremenu čišćenja od grijeha, krivih strasti i zlih sklonosti, a na taj način vjernik oslobađa slobodu za veću ljubav prema Bogu i čovjeku. Ovaj period duhovnog života može potrajati i više godina.

Dakle, proces sazrijevanja u duhovnom dinamizmu rasta sobom podrazumijeva nutarnje čišćenje. Tog procesa postaju svjesni samo oni koji se ozbiljno trude u življenju vjere, te postaju svjesni svega što priječi, otežava i usporava duhovni rast. Iz toga iskustva se kod vjernika rađa želja za odbacivanjem teškog i lakog grijeha te nastojanje da se u svemu sluša Boga.

Duša postaje svjesna potrebe nutarnjeg čišćenja i zbog svijesti o prisutnosti Boga svetoga. Svijest o Božjoj svetosti uvećava nutarnju svijest o duhovnoj nepročišćenosti. Taj popratni osjećaj za svetost se očituje u većem poštovanju prema Bogu i sinovskom Božjem strahu punom poštovanja, te prouzrokuje muku duše zbog vlastite nepočišćenosti. Istovremeno Božja ljubav je potiče da prihvati i primjeni sva sredstva i napor u vremenu koja će je dovesti do željene čistoće.

Ta muka i napor čišćenja imaju za cilj pripraviti dušu za prosvjetljenje i sjedinjenje s Bogom. Sv. Ljudevit je toga duboko svijestan te ukazuje na temeljnu dinaminku poručujući: „treba da smrviš i rastališ u sebi staroga Adama, da postaneš novi u Mariji“ (PP 221). Ili na drugom mjestu još jasnije: „Stoga, ako se koja duša daruje njoj bez ograničenja, i Marija se njoj dariva neograničeno. Samo, naše pouzdanje u Mariju ne smije biti preuzetno, nego treba da sa svoje strane nastojimo steći kreposti i ukrotiti svoje strasti“ (PP 181). Dakle prema svecu duhovni napor i učinci puta čišćenja su preduvijet i temlj za kušanje plodova življenja posvete koju on naučava.

U ovom poglavlju ćemo prikazati najvažnije prakse i dinamike duhovnoga puta čišćenja koje nalazimo u nauku sv. Ljudevita a koje je on preporučivao vjernicima koji obnovili krsne zavijete i posvetili se Mariji da ih majčinski prati na put hoda s Kristom. Naravno da sakramentalna praksa ispovijedi i svete mise uz redoviti ispit savjesti ostaju neophodni preduvjeti u toj borbi, ponekad dugoj i iscrpljujućoj, za postići nutarnje jedinstvo i slobodu.

Svaki rast podrazumijeva dva različita elemenata, odbacivanje onoga što priječi djelovanje milosti i usvajanje novih vrijednosti. Tako da se paralelno s čišćenjem događa i rast u krepostima i kršćanskim vrijednostima, te oblikovanje mentaliteta vjere, sazrijevanje u ljudskoj dimenziji, poboljšanje odnosa s drugima te zreliji osjećaj pripadnosti Crkvi kao i svijest o vlastitom doprinosu za njenu izgradnju.

Ne može ostvariti autentična ljudskost i kršćanska zrelost ako čovjek ne izrazi u procesu razvoja i sazrijevanja sve dimenzije svoje osobnosti. Stoga tvrdimo da za kršćanina, ako želi ostvariti osobnu zrelost nije dovoljno prilagođeno djelovati u međuljudskim odnosima, važna je to okolnost, ali nije dostatna. Također nije dovoljno ni samo to da sam riješava svoje nutarnje konflikte i intimne probleme. Da bi kršćanin mogao ostvariti osobnu zrelost, potrebno je i da razvija i proživljava svoju pripadnost Kristu.

Temelj kršćanskog života darovan nam je u krštenju - u klici. Jer nitko se ne rađa kršćaninom i nitko ne postaje to odjednom. Kršćanska je zrelost proces kojemu znamo početak - krštenje - ali kojemu ne možemo označiti krajnji domet u ovom životu. Nitko za sebe ne može tvrditi da je stigao do vrhunca svojega kršćanskog bića i da na tom području nema više ništa što bi se dalo otkriti. Početak osobne nesreće i svakog prekida duhovnog sazrijevanja jest trenutak kada čovjek izgubi perspektivu budućnosti i više ništa novo ne očekuje od života: kad misli da je već sve vidio, sve iskusio, sve naučio. Takav se čovjek zatvara u sebe i prestaje rasti.

Prije svega moramo naći odgovor na pitanje: Što je zapravo duhovni život? Treba reći da temelj i polazište našega duhovnog života jest primanje sakramenta krštenja po kojemu smo ugrađeni u Krista i u Crkvu koja je Tijelo Kristovo. Također po krštenju dobivamo Duha Svetoga po kojemu smo sjedinjeni s Isusom te sudjelujemo u njegovu sinovskom odnosu prema Ocu. Duhovni život stoga treba shvatiti kao sve dublje sudjelovanje u tom sinovskom odnosu prema Ocu.

Iz rečenog slijedi da je model i cilj duhovnoga života Isus Krist. On je i Božja objava sebe čovjeku, ali i savršeni ljudski odgovor Božjemu pozivu na svetost te uzor ostvarenja svake vjerske i moralne savršenosti. Njegov život, riječi i djela svjedoče o vrijednosti života s Bogom. Stoga se duhovni život kršćana sastoji u sudjelovanju u Isusovu životu i u njegovoj sudbini. Naš je cilj da što više usvojimo Isusov mentalitet i njegove stavove, da se »obučemo u Gospodina Isusa Krista«, kako je to lijepo rekao apostol Pavao u Pismu Rimljanima (Rim 13, 14).

To ipak ne znači da gubimo vlastiti identitet. Naprotiv, po duhovnome životu postajemo sve više ono za što smo stvoreni i sve se više razvijaju naše najplemenitije sposobnosti i osobine značaja. Duhovni život je djelo Duha Svetoga koji nas vodi prosvjećuje pamet i pokreće volju prema onome što će imati kao rezultat ostvarenja naših ljudskih sposobnosti. Dobro je uočiti da prisutnost Duha u nama ima svojih iskustvenih znakova i posljedica.

Mijenja se naše shvaćanje života: vidimo ga kao Božji dar; izoštrava se percepcija moralnih vrednota: vidimo da je bolje biti dobar i miroljubiv nego sebičan i svadljiv, premda ni nama to ne uspijeva u svakoj prilici; uočavamo važnost ljudske osobe i shvaćamo što pomaže istinskome dobru; naša je motivacija pročišćena: želimo dobro i kreposti. Prisutnost Duha, dalje, čini našu savjest osjetljivom za Božju prisutnost u svijetu. Duh potiče neodlučne da izgrađuju bratsku zajednicu. Sve te dobre želje i nakane znakovi su da Duh Božji doista prebiva u našim srcima, a sve smo to dobili već krštenjem.

Bog nam se daruju i nudi svoj života. Potrebno je sagledati i posljedice za nas, ako se odlučimo prihvatiti Božju ponudu. Duhovni život uključuje stalnu napetost između sebičnih tjelesnih želja i vjernosti Duhu, između robovanja grijehu i djetinje ljubavi prema Bogu. O toj napetosti Isus je govorio u različitim zgodama i na različite načine. Na pitanje farizeja koja je najveća zapovijed, mjesto odgovora, izjednačio je ljubav prema Bogu s ljubavlju prema ljudima. A znamo iz života kako je to katkad teško uskladiti.

Iz ovakvoga Isusova naučavanja shvaćamo da duhovni život znači našu stalnu borbu protiv sebičnosti, stalnu brigu za potrebe drugih, znači također zabrinutost za sudbinu čovječanstva. Duhovni život za nas počinje kad dopustimo Isusu da uđe u naš život i da nas mijenja tako da postanemo sve manje sebični, a sve više slični njemu, Kristu, tj. sve manje egocentrični, a sve više Kristocentrični.

Duhovni život, dakle, premda je djelo Duha Svetoga, zahtijeva ljudsku suradnju. Gledano s čovjekove strane, duhovni je život aktivnost, svjesno i razumske djelovanje, a ne pasivnost. Ne može se reći: »Ja ću sada postati savršen!« Nužno se javljaju protupitanja: »Kako ćeš to postići, kojim sredstvima, po čemu ćeš postati savršen?«

Složno djelovanje božanske milosti i ljudske suradnje nešto je tajanstveno. Za naša razmišljanja dovoljno je reći da je Bog izvor svake dobrote i začetnik svakoga duhovnog rasta. Dakle, gdje ima dobrote, tamo je Bog na djelu! Pozivamo se na sv. Pavla koji tvrdi: »Zato vam dajem do znanja da kao što nitko pod djelovanjem Duha Svetoga ne može reći 'proklet Isus', tako ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga« (l Kor 12, 3).

Bog nas zove, potiče - mi odgovaramo. Takvo shvaćanje duhovna života uključuje, dakle, dva činitelja: milosni (božanski) i djelatni (ljudski).

Božanski ili milosni činitelj obuhvaća krštenje kao polazište i temelj svakoga duhovnog života, prisutnost Duha Svetoga koji nas čini djecom Božjom, ulivene kreposti vjere, ufanja i ljubavi koje su nam dane krštenjem, darove Duha Svetoga te ostale izvore milosti, kao što su sakramenti, molitva i dobra djela.

Ljudski činitelj tiče se našeg čovještva sa svim mogućnostima za rast. Uključuje također neke stavove koje moramo usvojiti, kao što su samokritičnost, iskrenost, samopoštovanje, suočenje sa samim sobom, zatim neke vještine koje se mogu uvježbati, kao što su sposobnost da prepoznamo događaje u vlastitu životu, da vidimo svoj dio odgovornosti u propustima, da započnemo neko djelovanje i da vrednujemo svoja djela. Tim problematikom duhovnog života se bavi asketika.

Riječ »askeza« potječe od grčke riječi »askeo«, a znači raditi svojski, vježbati se, naprezati se u nekoj gimnastičkoj vještini ili u postizanju neke kreposti. Već grčki filozofi riječi »askeza« pridaju značenje duhovne vježbe koja je potrebna čovjeku da bi postao gospodar svojih misli i nagona, da bi mogao činiti dobro i kontrolirati svoje strasti.

Kršćanska askeza može se jednostavno odrediti kao metodički pristup postizanju savršenosti, nadahnut evanđeljem. Pri tome možemo razlikovati dva oblika: pozitivne i negativne vježbe. Svrha je pozitivnih vježbi da nas dižu prema svetosti, a negativnih da nas čiste od neurednih sklonosti. Ipak kršćanska askeza nije samo čisto ljudski napor, ona je plod i našeg sjedinjenja s Kristom po milosti te njegove djelatne prisutnosti u našem životu. Ipak u ovoj fazi sazrijevanja duša zapaža i živi duhovno život prvenstveno kao vlastiti napor potpomognut milošću.

U najopćenitijem smislu askezu možemo označiti kao čovjekovu svjesnu suradnju s milošću. Cilj i smisao joj je rast u ljubavi prema Bogu i Isusu. Sredstva su sve ono što može pojačati ljubav. Iz toga slijedi da sva sredstva nisu jednako vrijedna. Postoji vrijednosni redoslijed, hijerarhija asketskih vježbi. Mi obično najuspjelijim vježbama smatramo post, odricanje i druge tjelesne vježbe. Ipak, one po svojoj vrijednosti nisu na prvom mjestu. Molitva i razmatranje sigurno imaju važnije mjesto u tom redoslijedu.2

U početnom periodu duhovnog života nakon obraćenja koji se obično naziva put čišćenja3 glavna briga i napor vjernika prema kojem ga potiče Duh Sveti je izbjegavanje grijeha, savladavanje požude, strasti te svega što bi moglo dovesti do gubitka Božje ljubavi i milosti.4 To je početni stupanj ljubavi u kojoj vjernik treba ustrajati i rasti.

Čišćenje je napor za postizanje nutarnje slobode, rasti i duhovno sazrijevati znači postajati evanđeoski slobodan, ne toliko od vanjskih uvjetovanja, što uvijek nije moguće, nego od svih nutarnjih neurednih vezanosti. Prvenstveno od grijeha koji je uvijek jedna vrsta ropstva, a zatim i od onoga što su duhovni autori nazivali strastima duše. Egoistične strasti, strasti zlopamćenja, zavisti, strasti gospodarenja, oholosti i želje za vlašću, neurednim užicima. Strasti se u konkretnom životu iskazuju i očituju konkretnim činima, u lakšim ili težim grijesima.

Kršćanin treba čistiti srce, potpomognut milošću činiti napore koji vode umiranju starog čovjeka s njegovim željama kako bi se u Kristu u nama rodio novi čovjek. Ova askeza čišćenja je usmjerena prema novom životu, rastu, uskrsnuću. Ona oslobađa za život, stvara prostor obnovljenoj ljubavi i otvara put željenoj punini.

Inače klasični katolički nauk govori o dva dijela duhovnog života: naravni i nad naravni. Prvi naravni dio duhovnog puta (čišćenje i sazrijevanje), je karakteriziran gore spomenutom početničkom ljubavlju i asketskim dijelom u kome prevladava ljudski napor potpomognut Božjom milošću, u kome duša više upoznaje Boga, samu sebe kao i temeljne dinamike i prakse duhovnog puta. A nakon dužeg ili kraćeg perioda, koji može potrajati i mnogo godina askeze, napora, odricanja, mrtvljenja, slavljenja sakramenta, liturgijske i osobne molitve razmatranja te služenja Bogu kada duša pokaže i dokaže svoju odlučnost da istinski želi ljubiti Boga, Bog može, a ne mora, uvesti dušu na mistični put i u nadnaravni dio duhovnog života (prosvjetljenje i sjedinjenje), koji duša ne može ni na bilo koji način sama proizvesti nego pasivo prima od Boga ono što joj on daruje, u mjeri i načinu kako to Bog hoće.5

Praktične asketske upute su usmjerene izravno vjerniku u osobnom iskustvu s ciljem da ga potaknu na zauzetost i rast, ali napominjemo da u duhovnom životu vlastito duhovno iskustvo treba mudrosno vrednovati. S jedne strane potrebno je ulagati napor ali s druge bez Božje milosti duša ne može postići duhovni napredak. Dakle uz sve napore i odluke valja moliti i slijediti Božansku pedagogiju milosti koja nas odgaja bilo našim duhovnim uspjesima bilo slabostima, nemoćima i padovima. S vremenom uz molitvu i uloženi napor duša u duhovnom životu sazrijeva tako da ono što trenutno ne uspijeva uspjeti će kada ojača u milosti. Na tom putu može se duhovno okoristiti i vlastitim slabostima i nemoći zaživjeti ono što bi željela i oko čega se trudi u smislu dublje spoznaje vlastite, nedostatnosti, bijede ali to je ne smije voditi putem samosažaljenja, depresije, očaja nego upravo suprotno treba je dublje ukorijeniti u poniznost i pobuditi svijest veće potrebe za Isusom. O tome ćemo govoriti u 7.1. cjelini.

Put čišćenja upućuju vjernika na asketski napor u borbi sa samim sobom i nasljedovanju Isusa po Mariji. Osoba se treba mudrosno nositi s tom dinamikom u vlastitom duhovnom iskustvu. S jedne strane se ne smije prenapregnuti u odricanju i umiranju sebi do te mjere da dođe do onoga stava koji izražava stariji sin u prispodobi o milosrdnom Ocu kada kaže: „Nikad mi ništa nisi dao“ (usp. Lk 15,29). To jest ne smije usvajati sliku Boga kao onoga koji ništa ne daruje, a neprestano nešto brani i zapovijeda. Asketski napor je usmjeren na borbu protiv našeg egoizma, grijeha, zlih sklonosti (stari čovjek), a ne protiv dostojanstva osobe kao takve koja uvijek ostaje ljubljeno dijete Božje. Kada osoba koja živi posvetu primijeti da ide u tom smjeru u svojim naporima u življenju vjere treba se opustiti čineći ono što je ispunja i zadovoljava slaveći Boga za sve dobro što se nalazi u njenom životu. S druge strane treba paziti da ne padne u stanje neprestanog, a postepeno i isključivog traženja onoga što joj se sviđa ili joj je ugodno jer u tom slučaju lako postaje egoista što se izravno protivi kršćanskom životu. Duh žrtve, mrtvljenja, pokore i napornog rada na samome sebi na koje potiču ove vježbe za cilj imaju izgradnju i oplemenjenje vlastitog karaktera i zadobivanje kreposti.

4.1. Posveta Isusu Kristu po Mariji kao put čišćenja

Početak duhovnog života je posebni dar Božje milosti.6 Vjernik koji se osobno opredjeli za Boga i obnovi krsne zavjete uči Božansku pedagogiju koja ga vodi kroz život shvaća i proživljava dinamike duhovnoga rasta. Osoba koja na tom putu kao dar Božje milosti otkrije Mariju i posvetu redovito to doživi kao veliku radosnu novost koja postaje veliki poticaj za daljnji rast u duhovnom životu. Brojna su osobna svjedočanstva vjernika svih staleža i zvanja, pa i svetaca i duhovnih velikana kojima je otkriće Rasprave ili kojeg drugoga djela sv. Ljudevita, bilo prekretnica u osobnom duhovnom putu.7 Montfort ne samo da općenito preporuča pobožnost Mariji kao veliku pomoć na putu čišćenja, rasta u vjerni i svetosti nego, kao što smo vidjeli savjetuje još od samog početka duhovnog života po obnovi krsnih zavjeta, potpuno se posvetiti i predati Isusu po Marijinim rukama.8

Put koji preporuča svetac je osobni susret s Kristom po čestom utjecanju Mariji i našoj svojevoljnoj potpunoj ovisnosti o njoj: „Pobožnost prema Presvetoj Djevici, koju pozna i vrši jako malen broj osoba, jest ova koju ti želim objaviti, izabrana dušo. Sastoji se u tome da se potpuno predamo Mariji u svojstvu roba, a po Mariji Isusu; zatim da činimo sve s Marijom, u Mariji, po Mariji i za Mariju“ (MT 27-28).9

Posveta koji uči sv. Ljudevit nije samo pobožnost shvaćena kao čin ili određena praksa molitve i življenja vjere, nego i autentična duhovnost s teološkim osnovama koja vodi vjernika putem duhovnoga rasta sve do vrhunaca svetosti:

«Nije dosta jedanput se predati Mariji u svojstvu roba; nije dosta to ponavljati čak ni svaki mjesec, ni svake sedmice: takva bi pobožnost bila suviše kratkotrajna i ne bi mogla uzdići dušu do one savršenosti do koje je može uzdići. Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrinji i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj. Naišao sam na mnogo osoba koje su se na izvanjski način veoma gorljivo dale na ovo sveto ropstvo, ali jako rijetko na one koje su ga imale i još rjeđe na takve koje su u njemu ustrajale» (MT 44).

Dakle prvih trenutaka življenja posvete treba se truditi oko onoga što svetac naziva bitnim to jest gajiti tu živu svijest naše ovisnost u nutrini o Mariji što čini i oblikuje duh posvete.10 Dakle potrebno je često obnavljati čin prikazanja Mariji kako bi on postao iskustvo duhovno usvojen i proživljen. Već ovo prisjećanje na Marijinu prisutnost je važan asketski čin koji vježba našu volju i ustrajnost. Svetac tvrdi:

„Treba od vremena do vremena, za naših djela i poslije njih, obnoviti isti čin darivanja samih sebe i ujedinjenja. Što budemo to češće radili, to ćemo se prije posvetiti i brže doći do ujedinjenja s Isusom Kristom“ (PP 259).

Poglavito na početku duhovnog života neće biti lagano provesti u praksu ovaj poticaj koji zahtijeva i podrazumijeva određeno vladanje samim sobom i sabranost. Ako vjernik ne želi da se cijeli asketski proces življenja posvete paralizira i zaustavi treba barem na početku dana i prije važnijih čina i djela činiti čin predanja.

Koji su plodovi ovog odnosa posvete između i Marije? Prvi plod življenja posvete je dublje shvaćanje našeg bića i mudrosna spoznaja samih sebe. Utječući se često Mariji i sučeljavajući se s njom vjernik otkrije sav nesklad između sebe, svojih težnji, načina mišljenja i ponašanja i savršenog uzora Kristova učenika. U toj spoznaji Marija nas potiče dan za danom raditi na našem obraćenju.

„Da se ispraznimo od samih sebe, treba nam najprije svjetlom Duha Svetoga dobro upoznati svoje opako dno, svoju nesposobnost za ikakvo dobro potrebno za spasenje, svoju slabost u svim stvarima, svoju trajnu nesposobnost, svoju nedostojnost ijedne milosti i svoju posvemašnju zloću“ (PP 79).

„Od svih pobožnosti prema Presvetoj Djevici treba nam odabrati onu koja nas najviše navodi na ovo umiranje samima sebi, jer je ta najbolja i najposvetnija... Vježba što je namjeravam objaviti jest jedna od tih tajni milosti“(PP 82).

Po ovom jednostavnom ali učinkovitom dinamizmu vježbanja u življenju posvete događa se otajstveno duhovno zajedništvo s Marijom. Prihvaćajući Mariju na ovom stupnju duhovnog života malo po malo duša, po Marijinu zagovoru prihvaća i usvaja krsnu dinamiku umiranja staroga i rađanja novog čovjeka u Isusu, shvaća i trudi se da usvaja duh u kome je Marija živjela svoj put vjere.

„Budući da je ona posvuda Djevica plodna, unosi u svaku nutarnjost u kojoj prebiva čistoću srca i tijela, čistoću u nakanama i namjerama, plodnost u dobrim djelima. Ne misli, draga dušo, da Marija, najplodnija od svih stvorenja i koja je pošla tako daleko da je rodila samoga Boga, ostaje besposlena u vjernoj duši. Ona će učiniti da duša neprestano živi u Isusu, a Isus u njoj“ (MT 56).

Kao što se vidi asketski napor življenja posvete ne usmjerava izravno naš napor i pažnju na nas same, naše uspjehe ili slabosti, zle sklonosti i grijehe, što bi moglo lako dovesti do umišljenosti zbog pretpostavljene vlastite jakosti ili do razočaranja zbog neuspjeha, nego se duša uz sav uložen potrebni napor oslanja na Mariju kako bi bila nadahnuta i potpomognuta.

Početni period duhovnog života redovito podrazumijeva shvaćanje rugobe grijeha i želju za istinskim pokajanjem. Svetac potiče da upravo to tražimo od Marije:

„Svojim nježnim srcem, moli svoga predragoga Sina za nas. Probodi naša srca strjelicom ljubavi svoga srca kako bi u njemu načinila ranu te tako i mi uzmemo udjela u tvojoj boli. Učini nas dionicima tvojih patnji, o Majko lijepe ljubavi, da bismo okajali svoje grijehe i dali zadovoljštinu“ (P 74, 8-10).

Neke osobe dođu na put vjere nakon dugih godina lutanja, patnje i života u teškim situacijama i grijesima. Pa i nakon obraćenja osjećaju duboke posljedica prošlog života koji ih uvjetuje bilo zbog tjeskobnog uznemiravanja ili grešnih navika koje su se duboko urezale u dušu. I svetac je u pastoralu susretao takve duše. Molitva krunice zauzima sasvim posebno mjesto u životu i duhovnosti sv. Ljudevita. On je tu molitvu preporučivao svima, a na poseban način osobama duboko označenim grijehom u svojoj povijesti.

„Ako budete vjerno i pobožno molili Krunicu sve do svoje smrti, unatoč množine vaših grijeha, vjerujte mi: primit ćete neuveli vijenac slave (1 Pt 5,4). Ako se nalazite na rubu ponora ili s jednom nogom u Paklu, čak i ako ste prodali dušu đavlu kao kakav vrač ili ste okorjeli i tvrdokorni krivovjernik kao kakav demon, prije ili kasnije ćete se obratiti i spasiti. Samo ako, ponavljam i dobro pripazite na riječi moga savjeta, svakodnevno do smrti pobožno molite svetu Krunicu, da biste upoznali istinu, zadobili milost pokajanja i oproštenje svojih grijeha“ (TK 4).

Put čišćenja zahtijeva vjernost i ustrajnost u dobru kao i odlučnost u borbi sa samim sobom, napastima i poteškoćama. Put posvete u svim tim mučnim situacijama je olakšavajući jer je na njemu na poseban način učinkovito prisutna Marija koja svojom majčinskom ljubavlju jača postojanost duše.

„Prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici postojana. Ona utvrđuje dušu u dobru, navodi je da lako ne izostavlja svoje pobožne vježbe, daje joj odvažnost opirati se navikama i načelima svijeta, dosađivanjima i strastima tjelesnim i đavolskim napastima“ (PP 109).

I na kraju vjernik koji se trudi oko nasljedovanja Isusa Krista iskustveno kuša nešto i od one temeljne kontradiktornosti našeg ljudskog bića koju je opisao još apostola Pavao. “Zbilja ne razumijem što radim, ne činim ono što bih htio, nego što mrzim to činim” (Rim 7,15). Bolna stvarnost nedovoljnog shvaćanja samih sebe i nemogućnost potpunog ovladavanja samim sobom na ovaj ili onaj način je prisutna i u duhovnom životu, poglavito u početnoj fazi a prožima i naša dobra djela. Marija koja je bezgrešna i uvijek vjerna Bogu pomaže na putu zadobivanja evanđeoske slobode i čistoće nakane u našem djelovanju.

„Ona čisti naša dobra djela od svake mrlje sebeljublja i svakoga nezamjetljivoga prianjanja uza stvorove, koje se neosjetljivo uvlači i u najbolja djela. Čim ona dođu u njezine prečiste i plodne ruke, odmah te iste ruke, koje se nisu nikada okaljale i bile besposlene i koje čiste sve čega se dotaknu, odmah - velim - one dignu s našega dara, koji joj donesemo, svaki kvar i nesavršenost“ (PP 146).

Napor duhovne borbe za istinski se obratiti i osloboditi okova grijeha čisteći tako svoju dušu te rasti u krepostima, kušati slast Božje ljubavi i Marijinu ulogu u tome svetac je opjevao u jednoj od svojih pjesmama:

„Ako netko namjerava dobiti od Neba sve bez muke, neka najprije ide k Mariji kako bi našao Boga. Bog je po Mariji umiren, svaki grješnik neka se toga sjeća. Neka skrušena srca ide po Mariji k Isusu Kristu. Ako koji veliki grješnik želi zauvijek slomiti svoje lance, Marija ima tu moć. Neka dođe i vidi. Tko želi raskrajano srce kao Davidovo ili Magdalenino, neka dođe zadobiti ga od Spasiteljeve Majke. Ako netko želi nadvladati svijet koji ga privlači, neka se snažno priveže za Mariju, neka dođe kako bi našao Boga.

Tko želi prkositi paklu i prezreti njegovu mržnju, neka ide k Mariji u svako vrijeme da bi se snažno naoružao. Neka svaki okorjeli grješnik i svaka kršćanska duša dođe prikazati svoje prošnje Mariji, Kraljici neba. Ako netko želi kreposti, Marija je njihova Kraljica. Neka dođe poput svetaca primiti ih preko njenih ruku. Tko želi gorjeti od ljubavi bez skrupula i ustezanja, neka dođe k Mariji, u Bogu punoj ove vatre. Tko želi voće, grožđe ili žito na ravnici, neka zaziva sa sigurnošću njenu majčinsku dobrotu, neka dođe kako bi našao Boga.

Tko želi ozdraviti od zla koje ga muči, neka ide k Mariji kako bi dobio pomoć. Tko želi ići u Raj, Sveta Djevica će ga tamo dovesti, neka ide ovim putem prema zadnjem cilju. Bog nas je obasuo dobrima, imajmo to na umu. Slava Bogu posvuda, pobjeda Mariji na nebesima. Ona je pobijedila našeg Boga, ovog nepobjedivog vladara, po njoj je sišao na zemlju, ona ga je učinila vidljivim. Ako je naš sudac pobijedio, ako je on Spasitelj svijeta, to je po njezinom djevičanstvu, po njenoj dubokoj poniznosti. Mi bismo bili izgubljeni bez ove dobre Majke, ona je za nas Boga molila, ona je ublažila njegovu srdžbu.

Ona je protjerala đavla, tu okrutnu zvijer, ona ga je stavila u okove i zgazila u paklu. Svijet i đavao s njihovom pratnjom dali su se u bijeg po Isusovom i Marijinom imenom. Bez nje sve bi bilo izgubljeno u potopnim vodama, ona nas je izbavila postavši naše sigurno utočište. Ona je pobijedila Lucifera, svezala pakao, istisnula grijeh iz srca, otvorila vrata uzvišene sreće. Po svom Sinu nam je dala milost i slavu, život umrlima, sluh gluhima i utjehu siromasima. Pjevajmo svi radosnim glasom: Kraljici slave svuda i uvijek, na nebu i na zemlji: pobjeda, pobjeda, pobjeda!“ (P 151).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri:U čemu se u mog iskustvu čišćenja duše najviše očituje Marijina mjačinska uloga i prisutnost? Da li često obnavljam čin predanja Isusu po Mariji? Jesam li otvoren da po Marijinu zagovoru u istini spoznajem samoga sebe i trudim se živjeti novim životom u Isusu Kristu? Da li ustrajno molim svetu krunicu i koje je moje iskustvo te molitve?

4. 2. Prakse duhovnog života i dinamike čišćenja na putu sazrijevanja i rasta u monfortanskoj duhovnosti posvete

Kada sv. Ljudevit govori o prakticiranju posvete i duhovnom rastu njegov nauk podrazumijeva i življenje mnogih drugih praksi vjere na koje svetac sve potiče. Te prakse možemo nazvati klasičnima u katoličkoj duhovnosti, a one su privilegirana sredstva za postavljanje temelja duhovnog života. Montfort ukazuje na nepohodnost asketskog napora duše ako želi živjeti posvetu: „treba da smrviš i rastališ u sebi staroga Adama, da postaneš novi u Mariji“ (PP 221).

Pa ipak kad i govori o tim praksama Montfort na sebi svojstven način naglašava njihovu vrijednost ukazujući na važnost marijanske dimenzije. A kao i sve drugo preporuča ih prakticirati po Mariji. Vjernik koji se istinski trudi živjeti te opće crkveno prihvaćene vrijednosti i prakse prolazi put čišćenja vlastite duše, duhovno raste i sazrijeva. U nastavku ovog poglavlja isložiti ćemo upravo te prakse onako kako ih je preporučivao sv. Ljudevit.

Općenito govoreći o kršćanskom životu,u monfortanskoj duhovnosti ona je u perspektivi umiranja starog i rađanja novog čovjeka u krsnoj dinamici našeg suobličenju Isusu: „Tko uđe u mnofortaksnku duhovnost osjeća se pozvanim promijeniti svoju ideju o čovjeku, obnavljajući ju u svjetlu biblijske objave: naviješta se zahtjevan put koji od starog čovjeka vodi novom čovjeku. U težnji između konačnog i beskonačnog on otkriva i kuša mogućnost života koji mu je Bog otvorio“.11

„Skupa sa kršćanskim radikalizmom, treba spomenuti asketsko obilježje ideje kršćanskog života kakvu ima Montfort. Na temelju pune svijesti vlastitih grijeha (PPK 21), naš svetac naglašava vrijednost one poniznosti i malenosti koja suobličuje Kristovu samoponištenju (LJVM 174) i važnost kušnji koje u nama vode do sazrijevanja istinske sposobnosti vjere. Također programske smjernice za duhovni put koje se mogu naći tu i tamo u djelima našeg sveca jako su obilježene ovom asketskom postavkom. U ovom kršćanskom životu, radikalnom i asketskom, u igri je ne bilo kakvo mrtvljenje sebe nego ono što odgovara ozbiljnosti vlastitog pristajanja uz ljubav raspetog Isusa. Duhovni boj, borba protiv bijedne i grešne dimenzije vlastitog života ima smisla samo kao ljubezno pristajanje uz milosrdno i vjerno djelo Boga koji je umro za nas i naše grijehe“.12

Smisao i cilj svih napora u življenju vjere nije negativna dimenzija umiranja i mrtvljenja nego postizanje slobode u ljubavi i sjedinjenje s Kristom. Tu kristološku dimenziju cjelokupnog asketskog napora i praksi mrtvljenja svetac tako jasno izražava: „Mudrost se, kaže Duh Sveti, ne nalazi kod onih koji žive po vlastitim prohtjevima, koji daju svojim strastima i svojim sjetilima sve što im se svidi. “Jer oni koji žive po tijelu, ne mogu se svidjeti Bogu, a tjelesna je mudrost neprijateljica Bogu”(Rim 8, 7-8.). “Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan”(Post 6, 3.).

Svi koji pripadaju Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, razapeli su svoje tijelo s manama i požudama, uvijek nose u tijelu mrtvenje Isusa Krista, stalno trpe silu, nose svaki dan svoj križ, i konačno su umrli i pokopani s Kristom (usp.Lk 9,23;Rim 6,4). Ovim nam riječima Duh Sveti bjelodano pokazuje, ako želimo zadobiti Isusa Krista, utjelovljenu Mudrost, da treba da se vježbamo u mrtvenju i odricanju od svijeta i samih sebe“ (LJVM 194).

Iako sv. Ljudevit ne razrađuje sustavno ovu početnu asketsku fazu13 duhovnog života u svojim djelima govori o svim njenim bitnim elementima, praksama i dinamikama, a ona služi kao temelj duhovnog puta kojim svetac vodi dušu po iskustvenog otkrivanja posvete kao tajne za pročišćenje duše i postizanja svetosti.

Odnos između asketskog i mističnog djelovanja u kršćanskom životu je kompleksan u svakoj duhovnosti i pokazuje svu složenost duhovnog rasta i sazrijevanja u uzajamnom odnosu i djelovanju Boga i čovjeka u duši. Kao što smo vidjeli Montfort predlaže još od samog početka duhovnog života čin potpunog predanja Isusu po Mariji, što jest određena pasivnost duše koja karakterizira mistični dio duhovnoga puta, ali ta pasivnost prema nauku sv. Ljudevita je aktivna, djelatna, dakle asketska. Pa i kada se studijski govori o čisto mističnoj dimenziji življenja monfortanske duhovnosti s pravom se naglašava ta asketska dimenzija kao neophodna.14

Sv. Ljudevit je svjestan da je kršćanski život pogotovu na počecima može biti obilježen padovima i borbom sa zlim navikama ali isto tako uči i o minimumu potrebnog duhovnog raspoloženja kao i praksama kako bi osoba duhovno napredovala. Govoreći o tome pod vidikom marijanske pobožnosti svetac poručuje:

„Priznajem da nije neophodno nužno, ako hoćemo biti pravi Gospini štovatelji, da smo tako sveti te ne upadnemo u nijedan grijeh, ako to i jest poželjno; ali - pazite dobro što kažem - treba nam barem: Prvo, imati tvrdu odluku da ćemo izbjegavati bar svaki smrtni grijeh, koji vrijeđa Majku ništa manje nego Sina; drugo, nastojati ne počinjati nikakva grijeha; treće, upisati se u bratovštine, moliti krunicu, sveti ružarij ili druge molitve, postiti subotom, itd.

Ta su dobra djela izvanredno korisna za obraćenje i najokorjelijega grješnika; pa ako je moj čitatelj takav, sve da je jednom nogom nad ponorom, ja mu savjetujem da ih vrši, ali, dakako, s nakanom da po zagovoru Presvete Djevice dobije od Boga milost savršenog pokajanja i oproštenja grijeha, i da svladava svoje zle navike, a nikako neka ih ne vrši zato da mirno ostane u stanju grijeha, uza svu grižnju svoje savjesti, protivno primjerima Isusa Krista i svetaca i usprkos načelima svetoga Evanđelja“ (PP 99 -100).

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li sam svjestan potrebe pročišćenja moje duše? U kojim segmentima mog života se to najviše očituje? Da li se molim za tu milost i istinski trudim duhovno rasti?

4.2.1. Program svakodnevnog življenja vjere i vršenje staleških dužnosti

Da bi vjernik imao uvjete za duhovni rast treba u skladu sa svojim pozivom i staleškim dužnostima pronaći vlastiti ritam svakodnevnog i tjednog prakticiranja vjere. Bez toga svi uzvišeni poticaji, razmišljanja i odluke ostaju kao bez temelja. Svetac je toga bio duboko svjestan.

Vjernicima koji su se nakon katehetskih propovijedi u misijama istinski opredijelili za Boga, obnovili krsne zavjete i posvetili se Mariji svetac je davao praktične savjete duhovnog vodstva za ustrajati na putu obraćenja, rast u milosti te tako napredovati na duhovnom putu. Te duhovne savjete je kao jednu vrstu praktičnih pravila duhovnog života u svakodnevnici. Montfort je opijevao u jednoj svojoj pjesmi. Naravno da ona odiše vremenom u kome je on živio kao i pučkim koloritom u nekim dijelovima, ali pjesma sadrži sve bitne elemente i upute za vjerodostojan kršćanski život. Upute imaju trajnu vrijednost kao i korisne praktične savijete u svakodnevnici. Budući da čovjek živi ograničen u prostoru i vremenu svaka autentična duhovna poruka ma kako uzvišena i teološki i duhovno razrađena mora biti prevedena u praksu svakodnevnice ako uistinu želi voditi vjernika putem čišćenja i duhovnoga rasta. Donosimo cjelovit tekst pjesme.

«Veliki Bože, divni Gospodine, hoćeš li dopustiti grešniku da nosi časnu titulu tvoga poniznoga sluge? Neka mi je tvoje milosrđe dade i udjeli kako bih mogao svima reći da te ljubim i da ti služim.

Izvrsnost i odlika služenja Bogu

Služiti Bogu, velike li uzvišenosti, to je više nego biti kralj. Gospodine, nisam dostojan da budem tvoj sluga, ali ti to želiš, veliki Učitelju, dakle nastojat ću to biti, rekavši cijelom svemiru da te ljubim i da ti služim. Primio sam tvoje svijetlo, tvoju milost i oproštenje, u zadnjim pučkim misijama slušajući propovijed. Započeo sam svete vježbe te ih preveo u hvalospjeve. Služim Bogu svim svojim srcem, to je moja slava i moja sreća.

Bogu služim kad ga štujem u duhu i istini, kada, kako bih to činio, zazivam njegovu dobrotu u pomoć jer njegova milost je neophodna da bi se to htjelo i moglo činiti. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

U duhu, bez zadrške i bez poštede. Tko dvoji i proračunava ne služi sveto Bogu. Gorljivo, bez lijenosti, radosno, bez tuge. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća. U istini, bez pretvaranja, bez umješnosti i bez dodvoravanja, bez straha i ograde, rado i iskreno, bez ljudskih obzira prema svijetu, bilo da nam laska ili nas grdi. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

 

Dnevna pravila

Čim se probudim uzdignem prema Bogu moje srce. Bilo da spavam ili sam budan ja pripadam tebi, Gospodine. Evo me spreman sam sve učiniti kako bih se tebi dopao. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća. Moleći Boga, oblačim se nakon znaka križa ne misleći na ništa beskorisno, ne vičući glasno, bez ikakvih beščednosti koje bi uznemirivale vid ili sluh. Oblačim se uređujem kako bih sačuvao čistoću ali bez slijeđenja mode, bez raskoši i ispraznosti, s čašću i pristojno, bez gubljenja vremena, bez rasipanja. Nakon toga, molim na koljenima, skromno, bez riječi i bez ikakve svojevoljne rastresenosti, pobožno bez lijenosti, radosno bez tuge. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Razmatram u njegovoj prisutnosti o smrti i sudu, nebu i njegovoj nagradi, paklu i njegovoj kazni, vječnoj slasti, vječnoj muci. Nakon molitve, uređujem moj dom, ili činim nešto drugo u skladu s vremenom i mjestom, samo za Boga, u njegovoj prisutnosti i bez samodopadnosti. Sve vrijeme mojih dana uređeno je savršeno točno. Moji su sati raspoređeni za sve, sve do objeda. vrijeme za to i to djelo, vrijeme za tu i tu žrtvu. Iz trenutka u trenutak, iz sata u sat, gledam prema nebu, i kažem: Evo mog obitavališta i mog vječnog boravišta. O dušo moja, čuvaj se, sve prolazi, Bog te gleda. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Čitam, pišem ili molim, radim neprestano, koristeći moj život za Boga, ne gubeći ni jednog trenutka. Kako je vrijeme dragocjeno i kako je nenadoknadivo! Prije nego sjednem za stol molim za blagoslov. Jedući ja sam ljubazan, umjeren i pristojan, skroman u držanju i radostan u svojoj tišini.

Pobožno zahvalim na kraju obroka. Svijet to čini u grimasi ili uopće ne zahvaljuje. Dugi obrok, kratka molitva, a ja činim upravo obrnuto. Ako mogu svaki dan idem na Misu, pobožno, a kako bi ju mogao slušati, sve spremno ostavljam, nakon čega se sve druge stvari bolje uređuju. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Razmatram, bez propuštanja, svaki dan, ali ne propuštam ni molitvu na glas. Obadvije su velika pomoć u služenju Bogu bez zadrške, kako bismo ga ljubili još više. Dnevno izmolim ružarij ili barem jednu krunicu, praksa je to dobrovoljna, ali to je savršena tajna koja čini naš život sretnim a našu smrt dragocjenom. Kako bih bio pravedan i vjeran u svemu živim po vjeri, u svemu me vjera vodi, ona je moja baklja, moj zakon, vjera diktira određenu vježbu, i ja je bez pogovora činim. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Svaki mjesec, redovno, pristupam svetim Sakramentima, pa i češće ako je potrebno, u skladu s mjestom i vremenom, što se češće pričešćujem češće dobivam život. Svaku večer činim ispit savjesti o mojim glavnim obavezama. Zatim, kako bih nadoknadio moje propuste činim neku pokoru. Nakon molitava sveto liježem, bez indiskretnih riječi, bez kašnjenja, u duhu poslušnosti, u duhu pokore. Kad liježem stavljam se u položaj mrtvih, ovaj položaj me dira, misleći na Boga, usnem. Gospodine, za tebe spavam, a moje srce kuca i bdije. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

 

Pravila za vremenska dobra

Kako nisam stvoren za zemlju nego za besmrtno dobro, ja se niti sudim niti svađam kako bih imao vremensko dobro. Zadobivam ga bez nepravde, i posjedujem ga bez škrtosti. Radije neka mi ukradu moj prsluk i moj ogrtač nego da sačuvam svoje haljine parničeći se po sudu. Sluga Božji popušta i Bog ne želi da se on parniči. Za Crkvu i skrbništvo moglo bi se parničiti za dobro drugoga, ali se po tome može i pasti u prokletstvo ako ljubav nije čista, bez ogorčenosti i bez uvrede. Plaćam što prije svoje dugove, rado i radosno, ne izmišljajući izgovore kako bih izbjegao plaćanje. Bez sudskih stražara i bez prisile, bez zaobilaženja i bez varanja. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Samo zbog Boga dajem milostinju, kako bih si učinio prijatelje, kako bih dobio žezlo i prijestolje, kraljevstvo u Raju. Ali milostinju dajem u tajnosti, hitro, radosno i savršeno. Razborito i mudro raspolažem mojim dobrima, ako darujem, činim to u kršćanskom duhu, bez parade i bez traženja časti i bez ikakvih ludih izdataka. Bez grimasa u mojoj pratnji, bez raskoši u mojim haljinama, bez parada u mom domaćinstvu, bez skupog namještaja, jer sam tako rekao ovom prokletom svijetu na svome krštenju. U gradu ili na selu, u kući ili na polju, ako gubim ili dobivam moje srce je zadovoljno. Bez osporavanja, bez ljutnje, bez izvanredne radosti. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

 

Pravila za časti i hvale

Nikada ne težim za hvalama ni počastima ali ako mi ih netko iskaže ja ih upućujem Gospodinu. Čovjek svim svojim govorom ne čini nas ni ludim ni mudrim. Na drugoj strani, u tišini, vidim svoje mjesto u paklu, bez samodopadnosti i tjelesnih hvala; jer govoriti protiv sebe samoga često je znak krajnje oholosti. Zadovoljan svojim imetkom, ne težim većemu, iako je običan, ja u njemu nalazim sve što mi je potrebno. Moja slava jedinstvena i uzvišena je uistinu sva u meni samome. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Daleko mudraci sa svojom mudrošću, ako nisu mudri u Gospodinu, daleko plemići u svojoj plemenitosti ako nisu plemeniti u srcu ako ne opraštaju uvredu bez osvete i mrmljanja. Moja je najveća slava u snižavanju i trpljenju. A moja pobjeda u pobjeđivanju sebe opraštajući, u časti bez dopadljivosti, u uvredi bez osvete. I kad me najviše vrijeđaju kažem: neka je blagoslovljen Bog! Ne želeći se osvećivati ni kažnjavati počinitelja. Rado opraštam i ne žalim se nikomu. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

 

Pravila za užitke

Osuđujem i prezirem sva zabranjena zadovoljstva, znajući da je po ovoj kugi propalo mnogo i najsvetijih. Umjeren sami u i neophodnim zadovoljstvima. Da bi pripadao Isusu Kristu potrebno se raspeti. Uvijek se umrtvljujem i u tijelu i u duhu, a da to nitko ne primjećuje, bilo da jedem ili pijem. Od najboljeg stavljenog na stol, od rijetkoga, od mjesta, od ugodne vijesti, od svega činim žrtvu Bogu kako bih sačuvao u duši čistoću njegova plamena. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Tamo presijecam riječ, ovdje zaustavljam neku želju, ili olaki smijeh, ili kakvo drugo isprazno zadovoljstvo, ludost, pogled, šalu. Ne govorim o košulji od kostrijeti, ni o željeznim pojasevima, ni o dragovoljnom bolu koji tijelo može trpjeti. Volim činiti pokoru u poslušnosti. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

 

Pravila za ono što treba izbjegavati

Mrzim najvećom mržnjom svaki grijeh, pa i laki, jer ide Boga samoga, jer nam zatvara nebo. Izbjegavam i njegov privid pa i u najmanjim prigodama. Grijehu naviještam rat kako bih vodio spasenju grešnika. Ničega se na zemlji ne bojim osim ove užasne nesreće. Pakao, kako god bio užasan, bez grijeha se čini ljubezan. Izbjegavam veliki i lijepi svijet jer je poguban. Ukoliko on viče i gunđa ja sam utoliko sretniji. Ukoliko me smatraju divljim utoliko postajem mudriji. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Bog me čuva da me ne nađu u kockarnici, u kabareima, radije bih posjećivao vučicu i vuka u šumi. Ova su mjesta zloglasna po svojim užasnim sablaznima. U nekoj hitnoj stvari, kad je čovjek na putu, ako mu je potrebno prenoćište, može tamo piti i jesti ali ne kao bezbožnik da bi pio i živio raskalašeno. Zbogom balovi i plesovi čiji je đavao tvorac, o kako se u ovom ludim ritmovima vrijeđa Gospodin. To je fino učenje najveće raskalašenosti. Zbogom besramne igre i sve igre na sreću koje oskvrnjuju tolike svečanosti u kojima sami đavao sudjeluje, a koji skriva toliko zla pod radošću i umješnošću. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Daleko od mene ovi skupovi i proslave zaštitnika koje su zbog zloupotrebe promijenjene u đavoske proslave. Osuđujem ova sijela gdje se kaljaju duše. Osuđujem i prezirem ove glupe priče, romane, koji zahvaćaju poput kuge i čine da propada toliko ljudi. Daleko od mene čitati ih, ja ću ih spaliti ili potrgati. Daleko od mojih očiju ovi likovi u kojima je đavao zasjeo, ova golotinja, slikarije za koje luđaci misle da imaju veliku cijenu. Ja ih razbijam, prevrćem, šaram, kidam. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Daleko od mene heretici koje je crkva osudila s njihovom lijepom praksom i profinjenim knjigama. Daleko od mene kalvinizam, daleko od mene jansenizam. Osim Pisma čitam pobožne knjige, čija je nauka čista i puna ljubavi. Ne kako bih se divio njihovu govoru nego da bih postao mudriji. Po maču i odori koliko opasnih službi u kojima se griješi i orobljava na fin i slavan način, ali koji čine da duše padaju u vječnu vatru. Kad mi svijet nudi napravim neki dobitak, neku službu, ja se informiram, između ostalog o sljedećem: da li Bog to želi od mene, zatim radim taj posao i ostajem u njegovoj službi. Izbjegavam i gnušam se svega što navodi na grijeh, ali jedva se mogu sačuvati i spriječiti ga, toliko se zlo uvećalo, toliko je tijelo korumpirano. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

 

Pravila za razne pobožnosti

Moja prva pobožnost je prema Presvetom Sakramentu. Klanjam se sat vremena mjesečno, redovito. To je sunce moje duše koje je obasjava i koje je pali. Pobožan sam prema Mariji, ona je moja pomoć i moja potpora, ona je slava mog života i iza Boga sve moje dobro. I kako bih bio vjeran Bogu sve predajem njoj. Ona je moja kraljica a ja njezin sluga. Ona je moja Majka i Učiteljica, a ja dijete njezinoga Srca. Ja sam iz njezine pratnje jer ju častim i nasljedujem. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Imam puno povjerenja u arkanđela sv. Mihaela, čija revnost i razboritost je otjerala Lucifera iz Neba, koji odvaguje sve duše za Nebo ili za vatru. Zahvalan sam svome anđelu Čuvaru. Zazivam s povjerenjem njegovo svijetlo i njegovu potporu. Poštujem njegovu nazočnost i nasljedujem njegovu nevinost. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Suosjećam sa dušama iz Čistilišta svaki dan, moleći Pohvale sjećam ih se, pomažem im, moja najslađa pobožna vježba, je činiti im uslugu. U crkvi sam ponizan, ne brbljam, pun podložne vjere, sabranosti, ljubavi i povjerenja, straha i poštovanja. Razborito korim psovače imena Božjega, one koji su bez smjernosti, bez poštovanja na ovom svetom mjestu. I ako neće činiti pokoru, činim je ja u njihovoj nazočnosti. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća.

Kako bih bio siguran, molim za nekog dobrog duhovnika, s punim povjerenjem, otkrivam mu svoje srce. Slušam i slijedim naputke, to su za mene najveća čuda. Savršena praksa, iz koje izvlačim veliku pomoć, je da se povučem svake godine nekoliko dana na duhovne vježbe. Tu, govoreći mojoj duši, Bog ju čisti i zapaljuje. Prezirem ono što prolazi kao nedostojno moga srca, cijenim samo milost i ljubav moga Spasitelja. Neka svijet pjeva i pleše, u svijetu me ništa ne zadovoljava. Dobra koja očekujem od svijeta su zapravo dragocjeni križevi: da mi se netko ruga i grdi me, prezire, napada zloćom, ponižava me i osiromašuje. Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća» (P 139).

 

Učitelji duhovnog života, pa tako i Montfort, uz pouku o temeljnim istinama vjere redovito su upućivali vjernike i iskustveno uvodili u življenje vjere u svakodnevnici s naglascima na pojedinim praktičnim vježbama i praksama kao što se to vidi iz pjesme. Glavni njihov cilj je jačanje nutarnjeg života koji treba voditi dušu do nasljedovanja Isusa Krista. Upravo je to smisao puta čišćenja i početnog perioda duhovnog života.

Naglasiti ćemo samo neke prakse spomenute u citiranoj pjesmi koje po našem mišljenju imaju trajnu vrijednost za živjeti autentičan duhovni život. Montfort preporučuje: molitvu posebno jutarnju i večernju, gajenje svijesti o Božjoj prisutnosti, ispit savjesti, razmatranje, redovitu sakramentalnu praksu, izbjegavanje grijeha i grešnih prigoda, čitanje svetog Pisma i duhovne literature, pobožnost prema presvetom Sakramentu, molitvu krunice i duhovno vodstvo a sve to u posvemašnjem predanju (posveti) Isusu po Mariji uz vjerno vršenje svojih staleških obaveza. Prakse duhovnog života moraju s njima biti tako usklađene tako da ih ne ometaju na bilo koji način. Duhovni put mora vodit vjernika vjernom vršenju staleških obaveza inače nije autentičan.

Svetac naglašava potrebu vjernika da savjesno vrši svoje svakodnevne staleške dužnosti koje su različite od zvanja do zvanja jer svako od njih ima posebnu svrhu i zadatke. Vjernik upravo zato što je vjernik treba marljivo, vjerno i točno vršiti svoje dužnosti i to je jedan od velikih znakova osobnog ljudskog i vjerničkog sazrijevanja. Volju Božju koja nam se sigurno očituje u kršćanskim krepostima treba tražiti i vršiti u savjesnosti i radišnosti svakodnevnog života.

Uređenost vlastitog života mora postojati najprije u mislima, željama, planovima, a onda i u njihovu ostvarenju, u načinu rada, vladanja, odijevanja, ishrane ljudski zdravih ritmova dnevnog života. Tako da put čišćenja i rasta u vjeri je uvijek istovremeno i put oplemenjenja ljudske dimenzije vjernika. Tko iz ljubavi prema Bogu uz molitvu točno, uredno, radino i savjesno vrši svoje staleške dužnosti čestit je čovjek i nalazi se na najboljem putu čišćenja vlastite duše i duhovnog sazrijevanja. Uz preporučene duhovne prakse i ovakav ritam duhovnog života vjernik uistinu ima sve pretpostavke za duhovno sazrijevanje.

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri:Da li živim redoviti svakodnevni i tjedni ritam prakticrinja vjere? Od gore navedenih savjeta i praksi koje preporuča sv. Ljudevit koje su mi u ovom trenutku najpotrebnije? Iz mog osobnog iskustva što je njavažnije za ustrjati u vjeri?

 

4.2.2. Molitva, glavno sredstvo za ustrajnost u milosti i duhovni rast

 

Kao što smo vidjeli (usp. PP 99-100) svetac je svjestan krhkosti duhovnog života i mogućnosti ponovnog pada u grijeh kao i potrebu borbe čovjeka sa samim sobom i zlim navikama i strastima koje djeluju u duši i nakon obraćenja.15 Zbog toga on traži svestrano, neopozivo i temeljito opredjeljenje za Boga kao preduvjet za minimum autentičnog kršćanskog života. „Služimo Bogu bez podijeljenosti, jer srce podijeljeno ide putem propasti. Sve ili ništa Bog nam govori svojom jezikom, a meni je i malo dovoljno, kaže nam Sotona“ (P 153, 1).

Slobodnim činima ljudska se osoba usmjeruje ili ne usmjeruje prema dobru što ga je Bog obećao i što ga savjest osobi svjedoči i predlaže činiti. Osoba samo u zreloj ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu ostvaruje svije biće. Na tom putu oplemenjenja i ostvarenja čovjek uza sva osobna pozitivna iskustva kao ona drugih ljudi ima i bolna iskustva teških borbi za ustrajati na putu dobra, vlastite ograničenosti i bijede vlastitog bića koja ima zadnji korijen u posljedicama grijeha, kao i mogućnosti ponovnog pada u grijeh. Svetac o tome jednostavno i duboko proživljeno piše:

„U ovoj zemlji tmine, ne vidimo jasno, na ovom uzburkanom moru ne možemo ploviti mirno, napastima se ne može izbjeći bez borbe na ovom mjestu kušnje i na ovom ratnom polju, ne možemo proći bez uboda jer je zemlja zasađena trnjem“ (PPK 33).

„Život je jedan rat i neprestana napast. Mi se moramo boriti ne sa neprijateljima, od krvi i mesa, nego protiv samih paklenih sila (usp. Ef, 6,12). Koje ćemo dakle bolje oružje upotrijebiti ako ne molitvu Očenaša koju nas je naučio naš veliki Predvodnik, ako ne anđeoski pozdrav Zdravo Marijo koji je protjerao đavle, razorio grijeh i obnovio svijet, ako ne razmatranje o životu i muci Isusa Krista, čijom mišlju se moramo oboružati- kako nalaže sveti Petar- da bismo se obranili od istih neprijatelja koje je On pobijedio i koji nas svakodnevno napadaju?“ (TSK 84).

Uz iskrenu odlučnost odbacivanja svakog, a posebno teškog grijeha, molitva, a po sv. Ljudevitu poglavito molitva svete krunice, je privilegirano sredstvo za ustrajati u Božjoj milosti kao i za ponovno zadobiti milost nakon eventualnog pada u grijeh. Ipak imamo iskustvo da često puta u našim molitvama nismo odmah uslišani, a to se događa da se bolje pripravimo za primanje milosti, da se u nama još više ražari želja za Božjom ljubavi, da postanemo svjesniji rugobe grijeha, da upornije i žarče molimo, da znamo bolje cijeniti dobivenu milost ili pak da ne živimo u krivom uvjerenju da nas Bog mora uslišati. Svetac opominje molitelja:

„Pogledajmo dakle, na koji je način potrebno moliti krunicu, kako bi molitva bila Bogu ugodna, te da bi nas posvetila. Prije svega, onaj koji moli Krunicu mora živjeti u Božjoj milosti ili barem odlučiti izići iz stanja grijeha, jer po teološkom nauku, dobra djela i molitve učinjene u smrtnom grijehu su mrtva djela, gube svoju vrijednost, nisu Bogu ugodna, i nemaju nikakve zasluge za vječni život. Tako treba shvatiti ono što je napisano: Njegova hvala ne dolikuje ustima grješnika (Sir 15,9)...

Rekao sam: “… ili barem odlučiti izići iz stanja grijeha ”: jer ako bi bilo apsolutno potrebno biti u milosti Božjoj da bi naše molitve bile ugodne Bogu, to bi značilo da oni koji su u smrtnom grijehu nikada se ne bi mogli moliti, dok je upravo njima molitva potrebnija nego pravednima. Ovo je zabluda koju je Crkva osudila iz razumljivih razloga: kad bi to bilo tako, grješniku ne bi nikada trebalo savjetovati da moli Krunicu, jer bi mu to bilo uzaludno!

Kad bi s odlukom da ostanemo u grijehu i bez ikakve namjere da ga se oslobodimo, postali članom bratovštine Presvete Djevice ili molili Krunicu ili kakovu drugu molitvu, ubrajali bismo se u lažne Marijine štovatelje, one ohole i nepokajane, koji pod njenim plaštem, sa škapularom na prsima i krunicom u ruci idu vičući: “Djevice sveta, o Djevice dobra, ja te pozdravljam Marijo”. A istovremeno Isusa razapinju na križ i okrutno ga ranjavaju svojim grijesima, padajući tako sa stolica najsvetijih Marijinih bratovština u pakleni oganj.

Svima dakle preporučamo Krunicu: pravednima da sačuvaju Božju milost i rastu u njoj, grješnicima da napuste putove grijeha. Daleko od nas da potičemo grješnika da učini plašt Marijine zaštite, plaštem osude pod kojim bi mogao skriti svoje vlastite grijehe i preokrenuti Krunicu, lijek za svako zlo, u zlokobni i smrtonosni otrov“ (TSK 117 -118).

 

Kada osoba počne upoznavati Boga i odluči mu služiti i želi ga iskreno proslaviti u svom životu, živeći vjeru postaje svjesna važnosti molitve po kojoj ostvaruje svoj odnos s Bogom. Temeljna kršćanska molitva je svakako liturgijska molitva Crkve u kojoj kršćanin u zajedništvu s drugim vjernicima treba aktivno sudjelovati, ali put rasta i sazrijevanja nije moguć bez osobne molitve. U svim svojim spisima Montfort naglašava važnost molitve za ustrajnost na putu obraćenja i čišćenja duše. Molitva je izraz naše ljubavi i odanosti Bogu te potreba ljudske duše. Ona je izraz naše vjere i iskrene pobožnosti.

U molitvi vjernik dublje upoznaje i uzljubi Boga, a vjera postaje živa i djelatna u ljubavi. Moliti ne znači biježati od života i povijesti povlačeći se u kutak vlastite sreće. Molitva nužno vodi do procesa nutarnjeg čišćenja koje dušu čini sposobnom prihvatiti Boga i bližnjega u ljubavi. U molitvi čovjek uči što je uistinu dostojno Boga, uči da ne može od njega tražiti vlastite komotluke poglavito ne na uštrb bližnjega. Tako da molitva čisti vjernikove nakane, želje i nade, vodi ga putem oslobađanja od prikrivenih laži i samoobmana. Po autentičnoj molitvi vjernik postaje osoba nade koja potiče na ljubav prema Bogu i budi nadu kod bližnjega.

Kako bi potakao vjernike na svijest o važnosti molitve i ustrajnosti u njoj sv. Ljudevit je došao na originalnu, u potpunosti evanđeosku ideju, da vjernicima za uzor molitve predoči nauk i osobu Isusa molitelja:

„Potrebno je uvijek moliti i nikada ne sustati (usp. Lk 18,1): to su vječne riječi Isusa Krista, kojima trebamo vjerovati i vršiti ih ako ne želimo biti osuđeni. Objasnite ih sebi kako želite, samo da ih ne protumačite na moderan način, s jedinom namjerom da ih živite po uzoru na današnju “modu”. Isus Krist nam je dao pravo objašnjenje sa svojim primjerima koje nam je ostavio: Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih (Iv 13,15); Isus iziđe na goru da se pomoli. Tu provede cijelu noć moleći se Bogu (Lk 6,12).

Kao da Isusu nije bio dovoljan dan, u molitvi je provodio i čitave noći. Isus Krist je svojim apostolima običavao ponavljati ove dvije riječi: Bdijte i molite!(Mt 26,14).Duh je slab, a kušnja trajna i uvijek podmukla; bez trajne molitve pad je neizbježan. Apostoli su mislili da je Spasiteljev poziv samo savjet, preblago su po modi tumačili njegovu riječ, i unatoč tome što su se družili s Isusom Kristom, pali su u kušnju, čak i u grijeh“ (TSK 137).

 

Molitva je svakako jedno od najvažnijih načina kojim se oslobađamo duha ovoga svijeta i po kome su duša čisti, raste i duhovno sazrijeva. Čovjek je ljubljeno Božje stvorenje, sposoban spoznati i uzljubiti Boga. I nakon što je grijehom narušio svoj odnos s Bogom, okaljao svoju dušu i izgubio sličnost s Bogom ostaje u njemu želja i duboka čežnja za svojim Stvoriteljem na čiju je sliku stvoren. S druge strane, Bog neprestano poziva čovjeka na pomirenje s njime i otajstveni susret s njegovom ljubavi u molitvi. Tako da je molitva jedno uzajamno traženje Boga i čovjeka, gdje vjerna Božja ljubav prva izlazi u susret čovjeku, a on sa svoje strane na nju odgovara.

Bog nam je darovao svoga Sina Isusa Krista kao Otkupitelja i Spasitelja, tako da kršćani u njemu i njegovoj molitvi imaju savršeni uzor molitve. Isusova molitva odražava i podržava traženje i potpuno prihvaćanje volje Očeve iz ljubavi sve do križa, u potpunom pouzdanju da će biti uslišan. Isus je svoje učenike učio da mole s živom vjerom, čistog srca, ustrajno i bez straha. Opominjao ih je da bdiju i budno paze na svoj život. On traži da vjernici prikazuju molitve Ocu u njegovo ime, a sam uslišava molitve koje su njemu upućene. O u jednoj od svojih pjesama kao u nekoj maloj raspravi o molitvi svetac piše:

„Kršćani, evo kruha snažnih, dražesna mana, dućan pun blaga, obilni izvor, let duha svome Bogu, pogleda s njegova lica, to je molitva, ali i tako sam premalo rekao, ona je riznica milosti. Molitva je opće dobro čovjeka i anđela, čast koju dugujemo Besmrtnomu, njegova najslađa hvala. Ona je božanski tamjan, ugodni miris koji iskazuje uzvišeno štovanje ovom obožavanom Biću. Čovjek moleći priznaje i pokazuje da je pun bijede i da čeka svako dobro od Oca svjetla. On njegovoj uzvišenosti smjerno žrtvuje duh, tijelo, srce i sve svoje biće.

U molitvi čovjek žrtvuje tijelo i dušu, klanja se zajedno s Isusom Kristom, drhti, ponizuje se, štuje njegovu uzvišenost, umiruje njegovu pravednost, pobuđuje njegovu dobrotu. O velika žrtvo! Moleći, siromašni se grešnik uspinje sve do njegovog prijestolja, obvezuje svog moćnog Stvoritelja da mu dade milodar. Često mu iz ruke oduzima grom i munju, kojima bi ga kao vladar bio uskoro pretvorio u prah. Bog ne želi da mu nijedan grešnik prilazi bez molitve. Kad ga vidi da moli i vapi, on mu se smiluje. On od djeteta đavla čini dijete božje. O snago molitve, o moći uzvišena!

Molitva je veliki kanal po kojem dolazi svako dobro, po kojem darežljivi Bog daje svoje milosti. Bez nje čovjek je bez kreposti, milosti i svjetla. Slab je, poražen, o kako je molitva nužna. Bez molitve, čovjek nije drugo do li leš bez duše. Trska bez potpore, nagorjeli panj bez vatre, bolesnik koji pati od vodene bolesti, izgladnjeli, vjetrokaz, razoružani vojnik, pripravan za poraz. Bez molitve se ne može se sačuvati nevinost. Čovjek slabi, pada zbog svoje vlastite nemoći, pada u iskušenje, pada u grijeh, u prokletstvo i u ponor nad ponorima.

Isus je molio dan i noć. Je li to bilo nužno? Da, njegov primjer nas poučava, on je naš uzor. Sveci, su poput njega, i dan i noć, prinosili ovu žrtvu. Ona je bila njihova snaga i njihov oslonac, njihova najslađa vježba. Što? Ništa me ne pitate? Govorio je Isus svojim apostolima. Htio bih vam činiti dobro, jer moja su dobra i vaša. Tražite i naći ćete, ja sam vaša sigurnost; pitajte i dobit ćete sva dobra u izobilju. U molitvi treba ustrajati usprkos svim preprekama, bez umora i bez odustajanja. To je jedna od velikih pouka. Stari i Novi Zavjet gotovo na svim stranama potvrđuju ovu zapovijed na primjerima mudrih. Molitva liječi sva zla, i najružnija, nakon rada odmara i tijelo i dušu.

Ona skida povez s očiju koji stvara grijeh kako bi se vidjelo opako zlo, izobličeno čudovište. Ona čini da se vidi istina, ljepota milosti, laž i ispraznost ovog prolaznog svijeta. Ona uzdiže dušu u nebo, a zatim je vodi u ponor i pokazuje na tim mjestima uzvišene istine. Molitva daje blagost nestrpljivoj duši, marljivost i gorljivost nehajnoj duši, ona je vatreni oganj koja hrabru dušu čini žrtvom Bogu, ali žrtvom ljubavi. Bez molitve ne može se iskorijeniti loša navika, navika grijeha, čiji je jaram tako težak, ona je svemoćni čekić, koji udara i razbija, ona je divno sunce koje topi led.

Molitva smrtnom čovjeku daje mir, čak i u ratu, i čini da se čovjek osjeća na nebu i kada je na zemlji. Ona obogaćuje njegovo siromaštvo, ne propadljivim nego vječnim dobrima, istinskim dobrima. Ona čini da krepost raste ili podržava sustalu krepost. Po noj čovjek dobiva obilje milosti, kako bi hodao divovskim koracima prema Bogu u ovom životu i uspeo se s dna ništavila do svoje domovine. Na zemlji nema ništa slađega od molitve, ona je nebeska mana koja ima svu slast ali ne nesretnu, a to treba znati obrazložiti, jer je potrebno snažno prakticirati ono što nas molitva poučava činiti.

Kakva su divna čuda činili naši preci! Otvarali su nebo i zemlju svojim molitvama. Molitvom i vjerom mijenjali su prirodu, moleći davali su odredbe svakom stvorenju. Koja slava za grešnika, za ovaj pepeo i prah, da govori Bogu, svome Gospodinu; dok moli, da oslovljava veličanstvo Božje, slobodno, bez da se osjeća krivima.

Kako ćete pobijediti Lucifera koji baca vatru i plamen, koji gura u pakao gotovo sve duše? Postom i molitvom, moramo vjerovati Isusu, tako ćete biti u pravu i pobijedit ćete. Molitva ga slabi, razoružava i tjera, muči i kažnjava, udara i poražava. O kako se on boji ovog teškog utega i ovog gorućeg mača, kako se boji ovog mučitelja koji ga ubija i muči. Đavao je često govorio preko bjesomučnika: bjesnim, izgaram, udvostručuju se moje muke kad čovjek moli Boga i kad se ponizuje, on me pali novom vatrom, moja muka je nečuvena.

Molimo, ali gorljivo, Bog tako želi za svoju slavu, on polazi od naše sreće i naše pobjede. Slijedeći Isusov primjer i njegove svete Majke, imat ćemo po molitvi sve kreposti. Koje su odlike molitve? Evo odgovora na vaše pitanje. Reći ću vam, slušajte: pitanje je veliko. Dobro moliti Boga nije lako, često molitva umjesto da ga umiri, udvostruči njegov gnjev.

Moliti Gospodina u srcu, to je mislena molitva, moliti ga ustima i srcem to je usmena molitva. Činite ih rado, i jedna i druga su dobre, ako morate nekada izabrati, činite onu koju Bog daje. Meditirajte, meditacija učvršćuje; kontemplirajte, kontemplacija uznosi, ali čuvajte se hinjenja uzvišenih molitava jer bi vas oholost mogla baciti u dno ponora. Dobru molitvu ćemo prepoznati po dobrom životu, ona prebiva u toj razboritosti ili se radi o prijevari. Molitva u kojoj se jasno vidi razboritost i uzoran život, su dvije sestre koje zajedno idu i djeluju.

Što bi trebalo izbjegavati kako bi dobro molio. Tri riječi: udostoj se čuti ih, one te trebaju zadovoljiti. Ne pretvarajte se uzvišenom molitvom kontemplirajući, duša je često po tom lažnom dragom kamenu odbačena. Meditirajte jednostavno ali vjerno, bez profinjenih umijeća umovanja, neka vam je vjera dosta; nemojte željeti vidjeti ili osjetiti nešto izvanredno, ova zamka vodi u propast, ona je česta. Molite u čistom strpljenju i ustrajte do kraja usprkos nemoći, usprkos tijelu i duhu i đavlu koji viče. Budite čvrsti kao Isus Krist moleći u agoniji. Ako se želite spasiti, ako vam je drago spasenje, imajte često na usnama Oče naš i Zdravo Marijo, molite krunicu, cijeli i ružarij. Krunico, o lijepa molitvo savršenoga! O božanska molitvo!

Kako bi vas Gospodin uslišao treba moliti u milosti, on ne sluša grešnike, koji moli u nemilosti, a ako ste u grijehu, molite ga da vam udjeli skrušeno, raskajano srce i milosrđe. Ne tražite ništa osim dobro, ništa osim spasenja, zbog Boga samoga jedino potrebnog, za njegovo sveto ime, jer misliti samo na vremensko kad se moli, a ne podložiti se Vječnomu, znači biti drzak. Molite Isusa gorljivo po njegovoj božanskoj Majci, i po Isusu se ponizno uzdignite do Boga, njegovog Oca. Po tim stupnjevima poniznosti i svetoj razboritosti, čovjek ne može biti odbijen, on moli sa sigurnošću. Molite s vjerom, bez nepristojnosti; savršeno klanjanje želi da svaki čovjek moli, ne okrećite se, ne oslanjajte se, ne činite grimase, ne govorite i ne gledajte okolo, držanje uspravno, molite rado.

Ako ne molite srcem, molite bez zasluga. Tako Bogu neće iskazati nikakvu čast, dvolični ste. Uđite u sobu, zatvorite vrata, molite Boga u tajnosti, takva molitva je snažna. Napustiti usmenu molitvu navodno zbog savršenstva, o krivi izgovoru!, suptilna ali fatalna iluzija. Molite poput Spasitelja, molitva je bila njegova praksa. Tko se od nje udaljava lažac je, pa ako je i u zanosu. Činite sve što možete kako biste molili u tajnosti bez prestanka i kada ste izvan vašeg mirnog mjesta. Molite posvuda kako biste se svidjeli Bogu, ne obazirući se ni na koga. Molite uvijek i posvuda i molitva će biti dobra. Molite samilosno za spas duša, za one koji će zbog zasljepljenosti pasti u vatru.

Za tolike Turke i pogane, za tolike šizmatike, za tolike nesretne kršćane i loše katolike. Molite pažljivo, ne rastreseno, molite pobožno, jer je to nužno. Znajte da rastresenost, koju tjerajte i odbacujte, ne nanosi štetu sabranosti savršene molitve. Molite s mnogo vjere i s velikim povjerenjem, govoreći često: "Moj Bože, vjerujem u tvoju nazočnost ovdje". Uvijek se ponizujući, smatrajte se nedostojnim da dobijete i najmanju pomoć, Bog će vas učiniti dostojnim da je dobijete. Molite uvijek nadajući se, usprkos svakom beznađu, Bog jedino ustrajnima daje izvanredan dar. Molite uvijek usprkos tijelu koje se protivi i dosađuje, usprkos svijetu i paklu i imat ćete život.

Od tebe dolazi svako dobro, o Oče svjetla! Jedino ga od tebe očekujem, o Oče otaca mojih! Jer te moram moliti ono što mi je potrebno, udostoj se, moj Bože, dati mi milost da to činim. Učini da u moje srce dođe tvoj Duh Sveti, moj Oče, kako bi u njemu razbuktao pravi žar svete molitve, pobudio neopisive uzdisaje, uzdahe i tepanja istinske djece. Moj duh je zaslijepljen, ja se neprestano varam, moje je srce okorjelo, puno grijeha i slabosti. Ali ovo zlo dolazi od mene, zapustio sam molitvu. Gospodine, umnoži moju vjeru, kako bih mogao dobro moliti. Ti koji obilato daješ gavranu koji grakće, uslišaj me u ovom trenutku, tvoje dijete te moli. Po tvom srcu punom dobrote, po Isusu i njegovoj Majci, nemoj me odbiti. U tebe se uzdam, Gospodine. BOG SAM.

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri:Da li sam svjestan potebe svakodnevne ustrajne molitve? U čemu mi molitva njaviše pomaže? Koja su pozitivna iskustva molitve, a koje su glavne poteškoće na koje nailazim u molitvi?

 

4.2.3. Meditacija, poglavito meditacija svete krunice temelj duhovnog života

 

Temelj molitve i svemu duhovnom životu jest razmatranje (meditatio). Bez njega se suši i vene i molitveni i kreposni život. Razmatranje je ona osnovna snaga što stavlja u pokret čitav duhovni život. Kršćansko razmatranje ima trostruku svrhu: da preko njega bolje upoznamo Boga i vjerske istine, da ih više zavolimo i spremnije vršimo. Time su nam dana i tri osnovna elementa mislene molitve.

1.Metodičko razmišljanje o Bogu i o istinama koje nas spašavaju i posvećuju. Nije mu svrha teoretska spoznaja niti teološki studij. Cilj mu je sticanje jakih, živih kršćanskih uvjerenja, po kojima se živi i za koja se umire. Razmatranje je razumsko ukorijenjivanje naše vjere u svrhu sjedinjenja s Bogom.

2. Ono što razmatranje čini molitvom i pretvara ga u radnu energiju jest afektivno usvajanje razmatranih istina. Ono što je um spoznao srce treba da uzljubi. Um i srce skupa grade i čovjeka i vjernika. Preko čuvstva divljenja, čežnje i ljubavi katoličke istine postaju sastavni dio našega bića. Meditacija obuhvaća i racionalne i dubinske (intuitivne) slojeve ljudske osobnosti. Vjernik razmatrajući ne ostaje samo mislilac, on postaje goruća vatra.

3. Razmatranje se ne zaustavlja na afektivnoj sferi, ono ide do kraja, do čina, do ostvarenja. Tu volja preuzima svoju, ulogu i donosi praktične odluke. Razmatranje nije ni studij ni poezija, već iskrena borba za savršenstvo. Meditacija je sabiranje i koncentriranje duhovnih snaga, akumulacija novih energija za akciju. Ona molitvu čini pobožnošću, a pobožnost životom kršćanina.

Razmatranje je dakle umno razmišljanje, čuvstveno prihvaćanje i voljno ostvarivanje kršćanskih istina. Ono je doista uzdignuće duše k Bogu, opajanje vječnim vrednotama, promatranje svijeta i života božanskim očima, jedinstveni pogled na svijet, orijentacija za život, nadnaravno vrednovanje svega spoznatoga i doživljenoga. Nije isto što i profano razmišljanje o prirodi i njenim pojavama, kao ni obična vjerska meditacija o odnosima Boga i svijeta, kakvu poznaju i mnoge razvijene naravne religije (joga, zen, budizam, antroposofija i si.). Početak kršćanskom razmatranju je bio u razmišljanju o sv. Pismu, najprije privatnom pa onda skupnom (monasi). U srednjem vijeku su se uobičajila razmatranja o Isusovu životu. Razmatranje je polako ušlo u sva redovnička pravila (počevši od benediktinaca). Crkva ga je stavila u dnevnu dužnost svim redovnicima, svećenicima i sjemeništarcima, a II Vatikanski ga preporučuje i laicima.16 Danas je postalo općeprihvaćena asketska vježba.17

 

Sv. Ljudevit osobno na putu duhovnog sazrijevanja, poglavito u periodu formacije upoznao važnost meditacije za duhovni život.18 Odgajan je u isusovačkoj formaciji i sjemeništu sv. Sulpicija u duhu francuske škole duhovnosti, a upravo sulpicijanska metoda meditacije, kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, je duboko označila osobu i spise sveca. Montfort je praksu meditacije predlagao svećenicima misionarima svoje družbe,19 časnim sestrama Kćerima mudrosti, čiji je suutemeljitelj,20 pa i svim vjernicima (P 139, 11), po čemu je svetac još jedanput prethodio naše vrijeme. O toj općoj potrebi za razmatanjem svetac uči:

„Svi kršćani imaju samo jednu vjeru, klanjaju se samo jednom Bogu, nadaju se istom blaženstvu u nebu. Svi priznaju samo jednog Posrednika, Isusa Krista. Svi moraju nasljedovati ovaj božanski primjer i zato trebaju razmatrati otajstva njegova života, njegove kreposti, i njegovu slavu.

Pogrešno je vjerovati da je razmišljanje o istinama vjere i o otajstvima Isusovog života samo za svećenike, redovnike i za one koji su se povukli iz ovoga svijeta. Ako redovnici i svećenici imaju obvezu razmatranja o velikim istinama naše svete vjere da bi dostojno odgovorili na svoj poziv, laici su isto toliko dužni to činiti barem zbog opasnosti u kojima se nalaze svaki dan da se izgube. Trebaju se zato naoružati ustrajnim prisjećanjem na život, kreposti i muku21 Spasitelja, koje predstavlja petnaest otajstava svete krunice“ (TSK 74).

Kao što se vidi iz priloženoga prema sv. Ljudevitu središte duhovnog i molitvenog života nije ljudska osoba koja bi trebala postići nekakav stupanj savršenstva nego sam Isus. Kad se duša zaljubi u svoga Spasitelja, kad joj on postane važan onda se počne zanimati za njega, njegov nauk, stil života, kreposti te ga želi slušati i njemu se suobličiti. Misaona molitva ili meditacija dovodi dušu upravo u tu situaciju gdje ona postane svjesna same sebe i Boga kome se obraća.22 U meditaciji vjernik motri Isusa ili neku od istina vjere, osobno razgovara s Bogom i zadržava se s njim u ljubavi. On se nasamo zadržava s Bogom, iskazuje mu svoju ljubav, zahvalnost, poštovanje, budi čine vjere i ufanja, iskazuje svoje potrebe, muke, radosti, očekivanja. A vjerniku koji meditira svetac poručuje: „Pazite da ne budete previše aktivni u meditaciji, ne ostavljajući dovoljno prostora Božjem djelu, koji čini svoje djelo samo u miru“ (PKM 137).

Sv. Ljudevit svjestan učinkovitosti meditacije, a na poseban način, meditacije otajstava svete krunice te svesrdno potiče vjernike na tu molitvu koja donosi velike duhovne koristi onima koji je prakticiraju:

„Na usmenu molitvu treba dodati i mislenu jer ona prosvjetljuje duh, raspaljuje srca i priprema dušu da bude sposobna poslušati glas Mudrosti, kušati njezine slasti i posjedovati njezino blago. Osobno ne nalazim ništa moćnijega da u naše duše privuče Kraljevstvo Božje, Vječnu Mudrost, od mislene i usmene molitve združene zajedno dok molim sveti ružarij razmišljajući o petnaest otajstava koja su u njemu sadržana“ (LJVM 193).

„Kako bih te još više potakao da prigrliš ovu pobožnost velikih duša, dodajem da molitva Krunice s razmatranjem otajstava: 1. nas postupno vodi do savršenog poznavanja Isusa Krista; 2. čisti naše duše od grijeha; 3. po njoj pobjeđujemo sve naše neprijatelje; 4. olakšava vršenje kreposti; 5. raspaljuje u nama ljubav prema Isusu; 6. obogaćuje nas milošću i zaslugama; 7. daje nam sredstva da s Bogom i s ljudima izravnamo sve naše dugove te na kraju zadobijemo svaku vrstu milosti.

Spoznaja Isusa Krista je znanost kršćana, znanost spasenja. Ona nadmašuje - kaže sv.Pavao- sve ljudske znanosti po vrijednosti i uzvišenosti i to: 1. zbog dostojanstva svojeg predmeta koji je Bogo-čovjek, pred čijim je licem cijeli svemir samo jedna kap rose ili jedno zrno pijeska; 2. zbog koristi, budući da nas ljudske znanosti ispunjavaju samo dahom ispraznosti i dimom oholosti; 3. zbog njene potrebe, budući da je nemoguće spasiti se bez poznavanja Isusa Krista, dok će onaj tko ne poznaje sve druge znanosti, ali je poučen u spoznaji Isusa Krista, biti spašen.

O blagoslovljena krunice, koja nam daješ ovo znanje i spoznaju Isusa Krista potičući nas da razmišljamo o njegovom životu, muci, smrt, i slavi! Kraljica od Sabe zadivljena Salamonovom mudrošću uskliknu: Blago tvojim ljudima, blago ovim tvojim slugama, koji su neprestano pred tobom i slušaju tvoju mudrost! (1 Kr 10,8). Blaženiji su vjernici koji pozorno razmišljaju o životu, krepostima, patnjama i slavi Spasiteljevoj, zato što na taj način rastu u savršenoj spoznaji Njega a baš u tome se sastoji vječni život (usp. Iv 17,3)“ (TSK 81 - 82).

 

O kojim temama sv. Ljudevit predlaže razmatrati? Kao što smo vidjeli prvenstveno o otajstvima života Isusa Krista u svetoj krunici koji učiteljstvo crkve s pravom naziva „sažetak cijelog evanđelja“.23 Sveti misionar poziva na meditativno čitanje čitanje svetog pisma. U pjesmi u kojoj kao da nam govori samo svjetlo vjere Montfort piše: „Tražite me u Evanđelju, skriveno sam u svakoj njegovoj riječi. Potrebno je ponizno i pokorno srce da bi me se u Evanđelju otkrilo“ (P 6, 37). Misionar koji je i sam plodni pisac preporuča i duhovnu literaturu: „Osim Svetog pisma čitam pobožne knjige, čija je nauka čista i puna ljubavi“ (P 139, 56).

Naravno da nama danas za meditaciju mogu poslužiti i spisi sv. Ljudevita koji su među najviše objavljivanima u Crkvi i duhovno su obogatili veliki broj vjernika diljem svijeta. A i sam svetac pišući je imao svijest o tome:

„Evo mojih pjesama i mojih stihova: ako nisu lijepi, barem su dobri, ako i ne miluju uši pjevaju u rimama o velikim čudima. Pa i ako su samo za malene, nisu zato manje vrijedni, ako su to obični stihovi, nisu zato manje spasonosni. Čitajte ih i pjevajte, istražujte i meditirajte o njima, ne tražite u njima uzvišenog pjesničkog duha nego istinu o kojoj pišem. Propovjednici, iz mojih pjesama možete crpsti za vaše propovijedi, ja sam ispekao stvari kako bih vam pomogao, dopalo vam se. Evo tema za molitvu, vjerujem da to s pravom govorim, jer često jedan stih, jedna rima utiskuju neku istinu u srce. Svaka riječ stiha mora biti bogata značenjem kako bi se o njoj moglo meditirati, zadržati u sjećanju kao cvjetić slave“ (P 2, 39 - 45).

 

Montfort preporuča i razmatranje o klasičnim temama katoličke tradicije koje on detaljnije razrađivao i predlagao u pučkim misijama kao jedno od sredstava obraćenja: „Služim Bogu svim svojim srcem on je moja slava i moja sreća. Razmatram u njegovoj prisutnosti o smrti i sudu, nebu i njegovoj nagradi, paklu i njegovoj kazni, vječnoj slasti, vječnoj muci“ (P 139, 11). Mnoge propovijedi i pjesme24 koje je Monrfort pastoralno redovito koristio govore o tim temama.

 

Pa ipak Montfort na poseban način preporuča meditiranje muke Kristove. Ljudevit je duboko uvjeren u duhovnu učinkovitost te vrste meditacije koja je duboko označila njegov duhovni put i spise. Dosta je samo spomenuti 13. i 14. poglavlje Ljuvavi vječne Mudrosti, Pismo prijateljima Križa, brojne pjesme na temu muke Kristove, a pozivanje na tu meditaciju je prisutno je i u svim drugim djelima. Muka Isusova je najviši dokaz i ostvarenje njegove ljubavi prema svakom čovjeku i upravo zbog toga su sveci u razmatranju o njoj pronalazili duhovnu hranu i drugima je preporučivali, pa tako i Montfort:

„Život Isusa Krista je bio glavni predmet izučavanja svetaca. Oni su razmišljali o njegovim krepostima i patnjama i tako su stigli do kršćanskog savršenstva. Sveti Bernard je počeo s takvim pobožnim vježbama i ustrajao u njima do kraja: “Od početka mojeg obraćenja – kaže – napravih jednu kiticu miomirisne pomasti, sastavljenu od muke mog Spasitelja i postavih je u moje srce misleći na bičeve, trnje i čavle njegovih muka. Potrudih se čitavom dušom razmatrati svaki dan o tim otajstvima.

To je isto tako bila vježba mučenika. Mi se divimo načinu na koji su oni znali pobijediti najokrutnije muke. Ali otkuda je mogla doći – primjećuje sveti Bernard – ta divna ustrajnost mučenika ako ne od rana Isusa Krista, o kojima su oni često razmišljali? Gdje je bila duša ovih velikodušnih i jakih ljudi, kada je tekla njihova krv i kada su njihova tijela bila zlostavljana tjelesnim mukama? U ranama Isusa Krista! I te rane su ih učinile nepobjedivima“ (TSK 71)

„Sveti Augustin tvrdi da nema plodonosnije i za spasenje korisnije pobožne vježbe od čestog razmatranja muke Našeg Gospodina Isusa Krista. Blaženi Albert Veliki, učitelj Sv. Tome Akvinskog znao je po objavi da jedan kršćanin zadobije više zasluga jednostavnim prisjećanjem, ili meditacijom Isusove muke nego posteći o kruhu i vodi svakog petka tijekom cijele godine ili bičujući se svaki tjedan ili moleći svaki dan Psaltir. Koja će, onda biti zasluga svete krunice koja podsjeća na cijeli život i muku Našega Gospodina Isusa Krista? Gospa je jednog dana objavila blaženom Alanu de la Roche. da poslije svete misne žrtve, prvog i živog spomen čina muke Našega Gospodina, nema uzvišenije i zaslužnije pobožnosti od krunice, koja kao drugi memorijal predstavlja život i muku Isusovu“ (TSK 88).

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Kakvo je moje iskustvo razmatranja? Da li kod razmatranja koristim neku metodu? U prvom poglavlju donosimo metodu razmatanja francuske škole duhovnosti, da li sam je pokušavao koristiti u meditaciji? Da li meditativno molim krunicu? Razmatram li o muci Isusovoj?

 

4.2.4. Poteškoće kod razmatranja

 

Budući da je razmatranje razgovor s Bogom moramo se usredotočiti na Boga koji je i u nama, u našoj nutrini. Zbog toga je važno za razmatranje pronaći vrijeme i prostor da nas ništa izvana uznemiruje i ne rastresa. Ako u duši imamo neke poteškoće ili radosna iščekivanja, tjeskobe ili strah dobro je nakon znaka križa i početnog sabiranja to predati Gospodinu.

Ne treba isticati lakoću razmatranja. To bi vjerojatno bio najsigurniji način da se izgubi hrabrost, jer za sve razmatranje je škola strpljivosti, ustrajnosti i poteškoća koje vode putem sazrijevanja. Razmatranje je teško, jer duhovno učinkovito. Napasnik će vam došaptavati tisuće drugih tobože važnijih poslova, uznemirivat će vas s tisuću misli koje ili uopće ne spadaju na stvar, ili su zle. Razmatranje je blagotvorno jer je teško. Duša se kuje, prekaljuje u toj teškoj vježbi, Bog blagoslivlja i svojim milostima prati onoga, koji iz ljubavi prema njemu odvažno i velikodušno nastoji oko razmatranja cijeli svoj život. Glavne poteškoće u razmatranju su rastresenost i suhoća.25

Svetac je toga svjestan te nas upozorava: „Pazite nemojte propustiti meditaciju pod izgovorom da ste rastresene, uznemirivane, da vam je dosadno, ili jer vam se čini beskorisnom, da ste odveć obične osobe kako biste je razumjele, da se ne osjećate pozvane na nju i da imate poziv za ručni rad i aktivnost, a sigurno ne za kontemplaciju i meditaciju. To su napasti zloga duha“ (PKM 135).

Postoje rastresenost za koju nismo odgovorni i rastresenost za koju smo odgovorni. Rastresenost za koju nismo odgovorni su one koje nam dolaze radi asocijacije misli. Slika koje se bude u mašti, uspomenu na kojeg prijatelja, sjećanje na neki kraj, obitelj, itd. I tu nije potrebno ništa drugo, nego otkloniti nezgodnu misao i let duha usmjeriti na predmet razmatranja. Ima i takvih rastresanosti koje dolaze u vezi s redovitim poslovima pa i poslovima u apostolatu.

Najviše vremena treba tjerati te nezgodne misli. Tjerati? Nezgodne misli? - pitat ćete. Naprotiv, zašto ih ne bismo iskoristili, i doveli ih u vezu s Bogom? Ne bi li to bio sjajni način da nam razmatranje bude povezano sa stvarnim djelovanjem? Nije li to najbolji lijek protiv rastresenosti i pospanosti, koji često smućuju naša razmatranja.

Kao što svako pravilo ima iznimaka, tako ih može biti i ovdje. Ne bi nam bilo zabranjeno razmišljati o svojem djelovanju, ako bi nam se ono toliko nametalo da bismo bili nesposobni odbaciti od sebe te i takve misli. Tada ćemo moliti za bolesnika kojeg ćemo pohoditi, za djecu s kojima ćemo raditi, posao i ljude koje ćemo susresti.

Postoje, konačno, i opasne rastresenosti. Ne moram spominjati, da Bog pripušta đavlu da nas smeta i za vrijeme razmatranja. Najrazličitije uspomene i slike, najdublje pohranjene u našoj duši, iznenada iskrsavaju i posve zorno se redaju pred našim očima. Radi li se tu o nečistim mislima, koje nam nadahnjuje đavao?

Da, ima sigurno i takovih koje su opasne i nije rijetko da su časovi razmatranja zatrovani i takvim mislima. Od toga nisu bili izuzeti ni sveci. Ali to nije sve. Svojom posebnom brigom, posve opravdanom, da se skrupulozno zaštitimo od svih nečistih misli izloženi smo opasnosti s druge strane, da si lako opraštamo druge misli i druge loše poticaje koji nam se bude u duši.

Zle misli, opasne rastresenosti, osjećaji protiv ljubavi, poslušnosti, poniznosti. Opasno je raspoloženje, ako se čovjek u razmatranju bavi sam sobom, tuži se sam sebi. "preživa" sve moguće uvrede i sprema u razmatranju, strelice, koje će odapeti čim mu se za to pruži zgodna prilika. Budimo budni da istjeramo svaku ne evanđeosku misao, ali isto tako ne oklijevajmo obračunati i sa svakom drugom vrstom nečistoće koja prlja ljudsko srce, kao što je zavist, srdžba, želja za osvetom, za gospodstvom, itd. Svetac poručuje:

„Mrzi svoju maštu i pamćenje odbacujući loše predodžbe, nekorisna sanjarenja i tlapnje, isprazne opasne ili barem beskorisne zamisli iz prošlosti ili budućnosti. Isprazni svoje sjećanje od svega što nije Božja prisutnost“ (MS 3, 21-22).

Obično gledamo na rastresenosti kao na jedno neizbježno zlo, kao na slabost koja je nužno vezana uz našu ljudsku narav. Skloni smo da si sve u toj stvari lako oprostimo i da jednostavno kažemo: «Tu se ništa ne može učiniti». No za rastresenosti smo izravno odgovorni ako ih prihvatimo svojom voljom. Neizravno smo odgovorni za svoje rastresenosti; ako ne pazimo na sabranost, ako ne obavljamo pripravu za razmatranje.

Općenito je teško razmatrati ako ne pazimo na sabranost pa zanemarujemo svoje pobožne vježbe, obavljamo ih manjkavo, ako na njih dolazimo prekasno ili ih ne obavljamo kako treba, ako dopustimo da nam mašta luta bez uzda, bez duha mrtvenja i bez molitve, ako ne pazimo na šutnju u svim njezinim oblicima, ako ne provodimo aktivni nego grozničavi život, i ako mirno i pobožno ne završimo svoj dan. Nemojmo se čuditi ako u tom slučaju opazimo, da nam duševne moći bježe u času kad bismo ih htjeli usmjeriti na Boga. Montfort ovu duhovnu dinamiku primjenjuje na meditaciju krunice ali ona se odnosi i na svaku drugu vrstu meditacije.

„Da bismo dobro molili, nije dovoljno iznijeti svoje prošnje moleći krunicu, najljepšu među molitvama; potrebna je i velika usredotočenost, jer Bog više sluša glas srca, nego glas koji dolazi s usana. Kad bismo molili svojevoljno rastreseni, time bismo iskazivali veliko nepoštovanje prema Bogu, što bi učinilo neplodonosnima naše Krunice, a nas ispunilo grijesima. Možemo li očekivati od Boga da nas sluša, ako mi sami sebe ne slušamo?

Zar dok molimo, strahopoštovanja dostojno Božje Veličanstvo, koje promatra zemlju i na njoj pobuđuje strepnju, da se namjerno zabavljamo trčkarajući za leptirom? To bi značilo da želimo udaljiti od sebe blagoslov ovog velikog Gospodina, te tako riskirati da padnemo u prokletstvo kojim On prijeti onima koji nemarno čine djela Božja: Proklet bio tko nemarno obavlja djela Božja (Jr 48,10).

Istina, nije ti moguće moliti Krunicu bez makar jedne nenamjerne rastresenosti. Naprotiv, jako je teško izmoliti i samo jednu Zdravomariju, bez da nam, uvijek nemirna mašta, ne oduzme mrvicu naše pažnje. Ali je ipak možeš moliti bez namjernih rastresenosti, te moraš unaprijed poduzeti sve potrebno za očuvanje pažnje i smanjivanje nenamjerne rastresenosti.

Da bi to postigao, uđi u Božju prisutnost: zamisli da te promatraju Bog i njegova sveta Majka, da Anđeo čuvar, koji je tebi s desna, prikuplja tvoje Zdravomarije, ako su dobro izmoljene, kao jednako toliko ruža, kojima će načiniti krunu Isusu i Mariji; potom zamisli da tebi s lijeva obilazi đavao, tražeći da proždere tvoje Zdravomarije, ako su izmoljene bez pažnje, pobožnosti i čednosti, te da ih zabilježi u knjigu smrti. Pogotovu, nemoj zaboraviti prikazati pojedine desetice na čast otajstava, niti tijekom kontemplacije, zaboraviti sebi predočiti Našeg Gospodina i njegovu svetu Majku u otajstvu kojeg kaniš častiti.

Nijedna molitva ne donosi toliko zasluga duši, niti više slavi Isusa i Mariju, kao dobro izmoljena Krunica. Ali ipak, teško ju je moliti onako kako bi trebalo i potrebno je mnogo truda da se u tome ustraje, upravo zbog posebnih rastresenosti koje se skoro prirodno javljaju uslijed neprestanog ponavljanja iste molitve. Kada se moli mala služba Marijina ili sedam Psalama, ili druge molitve, raznolikost izraza i različitost riječi zaustavljaju maštu i preporađaju duh i kao posljedica na taj način pomažu duši dobro moliti te molitve.

Ali u Krunici, koja zahtjeva neprestano ponavljanje Očenaša i Zdravomarije uvijek u istom obliku, vrlo je teško ne dosađivati se ili čak i ne uspavati se ili ne napustiti molitvu svete Krunice i potražiti kakvu drugu ugodniju i manje dosadnu molitvu. Stoga, ako želimo ustrajno moliti Krunicu, moramo imati neusporedivo dublju pobožnost od one koju zahtjeva bilo koja druga molitva, pa i sam Davidov Psalterij.

Povećanju poteškoća pridonose, bilo naša prevrtljiva mašta koja gotovo nikad ne miruje, bilo zloba đavla koji neumorno pokušava odvući našu pažnju i spriječiti nas u molitvi. Što sve zlobni duh nije spreman učiniti protiv nas kada vidi kako smo odlučni moliti Krunice s nakanom da predusretnemo njegove zamke? Uvećava našu urođenu slabost i našu lijenost prije nego li i započnemo moliti; povećava dosadu, rastresenosti i umor.

Ukratko, tijekom molitve nas opsjeda sa svih strana, da bi mogao, nakon što izmolimo Krunicu s mnogo napora i rastresenosti, izrugivati nam se i govoriti: “Tvoja molitva ništa ne vrijedi; tvoja Krunica nema nikakvu vrijednost, bilo bi ti bolje da si radio, bavio se svojim obvezama. Ne uočavaš li da gubiš vrijeme rastreseno brbljajući usmene molitve, dok bi sa pola sata provedenih u meditaciji ili čitajući kakvu dobru knjigu postigao mnogo više koristi? Sutra kada budeš manje pospan molit ćeš pažljivije. Ostatak Krunice ostavi za sutra!” Na taj način đavao uspijeva svojom lukavošću nagovoriti te da zapostaviš cijelu krunicu ili jedan njen dio, da zamijeniš krunicu drugom molitvom, ili da je barem odgodiš.

Ne vjeruj mu, dragi subrate Krunice i ohrabri se ako je tijekom cijele Krunice tvoja mašta bila ispunjena rastresenošću i čudnim mislima koje si, čim si ih uoči, pokušavaosi ih odagnati što si bolje mogao. Tvoja je Krunica toliko bolja koliko je zaslužnija; ona je toliko zaslužnija koliko je teža; toliko je teža koliko je manje prirodno duši ugodna, i više uznemirivana dosadnim mravima i mušicama koje lutaju bez reda i protivno tvojoj volji vrte se u mašti te ne dopuštaju duši da uživa u onom što govori niti da se odmori u miru.

Čak i onda kad se moraš boriti protiv rastresenosti tijekom cijele Krunice, bori se hrabro sa oružjem u ruci, to jest nastavi je moliti iako bez ikakve slasti ili osjetne utjehe. Bit će to strašna, ali i spasonosna bitka za vjernu dušu. Naprotiv, ako položiš oružje, to jest, ostaviš svoju Krunicu, biti ćeš pobijeđen. I tada će te đavao, koji je trijumfirao nad tvojom voljom, ostaviti na miru, ali na sudnji dan, spočitavat će ti tvoju malodušnost i nevjernost. Onaj koji je vjeran u malim stvarima, vjeran je i u velikim (Lk 16,10): onaj koji vjerno potiskuje male rastresenosti tijekom vrlo kratke molitve, taj će biti vjeran u velikim stvarima. Ništa nije sigurnije od ovog: to su riječi Duha Svetoga! Hrabro dakle, vi dobri sluge i vjerne sluškinje Isusa i njegove svete Majke, koji ste odlučili svakog dana moliti Krunicu!

Neka vas nikada mnogobrojne mušice – nazovimo tako rastresenost koja vas muči tijekom molitve – ne uspiju podlo navesti na to da napustite druženje s Isusom i Marijom, u kojem se nalazite dok molite Krunicu. Malo naprijed ću vam predložiti nekoliko sredstava kojima možete umanjiti rastresenost“ (TSK 119 – 125).

 

Kao što je vidljivo iz citiranog teksta rastresenost ne samo da ne priječi razmatranje nego može biti duhovno učinkovita. U duhovnoj utjesi, pogotovu na počecima duhovnog života, duša može i u osjećajima kušati milinu, ljepotu i slast Božje ljubavi te polet u njegovu služenju. Međutim taj osjećaj koristi i užitka, duhovnih naslada i radosti nije čist. Duša je u takvom stanju još uvijek sebična i usmjerena na sebe, s druge strane još je nepočišćena, sklona grešnim navikama, ispunjenja posljedicama grijeha, navezana na samu sebe, svoje užitke, neuredne strasti.26 Svetac pozitivno cijeni duhovne utjehe ali želi i trži slobodu duše bilo od materijalne ili duhovne navezanosti:

„Ne navežite se ni na bilo koje dobro ma kako sveto bilo: nutarnje ili vanjsko, duhovno ili tjelesno“ (MS 1,2)... U svakoj vašoj molitvi hranite se koliko je više moguće čistom vjerom, ne oslanjajući se na vidljive i sjetilne stvari. Cijenite duhovne doživljaje, ali nemojte više sebe cijeniti ako biste ih imali, niti smatrajte da je sve izgubljeno kada ih više ne zamijećujete“ (PKM 136).

Bog nakon početnog perioda duhovnog života počinje u jednom trenutku povlačiti svoje darove osjećaja koristi, užitaka i duhovnih naslada. Duša ostaje u suhoći i zbunjenosti, u nemogućnosti da moli kao što je prije molila, bez poleta za duhovnim stvarima kao prije. Sve to Bog čini iz čiste ljubavi jer duša počinje duhovno rasti te joj on pokazuje da je uz njega i njegovu slavu, više ili manje neprimjetno tražila sebe i svoje probitke. Sada u poteškoćama treba malo po malo naučiti ostavljati sebe, umirati sebi i usmjeriti se isključivo na Boga samoga.

Kontemplativnoj redovnici Katarini, vlastitoj sestri Luizi, svetac piše: „A sada ima li izgleda da će mu ova žrtva biti savršeno po volji, ako nije potpuno očišćena od svih pa i najmanjih mrlja? Sveti nad svetima vidi mrlje i ondje gdje stvorenje vidi samo ljepotu. Često njegovo milosrđe pretječe pravdu te nas čisti...“ (Pis 17).

Jedan od razloga zbog kojeg je vjernik napušta meditaciju je taj što za mnoge duše željne svijetla i prijateljstva s Bogom, razmatranje je često puta vrijeme suhoće i tame. Naše nam iskustvo kao i duhovnih autori potvrđuju, da je to iskušenje vrlo često. Općenito se zna reći da je suhoća kušnja koju su imali i sveci, da je moramo prihvatiti sa sinovskim predenjem, isto tako da treba reći da uzrok suhoće nije uvijek volja Božja. Ako se osoba ozbiljno ne brine za svoj duhovni život, ne bdije nad padovima u lake grijehe, ne pazi da ne usvoji načela svijeta protivna duhu evanđelja sigurno će teže razmatrati te da će ono biti u suhoći. U ovom slučaju osoba da bi dobro molila treba izići iz pred Bogom odgovorene mlakosti.

A duhovna suhoća dolazi isključivo odatle što nas Bog želi iskušati poniziti, očistiti. Čovjek mora iskreno činiti, što može. Ne smijemo činiti svojevoljnog laganog grijeha. Niti ikakvih svojevoljnih navezanosti uz sjetilna dobra, radi kojih bi se udaljavao od Boga. Nema više ni svojevoljnih neurednih želja i osjećaja, koji se podržavaju vidom. Nema ni žalosti što čovjek osjeća samoljublje. Brižno sprema svoje razmatranje, sabire se, ali to je uvijek ili ponajčešće uzalud. Ipak čovjek čuva iskrenu želju da služi Bogu i žrtvuje se u njegovoj službi.

Ali istovremeno nema volje za molitvu u određeno vrijeme. Vrijeme za razmatranje smatra dugim i osjeća mlitavost i dosadu teško govori sam, Bog ne odgovara. Lijek je strpljivost povezana s nadom i ljubavlju volje duhovnom ljubavlju, bez kušanja te iste ljubavi u osjećajima, čistoća srca, podržavanje uzvišenih misli, vjernost vježbama duhovnog života, molitva i pokora. Ova suhoća je škola Božjih prijatelja, apostola, a ne samo da samo da nije zapreka nego je istinsko sredstvo čišćenja, duhovnog, napretka i rasta.

Sv. Ljudevit skupa sa svom svetačkom tradicijom uči: „Nikada ne propusti razmatranje ma kako bile velike muke i suhoće koje u njemu kušaš“. (MS 6, 4). A primjenjujući istu dinamiku na razmatranje svete krunice te poručuje:

„Krunicu treba moliti s vjerom, sjećajući se Isusovih riječi: Sve što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili i bit će vam (Mk 11,24). On će ti reći: Idi, neka ti bude kako si vjerovao” (Mt 8,13). “Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga… Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja( Jk 1,6) moleći Krunicu, i bit će mu dano.

Osim toga, potrebno je moliti ponizno, poput carinika. On je molio klečeći na zemlji, a ne s jednim podignutim koljenom ili u klupi kako više manje rade oholi svjetovnjaci. Stajao je u dnu hrama, ne u svetištu kao farizej; držao je oči prikovane za zemlju, ne usuđujući se niti pogledati prema nebu; nije, poput farizeja, visoko držao glavu, niti je promatrao uokolo. Udarao se u prsa, priznajući da je grešnik i moleći oprost: Bože, milostiv budi meni grješniku (Lk 18,13); a ne poput farizeja koji se uznosio zbog svojih dobrih djela i prezirao druge u svojim molitvama.

Čuvaj se, dakle, nemoj nasljedovati farizejevu oholu molitvu, koja ga je učinila još tvrdokornijim i prokletijim. Radije se povedi za poniznim carinikom u svojim molitvama, koje mu pribaviše oproštenje njegovih grijeha.

Izbjegavaj sve posebnosti, i nemoj željeti, niti moliti za posebne objave ili izvanredne milosti, koje ponekad Bog daruje nekim Svecima dok mole Krunicu. Dosta ti je čista vjera. Sada kada su Evanđelje, sve pobožnosti i vjerske dužnosti dovoljno utvrđene, potrebna ti je samo vjera.

U vrijeme suhoće, odbojnosti ili nutarnje žalosti, nemoj nikada izostaviti ni najmanji dio Krunice: time bi pokazao svoju oholost i nevjernost. Naprotiv, kao pravi Isusov i Marijin atleta, svejedno moli Oče naš i Zdravo Marijo bez da išta vidiš, osjećaš ili uživaš kakvu utjehu; jednostavno u potpunoj suhoći moli svoje Očenaše i Zdravomarije razmatrajući koliko bolje možeš otajstva. Nemoj željeti kolačić ili marmeladu, kako to običavaju djeca, da bi jeo kruh svagdašnji. Naprotiv kako bi što bolje nasljedovao Isusa Krista u smrtnoj agoniji, ponekad produži molitvu Krunice upravo onda kada moleći osjećaš veće teškoće. Tako će se moći reći i o tebi ono što je rečeno o Isusu: A kad je bio u smrtnoj stisci, još je žarče molio (Lk 22,44).

Na kraju, moli s puno povjerenja koje se temelji na dobroti i beskrajnoj Božjoj darežljivosti, te na Isusovim obećanjima. Bog je izvor žive vode koja se izlijeva u srce onog koji moli. Isus, to su Očeva vječna prsa, puna mlijeka, svake milosti i istine. Najveća želja koju Otac ima za nas jest udijeliti nam ove spasonosne vode svoje milosti i milosrđa. Doista, On u molitvi viče: O svi vi koji ste žedni pravednosti, koji tražite Gospodina, dođite na vodu (Iz 55,1). Dođite i pijte moje vode u molitvi, a ako ga ne molimo, on se žali da smo ga napustili: Oni ostaviše mene, izvor žive vode (Jer 2,13).

Moliti milost od Gospodina Našega Isusa znači pružiti mu zadovoljstvo, zadovoljstvo veće od onog kojeg osjeća dojilja dok se dijete hrani njezinim mlijekom. Molitva je vodovod Božje milosti i izvor milosrđa Isusa Krista. Ako se u molitvi ne približimo njemu i ne primamo hranu koju nam je pripravio, kako bi to trebala činiti sva Božja djeca, on se pun ljubavi tuži. Do sada ništa niste tražilimolite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se (Mt 7,7). S nakanom da u nama pobudi veće povjerenje u molitvu, On se sam za to pobrinuo i uvjerava nas da će nam Otac dati sve što smo tražili u njegovo ime (usp. Iv 14,13).

Povjerenju trebamo dodati i ustrajnost: samo onaj koji ustrajno moli, traži i kuca, primit će, pronaći će i ući će. Nije dovoljno moliti mjesec dana, godinu, deset ili dvadeset godina da bismo izmolili neku milost od Gospodina. Ne smije nam dosaditi, treba moliti Krunicu do smrti i biti odlučan da ćeš izmoliti ono što tražiš za vlastito spasenje ili umrijeti. Našu ustrajnost u molitvi i povjerenje u Boga treba pratiti spremnost na smrt, sve dok sa Jobom ne ponovimo: Kad bi me i ubiti htio i dalje bi se u njega pouzdavao i od njega ću očekivati ono što tražim“ (ČTK 142 – 145).

 

Bog se služi raznim sredstvima da dovede osobu do zrelosti, do toga da ne traži prvenstveno sebe, svoje utjehe i radosti, nego Boga samoga, a ne Boga zbog utjeha koje nam daruje. U biti sve se svodi na to da Bog hoće odgojiti vjernika za autentičnu sebedarnu ljubav u kojoj je osoba spremna i voljna umirati vlastitom ja i dati prostora drugom sve do križa po uzoru Isusa Krista.

Ako vjernik u ljubavi prihvaća put kojim ga Bog vodi onda suhoće, tame i poteškoće u molitvi pred Bogom imaju veliku vrijednost jer su upravo dokaz autentične ljubavi prema Boga koja ustraje i ostaje usprkos svih poteškoća. O tome svetac tako poticajno kontemplativnoj redovnici, vlastitoj sestri Luzi, piše:

„Draga žrtvo u Isusu Kristu, čista Božja Ljubav neka vlada u našim srcima. Veoma sam zahvalan našem dobrom Bogu na milosti koju ti je udijelio da te je učinio savršenom žrtvom Isusa Krista, ljubimicom Presvetoga Sakramenta i nadoknadom za tolike zle kršćane i nevjerne svećenike.

Koje li časti za tvoje tijelo da bude žrtvovano na nadnaravni način za vrijeme jednog sata klanjanja pred Presvetim. Koje li časti za tvoju dušu da obavlja na zemlji, bez užitka, bez spoznaje, bez svijetla, bez slave, u samoj tami vjere, ono što na nebu anđeli i sveti obavljaju s toliko užitka i svjetlosti. Koliku li slavu pribavlja mojemu Bogu vjerna klanjateljica na zemlji, ali se tako rijetko susreće, jer svi pa i najduhovniji, hoće da uživaju i gledaju, inače se dosađuju i sustaju. Pa ipak, sama vjera je dovoljna“ (Pis. 19).

 

Klasični nauk svetačke katoličke tradicije još napominje o važnosti slijeđenja određene metode kod razmatranja. Kao što smo dokazali u prvom poglavlju Montfort je kod razmatranja koristio metodu francuske škole duhovnosti.27 Svi spisi sv. Ljudevita odišu njome te držimo da je ona i danas najprikladnija za meditaciju onima koji slijede monfortansku duhovnost. A tu metodu je sv. Ljudevit ugradio i u razmatranje svete krunice.28

 

A već smo naglasili da je razmatranje otajstava života Isusa Krista u svetoj krunici primarno u monfortanskoj duhovnosti aa je sv. Ljudevit o tome donosi kratke upute:

„Nakon što zazoveš Duha Svetoga, da bi dobro molio Krunicu, na trenutak se saberi pred Bogom, i na način koji ćeš kasnije vidjeti, prikaži pojedine desetice.29 Prije nego što započneš deseticu, zaustavi se na trenutak, duže ili kraće, ovisno o vremenu kojim raspolažeš, kako bi sagledao otajstvo koje slaviš, te po tom otajstvu i po zagovoru Presvete Djevice, uvijek traži jednu od kreposti koja je na poseban način sadržana u tom otajstvu i koja ti je najpotrebnija. Najviše pazi na dvije pogreške koje čine gotovo svi oni koji mole Krunicu.

Prva, da ne formuliraju nikakvu nakanu prije nego počnu moliti; ako ih pitaš zašto mole, ne znaju odgovoriti. Zbog toga uvijek imaj na pameti da moliš za neku milost; da nasljeduješ neku krepost ili da se oslobodiš nekoga grijeha. Druga greška, u koju se redovno pada moleći Krunicu, je ta da već od početka molitve mislimo samo na to da je što prije završimo. Do toga dolazi jer se Krunica smatra jednom tegobnom pobožnom vježbom koja nas jako opterećuje dok je ne izmolimo, pogotovo ako smo se na to obvezali u savjesti, ili ako smo je, protivno našoj volji, dobili za pokoru“ (TSK 126) .

Da bismo dobro i uspješno razmatrali, moramo imati na pameti barem tri slijedeća uvjeta: upotrijebiti dobru metodu, obaviti ozbiljno pripravu, ustrajati u odluci i posebnom ispitivanju savjesti. Jednaka je obmana ne držati ništa do metode, kao i biti rob metode. Početnici koji nemaju iskustva trebaju vođu u razmatranju, koji će ih voditi za ruku, a upravo to su klasične metode. A kad postanemo vještiji u tom razgovoru s Bogom, naše će srce poželjeti, da se slobodnije razgovara i izražava. Tada bi ga metoda sputavala. Treba dakle biti smion da se čovjek okoristi metodom, ukoliko mu služi na dobro i da je ostavi kad mu postane zaprekom.

Nije potrebno u jednom razmatranju izvesti sve čine koje predviđa stanovita, metoda. A još je manje nužno, izvoditi ih onim redom kako metoda predviđa. Metoda nam mora samo pametno pomoći a ne smije sputavati našu slobodu.

A najbolja metoda razmatranja ona koju malo pomalo, sam vjernik oblikuje u molitvi na temeljima klasičnih metoda svetačke tradicije.30 Ona će biti dobra, izvrsna, ako se prije toga dugo držao temeljnih metoda; ako ta vaša, osobna metoda donosi koristi.

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri:Da li se znaš pozitvno nositi sa poteškoćama u molitvi? Da li si ustrajan u razmatranju usprkos rastresenosti, nutarnjih poteškoća i suhoća? Koji su učinci razmatranja u mom duhovnom iskustvu?

 

4.2.5. Borba protiv grijeha

 

Crkva definira grijeh „kao prekršaj protiv razuma, ispravne savjesti, prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao riječ, čin ili želja protiv vječnoga zakona.

Grijeh je uvreda Bogu: Tebi samo tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom (Ps 51,6). Grijeh se diže proitv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane „kao bog“ spoznajući i određujući dobro i zlo. Grijeh je dakle ljubav prema sebi sve do prezira Boga. zbog tog oholog uzdizanja samoga sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.

Upravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrđe pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje... Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojega će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha“ (KKC 1849 – 1851).

Svetac u djelu Ljubav vječne Mudrosti motri muku Kristovu i oslanjajući se sv. Tomu Akvinskog i crkvene oce uči da je Isus trpio za ne samo općenito za grijehe cjelokupne ljudske povijesti nego i za svakoga čovjeka ponaosob.31 Na taj način Montfort želi dovesti vjernika, pa i njegov grijeh do opredjeljenja pred Isusom koji je za njega trpio. To uistinu postaje pravi poticaj za napor oko istinskog odbacivanja grijeha i obraćenja.

„Njegova je presveta duša bolno trpjela zbog grijeha svih ljudi koji su vrijeđali njegova ljubljenog Oca, kao i zbog vječne osude tolikog broja duša koje ne prihvaćaju njegovu Muku i Smrt kao izvor spasenja. Duša mu je suosjećala ne samo sa svim ljudima zajedno, već i sa svakim pojedinim koga poimence poznavaše“ (LJVM 162).

A zbog uzajamne ljubavi i povezanosti Isusa i Marije Montfort naglašava da treba: „ ...imati tvrdu odluku da ćemo izbjegavati bar svaki smrtni grijeh, koji vrijeđa Majku ništa manje nego Sina“ (PP 99). „Može li se reći da netko uistinu ljubi i časti Presvetu Djevicu, dok svojim grijesima ranjava, probada, razapinje na križ i pogrđuje bez ikakva milosrđa Isusa Krista, njezina Sina?“ (PP 98).

Obraćenje je proces u kojemu borba protiv grijeha, strasti i zlih sklonosti je nezaobilazna. Napredak i nastojanje oko molitvenog života nužno mora pratiti i napredak u moralnom životu. Ne može vjernik svakodnevno se družiti s Bogom u molitvi i meditaciji i s teškim grijehom u duši s njim razgovarati u prijateljskom ozračju iskazujući mu ljubav i klanjanje. Ako netko želi biti Božji prijatelj i Marijin štovatelj treba paziti da ga ne povrijedi, ražalosti, da ne „razapinje Isusa svojim grijehom“ dok s njim razgovara kao sa Spasiteljem.

U borbi protiv grijeha svetac osim molitve, vjerniku daje klasične i trajno važeće savjete. Iskreno odricanje od grijeha, izbjegavanje grešnih prigoda i odbacivanje duha svijeta protivan duhu Kristovom: „Mrzim najvećom mržnjom svaki grijeh, pa i laki, jer vrijeđa Boga samoga, jer nam zatvara nebo. Izbjegavam i njegov privid pa i u najmanjim prigodama. Grijehu naviještam rat kako bih vodio spasenju grešnika. Ničega se na zemlji ne bojim osim ove užasne nesreće. Pakao, kako god bio užasan, bez grijeha se čini ljubezan. Izbjegavam veliki i lijepi svijet jer je poguban“ (P 139, 45 – 47).

Kao u maloj raspravi o obraćenju svetac u pjesmi o pokori opisuje sva nutarnja i vanjska sredstva potrebna u borbi protiv grijeha i za rasti na istinskom putu obraćenja: iskrena želja za promjenom života, radikalno opredjeljenje za Krista, traženje volje Božje, prihvaćanje žrtve i odricanja, molitva, poglavito molitva za iskreno pokajanje, davanje milostinje, iskrenost nakane kod obraćenja i ispovijedanja, savjetovati se sa duhovnikom, pobožnost muci Isusovoj i Mariji...

Pokora u dihovnom životu ima ulogu da odvaja dušu od grijeha koji proizlazi iz neuredne težnje za užitkom koji ostaje u srcu i nakon ispovijedi, a liječi se prihvaćanjem trpljenja iz ljubavi kao čina i znaka nadoknade za počinjene grijehe. Pokora isto tako čuva dušu od budućih grijeha jer privikava „starog čovjeka“ da se podvrgne duhu. Pokorom se duša odvaja od duha svijeta i usmjerava prema nebeskim dobrima.32 Dajmo ponovno riječ svecu:

„Evo slavne pokore, čije ime zvuči oporo, iako je veliko i slavno i blaže nego što se misli. Ona daje Bogu svu slavu, uništava grijeh, čini da ganuto srce plače i pjeva pobjedu. Zovu je namjesnik Pravde Gospodnje, daska koja spašava grešnika od očite propasti. Bog je dva puta zapovjedio, o grešnici, obratite se, obratite se svi, nikoga ne isključujem. Ako ne činite pokoru, propasti ćete svi skupa i isto tako umrijeti. O užasne li osude! Kako bi nas poučio što trebamo činiti, on je prvi činio pokoru, činimo i mi to bez oklijevanja, on je naš uzor. Proroci su to navijestili vičući u ime Božje: "Činite pokoru posvuda ili će duša propasti." Veliki sv. Ivan Krstitelj pun svjetla, uzviknuo je zajedno s Isusom: "Bez pokore ćete propasti, zmijin rode."

Činite spremno ozbiljnu pokoru, ili ćete svi ubrzo propasti, i nećete moći izbjeći pravedni Božji gnjev. Apostoli puni plama propovijedali su ovu istinu, kušali i svjedočili nužnost pokore za spas duša. Pogledajte svece, molim vas: iako su bili nevini, svi su bili pokornici cijelog života. Pokora je nužna kako bi se nadoknadila slava i čast Gospodinu i umirio njegov gnjev. Pokorom se popravljaju uvrede nanesene Isusu u njegovoj muci. Ona je njegova utjeha. O kojeg li dobitka! Kad čovjek izgubi nevinost, ne može je više vratiti, ne može je više popraviti nego pokorom. Ona je neizostavan lijek za ozdravljenje grešničke duše i sredstvo da se njezina ružnoća promijeni u divnu svjetlost. Ona vraća izgubljenu milost; uzalud se trudimo i cvilimo, bez pokore ne možemo je dobiti. O apsolutna moći!

Ona je ključ, ona je vrata koja uvode grešnika u nebo iako je trebao pasti u pakao. Kako je moćna njezina snaga! Bog bez pokore ne oprašta, bez pokore nije nikada oprostio, bez pokore grešnik je osuđen na vječnu vatru. Ne treba je odgađati, Bog je traži odmah, ili se svakim trenutkom stvara riznica gnjeva. Grešniče, Bog te čeka i požuruje, obrati mu se, ne produžuj njegovo nezadovoljstvo, on je pun nježnosti. Dajte Bogu svoju mladost, posvetite mu svoje prve vatre, jer je to uvredljiviji i prevtrljiviji dio života više nego starost. Mladi čovjek odrastajući ide istim putem, sve boljim ili sve gorim: tako će reći mudar čovjek. Bog vam obećava praštanje, ali ne sutra nego odmah, uzmite to za sigurno i činite pokoru. "Sutra, sutra," kaže bezbožnik. Jao, "sutra" nije njegovo. Razborit čovjek će reći: "Već danas ću početi mijenjati život".

Bog vam danas daje svoju milost kako biste se obratili. Sutra se nećete moći njome poslužiti jer ona leti i prolazi. Grešniče, opireš se Bogu samome, koji danas govori tvome srcu, ti ne poznaješ svoju nesreću, jao, ona je velika. O nepromišljeni otporu! Bog će se znati osvetiti, jednoga dana ćeš se htjeti promijeniti, a nećeš moći. Teško breme tvojih grijeha, će povećavati se iz dana u dan, a zatim će te povući na dno provalije. Tvoja grešna navika će se ukorijeniti u tvom srcu i na tvoju nesreću, vezat će te vječnim lancem. Đavao će okovati tvoju dušu lancem tako čvrstim da ćeš do smrti biti kod ovog besramnog tiranina. Odgađajući, tvoj grijeh se povećava, što više, Bog se svakog dana više udaljava, manje ti pruža pomoći, manje svoje milosti i moći. Jurit ćeš iz grijeha u grijeh, iz slabosti u bezakonje, iz navike u nužnost i iz provalije u provaliju.

Odgađana pokora, često nije visoko cijenjena, to je pokora malih duša koja nije ustrajna. Ali uočavam tvoju prijevaru: Misliš se obratiti kad će ti valjati umrijeti, no smrt je nalik životu. Tvrde da grešnik na smrti umire dobrom smrću ako se pokaje, jao! to se samo čini, to je prijevara. Na sve tvoje uzvike pokore na samrti, nesretni grešniče, Bog odgovara nevoljom, pravdom i osvetom. Od ovog časa, ne čekajući, ne ratuj više s Preuzvišenim. Čini pokoru kako treba, grešniče, moraš se vratiti. Pokora pravdi nadoknađuje čast. To je plaćanje njezinoj uzvišenosti, njena velika žrtva. Pokornik pjeva pobjedu na srcu Boga svemogućega, a u srcu pokornika Bog nalazi svoju slavu. Bog Otac, ovaj dobri otac, uvijek lijepo prima pokornika, grli ga kao dijete.

Koja radost vjernome Pastiru, da nakon dugog truda vrati svoju ovcu u tor vječnoga života. Duh Sveti usprkos naravi, vraća se u srce pravog pokornika, kako bi od njega načinio živi hram. O kako je čista njegova radost! Sveti anđeo bježi daleko od grešnika i grijeha ali čim vidi raskajano srce vraća se. Nebo odzvanja velikim slavljem kad se neki grešnik obrati. Pjeva slavu Isusu Kristu za njegovu lijepu pobjedu. Istinska pokora čini i od kamena raskajano srce i otpušta i najveće grijehe. O divna moći! Ona daje milost duši, podržava je, vodi, uljepšava, poučava, rasvjetljava i raspaljuje. Pokora daje život svim izgubljenim zaslugama i vraća sjaj krepostima. Njezina snaga je beskonačna. Ništa nije tako slatko ni tako krotko, čak je i njezin nemir miran, njezina oporost je puna draži i nema u njoj ničeg užasnog.

Njezina slast je bez premca a suze pokajnika sadržavaju zadovoljstva veća od svih onih svjetovnih. S njom je sve korisno, sve zavrjeđuje nebo, bez nje je i velikodušan čin besplodno djelo. Ona zatvara ponor, plačem gasi njegovu vatru, trpeći ona umiruje Boga i razara svaki grijeh. Nebo se ne dobiva osim po njoj, potrebno je biti istinski pokajnik, ili nevin svetac, kako bi se dobio život vječni. O kako je rijedak istinski pokornik koji vraća krivo stečena dobra, koji oprašta svojim neprijateljima i odvaja se od zla, koji reže, čupa i uništava ono što ga može učiniti grešnikom i sve što ga može spriječiti da sačuva milost. Hinjena, lažna pokora čini prokletim mnoštvo ljudi; budite pametni, na njihov račun, duše predodređene. Koliki nevaljali sakramenti! Koliki ispovjednici neznalice! Koliki nerazboriti duhovnici! Kolike perfidne propasti!

Istinska pokora mora imati dobra svojstva. Reći ću vam ih, slušajte, važno je: ona je spremna i nadnaravna, bez odgađanja, bez ljudskog obzira, učinjena po Duhu Božjem čim on pozove. Prava pokora ima svoje sjedište u srcu bez čega je vanjština uzaludna i za osudu. Obraćenje nikada polovično, podijeljeno srce će propasti, Gospodin će ga odbaciti, jer ga ono vrijeđa. Srce ponizno, bez taštine, je istinski skrušeno, a oholica i tašt čovjek imaju samo privid toga. Kad se pokora čini zbog ljubavi Božje, a ne zbog strah od kazne, ta pokora ima veliku zaslugu. Ljubav ju čini snažnom i ustrajnom, bez proturječja i mijenjanja, a ona iz straha je u opasnosti da postane nepodnošljiva. Pokora mora biti ozbiljna kako bi uništila grijeh, promijenila srditog suca u ljubeznog Oca, kako bi se vječna muka promijenila u trenutnu muku i učinila da grešna duša živi sveto.

Kolike li su varljive pokore bez ikakve strogosti i ozbiljnosti proizišle iz vlastite volje. Pokore lažne! Slijedite moj spasonosni savjet: izaberite dobrog ispovjednika, nekog odlučnog i mudrog duhovnika, neophodan vam je. Pokažite mu grijehe svoje duše, iskreno i jednostavno, nemojte ništa zatajiti, ni one najteže. S potpunom poslušnošću činite sve što vam kaže, primite ono što će vam dati za pokoru. Idite često na ispovijed, ali uvijek uz neko poboljšanje, jer činiti drugačije znači neprestano ići putem prokletstva. Tjelesne pokore imaju čudotvoran učinak: čine srce plemenitim, daju krila. Uz savjet i hrabro učinite potajno koju, u skladu s vašim snagama, vašim naklonostima, stanju i godinama. Tražite od Boga, molim vas, skrušenost srca, novo srce u Gospodinu, novi život.

Marija ima sve u svojoj moći: tražite od nje ovu bol pokajanja, bez koje će jadni grešnik umrijeti u okorjelosti. Želite li ugrabiti ovu milost? Dajte i dat će vam se. I mala milostinja će vam je pribaviti. O učinkovita tajno! Zaslijepljen sam svojim grijesima, osjećam da mi je okorjelo srce, što Gospodine, zar ću pasti na dno provalije? Nemam više ništa osim molitve, dođi mi, Gospodine, u pomoć. Samo se tebi utječem, ti si moja jedina nada. Učini da vidim tvojom svjetlošću tvoju uzvišenost i moju okrutnost i svu moju bijedu. Jednom strjelicom straha i plamena probodi moje tijelo, moje srce, i prožmi bolju moje tijelo i moju dušu. Oči moje obilno plačite, moje zlo srce viče i cvili jer mi je oprost obećan samo uz tvoju pomoć. Ah, griješio sam i protiv Boga samoga, prezirao sam svoga Stvoritelja. Moj Bože, oprosti ovom grešniku, oprosti, uzvišena Dobroto. Moj Oče, uvreda je okrutna nakon toliko primljenih dobročinstava. Žao mi je, posramljen sam. Oprosti ovom buntovniku. Što, usuđujem se zvati te ocem? Ja sam nedostojan toga imena. Oprosti, veliki Bože, oprosti, umiri svoj gnjev. Ne uzvrati svađu svađom, pogledaj moje ponizno i skrušeno srce, ili bolje: pogledaj Isusa Krista a ne ovog zemaljskog crva.

Uzet ću glas njegove muke, glas njegove prolivene krvi. Ne, ne mogu propasti u krvi njegovih vena. Odloži, Gospodine, oružje, tvoja krv je predragocjena. Tvoje ime je preslavno, oprosti, pogledaj moje suze. Duše Sveti ne mogu više ništa reći. Kako sam te mogao izdati? Poslušaj raskajanost moga srca koje uzdiše. Moli za me, Djevice Marijo, sigurno utočište grešnika, reci riječ u moju korist i moja će duša ozdraviti. Dolje oružje, vladaru uzvišeni. Mir, mir, oprosti mi. Naoružat ću se ali ne više protiv tebe. nego protiv sebe samoga. Milosrđe i pokora, prigrlit ću vas obadvoje, kako bih živio i umro radostan i pun nade. BOG SAM“ (P 13).

 

Kao što se vidi iz pjesme za sv. Ljudevita borba protiv grijeha, je jedan od bitnih temelja duhovnog života. Ona se očituje u mržnji na grijeh po razmišljanju o rugobi grijeha koji vrijeđa Boga i narušava dostojanstvo čovjeka, zatim o teškim posljedicama počinjenog grijeha u životu vjernika kao i o mogućnosti vječne propasti. Zbog toga se vjernik treba potruditi oko otkrivanja uzroka i izvora grijeha, savladavanja požuda, upoznavanja kršćanskog života i morala, čestog prakticiranja sakramentalnog života, jer tko nauči redovito živjeti u stanju teškog grijeha izlaže se opasnosti da postane okorjeli grešnik koji odbacuje pozive i poticaje Božje milosti te postaje nesposoban za autentičan život u vjeri. Zbog toga je potrebno da duša surađuje s primljenim milostima i moli za ustrajnost.

Pa ipak često puta usprkos dobroj volji i naporima u duhovnom životu događaju se manji ili veći padovi. Češće u periodu obraćenja i čišćenja, a mogući su i kasnije. Teško je pronaći uzrok tih padova, a obično se smatra da je u neumrtvljenim strastima i svojevoljnom pristajanju na malene grijehe i propuste, te nedovoljnoj molitvi i pokori. Svetac je svjestan te bolne stvarnosti, zato i preporuča redovitu praksu sakramentalne ispovijedi (P 139, 22) a uči nas i mudrosti kako se s padovima duhovno nositi. U pjesmi i obliku dijaloga Montfort poručuje:

Ožalošćeni: Jadan li sam! Počinio sam veliki grijeh, ljuta bol me spopala, o što sam ozlojeđen.

Đavao: O, što je tvoj grijeh velik, nemaš nikakvih kreposti, plači i očajavaj, jao, izgubljen si.

Prijatelj Božji: Ova zla patnja, ova teška i ljuta bol je loš znak, to je učinak Zloga. Kad, po tvojoj slabosti, padaš, Ljubav te zove da se poniziš. Gledaj Boga kao Oca, traži od njega oprost, otrpi svoju bijedu i zlo će postati dobro. Pravednik se svime okoristi, čak i grijehom, on od njega čini svoju zaslugu iako je ojađen. Dobri križu s Kalvarije, kao on, kao on, dobri križu s Kalvarije, kao on moći ćeš izdržati“ (P 101, 43- 48).

Montfort naglašava i marijansku dimenziju ovog perioda duhovnog života. U borbama za ustrajnost u milosti, u padovima i podizanjima kao i u molitvi koja je redovita i ne navezana na osjećaje Marija je prisutna i djelatna:

„Prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici postojana. Ona utvrđuje dušu u dobru, navodi je da lako ne izostavlja svoje pobožne vježbe, daje joj odvažnost opirati se navikama i načelima svijeta, dosađivanjima i strastima tjelesnim i đavolskim napastima.

Zato osoba pravo pobožna Majci Božjoj nije nimalo prevrtljiva, turobna, skrupulozna ili bojažljiva. Neću reći da katkad ne posrne i ne izgubi osjetnu pobožnost. Ali padne li, ona se podigne pružajući ruku svojoj dobroj Majci. Ako li ne nalazi osjetne ugodnosti u pobožnosti, zato se ne uznemiruje, jer pravednik i vjerni Marijin štovatelj živi o Isusovoj i Marijinoj vjeri, a ne o tjelesnim osjećajima“ (PP 109).

 

Svetac je iz osobnog i pastoralnog iskustva bio duboko uvjeren u učinkovitost molitve svete Krunice za postići milost istinskog obraćenja. On drži da molitva krunice, ako se moli u duhu i po naputcima koje on daje, prije ili poslije sigurno vodi dušu do obraćenja i ustrajnosti u milosti do kraja. Kao što smo vidjeli Montfort sam daje naputke za to a donosi svoja svjedočanstva i pastoralna iskustva o toj tajni milosti (TSK 113, 135). Na kraju poziva čitatelja da se sam iskustveno uvjeri u to.

„Ako se kao pravi kršćanin, iskreno želiš spasiti i ići stopama svetaca, te želiš potpuno izbjeći pad u bilo koji smrtni grijeh, slomiti svaku đavolsku zamku i ugasiti sve đavolske goruće strijele, onda moli onako kako nas je naučio i zapovjedio Isus Krist. Dakle, potrebno je svakoga dana moliti barem Ružarij, ili neku drugu molitvu jednake vrijednosti.

Rekao sam “barem”, jer ćeš svakodnevno moleći 15 otajstava krunice zadobiti onoliko milosti koliko je potrebno da se držiš daleko od svakoga smrtnog grijeha, da pobijediš svaku napast usred bujica bezakonja svijeta, koje za sobom često i jače povlače, usred gustih tmina koje potamnjuju i one najprosvijetljenije, među zlim duhovima koji, vještiji više nego ikad, imaju manje vremena za napastovanje, zato napastuju lukavije, profinjenije i s više uspjeha. Oh, kojeg li čuda milosti po molitvi svete Krunici, da pobjegneš svijetu, đavlu, grijehu i tijelu, te spašen dođeš u nebo!

Ako ne želiš vjerovati ovome što govorim, vjeruj barem tvojem osobnom iskustvu! Pitam te: kada si malo molio, onako kako se obično radi u svijetu, da li si, možda, uspijevao izbjeći neke veće padove i teške grijehe, koji su ti se u tvojoj zaslijepljenosti činili lakima? Stoga otvori oči, i ako želiš sveto živjeti i umrijeti bez grijeha, barem smrtnoga, neprestano moli: moli krunicu svakog dana“ (TSK 139 -140).

 

Sv. Ljudevit uz molitvu, pokoru i milostinju naglašava važnost još jedne opće crkvene prakse za duhovni rast, post. Prema klasičnom katoličkom poimanju praksa posta je usko povezana s obraćenjem i nutarnjim čišćenjem.33 Praksa posta s različitim naglascima bilo u pretjeranosti, bilo u opuštenosti, je trajno prisutna u životu Crkve a danas je preporučena na drugom Vatikanskom koncilu.34 Post je oduvijek smatran sredstvom za jačanje kreposti, pomoć u molitvi i način da se duša više otvara volji Božjoj.

Još u Starom zavjetu post je vidljivi čin po kome se od Boga traži oproštenje i milosrđe (Ps 34; Tob, 12,8). U Novom zavjetu sam Isus posti (Mt 4, 1-11), povezuje ga s obraćenjem (Mt 6, 16-18) i preporuča uz molitvu kao sredstvo za pobjedu nad zlim duhovima. Ovaj rod se može istjerati samo postom i molitvom (Mt 17, 21).

Post podrazumijeva promjenu života, on je znak autodiscipline i vježbanja u materijalnoj i duhovnoj ljubavi. Ali valja naglasiti da je post iznad svega veza uz naš odnos s Bogom, to jest u duhovnom smislu važna je nakana koja mora biti usmjerena na Boga i njegovo služenje a ne na čovjeka, samosvladavanje ili dijetu. U ovom drugom slučaju post nema autentično kršćansku vrijednost iako može biti koristan za zdravlje a mogu i prakticiraju ga pripadnici drugih religija pa i ateisti.

Iako je sv. Ljudevit bio veliki pokornik, i sam je postio, duboko je uvjeren u važnost posta ali ostaje se zadivljen njegovom razboritošću i umjerenošću. On i u samom postu ne vodi dušu putem strogosti nego razbora. Svetac uči:

„Prihvati post i molitvu, rekao je anđeo Tobiji, ništa nije tako slatko, ni tako dobro. Naučimo, molim vas, tri tajne kako bismo bili okrunjeni i postavljeni na prijestolje, to su: molitva, post i milostinja. Čuvaj se da ne budeš iznenađen općom pogrješkom. Evo kako ja definiram post: jedan obrok u danu, bez mesa, uz skromnu užinu.

Post je u očima Gospodina lijepa žrtva, kad ju čovjek čini njegovoj uzvišenosti, Bog se naslađuje. To je jedna od prvih zapovijedi dane prvom čovjeku, da se suzdrži od jedenja jedne jabuke. Čim je Adam, na nesreću, prekršio ovaj sveti post, postao je nesretni grešnik, i izgubio je svoju sreću. Ako je post bio nužan kad je zemlja bila mjesto naslada, sada je potrebniji kada je mjesto muka.

Čovjek bez posta je tjelesan, kaže uzvišeni Gospodin, ne može u njemu trijumfirati, čak ni ostati. «Ali ako se po svetom postu čovjek umrtvljuje, on mi se odmah time posvećuje i ja sam proslavljen». Dugi i veliki postovi čine ljude mudrima, prorocima, pobjednicima i velikim ličnostima. Post ih čini gorljivima, puni ih milošću, čini da razgovaraju s Bogom, čak licem u lice. Ali ono što bi nas trebalo začuditi i što je zaslužno, i Bog sam je postio četrdeset dana uzastopice, bez pića i jela, u tišini i molitvi, nije se štedio niti si i na koji način olakšavao.

Postio je da bi nam pokazao da i mi postimo, postio je da bi se pripremio na božansko krštenje, da bi pobijedio oholog i napuhanog đavla i da bi posvuda propovijedao pokoru. Bez posta se putena duša ne može spasiti, bez posta se ne može ukrotiti pobunjenu dušu. Tijelo bez posta je smrtno, stvara samo grijeh. Ono je tiranin okrutan i jak koji vodi u ponor. Uz post Adam je mogao sačuvati svoju nevinost, ali bez posta, on se pokvario neumjerenošću. Bez posta, nema plodova dostojnih pokore, dostojnih dobara neba i njegove nagrade.

Po postu i molitvi, kaže Spasitelj, pobjeđuje se i tjera đavla i sve nečiste duhove. Bez posta, čovjek je poražen, nije više nepobjediv i na kraju je poražen nekom strašnom nesrećom Bez posta, čovjek je uspavan, preplavljen tugom, po postu čovjek je ojačan i ispunjen radošću. Post i svako trapljenje je lagodno i vodi svetosti i najgrublju dušu. Meso zasjenjuje razum tamnom maglom, a post čini duh dobrim, oštri um, raspršuje tamu, tjera svaku nečistoću, čini da se vidi svaka istina, čak i ona najprikrivenija.

Koliku moć ima post i koliko je živa njegova snaga! On daje punu slobodu svakoj uhvaćenoj duši, potčinja duh vjeri, i srce svome plamenu, potčinja svakog čovjeka zakonu i svako tijelo duši. Znajte da je tijelo nekog prokletnika ugojeno, a tijelo predodređenog izmršavjelo. Post oduzima ovoj životinji, ovoj okrutnoj životinji, sredstva kojima čini zlo našoj besmrtnoj duši. Tijelo mršavo i ispijeno nema pokvarene ćudi koja svakog čovjeka vodi u grijeh bez da ga nešto drugo navodi. Post udaljava, zaista, od svih nečistih zadovoljstava, ukrašava čovjeka čistoćom u tijelu i duši.

Proždrljivost čini da propada više jadnih ljudi nego od mača neprijatelja. Naši su preci posteći često tjerali bolesti a mi sada malo posteći skraćujemo sebi život. Po mišljenju liječnika i ljekarnika nijedan lijek nije tako spasonosan kao post. Ručajte dobro ali skromno, na večer uopće ne jedite i živjet ćete sigurno dugo koliko i naši oci.

Svi koji su Kristovi, u svemu se mrtve, poste tijelom, poste duhom, uvijek se razapinju. Odbačeni se povode za požudom, jedan je presit drugi opijen, oni ljube samo svoj trbuh. Postite, ali postite kako treba, nerazuman post nikad se ne sviđa Previšnjemu, niti ima za njega nagrade. Đavao patvori isposnike, isposnike dvoličnike, koji su prevareni i koji su prevaranti, a ostaju bez zasluga.

Postiti strogo, držeći se i kvalitete i kvantitete, slijedeći upute nekog razboritog, slijedeći svete zapovijedi Crkve i Boga samoga, bdijenja, dane posta, kvatre i korizme.

Postite ponizno, da se ne vidi da postite, čuvajte se ispraznosti, ne postite kako biste se dopali. Umivajući lice, skrivajte koliko možete, post koji činite: svi takovi postovi su puni milosti. Postite bez svojevolje, jer Gospodin odbacuje kad je post njome uprljan. On takav post mrzi i prezire; pa iako izgleda dobar u očima stvorenja on pripada đavlu i u biti nije drugo doli nečist. Da biste bili sigurni kad postite, budite poslušni. To je velika točka svetosti, velika točka mudrosti. Post po savjetu druge osobe ima više zasluge nego tisuće u kojima je čovjek vodio sam sebe.

Neka čovjek posti u milosti Božjoj, da bi post bio zaslužan, inače će imati male zasluge ili uopće neće imati slave. Suzdržite se od svakog grijeha: taj post je neophodan, nitko nije od njega oslobođen, to se treba i mora činiti. Neka se postu i trapljenju doda molitva i milosrđe i milostinja za svoga brata. Po ovim trima stvarima dobit ćete novu milost, a na koncu vaših dana vječnu slavu. Ako vas bolest, nemoć, sveta poslušnost i neka druga potreba oslobađa od posta, kako biste to zamijenili činite neku drugu pokoru, molite više, darivajte obilnije.

Pod postom ovdje podrazumijevam i kostrijet i pojas i bdijenje i disciplinu, i bičevanje i spavanje na tvrdome. Eto što su sveci činili. Nasljedujte ih i bit ćete savršeni kao i oni i primit ćete njihove milosti.

Ili prekini s Duhom Božjim ili s nesređenim tijelom: dušo, izaberi, nema sredine, ako želiš biti sretna i posjedovati Boga, vječnu Mudrost, odreci se, odredi uredbe buntovnom tijelu. Gospodine, ja sam grešan i pun slabosti, a opet sjetilan i tankoćutan. Pravedno je da ti grešnik daje zadovoljštinu kažnjavajući se: nudim ti moje tijelo, moje srce, sve druga za žrtvu. Želim bdjeti, postiti, moliti, ostatak moga života kako bih ti žrtvovao božansku hostiju. Udostoj se Gospodine, udostoj se blagosloviti ovo živo prikazanje, udostoj se uzdržati me tvojom moćnom milošću. BOG SAM“ (P 16).

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li shvaćam pokoru kao jedni vrstu ljubavi i prihvaćam li dinamiku nadoknade u ljubavi? Koja je dinamika mojih padova i koje pouke izvlačim iz tih bolnih iskustava? Postiti se može na više načina a nikada ta praksa ne smije naškoditi zdravlju i vršenju staleških dužnosti. Uz te uvjete da li prihvaćam i prakticiram post?

 

4.2.6. Borba protiv požude

 

Crkva uči da ljudska narav, koja se zbog grijeha nalazi u nedostatku izvorne svetosti i pravednosti, nije potpuno pokvarena, nego je izranjena, podvrgnuta neznanju, patnji i vlasti smrti. Čovjek kuša u sebi nutarnju negativnu sklonost prema zlu, požudu. “Zbilja ne razumijem što radim, ne činim ono što bih htio, nego što mrzim to činim” (Rim 7,15).

Požuda je jedna od posljedica istočnog grijeha. Budući da se čovjek rađa s grijehom izranjenim stanjem naravi, požuda je u njemu prisutna od samoga rođenja. Kao posljedica i trag grijeha ona ostaje u duši i nakon krštenja. A osobni grijesi još više jačaju snagu požude u nama. Sama po sebi ona je sklonost na grijeh, dakle nije učinjeni grijeh. Po klasičnoj katoličkoj izreci požuda proizlazi iz grijeha, sama po sebi nije grijeh, a potiče na grijeh. Ona je izraz snage grijeha u nama, posljedica grijeha na izranjenu ljudsku narav koja ostaje u čovjeku, te ga izaziva na duhovnu borbu sa samim sobom. Pa, ipak požuda nema zadnju riječ, nije nepobjediva, čovjek uz suradnju s Božjom milošću je može nadvladati.35

 

U biti požuda je nered koji je grijeh unio u sjetilni dio našeg bića, u naša čuvstva koja teže udovoljenju potreba. Ugoda koju ljudi kušaju u zadovoljenju čuvstava je prirodna i prirođena našem biću, i kao takva nije grijeh kad je u s skladu s moralnim zakonom koji je Bog upisao u naša srca. Grijeh počinje kad se traži užitak zbog užitka, suprotno prirodno utvrđenom redu, a čovjek svojevoljno na to pristaje. A kada se naša volja odupire neurednim požudnim sklonostima ne samo da tu nema grijeha, nego se osoba vježba i raste u kreposti i utvrđuje u dobru. Možda će nam jedan primjer pomoći da na lakši način sve to shvatimo. Osjećaj gladi i potreba za hranom je dobra i neophodna za život svakog čovjeka. I ugoda u okusu hrane je dobra. Grijeh neumjerenosti u jelu i piću počinje kad čovjek teži užitku u hrani zbog samoga užitka, i to u konzumiranju hrane preko potrebne mjere, te tako škodi vlastitom zdravlju.

Najbolji i najjednostavniji način prikazivanja prepreka požude koje vjernik mora nadići,kako bi ostao vjeran Isusu Kristu, ostaje opis sv. Ivana Evanđeliste: “Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što god je svjetovno - požuda tijela, požuda očiju i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi, i požuda njegova, a tko čini volju Božju ostaje dovijeka”. (1 Iv 2, 15-17). Ista sredstva koja smo već nabrojili u borbi protiv grijeha vrijede i za borbu protiv požude jer su te dvije stvari uvijek isprepletene i kada u duši slabi jedna slabi i druga. Ovdje ćemo samo prikazati duhovnu dinamiku triju požuda protiv kojih se svi moramo boriti.

 

Požuda tijela

 

Požuda tijela je neuredna ljubav, protivna zahtjevima razuma, prema sjetilnim užicima. Ona se može očitovati u različitim područjima ljudske egzistencije i pod vidikom svih sjetila; vida, sluha, dodira, okusa i mirisa. Po klasičnoj katoličkoj tradiciji požuda tijela se očituje u dvije glavne mane. U neumjerenosti u jelu i piću, te u bludu.

Neumjerenost se može odraziti u životu neke osobe na više načina. U jelu kao proždrljivost, izbirljivost, u pohlepnom načinu konzumiranja hrane, u prekomjernom jedenju, u čestom i nepotrebnom hranjenju van uobičajenog redovitog ritma dnevnih obroka. Dok je neumjerenost u piću pijanstvo, ali u jednom blažem vidu i kao često pretjerano pijuckanje.

Jedanput učinjeni grijeh ima tendenciju ponavljanja. Ponavljanjem istih čina rađa se duhovna mana koja uvjetuje duhovni život čovjeka tako da mu zasljepljuje savjest i iskrivljuje konkretne sudove o dobru i zlu. No ipak grijeh ne može do kraja uništiti moralni osjećaj u čovjeku. Duhovne mane se u katoličkoj tradiciji nazivaju i glavni grijesi, jer rađaju druge grijehe i mane.

S uobičajenom pronicljivošću i otvorenošću, koja postaje izravni govor i poticaj na samoispitivanje Montfort govoreći o požudi tijela piše:

 

“Tjelesna je mudrost ljubav prema užicima. Upravo takvu izabiru mudraci ovoga svijeta, tražeći samo sjetilne užitke. Žele samo dobro jesti, a daleko odbijaju sve što može mrtviti njihovo tijelo uzrokujući mu neudobnost, kao što su to post ili koja druga tjelesna strogost. Takvi redovito misle samo na jelo, pilo, zabave, smijeh, razonodu, kako da najugodnije provedu vrijeme, a za to traže mekane krevete, razbibrige, fine gozbe i ugodno društvo.

I nakon svih tih užitaka u kojima su bez skrupula sudjelovali ugađajući svijetu i brižljivo čuvajući svoje zdravlje, traže sebi ispovjednika koji će biti “najmanje skrupulozan”. Oni, naime, tako zovu raspuštene ispovjednike koji ne vrše svoju dužnost. Tako žele na jeftin način zadobiti mir za svoj ugodni i lagodni život i oproštenje svih grijeha. Kažem: na jeftin način, jer ti mudraci po tijelu obično žele za pokoru koju molitvicu ili kakvu milostinju mrzeći sve što bi moglo nanijeti bol njihovu tijelu”. (LJVM 81).

 

Požuda tijela se iznad svega duboko osjeća na području seksualnosti. Treba odmah napomenuti da je seksualnost po sebi dobra i sveta. Ona je u Božjem planu za čovjeka i ,kad je u življena u skladu sa moralnim zakonom, vodi osobu k posvećenju i spasenju. Seksualnost se ne svodi samo na jedan dio ljudskoga bića, spolne organe i sjetilnu ugodu, nego je izričaj cjelokupne ljudske osobe u jedinstvu tijela i duše. Odnosi se na afektivnost, sposobnost voljenja, zajedništva s drugim osobama i rađanje djece. Već na prvim stranicama Biblije čitamo da je Bog htio spolnost i da je prvi ljudski par združio u ženidbu, koja podrazumijeva sjedinjenje supruga u ljubavi i njihovu plodnost (usp. Pos 1,26-28 i 2, 7-24).

Po grijehu ljudska narav gubi prvotnu svetost i pravednost te se javlja u srcima ljudi požuda tijela koja razorno djeluje na području ljudske spolnosti i unosi neuredne napetosti u povezanost muškarca i žene. Isus Krist je otkupio cjelovitog čovjeka, tako da je i seksualnost snagom krsne milosti usmjerena prema spasenju i posvećenju, bilo u braku ili djevičanskom pozivu. Spolni odnos je za katolike zakonit samo u sakramentalnom braku po kojemu se supruzi ukorjenjuju u potpunu vjernost kojim Krist ljubi svoju Crkvu.

U tom svijetlu svaki čin autoerotizma i drugi načini traženja seksualne naslade su egoistični čini, dakle grijesi, daleko od zrele sebedarne ljubavi. Grijeh bluda se obično razvija ljenčarenjem, nezdravim prijateljstvima, čitanjem nećudorednih knjiga, gledanjem filmova dvoličnog moralnog sadržaja, praćenjem revija, televizijskih programa i internatskih sadržaja izravno izazovnih na tijelesne grijehe. K tome na grijeh nas još najčešće navode napasti mašte, mode, zlih primjera i izazova iz okoline. Sv. Ljudevit govoreći o požudi tijela koja prerasta u bludni grijeh piše:

 

“O okrutnog li ropstva u koje blud dovodi čovjeka, taj grijeh mu oduzima svaki odmor i dovodi ga u stanje trajne uznemirenosti jer tijelo koje treba biti podloženo gospodari nad razumom koji treba zapovijedati. Nemir prethodi i uvijek slijedi taj grijeh. Kojeg li gorkog kajanja nakon što se bludno sagriješi! Svega se duša boji od strane Boga i ljudi koji mrze taj grijeh. Činom grijeha požuda raste i gospodari nad čovjekom. Oči su prepune bluda i neprestano griješe.

Nečisti grijeh je sramotno ropstvo. Sram je posebna karakteristika ovog grijeha. Blud je jedna vrst opojenosti koja čini da bludnik zaboravi na sve ono što on jest, i svodi ga na nivo životinje. “Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto!” (1 Kor 6,15). O današnji svijete što si učinio od one stare čednosti kršćana koji su se više bojali tog grijeha nego same smrti. Pokvarenost sadašnjega vijeka je takva da joj se pripisuju grijesi koji su se skoro Sodomi pripisivali.

Blud je najopasnije ropstvo za spasenje. Njegova strast blokira sva sredstva povratka Bogu: odvlači od sakramenata, Božje riječi i bogoštovlja, zbog obzira i običaja čini da osoba ide nedostojna na svete pričesti i tako dovrši otvrdnuće u grijehu, potiče da se razmišlja o porocima kršćanstva, da se sumnja o vjerskoj istini postojanja pakla... itd, da se druži sa slobodnjacima. Prigode koje vode do bluda: izbirljivost i pretjeranost u jelu i piću, neumjerenost, luksuz, nečednost, razgovor o skandalima, veselje, komedije, spektakli, loše knjige i romani. A sedam je lijekova protiv bluda: bdjeti nad srcem, odbacivati grešne misli koje su kvasac bluda, pokora, razmišljanje o smrti, razmatrati o paklu, zaposlenost i molitva “( KP 228; 231).

 

U biti požuda tijela, na bilo koji način da se manifestira, čini da osoba zaboravi na svoje dostojanstvo djeteta Božjega i da dopusti da nad njime zavlada sjetilni užitak. Umjesto da surađuje s Božjom milošću i slijedi duboke čežnje svoje duše za oplemenjenjem i posvećenjem upoznajući i ljubeći Boga i ljude, te tako kuša istinske radosti, duša se prepušta ljudskoj bijedi, gubi slobodu i postaje robom sjetilnosti i tjelesnosti. Kršćanin se mora boriti protiv tog ropstva jer ono dovodi u pitanje vječno spasenje. “Dužnici smo dakle, braćo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je. Ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete” ( Rim 8,12)

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesam li svjestan izranjenosti požudom svoje duše i duša drugih ljudi? Koliko požuda tijela djeluje na mene i da li zazivam Isusa da me oslobodi? Jesam li spreman, po Marijinim rukama prihvatiti umiranje sebi, Isusu za ljubav, kako bi mogao u životu odgovorno i zrelo ljubiti sebe i bližnjeg, poglavito drugog spola?

 

Požuda očiju

 

Stvoreni svijet je lijep i dostojan našeg divljenja. On je djelo i odraz Božje moći i dobrote. Može nas potaći na molitvu i uzdići na motrenje duhovne nevidljive stvarnosti. Polazeći od svijeta čovjek može spoznati Božju moć i dobrotu. Grijeh je unio nered u ljudsko srce i odrazio se i u njegovu odnosu prema dobrima svijeta. Čovjek umjesto da se služi za njega stvorenim dobrima i preko stvorenja uzdiže do Stvoritelja, snizuje se do robovanja i pohlepe za zemaljskim dobrima. To je požuda očiju. Ona se sastoji u neurednoj i znatiželjnoj sklonosti prema zemaljskim dobrima.

Zemaljske materijalne stvari očaravaju čovjeka i zavode ga, te čine da on zaboravi na svoje dostojanstvo gospodara zemlje. I umjesto da prepoznaje Boga, koji providonosno upravlja i vodi svijet čovjek se navezuje na prolazna dobra, požudno ih želi, traži, nagomilava, te zaboravlja na Boga i vječnu domovinu. Pišući o požudi očiju sv. Ljudevit kaže:

 

“Zemaljska mudrost, o kojoj govori sv. Jakov, jest ljubav prema dobrima ove zemlje. S tom se mudrošću mudraci ovoga svijeta potajno združuju kad im se zalijepe srca na ono što posjeduju, kada vode parnice i nepotrebne razmirice da nešto steknu ili sačuvaju, kada velik dio svog vremena ni o čem drugom ne razmišljaju i ne govore osim o vremenitim stvarima. Za njih se jedino i zalažu, dok se za svoje spasenje i za sredstva tog spasenja, kao što su ispovijed, pričest ili molitva, brinu tek površno, nemarno i povremeno, samo da pred ljudima sačuvaju izgled pobožnosti” (LJVM 80).

 

Čovjek zaražen požudom očiju zaustavlja se na vanjštini, na vremenskom dobru. Tom napašću je đavao napastovao i samog Isusa u pustinji: “Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš. Tada mu Isus reče: Odlazi Sotono” (Mt 4, 8-10). Mnogi ljudi nažalost podlegnu toj napasti i za njih je jedina prava sreća posjedovanje bogatstva i u njemu pronalaze jedinu sigurnost za svoju budućnost. Još je apostol Pavao opominjao kršćane da bdiju nad tom požudom: “A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i u mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer pohlepa za novcem je izvor svih zala. Budući da su joj se neki predali, zalutali su od vjere i proboli sami sebe mnogim teškim mukama” (1 Tim 6, 9-10).

Prema klasičnoj katoličkoj tradiciji požuda očiju se očituje u škrtosti. Crkva uči da čovjek ima pravo na privatno vlasništvo, ali i da zemaljska dobra trebaju biti svima na raspolaganju. Da svi imaju pravo na minimum potreban za dostojanstveni život. Škrtac više od svega ljubi novac i bogatstvo. On gomila dobra i uživa u gomilanju posjeda, te ne želi dirati u dobra koja je nagomilao. Ne koristi se novcem da služi sebi i drugome, nego postaje robom bogatstva ili užitaka koje mu ono može pružiti, te tako zemaljska dobra postaju pravi idoli kojim se ljudi, umjesto Bogu, klanjaju. Osoba koja posjeduje materijalna dobra trebala bi se njima poslužiti za svoje potrebe i u skladu s mogućnostima priteći u pomoć siromasima, te tako sudjelovati u ostvarivanju planova Božje Providnost u ovome svijetu. O toj opasnosti zatvaranja srca pred Bogom zbog navezanosti na bogatstvo Svetac piše:

 

“Kako je ta Vječna Mudrost u sebi blaga, laka i zahtjevna, ma da je tako sjajna, divna i uzvišena! Ona poziva ljude da ih nauči kako će biti sretni, ona ih traži, smiješi im se i napunja ih nebrojenim dobročinstvima, pretječe ih na tisuću raznih načina i ide sve dotle dok ne sjedne na prag njihove kuće da ih čeka i pruži im dokaze svoga prijateljstva. Možemo li imati srce koje će odbiti ovu blagu pobjednicu!?

O, kako su nesretni veliki i bogati ako ne ljube Mudrost! Kako su zastrašujuće riječi koje im upravlja! Ne možemo ih pravo ni prevesti: Gospod će vas napasti brzo i užasno ... jer za velikaše je nemilosrdna kazna ... A moćnici će moćno biti kažnjeni. A istraga oštra očekuje moćnike (Mudr. 6, 5-6-8.). Dodajmo tim riječima i neke od onih koje im je Mudrost rekla ili zapovjedila da im se kažu nakon što se utjelovila: Ali jao vama bogataši (Lk 6, 24.). Lakše je devi proći kroz iglene ušice nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko (Mt 19, 24; usp. Mk 10, 25; Lk 18, 25).

Ove je posljednje riječi božanska Mudrost toliko puta ponovila dok je boravila na zemlji da su je tri evanđelista zapisala gotovo na isti način a da nisu ništa izmijenili. Bogati bi zbog njih trebali plakati, vikati, zapomagati: Pazite sad, bogataši! Udarite u plač i jaukanje nad nevoljama koje će vas zadesiti! (Jak 5, 1.). Ali jao, oni imaju ovdje na zemlji svoju utjehu, i kao da su začarani svojim uživanjem i bogatstvom, pa ne zapažaju nevolje koje im prijete nad glavom” (LJVM 5-6 ).

Škrtost se uglavnom očituje u nagomilavanju suvišnih predmeta, dobara, novca, nakita, dragocjenosti... Uživa se u posjedovanju i promatranju tih stvari, poglavito rariteta koji se posjeduju. Previše se tuguje zbog gubitka nekog dobra, ponekad i sitnica, te se živi u strahu od gubitka, tako da strah, nemir i nezadovoljstvo, popraćeno trajnom pohlepom, čine da osoba zaboravi Boga i vječno spasenje. Prema drugima škrta osoba postaje tvrda srca, nije spremna pomoći ni od svoga preobilja, a sklona je lihvarenju. Nastoji prisvojiti tuđe stvari, uskraćuje bližnjemu zasluženu plaću, a ponekad i najbližima negira potrebno za život, spremna je na nepravdu, kršenje obećanja i ideala, pohlepno želi uvećati dobara, pa i na nepravedan način, a neuredno i sebično zadržava stečeno. Škrtac zaboravlja na smrt, vječnost, Boga... Izgubio je slobodu srca. Isus je izravno opominjao: Gdje je tvoje blago tu je i tvoje srce (Mt 6,21).

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Zahvaljujem li Bogu za materijalna dobra i oslanjam li se na njegovu očinsku Providnost? Jesam li spreman pomoći drugima u potrebi? Koliko novost Evanđelja prožima moj odnos prema materijalnom svijetu?

 

Oholost života

 

Treća požuda koja kao posljedica grijeha djeluje u ljudskom srcu je oholost život koja se sastoji u isticanju samoga sebe, vlastite slave i veličine. Kršćanska duhovna tradicija ukazuje na oholost kao prvu od svih mana i glavnih grijeha, koja je izvor svih drugih zala. Ohola osoba uveličava svoje sposobnosti, sebe smatra superiornim u donosu na druge, te svjesno izgrađuje lažnu sliku o sebi. Središte njegova života, suda, mjere, odluka i vrednovanja tako postaje vlastiti uznositi ego. Oholica odbija sebi i drugima priznati ograničenosti, slabosti i bijedu u svojoj osobnoj povijesti. Te dimenzije svoga bića ohola osoba potiskuje i negira jer radije želi živjeti u iluziji vlastite veličine i uzvišenosti. Tako osoba postaje zarobljenik samoga sebe, spremna instrumentalizirati druge.

Prema katoličkoj tradiciji, oholost, u odnosu na sebe u duši, se očituje tako da osoba teži prema traženju slave te u lijenosti u duhovnom životu. Oholica se ne smatra malenim ni pred Bogom samim. Sebe drži središtem svega i vrednotom kojoj se i drugi moraju pokloniti. Sebe precjenjuje, druge podcjenjuje; vlastohlepan je i častohlepan, nametljiv, preuzetan, ambiciozan, govori o tuđim manama ističući svoje vrline ili ih glumi i na umjetan način pokazuje drugima, tašt je. Smeta mu svatko tko više ili bolje od njega zna. Bijesan je kad njegovo samoljublje naiđe na neprihvaćanje ili zapreke kod drugih. Ne priznaje druge boljima i sposobnijima, pa ne prihvaća savjeta ni naredbe. Drži se savršenim, te se ne trudi oko svoga obraćenja.

Oholost uvijek ostaje glavnom zaprekom na duhovnom putu čovjeka. Ona je prva i glavna od duhovnih mana iz koje proizlaze mnogi drugi grijesi. U temeljima narušava svaki krepostan život i najveća je zapreka duhovnom rastu. Katolička tradicija jednodušno smatra da se i grijeh anđela sastojao baš u oholosti, u buntu prema Bogu, zbog isticanja vlastite veličine. Oholost je glavna zapreka djelovanju Božje milosti: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost (Jak 4,6). O oholosti života koja postaje ta đavolska mudrost, Montfort piše:

 

“Đavolska je mudrost štovanje časti i ljubav prema njima. S tom se mudrošću združuju mudraci ovoga svijeta kada, makar i potajno, teže za veličinom, čašću, dostojanstvom i uzvišenim službama, kada traže da ih ljudi priznaju, časte, hvale i da im plješću, kada u svom proučavanju, poslovima, borbama i riječima traže samo ljudsku slavu želeći da ih svi smatraju pobožnim i učenim ljudima, velikim vođama, pravnim stručnjacima, ljudima neobičnih zasluga i značenja, kad ne mogu podnijeti da ih se prezire ili osramoti, te sakrivaju sve što je na njima manjkavo, a ističu lijepo” (LJVM 82).

 

Ohola osoba ne uviđa život kao stvarnost, koju treba otkriti prepoznati kao dar i prihvatiti. Ona se zavarava da treba život nadomjestiti nečim što je isključivo njeno djelo. U biti, oholost ne prepoznaje u životu dinamiku dara ni Boga darovatelja, nego sve pripisuje sebi, tražeći u svemu svoju slavu i veličinu. Još je apostol Pavao opominjao: “Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” (1 Kor 4,7).

Ohola osoba postaje nesposobna za autentične odnose s drugima i Bogom. Za nju su drugi predmet kojima se služi ili napast od koje se treba obraniti, jer prenaglašeno cijeni sebe, svoje sposobnosti, talente bez da prepoznaje Boga kao darovatelja svakog dobra. Ohola osoba uveličava vlastitu uzvišenost kao da joj talenti nisu dani od Boga za služenje i ljubav, ili se samodopadno naslađuje dobrim djelima koja čini, kao da Bog nije prisutan u tome kao providonosni činilac koji daje snagu i milost za činiti dobro. Traženje slave, časti, hvale, odobravanja uvijek prati oholost. U biti ohola osoba ne slavi Boga u životu zbog njegovih darova, nego slavu traži i pripisuje je sebi, te na taj način krade Bogu slavu. Govoreći o tom stanju duha u svijetu, svetac piše:

 

“Svjetski čovjek je uvijek ohol, istovremeno kad se snizuje, želi da pred očima zasja njegova skromnost i finoća, očaran je da može pokazati svoje talente, dobra i moć. On prikriva i skriva svoje mane, da bi pokazao svoju slavu, umanjuje sve sebi jednake kako bi posvuda sebe uzdigao, posjećuje samo ugledne, a prezire siromahe. Prepoznaje se oholost svjetovnjaka, njegova slava isprazna i varava, njegov izgled, njegova odjeća i njegovo kretanje. Dok hoda, dok govori, samo za uzvišenošću, uznositošću, veličinom i raskošću žudi. Braneći svoje tijelo samo njega sluša i pred njim se snizuje. Gorljivo zapovijeda, smatra se mudrim, voli prednjačiti u svemu, čak i u poniznosti” (P 29, 63-66).

 

Oholost se u odnosu na druge najčešće izražava u srdžbi i zavisti. Zavist se rađa iz oholosti, a sastoji se u žalosti zbog tuđeg materijalnog ili duhovnog dobra. Može se pretvoriti i u mržnju, a redovito se izražava u podcjenjivanju, ogovaranju, rovarenju, spletkarenju i uživanju u tuđem zlu. A samu osobu koja je zavidna, izjeda i ogorčuje vlastiti jad i pakost. Dok srdžba, iako svaka nije grešna npr. roditelja, starješina zbog počinjenog zla ili nepravde, grijehom postaje kad je bezrazložna, neuredna i pretjerana. Osoba ne zna pravo reagirati na vanjske podražaje i zapreke, te pokazuje svoju razdražljivost, neumjerenost i slabost. U srdžbi čovjek gubi kontrolu, postaje smiješnim, naprasitim, agresivnim i teži za osvetom i nanošenjem štete bližnjemu.

Posebna vrsta oholosti, na koju redovito ukazuju duhovni autori pa tako i sv. Ljudevit, je duhovna oholost. Kada osoba pođe putem obraćenja i redovite molitve tada treba paziti na dinamike duhovnog života, jer redovito postoje đavolske napasti koje prate buđenje i rast u vjeri. Jedna od njih je duhovna oholost.

Osoba, svjesno ili nesvjesno, zbog toga što se obraća, moli i raste u duhovnom životu može pasti u napast uznošenja samoga sebe tako da se počne smatrati boljom od drugih, naprednijom, zaslužnijom, te počne tražiti slavu zbog svoga umišljenog napretka u duhovnim stvarima. Duhovno ohole osobe nastoje oko molitve prvenstveno tražeći utjehu koju molitva ponekada donosi, a ne Boga niti istinsko obraćenje i rast u krepostima. One redovito teže i za Božjim darovima, ali ne s dokraja čistom nakanom služenja i izgradnje Crkve. Uživaju u ulozi duhovnih učitelja drugih ljudi. Pa čak i kada vjernik dobije darove od Boga, mora se znati s njima duhovno okoristiti. Sv. Ljudevit se puno puta u svojim djelima vraća na profinjene napasti. Donosimo samo par poticajnih tekstova:

 

“Budite uistinu uvjereni, da je sve, što je u nama, najvećim dijelom pokvareno po grijehu Adamovu i po našim osobnim grijesima, i to ne samo tjelesna sjetila, nego također moći duše. Niste li opazili, da Gospodin često puta odvraća oči svoje od darova i milosti, kojima nas je obasuo ? Zašto? Naš pokvareni duh promatra te darove i milosti i djela, koja iz njih izviru, sa samodopadnošću i zlom nakanom i nadutošću, pa ih tako kaljamo i kvarimo. Kada dakle pogled i misli ljudskoga duha tako pokvare najbolja djela i božanske darove, što da tek reknemo o činima naše vlastite volje, koji su još pokvareniji nego li oni duha?” (PPK 47).

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Jesam li svjestan raznih poticaja oholosti u mom životu? Savladavam li samoga sebe? Raspoznajem li duhovnu oholost koja se redovito javlja na putu rasta u vjeri? Utječem li se Mariji da me uči poniznosti?

 

4.2.7. Borba sa napastima i kušnjama

 

Jedan od načina kako upoznati samoga sebe je svakako i postati svjesniji kušnji i napasti koje nam se u životu događaju. Svetačka katolička tradicija razlikuje napasti od kušnje. Bog dopušta da njegovi prijatelji, kao Job budu kušani kako bi pokazali i dokazali svoju vjernost Bogu, došli do prave poniznosti i do potpunog predanja u njegove Očinske ruke, koje sve izvode na dobro onima koji njega ljube (usp. Rim 8,28). Kušnja vjerniku postaje prigoda za posvećenje i rast u zaslugama pred Bogom. U određenom smislu cijeli ljudski život neizbježno je jedna vrsta duge kušnje u kojoj vjernik imajući pred očima život Isusa Krista, poglavito njegovu muku, Bogu pokazuje svoje povjerenje u njegovu ljubav. Svaka osoba se u životu mora suočiti sa tom bolnom stvarnošću. Isusova ljubav daje vjerniku uzor, motiv i snagu da skupa s njime, u Božjem Duhu, prihvati tu bolnu stvarnost. O tome svetac tako poticajno piše:

 

“Ova prokleta zemlja, na kojoj mi živimo, ne rađa blažene; u ovoj zemlji tmine, ne vidimo jasno, na ovom uzburkanom moru ne možemo ploviti mirno, napastima se ne može izbjeći bez borbe na ovom mjestu kušnje i na ovom ratnom polju ne možemo proći bez uboda jer je zemlja zasađena trnjem. I odabrani i odbačeni moraju, htjeli ne htjeli, nositi svoj križ. Zapamtite ova četiri redka: Jedan od tri križa s Kalvarije moraš mudro izabrati; jer trpjeti, ili kao svetac ili kao pokajnik ili kao nesretni prokletnik potrebno je.

Dakle ne trpite li radosno poput Isusa Krista, ili strpljivo poput dobroga razbojnika, tada morate nevoljno trpjeti kao što je trpio zli razbojnik; morat ćete do dna iskapiti najgorči kalež bez ikakve utjehe koja proizlazi iz milosti, a k tomu okusiti svu težinu svoga križa, bez pomoći koja dolazi od Isusa Krista. Osim toga, morate još nositi i drugi teret, što ga đavao dodaje vašemu križu, a to je nestrpljivost, na koju vas navodi, tako ćete biti nesretni u društvu sa zlim razbojnikom na zemlji i ići ćete s njim u vatru.” ( PPK 33).

 

Osim kušnji, čovjek je izložen i napastima. U samoj biti napasti je zavođenje i navođenje na grijeh. Čovjek je sam u sebi duboko izranjen i izložen duhovnoj pogibelji, sklon požudi i neurednoj ljubavi. Ali osim svojih nutarnjih slabosti i sklonosti, napasti čovjeku dolaze i izvana od đavla i svijeta. Nitko ne može izbjeći napastima. I samog Isusa Krista je đavao na početku njegova javnog života u pustinji napastovao na zlo. Biblija nam ukazuje na đavla kao najvećeg napasnika. “Otrijeznite se i bdijte! Protivnik vaš đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždere. Oprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da iste takve patnje podnose i vaša braća po svijetu” (1 Pt 5,8).

Svijet, koji je pod utjecajem Zloga, postaje napasnikom. On sam ne postaje zlim jer je Božje stvorenje i kao takvo je dobro. No svijet podložan utjecaju ljudskog grijeha navodi osobu na zablude i kao da poziva čovjeka da usvoji duh ovog svijeta ranjena grijehom i protivna Bogu. Tako da se svijet prikazuje čovjeku kao horizont ispunjenja svih njegovih želja počevši od želje za ljubavlju koju samo Bog može u potpunosti zadovoljiti u ljudskom srcu.

Napast je, dakle, plod naših nutarnjih zlih sklonosti, sugestivne zlobe đavla i izazova ovoga svijeta. Ona budi i potiče naše grešne i zle želje, raspaljuje požude, mašti prikazuje užitke protivne Božjem Duhu kao očaravajuće, sugerira krivo prosuđivanje i pogrešne zaključke o pravim vrijednostima u životu, te potiče volju na zla djela.

Iako se napast zavodnički nameće našoj duši kao poticaj na grijeh, ona sama nije grijeh. Samo s našim pristankom to i postaje. Napast je zlo koje nam se nudi kao prividno dobro. Grešnost se sastoji u pristanku volje. Ali ima i pozitivna strana napasti. Mi smo kao vjernici dužni opirati se svim napastima. Odoljeti toj zavodničkoj primamljivosti što nam se nudi postaje junačko djelo, izvor zasluga i prigoda za rast u krepostima. Svetačka tradicija drži da su napasti, iako mučne, često i korisne jer nas ponizuju, čiste i iz njih izvlačimo pouku pošto ne znamo do kuda dolaze naše mogućnosti, a napast nam pokazuje što smo.

Dobro je sebi posvijestiti da mi u molitvi Očenaša svakodnevno molimo Boga da nas ne uvede u napast. O tome Katekizam Katoličke Crkve piše: “Ova prošnja seže u korijen prethodne. Molimo Oca da nas ne uvede u napast. Teško je prevesti grčki izraz jednom riječju: znači ne dopusti ući u nju, ne dopusti da podlegnemo napasti. Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga (Jak 1, 13). Naprotiv, želi nas osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu između tijela i Duha. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti” ( KKC 2846).

Kako se boriti protiv napasti? To pitanje redovito se nameće i postavlja kada osoba ozbiljno prakticira vjeru. “Međutim ta borba i pobjeda nisu mogući bez molitve. Svojom molitvom Isus je savladao Napasnika na početku i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom (ne uvedi nas u napast) našemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. U zajedništvu s njegovom molitvom, postojano se naglašava budnost srca” (KKC 2849). Sv. Ljudevit jer je i sam prošao kroz kušnje i borio se sa napašću nas potiče:

 

“Bdijte i molite! (Mt 26,14). Duh je slab a kušnja trajna i uvijek podmukla; bez trajne molitve pad je neizbježan. Apostoli su mislili da je Spasiteljev poziv samo savjet, preblago su po modi tumačili njegovu riječ, i unatoč tome što su se družili s Isusom Kristom, pali su u kušnju, čak i u grijeh....Život je jedan rat i neprestana napast. Mi se moramo boriti, ne s neprijateljem od krvi i mesa, nego protiv samih paklenih sila (usp. Ef 6,12). Koje ćemo dakle bolje oružje upotrijebiti, ako ne molitvu Očenaša koju nas je naučio naš veliki Predvodnik, ako ne anđeoski pozdrav Zdravo Marijo, koji je protjerao đavle, razorio grijeh i obnovio svijet, ako ne razmatranje o životu i Muci Isusa Krista (u krunici), čijom mišlju se moramo oboružati - kako nalaže sv. Petar - da bismo se obranili od istih neprijatelja koje je Isus pobijedio i koji nas svakodnevno napadaju?” (ČTSK br.137; 84).

Svetac donosi još nekoliko sažetih uputa u borbi sa đavolskim napastima: “Sredstva za pobijediti đavla: 1. Odbiti ga. Odstupi Sotono. Ne treba ga slušati niti s njime diskutirati. Ništa dobra se ne može od njega očekivati niti dobiti. 2. Drugo sredstvo: izbjegavati grešne prigode, ne izlagati se napastima. 3. Treće sredstvo: Neopozivo pristajati uz Božje zapovjedi i zakone”. (KP 819).

 

U duhovnom životu ima puno vrsta napasti i osoba samo boreći se uči praktičnu mudrost kako se s njima nositi. Evo još par Montfortovih poticaja vezanih uz neke napasti: “Oduprijeti se napastima đavla: 1. Protiv vjere, jednostavno govoreći Vjerujem u Boga ili vjerujem ono što uči Katolička Crkva.; 2. Napastima protiv nade, povjerenjem i predanjem u zasluge Isusa Krista i u svemogući Marijin zagovor; 3. Napastima nestrpljenja, promatrajući muku Isusovu, nagradu koja nam je obećana, patnje u drugom zagrobnom životu, težinu vlastitih grijeha; 4. Oduprijeti se napasti ispraznosti, samodopadnosti, umišljenosti i oholosti sjećajući se grijeha koje smo učinili, njihovog broja i težine skupa s pogledom na beskonačnu Božju svetost” (PBM 8-9 )

 

Pokušat ćemo na kraju sažeti klasični nauk katoličke svetačke tradicije u borbi protiv napasti. Prvi i najvažniji uvjeti su oni koje smo veći vidjeli; molitva, duhovna budnost, pristajanje uz Boga, pobuđivanje čina onih kreposti na koje su usmjerene napasti, sjećanje na Isusa, povjerenje u njega i Marijin zagovor...i brižno izbjegavanje grešnih prigoda. Grešne prigode su nepovoljne okolnosti koje nas navode na grijeh. One mogu dolaziti od raznih osoba kao i od posebnih situacija vremena, prostora i događaja u kojima se možemo naći. Neke prigode su pogibeljne same u sebi jer stvarno potiču na grijeh i svima su opasne jer su objektivno zle. Druge grešne prigode su situacije koje same po sebi nisu objektivno zle, ali su odveć izazovne i duhovno slabu osobu mogu navesti na grijeh.

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Razlikujem li u svom životu kušnje od napasti? Koje su napasti protiv kojih se najčešće moram boriti? Zazivam li Isusa i Mariju kad se jave napasti? Izbjegavam li prigode koje me mogu navesti na grijeh?

 

4.2.8. Čišćenje kao nastojanje oko posvećenja vlastitoga bića

 

Kod samog čina obraćenja i u prvom periodu duhovnog života ne dogodi se potpuno nego djelomično očišćenje duše. Vjernik se treba ozbiljno i sustavno potruditi oko svog duhovnog rasta i sazrijevanja. Iz ranjenog dijela ljudske duše izlaze na površinu zle sklonosti i požude koje kao da osvjetljuju korijen grijeha u nama te izazivaju čovjeka na duhovnu borbu sa samim sobom koja se često odvija uz manje ili veće poteškoće, a ponekada i uz padove.

Vjernik se treba iznad svega treba potruditi oko upoznavanja istina vjere i dinamika duhovnog života a sve to se svodi na spoznaju Isusa našeg spasitelja i otkupitelja. Naime čovjek je tako stvoren da ono što upozna kao istinsko dobro to i uzljubi. Svetac je u tome više nego jasan:

„Može li se ljubiti ono što se ne pozna? Može li se žarko ljubiti ono što se tek nesavršeno pozna? Zašto tako malo ljubimo Vječnu i Utjelovljenu Mudrost, klanjanja dostojnog Isusa, ako ne zato što ga ne poznamo, ili ga vrlo malo poznamo! Vrlo malo je onih koji bi se s apostolom dali na istinsko proučavanje te nadpoznatljive znanosti o Isusu, a ipak je ta znanost najplemenitija, najugodnija, najkorisnija i najpotrebnija od svih znanosti na nebu i na zemlji“ (LJVM 8).

Upravo zato je svetac u svojim misijama sustavno poučavao vjeronauk i katehizirao, i poticao na čitanje Svetog Pisma i knjiga duhovnog sadržaja (usp. P 139, 56). Na putu upoznavanja Isusa vjernik se treba mudrosno suočiti s praksama koje našem grijehom i strastima ranjenom razumu otežavaju ili olakšavaju tu spasenjsku spoznaju.

Prepreke upoznavanju istine i spoznajnu Isusa Krista se svakako beskorisne misli koje se vrte u glavi. Vjernik treba paziti na svoje vlastite misli. Poglavito valja obratiti pozornost na beskorisne misli i radoznalost u nepotrebnim stvarima na koje pristajemo te uzrokuju gubljenje duhovne snage i udaljuju usredotočenost od bitnih stvari i slabe molitveni život. Isto tako treba se paziti brzopletog prosuđivanja, apsolutiziranja vlastitoga suda kao i navezanosti na svoju prosudbu dok je razborito potražiti duhovnu pomoć u složenim situacijama u obliku dijaloga i savjetovanja. Montfort Kćerima Mudrosti i svima nama poručuje:

„Kćeri moja mrzi svoj duh sa njegovim mislima odbacujući ih ako su zle, opasne ili beskorisne, a ako su dobre podloži ih sudu poglavara... Ne oslanjaj se nikada na svoje ideje, svoje misli, svoje spoznaje, viđenja, kontemplacije, i nemoj se nikada postaviti zadnjim sucem njihove dobrote i zloće. Budi uvjerena da sud drugih o nekoj indiferentnoj stvari je uvijek ispraniji i sigurniji od tvoga, iako želiš sebe uvjeriti u suprotno“ (MS 3, 1-3).

Na počecima duhovnog života vjernik se može zanositi uzvišenim mislima o svom duhovnom putu, posebnom poslanju, velikom služenju Bogu, duhovnom životu, gorljivom nerazboritom apostolatu, olakom prosudbom drugih i drugačijih... Zanošenje su plod duhovnog neiskustva, neprokušanosti, nepoznavanja sebe i stvarnih dinamika duhovnog života ili ukratko iskustvenog neusvajanja autentičnog evanđeoskog duha poniznosti i ljubavi u blagosti. A sve skupa proizlazi iz duhovno oholosti koja se rađa po samodopadnosti. Svetac Kćeri Mudrosti i nas opominje:

„Trebaš dakle kćeri moja jako pažljivo biti nepovjerljiva prema svjetlima svoga razuma, ma koliko ti bila osoba nutrine, prema osjećajima svoga srca ma koliko ti pravedni i iskreni izgledali... prema lijepim i uzvišenim mislima, i pobožnim planovima koje zli duh, preobučen u anđela svijetla, nadahnjuje često najgorljivijim i najduhovnijim kako bi učinio da padnu, služeći se svojim lukavstvom i prevarama.

Kako bi razlučila i izbjegavala lukave zamke samoljublja, tijela i đavla evo važnih savjeta koje ti dajem: nemoj se nikada svojevoljno u sebi samodopadati; još manje imaj povjerenja u ono što si mislila, zamislila ili odlučila, nego stavi svoje dopadanje, povjerenje i svoj oslonac samo u Marijine zasluge, čija si ropkinja, u njen zagovor kod Isusa; u Krv i zasluge Isusa kod Oca i u beskrajno milosrđe Boga, tvoga Oca.

Nemoj se uzdizati u suca same sebe, jer nitko nije zakonit sudac u svojoj kući, nego otkri svoje misli, ideje... Budi poslušna ispovjedniku koji ti je dan i izabran od tvog duhovnika, okoristi se njegovim mišljenjem, slijedi pouke i nauk Božanske Mudrosti koje sam ti dao“ (MS 11)

U biti svetac bi nas htio poučiti mudrosti rasuđivanja zdravog razuma u kome osoba na temelju iskustva, razmišljanja i dijaloga prosuđuje život u skladu sa vjerom i u rasuđuje pod vidikom Boga i vječnosti. U biti radi se o tome da se vjernik treba trudi da ne postane tvrdoglav i svojeglav pouzdavajući se u svoja, nadahnuća i uvjerenja bez konfrontiranja i slušanja drugoga. Prava mudrost sastoji se u tome da poštujemo tuđa uvjerenja a da živimo po svojima u skladu s vjerom djelatnom u ljubavi u sučeljavanju s duhovnikom koji nam posreduje opće crkveno prihvaćenu duhovnu i provjerenu tradiciji. Na taj način duša malo po malo gubi sklonost prema svojeglavosti, oholosti, samouvjerenosti i kritikanstvu koja su uzrokom mnogih lutanja.

Čovjek je tako stvoren od Boga da ne može istovremeno biti zauzet dvjema različitim mislima. Zbog toga je klasična katolička svetačka asketska tradicija poziv sv. Pavla: Bez prestanka molite (1 Sol 5, 17) osim kao same trenutke posvećene molitvi, interpretirala u kategorijama nastojanja oko duha sabranosti i vježbanja u Božjoj prisutnosti kao vrsna sredstva na putu čišćenja i povećanja osobnosti. U biti radi se o nastojanju i vježbanju u gajenju svijesti o Božjoj prisutnosti bilo ponavljanjem nekog molitvenog zaziva upućena Boga ili jednostavne pomisli na Boga tako da vjernik postaje svjestan da se cjelokupni njegov život odvija pred Bogom te se uči prosuđivati život počevši od te svijesti. Svetac savjetuje: „Sva vaša djela činite u Božjoj prisutnosti i za Boga samoga“ (PKM 138).

A o toj velikoj tajni duhovnog života tako poticajno pjeva: “Želimo li biti sretni, sačuvati nevinost, proći neopečeni i posred vatre? Po biti i moći Bog je prisutan posvuda. Pazimo dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti. Po ovom velikom otajstvu Bog nas potiče da postanemo sveti i vidimo ga posvuda; što je zaslužnije od njegove nazočnosti na nebu. Bog me ovdje vidi - sama ova misao me sprečava da griješim, drži u opsluživanju obaveza. Moja duša je uzdignuta, oh koliku moć ona ima! Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti. Vojnik koji se junački bori pred svojim zapovjednikom, udvostručuje svoj napor. Njegova pobjeda je sigurna, neće biti poražen. Dijete koje je ljubav dovela pred njegovog oca, zadovoljit će ga u svemu svojim radosnim srcem. Ono mu se ne može ne sviđati, njegove oči stalno gledaju njega. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Jeste li puni bola i slabosti? Mislite na Božju prisutnost, u Njemu ćete naći radost i veselje, potporu i oslonac. Ova sveta nazočnost je sunce duše koje ju obasjava i raspaljuje najslađim milostima, uništava njezin grijeh i čini da njeni lopovi pobjegnu. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti. Zaboravljajući svoga Boga čovjek pada u grijeh, iz grijeha u grijeh do bezbožnosti, do dna vječnog ponora. Ovo zaboravljanje Gospodina opustošilo je zemlju, ona je puna luđaka. Kako je zlo nasrtljivo! Gotovo svi navještaju rat svome prisutnome sucu. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Abraham je jednoga dana začuo ove riječi Gospodinove: «Hodi u mojoj prisutnosti kako bi bio savršen». Otkrio mu je ovu tajnu kako bi nas podučio. Prisutnost Božja je vječni život, slava i razgovor blaženih duša. One u njegovoj prisutnosti nalaze sve što ih čini sretnima. Svi su sveci o Božjoj Prisutnosti učili svoju prvotnu lekciju, gledali su Boga uvijek i posvuda, kako bi mu se u svemu dopali u čemu je bilo svo njihovo zadovoljstvo. Pazimo dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti. Prorok i svetac uzvikivali su u svakom trenutku: «Živio Bog koji me vidi i koji je moj oslonac». Živjeti ili umrijeti u njemu se ne bojim ničega. Božja prisutnost jačala je njihove duše i obasipala ih radošću u sred posla, čak u vatri i u najvećim nevoljama. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Božja prisutnost se čuva na sto načina. U nama, u nebu, izvan nas, u srcu, u skladu sa svjetlom koje daje Gospodin. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti. Čovjek može gledati Isusa Krista u osobi i osjetno si ga zamisliti prisutnog. Ova prisutnost je dobra kad je jednostavno učinjena. Može ga se vidjeti u nebu na prijestolju slave čije su vječne oči uperene na nas, kako bi vidjele našu pobjedu, kako bi brojile naše grijehe. Možemo ga gledati kao moćno utočište u kojem grešnika neće zadesiti nikakva opasnost, ili kao pravednog suca, spremnog da nam sudi. Pazimo dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Izvan ove prisutnosti čovjek je izvan svoga središta, riba izvan vode, svog jedinog elementa, bez kojeg će, ne vrati li se, potajno umrijeti. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti. Čovjek se može vidjeti u Bogu na uzvišen način, uroniti u ocean svake svetosti, u duboki ponor njegove neizmjernosti. Možete posvuda vidjeti ovog uzvišenog vladara, višeg od neba, dubljeg od pakla, jer on nadilazi i široki svemir. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Možemo gledati Boga u svim stvorenjima, jednima nas hrani, drugima poučava, jednima nas štiti, drugima vodi. Budući da Bog stoluje u nama više nego u drugim stvarima, u našim srcima trebamo tražiti njegovu veličanstvenost. Tu se čovjek izlaže svoj njegovoj jasnoći. Bog je izabrao naša srca za svoje prijestolje i on nas tamo privlači kako bismo kušali dan i noć njegovu uzvišenu ljepotu i njegovu božansku ljubav. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Grešnicima: O grešniče, Bog te čeka, grešniče, Bog te gleda, on vidi tvoja djela, on broji tvoje korake, a ti ne paziš na to, ne razmišljaš o tome. Ti ne možeš izbjeći njegove pogled i njegov gnjev, on je sudac i svjedok tvojih grijeha, riječi koje izgovaraš, a ti si miran. Pazimo dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Kad te čujem kako govoriš besmislice, čudiš me: nitko me ne vidi, ovdje nema nikog, kažeš. Smatraš Boga nikim, on te vidi, on te vidio. Na ovom skrivenom mjestu, u ovoj mračnoj sobi, u ovoj tamnoj pustinji gdje si se skrio, ovaj Sudac i Kralj slave vidio je svaki tvoj grijeh. Grešniče, prije nego ćeš pasti, prizovi u sjećanje Božju prisutnost: postat ćeš snažan, pjevat ćeš pobjedu nad paklom i smrću. Kršćanine, ako želiš biti istinski svetac nastoj uvijek imati Boga prisutnog u duhu. O neizreciva tajno koju nam je dao Duh Sveti! Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Molitva: Gospodine, tražiš nekog među ljudima tko bi bio mudar u tvojim očima, išao pred tobom? Luđaci kakvi jesmo, mi te svi zaboravljamo. Veliki Bože, vjerujem da Ti sve vidiš, jer ispunjaš zemlju i nebo, jer je nemoguće da se čovjek sakrije tvojim očima. Pazimo dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Klanjam ti se, o Oče otaca mojih, Gospodine svemogući, pred kojim je sve ništavnost, Oče svjetlosti od kojeg dolazi svako dobro. Svojom Providnošću daješ mi kruh, važeš moj duh i ispituješ moje srce, tvojoj spoznaji ništa ne izmiče, Gospodine. Daješ bitak svemu, kretanje, život, posvuda je sve obuhvaćeno tvojom neizmjernošću, a zemlja je ispunjena tvojom uzvišenošću. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Može li te se vrijeđati u tvojoj prisutnosti, griješiti pred tvojim očima i biti ti neposlušan? O okrutna nerazboritosti, radije bih umro. Gospodine, ureži i u mene tvoje divno lice kako bih te posvuda i bez napora vidio prisutnog, neka te ništa ne izbriše, čak ni smrt. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti.

Moja dušo, uđi u srce, ostavi bezvrijednosti, sva izvanjska dobra za tebe neka budu dobra dugoga. U srcu Bog te zove, sve je tvoje dobro kod njega. Uđimo svi u svoju nutrinu, u tajnosti, u tišini, kako bismo vidjeli Boga prisutnog više nego i na jednom drugom mjestu, kako bismo sačuvali nevinost ili je malo po malo stekli. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti“(P 24).

 

Vjernik još u jednoj dimenziji svoga bića može i treba ulagati napore kako bi duhovno rastao i čistio svoju dušu. Valja učiti iz svoje osobne povijesti i mudrosno se truditi oko vlastitog pamćenja i sjećanja. Duša zadržava u sebi sve proživljene utiske pozitivne i negativne, viđene slike, stečene spoznaje a te stvarnosti koje nosimo u sebi i svjesno ili nesvjesno aktivno koristimo u svakodnevnom životu.

Na tom putu prepreke se javljaju i iz ogorčenosti zbog nepravde koju je osoba pretrpjela. Osoba se osjeća, povrijeđenom i ranjenom, a u njoj vriju osjećaji nepravde i osvete. Ljudski život ne teče uvijek mirno, on podrazumijeva padove i slabosti, vlastite i osoba s kojima živimo. U nekim situacijama čovjeku se čini nemoguće oprostiti, te se iz duhovnih rana stalno javljaju uznemirujuće misli.

I u tim situacijama najvažnije je vjerovati Isusu koji, za naše i opće dobro, traži da oprostimo drugima. S naše strane, ako ljubimo Isusa i želimo ga slušati, mora postojati želja za oprostiti onome tko nas je povrijedio, te molitva pred Isusom za sebe i drugoga, a Gospodin nas postepeno mijenja i daje snagu. S druge strane treba sebi dobro posvjestiti činjenicu da smo i mi povrijedili druge ljude na što nas poziva Isus u molitvi Očenaša. Svetac komentirajući nas upozorava:

Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Naši grijesi, kažu sv.Augustin i Tertulian - jesu naši dugovi koje imamo kod Boga, dugovi za koje njegova pravednost zahtijeva da budu isplaćeni do zadnjeg novčića. Svi mi imamo ove žalosne dugove. Ali usprkos našim brojnim grijesima, približimo mu se s povjerenjem i kažimo mu iskrenim kajanjem: “Oče naš, koji jesi na nebesima, oprosti grijehe našeg srca i naših ustiju, grijehe naših djela i propusta, koji nas čine neizmjerno krivima u očima tvoje pravde. Da, oprosti ih zato što i mi, sinovi jednoga tako blagoga i milosrdnog Oca, opraštamo iz poslušnosti i ljubavi onima koji su nas uvrijedili” (TSK 39).

Uz molitvu i napor da oprostimo onima koji su nas uvrijedili treba se razborito potruditi oko pamćenja onoga što je dobro i lijepo u životu, kao i oko vještine zaborava onoga što je zlo i štetno, te nanesene nam uvrede. Ne treba se samodopadno zadržavati na našim dobrim djelima niti dopustiti da duša bude uvjetovana sjećanjima koja smućuju, odnose mir i udaljuju od molitve i Isusa.

Montfort poručuje: „Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi učine tebi. Podnosi mane drugoga iz ljubavi prema Bogu koji podnosi tebe“ (MS 7, 2-3). „Isprazni svoje pamćenje od svake druge stvarnosti koja nije ona o Božjoj prisutnosti. Pazi da se svojevoljno ne zadržavaš nad zlom koje ti je bilo učinjeno niti nad dobrom koje si ti učinio“ (MS 3, 5- 6).

Nije moguće duhovno rasti i sazrijevati bez ulaganja napora na usavršavanju vlastite volje koja je sposobnost težnje za dobrom koje je čovjek spoznao kao takvim. A na žalost kada se čovjek prevari te krive stvari spozna kao dobre za njega onda volja i za njima teži i želi ih posjedovati te je rod i napor oko upoznavanja istinskog dobra ujedno i veliki poticaj za usavršavanje volje. Prva stvar oko koje se vjernik treba istinski potruditi je posjedovanje dobre nakane kod svog htijenja i djelovanja. Nakana ili cilj je počelo svakog uistinu ljudskog čina. Svetac nas poučava da sve naše nakane trebaju biti prožete duhom vjere.

„Vjeruj da najveće stvari koje se događaju na zemlji, događaju se u nutrini, u srcu duša vjernika. U svemu što činiš imaj razlog u vjeri, ova krepost neka hrani tvoju molitvu i upravlja tvojim ponašanjem“ (MS 2, 7-8).

Pa ipak čovjek ranjen grijehom osjeća te rane i u vlastito volji. Glavna izranjenost volje se očituje u slabosti u htijenju dobra, to jest čovjek može spoznati što bi za njega bilo istinsko dobro ali volja može ne biti dovoljno jaka da usmjeri osobu prema njemu. Nepokretnost i slabost volje izlaže vjernika opasnosti da ostane van mogućnosti primanja Božjih darova jer Bog ne daje darove da bi bili neiskorišteni, odbačeni ili rasipani. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina, jer je čovjek s razdjelnom dušom, nestalan u svim putovima svojim (Jk 1, 7-8).

Volja jača i dobiva snagu po suradnji sa milošću. Kada vjernik pozitivno odgovara na Božje milosti u konkretnom životu u situacijama bilo lijepim i njemu sklonim bilo u onima mučnim i napornim njegova volja potpomognuta milošću jača i učvršćuje se u težnji za istinskim dobrom. Naravno da to podrazumijeva odreknuće od samoga sebe i slobodu od navezanosti ali u svjetlu vjere to je put koji vodi prema najvećem dobru. Poslušajmo Montforta:

„Pustite zle neka napreduju, njihova dobra su samo za kratko vrijeme, eto njihove nagrade. Pravedniku šaljem nedaće, puštam ga da radi, ali sve to kako bih ga pročistio i učinio da zasluži neizmjernu slavu“ (P 108, 11).

„Drugo, da se ispraznimo od samih sebe, treba nam također umirati samima sebi, to jest, treba nam se odricati djelovanja naših duševnih moći i naših tjelesnih osjetila. Moramo gledati kao da ne gledamo, slušati kao da ne čujemo ništa, služiti se stvarima ovoga svijeta kao da se njima i ne služimo (usp.1Kor 7,31). To sveti Pavao naziva svakidašnjim umiranjem: Iz dana u dan umirem ( 1Kor 15,31) Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo (usp.Iv 12, 24), i ne donosi dobra ploda.

Ako ne umremo samima sebi i ako nas naše najsvetije pobožnosti ne vode u tu potrebnu i plodnu smrt, nećemo donijeti vrijedna ploda. Naše bi nam pobožnosti postale nekorisne, i sva naša pravedna djela zaprljalo (usp.Iz 1,3) bi naše sebeljublje i naša vlastita volja. U tom bi se slučaju Bogu gadile naše najveće žrtve i naša najbolja djela koja bismo mogli učiniti, a na svojoj smrti našli bismo se praznih ruku s obzirom na kreposti i zasluge, i ne bismo imali iskre čiste ljubavi, koja se podjeljuje samo dušama koje su umrle sebi i kojih je život sakriven s Kristom u Bogu (usp.Kol 3,3)“ (PP 81).

Druga izranjenost ljudske volje je određena sklonost prema zlu koja proizlazi iz nereda istočnoga i osobnih grijeha. Uistinu nije dovoljno da čovjek spozna što je za njega istinsko dobro kako bi potakao volju da ide za njim, jer volja može biti privučena i zlom ili barem naklona prema zlu. Sveto Pismo jasno govori o toj nutarnjoj podijeljenosti čovjeka: Ali ja vidim u mojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima (Rim 7, 23).

Svetac je i sam kušao to bolno iskustvo: „Osjećam u sebi ovo pobunjeno tijelo koje mi svaki dan priređuje borbu u kojoj je moja jadna duša gotovo pobijeđena tako da popušta na njegov mamac. Ah, što bi učinio ovaj jadni zemaljski crv koji je samo grijeh i ništavilo, kad ne bi imao u ovom užasnom ratu, o moj Isuse, tvoju svemoguću ruku“ (P 114, 12-13).

Do ozdravljenja i jačanja volje se dolazi po spremnom prihvaćanju svega što Božja providnost odredi u životu vjernika. Volja se oslobađa od svojih neurednosti kad se vježba u umiranju samoj sebi prihvaćajući u sinovskoj podložnosti iz ljubavi ono što Bog raspoređuje. Sa svoje strane čovjek u tome surađuje, treba se ozbiljno potruditi i nastojati oko dobra i boljitka za sebe i druge. A uz taj napor treba sebe i svoj posao predavati Bogu vjerujući da ga on vodi i proviđa preko ljudi i prilika.

Na tom putu usprkos svega vjernik se može naći u situaciji protivnoj vlastitim željama i očekivanjima što treba prihvatit s vjerom i otvorenošću prema Bogu koje su uvjet da njegova milost preobražava našu volju i nastojanje te mijenja i prilike. Kada vjernik odbacuje putove života i providnosti u mučnim situacijama pod isprikom da to ne može podnijeti ili da nema snage to je vjerojatno jer redovito kada Bog odredi da se nađe u nekoj njemu protivnoj situaciji mrmlja, buni se, odbacuje poteškoće i sumnja u Božju ljubav. Što više tone u duh pobune i neprihvaćanja Božjih planova, slabost volje se povećava jer pred Bogom odgovorno sprječava put vlastitog sazrijevanja što sobom nosi štetne posljedice. Montfort koji je sam bio potpuno predan u ruke Božje providnosti i volje te kušao sve koristiti toga htio bi i nas toj mudrosti poučiti:

Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Ništa naravno ne izmiče promislima Božje providnosti, koja je sve predvidjela i sve uredila još prije nego li se nešto dogodi. Ni jedna zapreka ne može je spriječiti u ostvarenju cilja koji je odredila. Zato kada tražimo od Boga da vrši svoju volju, nemojmo se bojati, kaže Tertulian, da se netko može uspješno usprotiviti ostvarenju njegovih planova, ali ponizno prihvatimo sve ono što je on htio providonosno za nas pripraviti. A mi molimo da vršimo uvijek i u svemu njegovu presvetu volju, koju spoznajemo po zapovijedima, s istom spremnošću, ljubavlju i ustrajnošću kojom ga Anđeli i sveci slušaju u nebu“ (TSK 39).

„Gledajte, kako vas neizmjerno mudri i svemoćni Bog podržava jednom rukom, i ako vas bije drugom; jednom ubija, drugom oživljava; on ponizuje i uzvisuje, a obim rukama seže blago i moćno od početka do kraja vašega života. Blago, jer ne dozvoljava, da ste napastovani i mučeni, preko vaših sila; moćno, jer vas pomaže svojom milošću koja je dovoljna, da podnesete napast i tegobu, bila ona kako mu drago jaka i trajna. Podupire vas moćno, jer je Bog, kako Duh Sveti na usta Crkve govori, “vaša potpora na rubu ponora kraj kojega stojite; jer vas prati na putu, kojim ste lutali; jer je on vaša sjena u vrućini, što vas peče; vaše odijelo na kiši, koja vas moči i u zimi, za leda na kojem se smrzavate; vaša kola u kojima se odmarate, kada vas je već shrvao umor; vaša pomoć u nevoljama, koje vas stižu; vaš je štap, o koji se upirete na skliskim putovima, i vaša luka usred oluje, što vam prijeti brodolomom i propašću” (PPK 56).

 

Da bi duhovno rastao i sazrijevao čovjek treba ulagati napor u odgajanje svojih osjećaja kao sastavni dio odgoja vlastite volje. Osjećaji se javljaju kao naša reakcija pozitivna ili privlačna težnja prema onome u čemu se dobro osjećamo ili negativna odbojnost prema onome što nam je protivno pa bila to mjesta, osobe ili prilike u kojima se nalazima. Moralni i duhovni problemi nastaju kad čovjek usvoji tu osjećajnu privlačnost ili odbojnost kao kriterij vlastitog odlučivanja. A posljedica toga je da on traži samo ono što mu čini ugodu a izbjegava svaku protivštinu.

Kada se ovaj stav usvoji on vodi dušu u često suprotstavljanje volji Božjoj jer Bog može od nas tražiti i ono što nije u skladu s našim osjećajima i prema čemu kušamo odbojnost. Biblijska i svetačka tradicija jasno uči da pozitivno odgovoriti Bogu sobom može podrazumijevati i odreknuće, odvajanje, udaljavanje od mjesta, okruženja i osoba gdje se dobro osjećamo. Upravo na to iskustvo sv. Ljudevit potiče bl. Lujzu Trichet kada ju kao zrelu i cijenjenju osobu koja čini puno dobra u ubožnici u svom gadu poziva da sve napusti i uputi se u La Rochelle.

„Doista vi činite mnogo dobra u vašem kraju, ali ćete činiti mnogo više u tuđem; i sjetimo se da je Bog od Abrahama do Isusa Krista, pa od Isusa Krista do naših dana odvajao svoje najveće prijatelje od njihova kraja jer – kako kaže sam Gospodin – nitko nije prorok u svome zavičaju. Znam da ćete imati poteškoća koje treba prevladati, ali tako slavan poduhvat za Boga i za spas duša treba da bude posut trnjem i križevima. Ako se štogod ne riskira za Boga, neće se ništa velikoga učiniti za njega“ (Pis. 27).

Temelj duhovnog sazrijevanje vjernika je prvenstvo u ljubavi prema Bogu, a neki test do koje mjere istinski ljubimo Boga je naša reakcija i odluka na ono što Bog od nas traži a protivno je našim osjećajima. Ako nema spremnosti prihvaćanja Božjih odredbi pa i sa radošću onda se lako može dogodit da smo savladani od vlastitog egoizma. Da bi služili Bogu treba imati slobodno srce.

Sv. Ljudevit koji je sam živio potpuno predano u ruke Božje providnosti od Boga za družbu svojih misionara moli upravo svećenike koji imaju slobodno srce za služiti Bogu iz ljubavi: „Što te molim? Liberos - slobodne sinove - svećenike koji su slobodni tvojom slobodom, lišeni svega, bez oca, bez majke, bez braće, bez sestara, bez roditelja po tijelu, bez prijatelja po svijetu, bez dobara, bez privrženosti i briga, pače bez vlastite volje. (usp. Lk 14, 26.). Liberos - slobodne sinove, koji će robovati tvojoj ljubavi i tvojoj volji, ljude po tvom srcu koji će, bez vlastite volje koja bi ih uprljala i zadržavala, ostvariti sve što ti hoćeš i oboriti sve tvoje neprijatelje, kao toliki novi Davidi, sa štapom križa i praćkom svetoga ružarija u rukama“ (GM 7-8).

Da bi vjernik došao do potrebe nutarnje slobode treba usmjeravati svoje osjećaje prema dobru i ljubavi prema Bogu i ljudima, bdjeti nad njima izbjegavajući navezanosti na stvari, prilike i osobe a sve to je moguće ako prihvati uistinu prihvati odricanje od samoga sebe i staviti se na raspolaganje u služenju što je u biti znak prve zrelosti neke osobe.

A da bi do toga doveo dušu svetac daje klasične savjete katoličke asketike koji tvrdo zvuče a postaju razumljivi samo u perspektivi veće ljubavi i slobode koje treba zadobiti: „Vrši trajno mrtvljenje svoje naravi i svog raspoloženja kako bi bila u malom broju onih koji pronalaze put u život i ulaze kroz uska vrata Raja“ (MS 5,1). „Smatraj nesretnima one koji žive u svojim ugodama, koji uživaju, posjećuju lijepi svijet, koji dobro obavljaju svoje probitke, smiju se, zabavljaju“ (MS 2,6). „Čuvaj se predmeta prema kojima osjećaš posebnu privlačnost“ (MS 1, 3). „Odreci se sjetilnih užitaka iako su bezazleni“ (MS 4,1).

U životu čovjeka nastaje poseban problem kada osjećaji postanu nagli, žestoki, eksplozivni, a još problematičnije kada trajno iziđu izvan svojih granica, usmjere prema onome što nije dobro te zarobe razum i volju i na taj način njima ovladaju da postaju zle strasti koje prevladavaju sve drugo u životu i traži isključivo zadovoljenje užitaka za kojima teže.

Pod izrazom čuvstva ili strasti podrazumijevaju se uzbuđenja osjećaja koja potječu na djelovanje ili ne djelovanje na osnovu onoga što se percepira kao dobro ili zlo. Strasti su moralno dobe kada doprinose dobrom djelu, a moralno zle kada doprinose zlu djelu. Osjetne pokrete, čuvstva i strasti što ih ispravna volja prihvaća usmjeruje ih prema dobru, a zla volja popušta neurednim strastima i povećava ih. Tako strasti mogu biti ugrađene u kreposti ili se izopačiti u mane.

Kada se zla strast ukorijeni u životu onda borba protiv nje postaje jako teška i naporna za dušu. U borbi protiv strasti uz molitvu treba jačati volju u duhu gore danih savjeta sv. Ljudevita poglavito vezano uz predmet za kojim strast žudi i razmišljanjem o negativnim posljedicama zadovoljenja strasti, a često najkorisniji savjet je izbjegavati grešne prigode koje raspaljuju strast. Svetac potiče:

„Ako te tvoje oko ili tvoja ruka ili tvoja noga navode na grijeh, odsjeci ih bez oklijevanja zbog straha da ćeš ih izgubiti. Drugim riječima, bježi od prigoda koje te navode na grijeh pa da su ti neophodne kao jedan od tvojih udova“ (MS 5,4).

Obično u duhovnom životu vjernika povezano uz strasti i zla nagnuća, nalazimo i „dominantu manu“ koja narušava sklad duhovnog života, a može proizlaziti i iz drugih stvarnosti. Ona vodi do slabljenja učinkovitosti milosti a može dovesti i do mlakosti. Dominantna duhovna mana je vlastita svakoj osobi, razlikuje se od osobe do osobe, teško ju je uočiti, a često puta je zadnji teško primjetljivi korijen napast i padova. Obično se prikriva u nekoj sklonosti, navezanosti ili nesvršenosti karaktera. Tu manu je moguće otkriti samo u molitvi, redovitom ispitivanju svijesti, razgovoru sa duhovnikom i ustrajnom iskrenom radu na upoznavanju samoga sebe. Svetac opominje:

„Jedan članak, samo jedna stvar neprakticirana, zapostavljena, odbačena i protiv koje se boriš, stvorili su bezbožnika i heretika te doveli do potpune zloće. Jedna mana uz koju se pristaje i koju se gaji često je greben i velikih svetaca, uz koju je Bog vezao njihovo spasenje i svoje velike planove. Daleko od nas te neodlučne duše koje trajno stoje na dvije obale, daleko od nas te nevjerne duše i jao njihovim nevjernostima. Borimo se protiv zlih strasti, nagnuća, dominantnih grijeha, gonimo lisice iz vinograda koje mu nanose veliku štetu. Potrudimo se cijelim duhom upoznavati, svim srce ljubiti, cijelim tijelom služiti velikom Učitelju bez pridržaja i prestanka“ (P 153, 16-20).

U duhovnom životu vjernik treba naučiti nositi se i sa vlastitom maštom. Ona je čovjekova sposobnost po kojoj povezuje predodžbe i ideje, oblikuje stvarne i nestvarne slike i pomaže funkcioniranju razuma. Mašta crpi sadržaje iz doživljenoga, naučenoga i usvojenog po sjetilima poglavito onoga što vidimo, ali i sama predodžbama kombinira staro i novo, zbiljsko i nestvarno, dobro i zlo te dočarava i potiče dušu. Budući da je čovjek ranjen istočnim i osobnim grijesima to se odražava i na našoj mašti na poseban način kao rastresenost i duhovne sugestije iza kojih se može skrivati i đavolska napast te je kao takva često puta izvor napasti, prigoda za gubljenje vremena i sredstvo umišljenosti.

U duhovnom životu valja se razborito nositi sa maštom. Prije svega vjernik se treba oduprijeti svojevoljnom prepuštanju neurednih poticaja koji dolaze iz mašte. Svetac poručuje: „Mrzi svoju maštu i pamćenje tjerajući ružne utvare, varave i beskorisne snove, razne predodžbe, opasne ili barem beskorisne iz prošlosti ili budućnosti“ (MS 3,4).

Čovjek se ne smije prepustiti ljenčarenju i sanjarenju, ali kada je učinjen razbori napor za odbaciti negativne predodžbe mašte, ne treba voditi izravnu borbu protiv nje nego je najbolje ne obazirati se na njene hirove nego koliko je do nas valja sabrano, svjesno i odgovorno obavljati svoje staleške dužnosti. Poglavito treba paziti se u molitvi duša ne zaplete samo u borbu protiv predodžbi koji dolaze iz mašte. Najbolje je u molitvi na obazirati se na to, lagano potiskivati slike iz mašte, a nikada ne napustiti i propustiti molitvu zbog rastresenosti. Ta borba ponekada može biti i teška, a svetac nam poručuje da je upravo tada molitva iako mučna pred Bogom zaslužnija (TSK 122 -124).36

„Onaj koji vjerno potiskuje male rastresenosti tijekom vrlo kratke molitve, taj će biti vjeran u velikim stvarima. Ništa nije sigurnije od ovog: to su riječi Duha Svetoga! Hrabro dakle, vi dobri sluge i vjerne sluškinje Isusa i njegove svete Majke, koji ste odlučili svakog dana moliti Krunicu!

Neka vas nikada mnogobrojne mušice – nazovimo tako rastresenost koja vas muči tijekom molitve – ne uspiju podlo navesti na to da napustite druženje s Isusom i Marijom, u kojem se nalazite dok molite Krunicu“ (TSK 125).

Da bi odgajao vlastiti maštu vjernik osim kontrole i odbacivanja njenih negativnih predodžbi treba i može ispunjati je pozivnim sadržajima, čitanjem duhovnog štiva, razmatranje, korisna i dobra druženja i razgovori, dobro koristiti svoje slobodno vrijeme, a u molitvi i potruditi se predočiti slike i situaciju o kojoj se razmatra. „Prije nego što započneš deseticu, zaustavi se na trenutak, duže ili kraće, ovisno o vremenu kojim raspolažeš, kako bi sagledao otajstvo koje slaviš“. (TSK 126).

Čovjek je cjelovito biće, duh, duša i tijelo, jedinstveno i nedjeljivo zbog toga sva svetačka tradicija, pa tako i Montfort, govori i daje upute oko nastojanja u duhovnom sazrijevanju vezanom uz tijelo i ljudska sjetila. Naime čovjek uspostavlja vezu sa svijetom preko sjetila bez kojih ne bi mogao normalno funkcionirati. Prema sv. Ljudevitu vjernik treba imati na pameti svetost kao jasna cilj (MT 3), kojemu treba težiti i s njime uskladiti cijelo svoje biće i djelovanje pa tako i vlastita sjetila. Ljudska duša upravo preko sjetila dobiva mnoštvo dobrih i loših poticaja iz svijeta pa zato mora i naučiti mudrost bdijenja kako ti poticaji ne bi postali zaprekom na duhovnom putu nego postali prilika za duhovni rast. Čovjek upravo jer je složeno biće koje živi i djeluje uvijek u prolaznom povijesnom trenutku, u onome sada koje prolazi, i u najmanjim činima, naizgled banalnim, može duhovno rasti ili padati. Poslušajmo sveca:

„Uvjerite se da najmanja mrtvljenja učinjena iz ljubavi prema Bogu – kao na primjer suzdržati se i ne reći jednu beskorisnu riječ, zadržati pogled, prigušiti jedan poticaj srdžbe, nestrpljenja itd... – je veće pobjeda nego osvojiti cijeli svijet, je veće djelo od stvaranja svijeta. To je ono što govore sveci“ (PKM 178).

Montfort kada daje savjete vezane uz praksu bdijenja nad sjetilima je svjestan da njihova primjena mora biti mudrosno uravnotežena i tek kada vjernik istinski nastoji oko obraćenja i duhovnog napretka sam iz svoga iskustva u konkretnome uči kako primijeniti ih u praksi na zadovoljavajući način.

„Pazite dane padnete u pretjeranost i u nepromišljenost vezano uz mrtvljenja po nedostatku poslušnosti, te da ne padnete u mlakost po nedostatku mrtvljenja“ (PKM 177).

Pa ipak svetac praktično savjetuje, potiče, daje smjernice, poučava uvjeren u vrijednost bdijenja nad sjetilima i njihova mrtvljenja uzdajući se u razboritost vjernika i duhovnika:

„Mrtvi svoje oči ne dopuštajući njima da gledaju opasne i radoznale stvari, drži ih čedno oborene. Mrtvi svoje uši od zlih, ispraznih i beskorisnih razgovora. Mrtvi svoj jezik, govoreći malo, govoreći o Bogu ili stvarima koje se na njega odnose, ustrajno šuteći, ako možeš o onome što si dobro učinila, o manama bližnjega i svojim dobrim osobinama. Mrtvi svoj okus ne jedući izvan obroka, posteći prema poslušnosti, jedući i ono što ti se ne sviđa, jedući suzdržano i čedno kada te apetit i glad nose da jedeš pohlepno. Mrtvi svoj miris od beskorisni mirisa, ne mirišući cvijeće, ne uzimajući duhan, ne koristeći parfeme“ (MS 4, 3-6). „Mrtvite vašu prirodnu aktivnost koja vas potiče da brzo činite, da puno činite, mrtvite vaše raspoloženje koje vama vlada i žalosti vašeg bližnjega“ (PKM 176).

Ako svetac potiče na mrtvljenje sjetila to je samo zato jer je duboko uvjeren da to vodi dušu putem kreposti: „Mrtvite vaše oči i biti ćete čedne, mrtvite sluh i biti ćete samilosne, mrtvite miris i okus i biti ćete umjerene, mrtvite jezik i biti ćete mudre, na kraju mrtvite dodir i biti ćete čiste“ (PKM 175).

Općenito govoreći o kršćanskom životu, askezi i mtvljenju u monfortanskoj duhovnosti ona je u perspektivi umiranja starog i rađanja novog čovjeka u dinamici našeg suobličenju Isusu: „Tko uđe u mnofortaksnku duhovnost osjeća se pozvanim promijeniti svoju ideju o čovjeku, obnavljajući ju u svjetlu biblijske objave: naviješta se zahtjevan put koji od starog čovjeka vodi novom čovjeku. U težnji između konačnog i beskonačnog on otkriva i kuša mogućnost života koji mu je Bog otvorio“.37

Tu kristološku dimenziju cjelokupnog asketskog napora i praksi mrtvljenja svetac tako jasno izražava: „Mudrost se, kaže Duh Sveti, ne nalazi kod onih koji žive po vlastitim prohtjevima, koji daju svojim strastima i svojim sjetilima sve što im se svidi. “Jer oni koji žive po tijelu, ne mogu se svidjeti Bogu, a tjelesna je mudrost neprijateljica Bogu”(Rim 8, 7-8.). “Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan”(Post 6, 3.).

Svi koji pripadaju Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, razapeli su svoje tijelo s manama i požudama, uvijek nose u tijelu mrtvenje Isusa Krista, stalno trpe silu, nose svaki dan svoj križ, i konačno su umrli i pokopani s Kristom (usp.Lk 9,23;Rim 6,4). Ovim nam riječima Duh Sveti bjelodano pokazuje, ako želimo zadobiti Isusa Krista, utjelovljenu Mudrost, da treba da se vježbamo u mrtvenju i odricanju od svijeta i samih sebe“ (LJVM 194).

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li odbacujem zle misli bilo koje vrste? Koje su najdragocijenije pouke koje izvalčim iz moje osobne povjesti? Da li u mom imam dobru nakanu u djelovanju? Koje sklonosti prema zlu posebno mučno proživljavam? Kakvi su moji osjećaji? Prepoznajem li svoju dominantnu duhovnu manu?

 

4.2.9. Ispit svijesti, spoznaja samoga sebe, rast u kreposti i traženje volje Božje

 

Odgajan u klasičnom duhu katoličke duhovnosti sv. Ljudevit je svakodnevno vršio ispit savjesti, a tu praksu je preporučio i propisao misionarima svoje družbe (PDM 32), Kćerima Mudrosti (PKM 270) i svim vjernicima (P 139, 23). Ispit savjesti je praksa u kojoj se trudimo oko isitne u vezi sa samim sobom. Kod ispitivanja savjesti treba izbjegavati pretjeranu usredotočenost na sama sebe, poglavito u pokušaju da točno odredimo do kojeg stupnja duhovnog napretka i puta smo došli jer osoba nužno krivo prosuđuje bilo zbog obeshrabrenja ili precjenjivanja sebe.

Predmet ispitivanja savjesti nije općenito vrednovanje i prosuda našeg puta nego pojedinačni čini i prilike u sučeljavanju s Evanđeljem, katoličkom vjernom i moralom. Evanđelje i svetačka tradicija nas uče da općenit sud i prosudba našeg puta vjere je nužno neprikladan i ne odgovara istini. To možemo vidjeti na primjeru apostola Petra koji je u svoj iskrenosti i sigurnosti prije muke govorio Isusu: Ako se doista svi i pokolebaju ja neću (Mk 14, 29). A nakon kušnje i pada koje je prošao u Isusovoj muci kada ga uskrsli Gospodin na Tiberijadskom jezeru pita: Ljubiš li me?, povjerava se Isusovoj prosudbi i odriče svoga suda: Gospodine ti znaš sve, ti znaš da te ljubim (Iv 21, 17).

Nauk Crkve definira savjest kao najskrovitiju jezgru i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini jer naime čovjek ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Taj glas poziva čovjeka da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo i odzvanja u intimnosti našeg srca (usp. KKC 1762 – 1794).

Ispit savjesti je upoznavanje sebe putem provjere naših nakana, rada, dužnosti i ponašanja. Savjest se s vremenom odgaja i usavršuje te oblikuje u nama nutarnji stav samopromatranja u svijetlu evanđelja koliko je naš život u skladu s Isusovim. To promatranje samoga sebe popraćeno molitvom pomaže nam da upoznamo sebe i svoje talente, vlastite manjkavosti, slabosti, propuste i grijehe, otkrivamo dubinske motive našeg vladanja, radimo na obraćenju po pokajanju i otklanjanju zla, donosimo odluke za duhovni rast i napredak te nas pripravlja za dijalog i konfrontiranje s ispovjednikom i duhovnikom.

Treba naglasiti da se veliki broj ljudi nerado promatra u savjesti jer spoznaja vlastitih slabosti, a poglavito zloće može biti mučna za dušu. Vjernik mora paziti da promatranje samoga sebe ne postane opsesija osjećaja krivnje, samopravdavanje, dostignuće savršenstva svojim naporima (perfekcionizam) ili bolesna skrupuloznost. Za dobar ispit savjesti potresana je istinoljubivost i poniznost kao i želja za suobličenjem s voljom Božjom u ozračju vjere u Božju ljubav. Sam ispit savjesti osim istraživanja vlastite nutrine podrazumijeva kajanje i odluke o popravku života te vodi dušu prema sakramentu ispovijedi.

Svetac opominje da se pazimo pretjerane usredotočenosti na same sebe: „Čuvajte se od skrupula u ispovjedi i pričesti. Vlastita volja, navezanost na svoj sud, potajna oholost rađaju i povećavaju skrupule, dok slijepa poslušnost u shvaćanju je jedina pobjeda. U ispovijedi usredotočite se više ma pokajanje nego na skrupulozno traženje vaših grijeha“ (PKM 159).

Spoznaja samoga sebe je apsolutno potrebna čovjeku i bitna za put rasta u vjeri i naše posvećenje. Bez poznavanja samoga sebe naše duhovno zdanje bi ostalo bez jednog od temelja te bi se prije ili poslije obrušilo. Opće je pravilo duhovnosti da čovjek koliko više spoznaje Boga dublje upoznaje i samoga sebe, i nije moguće da autentična spoznaja Boga ne vrati dušu njoj samoj do najdubljih dimenzija njenog bića.

Ako je autentična spoznaja samoga sebe toliko potrebna za put rasta u svetosti ona je za dušu i jako naporna, možda i najteža. Samo su sveci do kraja upoznali sebe jer je takva spoznaja plod popratne milosti sjedinjenja s Bogom. Dobro je, dakle, ne zavaravati se mišlju da sebe dobro, do kraja poznajemo na autentično duhovan način.

Kao što jednu ljudsku i duhovnu nezrelost redovito prati kriva slika o Bogu tako je prati i iskrivljena slika o sebi samome. I koliko je jedna osoba više ljudski zrela ili nezrela, tome je više podložna. Kada osoba ima iskrivljenu sliku o sebi, u biti ne prihvaća samu sebe i svoju osobnu povijest, uglavnom zbog toga što doživljava da nije bila dovoljno ljubljena ili što sama ne ljubi zrelom ljubavlju ili što ne prepoznaje u svom konkretnom životu Božju ljubav, te tako koči duhovni život.

Iskrivljena slika o sebi priječi put rasta u ljubavi. Najčešće se to očituje u nemogućnosti prihvaćanja i voljenja samoga sebe. Osoba, istovremeno, ne voli sebe i traži nadoknade u najčešće nezdravim posesivnim ili dominirajućim odnosima s drugima. Ako ne volimo sebe, ne možemo istinski voljeti ni druge, a nismo ni sposobni dopustiti drugima da nas vole, to jest nismo spremni prihvaćati ljubav drugih ljudi. Treća posljedica, možda i najteža, iskrivljene slike o sebi jest da ne možemo voljeti Boga niti prihvatiti njegovu ljubav. U duši prevladava nepovjerenje i nepouzdanje u Boga, koje može prerasti u optuživanje i bunt.

Iz navedenih razloga krive slike o sebi, lako je uočiti da u biti takvim osobama nedostaje vjera i povjerenje u Boga, vrednovanja i korištenja talenta i darova koje nam je Bog udijelio u svrhu služenja i ljubavi. Tako izranjene osobe u biti i u duhovnom životu više traže sebe do li Boga, pa ga zato ne mogu ni pronaći.

Na putu spoznaje samoga sebe, prepreke se javljaju i iz ogorčenosti zbog nepravde koju je osoba pretrpjela. Osoba se osjeća, povrijeđenom i ranjenom, a u njoj vriju osjećaji nepravde i osvete. Ljudski život ne teče uvijek mirno, on podrazumijeva padove i slabosti, vlastite i osoba s kojima živimo. U nekim situacijama čovjeku se čini nemoguće oprostiti, te se iz duhovnih rana stalno javljaju uznemirujuće misli. I u tim situacijama najvažnije je vjerovati Isusu koji, za naše i opće dobro, traži da oprostimo drugima. S naše strane, ako ljubimo Isusa i želimo ga slušati, mora postojati želja za oprostiti onome tko nas je povrijedio, te molitva pred Isusom za sebe i drugoga, a Gospodin nas postepeno mijenja i daje snagu.

Istinsko prihvaćanje samoga sebe znači zahvalno prihvaćanje svih tjelesnih i duhovnih darova što nam ih je Bog darovao. Ono uključuje i zauzetost da se ti darovi koriste za dobro i ostvarenje našeg životnog poziva na koji nas Bog poziva, kao i prihvaćanje vlastitih ograničenosti.

Da bi upoznala samu sebe osoba treba gajiti spremnost na istraživanje svoje duše, u prvom redu vlastite osjećaje, doživljaje i želje. Trebam dokraja iskreno sam sebi reći kako se osjećam i zašto se tako osjećam ili ponašam, ne tražeći isprike niti prikrivajući prave uzroke i razloge.

Ako varamo sami sebe jer se bojimo suočiti sa sobom kakvi uistinu jesmo, zatvorili smo put budućem rastu i vrtimo se u istom krugu. Kada osoba ulazi u samospoznaju, mora gajiti osjećaj vlastite vrijednosti samopoštovanja jer je ljubljeno, iako ograničeno i izranjeno, Božje stvorenje. Često puta se osjeća veliki raskorak između onoga što bi osoba hitjela biti i onoga što stvarno jest. Svaki oblik neprihvaćanja samoga sebe je jedna vrsta nedostatka u poniznosti.

Iskreno suočenje sa samim sobom, što nije moguće bez ustrajne molitve, nam pomaže i oslobađa od lažne sigurnosti da smo postigli savršenstvo. Sam Isus je poručio da će nas istina osloboditi. Ta samospoznaja treba biti uvijek u vjeri u Boga ljubavi, koga duša treba tražiti u svemu pa i u vlastitim ograničenostima.38

Ako je osoba uistinu iskrena sa samom sobom, pred Bogom počinje, osim dobra i plemenitosti kojima ju je Bog obdario, sve više spoznavati i ponor vlastite bijede koja postaje temelj prave svetačke poniznosti koja otvara put autentičnoj mistici. O tome ćemo šire govoriti naprijed u knjizi.

Svaki čovjek ima svoj karakter koji je način našeg reagiranja u određenim prigodama. On je zbir naših načina osjećanja i doživljavanja, predominantnog raspoloženja, naučenih postupaka u obitelji i osobnom iskustvu. On ovisi o našem temperamentu, nervnom sustavu te mentalnim predispozicijama. Pa ipak reći da ne možemo ništa promijeniti u svom karakteru, priznanje je promašenosti u životu.

Bog od vjernika traži napor i rad na obraćenju, usavršavanju, borbi protiv grijeha, oplemenjenju i bez tog napora naše suradnje Bog neće ostvariti svoje djelo u njegovu životu. A kada vjernik ulaže razborit i dostatan napor u kršćanskom životu dolazi do otajstvenog djela suradnje Boga i čovjeka u kome Božja milost, ozdravlja, oplemenjuje, potiče na sazrijevanje pa i u situacijama za ljude bez vjere krajnje mučnim i teškim kao što su spoznaja vlastite, grešnosti, nemoći i bijede. Upravo te stvari mogu i jesu biti sredstva kojima se Božja svemogućnost služi u našem odgajanju i sazrijevanju što je neostvarivo bilo kakvom ljudskom naporu i bilo kojoj tehnici spoznaje samoga sebe.

Naše ponašanje nije samo odraz našeg karaktera, nego i moralnoga stanja duše. Ako osoba živi u grijehu, to se neizbježno odražava ne samo na konkretni grešni čin koji razorno djeluje na našu osobnost nego i na cjelovito ponašanje. I obrnuto, činiti dobro oplemenjuje svaki karakter i oblikuje kršćanski stil ponašanja koji se odražava prvenstveno u krepostima.

Crkva uči: “Krepost je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi ne samo da dobro čine izvrši, nego da od sebe dade najbolje. Svim osjetnim i duhovnim silama kreposna osoba teži prema dobru, za njim teži i za nj se konkretnim činima opredjeljuje. Ljudske kreposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život. Krepostan je onaj čovjek koji slobodno čini dobro. Ćudoredne kreposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina; one pripravljaju sve moći ljudskoga bića da uđe u zajedništvo s božanskom ljubavi” ( KKC 1803-1804).

Vjernik bi trebao u ponašanju u svakodnevnom životu odražavati ljudske i kršćanske kreposti i osobine koje su nerazdvojne te postaju temelj vjerodostojnog svjedočanstva. Trebao bi imati pred očima Isusa Krista, njegovu poniznost, ljubav i blagost. U biti ljubav prema Isusu, i njegova ljubav čine da njegove kreposti zažive u nama.

Sv. Ljudevit se istinski trudio za rast u krepostima, o njima je propovijedao i pisao39, a možda na najupečatljiviji način je sve izrazio u pjesmi pod naslovom Vrednovanje kreposti i težnja za njom:

„Jednoga sam dana vidio u Gospodinu nešto što je oduševilo moje srce: jednu lijepu Kraljicu. Oduševljen njezinom velikom ljepotom pitao sam je tko je ona. Nebo je šutjelo, a ja sam navaljivao jer bih je želio ljubio. Dobio sam odgovor, ali ne u stihu: Smrtniče, to je krepost Božja, primi je za učiteljicu. Krepost dolazi od Stvoritelja, ona je božanski zanos njegove vječne slave. On je želi u svim svojim prijateljima, a proglašava neprijateljima sve koji je nemaju. Bog u nebu kruni samo one koji su vjerno u nju zaljubljeni. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, kako si lijepa!

I Bog sam je izišao iz njenog krila kako bi pokazao ovu božansku stvarnost svakom stvorenju. Kako bi je naravnu izrazio, On je postao smrtni čovjek, uzeo je ljudsku narav i u svom čovještvu učinio da vidimo njegovu čistu svetost. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, kako si čista! I usred siromaštva Isus je uistinu bogat, ima sve u izobilju jer je punina i zaodjenut velikim blagom kreposti i svoje nevinosti. O kako je čovjek bogat grleći je, o kako je siromašan ako je napusti. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, moje beskrajno blago!

Ako se Bog tako brine za nas, ako nam priskrbljuje za sve naše potrebe, to je zbog same kreposti. On kuca na naše srce dan i noć, kako bi nas doveo do svoje ljubavi, to je njegova najveća želja, veliki cilj kojemu on teži, to je sve što od nas očekuje. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, podnesi da te ljubim! Ljubavi vas vodi Duh Sveti, budite savršeni, kao Bog vaš Otac nebeski, kaže Isus Krist. Zašto si, Marto, zbunjena? Krepost ti je, kao i svima, jedina potrebna. To je uistinu najbolji dio, koji uvijek kasno prigrlimo. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, tebi se nadam! Krepost je jedino blago pred kojim su srebro i zlato samo blato i pijesak. Bez nje sve je ispraznost, grijeh, laž, bezakonje, užasna nesreća. S njom sve je vrijedno, pa bili to nesreća i prezir. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, moje si istinsko dobro!

Sveci su je gorljivo tražili kao svoju uzvišenost i blaženstvo. Nesretni oni koji je nemaju i koji na zemlji nisu ništa o noj naučili. Jer ona je naša glavna stvar, naš cilj, naša glavnica. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, tvoje breme nije teško! Ona ima tako moćne draži da joj se čovjek ne može oduprijeti nikada, i razvratnik joj se divi, pa i najbarbarskiji poganin otkriva u njoj veliko dobro. On je, ljubi, želi je, o kreposti, ništa nije poput tebe, ništa nije tako snažno, ništa tako slatko. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, za tobom moje srce uzdiše!

Svaki je čovjek stvoren za krepost, bez nje je čovjek slab, poražen, bez zadovoljstva i pobjede. Ako ga krepost ne opčini njegovo će srce biti uvijek gladno. Svjetovnjače, ne želim ti vjerovati. Ah, kad bi nam otvorio svoje srce vidjeli bismo tvoju nesreću. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, moja jedina slavo! Krepost je najsigurnija tajna kako izgraditi bližnjega, obratiti njegovu dušu. Ona je balzam ugodnoga mirisa koji slatko ispunja njegovo srce božanskim plamenom. Ona mu lako govori, snažno ga oduševljava. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, za tobom vapijem.

Bez nje i veliki propovjednik samo će dosađivati slušateljima, a neće ih obratiti. On raščlanjuje, njegovu govoru ništa ne nedostaje, osim po glavnom pitanju: po pitanju pravde. Može li dati ono što nema? Hodati, a da ne načini ni jedan korak? Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, daj da budem tvoje utočište. Istinski krepostan čovjek, bio on najsiromašniji među ubogima, dostojniji je poštovanja od kraljeva i doktora, ako nemaju istinsku krepost u srcu. Bez nje su i najveći talenti isprazni i lažni briljanti. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, o moja neizreciva slavo!

Što koristi svim trgovcima, svim slavnim osvajačima kojih je puna povijest, da zadobiju cijeli svemir, ako su sami sebe osudili na pakao? Moj Bože, koja ludost! Bez kreposti je sve izgubljeno, ali ove riječi nitko ne čuje. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, o blago moga života. Kad nam Gospodin bude sudio, što će nas pitati: za veliko plemstvo, za velike sposobnosti, za uzvišeno dostojanstvo? Ne, nego za mudrost, krepost u njezinoj čistoći, za istinsku svetost. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, o moje veliko blago.

Prijatelji svetoga Siona, tražimo savršenstvo, jer Bog nam tako zapovijeda. Ali čisto ga želimo i gorljivo tražimo, njegova nagrada je velika. Trudimo se kako bismo ga zadobili, radimo na tome do smrti. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, tebe tražim! Ali treba nastojati biti izvrstan, ne napredovati znači nazadovati. Dakle, napredujmo bez prestanak, ne štedimo ništa kako bismo napredovli, kako bismo u buduće činili bolje, ljubav nas na to potiče. Smatrajmo da prošlost nije ništa, da nismo napravili nikakvo dobro. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, prema tebi žuri moje srce!

Skupljajmo novčić po novčić kako se to čini u svakom poslu, nema malih kreposti. Idimo uvijek prema savršenijem, tako su činili i sveci kako bi imali svoju zaslugu. Tko god raste u kreposti, primit će i ostalo još u većoj mjeri. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, idem za tobom! Posramimo se zbog naše mlakosti gledajući svetost naše braće svetaca. Pored ovih moćnih gorostasa mi smo lijeni patuljci, puni svake bijede. Oni su bili od čelika i vatre za Boga a mi smo od leda. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, o kreposti mojih otaca!

Čista se krepost dobiva jedino nakon što smo izvojevali pobjedu legitimnom borbom. Postimo dakle i molimo bez prestanka, mrtvimo naše strasti, izvore svakog grijeha i prakticirajmo sa žarom velike Spasiteljeve kreposti. Bože, kreposti moga Boga, o moja uzvišena slavo! Oprosti mi dobri Bože, moja krepost u istinu je samo grimasa. Želim te slijediti korak po korak. Gospodine, ne napuštaj me. Daj mi svoju milost, ne zlata, ni srebra ni časti, nego kreposti tvoga srca. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, o da tebe prigrlim!

O dostojna Majko Isusova, o velika Kraljice kreposti i njihov savršeni uzore! Ako sam tvoj sluga daj da budem i tvoj nasljedovatelj. O Djevice vjerna, neka tvoje kreposti dođu u mene, naročito mudrost i vjera. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, moja vječna zaručnice! Odstupi lažni svijete, tvoja lažna sreća me prlja i čini pohlepnim. Ti me svojim pompoznim sjajem želiš zauvijek učinit nesretnim. Odlazi, prokleti, besramni, drugima daj tvoj otrov. Krepost je jedina moja pjesma. Bože, Bože, Bože! Kreposti moga Boga, pjevam o tvojoj vatri! BOG SAM“ (P 4).

 

Na putu sazrijevanja traženje volje Božje je svakako jedno od privilegiranih sredstava duhovnog života. Svetac jasno poručuje: „Svima su poznata sredstva spasenja i svetosti: zabilježena su u Evanđelju, rastumačili su rastumačili su ih učitelji duhovnog života, vršili su ih sveci i nužna su svima koji se žele spasiti i postići savršenost. Ta su sredstva: poniznost srca, neprestana molitva, svestrano mrtvenje, predanje Božjoj Providnosti i suglasnost s voljom Božjom“ (MT 4).

Volja Božja nam se objavljuje u stvaranju i prirodnim zakonima koje je Božja providnost uredila a čovjek ih spoznaje po dobro formiranoj savjesti te kroz evanđeosku objavu otajstva osobe i nauka Isusa Krista koju vjerniku posreduje crkveno učiteljstvo autentičnim naukom na području vjere i morala. Ako bismo htijeli još pobliže izraziti očitovanje volje Božje u našem životu onda se ona sastoji u vršenju naših staleških i vjerskih dužnosti te ispunjenju u duhu ljubavi deset Božjih zapovijedi i ustrajnom radu na rastu u kršćanskim krepostima.

Tu eklezijalnu dimenziju življenja vjere koja u ispitu savjesti je usmjerena na ispovijed svetac je opijevao ovako:

Čin vjere. Vjerujem kao vjernik u ono što Crkva kaže, jer nam Bog sam preko nje govori i poučava nas. Bog nas ne može prevariti kao ni Crkva. Slijedeći Crkvu čovjek ide ravno, a napuštajući je čini veliku grješku.

Čin nade. Vjerujem, u svojoj slabosti, da ću u tebi Gospodine, po tvom obećanju naći milost i naklonost. Imam čvrstu nadu, po mom slatkom Spasitelju, da ću u Tebi naći pomoć, i da ću te, za nagradu, zauvijek posjedovati.

Čin kajanja. Oprosti, najuzvišenija dobroto, oprosti, jer sam griješio; Gospodine, žao mi je iz ljubavi prema tebi. Oprosti po tvom Sinu, tvojoj blagosti i milosti. Od sada više neću griješiti, držat ću svoje obećanje.

Čin ljubavi. O Bože, ljubim te iz dubine moga srca, da bih uzvratio na tvoju ljubav i za moju sreću. Ljubim i svoga bližnjega jer je on moj ljubljeni brat, jer je hram Duha Svetoga, a Bog je i njegov Otac.

Stvari potrebne za ispovijed. Ispitujem svoju savjest, kajem se za sve svoje grijehe, očitujem ih sve do onih najskrivenijih. Izvršavam pokoru. Ispovijed završavam donoseći čvrstu odluku da ću se popraviti ili ću radije umrijeti“ (P 109, 24-29).

Živeći vlastitu vjeru vjernik se treba potruditi da spozna volju Božju imajući na pameti prvenstvo Božje ljubavi, Isusove savijete i zapovijedi te kršćanske kreposti koji su siguran izraz volje Božje za svakoga. Volja Božja se indirektno očituje i preko povijesnih događanja, osobnih i svjetskih bilo dobrih ili loših koje Bog pripušta te po znakovima vremena. Često puta kada smo učinili sve što je u našoj mogućnosti za naše i opće dobro, uz one lijepe događaju se mučne i teške stvari koje vjernik tada, imajući pred očima Isusa i Getsemanskom vrtu, prihvaća kao volju Božju u nadi da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube (Rim 8,28).

Na tom putu svakako puno pomaže konfrontirati se sa ispovjednikom i duhovnikom. Kada uza sve naše napore nismo došli do jasnoće i očitosti volje Božje smijemo razborito u savjesti izabrati ono što nam se čini najbolje za nas.

U životu sv. Ljudevita, pa i u montforskoj duhovnosti postoji još jedno privilegirano sredstvo koje nam pomaže kod ispitivanja savjesti, spoznaje samoga sebe, traženja volje Božje i sjedinjenja s Isusom Kristom, a to je želja (LJVM 181-190).

Želja u ljudskom životu je sklonost i usmjerenost prema nekom dobru koje se još ne posjeduje ali se djelomično poznaje, tako da je želja pokretačka snaga ljudskog djelovanja. Želja motivira i potiče čovjeka u volji na odluku i djelovanje. U onome što osoba želi očituje se ona sama, njena uvjerenja, moral i ljestvica vrijednosti.40 Kvaliteta ljudskog života ovisi o tome koje želje imaju prednost u ostvarenju ideala življenja.

Paziti na vlastite želje, postati svjestan svojih želja, treba biti početna točka u istinskom razlučivanju, upoznavanju samoga sebe i traženja volje Božje. Želje trebaju proći proces odgoja i čišćenja u duhovnom životu sučeljavajući ih sa cjelovitošću otajstava vjere putem odgoja, askeze, duhovnog vodstva, dijaloga, mudrosnog vrednovanja situacija i prilika u koje nas život dovodi jer nisu sve želje u ljudskom srcu od Boga.

A i kada nam naše želje izgledaju dobre i u skladu su sa evanđeoskim duhom treba ući u dinamiku razlučivanja. U odlučujućim trenucima života sv. Ljudevit se našao u sličnoj situaciji 1700. g. u gradu Nanntu nakon što je kao mladi svećenik kušao razočaranje zbog mlakosti i ne aktivizma zajednice u kojoj je živio. U njegovu srcu su se tada javljale oprečne želje koje svetac ovako u pismu upućenu svojem duhovniku opisuje:

„Pošto je tomu tako, osjećam se, otkako sam ovdje, kao podijeljen na dva osjećaja. S jedne strane osjećam tajnu privlačnost prema povučenosti i skrovitom životu, da poništim i pobijem svoju iskvarenu narav koja se voli iskazivati. S druge pak strane osjećam veliku želju da širim ljubav prema Gospodinu i Njegovoj Svetoj Majci, tako da bih na jednostavan i siromašan način počeo katehizirati siromahe po selima i pobuđivati grešnike na pobožnost prema Blaženoj Djevici... Ja se trudim, premda s mukom, da stišam ove dobre i neprekidne čežnje potpunim zaboravom na moju ulogu postavljajući sve u ruke Božje Providnosti i posve se podlažući Vašim odredbama, koje će mi uvijek biti kao zapovijedi.

Dolazi mi želja, kao što mi je dolazila u Parizu, da se ujedinim s gosp. Leudugerom, skolastikom monsinjora iz Saint-Brieuca velikim misionarom i čovjekom velikog iskustva, ili da pođem u Rennes da se povučem u Opću bolnicu kod jednog dobrog svećenika što ga poznam, da ondje obavljam djela milosrđa prema siromasima. Ali ja sve ove želje odbacujem, premda ostajem Bogu na raspolaganju po Njegovoj miloj volji, čekajući da mi vi savjetujete, bilo da ostanem ovdje, mada na to nemam nikakve naklonosti, bilo da pođem drugamo. Usuđujem se reći da sam, u miru Gospodina Našega i Njegove Svete Majke, posve podložan Vašim odredbama”. (Pis. 5).

Pismo je prožeto tvrdoglavom sigurnošću Ljudevita koja se temelji na svetačkim željama i nesigurnošću neposrednog iskustva. On želi ići u susret ta siromasima i naviještati im evanđelje. To mu je bila misao vodilja priprave za svećeništvo. Ali isto tako on osjeća “tajnu privlačnost prema povučenosti”, želju za kontemplacijom, kao što to duhovnik Leschassier i zna jer ga je on sam odvratio od kontemplativnog poziva. Te dvostruke naizgled oprečne čežnje dugi niz godina pratit će svetog misionara i on će trajno uz puno napora nastojati pomiriti u duši ljubav prema naviještanju evanđelja i odvojenosti od svijeta. U sv. Ljudevitu će se boriti želje za mirom, redom i pravilom kontemplativnog života i čovjeka svete avanture koji poduzima velike stvari za spas braće i slavu Božju. U neposrednoj budućnosti kao treća mogućnost pojavljuje se ljubav prema odbačenima u ubožnici u društvu patera Belliera u Rensu.

Montfort postaje svjestan svojih htijenja, jasno iznosi svoje najdublje želje, zatim uzima distancu od njih i zauzima stav svetog indifertentizma kako bi ostao u nutarnjoj slobodi pred mogućnošću da ostvari svoje želje, a istovremeno ulazi u traženje volje Božje po dijalogu sa ispovjednikom, a kako se poslije u njegovu životu i ovoj zgodi očitovalo i sa svakodnevnim prilikama i osobama koje susreće jer će se izlaz iz ove situacije dogodit po razgovoru sa slučajnom prolaznicom u Nanntu, godođom de Montespan, a ne po dijalogu sa duhovnikom koji se za sveca na mučan način prekinuo.

Na sličan način kao Montfort po istim duhovnim dinamikama osvješćivanja vlastitih želja, njihova sučeljavanja sa kršćanskom vjernom i moralom, privremenim distanciranjem, te molitvenom i dijalogom s drugima uključujući duhovnike i ispovjednike te mudrosno razmišljajući o životnim prilikama i osobama s kojima se susrećemo i mi možemo ući u dinamiku razlučivanja volje Božje u našem životu.

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li redovito ispitujem savijest?Koje su glavne poteškoće na koje nailazim pri tome? Da li se istinski zalažem oko vršenja svojih staleških i vjerskih dužnosti te rasta u krepostima jer to je sigurno izraz volje Božje za svakog vjernika?

 

4. 3. Ljubav prema bližnjemu i čišćenje duše za duhovni rast

 

Ljubav prema bližnjemu ne sastoji se samo u tom da siromahu pružimo milostinju ili da ne govorimo loše o drugima. Ona je nešto puno dublje i šire u duhovnom životu. Ljubav prema bližnjemu je bogoslovna krepost koja ima za predmet izravno Gospodina Boga kroz bližnjega. Ona je samo jedan vid ljubavi prema Bogu. Ona čini da ljubimo Boga kroz bližnjega, a bližnjega kroz Boga. Drugim riječima ona je jedna nadnaravna snaga pomoću koje mi možemo ljubiti bližnje istom onom ljubavlju, kojom ih Bog ljubi. U biti to je svjedočanstvo same Božje ljubavi za konkretnog čovjeka.41

Dok mi u bližnjima ne gledamo Boga, dok prema njima nemamo nešto od one ljubavi kojom Bog želi da Njega ljubimo i kojom On nas ljubi, dotada mi nismo gotovo ništa razumjeli od Isusove ljubavi. Bog nas doista ljubi istom onom ljubavlju, kojom ljubi samoga sebe. To je previše visoko, a ipak istinito: Bog nas je ljubio, i još nas ljubi do ludosti križa.

Bog je toliko ljubio svijet, da mu je dao svoga jedinorođenoga Sina (Iv 3,16). Isus Krist me je ljubio i predao se za mene, tvrdi Sveti Pavao u svoje i u naše ime (Gl 2,20). Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu nisu dvije različite stvari; to su samo dva vida jedne iste kreposti ljubavi. Vjernik ne može duhovno sazrijevati a da ne raste u ljubavi prema bližnjemu zato svaki napor vezan uz čišćenje vlastite duše nužno se odražava i u kvaliteti naše ljubavi prema bližnjemu.

Vjernik iznad svega treba postati svjestan Isusove želje i zapovijedi ljubavi prema bližnjemu: Ovo je moja zapovijed, ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas (Iv 13, 34). Sam Gospodin je ljubav prema bližnjemu učinio glavnim znakom raspoznavanja kršćana: Po tome će svijet upoznati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedni druge (Iv 13, 35). A Isus sam se u ljubavi poistovjetio sa svakim čovjekom u potrebi da nam poručuje: Sve što ste učinili jednome od ovih malenih meni ste učinili (Lk 9, 48).

Mi u praktičnom životu djelujemo pod utjecajem sudova koje dopuštamo oblikovati u našem duhu, pa zato ne trebamo pustiti slobodan tok našoj urođenoj sklonosti da sudimo bez razloga i sve poprijeko. Samo se po sebi razumije da postoje okolnosti kad nas naš stalež obavezuje donositi sud o onima koji su nam povjereni ili za koje smo odgovorni. Treba nastojati takve sudove donositi trijezno, ali i sa ljubavlju. Nikada nas dragi Bog neće prekoriti što smo bili dobri. Ako je teško zadržati pravu sredinu, boje je griješiti blagošću nego pretjeranom strogošću.

Vrlo je teško donositi sud o ljudskim djelima. Njihova prava vrijednost ovisi u velikoj mjeri o naknama i motivima iz kojih se čine, a ti motivi su našim očima nevidljivi. Neka netočnost, koju mi konstatiramo, u očima Božjim može biti samo jednostavna materijalna nesavršenost, koja u Njegovim očima nije tako teška kao u našim. Čovjek gleda lice, a Bog srce.

Možda je toj pogrešci uzrokom, više slabost ili zabuna nego zloća i razmišljanje. Tko zna ne dopušta li Bog toj osobi pogreške kao protutežu njezinoj kreposti, kao kušnju našoj kreposti. Tko zna nije li ta pogreška koju vidimo jedna slabost protiv koje se on bori, koju u sto slučajeva pobijedi, a jednom posrne?

Pa kad bismo i pretpostavili da su nakane manjkave, nama je nepoznato koliko je tko pred Bogom odgovoran. Bog od svake duše traži samo onoliko koliko joj je milosti dao. Naša je dužnost mrziti grijeh, ali nemamo pravo prezirati i mrziti grešnika nego svakome čovjeku svjedočiti ljubav Kristovu.

O potrebi trezvenosti i razboritosti prožetima ljubavlju kada se radi o prosudbi bližnjega svetac piše: „Neka nikada ne interpretiraju u zlom smislu ono što ima samo privid zla. Ispričavajući, zbog slabosti, neznanja i strasti ono što je očigledno zlo, uvjereni da Bog dopušta zlo koje se vidi kako bi izvukao veće dobro koje se vidi i ostaje skriveno. Neka ne povjeruju odmah onima koji njima govore loše o bližnjemu iako govore motivirani ljubavlju kako bi stvar promijenili na dobro, nego neka u ljubavi dokinu sud dok se dobro ne informiraju. Neka se radije izlože da budu prevarene zbog ljubavi, nego da donesu brzoplet sud griješeći protiv te kreposti i razboritosti“ (PKM 111-112).

U ljubavi prema bližnjemu ništa nije pogubeljnije od nepromišljenih riječi, jer u njima se skrivaju opasnosti ogovaranja, klevetanja koja se prenose od osobe do osobe te mogu nanijeti velike moralne, materijalne i duhovne štete pojedincu i obiteljima. Iza olakih riječi i lakomislenosti može se prikrivati puno drugih protivnih osjećaja pa i sama zavist kojom se osoba žalosti zbog dobra koje drugi posjeduje a koja mi nemamo. Sve to skupa rađa žalošću koja je nespojiva sa služenjem Bogu, uništava ljubav, a može uroditi i samom mržnjom. Monrfort tako poticajno opominje:

„Želite li biti savršeni i sačuvati nevinost? Evo tajne: prakticirajte šutnju. Želite li iskazati Gospodinu čistu slavu? Šutite i zatvorite srce svakom stvorenju. Kako ugasiti vatru okrutnog jezika koji muči i ubija posvuda i najvjernije duše? Jedino je šutnja smrt ovog ubojice, ona nad njim bez truda ima potpunu pobjedu. O maleni dio tijela, o jeziče osjetljiviji, gorjet ćeš u paklenoj vatri, izgubit ćeš dušu i laskanje, tvoj je vrh otrovan neizlječivim otrovom, tvoje slatke riječi su zapaljene strjelice i đavolska zamka. Zlo uznemirujuće i okrutno, bijesni ubojico, maču nježni ali smrtonosni, kojim je duša opustošena. Svojim dvosjeklim mačem uništavaš više duša nego neki najokrutniji tiranin, mačem i plamenom.

Ti razaraš svoju kuću i kuću svoga brata, sve propada od tvog otrova, čak i samostani. O veliko učilište najvećih grijeha, u kojemu su sažeta sva bezakonja koja pune ponore! Ti bljuješ psovke, ogovaraš, ljutiš se, govoriš bezobraštine, psuješ, proklinješ, mrziš, gunđaš, činiš bezbrojne i najveće grijehe na svijetu. Dragi prijatelji, hoćemo li i mi propasti po ovom uobičajenom zlu? Kako biste izbjegli njegov bijes naučite šutjeti. Šutnja je za ovo zlo nepogrešiv lijek, ona uništava ovaj pakleni otrov i ovo užasno čudovište. Brbljivac je često samo kovčeg bez brave, balon pun vjetra, lijepa torba puna ukrasa, a kako je raspušten te ne pazi na sebe, đavao ga brzo uhvati na njegovu nesreću.

Ne biti veliki brbljavac, usmjeren je prema zemlji, njegova usta bacaju strjelice kojima se vodi rat, one ga često ranjavaju čak u toj mjeri da izgubi život, i srce mu probadaju poput sita, zbog njegove vlastite ludosti. Razboriti ima svoja usta u srcu, on tamo govori i šuti. Suprotno tome, pričalica ima svoje srce na ustima, on razmišlja, stvara galamu, brzak je, ali njegova buka ne donosi ploda, on je samo prazna posuda. Mudar čovjek po Bogu, ispunjen njegovom mudrošću, uopće ne govori ili govori malo, luđak govori bez prestanka. Mudri je tih, njegova šutnja izgrađuje, brbljavac je često sablažnjiv i uvijek dosadan. O kako je razborita šutnja sveta i spasonosna“ (P 23, 1- 12).

Ni mi ni naš bližnji nismo savršeni i redovito se vjernik nađe u mučnim situacijama u životu, pa ipak Isus od nas traži da oprostimo i budemo blagi sa svima što je obično za dušu najteže. Povrijeđeno sebeljublje, opravdan ili neopravdan osjećaj ranjavanja našeg dostojanstva nepravdom, zlim postupkom, djelima ili riječima uzrokuje bunt u duši. Isus nam stavlja samoga sebe za uzor i traži da usprkos svemu budemo blagi: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11, 29). A kog Gospodin to on nas traži to je samo zato jer želi da imamo vjeru i povjerenje u njega jer onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro (Rim 8, 28). O toj veliko tajni života i vjere Montfort piše:

„Čovjek srdžbom progoni i sebe samoga, on više nema svjetla, ni vjere ni zakona. Krepost blagosti čini da čovjek posjeduje i dušu i srce tako da mu sve podlegne. Blaga strpljivost bez gorčine i ljutnje je sila kojom se očarava nebo. To je siguran put u vječni život, svaki drugi je nesiguran, svaki drugi je nevjeran. Blagi imaju prednost da žive bez bola, bez uzdaha, bez sjene, bez hladnoće za bližnjega. Nikada srditi, nikada nestrpljivi, jednaki uvijek, čak i u patnjama. Bez hladnoće, prijetnje prepirke, bez imalo odbojnosti, oni blago govore, ne uzimajući ton učitelja, bez tvrdoglavosti i spremni su potčiniti se. Kad vas netko uvrijedi, trpite blago. Bit ćete u prednosti u odnosu na njegovu ljutnju. Blagost u sebi ima tajnu snagu koja u svima stvara stanje najsavršenijeg mira.

Ljutiš se, brate, kako bi ispravio drugoga? Jao, tvoj gnjev će te uništiti više nego njega. Grijehom se samo zapaljuje grijeh, a da bi ga se očaralo potrebna je uzvišena blagost. Budi blagog lica, bez bola, bez ćudi, blag u govoru, bez uzvisivanja, bez ljutnje. Radi blago bez zabrinutosti, trpi mirno, bez zabrinutosti. Duša mi je puna čemera, srce oporosti, srdit sam: ah, oprosti, Gospodine, umiri svoj gnjev, daj mi svoje milosti kako bih bio ponizan i blag i išao tvojim stopama. U svom sam ponašanju krut kao bik. Učini me, Gospodine blagim poput jaganjca, kako bih sačuvao mir strpljivo, u svemu što činim, u svemu što mislim. O božanska Marijo, daj mi blagost, moj te srce moli po tvom vlastitom srcu. Izlij u moje srce ovaj slatki med, ovu svetu nježnost, koja za nebo pridobiva grešnu dušu“ (P 9, 20 – 29).

Vjera bez djela nije autentična. Isus od nas traži djelatnu ljubav prema bližnjemu i po tome ćemo na kraju biti suđeni (usp. Mt 25, 31– 46). Svako čišćenje duše i sazrijevanje mora vodi dušu u rast ljubavi prema bližnjemu. Ne treba se zadovoljiti time da ne činimo drugima što ne bismo hitjeli da oni čine nama, nego treba nastojati činiti drugima ono što bismo htjeli da oni čine nama. Pa ipak kršćanska ljubav prema bližnjemu nije samo ljudska ona je i teologalna to jest povezana uz našu ljubav prema Bogu za uzor ima Isusa i crpi snagu od njega po našoj povezanosti s njime po Božjoj milosti. U jednoj od svojih , kao u jednoj maloj raspravi sv. Ljudevit poučava o ljubavi prema bližnjemu:

 

„Više ne želim pjevati uzalud! Pjevajući moje srce se izražava, a ljubav prema bližnjemu otvara moje srce i sklada ovu pjesmu. Živjela sveta ljubav zbog koje osjećam ustreptalost srca. Po njoj čovjek ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga, samo za ljubav Božju, jer On zapovijeda da se ljubi bližnjega bez obzira na manjkavosti, bez zgražanja nad njegovim grijesima. Uzvišeni apsolutno želi da čovjek ljubi svoga brata čovjeka, to je najveća zapovijed Stvoriteljeva i Očeva. One koji se ne pridržavaju te zapovijedi On strogo kažnjava.

Sam njegov autoritet je dovoljan, dosta je da on kaže i zapovijedi. Jao nesretnicima koji ne poslušaju, jer će njegova osveta biti velika. Bog se proglašava njihovim neprijateljem, inače bi im bio veliki prijatelj. Gospodin kaže: Svaki čovjek je moj odraz, moja istinska slika, u srce me vrijeđate onoliko puta koliko tu sliku povrijedite. Osvetiti ću ove uvrede na veliki dan moga gnjeva. Ljubav u sebi sadrži najsavršeniju svetost. Ona je ispunjenje zakona. Bez nje nijedan zakon nije ispunjen. Ono je poveznica kreposti bez koje one ne postoje.

Ljubav po svojoj ljepoti i sjajnoj čistoći prekriva i ruši najveće bezakonje. Srce je puno čistoće čim u njemu vlada ljubav. Imajte ljubavi jedan za drugoga, rekao nam je sveti Petar. To je najvažnija točka, nema ničeg većeg na zemlji. Ljubav je savršenostvo svake religije. Obilježje predodređenih je milosrđe za svoga brata. Isus nam je dao ovaj nepogrješivi znak kako bi razlučio svoje sluge od lažnih štovatelja. Evo moje velike zapovijedi, rekao nam je svima sam Isus, ljubite nježno jedan drugoga jednako kao što ja ljubim vas. Ta je zapovijed nova u svojoj blagosti, a drevna u svojoj veličini.

Kako nas to ljubi Isus? Bez interesa i bez mjere, do smrti, izgarajući najčišćim milosrđem. Isus je pun žara prema nama, a mi puni hladnoće prema svima. Pogledajte ljubav i žar prvih kršćana Crkve, bili su jedna duša i jedno srce, ljubav je bila njihov jedini moto. Spremni umrijeti jedan za drugoga, svoja su dobra stavljali zajedno. Sveti je Ivan u svojim govorima propovijedao samo ljubav, po sto puta bi rekao u jednom danu: ljubite se, predraga braćo, dječice, ljubite se, ljubite se svi.

Evo odgovora onima koji ne poznaju ovo otajstvo: samo ljubav je dostatna, o njoj treba propovijedati, to je Gospodinova zapovijed koja je dovoljna za našu sreću. Sveci su gorjeli od ljubavi i milosrđa za svoju braću, u nevoljama su im pomagali dan i noć, primjer im je Bog koji je umro za sve nas, te su i oni postali sve svima. Kako ne ljubiti bližnjega? On je živi odraz Boga samoga, on je remek djelo njegovih ruku, prijatelj kojeg ljubi Božansko srce, brat Isusa Krista, hram Duha Svetoga. On je sin Oca vječnoga; po božanskom savezu, on je baštinik njegova kraljevstva i velike slave, koji će uskoro vladati u nebu poput velikog i slavnog kralja.

Čovjek je posve crven od krvi Isusa Krista, moga dragog učitelja. Ako on u mome srcu nema svoje mjesto, onda sam ja Juda, još veći izdajnik. Može li kršćanin činiti krivo onomu za koga je sam Bog umro? Ljubi svoga brata, dobri kršćanine, bez kojega bi bez sumnje bio proklet. Poganin je onaj tko ne zna za Boga, za cijenu njegova koštanja. Možeš li ga prezirati znajući koja je njegova cijena. Što da kažem?

Poganin bez vjere ima više prirodne ljubavi, u tom pitanju on ti može biti zakon, on je vjerniji u tome; pogledaj Turke u njihovom milosrđu, budi posramljen zbog svoje tvrdoće. Moje se srce zapaljuje kada mi se moj bližnji čini drag. Ah, gotovo je, želim ga ljubiti, pravedno je i razumno, ništa nije tako slatko, čisto, tako veliko ni sigurno. Ali čuvajte se, ovo posvećeno zlato dvoličnici iskrivljuju, njihovo zlato sjaji i izgleda pročišćeno. No u biti, ono je bez zasluga, oni ga nazivaju ljubavlju, ali pred Bogom je to tjelesnost.

Ako pomažete svome bližnjemu samo po načelu naravi, jao!, uzalud radite i vaš milodar je nečist. Ljubav vodi izravno k Bogu, to je vatra koja se diže do njega. Ljubiti bližnjega zato što je rodbina, uglađen, dopadljiv, ugodan, jer je bogat, učen, otmjen, moćan ili ugledan, to je ljubav poganina a ne kršćanina. Ljubite bližnjega sveto, zbog kreposti a ne zbog zlih djela, jer ljubiti zbog zlih djela znači ponuditi se đavlu za žrtvu. Nek je daleko od vas svaka tjelesna ljubav jer je to tiha vatra ali ubojita.

Ljubite i srcem i djelom a ne samo usnama, dajte milostinju u njegovo krilo. Nek ono što njega muči, dira i vas. Svaka laskava ljubav je smiješni ukras. Neka se vaša ljubav proširi na sve, nemojte biti hladni ni prema komu. On je moj neprijatelj, kažete, nema veze, ljubite, Bog tako nalaže, izbjegavajte izbirljivost jer ona narušava ljubav. Ljubav je blaga i strpljiva, puna potpore za svog brata, ona je poslušna i prijazna, nema u njoj uznemirenosti ni bijesa.

Podnosi brata s njegovim manjkavostima i Bog će vam dati da nosite njegovo breme. Ljubiti svoje prijatelje, ništa nije lakše od toga; ali ljubite vaše neprijatelje, to je herojski čin, koji apsolutno morate činiti ili ćete vječno propasti. Treba ljubiti iz dubine srca neprijatelja koji vam hoće nauditi, to zahtijeva Gospodin, tomu se treba pokoriti i to prihvatiti pod kaznom smrtnog grijeha i vječnog kajanja. Bog daje svima, pa i grešnicima, svoju blagu kišu i svoje svjetlo, ljubimo dakle svoje progonitelje kako bismo nasljedovali dobrog Oca, koji po svojoj velikoj dobroti, nadilazi svaki grijeh.

Bez ove ljubavi, bez praštanja, Bog ne prihvaća nijednu žrtvu, čovjek će postati mučenik đavla usred najveće muke. Ni milostinja sveg dobra, bez oproštenja ne služi ničemu. Čovjek u neprijateljstvu traži od Boga u svojoj molitvi da pogleda neprijatelja bez milosrđa i raspali svoj gnjev. Neka nikada ne moli svoj Oče naš kako se ne bi osudio na pakao. Neprijateljstvo pretvara u otrov sve životne izvore, sakramente i molitvu. Sve je bezbožno svetogrđe i osvetoljubivi će propasti usprkos ispovijedi.

I najčudotvornije djelo, ako u njemu nema ljubavi, je čisti privid i Bog ga odbacuje. Ono se izvana čini dobrim a u biti je grijeh. Samo junaci kreposti mogu nekada ne posegnuti za osvetom, trpjeti za Boga sva zla u miru i u strpljivosti. Kad se čovjek osvećuje i ljuti, pokazuje svoj mali duh. Nisu li sveci opraštali, nisu li opraštali svako vrijeđanje, zato im je Bog dao u izobilju svoja nebrojena dobra. Bog je darežljiv prema milosrdnom srcu. Čovjek koji oprašta zlo je više od čovjeka, on sam sebe nadilazi. Ova pobjeda je bez premca u prirodi i u milosti, on je tako slavan pobjednik da ga poznaje jedino nebo.

Oprostite, jer i vama Bog, po čistoj dobroti, oprašta. On je pun blagosti prema vama, a vi je nemate ni za koga. Kažite mi: Biste li vi bili spašeni kada bi vas Bog trenutačno uzeo? Isus oprašta svojim krvnicima, moli Oca milost za njih. Ako su vam učinili tolika zla, razlozi za srdžbu: Bog na samrti oprašta svima, grešnici umirite i vi vaš gnjev. Koji užas prezirati Boga koji oprašta i koji moli, koji širi ruke kako bi zagrlio one koji mu uzimaju život. Osvetniče, osvećuj se i past ćeš u pakao.

Preziri Isusa i križ, zajedno s krvnicima udaraj i viči kako bi osvetio uvrede koji si dobio. Ogovaraj, zlo govori, vrijeđaj, traži na zemlji zub za zub, pa ćeš gorjeti u paklenoj vatri. Hrabro, treba oprostiti i ako se svi ježe i mrmljaju. Ne treba se čuditi, taj čin je protivan naravi, ali će velikodušni oprost razveseliti sve blažene. Nadiđi što će ti se govoriti o tome, zaustavi tijelo koje gunđa, i digni se po razumu do pobjede bez premca. Oprosti svojim neprijateljima, ljubi ih kao i svoje prijatelje. Dobri ćete na zemlji hvaliti, anđeli će pjevati pobjedu, a sveti će zajedno s Bogom vikati: ovaj je čovjek dostojan slave jer je nasljedovao Spasitelja opraštajući svim srcem.

Ne oklijevaj, odmah pođi do onog tko ti je protivan i ponizno ga pitaj za oprost, ali iskreno oproštenje, i ne boj se odbijanja jer je samo Bog tvoj cilj. Ako netko odbije tvoje pomirenje, nemoj se braniti jer će ono postati gorući žar koji će ga zadobiti ili spaliti. Više se dobije oprostom nego silom i razumom. Oprostite iskreno ne zadržavajući nimalo gorčine, iz dubine srca potpuno, bez hladnoće koja ledi i izjeda, vedrog izraza lica, otvarajući srce rukom.

Oprosti bezuvjetno, govori s njim, posjeti ga, pomozi mu u prilici, takvo praštanje nije dvolično, ako se čuvate onog jednog ali koji za uvijek proklinje dušu. Nastojte naći načina da učinite uslugu tom čovjeku, za zlo uzvratite mu dobrim, Bog tako kaže, moramo ga slušati. Opraštanje laskavošću je lažan oprost. Zaboravi sve prošlo zlo, čim je sklopljen mir. Pomirba je često prekršena zbog neugodnih sjećanja, zato od sada misli samo kako ćete se uzajamno voljeti i pomagati.

Ti prvi traži oprost, ne čekaj da te pretekne, jer onaj tko zadnji oprašta, gotovo da nema nagrade, a ako krivica nije vaša, onda je herojsko djelo. Ti si milosrdan Gospodine Oče, a ja sam tvrd prema mome bratu i bližnjemu. Oprosti, spoznajem svoj grijeh i on me pogađa, kajem se. Želim čuvati za moga bližnjega moja dobra, tijelo i dušu: moja dobra kako bi mu pomogla, moje srce kako bi gorjelo njegovim plamenom, moje oči kako bi dopustio da me on očara i sve ono što ja jesam, kako bih ga ljubio.

Gospodine, kako nemam ništa dostojno čime bih ti uzvratio tvoju veliku ljubav, učini da dan i noć posvuda vičem neka te ljube i da ja svojim naporima pomognem spasenju onoga za koga si umro. Magarac upadne u jarak i čovjek ga dobrostivo izvadi, a moj brat padne slomljen i ja ga gledam bez sažaljenja. Moj Bože, želim ga podići, pošalji me da mu pomognem. Daj mome srcu žar, mome duhu svjetlo, mome tijelu snagu, kako bih mu pomogao na bilo koji način, kako bih ga digao sa zemlje i podigao u najviše nebeske visine. BOG SAM“ (P 14).

 

Možemo li reći da je kršćanska ljubav obilježje našeg življenja vjere? Kakvo svjedočanstvo vjere dajemo svijetu? Nije dosta deklarativno naviještati ljubav jer ljudi više gledaju naš život nego što slušaju naše riječi. Današnji svijet prije svega treba svjedoke koji životom i ponašanjem navještaju i donose Kristovu ljubav. Na žalost protu svjedočanstvo kršćana uzrokuje mnoge sablazni u svijetu. I sv. Ljudevit nas ozbiljno opominje:

„Bez čednosti čovjek uzalud radi na posvećenju bližnjega, a kako čovjek u pravilu manje vjeruje ušima nego očima, čednost je potrebna kako bi se srca uzdigla prema nebu. Čovjek često, iako naučava svetost, umjesto da izliječi zlo, prouzroči neku strašnu sablazan uslijed pomanjkanja čednosti. Ako vanjština ne potiče, uzalud je trud. Sjaj koji nas poučava, ljuska čuva plod, lijepi kolorit pokazuje da je duša dobrog zdravlja. Ona je kazaljka na satu koji nam pokazuje dobrotu. Bez nje je čovjek raspršen, a siromašno srce pogođeno tisućama nevažnosti. Čednost je bedem svetosti iza kojeg se vjerne duše čuvaju u čistoći. Ona je svojstvena predodređenima, sjaj Duha Svetoga životvorca koji obasjava njihove duše. Odbačenik često radostan ima nečedan izgled upisan na licu i očima...

Ostavite zabave, njihove radosti i lakrdije, ispraznosti i ništavnosti koje prljaju uho i srce i tisuće novosti o kojima govori varljivi svijet. Kako biste bili savršen čovjek, budite gluhi, slijepi i nijemi na tisuće sitnih gluposti, načinjenih za djecu i luđake; poput mudrih ljudi, osjećate prema njima samo prezir i odvratnost. Govorite jednostavno, bez pretvaranja i ispraznosti, u mislima budite skromni, ne iznosite ih drsko. Uzmaknite ako vas se pobija kako biste plemenito to nadišli. Budite skromni i u odjeći, neka ne bude skupa“ (P 25, 14- 18; 31- 37).

 

Za razmišljanje na putu osobnog rasta u vjeri: Da li se iskreno trudim ljubiti bližnjega? Jesam li sklon nepormišljenim riječima govoriti o drugome? Koji je moj glavni nedostatak u ljubavi prema bližnjemu? Da li je moj stil života govotra, ponašanja i djelovanja svjedoči za vjeru u Isusa Krista?

1 U ugovoru saveza s Bogom Montfort sam ovako naziva praksu življenja posvete nakon obnove krsnih zavjeta, pa se i nama čini prikladnim tako nazvati prvu fazu življenja monfortnaske duhovnosti. Iako se radi o istoj praksi življenja posvete kao kod prosvjetljenja i sjedinjenja naglasci u praski i duhovnom iskustvu su drugačiji.

2 Dio ovih uvodnih misli su preuzete iz. M. Szentmartoni, Psihologija duhovnog života, Zagreb 1990, str. 18; 22-25; 54.

3 O putu čišćenja u monfortanskoj duhovnosti pisali su A. Lhoumeau, nav. dj. st. 236 – 248; E. Riche, nav. dj. 250 – 260.

4 A. Tanquerey, Compendio di teologia ascetica e mistica, Rim, 1927, st. 222, Autor slijedeći nauk sv. Tome Akvinskog upravo u ovim kategorijama iznosi opis klasičnog nauka o početnom stupanju rasta ljubavi na putu duhovnog sazrijevanja.

5 L. Borriello, Ascesi – Ascetica u Dizionario di mistica, Vatican 1998, st. 155.

6 Naravno da je teološki jasno da duhovni život počinje s krštenjem. Budući da je u Crkvi raširena praksa krštenja djece mnogi svoj kršćanski život doživljavaju kao određenu tradicisku vrijednost. Kada ovdije govorimo o počecima duhovnog života onda pod tim podrazumjevamo trenutkak a kod nekih i to je proces kada vjernik svjesno i osobno prihvati življenje vjere. Sv. Ljudevit je vjernike vodio tome po obnovi krsnih zavjeta i to je utkao u bit duhovnosti posvete.

7 Neka od tih svjedočanstava donosimo u dodatku izdanja Rasprave „Sav tvoj“, Zagreb, 2007, str. 218- 225.

8 Vidi cjelinu 3.2. A o Marijinoj prisutnosti u pojednim fazama duhovnog života od početaka preko čišćenja i prosvjetljenja pa sve do sjedinjenja vidi. S. De Fiores, Maria nella vita secondo lo Spirito, Casale Monferato, 1998, str. 202 – 223.; ili šire o toj temi p. S. Ragazzini, Maria vita dell’anima, itinerario mariano alla ss. Trinità, Rim 1960.; Mi smo ovdje koristili p. M. Comin, L’affidameto a Maria come itinerario cristiano, Rim, 1989, str. 76-80.

9 Objašnje ovih nutranjih praksi živjenja posvete vidi u cjeini 9.3, a praktične vježbe u dodataku.

10 O daljnim dinamikama duhovnog rasta po posveti govorićemo u slijedećim poglavljima ovdje naglašavamo samo temelje koji je porebno shavati i oko kojih se truditi živeći posvetu u svakodnevnici.

11 H. J. Junermann, Uomo, u DSM, str. 1873.

12 G. Colzani, Grazia, u DSM, str. 826.

13 Na žalost asketski vidik monfotranske duhovnosti, koji kao što se vidi iz gore citiranih studija, je bitan u cjelokupnom viđenju kršćanskog života sv. Ljudevita nije dovoljno studiran. A svetac na njemu kao na temelju nadograđuje nauk o posveti. Rijetki su monfortanski studiji koji o tome govore, a kao potvrda toga donosimo i činjenicu da u Rječniku monfortanske duhovnosti, koji ostaje nezaobilazni priručnik za bilo kakav ozbiljan monfortaski studij, nema članka o asketici dok na primjer ima članak o mistici u monfortanskoj duhovnosti. Držimo da je prikaz i vrednovanje tog vidika monfortakske duhovnosti u ovom našem studiju orginalniji dio našeg rada koji daje poseban naglasak u odnosu na sve druge slične pokušaje u monfortanskoj tradiciji.

14 J. Castellano, Il trattato della vera devozione e l’odierna spiritualità marina, u Spiritualità monfortana br. 8. Rim 2007, str. 46.

15 Vidi cjelinu 4.2.

16 Dekret, Apostolica actuositatem, br.4.

17 Uvodni tekst koji objašnjava pojam razmatranja je doslovno preuzet od Ž. Bezića, nav. dj. str. 378.

18 H. M. Guidon, Preghiera, u DSM, str. 1356 – 1366.

19 Pravilo svećenika misionara družbe Marijine u Sabrana djela I Split 1980, br. 67.

20 Regole delle figlie della Sapienza, u Opere I, Rim 1990, br. 133.

21 Bernhard Haring jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih teologa moralnog bogoslovlja našeg stoljeća piše: “Presveto Isusovo čovještvo mora se častiti klanjanjem (latrijski); jer je, zbog osobnog sjedinjenja, ispunjeno slavom božanstva. Krist, naš proslavljeni Gospodin čija je sveta Muka najveća objava Božje ljubavi, sja u punini stvarnosti u Očevoj slavi, i stoga traži našu klanjalačku ljubav s posebnog naslova njegove Muke, koja za sve nas znači put prema nebeskoj slavi i prema pravom klanjanju Božjem veličanstvu u slavi i ljubavi” ( Kristov zakon II, Zagreb 1980, st.168.).

22 F. Foresti – E. Bortone, Meditazione, u DES, Rim 1992, str. 165-157.

23 Katekizam katoličke Crkve br. 971.

24 Dosta je samo letimično prelistati Bilježnicu propovijedi i Pjesme sv. Ljudevita i programe pučkih misija koje je održavao pa se uvjeriti u broj i važnost tih tema u propovijedanju i meditaciji kod sveca.

25 U opisu dinamika razmatranja oslanjamo se na p. A. Monnier, Razmatranje, Sav tvoj, Zagreb, 2006. str. 18 -25.

26 I. Rodrigez, Purificazione, str. 297 – 298, u DES.

27 P. A. Tanquereya, Compendio di teologia Ascetica i mistica, Rim 1927, str. 438 - 439. Sami praktični prikaz jedne od tih metoda donijeli smo u prvom poglavlju. Studijski prikaz svih važnijih dinamika metoda razmatranja možemo pronaći u G.Lercaro, Metodi di orazione mentale, Milano 1969.

28 Razmatranje svete krunice prema metodi sv. Ljudevita donosimo u dodatku ovog izdanja.

29 Montfort jako insistira na ovom načinu moljenja krunice. U tu svrhu sam svetac je sastavio cijelu metodu moljenja svete krunice razrađenu za svako pojedino otajstvo. Ta metoda je na hrvatskom objavljena kao dodatak djelu sveca Čudesna tajna svete krunice za obratiti se i spasiti se, Sav Tvoj, Zagreb, 2004, str. 124 -147, a možete je pronaći i u trećem dodatku ovog izdanja.

30 P. A. Monnier, nav. dj. str. 32 – 48.

31 Teološki temelj ovog poimanja je postavka da je Isusova duša još od prvog trenutka stvaranja ima blaženo viđenje Boga, dakle u Bogu i cjelokupne ljudske povijesti.

32 F. Ruiz, Virtù della penitenza, u DES, str. 1924 – 1928.

33 A. Gentili – M Regazzoni, Digiuno, u DES str. 769.

34 SSC br. 105 – 110.

35 M. Belda Plans, Concupiscenza, u DES, str. 590 – 594.

36 O tome smo govorili u cjelini 4.2.4.

37 H. J. Junermann, Uomo, u DSM, str. 1873.

38 M. Szentmartoni, nav. dj. str 157-166.

39 Za opis pojedenih kreposti vidi sv. Ljudevit M.G. Montforski, Pjesme- molitve o kršćanskim krepostima, Sav Tvoj, Zagreb, 2006.

40 M. Ivančević, Želja i duhovni život, u Kateheza, 28, (2006), str. 86 -75

41 Izalžući dinamuku ljubavi prema bližnjemu slijedimo G. Courtois, Ljubav prema bližnjemu, Zagreb 2005.    

 

1 Oni koji žele dublje upoznati život sv. Ljudevita mogu pročitati našu knjigu p. Miljenko Sušac, Život sv. Ljudevita M.G. Montforskoga, Sav Tvoj, Zagreb. 2002. Ovaj kratki prikaz slijedi taj životopis i jedan sličan pokušaj na talijanskom p. B. Cortinovis, San Luigi Maria Grignion de Montfort, Rim, 1997, a za put duhovnoga rasta vidi: S. De Fiores, Grignion de Montfort Luigi Maria (santo) u DM, str. 605 -607.

2 Ch. A. Bernard, Teologia spirituale, u Nuovo dizionario di telogia, suplemento 1, 1982. str. 2110 – 2111.

3 A. Favale, Spiritualità e scuole di spiritualità, u Salezianum 52 (1990) str. 847.

4 AAVV, Le scuole cattoliche di spiritualità, Milano 1959. i A. Favale, nav.dj. 846-848.

5 Upućujemo na odličan studij o francuskoj školi duhovnosti i njenom utemeljitelju; P. Cochois, Bérulle et l’ Ecole francais, Pariz, 1963.

6 R. Deville, La scuola francese di spiritualità, Milano, 1990. str. 112 – 136.

7 Možda najpoznatiji povjesničar francuske škole duhovnosti Bremond tako naziva sv. Ljudevita u svom kapitalnom djelu Histoire littéraire du sentimet religieux en France III. Pariz 1921.

8 A. Tanquerey, Compendio di teologia ascetica e mistica, Rim, 1927, str. 438-443.

9 Ovu metodu molitve sv. krunice prema uputama sv. Ljudevita donosimo u trećem dodatku ovog izdanja.

10 Papa Ivan Pavao II, Dar i otajstvo, Zagreb, 1998, str. 38. Isti papa je napisao i papinsko pismo Sulla dottrina di san Luigi Maria de Montfort, Rim 2004, Edizioni monfortane. Veliki papa koji je osobno živio posvetu i bio njen promicatelj u pismu izlažući nauk sv. Ljudevita počinje od marijaske perspetive i ukazuje na teološki kontekst posvete u skopu trojstvene teologije, kristologije i ekleziologije. Za komentar papinog pisma vidi B. Cortinovis, Note e commento della lettera di Giovanni Paolo II, u Spiritualità monfortana 3, Rim, 2004, str. 19-25.

11 Vidi S. De Fiores, Proposta di lettura sistematica i Spiritualità monfortnana u DSM str. 31-34 i 1666- 1673.

12 P. Gaffniy, Trinità, U DSM, str. 1761 – 1766.

13 W. Logister, Dio u DSM, str. 492 – 505.

14 P. Gaffniy, nav. dj. str. 1766.

15 H.J. Junemann, Uomo u DSM str. 1867 – 1869.

16 O krisotološkom vidiku izvornog Božjeg plana s palim čovjekom vidi M. Sušac, La cristologia sapienziale di san Luigi G. di Montfort, Rim 1996, str. 70 -76.

17 A. Bossard, Incarnazione, u DSM, str. 852.

18 idem str. 76 – 79.

19 Sv. Ljudevit izlaže svoj nauk o Kristu usreditočujući se na glavna otajstva Kristova života. U vremenu u kome je on studirao kristologija se bazirala na apstraktom i spekulativnom govoru na tremelju komentara Sume sv. Tome Akvinskoga, vidi M. Sušac, nav.dj. str. 70 – 90. Sv. Ljudevit kao i mnogi drugi duhovni autori, izbjegavaju taj apstraktni akadmmski govor o Kristu koji zaobilazi motrenje njegove povjesne osobe i naziva Krista Božjom Vječnom u Ujelovljenom Mudrošću. Na taj način svetac povezuje osobu Isusa Krista i duhovno iskustvo vjernika jer kada on govori o Božjoj Mudrosti onda prevnestveno misli na osobu Isusa Krista i na isustvo Krista u duhovnom životu, dok su ostali naglsci secundarni. O otajstvima Krista u katoličoj povijesti i teologiji vidi M. Serenthà, Misteri di Cristo, u Dizionario teologico inerdisciplinare,supplemento, Torino 1987, str. 9 – 24.

20 idem str. 853 – 857.

21 A. Amato, Gesù Cristo, u DSM, str. 790 – 791.

22 C. Maggioni, Eucarista, u DSM, str. 613 – 619.

23 J. Bulteau, Croce, u DSM, str. 474 – 475.

24 P. Gaffny, Maria, u DSM, str. 1106 – 1107.

25 M. Sušac, nav. dj. 88-95.

26 idem str. 96-98.

27 Vidi cjelinu 8.3.

28 B. Cortinovis, Chiesa, u DSM str. 317 – 332.

29 Vidi cjelina 3.2.

30 De Fiores, Lo Spirito Santo e Maria negli ultimi tempi secondo s. Luigi Maria da Montfort, u Quaderni Monfortani 4, (1986), str. 118- 131.

31 Zbog krivog shvaćanja nekih tekstova izvučenih iz općeg konteksta nauka sv. Ljudevita o posljednjim vremenima neki su svecu pripisivali da djelomično slijedi postavke krivovjerja milenarizma koje je crkva osudila. To krivovjerje pod utjecajem apokaliptički spisa iz prvih stoljeća drži da će se Krist sa svojim svetima vratiti na zemlju kraljevati tisuću godina do definitivnog poraza Sotone a nakon toga definitivno ući u salvu. Brojni su studiji monfortnaske duhovnosti koji su dokazali neopravdanost pripisivanja sv. Ljudevitu bilo kakovih primjesa milenarizima u njegovim proročkim tekstovima i potpunu usklađenost njegova nauka s naukom Crkve o eshatološkom dovršenju Crkve i ljudske povijesti. Dosta je samo navesti studij De Fioresa iz gore citirane bilješke.

32 H.J. Junemann, nav.dj. 1866 – 1873.

33 G. Colzani, Grazia, u DSM, str. 817 – 834.

34 P. Gaffney, Maria, u DSM str. 1079 – 1130. U izlaganju cijelog poglavlja slijedimo članak iz Riječnika monfortanske duhovnosti.

35 De Fiores, nav.dj. str. 97.

36 F. M. Lethel, San Luigi Maria di Montfort dottore dell’ amor di Gesù in Maria, u Spiritualità monfortana 2, Rim, 2003, str. 11-58.

37 G. O’ Collins i E. Farrugia, Dizionario sintetico di teologia, Vatikan, 1995., vidi objašenje pojmova Teologia trinitaria, Relazione i Processioni.

38 S. De Fiores, Maria nella vita secondo lo Spirito, Casale Monferato, 1998, str. 202 – 204.

39 Treba ispravno shvatiti nauk sveca o Marijinom posredovanju svih milosti. Sve Božje milosti su ljudima daruju po Isusu Kristu jedinom posredniku između Boga i ljudi. Montfort prije svega želi naglasiti da je Bog u svome planu spasenja dao ljudima svoga Sina po Mariji, dakle u njemu i sve miosti: „Dajući joj svoga Sina, dao joj je sve svoje milosti“ (MT 9) te je u tom daljnjem smislu Marija posrednica svih milosti dok u pozitvnoj rasporedbi milosti Bog ostaje apsolutni gospodar neovisan o svemu. I sam svetac kaže da Bog djeli milosti i bez uključenja Marijina posredništva: „Dakle, poteškoća je znati uistinu naći božansku Mariju, da tako nađemo svaku milost u izobilju. Bog, budući da je apsolutni gospodar, može dati sam što redovno daje samo preko Marije. Ne možemo nijekati, a da ne upadnemo u nepromišljenost, da on to koji puta i čini“ (MT 23).

40 P.L. Nava, Missione, str. 1171- 1205, u DSM, Edizioni Monfortane, Rim 2005.

41 San. Luigi da Montfort , Opere, Rim 1990, st. 955 -970. Sabrana djela na talijanskom donose popis tema iz bilježnice propovijedi svetog misionara kao i razne programe pučkih misija koja je održavao.

42 San. Luigi da Montfort , Opere, Rim 1990, st. 955 -970. Sabrana djela na talijanskom donose popis tema iz bilježnice propovijedi svetog misionara kao i razne programe pučkih misija koja je održavao.

43 Ž. Bezić, Kršćansko savršenstvo, Mostar 1986. str. 396.

44 U drugom dodatku ovog izdanja donosimo obrazac koji razrađuje sva tri navedena bitna elemeta te oni koji se žele i danas posvetiti na takav način to mogu učiniti.

45 Sačauvana su dva primjerka ugovora saveza s Bogom. Vidi u san. Luigi da Montfort , Opere, Rim 1990, st. 599 – 601. Sadržaj je gotovo idnetičan a mi našim čitateljima donosimo prvi obrazac.

46 Ž. Bezić, Kršćansko savršenstvo, str. 61-62, Mostar, 1986.

47 A. Bossard, Seguire Gesù Cristo con Maria, manuale di spiritualità monfortana, Rim, 2001, str. 87-94.

48 Za cjeloviti studijski prikaz posvete vidi P. Gaffney, Consacrazione, u DSM str. 396 – 440.

49 Th. Koehler, Schiavitù d amore, str. 1553- 1563, u DSM, Edizioni Monfortane, Rim 2005.

50 A. Fossard, Non abbiate paura, dialogo con Giovanni Paolo II, Rusconi 1983, str. 158.

51 Neki duhovi autori u znanstvenim člancima o monfortanskoj duhovnosti i danas koriste više pojam svetog ropstva ljubavi dokazujući njegovu opravdanost. Dosta je konzultirati, E. Riche, La pedagogie de saintete de s. Louis de Montfor, Pariz 2003. A na poseban način doktorsku disertaciju E. Riche, Suivre Jesus avec Marie, 2005, te F.M Lethel, L' Amur de Jesus – Christi en Marie, Rim, 2002.

52Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji: «Glede pobožne prakse »posvete Mariji« nimalo nisu rijetki izražaji poštovanja rimskih papa, a poznati su i obrasci koje su oni javno molili. Veoma poznati učitelj duhovnosti koja podupire takvu praksu jest sveti Ljudevit Maria Grignon Montforski, »koji je kršćanima predlagao posvetu Kristu po Marijinim rukama kao učinkovito sredstvo za vjerno življenje krsnih obećanja«. br. 204, Zagreb 2003.

53 U ovom i slijedećim poglavljima iz bližeg slijedimo slijedimo studije p. E. Riche, La pedagogie de saintete de s. Louis de Montfor, Pariz 2003. F.M Lethel, L Amur de Jesus – Christi en Marie, Rim, 2002. A na poseban način E. Riche, Suivre Jesus avec Marie, 2005, str. 207.321. Ovi autori su znanstveno dokazali postojanje dinamike puta svetosti i stupnjeve rasta u monofortanskoj duhovnosti, ali daju samo okvirni pregled dok mnogi elementi nutarnje dinamike stupnjeva rasta koji su prisutne u djelima sveca u sklopu tog okvirnog viđenja nisu naglasili. Koristeći se njihovim studijima mi ćemo ih iznijeti na vidjelo opisujući pobliže putove čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja.

54 ST; II – II, q. 184. 1.

55 O pripravi na posvetu vidi 9 poglavlje. Upućujemo i na naš priručnik koji slijedi upute sveca. M. Sušac, Meditacije o propravi na posveu Isusu Kristu po Mariji prema upuama sv. Ljudevita Montforskoga, Sav Tvoj, Zagreb, 2005.

56 A. Rum, Santi, santità, u DSM str. 1518.

57 Studiji monfortanske duhovnosti o tome na više mjesta govore. Dosta je citirati A. Lhoumeau, La vita spirituale alla scuola di Montfort, Torino, 1930, str. 236 – 265. Autor govori o temi puta čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja ili članak p. A. Rum, Santi/santità, DSM, str. 1505- 525.

58 Vidi članak S. De Fiores, Itinerario spirituale u DS, Rim 1979, str. 787-809.

59 F. Ruiz, Divnetare personalmente adulti in Cristo, u AA.VV., Problemi e prospetive di spiritualità, Brescia, 1982.

60 Sažetak podijele duhovnog puta je od F. Ruiza. Razrađen je u gore citiranom članku. A mi ga preuzimamo iz autorovih neobjavljenih skripti Dinamica spirituale II, Rim 1990, str.17.

61 S. Possazini, Gradi di perfezine, str. 1011, u Dizionario di mistica, Vatikan 1998.

62A. Lhoumeau, nav. dj. str. 237: «Dakle, posebna pobožnost prema Djevici, po nauku Montforta je put savršenstva koji on predlaže... Put je savršenog sjedinjenja s Isusom Kristom, i put ljubavi; ali sjedinjenja i ljubavi koji, iako s različitim učincima i oznakama treba početi, napredovati i usavršiti se».

63 E. Riche, nav. dj. 250 – 296.

64 A. Rum, nav. dj. str. 1512.